Svi testovi za trudnoću baziraju se na indikatoru prisutnosti hormona trudnoce hCG (humani korionski gonadotropin). To je hormon kojeg proizvodi posteljica za vrijeme trudnoće.
U ljekarnama se mogu kupiti testovi za trudnoću koji daju pouzdane rezultate već dva tjedna nakon oplodnje. Najčešće se za takve testove koristi prvi jutarnji urin. Promjena boje na indikatoru ukazuje na prisutnost ili odsutnost trudnoće. Kako se brzina proizvodnje hormona trudnoće razlikuje od žene do žene, tako kod nekih može trajati manje, kod drugih više da bi se test na trudnoću pokazao pozitivnim.

Ispitivanje urina jednako se tako može obaviti i kod ginekologa. Neki proizvodači reklamiraju svoje testove tako što tvrde oni mogu i ranije otkriti trudnoću. No treba imati na umu da testovi napravljeni prije očekivane sljedeće mjesecnice nisu pouzdani. Oni mogu pokazati negativan rezultat samo zato što je razina hormona trudnoće preniska, iako je trudnoća prisutna.

U iznimnim slucajevima lijecnici mogu provesti i test krvi. Taj je test daleko osjetljiviji od testa urina, pa se može i ranije izvesti.

U većini slučajeva se trudnoća već nakon prvog izostanka mjesečnice može ustanoviti specijalnim ultrazvučnim pregledom – vaginalnom sonografijom. Taj pregled pri pozitivnom testu na trudnoću daje i podatak o tome je li se embrio smjestio u maternici ili možda u jajovodu ili trbušnoj šupljini. Na ultrazvuku se već tri do četiri tjedna nakon oplodnje može vidjeti srce embrija kako kuca.

Žene koje su upravo ustanovile da su trudne, često se brinu da su možda u prva dva tjedna trudnoće nenamjerno naškodila svome djetetu – možda konzumacijom alkohola na nekakvoj zabavi, tabletama ili cigaretama. No priroda se i za to pobrinula.
U tom razdoblju, dok žena još ne zna da je trudna, vrijedi princip ''sve ili ništa''. Taj princip kaže da ce trudnoća završiti prije vremena ako u toj fazi nešto pođe po zlu. Žena takav prekid trudnoće doživljava najčešće kao nešto jaču ili malo zakašnjelu mjesecnicu. Drugim riječima, taj princip kaže da se ne trebate brinuti zbog ta dva prva tjedna trudnoće. Ali nakon njih pocinje razdoblje kada bi majke obavezno trebale prestati s pušenjem, konzumiranjem alkohola i korištenjem lijekova.

U djetinjstvu se igra i učenje isprepliću pa je igra oblik i sredstvo odgoja djeteta.

Kao što dijete ima potrebu za hranom i ljubavlju ima potrebu i za igrom, a nezadovoljenje bilo koje od tih potreba može biti štetno za psihofizički, emocionalni ili socijalni razvoj djeteta.

U djetinjstvu se igra i učenje isprepliću pa je igra oblik i sredstvo odgoja djeteta. U velikoj mjeri igrom dijete razvija intelektualne sposobnosti, apstraktno mišljenje, logičko zaključivanje, a igra potiče usvajanje pojmova i simbola.

Uz pomoć igre djeca upoznaju svijet, skupljaju životna iskustva, usvajaju norme ponašanja te stječu komunikacijske vještine i uče suradničko ponašanje.

Ma koliko se dijete voljelo igrati samo ili uživalo u zajedničkim igrama s roditeljima, njegovi vršnjaci su mu nezamjenjivi partneri u igri. Ono kroz igru s drugom djecom emocionalno sazrijeva i stječe prijatelje. I konflikti koji u takvim igrama nastaju nužan su i potreban dio djetinjstva jer rješavanjem sukoba dijete razvija svoje socijalne vještine.
 

