Koji je najbolji način da motivirate djecu? Intrinzična motivacija za učenje o svijetu oko nas počinje u ranom djetinjstvu. Ova vrsta motivacije može biti potaknuta ili potisnuta iskustvima koja odrasli pružaju djeci. Psihološka istraživanja ukazuju na skup obećavajućih pristupa koje roditelji i liječnici mogu koristiti za promicanje pozitivne motivacije i učenje tijekom razvoja.

Za detaljnije informacije o znanosti o motivaciji pročitajte sljedeće:  Working Paper 14: Understanding Motivation: Building the Brain Architecture That Supports Learning, Health, and Community Participation.

1. Slijedite djetetove korake

Djeca (bebe) prirodno se okreću novim predmetima i događajima. Ne zanimaju ih predmeti koji su im odviše poznati, ali bježe i od novih, previše složenih predmeta. To se ponekad naziva „Zlatokosinim principom”: stvari su zanimljive kada su nove, ali ne previše nove. Prilikom interakcije s djecom uočite na što obraćaju pažnju i surađujte s njima u području njihova interesa.

2. Potaknite znatiželju

Čak i novorođenčad želi istraživati predmete – osobite one koji se ponašaju na iznenađujuće načine. Kad nešto bace ili ispuste na pod, pokušavaju shvatiti što će se dogoditi. Pružite djeci mogućnost interakcije s novim predmetima – i pustite ih da vode i uče!

3. Potaknite dječja razigrana istraživanja

Kada im se pruži prilika, djeca svih uzrasta spontano se uključe u igru. Sastojci igre upravo su oni koji potiču učenje: igra je intrinzična motivacija, predstavlja priliku za nova iskustva i učenje od drugih, zahtijeva aktivno sudjelovanje i može ojačati društvene veze i smanjiti stres. Kada je život užurban ili kaotičan, teško je pronaći vrijeme i prostor za poticanje dječje igre, ali to je važan aspekt razvoja.

4. Društvena interakcija tijekom učenja treba biti na prvome mjestu

U digitalnom dobu postoje mnoge edukativne, računalne aplikacije osmišljene za djecu, čak i onu koja imaju tek 6 mjeseci. Međutim, čak i najbolje osmišljene i najučinkovitije aplikacije ne mogu zamijeniti stvarne društvene interakcije s odraslima i vršnjacima. U jednom istraživanju djeca su učinkovitije učila elemente jezika kada su razgovarala s učiteljem licem u lice ili gledala video. Nedavna istraživanja pokazuju da mala djeca mogu učiti iz digitalnih medija, kao što su tableti osjetljivi na dodir, ali čini se da je društvena interakcija tijekom ovog učenja ključna.

5. Postavite djeci dostatan izazov

Djeca su motivirana za rad ako se radi o ostvarljivim ciljevima. Od djetinjstva nadalje, potrebno je uložiti trud kako bi se održala motivacija, ali uspjeh mora biti moguć. Djeca gube motivaciju kada je zadatak suviše lak, ali i kada je toliko težak da ga je nemoguće riješiti. Video igre učinkovito koriste ovo osnovno načelo učenja, konstantno povećavajući razinu izazova temeljenu na izvedbi pojedinog djeteta. Pokušajte prilagoditi izazov sadašnjim djetetovim sposobnostima i pružiti mu brzu povratnu informaciju o izvedbi.

6. Dajte im slobodu  

Djeca imaju više motivacije kada imaju određenu razinu samostalnog odlučivanja i kada mogu odabrati zadatke koji su im osobno važni. Kada imaju izbor projekata, ili barem malo prostora za razmišljanje o tome kako će izvršiti neki zadatak, vjerojatnije je da će djeca nastaviti s radom.

7. Pružite poticaje samo kada je to potrebno

Kada su djeca iznenada nagrađena za nešto u čemu uživaju i rade svojevoljno, mogu to početi činiti samo onda kad znaju da će kasnije dobiti neku nagradu. Umjesto da im obećavate nagradu, kad god je to moguće, iskoristite dječju prirodnu znatiželju i nagon za radom radi postizanja ostvarljivih ciljeva.

8. Pohvalite proces, a ne ishod

Kada pohvalimo djecu zbog njihove pameti ili razine vještine – ili ocjene ili zlatne medalje koju su osvojili – to može dovesti do orijentacije na izvedbu. Možda će biti motivirani i poželjeti osvojiti još nagrada, ali mogu i naučiti bježati od izazovnih aktivnosti u kojima možda neće biti najbolji, i to zbog straha od negativne procjene. Pritisak zbog izvedbe povećava se kako djeca napreduju u školi, a povezan je s depresijom i tjeskobom uz smanjenu radost učenja. Kada hvalimo djecu zbog njihova truda i pomažemo im da shvate da je neuspjeh prilika za učenje i napredak (umjesto da se samo usredotočimo na ishod), imat će više motivacije i htjeti više raditi, a vrlo vjerojatno će više vjerovati da mogu postići sve što su naumili.  
 

