Znanost o onome što pokreće ili smanjuje strast, kreativnost, uspjeh i sreću

Mogućnost da djeca ostvare i žive svoje najveće potencijale ono je što većina roditelja priželjkuje za svoju djecu. S obzirom da je to iznimno visoko postavljen cilj, roditelji počinju vrlo rano usmjeravati djecu i pružati im brojne opcije nadajući se da će tako potaknuti djecu da otkriju talente za nešto u čemu su dobri, a možda čak i – sjajni.

Ta roditeljska potreba rađa se iz ljubavi, ali vrlo često i iz zabrinutosti da će djeca izgubiti ‘svoj put’ – ako ne pronađu svoj talent, nešto što ih uzdiže i ‘nosi’. Hoće li uspjeti u životu? Ulozi su astronomski visoki, kao i očekivanja. Treba li to zbilja biti tako?

 

Pitanje ustrajnosti i borbenosti

Ne treba osuđivati roditelje zbog toga što u ovom suvremenom društvu osjećaju pritisak ili paniku zbog želje za realizacijom dječjih postignuća. Brojne su studije zadnjih potvrdile nevjerojatan potencijal koji leži u svjesnom usmjeravanju i optimizaciji dječjih talenata. Tako je 2007. znanstvenica Angela L. Duckworth pokrenula je seizmičke promjene u shvaćanju roditeljstva objavljivanjem svog istraživanja Grit: Perseverance and Passion for Long-Term Goals.

U studiji ona tvrdi da ljudi koji prate svoje strasti ustrajno, uporno i borbeno, bez obzira na prepreke, imaju veće izglede postati jako uspješni: "Naš je zadatak, kao roditelji i odgojitelji, poticati djecu da uče intenzivno i izdržljivo", ističe Duckworth.

Veliku pozornost javnosti privukao je i kanadski pisac i motivacijski govornik Malcolm Gladwell. Prema njegovoj  teoriji, iznijetoj u knjizi 10,000 Hour Rule, potrebno je uložiti upravo deset tisuća sati da bi se dosegnule vrhunske vještine, a samim time i sveti gral današnjice – prepoznat uspjeh.

Takva istraživanja navode roditelje da povjeruju kako istinska genijalnost i darovitost kao potencijal leže ‘začahurene’ u svakom djetetu i ako tijekom odrastanja pokažu ustrajnost i čvrstu volju, uz dovoljno sati vježbanja, zasigurno će njihova genijalnosti izaći na vidjelo. Kako onda dobri i predani roditelji od sebe mogu očekivati išta manje od poticanja djeteta na velika djela?

 

Natjecateljsko roditeljstvo

"Nije slučajno da za trudnice kažemo da ‘očekuju dijete’, automatski stavljajući golema očekivanja na dječja leđa", objašnjava Betsy Brown Braun, dječja terapeutkinja i književnica.

Braun tvrdi da takva očekivanja nisu dobra za dijete: "Cijela ta priča o pronalaženju strasti i stručnosti samo je dio novog sporta natjecateljskog roditeljstva i tjeranja djece da ostvaruju naše snove i želje."

Ona smatra da su danas mnogi roditelji i sami neostvareni pa uspjehe svoje djece sagledavaju kao vlastite, što ima loše posljedice.

Postoji velika opasnost u stvaranju planova za vašu djecu, a jedna od najvećih je roditeljska razočaranost ako se djeca ne uklope u takve planove i vizije.

Preforsirana djeca i iscrpljeni roditelji, najčešća su posljedica maratonske utrke za talentima. "Na savjetovanje mi često dolaze klijenti na rubu snaga, jer se dižu u četiri ujutro kako bi odvozili djecu na razne aktivnosti, zatim u školu, pomagali im sa zadaćom i onda ih opet slali na sljedeću aktivnost. Više nema obiteljskih druženja uz jelo i neobaveznog razgovora, sve se svodi na planiranje i rasporede, a to uništava obiteljski život!"

 

O čijim je strastima zapravo riječ?

Iako je  to možda ekstreman primjer, čak i u umjerenim količinama, roditeljski pritisak može naškoditi djeci i zapravo uništiti njihove vlastite interese. Istraživanje Geneviève Mageau, profesorice Sveučilišta u Montrealu, pokazalo je da djeca imaju puno veće izglede za uspjeh u glazbi, sportu i drugim aktivnostima ako sama njeguju strast za tim područjima.