Igra predškolskog djeteta može se opažati s obzirom na dvije razine:

Spoznajna razina igre

• funkcionalna igra – vrsta igre u kojoj dijete nešto koristi ili isprobava i tako razvija svoje sposobnosti (funkcije)
• konstruktivna igra – igra u kojoj se dijete služi predmetima i barata njima s namjerom da nešto stvori
• igra pretvaranja/simbolička igra – vrsta igre u kojoj djeca koriste predmet ili osobu kao simbol nečega drugoga te u kojima dijete proživljava svijet odraslih. U ovom obliku suradničke igre djeca mogu zamišljati i svoje i tuđe emocije u različitim izmišljenim odnosima i scenarijima. Upravo stoga, ovaj tip igre osobito poticajno djeluje na razvoj djetetovih socijalnih vještina i emocionalnog izražavanja.
• igre s pravilima – igre koje se igraju prema unaprijed poznatim pravilima i ograničenjima pomoću kojih dijete razvija samokontrolu.

Društvena razina igre

• promatranje – gledanje drugih kako se igraju bez uključivanja u igru
• samostalna igra – samostalno i nezavisno igranje bez pokušaja približavanja drugoj djeci
• usporedna igra – vrsta igre u kojoj se djeca igraju jedno pokraj drugog i sa sličnim materijalima, ali bez stvarnog druženja ili suradnje
• suradnička igra – igra u grupi koja je nastala radi obavljanja neke aktivnosti ili postizanja nekog cilja, a postupci djece su usklađeni.

Djeca predškolske dobi pokazuju i individualne razlike u stilu igre pa su neka sklonija konstrukciji i građenju – njihova igra povezana je sa svojstvima materijala s kojim se igraju (oblikovanje, građenje, nizanje), a druga pak simbolici i dramatizaciji (materijal s kojim se igraju podrška im je za stvaranje priča i socijalnih interakcija). U igri neke djece prisutna su oba stila, a kako rastu počinju preferirati određeni stil.

S dobi djeteta povećava se složenost i kreativnost igre i sve više kroz igru djeca uče kako rješavati konfliktne situacije, izražavati emocije na prihvatljive načine te uskladiti vlastite i tuđe potrebe. Takva ponašanja dijete najbolje „uvježbava“ putem igre pa je vrlo važno da igra bude dio svakodnevnog života djeteta.

Dječja igra s obzirom na dob

Dijete se započinje igrati već u dojenačkoj dobi. U tom razdoblju igra je funkcionalna i sastoji se od jednostavnih mišićnih pokreta koji se ponavljaju, bilo da dijete pri tome koristi ili ne koristi neke predmete. Npr. djeca tresu zvečkom, skaču gore-dolje, guraju loptu, povlače igračke koje sviraju, bacaju predmete na pod te na taj način upoznaju svoje tijelo i svijet oko sebe.

Oko druge godine pa nadalje dijete počinje uočavati svoju okolinu. Sposobnost zamišljanja i maštanja omogućuju mu da stvari i predmeti poprime neko drugo značenje pa npr. posloženi stolci jedan iza drugog mogu poslužiti kao vlak, ormar kao dizalo, komadići papira kao novac i sl. (igra pretvaranja/simbolička igra).

Igra pretvaranja najviše je zastupljena u dobi od 4. do 6. godine kada dijete počinje uvježbavati i određene uloge što mu daje priliku da upozna ljude oko sebe iz drugačije perspektive. Tako u igri dijete postaje medicinska sestra, mama, tata, vozač, policajac i sl. Potrebno je stoga djetetu omogućiti različita iskustva koja će izražavati putem simboličke igre te će na taj način proraditi svoja emocionalna iskustva, učiti kako se uživiti u tuđu perspektivu te razvijati vještine potrebne za rješavanje problema.

U ovom razdoblju djeca se jako vole igrati uloga različitih junaka koji imaju moć i sposobnosti koje predstavljaju ono najbolje u ljudskoj prirodi (dobri su, mudri i neustrašivi, brzi, jaki i mogu riješiti svaki problem, uvijek znaju što je ispravno i svi žele biti njihovi prijatelji).

Vrlo je važno imati razumijevanja za ovakvu vrstu dječje igre i ne pokušavati uvjeriti dijete kako su neke stvari nemoguće ili pretjerane. Naime, djeca kroz poistovjećivanje s junacima razvijaju osjećaj vlastite važnosti i moći.