9. Održite blisku vezu s adolescentima

Adolescencija je razdoblje u kojemu mnogi mladi ljudi riskiraju i testiraju granice. Ovaj trend u velikoj mjeri odražava prirodnu sklonost novim i uzbudljivim iskustvima koja maksimalno povećavaju mogućnosti za učenje i koja su važna u prijelazu prema neovisnosti. Budući da odobravanje vršnjaka povećava razinu motivacije u tinejdžera, može biti društveno zadovoljavajuće pratiti vođe koji riskiraju ili se isticati kršenjem pravila. Međutim, tinejdžeri s bliskim obiteljskim odnosima manje su skloni riskiranju. Visoki stupanj roditeljske podrške i otvoreni razgovor povezani su s manjim brojem problematičnih ponašanja, uključujući manju zlouporabu droga i delinkvenciju. Budite suosjećajni i pružite im podršku, imajući na umu da mladi doživljavaju promjene u svojim mozgovima, tijelima i društvenim odnosima zbog kojih im rizična ponašanja mogu biti privlačna. Uvijek budite dostupni za komunikaciju – posebno ako je riječ o tinejdžerima.

O tome zašto današnja djeca imaju problema s koncentracijom, gdje najviše griješe nastavnici u radu s djecom, mogu li se greške popraviti, zašto su djeca danas sve slabija govori dr. Ranko Rajović, autor NTC sustava učenja, član Mense i Vijeća za darovitu djecu te otac četvoro djece.

Znamo da su najčešće pogreške roditelja uglavnom vezane za sputavanje djece i njihove prirodne potrebe da se razvijaju i istražuju. To su, naravno, nesvjesne greške i o tome ste mnogo puta govorili. U čemu najviše griješe odgajatelji i nastavnici?

Roditelji su prvi i najvažniji učitelji i oni utječu na gotovo sve aspekte dječjeg razvoja. Puno govorim o greškama koje nesvjesno naprave, ali bih dodao još nešto.

Nije potrebno djecu zatrpavati igračkama, jer od puno igračaka baš i nema puno koristi. Dijete se sasvim lijepo igra i kad ima manje igračaka, pa svojom maštom dodaje elemente da uljepša igru. Važno je da roditelji prepoznaju djetetove interese, pa da putem tih specifičnih interesa aktiviraju misaone procese, nove ideje, a tako se razvija i kreativnost. Na primjer, ako dijete voli dinosaure, neka mu kupe 3D dinosaure, slagalicu s dinosaurima. Mogu kupiti i atlas svijeta pa će dijete naučiti države svijeta, jer ga zanima gdje su živjeli dinosauri, zatim mogu pogledati neki film o njima, kupiti figurice dinosaura s kojima može napraviti puno novih igara i scena. Sve te aktivnosti pridonose razvoju kreativnosti. Kada dijete krene u školu, taj istraživački duh, maštu i kreativnost moramo poticati i dalje.

Prvo što učitelji moraju znati jest da su likovni, glazbeni i tjelesni jako važni tijekom intenzivnog razvoja mozga, a to je do dvanaeste godine. Nije posve točno da glazbeni i likovni aktiviraju samo desnu, a matematika, gramatika i logika lijevu polovinu mozga. Mozak je jedan organ i ne možemo ga baš tako lako dijeliti na dvije različite polovine. Svaka ima svoju funkciju, ali zajedno i sinkronizirano rade.

Najveću površinu kore velikog mozga zauzimaju asocijativne regije i po rasprostranjenosti se vidi koliko su važne. Zato je važno aktivirati ih sinkronizirano, a idealan način su sviranje nekog instrumenta i kompleksni pokreti. Iz mojih istraživanja jasno je da za ukupni razvoj biološkog potencijala moramo aktivirati sve regije zajedno te da u vrijeme razvoja mozga ne možemo dijeliti aktivnosti na lijevu i desnu polovinu. Moramo aktivirati (i to sinkronizirano) velike regije mozga, pa je jako važno tijekom razvoja, posebno do 12. godine, što više pažnje u školi posvetiti predmetima kao što su likovni i glazbeni.

Tjelesni je također važan, jer je djetetu potrebno što više kretanja. U istraživanjima provedenima u SAD-u i Kanadi, od 2008. do 2010. godine, dokazano je da, ako nema dovoljno aerobnih aktivnosti, može doći do smanjenja dubokih struktura velikog mozga, a to može smanjiti djetetove kognitivne sposobnosti.

Još jedna stvar je važna za učitelje i nastavnike. To je činjenica da je reproduktivno učenje najniži način učenja i da moramo koristiti druge, efikasnije metode i tako pomoći djeci da lakše svladaju gradivo u školi i nauče misliti i povezivati informacije.

Spominjali ste da je najveći problem obrazovnih sustava što se fokusiraju na reproduktivno učenje. Možete li to objasniti?