Roditelji koji nameću i kontroliraju zapravo razvijaju opsesivne strasti kod djece, pokazujući ima da društveno prihvaćanje dolazi samo kroz postizanje izvrsnosti u određenom području. Dijete, kako bi udovoljilo roditeljima, potom robotski i prisilno izvršava roditeljske zadatke, koji ne korespondiraju s njihovim pravim željama i interesima.

O tome opsežno piše i nagrađivani književnik i novinar Po Bronson u knjizi What Should I Do with My Life?, portretu generacije koja je prva dva desetljeća života provela sustavno zanemarujući izvorne motivacije.

Bronson je godinama promatrao bistru i talentiranu djecu, uhvaćenu u zamku očekivanja i ispunjavanja tuđih želja. To je trajalo tako dugo, da su izgubili kontakt sa svojim prirodnim strastima, a ponovno pronalaženje snova bilo je težak i bolan proces.

"Kad je riječ o djeci, često unosimo moralne smjernice u procjenjivanju njihovih interesa. Naše je društvo sklono etiketirati aktivnosti kao dobre ili loše za djecu. Razvijanje prirodnih, unutarnjih motivacija i strasti zahtijeva odustajanje od svih procjena o dobrom ili lošem sadržaju", smatra Bronson.

 

Znanost o strasti

Ako vam treba dodatno uvjeravanje da ne trebate sprečavati djecu da uživaju u svojim izvornim strastima, samo razmotrite što se događa s njihovim neurološkim vezama tijekom sudjelovanja u aktivnostima koje su sama odabrala – tada se luči neurotransmiter dopamin. Osjećaj zadovoljstva koji stvara dopamin vodi do motivacije za ponavljanjem iste aktivnosti, što zatim vodi do ponovnog uvježbavanja. Taj ciklus stvara krug spontanog samonagrađivanja.

Dijete koje je pronašlo aktivnost u kojoj uživa nastavit će s ponavljanjem iste stvari, dok u mozgu djeteta kojem su roditelji nametnuli neku aktivnost ‘koja je dobra za njega’ neće doći do lučenja dopamina. Štoviše takve nametnute aktivnosti mogu imati potpuno suprotan učinak. Ako je dijete preopterećeno aktivnostima u kojima ne uživa, pritisak da obavi ono što se od njega očekuje može izazvati cijeli niz negativnih kemijskih procesa i uzrokovati stres.

 

Što možemo učiniti?

Sve navedeno ne znači da roditelji trebaju odustati od odvođenja djece na razne aktivnosti, zapravo, situacija je upravo suprotna, ali ne iz razloga koji se prvenstveno nameću. Klinička psihologinja Laura Kastner, kaže da je uključivanje djece na jedan sport i jednu dodatnu aktivnost izvan škole po izboru djeteta još od osnovne škole dobra smjernica za roditelje.

Tako djeca jačaju socijalne vještine, a ujedno izbjegavaju opasnost pretjeranog provođenja vremena uz kompjutor ili televizor.

 

"Možda će djeca pronaći svoje strasti, ali to ne treba biti glavni motiv. Cilj bi trebalo biti samo dovesti dijete u situacije gdje će moći razvijati socijalne vještine", objašnjava Kastner.

 

"Postali smo opsjednuti uspjehom u našim ‘odraslim’ životima. Vjerujem u snagu slobodnog vremena i kreativnu igru. Svi se trebamo opustiti, duboko udahnuti i ostaviti djecu da se igraju", kazala je Linda Hartzell, umjetnička direktorica dječjeg kazališta u Seattlu.

"Pustimo ih da istražuju svoje interese strastveno, ali bez težnje perfekcionizmu. Strast može biti zarazna. Kreativnost ili strast za nečim ne mogu se forsirati ili požurivati", kazala je Hartzell.

 

Što je onda s velikim, zastrašujućim pitanjem: "Što ako moje dijete nikad ne otkrije svoju strast?"

Neka djeca pronađu interese rano u životu, neka kasnije, neka ne pronađu strasti koje su sukladne roditeljskim željama ili akademskim standardima, ali u konačnici – naći će ih. Nenadana inspiracija koja će potaknuti razvoj određene strasti, može se pojaviti u bilo koje doba. Uklapanje djece u roditeljski ‘scenarij’ za njihovu sreću nikome nije u interesu.

Riješiti se roditeljske nesigurnosti oko samog putovanja do tog trenutka, u konačnici, je najbitnije za dijete. Pružiti djetetu povjerenje i ohrabrivati ga u pronalaženju ushićenja, najviše je što možemo napraviti.

Čak i ako nismo pronašli svoju istinsku strast, na putu smo otkrili puno toga o sebi samima.

 

Pripremila: Gordana Kolanović