Nakon pete godine djeca sve češće pokazuju interes za sudjelovanje u različitim igrama s pravilima. Primjer takve igre su igre poput skrivača, graničara te društvene igre poput "Čovječe ne ljuti se" ili "Memory". Djeca kroz ovakve igre uče da su u životu nužna pravila, uče kako ih poštivati te kako se nositi s uspjehom, ali i neuspjehom.

Igra kao poticaj zdravog psihomotornog razvoja djece u vrtiću

• U igri dijete čini ono što u životu ne prihvaća baš rado kao obvezu. Ako neku aktivnost koja nam je bitna da je dijete izvršava provedemo kroz igru ima mnogo veće odgojne efekte od svih drugih metoda i strategija kojima se koristimo u odgoju djece (npr. pospremanje igračaka možemo pretvoriti u igru pospremanja palube gusarskog broda).
• S velikom pozornosti pratit ćemo sadržaj dječje igre jer djeca upravo kroz igru pretvaranja često izražavaju svoje osjećaje, poput straha ili ljutnje te kroz igru "pričaju" o svojim problemima, brigama i svojem viđenju svijeta oko sebe. Djeca u predškolskoj dobi često teško uspijevaju riječima opisati što sve osjećaju ili što im se dogodilo pa igra može biti dobar i lakši način da djeca izraze mnoge stvari.
• Jedna od važnih funkcija igre u predškolskoj dobi je prorada emocionalnog iskustva putem igre, stoga ćemo djeci omogućiti preuzimanje raznolikih i novih uloga u igri uz potpuno preuređenje prostora vrtića i veliku količinu novih materijala za igru.
• Poštivat ćemo preferencije djece u stilu igre pa će djeca sama moći birati žele li u većoj mjeri sudjelovati u igrama koje se odnose na konstruiranje i građenje ili pak igrama kojima je u osnovi simbolika i dramatizacija.
• Kroz igru ćemo poticati kreativnost, istraživačke aktivnosti, spoznajni razvoj djece, razvoj apstraktnog i logičkog mišljenja, usvajanje socijalnih vještina, prosocijalnog ponašanja, izražavanje emocija na prihvatljive načine te poticanje pozitivne slike o sebi.

Savjeti roditeljima

• Nemojte zaboraviti sve bitne funkcije dječje igre u predškolskom razdoblju
• Svakoga dana odvojite vrijeme za igru s djetetom
• Neka to bude vrijeme u kojem će vaša pažnja biti rezervirana isključivo za dijete
• Koristite društvene igre za zabavu i druženje cijele obitelji
• Naučite dijete da prihvati i pobjedu i poraz kao normalan dio igre i aktivnosti
• Igra može biti i zajedničko izmišljanje priča s djecom i to tzv. "priča pozitivnog modela", koje govore o onome što se djeci događa i što ih brine u svakodnevnom životu. U takvim pričama glavni lik koji je sličan Vašem djetetu postaje model u koji se dijete može ugledati u rješavanju svojih problema, razumijevanju svojih osjećaja i oblikovanju svoga ponašanja. Lik iz priče može i ne mora biti nagrađen na kraju priče, ali on je uvijek sam sobom zadovoljan zbog svojih uspjeha.

Preneseno s Cuvarkuca.hr

Ovo je jako izazovno razdoblje u kojem djeca ne mogu razumjeti što se događa i trebaju našu podršku. Nerazumijevanje situacije izaziva još veći strah, tako da je moguće da djeca budu nemirna, pa i agresivna ili da se snažno povuku u sebe ili neprekidno traže vašu pažnju. Sve to i u vama može izazvati još veću nelagodu i preplavljenost neugodnim emocijama. 
Važno je da znate da je sve to normalna reakcija na traumu. Nemojte kriviti sebe, ali ni djecu.

U prošlom blogu pisala sam o nekim tehnikama koje mogu pomoći umiriti samoga sebe. Sad želim napisati kako možemo pomoći djeci. 

Govorite istinu

Nemojte glumiti pred djecom i ponašati se kao da se ništa strašno nije dogodilo. Racite djeci istinu. Djeca nas doživljavaju na emocionalnoj razini i točno znaju kad nešto nije u redu. Kod djece se može javiti strah ako ono što im govorite ne odgovara našem osjećaju. 