Ako gledamo fiziologiju mozga, reproduktivno je učenje najniža razina učenja. To je toliko niska razina da često kažem kako reproduktivno učenje za mozak gotovo ni ne postoji. Učenik koji tako uči mora ponoviti lekciju 10-20 puta i opet je zaboravi. Ali, ako koristimo znanja iz fiziologije, onda je jasno da moramo napraviti iskorak i koristiti metode koje će mozak lakše prihvatiti, memorirati i naučiti. Tim metodama se bavi NTC sustav učenja, a koristimo razne igre koje učenici i doživljavaju tako, a usput nauče puno. Tada shvate da učenje može bite i igra, a kad tako počnu raditi svakodnevno, oni to rado prihvaćaju, jer brzo vide rezultate. Steknu samopouzdanje, ne boje se škole, ocjene su bolje, više nauče i dulje to pamte, a što je najvažnije – u tim metodama moraju stalno misliti.

Cilj NTC metode je da razvija mišljenje, što nažalost nije toliko izraženo kod učenja napamet. To je jedan od najvažnijih razlog za uspjeh NTC programa i upravo zbog svega navedenog program NTC je i dobio nagradu svjetske Mense 2015. godine, za doprinos razvoja društva u cjelini.

Biste li prihvatili neku dužnost u ministarstvu obrazovanja i što biste prvo učinili kad je riječ o reformi našeg obrazovanja?

Nisam političar, pa ne znam kako bih se snašao, ali mislim da odgovorne osobe u Ministarstvu obrazovanja moraju tražiti nova rješenja, angažirati najveće stručnjake i pomoći da mijenjamo ono što se pokaže neuspješnim.

Ako me pozovu, rado ću se odazvati i pomoći, jer već surađujem s nekoliko država po pitanju obrazovanja. To moramo ozbiljno shvatiti, jer vrijeme ide jako brzo, a to se vidi po epohalnim (stoljetnim) otkrićima.

Nekad su to bila velika otkrića, jednom u 100 godina, a danas ih imamo svake 2-3 godine. Jasno je da će se promjene u svijetu brzo događati u svim područjima. Ako je država nekad nastajala i nestajala za 500 godina, to će danas biti za 50. Pitanje je – a što će biti s državama koje imaju 20-30 generacija funkcionalno nepismenih učenika? Nema više vremena da čekanje nove reforme za 5 ili 10 godina, ne možemo čekati da Finska ili Njemačka nađu rešenje, pa da mi to kopiramo.

Vidimo da i oni imaju problema, da lutaju, ne znaju što je najbolje, kako da pomognu učenicima. Finska, koja bila uzor svim europskim državama, napušta polako svoj sustav i traže nova rešenja. Mi moramo već danas započeti reformu i tražiti svoj model obrazovanja koji počiva na našem jeziku, kulturi, tradiciji, načinu života i tako pomoći i učiteljima i učenicima.

Možete li usporediti kako je vaša generacija odgajana i kako danas roditelji podižu svoju djecu? Jesu li se stvari promijenile na bolje ili na gore?

Mislim da generalno imamo situaciju da su djeca sve slabija. Naravno, neko dijete iskoči po sposobnostima, ali mišljenje je učitelja (proveo sam nekoliko istraživanja) da su djeca danas slabija u odnosu na djecu prije 10 godina u nekoliko područja koje smo ispitivali: motorička, matematičko-logička, rječnik i opće znanje.

Na to svakako utječu roditelji, a najveći problem je što roditelji sve poslove obavljaju umjesto svoje djece. Drugi je problem nedostatak kretanja i složenih motoričkih aktivnosti. Prije 30 godina djeca su bila od jutra do mraka u pokretu, a išla su na spavanje oko 20 sati. Danas se djeca manje kreću, nisu na igralištu, nego gledaju TV, igraju videoigre i slično. Nisam protiv kompjutora, ali moramo znati odrediti djetetu granicu.

Poznato je da je problem današnje djece vezan za poteškoće s koncentracijom. Što možemo učiniti da to izbjegnemo, a što da problem riješimo kad se već pojavi?

Nije samo koncentracija problem, to je kompleksno pitanje. Razvojne su smetnje u porastu, sve je više djece sa smetnjama u govoru ili pisanju, odnosno čitanju. Ne mogu računati, nisu koncentrirana, ne mogu upamtiti lekciju. Teško je odgovoriti na to, iako često čujem da je problem genetika. Ipak, mislim da nije samo to, da puno utječe promjena okruženja. Mi smo rezultat prilagođavanja, tisućama i milijunima godina ljudi su se razvijali u interakciji s okolinom. To se polako događalo. Danas se okruženje jako brzo mijenja, a znamo da okruženje utječe na razvoj kognitivnih sposobnosti. Sigurno da okruženje može utjecati i pozitivno, ali i negativno. Mislim da je kod razvojnih smetnji došlo do negativnog utjecaja okruženja, prije svega zbog pogrešaka koje roditelji naprave tijekom djetetova razvoja. Previše ga štite od svega, a to je problem. Dijete ne razvija svoje biološke sposobnosti zbog roditelja koji se boje da će pasti, ozlijediti se, slomiti nogu ili ruku… Normalno je da dijete padne, pa je uloga roditelja da mu osiguraju okruženje gdje se mogućnost ozljede svodi na minimum, a ne da sputavaju dijete – na primjer, ako skače, neka skače u plitkoj vodi, na pijesku, na travi, a ne na krevetu. Ali, ako skače i na krevetu, onda oko kreveta ne smiju da biti boce, čaše, lego kocke.

