"Ruka je fini i u svojoj strukturi komplicirani organ koji omogućuje inteligenciji ne samo da se manifestira, već i da uđe u posebne odnose s okolinom: čovjek, možemo reći,'svojom rukom preuzima okruženje i transformira ga, vođen inteligencijom, ispunjavajući tako svoju misiju u velikoj slici svemira."
​M. Montessori

Rad rukama

Živimo u doba u kojemu je dječja mašta živahna, ali dječje ruke spavaju. Kada treba rasplesti klupko ili prišiti dugme, nesposobnost i nespremnost se isprepliću  i zapliću. Naravno, više ne moramo sjeći drva za potpalu  ili paliti svijeću kako bismo osvijetlili prostor, trebamo samo pritisnuti dugme, a dugmadi je sve više i prsti su nam postali vješti isključivo u odabiru prave tipke.

Okružuje nas komfor, misli su nam svakodnevno stimulirane, divimo se umjetničkim djelima, ali poriv da djelujemo, volja da nešto napravimo, poticaj da nešto poduzmemo, zaspali su udobno uljuljani i fascinirani tehnologijom i obiljem dostupnih gotovih proizvoda.

Potreba da nešto napravimo svojim rukama, da koristimo ruke, kao da je ostala u prošlosti.

Pa ipak, upravo zato što su misli svakodnevno stimulirane, jasne i slobodne, a mašta bogata, dobro je da djeca prvo nauče misliti rukama. Možemo ih upoznati s pletenjem već u prvom razredu, naučiti ih uvlačiti konac u iglu, naučimo ih vesti, s fokusom na praćenje ritma i neizostavljanje boda. Tako će vez formirati tkanje koje možemo smatrati fizičkim prikazom misaonog procesa, misaonim tkanjem.
 

"Zadivljenost djece može se vidjeti u njihovim očima svaki put kad eksperimentiraju, kad započnu i odvrše posao. Puno kasnije, kad razviju autonomno mišljenje, korijeni takvog razmišljanja mogu se pronaći u radu rukama, kojim razvijaju i dar prosuđivanja."
Tekst Adriane Todeschini u "“Il Quadernone 2018" Škola Steineriana via Clericetti 45, Milano.

Ove riječi snažno podsjećaju na one Marije Montessori, za koju je razvoj manuelnih vještina jednak razvoju inteligencije. Tehnologija je zasigurno donijela poboljšanja u životu svakog od nas, ali je također smanjila naš kapacitet za interakciju s drugim ljudima, za korištenje vlastitih ruku kako bi stvorili ono o čemu smo razmišljali, maštali i što smo osmilili.

Trebalo bi obnoviti zdravu želju za zadovoljstvom da smo nešto sami učinili i izradili.

Užurbano društvo "svega i odmah", u kojemu već dugo živimo, ne ostavlja djeci prostora da osjete dosadu – vrijeme koje stimulira njihovu maštu i traži rješenja. Divergentno razmišljanje ili sposobnost da se proizvede niz alternativnih rješenja za određeni problem, posebno u situacijama koje ne zahtijevaju jedinstveno rješenje, gubi se sve brže i brže. Djeci se nude unaprijed gotova rješenja, koja su osmislili odrasli, logična, ali s jako malo prostora za maštu i "raspravu" kako nešto natjerati da funkcionira, radi.

Djeca se češto prilagođavaju, surađuju, prate ono što odrasli kažu, posebno ako se radi o učitelju, i time gubi prilika razvoja ne samo divergentnog razmišljanja već i kritičkog razmišljanja. "Ono što je uspostavljeno ne može se promijeniti, jedino pravo rješenje je ovo, koliko god pokušavate pronaći druga rješenja."
Trajnu štetu ovakvog pristupa vidjet ćemo jasno za nekoliko godina, kada djeca odrastu i postanu i sama odrasle osobe koje neće biti u stanju vidjeti alternativna rešenja za probleme koji će se pojaviti pred njima, jer neće znati razmišljati svojom glavom i to će oni sami opravdavati ozloglašenom  frazom "To se uvijek ovako radilo!"

Njihovi mozgovi neće imati potrebnu plastičnost da preispituju postojeće stanje, postavljaju nove hipoteze, odlaze i traže nove odgovore mimo onih koje su dobili servirane. Odrasli koji ne razmišljaju nisu sinonim za evoluciju. Ne samo da je važno, već je nužno poticati djecu da razvijaju kritičko razmišljanje, sposobnost da ne budu zadovoljni tuđim idejama, već da promatraju, razmišljaju, procjenjuju i tek nakon toga odaberu smjer kojim će krenuti.
​

Sloboda misli i govora je pravo koje ne smijemo izgubiti

Imajući na umu sve napisano, nužno je potrebno promišljati materijale koji se nude djeci. Praktičan rad, koristan u svakodnevnom životu, koji razvija finu motoriku, pomoći će djetetu razviti koordinaciju oko-ruka te rafinirati i ekonomizirati pokrete; nestrukturirani materijali (sitni dijelovi) i prostor u kojemu dijete može stvarati, pružaju djetetu priliku za stvaranje i izražavanje sebe, pronalaženja vlastite ravnoteže. Senzorni materijal koji je proučavala i razvijala Maria Montessori, pomaže djetetu doživjeti materijaliziranje koncepata koji bi inače ostali apstraktni, kao i samokorekciju.

To je apsolutno nevjerojatan materijal koji osnažuje samopoštovanje, potiče učenje, radoznalost, suočava nas s pogreškama i uči kako ih popraviti.

Ne zaboravimo i dobrobiti svakodnevnog kontakta s prirodom!

Planina, brdo, ravnica ili more, najvažnije je izaći iz kuće, biti na otvorenom, igrati se slobodno, eksperimentirati, dirati, doživljavati. Priroda je velika učiteljica, djeca ne smiju biti uskraćena za tako spektakularnu učiteljicu.

O godišnjim se dobima ne uči s kartica i fotografija, osobito stoga jer svako godišnje doba izgleda drugačije u različitim dijelovima svijeta pa čak i jedne zemlje. Godišnja doba djeca moraju doživjeti na vlastitoj koži, izlazeći svaki dan, po kiši i suncu, jer nema neadekvatnog vremena za izlazak, samo neprimjerene odjeće i obuće.

Ako, uz sve ovo,  uspijemo priuštiti djeci svakodnevni kontakt sa životinjama, to je ravno zgoditku na lotu. Životinje uče djecu kako komunicirati bez riječi, kako brinuti za drugo živo biće, o različitosti kao bogatstvu, znanju o svijetu.

Ruke su moćan alat za učenje o sebi i svijetu! Djeca trebaju kontinuirano priliku da ih koriste, od najranije dobi i tijekom cijelog života. Iskustvo donosi znanje! Dajte djetetu motivaciju za rad i ono će vas zadiviti predanošću, radoznalošću i koncentracijom.
Bit će to divna predstava!
Vidjet ćete kako su mali, a neumorni, kakav su sjajan primjer kako prionuti na posao: sa strašću, predanošću, radošću, koncentracijom … da bi ga dovršili sretni, zadovoljni i opušteni.

Preneseno i prevedeno s eticamente.net