Budite prisutni 

Izađite na trenutak iz svojih cipela i svoju pozornost usmjerite na dijete. Primijetite djetetove emocije i imenujte ih. Pričajte o onome što se događa upravo u tom trenutku. Pričajte o onome što dijete u tom trenutku može vidjeti, čuti, osjetiti. 
 

Budite topli

Osigurajte fizičku bliskost.  Grlite ih i govorite im toplim i ugodnim tonom. Pričajte im tople i umirujuće priče. 
 

Pričajte o ljudima superjunacima

Pričajte o ljudima koji pomažu kao o superjunacima. Neka djeca osjete da postoje ljudi kojima možemo vjerovati, koji su tu za nas. Neka osjete povjerenje u ljude. Neka razviju osjećaj da se na nekoga možemo osloniti kad nam dođu teški dani.

Razgovarajte o osjećajima

Recite kako se osjećate. Opišite svaku emociju. Gdje i kada je osjećate u tijelu?
Neka djeca steknu dojam da je potpuno u redu osjećati neugodne emocije. Ako oni pokažu ljutnju i bijes, budite tu za njih i pokažite im da je normalno osjećati se tako kad je teško. 

Slušajte ih

Dajte im priliku da kažu što osjećaju i što su doživjeli. Pokušajte se suzdržati od svojih komentara, samo postavljajte otvorena pitanja. 
Kakav je to bio osjećaj za tebe? Što si vidio, čuo? Kako ovo sve izgleda iz tvoje perspektive? Kakva pitanja imaš? 

Dajte im da crtaju

Djeci je teško izraziti svoj unutrašnji osjećaj, ali zato postoji crtež. Dajte im da crtaju, bojaju, a u pozadini, ako je moguće, osigurajte mirnu, ugodnu i toplu glazbu. 

Uključite se u igru

Igrajte se s njima. To može biti ugodno i za njih i za vas. Igrajte se i glumite figuricama. Pitajte ih kako se figurice sada osjećaju. Što im je potrebno? 

Nemojte skrivati vijesti od njih 

Držite djecu dalje od televizora i neugodnih podražaja, ali ako su djeca čula neke od vijesti koje nisu ugodne i žele znati što se događa, nemojte im odgovarati: "Nije to ništa, sve je ok!" ili "Još si mali da bi razumio." i sl. Odgovorite iskreno, a ako ne znate odgovor, recite također iskreno da ne znate, ali da ćete potražiti informacije pa ćete mu odgovoriti. 

Čuvajte rutinu

Djeca vole rutinu, ona im daje sigurnost i ugodu. Ako je ikako moguće, pokušajte se vratiti u rutinu i održavati je onoliko koliko uspijevate.

Ako primijetite da vam je previše i da se teško nosite sa stresom, dopustite sebi da potražite pomoć stručnjaka. Isto tako, ako primijetite da dijete teško izlazi iz neugodnih emocija, potražite pomoć stručnjaka. Trenutačno je jako puno stručnjaka koji su spremni pružiti besplatnu podršku. Javite im se!
 

Sliku o sebi stvaramo cijelog života. Između ranog djetinjstva i adolescencije djeca počinju postavljati pitanja kakva su ona zapravo i razmišljati o sebi, što čine i kako to čine. Postavljajući ta i druga pitanja te tražeći odgovore na njih, djeca nastoje bolje razumjeti sama sebe. Stvarajući sliku o sebi stvaraju okvir za način doživljavanja svijeta oko njih i način komuniciranja s njim. Ulaskom u srednje djetinjstvo (od 6. do 12. godine) mijenjaju se osjećaji djece prema njima samima. Slika o sebi postaje sve složenija i rafiniranija. Počinju shvaćati da imaju jedinstvene kvalitete.
 