Pokret je važan i uvijek je bolje omogućiti takve pokrete u prirodi, u parku, u šumi nego u stanu. Zato je savjet roditeljima – vodite djecu na planinarenje, u šetnju, na igrališta. Tad se sve regije kore velikog mozga povezuju, što pomaže kasnije u školi u procesu učenja, pa neće biti toliko problema s učenjem i koncentracijom.

Koliko nastavnici mogu utjecati na djecu i ispraviti pogreške koje prave roditelji?

Teško je popravljati greške roditelja, pa je jako važno educirati i roditelje i odgajatelje i učitelje. Svi se moramo baviti tim problemom, jer jedino tako možemo pomoći djeci da dosegnu svoje biološke sposobnosti. Napisao sam knjigu “IQ djeteta, briga roditelja” te priručnik “Kako uspješno razvijati IQ djeteta kroz igru” da pomognem roditeljima i odgajateljima da ne prave velike greške i da ih naučim kako ih popraviti (ako su već napravili neki problem u djetetovu razvoju). Imamo i web stranicu www.ntcucenje.com, gdje obrađujemo teme zanimljive roditeljima, ali i odgajateljima i učiteljima, pa pomažemo svima da uoče i isprave pogreške.

Zajedno s Urošem Petrovićem kreirali ste NTC sustav učenja. Možete li ga usporediti s tradicionalnim sustavom? Što konkretno djeca dobivaju vašim načinom učenja?

Djeca misle da se igraju, a to im je veliki motiv. Tako, igrajući se, nauče sve što im tako želimo prenijeti. I još nešto, misle, povezuju, rađaju im se nove ideje i razvijaju kreativnost. Osmislili smo radionice za djecu NTC sustav učenja, i to sa Savezom učitelja Srbije provodimo volonterski u nekoliko gradova Srbije, ali s darovitom djecom. Inače, program je osmišljen za svako dijete, ali nismo mogli fizički raditi volonterski sa svima, pa smo pokrenuli i NTC radionice za ostalu djecu u 10-ak gradova Srbije, Bosne i Hercegovine, Češke, Crne Gore i Slovenije.

Inače, Uroš i ja predajemo na Pedagoškom fakultetu u Kopru. NTC metoda je akreditirana i sada je to stručni seminar i za učitelje i za odgajatelje u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Makedoniji, Češkoj i Srbiji, a radimo s obrazovnim institucijama na implementaciji programa u još 10 europskih država (Norveška, Švedska, Italija, Bugarska, Grčka, Mađarska, Slovačka, Švicarska, Rumunjska i počinjemo s primjenom u Njemačkoj).

Organizirate i seminare za roditelje, nastavnike, učitelje. Možete li reći nešto više o tome?

Seminari su osmišljeni kao jednodnevni (4 x 45 min), kako bi roditelji naučili osnovne stvari o razvoju djeteta, o greškama koje mogu usporiti ili oštetiti njegov razvoj te kako to popraviti. Nažalost, seminare održavamo rijetko, jer zbog brojnih obaveza ne stižemo, ali svi roditelji se mogu informirati preko naše internetske stranice www.ntcucenje.com.

Jedan od načina da roditelji nešto nauče su i radionice za djecu. U toku su prijave za njih, tako da će svi roditelji koju upišu djecu na radionice biti u prilici doći na neka predavanja, gdje će naučiti osnove programa.

Imamo i seminare za odgajatelje i učitelje, to je akreditiran program u Srbiji, pa nas sve zainteresirane institucije mogu kontaktirati, putem interneta ili Saveza učitelja Srbije, odnosno Udruženja odgajatelja Vojvodine.

Ako se u načinu odgoja i obrazovanja ništa ne promijeni, kakvo društvo možemo očekivati u budućnosti i koja bi bila vaša poruka nastavnicima i roditeljima kada je riječ o njihovoj suradnji na istom zadatku – dovođenju naše djece na pravi put?

Moramo započeti reforme, što prije – to bolje. Već sam rekao da vrijeme brzo prolazi i ozbiljne države traže rešenje, brzo mijenjaju strategije, načine rada s djecom. Luksuz je čekati 5 ili više godina ili još gore – čekati da neka država nađe bolji model, pa da ga kopiramo. Male reforme neće pomoći, one moraju biti sveobuhvatne. Moraju obuhvatiti roditelje, odgajatelje, učitelje i nastavnike.
Razvoj funkcionalnog znanja i kreativnosti je prioritet svake države. Kreativnost je stvaranje nečeg novog i korisnog. Za to su potrebne ideje, razmišljanje i povezivanje informacija. Razvoj kreativnosti morao bi biti jedan od prioriteta obrazovanja u 21. stoljeću.

Ideje su danas najskuplje, one gotovo da ne postoje. Želimo li ići naprijed kao društvo, moramo razvijati kreativnost i povećati upotrebno, funkcionalno znanje djece. Testovi pokazuju da su naša djeca ispod prosjeka u odnosu na vršnjake iz Europe, a europski učenici su slabiji u odnosu na istočnu Aziju. Dakle, funkcionalno znanje je jedan od prioriteta Europske unije, pa nama koji smo slabiji od njih po tom pitanju funkcionalno znanje mora biti prioritet na kvadrat. Da bismo to popravili, najprije moramo educirati roditelje, koji ponekad iz najboljih namjera uspore ili oštete razvoj djeteta, pa onda odgajatelje i učitelje. Ako ne budemo svi surađivali, teško da možemo uvesti velike promjene. 

Izvor: skolskiportal.hr

• Prava preživljavanja – hrana, smještaj, stanovanje, zdravlje, životni standard;
• Razvojna prava – razvoj, odgoj i obrazovanje, obitelj, kultura, identitet;
• Prava sudjelovanja – donošenje odluka, druženje, izražavanje, pristup informacijama;
• Prava zaštite od – zlostavljanja, zanemarivanja, izrabljivanja, mučenja, otmice, prostitucije.

1. Pripremite dijete na igru s vršnjacima kroz druženje i zajedničku igru s djecom (uključite ga u organizirane programe za djecu). Potaknite djetetovu želju za vršnjačkim društvom.
2. Prije polaska u vrtić odvedite dijete da zajedno upoznate prostor, tetu u vrtiću, park ispred vrtića i slično.
3. Nastojite da dijete istovremeno nema još jednu veliku promjenu u životu – npr. preseljenje, rođenje brata/sestre i slično…
4. Prvih dana neka dijete bude u vrtiću kratko, nikako duže od 2-3 sata, poželjno i kraće. Surađujte s odgajateljem koji će vam znati opisati kako se dijete snalazi te ćete prema tome planirati dužinu ostanka.
5. Ako je dijete vezano uz neku igračku, tu igračku možete prve dane nositi u vrtić i ona će mu pomoći da se u novom prostoru osjeća sigurnije.
6. Prilikom rastanka pozdravite se s djetetom, najavite kada ćete doći (ne prema satu već prema događaju koje će dijete znati prepoznati – npr. „kada budete jeli voće“ ili slično). Ne odlazite bez pozdrava ako vam se čini da se dijete zaigralo. Izbjegavanje suza u ovom periodu na ovaj način ne donosi koristi jer se dijete treba naučiti nositi s odvajanjem. Odlaženjem bez pozdrava djetetu unosite nesigurnost jer ono može očekivati da ćete i inače otići bez pozdrava.
7. Budite spremni da će dijete kada krene u vrtić od vas tražiti  više pažnje. Osigurajte i osmislite posebno vrijeme samo za vas (šetnja poslije vrtića ili slično).
8. Ako dijete nerado priča o vrtiću nemojte ga o tome pretjerano ispitivati.
9. Kada primijetite da se dijete sve više veseli odlasku u vrtić radujte se s njim jer je to dobar znak da se prilagođava novoj situaciji.
10. Pripremite i sebe na odvajanje. Nastojte ne prenositi vaše strahove, tugu na dijete jer će mu to samo otežati prilagodbu. Prenesite mu ideju da je vrtić veselo i sigurno mjesto u kojem ga čeka puno zabave i prijatelja.

 Izvor: dipl. psiholog-profesor Rebeka Bulat

Djeca nas mogu puno toga naučiti i podsjetiti na ono što je u životu zaista važno.

Ponekad je u redu, pa čak i preporučljivo ponašati se kao dijete. Djeca često bolje od odraslih znaju kako učiti brzo i kako stvarati bolje odnose s drugima. 
 

1. Svaki je dan novi početak.
Nije li lijepo znati da je sutra novi dan u kojem nismo napravili još niti jednu grešku? – L. M. Montgomery

Sjećate se onog osjećaja kako se kraj svakog školskog dana činio kao potpuni završetak i vrijeme za počinjanje nečeg novog? Ljetni praznici činili su se pak kao cijeli život. Dok smo djeca, svaki dan čini nam se kao vječnost, a svaki novi dan znači nove mogućnosti za stvaranje novih prijateljstava, nove avanture, učenje novih stvari. Djeca ne nose "teret" iz jednog dana u sljedeći. Ona uvijek počinju ispočetka.
 

2. Budite hrabri.
Život se skuplja ili širi proporcionalno nečijoj hrabrosti – Anais Nin

Pjevajte naglas. Plešite kada vam se pleše. Dječji um ne poznaje granice jer nisu ograničena strahom od neuspjeha ili poniženja. Ona idu hrabro naprijed s nadom i ustrajnošću jer i ne znaju drugačije. Djeca nisu iskusila poraz i neuspjeh. Ona raširenih ruku prihvaćaju život i sve ono što im on pruža.

3. Smijte se svaki dan.
Dan bez smijeha je potraćen dan – Charlie Chaplin

Djeca imaju predivnu sposobnost pronaći veselje svugdje oko sebe. Pogledajte samo kakvo veselje djeca mogu pronaći u parku ili šoping-centru. Ona svugdje vide luckastost.