Djeca školske dobi imaju bolje i dublje razumijevanje ne samo toga što jesu nego i svojih vrijednosti i sposobnosti. Uključenost u socijalnu okolinu poput škole, neke grupe li sportskog kluba potiče ih da se uspoređuju s drugom djecom i sa slikom onoga što bi željeli biti. Takvo vrednovanje sebe u odnosu na idealnu sliku može im donijeti i pozitivne i negativne informacije o njima samima, budući da počinju prepoznavati svoje jake strane i slabosti. Kroz takvo se vrednovanje počinje razvijati samopoštovanje.

Razlika između samopouzdanja i samopoštovanja

Samopoštovanje kojeg često nazivamo i samosvijest je spoznavanje samog sebe i našeg odnosa prema tome što smo spoznali. Zdrava samosvijest kaže: „Ja sam u redu i ja vrijedim već samim tim što postojim!“ Ja sam dragocjena već zbog samog svog postojanja!  Osoba je zadovoljna sobom, smirena je u odnosu na samu sebe. Nizak stupanj samosvijesti/samopoštovanja obilježava stalan osjećaj nesigurnosti, samokritičnost i osjećaj krivnje. Samosvijet se može razvijati i kvalitativno i kvantitativno tjekom cijelog našeg života. Samopouzdanje govori o našim sposobnostima, umijeću; što nam ide dobro i u čemu smo vješti ili u čemu smo nespretni i neuspješni. To je više izvanjska, stečena osobina. Primjerice: „Dobar sam matematičar.“ „Nemam dara za pjevanje“. Pomanjkanje samopouzdanja se može riješiti pomoću objektivne povratne informacije. Samopouzdanje raste usporedo sa postignućem.

Za život osobe još je važnije samopoštovanje.

Samopoštovanje kao odraz vlastitih i tuđih procjena. Samopoštovanje kao odraz vlastitih i tuđih procjena. Samopoštovanje se temelji na procjeni stupnja u kojem dijete zadovoljava razvojne zadatke, na procjeni školskog uspjeha i uspjeha u rješavanju različitih socijalnih problema. Važno je znati da samopoštovanje nije odraz samo vlastitih procjena nego proizlazi i iz reakcija drugih ljudi, osobito osoba koje volimo i koje su nam važne. Ako su djeca prihvaćena, poštovana i pohvaljivana za to što jesu i kakva jesu, počet će podjednako prihvaćati svoje pozitivne i negativne strane te će se kod njih razviti odgovarajuće samopoštovanje.
Međutim, ako ih roditelji i druge osobe koje su im važne omalovažavaju, vrijeđaju, okrivljuju i odbacuju, djeca će razviti negativne stavove prema sebi te nisko samopoštovanje. Taj proces počinje već u ranoj dobi, a povratne informacije o vlastitoj vrijednosti i prihvaćanju drugih, osobito vršnjaka, postaju sve važnije približavanjem adolescenciji.

Prepoznajmo nisko samopoštovanje

Djeca na najrazličitije načine pokazuju da imaju nisko samopoštovanje. Vrlo često nisu ni svjesna da o sebi ne misle baš najbolje, iako osjećaju da nešto nije u redu. Uobičajeni znakovi koji nas mogu uputiti na to da dijete ima problema sa samopoštovanjem su: potreba da neprestano pobjeđuje u igrama; perfekcionizam; pretjerana samokritičnost; pretjerano hvalisanje ; davanje slatkiša, novca ili igračaka drugoj djeci, kako bi se "potkupila" prijateljstva; privlačenje pažnje neodgovarajućim ponašanjem (glupiranje, zadirkivanje, agresivnost); povučenost ili sramežljivost; plačljivost; pretjerano ispričavanje za sve što kaže ili napravi; strah od toga da pokuša nešto novo; stalno traženje isprika; prebacivanje odgovornosti ili krivnje na druge ; antisocijalno ponašanje; nepovjerenje prema ljudima; stalna potreba da se ugodi drugima; nesposobnost da kaže "neću" ili odbije nešto što ne želi; nesposobnost donošenja vlastitih odluka ili izbora.
 