4. Čuvajte lijepa prijateljstva.
U slatkoći prijateljstva neka bude smijeha i dijeljenja užitaka. Jer u rosi malih stvari srce pronalazi svoja jutra i osvježenja – Khalil Gibran

U igri s prijateljima i stvaranju novih prijatelja djeca pronalaze istinsku sreću. Učlane se u nogometni klub, idu na rođendanske proslave, krenu u nove škole i tamo pronalaze nove prijatelje. Djeca se čvrsto drže pravila "što više, to bolje", a i odrasli bi također trebali. 

5. Probajte nove stvari.
Čovjek ne može otkriti nove oceane ako nema hrabrosti da izgubi pogled na obalu – Andre Gide

Djeca se ne boje isprobati sport koji nikad prije nisu igrala. Skakat će na trampolinu, zaroniti u more i spustiti se niz padinu u skijama čak i ako to nikada prije nisu radila.
Kada odrastemo, počnemo se bojati nepoznatog. Ostajemo u udobnosti vlastite zone komfora i rijetko iz nje izlazimo. Kada se upustimo u avanturu, ponovno se osjećamo živima i ponovno se budi naš duh.
 

6. Primjećujte male stvari.
Uživajte u malim stvarima jer jednog biste se dana mogli osvrnuti na prošlost i shvatiti da su to bile najbolje stvari – Robert Brault

Djeci neke jednostavne stvari koje mi odrasli uzimamo zdravo za gotovo mogu donijeti ogromnu sreću i veliko nadahnuće. Dijete će tako, primjerice, s najvećim veseljem promatrati ptičicu koja se igra i kako se na svojim malim tankim nožicama brzo kreće dok to radi.
Kada smo prestali primjećivati ta sićušna čuda kojima smo okruženi svaki dan? Koliko bi nam život mogao biti ljepši kada bismo ponovno mogli vidjeti ta čuda?

7. U redu je tražiti nečiju pomoć.

Kada ste dijete, čitav vaš život ovisi o roditeljskoj podršci i pomoći, odnosno o pomoći odraslih. Bez nje dijete ne može opstati. Kako odrastamo, tako počinjemo gubiti sposobnost da prihvaćamo tuđu pomoć kao nešto normalno.
To je pomalo tužno jer traženje pomoći zapravo nam može pomoći da se osjećamo sposobnijima, a osoba od koje tražimo pomoć može se zbog toga osjećati polaskano.

8. Ne znate sve.
Akumuliranjem formalnog obrazovanja i protjecanjem vremena često imamo osjećaj da imamo odgovor na sve. Međutim, potpuno smo u krivu. Čovjek nikada ne bi smio prestati biti znatiželjan i postavljati jednostavna pitanja, baš kao što to djeca rade.
Osim što nas znatiželja čini skromnima, ona ima bezbroj dobrobiti. Na primjer, učvršćuje vašu povezanost s drugim ljudima jer provodite vrijeme slušajući te poboljšava vašu učinkovitost na poslu jer uvijek želite učiti i biti još bolji. 

9. Postoji jedan cijeli svijet koji tek trebate otkriti.
Djeca su najznatiželjniji promatrači svega oko sebe. Otiđite u šetnju s djetetom i učinite isto s odraslom osobom i idite istom rutom. Iznenadit će vas koliko ćete drugačijih stvari primijetiti i objašnjavati kada šećete s djetetom. To je zato što s godinama postajemo nesvjesni prirode oko sebe.

10. Možete isprobati nova iskustva i prije nego što ste potpuno spremni.
Djeca ne čekaju da znanost potvrdi da su spremna maknuti pomoćne kotačiće na biciklu – ona ih samo maknu i vide što će se dogoditi. Unatoč tome što djeca kognitivno, razvojno niti fizički nisu spremna na većinu onoga što svijet može pružiti, djeca su majstori u tome da skaču u nepoznato. Ona se ne zamaraju preduvjetima za isprobavanje novih aktivnosti.

Djeca prvo kažu "da", a onda putem smišljaju što napraviti. To je strategija koju mi odrasli opsjednuti sigurnošću možemo slijediti. Djeca su najbolji dokaz da ne moramo uvijek biti potpuno spremni da bismo krenuli naprijed.

Preneseno sa Zadovoljna.hr

Priče imaju ključnu ulogu u razvoju djeteta. Knjige koje djeca čitaju i likovi koje upoznaju mogu postati poput prijatelja. Važno je da djeca shvate kako su knjige izvor informacija te da je vještina čitanja važna za budući život.

Čitanje također podiže razinu samopouzdanja, uči nositi se s osjećajima, jezikom i učenjem.
 

Razina samopouzdanja

Djeca koja dobro čitaju često imaju i veću razinu samopouzdanja. To će im koristiti u školi s obzirom na to da će se osjećati sposobnima potpuno sudjelovati u aktivnostima. Druga je strana priče o samopouzdanju znati točno koje je vaše mjesto pod suncem. U tom procesu priče mogu pomoći, pokazujući djeci živote različitih ljudi u različitim dijelovima svijeta.
 

Jezik i učenje

Priče su sjajan način za uvođenje novih riječi i ideja u djetetov jezik, počevši od slikovnica, preko složenijih priča, sve do romana u tinejdžerskoj dobi. Priče pomažu naučiti koncepte poput oblika, veličine, prostora, boje, dolje ili gore, unutra i van, brojeve i nazive predmeta. One uče djecu o svakodnevnim zadatcima, o pranju zubi, brizi o životinjama, čišćenju, pospremanju i pripremi hrane.

Priče su sjajne za poučavanje složenijih ideja poput važnosti dijeljenja, prolaznosti vremena, suosjećanja s drugima. Korisne su u objašnjavanju traumatičnih događaja poput razdvajanja obitelji ili žalovanja.

Fikcija temeljena na stvarnom životu može pomoći djeci s njihovim životnim iskustvom, kazuje im koliko je svijet raznolik i koliko su ljudi različiti.

Ono što je sjajno kod učenja kroz priče jest to što se proces događa prirodno. Nema poučavanja, oni jednostavno uče čitajući priču.
 

Opuštanje

Čitanje priče pomaže u opuštanju, primjerice pred spavanje. Omogućuje djeci da zaborave stresove i napore u danu te udovolje na trenutak svojoj mašti. Umirujuća predvidivost omiljene priče, ritmično ponavljanje u čitanju slikovnice, osjećaj sigurnosti zajedničkog čitanja, sve to pomaže djeci da se opuste.
 

Razvoj i mašta

Priče razvijaju maštu i uvode nove ideje u njihov svijet – ideje o fantastičnim svjetovima, drugim planetima, različitim razdobljima i zamišljenim likovima. Potiču djecu da shvate da mogu i trebaju zamisliti što god žele. Ljepota je priče u tome što može biti vrlo stvarna i nevjerojatno maštovita. Djeca mogu u jednome trenutku čitati o djeci koja žive u istoj situaciji kao i oni te o drugim vrstama, poput izvanzemaljaca.
 

Suočavanje s osjećajima

Kada djeca čitaju priče koje sadrže ljudske osjećaje, to im može pomoći da razumiju i prihvate vlastite. Pomaže im razumjeti da postoje druga djeca koja se isto osjećaju i da nisu sami. To ih opet uči da su osjećaji normalni i da ih treba izraziti. Promatrajući njihove reakcije na osjećaje likova iz priča daje nam saznanje o tome kako se dijete osjeća kad su u pitanju određene situacije i emocije. Način na koji dijete reagira na likove koji se osjećaju tužno ili ljutito pomoći će vam da razumijete kako razmišlja.

Kao što vidite, priče su važne zbog nekoliko razloga i imaju ključnu ulogu u odrastanju. Biti dio tog procesa piscima može donijeti osjećaj zadovoljstva jednako kao i ljubav prema pisanju.

Preneseno sa Školskog portala

Pridružite nam se u prosincu na edukaciji dr. Ranka Rajovića u Splitu!
Edukacija je namijenjena roditeljima, odgojiteljima, učiteljima i drugim stručnjacima koji se bave odgojem i obrazovanjem djece. Održat će se u dva modula, a prijave su u tijeku.

PRVI MODUL 

Kako igrom uspješno razvijati djetetov IQ

u utorak 10. prosinca  2019. godine u 17:30 sati
SPLIT, Sveučilišna knjižnica u Splitu
Trajanje: 4 školska sata, s pauzom od 20 minuta i vremenom za pitanja

DRUGI MODUL

Igra je učenje – učenje je igra

u srijedu 11. prosinca 2019. godine u 17:30 sati
 SPLIT, Sveučilišna knjižnica u Splitu
Trajanje: 4 školska sata, s pauzom od 20 minuta i vremenom za pitanja

PRIJAVITE SE OVDJE!

O PRVOM MODULU:

Naziv: Kako igrom uspješno razvijati djetetov IQ

Prvi modul je namijenjen onima koji nisu do sada bili na edukaciji dr. Rajovića i on je usmjeren na temelj NTC-a. Bez njega ne bi imalo smisla ići na drugi modul jer je drugi modul nadogradnja na znanje koje ste usvojili na ovoj edukaciji.

Program edukacije:

• Uvod u funkcionalno znanje
• Neurofiziologija.
• Razvoj mozga – pogreške roditelja
• Rana stimulacija, značaj, primjeri
• Učenje – reproduktivno učenje za mozak skoro i da ne postoji
• Fiziologija mozga
• Razvoj matematičko logičkog razmišljanja
• Misaone klasifikacije i serijacije
• Asocijacije

Kako igrom uspješno razvijati djetetov IQ

u utorak 10. prosinca  2019. godine u 17:30 sati
SPLIT, Sveučilišna knjižnica u Splitu
Trajanje: 4 školska sata, s pauzom od 20 minuta i vremenom za pitanja

Za sudjelovanje na edukaciji obavezna je prijava. OVDJE SE PRIJAVITE.

Potvrdu o sudjelovanju dobit ćete prilikom dolaska na edukaciju.