Kako roditelji mogu pomoći

Djetetov osjećaj samopoštovanja i slike o sebi može se ojačati na nekoliko načina, a pritom veliku važnost imaju roditelji, prijatelji i osobe koje su mu važne i koje cijeni. Ponekad se to može ostvariti kroz uključivanje djeteta u neku aktivnost za koju ima talent ili sposobnosti, kroz konzistentno poticanje i odavanje priznanja i za male uspjehe, primjećivanje i ohrabrivanje njegova truda, čak i ako nije uspjelo, te kroz poticanje da samo opaža svoje pozitivne aspekte i napore te se samo pohvaljuje za to. Ne zaboravite da je svako dijete vrijedno i jedinstveno te da ima svoje potencijale koje će moći razviti tek ako se osjeća prihvaćeno i voljeno takvo kakvo jest.

Korisni savjeti za poticanje samopoštovanja djece

• Slušajte dijete, pokažite mu da ste ga čuli i prihvatite njegove osjećaje.
• Ponašajte se prema djetetu s poštovanjem. Prihvatite ga takvo kakvo jest. Svi imamo pozitivne i negativne strane. Njegujte pozitivne.
• Kada ga hvalite, budite specifični, točno određeni. Budite iskreni s njim.
• Kada kritizirate, također budite specifični. Kritika se treba odnositi na ponašanje, a ne na ličnost djeteta. Primjerice:"Nije u redu da udariš brata ako ti ne da igračku" umjesto "Zločesta si".
• Izbjegavajte rečenice koje počinju s "Ti nikada…" ili "Ti uvijek…", ali koristite one poticajne, tipa „ Ti to možeš učiniti“ ili „Znam da ćeš učiniti najbolje što možeš“ i sl.
• Upotrebljavajte "ja-poruke" umjesto "ti-poruka" kada želite izreći da nešto ne valja. Primjerice: "Ja zaista teško podnosim glasnu muziku" umjesto "Ti stvaraš takvu buku.".
• Iako su svakom djetetu potrebni dosljednost, pravila i kontrola, još mu je potrebniji prostor kako bi moglo naučiti upravljati svojim životom. Dajte mu odgovornost, neovisnost i dobi adekvatnu slobodu u izborima koje radi.
• Uključite dijete u rješavanje problema i donošenje odluka u stvarima koje se odnose na njegov život. Poštujte osjećaje, potrebe, želje, sugestije i pamet djeteta.
• Zapamtite: vaše je dijete sjajno i zadivljujuće u svojoj jedinstvenosti, iako se njegova jedinstvenost uvelike razlikuje od vaše.
• Budite dobar uzor – imajte dobro mišljenje o sebi. Radite stvari za sebe.
• Poručite djetetu da je dobro cijeniti sebe. U redu je osjećati zadovoljstvo zbog svojih postignuća. Dobro je ugoditi sebi i priuštiti si užitak.
• Izbjegavajte stalno prosuđivanje, često ponavljanje "trebao/la bi", "moraš" i nepotrebne savjete.
• Shvatite dijete ozbiljno. Prihvatite njegovo/njeno mišljenje.

Preneseno s Centra za edukaciju i savjetovanje "Ti si sunce"

Na Listi dobrih knjiga za djecu, mlade i roditelje objavljenih u 2014. godini, što je izdaje Hrvatsko knjižničarsko društvo, u kategoriji Stručna literature za odrasle našle su se i Harfine „BEBArije“.

Odlična edukativna knjiga riječke psihologinje Rebeke Bulat govori o važnosti poticanja intelektualnog i emocionalnog razvoja od najranije dobi te sadrži 100 igara i aktivnosti utemeljenih na modernim saznanjima o ranom dječjem razvoju.

Kao licencirana Baby Signs instruktorica, autorica vodi radionice za roditelje i djecu uz uporabu znakovnog jezika za bebe te niz radionica namijenjenih upravo najmlađima. U svakodnevnom radu s djecom i roditeljima pomoglo joj je i vlastito iskustvo majčinstva.

Emocionalno blagostanje i socijalna kompetencija ovise o vama kao roditelju, a važan su dio kognitivno-lingvističkih sposobnosti. Kroz BEBArije roditelji će naučiti kako poticati zdrav razvoj sposobnosti djeteta: koje su korisne, a koje nekorisne ili štoviše štetne aktivnosti za njihovo dijete, napisao je u predgovoru knjige dr. Ranko Rajović, autor NTC-sustava učenja.

U razgovoru s Rebekom Bulat dotakli smo se mnogih zanimljivih tema, obrađenih u knjizi: majčina odnosa s bebom već u trbuhu, važnosti rane razvojne podrške te kako su male bebe sposobne razumjeti i neke prilično apstraktne karakteristike socijalnog svijeta, poput primjerice konflikta.

Što vas je inspiriralo za pisanje ove knjige, kako ste se odlučili za taj gotovo pionirski rad u području dječje psihologije?
Nakon što sam završila studij psihologije u potrazi za poslom, otvarale su mi se mogućnosti volontiranja, a kasnije i rada s djecom s razvojnim teškoćama. Tada sam uvidjela važnost rane intervencije, odnosno važnost pružanja rane razvojne podrške kako djeci, tako i njihovim obiteljima od prvih dana. Upravo ta iskustva potaknula su me na proučavanje važnosti ranih razvojnih poticaja za svu djecu. Kasnije i kroz vlastito iskustvo majčinstva imala sam želju svoja iskustva i znanja o ranom dječjem razvoju približiti i drugim roditeljima na razumljiv i praktičan način pa sam krenula s osmišljavanjem radionica za roditelje i bebe koje sada već pet godina provodim u svojoj privatnoj psihološkoj praksi. Knjiga je nekako sve to objedinila, zabilježila i zaokružila.

Danas postoje spoznaje da se prva učenja odvijaju još u prenatalnoj fazi, dok je beba dobro zaštićena u maminu trbuhu. Recite nam nešto o važnosti razdoblja trudnoće i učenja u toj fazi razvoja.
Istraživanja o učenju u prenatalnom razdoblju nisu čak niti toliko novija istraživanja. Već se nekoliko desetljeća zna da određena učenja počinju i prije samog rođenja. No, ono što bih ja ipak naglasila za navedeno razdoblje je važnost emocionalnog stanja majke, važnost podrške koju ona prima, važnost pripreme za majčinstvo, odnosno roditeljstvo. Zadovoljna će i spremna majka, odnosno roditelji biti najbolji temelj da dijete kroz odrastanje u sigurnoj okolini, uz podršku i ljubav dobije sve ono što mu je potrebno za buduća učenja. Za razliku od mnogih drugih vrsta, ljudske se bebe rađaju prilično nesamostalne, bespomoćne. Ta početna bespomoćnost, odnosno naše dugo djetinjstvo ima za nas kao vrstu velike koristi jer nam omogućuje bolju prilagodbu na okolinu u kojoj živimo. Ipak upravo zbog navedenog, važna nam je podrška, ljubav i njega roditelja kako bi istraživali, učili, otkrivali od najranije dobi. Prenatalno je razdoblje stoga period kada je zadatak roditelja da se pripreme na dolazak bebe kako bi joj mogli pružiti ono prvo što je za sva buduća učenja potrebno – ljubav, sigurnost.

Kako je povezana sklonost prema novim podražajima kod beba s višom inteligencijom u kasnijoj dobi?
Ljudski mozak tek po rođenju očekuje veliki posao – stvaranje veza među neuronima, njihovo utvrđivanje, odnosno propadanje onih manje potrebnih te korištenje i jačanje onih aktivnih, potrebnih. U tom smislu bebe su željne novosti, željne učiti, otkrivati. Mogućnost da znaju prepoznati nešto novo, javlja se kada mogu to usporediti s nečim starim. Tako nam upravo ta usmjerenost beba na novosti govori o njihovim ranim sposobnostima i temelj je određenih istraživačkih tehnika koje se koriste kod ispitivanja sposobnosti malih beba. Važno je da bebe od najranije dobi mogu ignorirati ono staro, kako bi se mogle usmjeriti na novosti u svojoj okolini. Kada to ne bi bile sposobne, ne bi mogle ni usmjeriti pažnju i učiti o svijetu oko sebe već bi konstantno bile prožete nizom senzacija i informacija koje u svakom trenutku dobivaju iz vanjskog svijeta. Bebe se razlikuju po tome koliko brzo im treba da se naviknu na nešto, odnosno nakon koliko vremena im nešto postaje staro. Ta se rana sposobnost navikavanja u nekim istraživanjima pokazala povezana s inteligencijom u kasnijoj dobi.

Zašto su bebe zdravorazumski psiholozi?
Jednako kao što postupno s razvojem i iskustvom bebe uče o fizičkom svijetu koji ih okružuje, one uče i o socijalnom okruženju te stvaraju mentalne reprezentacije socijalnih odnosa koje su temelj njihovoj budućoj socijalnoj interakciji. Prije nego su sposobne razumjeti značenje riječi one vrlo dobro razumiju emocionalni ton, facijalnu ekspresiju koja prati govor. Prije prve godine, prije prvih riječi, bebe su sposobne puno toga razumjeti kroz razumijevanje gesti, pogleda, tona glasa i drugih sličnih socijalnih znakova. One nas čitaju i osjetljive su na naša emocionalna stanja. Promatrajući naša ponašanja u određenim situacijama i same uče. Upravo zbog navedenog beba može npr. naučiti bojati se pasa ako u svojoj okolini ima nekoga tko pokazuje takav snažan strah. Novija istraživanja pokazuju da su male bebe sposobne razumjeti i neke prilično apstraktne karakteristike socijalnog svijeta poput konflikta, te da mogu predvidjeti tko će u konfliktu nadjačati.

Sudeći po vašim iskustvima, oklijevaju li roditelji obratiti se psiholozima na vrijeme (čak i ako nema vidljivih poteškoća u razvoju, već samo zbog želje da otkriju u kojoj je razvojnoj fazi njihovo dijete i kako ga dodatno stimulirati)? Kako se to može promijeniti i što se čini po tom pitanju?
Nažalost još uvijek nije dovoljno razvijena svijest o važnosti rane razvojne podrške. Naime i u radu s djecom s razvojnim teškoćama još uvijek imam iskustva da roditelj kaže da, iako je primijetio kod djeteta nešto što ga je zabrinulo, nije potražio mišljenje stručnjaka, već je čekao da vrijeme donese neku promjenu. U tom odgađanju traženja mišljenja i podrške stručnjaka često ga podrži i bliža okolina. No, upravo je rana intervencija ključna jer omogućuje da se podrži razvoj svih onih preduvjeta za razvoj određenih složenijih sposobnosti, odnosno omogućuje da se javljanje nekih sekundarnih teškoća svede na minimum. Navedeno je danas npr. dosta vidljivo uz rani razvoj govora. No, i na nama koji radimo s djecom je da educiramo roditelje o važnosti navedenoga. Nažalost, mislim da u našem društvu usluge psihologa (i ostalih stručnjaka koji rade s djecom od najranije dobi) nisu dovoljno dostupne, ali to je jedna druga, šira društvena tema.

Što je u konačnici važnije za razvoj djeteta, okolina ili geni te što smislite o povezujućem ili privrženom roditeljstvu kao posebnom stilu roditeljstva?
Odgovor na pitanje o važnosti gena i okoline ne može biti u isključivu korist nijedne strane. Navedeno ovisi o mnogo različitih faktora, a znanost će još sigurno štošta novoga i otkriti. No, kao roditelji, stručnjaci koji rade s djecom važno je da stavimo naglasak na ono na što možemo utjecati svojim djelovanjem, a to je okolina. U tom je smislu podržavanje ranog razvoja privrženosti, koja ima u prvim godinama života vrlo važan razvojni zadatak i predstavlja temelj za buduća učenja, važan okolinski poticaj za dijete. Inače kada se govori o roditeljskim stilovima, pokazalo se da najviše dobrobiti donosi roditeljski stil kod kojega roditelj istovremeno iskazuju emocionalnu toplinu, podršku, ali i primjerene zahtjeve, očekivanja. Na svakom je roditelju da upoznaje, otkriva, uči uz svoje dijete koje isto tako uči, upoznaje, otkriva uz njega. Na tom putu temelj su osjećaji sigurnosti, pripadanja, ljubavi, jer su djeca uz takve temelje najslobodnija otkrivati, istraživati sebe i svoju okolinu.

BEBarije – Važnost poticanja intelektualnog i emocionalnog razvoja od najranije dobi