Ako ste već ranije sudjelovali na praktičnoj edukaciji "Kako igrom uspješno razvijati djetetov IQ", možete se prijaviti na VIŠU RAZINU edukacije "Igra je učenje – učenje je igra".

O DRUGOM MODULU:

Igra je učenje – učenje je igra

Pristup učenju može za djecu biti poticajan i zabavan (a tako se najlakše uči), ako se učenje događa kroz igru i ako vodimo računa o razvoju tri područja koja treba poticati:

1. Razvoj sinapsi (vježbama motorike, grafomotorike, akomodacije oka)
2. Asocijativno razmišljanje (apstrahiranje, vizualizaciju, apstraktnu klasifikaciju, serijaciju, asocijacije i analogije … posebno u glazbi)
3. Funkcionalno razmišljanje (divergentno i konvergentno), razvoj darovitosti, NTC šifre, primjena NTC programa u praksi

DRUGI MODUL

Igra je učenje – učenje je igra

u srijedu 11. prosinca 2019. godine u 17:30 sati
 SPLIT, Sveučilišna knjižnica u Splitu
Trajanje: 4 školska sata, s pauzom od 20 minuta i vremenom za pitanja

Za sudjelovanje na edukaciji obavezna je prijava. OVDJE SE PRIJAVITE.

Potvrdu o sudjelovanju dobit ćete prilikom dolaska na edukaciju.

Za sva pitanja i nedoumice stojimo vam na raspolaganju na 098 30 55 34, kontakt osoba Irena Orlović.

Cijena edukacije i uvjeti plaćanja

Ako odlučite sudjelovati u oba modula edukacije, što Vam svakako preporučujemo ukoliko niste prethodno sudjelovali na prvom modulu edukacije, cijena za oba dana je 600 Kn.
Redovna cijena praktične edukacije po modulu je 360 kn.

Podaci za uplatu: Harfa d.o.o., Rodrigina 4, Split, HR0723600001102468779 (ZABA)​, poziv na broj: 101219.

O dr. Rajoviću

Dr. Ranko Rajović jedan je od autoriteta na ovim prostorima kada govorimo o odgoju i obrazovanju te autor inovativnog programa pod nazivom NTC-sustav učenja. Inače doktor interne medicine, dugogodišnji je predsjednik Odbora za darovite međunarodne udruge Mensa i UNICEF-ov suradnik na projektu ranog poticanja intelektualnog razvoja djece te osnivač Mense Srbije i Odsjeka za darovite Nikola Tesla Centra.

Što je NTC-sustav učenja?

NTC-sustav učenja bavi se pitanjem kako stimulirati razvoj sinapsi, a time i ogromne dječje potencijale prije polaska u školu i u školi, a na njega će dr. Ranko Rajović odgovoriti tijekom predavanja.

Ovaj sustav učenja usmjeren je prema razvoju kognitivnih sposobnosti djece. Temelji se na istraživanjima koja upozoravaju na to da mozak uspostavlja 75 % svih neuronskih veza (sinapsi) do sedme godine života, a od toga 50 % sinapsi nastane već do pete godine. Taj se argument čini dovoljno uvjerljivim da posvetimo veliku pozornost predškolskoj dobi, učinkovitosti učenja i korištenju dječjeg pamćenja.

Sustav podrazumijeva učenje utemeljeno na teorijskim osnovama neurologije, neuropsihologije i drugih znanosti, posebno pedagoških – obiteljske pedagogije, didaktike i metodike za predškolski i osnovnoškolski uzrast. Taj sustav učenja predstavlja operacionalizaciju teorijskih spoznaja navedenih znanstvenih disciplina, što je dobar pokazatelj kako povezivati teoriju s obrazovnom praksom.
Pritom je riječ o novom pristupu učenju u kojem dominira misaona aktivnost djeteta i njegov uspješan razvoj. Sustav je vrlo dobro i detaljno razrađen, primjenjiv u obitelji, predškolskim ustanovama i u razrednoj nastavi osnovne škole.

Program nudi načine prepoznavanja darovite djece, njihove karakteristike i putove prema povećanju IQ-a, razvoja sposobnosti i stvaralačkog mišljenja. Naglašava se važnost obitelji i šire društvene zajednice (vrtići, škole, centri za darovite) u razvoju darovite djece. NTC-sustav učenja ozbiljno će poljuljati opravdanost tradicionalnog rada s djecom.

NTC-sustav učenja dr. Ranka Rajovića primjenjuje se na različite načine u 15 europskih zemalja.

Sudjelovanje je moguće otkazati isključivo pisanim putem (na mail adresu: [email protected]) najkasnije 7 radnih dana prije početka programa. Sudionici koji su odustali nakon tog roka ili ne prisustvuju programu, nemaju pravo na povrat kotizacije i dužni su platiti punu naknadu. Ako prijavljeni sudionik ne može sudjelovati na programu, može poslati drugog zamjenskog sudionika.

Pametnica zadržava pravo otkazivanja – u ovom slučaju, naknada se vraća u cijelosti. Popunjavanjem ovog obrasca za prijavu, prihvaćate ove odredbe i opće uvjete.

Vezana literatura: