Djeca danas imaju sve manje vremena ze sebe. To na prvu zvuči kao neobična izjava, ali je nažalost često tako. 
 

Pitate se što znači dječje vrijeme za sebe?
E pa to je vrijeme provedeno u nestrukturiranoj, slobodnoj igri oslobođenoj od bilo kakvih pravila ili očekivanja.

Djeca danas često zbog brojnih obaveza nemaju vremena za slobodnu igru. Idu u školu, a nakon škole na organizirane sportske aktivnosti, strane jezike, satove plesa ili na sviranje. Dječji raspored je često natrpan kao i raspored odraslih i djeca od malih nogu uče kako balansirati između brojnih obaveza. 
No, djeca nisu odrasli i potrebno im je dječje, slobodno vrijeme kako bi na neopterećen način učili o sebi i svijetu oko sebe.

Sve aktivnosti koje smo nabrojali imaju određeni set pravila i uglavnom su nadzorom odraslih. Očekivanje u sportu je pobjeda, cilj učenja gitare je uspjeh na glazbenom natjecanju i slično. 

Nasuprot tome stoje nestrukturirane aktivnosti koje nemaju specifične ciljeve, pravila ili očekivanja. 

U nestrukturiranoj igri jedini gospodar je dječja mašta, a mogućnosti su neograničene. Primjerice, igranje s blokovima kocki je nestrukturirana igra jer dijete od kocki može složiti što god mu padne na pamet. I crtanje i igranje s lutkama je nestrukturirana igra. Nema pravila ili cilja. Dijete može putovati kamo god želi i isprobavati uloge koje želi. Na taj način dijete može učiti o sebi i svijetu oko sebe i to mora biti sastavni dio djetinjstva. Nažalost, često to nije slučaj.

Nestrukturirana vs. strukturirana igra

Kada bi pitali koja je igra bolje za dijete, strukturirana ili nestrukturirana, to je kao da pitate da li je bolje voće ili povrće. Obje vrste igre su korisne i dobre pružaju različite prilike za učenje i razvoj.
Kvaka je jedino u tome da djeca danas sve manje vremena provode u nestrukturiranoj, slobodnoj i nesputanoj igri. Ono što bilo najbolje i optimalno je da djetetu osigurate vrijeme da se bavi i strukturiranim i nestrukturiranim vrstama aktivnosti.

Dobrobiti strukturirane igre

• dijete uči o važnosti suradnje i timskog rada, strategije i važnosti pridržavanja pravila
• utječe na razvoj i učenje 
• podupire zdrav razvoj mozga
• utječe na razvoj fizičkih i socijalnih sposobnosti
• pruže neprocjenjivo iskustvo suradnje, utječe na stvaranja samodiscipline i ustrajnosti, ali i stvaranja pozitivne slike o sebi

Dobrobiti nestrukturirane igre

• od neprocjenjive je važnosti za razvoj dječje mašte i kreativnosti
• pomaže djeci naučiti kako raditi timski, dijeliti, pregovarati, rješavati sukobe i zastupati svoje interese
• kada je igra inicirana od strane djeteta, dijete vježba vještinu donošenja odluka, otkriva područja vlastitih interesa i strasti koje želi slijediti 
• kada je igra vođena i kontrolirana od strane odraslih – kao što su organizirani sportovi – djeca moraju slijediti ono što zanima odrasle (prvenstveno pobjeda) i tu gube na razvoju kreativnosti i drugih vještina
• djeca koja provode dosta vremena u nestrukturiranoj igri imaju i sposobnost dužeg zadržavanja pažnje, jer u su takvom načinu igre oni vođe i donositelji odluka. Dječja motivacija i upornost rastu proporcionalno s osjećajem kontrole koji imaju nad situacijom.

Zaključak

Djeci je potrebno njihovo dječje vrijeme koje će provesti u slobodnoj igri. 

Slobodna, nestrukturirana igra djeci omogućava da se izraze na način na koji to ne mogu u svakodnevnom životu. Pruža im i mogućnost da isprobavaju nove stvari bez pritiska da moraju biti odmah i uspješni u njima. U slobodnoj igri dijete ima mogućnost učiti o sebi i vidjeti što mu dobro ide i što želi. Dijete koje je slobodno da istražuje i otkriva, s vremenom će doći i do toga koji su uistinu njegovi interesi, želje i talenti. A to je jako važno za uspješan i sretan život. 

Mnogi roditelji često misle kako je za dijete korisno da sudjeluje na čim više organiziranih aktivnosti. Misle kako će to pomoći djetetu u daljnjem životu. No, u stvarnosti dijete je na taj način uskraćeno vrijeme za slobodnu i maštovitu igru u kojoj može otkrivati svoje potencijale.

Igračke za slobodnu, nestrukturiranu igru

Idealne igračke za slobodnu, nestrukturiranu igru su one koje djetetu omogućavaju igranje uloga i pretvaranja. U to spadaju razni setovi za igru poput kućica za lutke, dvoraca i brodova, različiti uporabni predmeti.
Igranje s takvim igračkama djeci pruža neograničene mogućnosti imaginacije, što je važno za intelektualni i socijalni razvoj djeteta.
I crtanje, slikanje, igranje s lutkama spadaju u nestrukturirane aktivnosti koje će razmahati maštu vašeg mališana i otkriti sve njegove potencijale. Imajte to u vidu i omogućite svojem djetetu da barem neko vrijeme u danu bude dijete i ne radi ništa. Osim da se igra. Jer igra je ključan dio djetinjstva i važna dječja aktivnost 🙂

 

Preneseno s Lafaboo.com

 

 

Razvojni strahovi imaju važnu ulogu u pripremi djeteta na život u budućnosti. Ako djeci ne dopustimo da osjete strah, neće razviti sposobnost prepoznavanja potencijalno opasnih situacija te neće razviti svoje strategije suočavanja s njima.

Svaka razvojna faza djetetova odrastanja veže se uz određene strahove koji predstavljaju sastavni i uobičajeni dio djetetova odrastanja, osobito njegova emocionalnog dijela. Razvojni strahovi imaju važnu ulogu u pripremi djeteta na život u budućnosti. Strahovi nastaju suočavanjem djeteta s vanjskim svijetom i izazovima koje donosi odrastanje pa se tako javljaju i najčešće spontano nestaju kako dijete prelazi iz jedne razvojne faze u drugu. Kako se dijete razvija i sazrijeva, broj strahova se smanjuje, a njihov osnovni izvor mijenja. Stoga treba poticati dijete da samostalno savladava razvojne strahove jer svladavanjem strahova jedne razvojne faze djeca postaju sposobna suočiti se s razvojnim strahovima sljedeće razvojne faze.
 

Strahovi od rođenja do druge godine

Od rođenja do otprilike druge godine života, kod djece je prisutan strah od odvajanja od njemu emocionalno najbližih osoba ili tzv. separacijska anksioznost. Takav strah se najčešće očituje u izraženom plakanju, kada djetetu bliska osoba odlazi iz prostorije u kojoj se i ono nalazi. Ovaj strah je izražen jer dijete u toj dobi još nije sposobno niti kognitivno niti emocionalno shvatiti da privremeni odlazak njemu bliske osobe ne znači da se ta osoba neće vratiti, a kako govor još nije dovoljno razvijen da bi dijete to izrazilo, plač je znak djetetova unutarnjeg stanja. U dobi od dvije godine izražen je strah od nepoznatih osoba, dijelom povezan s oprezom kojeg dijete osjeća prema nepoznatim osobama, odnosno prema ljudima kojima nije privrženo. Osim ovih, u toj dobi mogu biti prisutni i strahovi od bučnih uređaja (usisavač, bušilica i sl.) te od raznih životinja.
 

Strahovi u trećoj i četvrtoj godini

Kako djeca odrastaju, razvijaju govor te postaju sposobna verbalizirati strahove specifičnih sadržaja poput straha od izmišljenih bića ili maski, snova, mraka, samoće, životinja ili ljudi u uniformama (npr. doktora) koji se javljaju u trećoj i četvrtoj godini. U toj dobi djeca sve više razvijaju svoju maštu kroz gledanje crtića, slikovnica ili reklama kroz koje se upoznaju s dobrim i lošim likovima što može poticati strah od negativnih likova.
 

Strahovi u petoj i šestoj godini

U petoj, odnosno šestoj godini strahovi postaju realniji jer djeca počinju shvaćati značenje određenih događaja te se kod djece može razviti strah od nesreća, tjelesnih ozljeda, mraka, bolesti (osobito ako je u obitelji prisutna bolest člana obitelji ili ako se dogodila smrt) te strah od nadrealnih bića i pojava – čudovišta, vampira, duhova, vještica i sl. Razlog ovim strahovima je taj što djeca puno maštaju, gledaju razne televizijske sadržaje i slušaju priče zbog čega im je teško razlikovati maštu od stvarnosti.

Medijski sadržaji u velikoj mjeri mogu utjecati na djetetovo viđenje svijeta te treba napomenuti da sve dobne skupine neće isto razumjeti i reagirati na određene nasilne sadržaje u medijima. Zato je izuzetno važno da se roditelji informiraju o razvojnoj dobi svoga djeteta i u skladu s njom biraju sadržaje kojima će dijete biti izloženo putem TV-a, interneta ili knjiga.
 

Strahovi u školskom uzrastu

Škola za djecu predstavlja prvi veliki razvojni zadatak jer moraju preuzeti odgovornost za vlastiti uspjeh i školske obveze. Strah koji se tada javlja često je vezan za mišljenje drugih osoba o nama i pouzdanje u vlastite sposobnosti (npr. dijete se može bojati da nije dobro naučilo gradivo i da će mu se drugi rugati zbog toga kako odgovori na pitanje). Također, dijete može zabrinjavati hoće li zakasniti u školu, steći prijatelje ili biti dobro prihvaćeno od strane vršnjaka. Katkad se može razviti i tzv. školska fobija koja se očituje u tome da dijete odbija ići u školu ili ne želi ostati ondje bez roditelja koji mu daju sigurnost. Ona može biti izražena i u tjelesnim simptomima kod djeteta (npr. dijete se često žali na glavobolju, trbuhobolju i sl.), a koji prestaju kada dijete ne ide u školu. Također, s djetetovim kognitivnim razvojem i većim razumijevanjem pojmova života i smrti, može se pojaviti i strah od vlastite smrti ili smrti bliskih članova obitelji.
 

Potiskivanje osjećaja straha

Situacije, objekti, osobe i drugi izvori djetetovih strahova, odraslima ponekad mogu izgledati besmisleno i čudno pa mu katkad, kako bi dijete uvidjelo da se nema čega bojati, nastoje objasniti da nema razloga za strah i izlažu ih objektu straha tempom i načinom koji je djetetu neprihvatljiv (tzv. šok metoda), a nije rijetkost ni to da u toj situaciji izgube strpljenje. Također, određeni stereotipi, poput toga da se dječaci ne boje, da su dječaci ti koji su hrabri, da samo male bebe plaču i sl., odnosno uspoređivanje s drugom djecom mogu utjecati na dijete tako da se osjeća neshvaćeno i posramljeno. Kao posljedica toga dijete može potiskivati osjećaj straha i samo se suočavati sa strahom na neadekvatan način kako ne bi bilo posramljeno od ostalih, odnosno kako bi ispunilo očekivanja odraslih.
S druge strane, postoje odrasli koji, u želji da zaštite dijete i ublaže mu određeni strah, ne dopuštaju djetetu da uopće dođe u situaciju koja mu može izazvati strah, kako bi mu pod svaku cijenu dali osjećaj sigurnosti. Oba opisana načina suočavanja s dječjim strahovima ne rješavaju problem, nisu poželjna niti korisna za dijete jer bez obzira na to čini li nam se djetetov strah stvarnim ili u potpunosti besmislenim, on je za dijete uvijek stvaran, ozbiljan i uznemirujući! Stoga, ako djeci ne dopustimo da osjete strah, neće razviti sposobnost prepoznavanja potencijalno opasnih situacija te neće razviti svoje strategije suočavanja s njima.
 

Imajte razumijevanja, strpljenja i prihvaćajte svoje dijete

Razvojni strahovi uglavnom ne zahtijevaju stručnu pomoć no, dok su prisutni, zahtijevaju roditeljsku pažnju, razumijevanje, strpljenje i prihvaćanje djeteta. Prije svega, važno je pratiti pojavu djetetovih strahova i polako ga suočavati sa situacijom koje se boji. Važno je dopustiti djetetu suočavanje i istraživanje situacije koja mu izaziva strah na način i u vrijeme koje njemu odgovara. S vremenom će se dijete postupno prilagođavati na situacije ili objekte koji ga plaše, postajati hrabrije i samopouzdanije što će u konačnici doprinijeti slabljenju osjećaja straha. Pri tome je roditeljsko razumijevanje i podržavanje djetetovog istraživanja zastrašujućih situacija važno kako bi dijete steklo samopouzdanje za suočavanje sa strahom. Na primjer, roditelji mogu s djetetom gledati filmove ili čitati priče o izvoru straha, a koje imaju pozitivan završetak. Tako će dijete dobiti poruku da se strahovi mogu ublažiti i savladati, osvijestit će da se događaju i drugima, a možda i dobije ideju kako se ono samo može suočiti sa svojim strahom. Ponekad može biti korisno da s djetetom roditelji podijele svoja iskustva iz djetinjstva i načine kako su se oni nosili s njima i tako mu također pokazati da strahove svi osjećamo i da je strah normalan osjećaj. Važno je da roditelji otvoreno razgovaraju s djetetom, dopuste mu da slobodno izrazi svoje osjećaje bilo riječima, bilo crtežom ili kroz igru. Tijekom razgovora roditelji i dijete zajedno mogu razviti ´strategiju´ pristupa izvoru straha – možda će to biti upaljeno svjetlo noću, najdraža plišana igračka koja će ga štiti od strašnog objekta i slično. Roditeljski zagrljaj i topla riječ uvijek su potrebni i korisni, a svaki mali pomak važno je pohvaliti jer je osjećaj zadovoljstva i ponosa ono što će dijete ohrabrivati da se i dalje uspješno suočava i nosi sa svojim strahom! Razumljivo je da se u takvim situacijama roditelj umori i nije lako uvijek dati podršku i ostati miran, osobito ako nam se strah čini besmislenim. Stoga, ako roditelj u nekom trenu osjeti da ga situacija frustrira ili da se osjeća bespomoćno, bilo bi dobro da potražiti pomoć i podršku za sebe jer će na taj način onda biti na korist djetetu.
 

Preuzimanje roditeljskih strahova

Kao i u svim drugim aspektima djetetova razvoja, roditeljski stavovi i osjećaji o pojedinim situacijama/objektima utječu na dijete. Važno je da roditelji osvijeste svoje strahove kako oni ne bi ometali njihovo svakodnevno funkcioniranje ili funkcioniranje djeteta. Ako se roditelji boje određene situacije ili pojave (npr. psa), intenzivno će brinuti o tome i to će svjesno ili nesvjesno pokazati pred djetetom (npr. prelazimo cestu čim ga ugledamo). Ako je to njihov stalni obrazac ponašanja, a objašnjenje djetetu zbog čega je to tako izostane, vrlo je vjerojatno da će isti obrazac ponašanja usvojiti i dijete. Razlog tome je što su roditelji djetetovi prvi i najvažniji modeli prema kojima usvajaju određena ponašanja. Odgoj djece je zahtjevan jer vrlo često zahtijeva propitkivanje sebe samoga, vlastitih stavova, razmišljanja, ponašanja pa tako i strahova. Važno je pružiti djetetu osjećaj sigurnosti i mogućnosti rješavanja određenog straha, a ako sami toga nismo svjesni, teže ćemo ispuniti tu zadaću. Što prije roditelji osvijeste svoje strahove i pomognu sebi da se osjećaju sigurnije i opuštenije, pomoći će i djetetu da njihov strah ne "prijeđe" na dijete.

Važno je da roditelji prihvaćaju strahove kao dio odrastanja i prolaznu fazu te nastoje ohrabriti dijete da izrazi svoje osjećaje te da se suočava sa strahom na način i tempom koji njemu odgovara. Postupnim izlaganjem i uz njihovu podršku, strah će se sigurno umanjiti. Ipak, ako roditelji procjenjuju da pružaju puno podrške i razumijevanja djetetu, da su pokušali s gore navedenim smjernicama te da unatoč tome ne napreduju i da strah ometa djetetovo svakodnevno funkcioniranje (npr. dijete noćima ne može spavati zbog čega je iscrpljeno ili odbija odlaske u školu), odnosno ako se roditeljima teško nositi sa situacijom i nisu sigurni što učiniti da se dijete osjeća bolje, poželjno je potražiti stručnu pomoć psihologa u svojoj okolini. Ako roditelji nisu sigurni bi li trebali potražiti pomoć stručnjaka u svojoj okolini, mogu se najprije javiti na Hrabri telefona za mame i tate na broj 0800 0800 svakim radnim danom od 9 do 20 sati, mailom na savjet@hrabritelefon.hr.
 

Preuzeto s roditelji.hr

Pročitajte i 10 tehnika opuštanja za djecu

 

Zbog velikog interesa, u organizaciji nakladničke kuće Harfa, dr. Ranko Rajović, jedan od najvećih autoriteta na ovim prostorima kad govorimo o odgoju i obrazovanju, održat će praktičnu edukaciju i radionicu pod nazivom "Kako igrom uspješno razvijati djetetov IQ" temeljenu na NTC-sustavu učenja, inovativnom programu čiji je autor. 
 

Edukacija je namijenjena roditeljima, odgojiteljima, učiteljima i drugim stručnjacima koji se bave odgojem i obrazovanjem djece.

 

 

PRAKTIČNA EDUKACIJA

"Kako igrom uspješno razvijati djetetov IQ"

16. veljače 2018. godine u 17 sati

ZAGREB, Hotel Aristos, Cebini ul. 33, Buzin

 

Redovna cijena praktične edukacije je 360 kn.
Ako uplatu izvršite u roku 48 sati od trenutka prijave, cijena praktične edukacije za vas je 300 kn.
 

Za sudjelovanje na edukaciji, obavezna je prijava. Prijaviti se možete OVDJE.

Podaci za uplatu: Harfa d.o.o., Rodrigina 4, Split, HR0723600001102468779 (ZABA)​, poziv na broj: 160218.
Ako želite platiti karticom, možete to učiniti OVDJE.

Potvrdu o sudjelovanju dobit ćete prilikom dolaska na edukaciju.

 

 

RADIONICA

"Kako igrom uspješno razvijati djetetov IQ"

17. veljače 2018. godine u 9 sati

ZAGREB, Hotel Aristos, Cebini ul. 33, Buzin

 

NAPOMENA: Ova je radionica viša razina edukacije i namijenjena je samo onima koji su prošli praktičnu edukaciju dr. Rajovića prije ili će je proći u petak 16. veljače 2018. godine.

Redovna cijena radionice je 500 kn.

Ako uplatu izvršite u roku 48 sati od trenutka prijave, cijena radionice za vas je 450,00 kn.​

Podaci za uplatu su sljedeći: Pametnica, obrt za edukaciju i savjetovanje, vl. Irena Orlović, HR0623400091160500652 (PBZ), poziv na broj: 170218. ​

 

Za sudjelovanje na radionici, obavezna je prijava. Prijaviti se možete OVDJE.

 

 

 

 

PROGRAM:

Praktična edukacija – 16. veljače 2017., 17:00 – 20:30 sati

Uvod. Funkcionalno znanje

Neurofiziologija. Razvoj mozga – pogreške roditelja

Rana stimulacija, značaj, primjeri

Učenje – reproduktivno učenje za mozak skoro i da ne postoji

Fiziologija mozga

Razvoj matematičko logičkog razmišljanja

Misaone klasifikacije i serijacije

Asocijacije

 

Radionica – 17. veljače 2017., 9:00 – 13:00 sati

Misaone klasifikacije – radionice (viši i niži nivo). Igre koje aktiviraju ove procese

Učenje – slikovno, asocijativno

Nelogične priče

Nelogične bajke

Učenje – korištenje naučenih tehnika

Divergentno razmišljanje – test

Divergentno razmišljanje – radionice, paralelne asocijacije

 

Za sva pitanja i nedoumice stojimo vam na raspolaganju na 098 30 55 34, kontakt osoba Irena Orlović.

 

Dr. Ranko Rajović jedan je od najvećih autoriteta na ovim prostorima kada govorimo o odgoju i obrazovanju te autor inovativnog programa pod nazivom NTC-sustav učenja. Inače doktor interne medicine, dugogodišnji je predsjednik Odbora za darovite međunarodne udruge Mensa i UNICEF-ov suradnik na projektu ranog poticanja intelektualnog razvoja djece te osnivač Mense Srbije i Odsjeka za darovite Nikola Tesla Centra.

 

Što je NTC-sustav učenja?

NTC-sustav učenja bavi se pitanjem kako stimulirati razvoj sinapsi, a time i ogromne dječje potencijale prije polaska u školu i u školi, a na njega će dr. Ranko Rajović odgovoriti tijekom predavanja.

Ovaj sustav učenja usmjeren je prema razvoju kognitivnih sposobnosti djece. Temelji se na istraživanjima koja upozoravaju na to da mozak uspostavlja 75 % svih neuronskih veza (sinapsi) do sedme godine života, a od toga 50 % sinapsi nastane već do pete godine. Taj se argument čini dovoljno uvjerljivim da posvetimo veliku pozornost predškolskoj dobi, učinkovitosti učenja i korištenju dječjeg pamćenja.

Sustav podrazumijeva učenje utemeljeno na teorijskim osnovama neurologije, neuropsihologije i drugih znanosti, posebno pedagoških – obiteljske pedagogije, didaktike i metodike za predškolski i osnovnoškolski uzrast. Taj sustav učenja predstavlja operacionalizaciju teorijskih spoznaja navedenih znanstvenih disciplina, što je dobar pokazatelj kako povezivati teoriju s obrazovnom praksom.
Pritom je riječ o novom pristupu učenju u kojem dominira misaona aktivnost djeteta i njegov uspješan razvoj. Sustav je vrlo dobro i detaljno razrađen, primjenjiv u obitelji, predškolskim ustanovama i u razrednoj nastavi osnovne škole.

Program nudi načine prepoznavanja darovite djece, njihove karakteristike i putove prema povećanju IQ-a, razvoja sposobnosti i stvaralačkog mišljenja. Naglašava se važnost obitelji i šire društvene zajednice (vrtići, škole, centri za darovite) u razvoju darovite djece. NTC-sustav učenja ozbiljno će poljuljati opravdanost tradicionalnog rada s djecom.

NTC-sustav učenja dr. Ranka Rajovića primjenjuje se na različite načine u 15 europskih zemalja.

 

 

Nemojte se čuditi što danas imamo sve više razvojnih smetnji. Nije samo motorika važna, važno je uključiti i misaone procese, savjetuje liječnik.

 

Zašto je važna dinamička akomodacija i zašto danas sve češće dolazi do poremećaja u razvoju djece, objašnjava dr. Ranko Rajović, prenosi Yumama.com.
"Najveće regije mozga koje pripadaju prvom dijelu razvoja su rotacija, ravnoteža, razvoj stopala, dinamička akomodacija oka, fina motorika i govor jer imaju najviše sinapsi. Drugom dijelu programa razvoja mozga pripadaju misaoni procesi, misaona klasifikacija, misaona serijacija i asocijacija.

 

 

 

Igra li dijete danas 15 minuta igre rotacije svaki dan, ima li igre ravnoteže (da balansira na jednoj nozi, na dvije, da pazi da ne padne), prijeđe li 5 km na dan, ima li dinamičku akomodaciju (da prati neki predmet koji brzo odlazi i dolazi)? Nema!

Nema lopte, djeca ne znaju uhvatiti loptu. Kad im je bacite, 50 posto djece ne može je uhvatiti s dvije šake, nego je hvataju u naručje. Neka djeca čak okreću glavu, plaše se plastične lopte.
Nekad se dinamička akomodacija razvijala trčeći od jutra do mraka – preko kamena, preko grane, preko potoka, a gdje dijete danas trči? Nigdje. Čak ne trči i ne hoda. U gradu nema prepreka. Dijete rođeno u gradu već je oštećeno jer nema gdje razviti dinamičku akomodaciju.

Zašto je važna dinamička akomodacija? Ako nije dobro razvijena, imat ćemo u školi disleksiju. E, to je problem, jer svaki dio mozga koji nismo razvili kako treba dovodi do disfunkcije i dijete ne umije povezivati stvari.
Dakle, dinamička akomodacija se ne razvija zato što dijete ne trči i nema prepreka. Jedina šansa je lopta, ali loptu ne koriste. Moj je savjet da od danas lopta bude glavni rekvizit. I kad je riječ o finoj motorici, važno je napomenuti da i tu 50 posto djece koja žive na područjima bivše Jugoslavije nema dovoljno razvijenu finu motoriku.
Gotovo šezdeset posto djece ne može podići četvrti i peti prst s čvrste podloge. To znači da u mozgu još nisu odvojila četvrti i peti prst, nego kad postave šaku s raširenim prstima na stol, četvrti i peti prst s podloge podižu zajedno, u isto vrijeme. Zašto ne koriste četvrti i peti prst? Pa zato što za sve igre koje imaju koriste samo palac, drugi i treći prst.
To nije fina motorika – fina motorika podrazumijeva korištenje svih deset prstiju. Onda mi roditelji kažu "imamo lego kocke", pa i to je korištenje samo tri prsta. Ili, "imamo bockalice", pa i to su tri prsta ili čak samo dva. Znači, ne koriste se četvrti i peti.

 

Što se razvoja govora tiče, ja ne znam koliko djeca govore.

Dijete od 6 godina ide u školu, tamo ne priča baš puno, a kod kuće ga čekaju televizor ili kompjutor. Praktično ni ne govori, a dijete od 6 godina mora govoriti 10 sati svaki dan. Kako da se u mozgu razviju sinapse ako šuti. Još ako jede mekanu hranu – eto poremećaja govora.

 

Razvija li dijete danas misaone procese?

Igra li igre za misaonu klasifikaciju (na slovo na slovo ili kalodont za stariju djecu). Misaone serijacije nema. Jedino asocijacije stalno ima jer je dominantna aktivnost gledanje televizije. Ako pak stalno gleda TV, razvija li rotaciju i ravnotežu, razvija li stopala?

Nema ničeg osim asocijacije. Je li to optimalno za razvoj mozga našeg djeteta?

 

Nema rotacije, nema ravnoteže, nema akomodacije, nema fine motorike, nema ničega. A kako se mozak razvija – u pokretu!

Svaki pokret je važan, i pokret najmanjeg prsta. Ako se vratimo 20-30 godina unazad, djeca su se igrala, bila u pokretu u prosjeku tri sata dnevno. Dakle, tri sata cijeli je mozak radio, uključujući i misaonu klasifikaciju, jer se unaprijed morao računati svaki pokret.

Nemojte se čuditi što danas imamo sve više razvojnih smetnji. Nije samo motorika važna, važno je uključiti i misaone procese", zaključuje dr. Rajović.

 

Izvor: skolskiportal.hr

 

 

Knjige dr. Rajovića:

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Ostali članci dr. Rajovića:

Dr. Rajović: Djeca kroz igru najbolje uče, a učenje napamet zastarjelo je​

Dr. Rajović: Tajna sretnog djeteta ili kako ne popustiti dječjim zahtjevima​

Značenje dječje igre je ogromno, a roditelji to zaboravljaju​

 

Kad se radi o djeci, svi se uvijek molimo da budu zdrava. No što kad naše molitve ne budu uslišane, što kada dijete ima poteškoće u razvoju. Kako je moguće da se iz takvog bolnog i teškog iskustva izrodi nešto pozitivno? Irena Orlović, po struci savjetnica u NLPt psihoterapiji, vlasnica splitske izdavačke kuće Harfa i autorica web aplikacije za rano poticanje intelektualnog razvoja ‘Pametnica’, podijelila je s nama svoju intimnu priču o kćeri Matei koja je rođena sa srčanom greškom i pružila joj vjeru i inspiraciju da kreira bolju i ispunjeniju budućnost za svoju obitelj.

 

Vjerovala sam da za tako težak teret ne bih imala snage

Dobro se sjećam trenutka kad sam još kao mlada djevojka gledala na televiziji emisiju o roditeljima djece sa srčanom greškom i slušala kako pričaju o svom traumatičnom životnom iskustvu. Sa suzama u očima i bolom u srcu pomislila sam kako bih vjerojatno umrla da se to meni dogodi. Vjerovala sam da tako velik teret ne bih imala snage nositi.

Danas sam i sama mama jedne mlade djevojke, jednog predragog stvorenja koje već sedamnaest godina živi s najtežim oblikom srčane greške. Za djecu rođenu s takvom greškom kažu da žive s pola srca. Prošla je nekoliko najtežih operacija koje su ostavile brojne posljedice i na njezin neurološki razvoj, ali nikad se nije predavala. Sve što je dolazilo prihvaćala je s ljubavlju i sve se nekako, i uz najcrnje liječničke prognoze, završavalo s puno ljubavi.
 

Pogledom me pozivala na hrabrost

Za mene je to u početku bilo zaista vrlo bolno iskustvo. Plakala sam danima dok je ona ležala na intenzivnoj njezi i pitala sam se zašto se to događa baš meni. Ali jedan njezin duboki pogled vratio bi me ponovo na noge i dao mi golemu snagu za potpuno nov, nepoznat početak u nov i drugačiji svijet. U Mateinim očima vidjela sam snagu i golemu želju za životom.

Pogledom me pozivala na hrabrost i slala mi dio svoje snage da krenem dalje. Kao da mi je govorila: „Samo prihvati ovaj izazov i vidjet ćeš, dogodit će se nešto predivno.“ I stvarno, zapitala sam se tko sam ja da tu jadikujem nad svojom sudbinom dok ovo malo bespomoćno stvorenje treba moju pomoć. Shvatila sam kako je moja misija pomoći tom malom stvorenju da stane na noge i počne živjeti najbolje i najkvalitetnije moguće. I tako je sve krenulo.
 

Ideja o nakladničkoj kući

Počeli smo s ranom intervencijom, što je za sve nas bilo prestresno. Previše smo vremena gubili spremajući se na odlazak na brojne terapije, a onda, kad bismo došli, znalo bi se dogoditi da Matea bude preumorna i da joj ponestane snage za rad. To nije bilo čudno s obzirom na to da je živjela samo sa 60 posto potrebnog kisika i svaki dodatni napor za nju je bio previše.

Brzo sam shvatila, ako se educiram u tom području, da puno toga mogu napraviti i sama. Tražila sam literaturu koja mi može pomoći. Uvidjela sam da je kod nas svijest o ulozi roditelja i važnosti rane stimulacije niska. Kako nije postojalo dovoljno literature, došla sam na ideju da pokrenem nakladničku kuću koja će objavljivati literaturu iz područja ranog poticanja emocionalnog i intelektualnog razvoja djece. S tom idejom rodila se i nova nada u bolje sutra.
 

Kada drugi kažu – ne

Okolina me nije podržavala, odgovarali su me od tog nauma u najboljoj namjeri, iz straha da ću se razočarati. Govorili su mi da je u Hrvatskoj takvo nešto nemoguće, ali ja sam snažno vjerovala da ću uspjeti pomagati drugima i raditi ono što volim, a uvijek sam voljela čitati. Okupila sam tim stručnjaka iz tog područja i pokrenula svoj san.

Mateino stanje nije bilo dobro. Liječnici su predviđali da neće moći dugo tako živjeti jer daljnje operacije, zbog niza komplikacija, nisu bile moguće. Odlučila sam se usredotočiti na pozitivne stvari i u svakom danu sam pronalazila pozitivne stvari za koje bih se držala i koje bi me vodile dalje. A uvijek je bilo nešto.

Radost

Kad je bilo najteže, čitala sam ili izrađivala materijale za rad s djecom. Upravo čitanje i kreiranje radnih materijala za mene su bili ispušni ventil. Dok sam to radila, moja je pozornost bila usmjerena na cilj, odnosno na nove knjige, web aplikaciju na kojoj će se nalaziti materijali u elektroničkom obliku koji će pomoći roditeljima da korisno provode vrijeme sa svojom djecom.

Nikad nisam razmišljala o teškom Mateinom stanju i mogućim posljedicama. Živjeli smo iz dana u dan i radovali se svakom trenutku. Navečer, kad bi sve utihnulo, radila sam i trudila se realizirati nove ideje koje su dolazile. Uz taj rad odlučila sam oblikovati sebi i svojoj obitelji bolju budućnost. Probudila sam dio sebe koji vjeruje da ništa nije nemoguće, a s onim dijelom sebe koji žaluje nad svojom sudbinom zauvijek sam se odlučila oprostiti. Svi mi u sebi imamo zaključane goleme snage, samo ih trebamo otključati.
 

Zahvalna za sve

Danas živim sretno i ispunjeno. Moja „Pametnica”, aplikacija koju sam nekoliko godina izrađivala, dobila je nagradu za najbolji projekt u sklopu Zabina natječaja „Moja kreativna crta“, a moje su mi knjige iz područja važnosti ranog poticanja emocionalnog i intelektualnog razvoja, pod sloganom „Knjige koje vole djecu”, pomogle osvojiti nagradu za poduzetnicu godine u kategoriji socijalnog poduzetništva.

Matea me je naučila da budem zahvalna svemu što u život dolazi jer se sve na taj način može oblikovati u nešto predivno.

 

Preneseno sa Sensa.hr

 

 

 

 

Američka akademija za pedijatriju i Kanadsko pedijatrijsko društvo tvrde da djeca do 2 godine ne bi smjela biti izložena nikakvoj tehnologiji, od 3 do 5 godina trebala bi se ograničiti na jedan sat dnevno, a od 6 do 18 godina na 2 sata dnevno (AAP 2001/13, CPS 2010).*

 

Djeca i mladi koriste se tehnologijom 4-5 puta više od preporučene količine, s ozbiljnim i po život opasnim posljedicama (Fundacija Kaiser 2010, Active Healthy Kids Kanada 2012). Mobilni uređaji (mobilni telefoni, tableti, elektroničke igrice) dramatično su povećali dostupnost i uporabu tehnologije, pogotovo u vrlo mlade djece (Common Sense Media 2013). 

Kao pedijatrijski okupacijski teraput pozivam roditelje, nastavnike i vlade da zabrane uporabu svih mobilnih uređaja djeci mlađoj od 12 godina. Slijedi 10 razloga za tu zabranu temeljenih na istraživanjima. Molim, posjetite www.zonein.ca kako biste vidjeli Zone'inovu tablicu s činjenicama u vezi sa spomenutim istraživanjima.

1. Brz rast mozga

Od rođenja pa sve do druge godine djetetov se mozak trostruko poveća i tako nastavi funkcionirati u stanju brza razvoja do 21. godine (Christakis 2011). Rani razvoj mozga određuju podražaji iz okoline ili pak njihov izostanak.

Stimulacija mozga u razvoju koju je prouzrokovala pretjerana izloženost tehnologiji (mobilni telefoni, internet, iPadi, TV) pokazala se negativnim učinkom na izvršnu funkciju te uzrokom deficita pažnje, kašnjenjem kognitivnoga razvoja, otežanim učenjem, povećanim impulzivnošću te smanjenom mogućnošću samoregulacije, čega su primjer tantrumi (Small 2008, Pagini 2010).  

2. Kašnjenje u razvoju

Uporaba tehnologije ograničava pokret, što može rezultirati kašnjenjem u razvoju. Jedno od troje djece danas započinje svoje školovanje nedovoljno razvijeno za svoju dob, što negativno utječe na pismenost i uspješnost u obrazovanju (HELP EDI Maps 2013).

Kretanje pojačava koncentraciju i povećava mogućnost učenja (Ratey 2008). Uporaba tehnologije u djece mlađe od 12 godina štetna je za djetetov razvoj i učenje (Rowan 2010).

3. Epidemijska pretilost

TV i igranje videoigrica koreliraju s povećanom pretilošću (Tremblay 2005). Djeca kojoj je doušteno imati mobilni uređaj u sobi imaju 30% veću incidenciju pretilosti (Feng 2011). Jedno od četvero kanadske te jedno od troje američke djece pretilo je (Tremblay 2011). 30% pretile djece razvit će dijabetes, a pretili pojedinci u većem su riziku od ranijega moždanog i srčanog udara, ozbiljno skraćuje životni vijek (Centar za kontrolu i prevenciju bolesti 2010).

Najviše poradi pretilosti djeca 21. stoljeća mogla bi biti prva generacija u kojoj većina njih neće nadživjeti svoje roditelje (profesor Andrew Prentice, BBC News 2002).

4. Nedostatak sna

60% roditelja ne nadzire djecu tijekom korištenja tehnologije, a 75% je djece kojoj je korištenje tehnologije dopušteno u spavaćoj sobi (Fundacija Kaiser 2010). 75% djece u dobi između 9 i 10 godina pati od pomanjkanja sna do te mjere da im ono štetno utječe na ocjene (Boston College 2012).

5. Duševne bolesti

Pretjerana je uporaba tehnologije vjerojatan uzrok višim stopama dječje depresije, anksioznosti, poremećaja privrženosti, deficita pažnje, autizma, bipolarnoga poremećaja, psihoze i problematičnoga dječjeg ponašanja (Sveučilište u Bristolu 2010, Mentzoni 2011, Shin 2011, Liberatore 2011, Robinson 2008).

Jednomu od šestero kanadske djece dijagnosticirana je duševna bolest, a mnoga zbog toga uzimaju opasne psihotropne lijekove (Waddell 2007).

 

6. Agresija

Medijski sadržaj koji uključuje nasilje može uzrokovati dječju agresiju (Anderson 2007). Mlađa su djeca više izložena povećoj incidenciji fizičkoga i seksualnoga nasilja u današnjim medijima. „Grand Theft Auto V“ prikazuje eksplicitni seks, ubojstvo, silovanje, mučenje i sakaćenje, kao što se čini u mnogim filmovima i TV-emisijama.

Amerika je kategorizirala medijsko nasilje kao javni zdravstveni rizik jer utječe na dječju agresiju (Huesmann 2007). Mediji izvještavaju o povećanoj uporabi soba za ograničavanje i odvajanje za djecu s nekontroliranom agresijom.

7. Digitalna demencija

Velika brzina medijskoga sadržaja može pridonijeti deficitu pažnje kao i umanjenoj koncentraciji i pamćenju poradi toga što se tako reduciraju neuronski tragovi do frontalnoga korteksa (Christakis 2004, Small 2008).

Djeca koja ne mogu usmjeriti pažnju ne mogu učiti.

8. Ovisnosti

Kako roditelji pridaju sve više i više pažnje tehnologiji, udaljavaju se od svoje djece. U nedostatku roditeljske privrženosti djeca prepuštena sebi mogu se povezati s uređajima, što može rezultirati ovisnošću (Rowan 2010).

Jedno od jedanaestero djece u dobi od 8 do 18 godina ovisno je o tehnologiji (Gentile 2009).

9. Emisija zračenja

U svibnju 2011. Svjetska je zdravstvena organizacija klasificirala mobilne telefone (i druge bežične uređaje) kao 2B-kategoriju rizika (moguće kancerogeno) zbog emisija zračenja (SZO 2011).

James McNamee iz Health Canada u listopadu 2011. izdao je upozorenje u kojem tvrdi: „Djeca su osjetljivija na različite agense od odraslih jer se njihovi mozgovi i imunosni sustavi još uvijek razvijaju, pa se stoga ne može reći da je rizik jednak za mlađu odraslu osobu i dijete“ (Globe and Mail 2011).

U prosincu 2013. doktor Anthony Miller iz Škole za javno zdravstvo Sveučilišta u Torontu preporučio je da, temeljem istraživanja, izloženost radiofrekvencijama bude reklasificirana kao 2A (vjerojatno kancerogeno), a ne 2B (moguće kancerogeno).

Američka akademija za pedijatriju zatražila je preispitivanje emisija EMF-zračenja tehničkih uređaja navodeći tri razloga u vezi s utjecajem na djecu (AAP 2013).

10. Neodrživost

Načini na koje su djeca odgojena i obrazovana u vezi s tehnologijom više nisu održivi (Rowan 2010). Djeca su naša budućnost, no nema budućnosti za djecu koja se pretjerano koriste tehnologijom. Timski je pristup potreban i hitan kako bi se smanjila upotreba tehnologije među djecom.

Molim, referencu potražite ispod slikokaza na www.zonein.ca pod Videos kako biste ovo podijelili s onima koji su zabrinuti zbog pretjerane uporabe tehnologije među djecom.

 

* Danas su preporuke nešto promijenjene pa stručnjaci preporučuju suzdržavanje od izlaganja ekranima tijekom prve dvije godine života (osim u slučajevima video poziva s članovima obitelji) te postupno povećanje vremena pred ekranima do ukupno najviše dva sata dnevno u dobi od 7 godina.
Stanje u Hrvatskoj, na žalost, prati svjetske trendove i današnji predškolci neprimjereno dugo koriste digitalne uređaje, a sadržaje biraju najčešće bez puno kontrole roditelja (o navikama predškolaca pred ekranima pogledajte infografiku).

Preuzeto s huffingtonpost.com

 

Treba li djecu uključivati u kućanske poslove? Koji su poslovi prigodni za djecu predškolske dobi? Kako motivirati dijete da (redovito) obavlja kućanske poslove? Trebaju li djeca za iste biti nagrađena?

 

Sudjelovanje u kućanskim poslovima djetetu daje osjećaj važnosti i vrijednosti u obitelji, samim time što su određene dužnosti dodijeljene baš njemu.

Iako u početku učenje djece o obavljanju kućanskih poslova znači više posla za roditelje, dugoročno gledajući, ono smanjuje roditeljski opseg posla, a pozitivno djeluje na djetetov razvoj. Preuzimanje sitnih kućanskih poslova pozitivno utječe na razvoj discipline, odgovornosti, radnih navika i samopouzdanja kod djece.

Stjecanjem navedenih sposobnosti, vještina, navika i stavova o sudjelovanju u kućanskim poslovima, djeca postaju sposobnija i samostalnija te samim time spremnija za život koji je pred njima.

 

Dakle, uključivanje djeteta u kućanske poslove izuzetno je važno i korisno

Pritom je bitno napomenuti dvije stvari. Prvo, kućanski poslovi nikako ne bi smjeli biti toliko dugotrajni i/ili učestali da djetetu oduzimaju vrijeme za igru kao njegovu primarnu zadaću. Postavljanje visokih kriterija o besprijekorno urednoj kući i učestalo svakodnevno pospremanje nije potrebno. Djeca predškolske dobi ne mare za pospremanje jer to remeti njihov istraživački duh, a roditeljima, s druge strane, uzima kvalitetno provedeno vrijeme s djetetom.

Drugo, besmisleno je i neučinkovito tražiti od djeteta da obavlja određene kućanske poslove ako ih ne obavljaju niti roditelji. Pozitivan stav roditelja prema kućanskim poslovima i obavljanje istih, poslužit će djetetu kao model i motivacija da ih i samo lakše usvoji i obavlja.

Zanimljivo je napomenuti da djeca koja s ocem obavljaju kućanske poslove pokazuju više pozitivnih utjecaja, nego kad iste poslove obavljaju samo s majkom

 

 

Kućanski poslovi trebaju biti prilagođeni dobi

Najviše oduševljenja za obavljanjem kućanskih poslova pokazuju djeca u dobi od dvije do tri godine, naročito ako im roditelji u tome pomažu. Poslovi koje su sposobni samostalno obaviti jednostavni su kućanski poslovi, poput nošenja smeća u kantu i prljavog rublja u za to predviđenu košaru te pospremanje igračaka u kutije za igračke.

Nešto starija djeca, u dobi od četiri do pet godina, sposobna su naučiti i obaviti mnogo širi spektar kućanskih poslova, poput postavljanja pribora za jelo i raspremanja stola, pomaganja kod pripreme jednostavnijih jela, brisanja prašine, slaganja čistog rublja, zalijevanja cvijeća, hranjenja kućnih ljubimaca i sl.

Godinu dana prije polaska u osnovnu školu, djeca postaju dovoljno samostalna da, uz sve navedene poslove, mogu obavljati i poslove čišćenja umivaonika nakon što samostalno obave osobnu higijenu, spremanja i slaganja odjeće u ormar, čišćenja podova metlicom itd.

Iako samostalnija od mlađih predškolaraca, djeca u dobi od šest godina nisu toliko oduševljena pospremanjem i treba ih nešto više poticati i pratiti njihov rad.

 

 

Pritom je važno imati na umu da djeca nisu sposobna upamtiti i nositi se s velikim brojem kućanskih poslova. Osim što bi poslovi trebali biti raspoređeni unutar obitelji, korisno je neke poslove raščlaniti u nekoliko koraka, kako bi dijete bolje shvatilo što i kojim redoslijedom treba raditi. Ako ima više stvari koje treba obaviti, djetetu se to čini kao velik posao i osjeća se zbunjeno jer ne zna kako i otkuda krenuti.

Isto tako, neophodno je dati djetetu kratke upute te pokazati mu, naročito u početku, kako se što radi. Kada su određeni poslovi povjereni djetetu, potrebno mu je pomoći voditi evidenciju o obavljenim poslovima. Na taj način manja je vjerojatnosti da će neki posao zaboraviti obaviti i, što je još važnije, dijete može pratiti svoju uspješnost, koja mu ujedno služi kao motivacija za daljnje obavljanje poslova.

 

 

Za usvajanje vještina pospremanja i preuzimanja odgovornosti važna je dosljednost i pažnja roditelja

Međutim, kada bi uvođenje discipline, u ovom slučaju prilikom obavljanja kućanskih poslova, bilo tako jednostavno, djeca bi bez pogovora slušala roditelje i svakodnevno pospremala. Velika odgovornost i dalje je na roditeljima. 

Dakle, ako je djetetu dodijeljen određeni kućanski posao, od njega se treba očekivati i da će ga svaki put, prema dogovoru, izvršiti. To bi značilo da posao neće obaviti roditelji jer se djetetu tada ne da ili da će ostati neobavljen sve dok se to djetetu ne bude dalo.

Iako će za to u početku vjerojatno trebati više roditeljskog strpljenja, određivanjem vremenskog okvira kada se neki posao obavlja, s vremenom će djetetu to postati navika i više ga se neće morati podsjećati na njega. Na primjer, osim što dijete može naučiti svaki dan prije jela postaviti pribor za jelo na stol, pospremiti igračke prije spavanja i sl., subotom dopodne može biti vrijeme kad će ono brisati prašinu i/ili pospremati odjeću.

Za neke poslove korisno je odrediti i vrijeme za pojedinu predviđenu aktivnost kako se ona ne bi odužila na cijeli dan ili čak i ne obavila. Tako na primjer, ako želite da dijete brzo raspremi stol nakon ručka, možete reći: „Siguran/na sam da nećeš stići odnijeti prljavo suđe u sudoper dok ja nabrojim do deset.“ Zatim nešto sporije, prilagođavajući se djetetovu ritmu, brojite do deset i pohvalite dijete koje će vrlo vjerojatno to zaista i učiniti.

Roditeljska pažnja u obliku pohvale druga je važna stvar kojom se djetetu potvrđuje njegova sposobnost i daje motivacija za daljnje obavljanje. Pritom je potrebno pohvaliti točno ono što je dijete dobro napravilo, dajući mu na taj način pozitivnu povratnu informaciju za daljnji rad. Prijetnje, naredbe i ucjene nikako nisu poželjne. Iako će ponekad kratkoročno dovesti do željenog rezultata (obavljenog kućanskog posla), dugoročno njima dijete neće steći naviku niti biti sposobno preuzeti odgovornost za svoje obaveze.

 

 

 

Kućanske poslove će veselije obavljati ako ih shvate kao igru

Osim što će djeci puno zanimljivije biti čistiti i pospremati ako to rade i njegova braća/sestre i roditelji, kućanske poslove će veselije obavljati ako ih shvate kao igru. Igra može biti kroz neki oblik natjecanja („Siguran/na sam da nećeš uspjeti pobrati papiriće s poda prije nego ja posložim odjeću u ormar!“) ili kroz zanimljiva pitanja („Gdje spava prljava majica?“).

Pospremanje je zanimljivije i ako uključuje dječji pribor za rad. Tako će dijete s većim veseljem čistiti kuću ako ima svoju malu lopaticu i metlicu za čišćenje poda, dječju lopaticu za čišćenje snijega ili šaljive krpe za brisanje prašine. Vrlo je važno, općenito govoreći o kućanskim poslovima, napomenuti da će pospremanje biti uspješno samo kada svaka stvar ima svoje mjesto.

Ono što bi sva djeca već od najranije dobi trebala usvojiti pospremanje je vlastitih igračaka

Djeci je važno objasniti da je igračke potrebno pospremiti kako se ne bi izgubile ili uništile ako ostanu stajati na podu te kako je svima lakše kretati se po kući ako ne moraju paziti da ne stanu na razbacane igračke. Ipak, često se događa da djeca, uz silna objašnjavanja roditelja, obično nemaju potrebu da igračke razbacane po cijeloj sobi pospreme u za to predviđena mjesta.

Kada vide kaos koji trebaju pospremiti, ponekad niti ne znaju otkuda početi i kamo što staviti. Stoga je poželjno pomoći im, jasno reći što da kamo stave, navesti ih da pospremaju kroz igru. Isto kao i kod ostalih kućanskih poslova, važno je odrediti vrijeme za pospremanje, mjesto za pojedine igračke, biti dosljedan i pohvaliti dijete.

Pospremanje igračaka može postati pravo veselje ako se obavlja uz pjesmice i zabavne metode. „Gdje spava autić?“, „Kanta za smeće jako je gladna i jedva čeka da je nahraniš papirićima!“, „Sigurno ne znaš gdje stoje sve ove sitne figurice?“, „Molim sve putnike (igračke) da se ukrcaju!“ – kaže kutija za igračke dok putuje sobom.

Pustite vesele pjesmice i/ili brojalice tijekom pospremanja, smijte se, natječite s djetetom tko će više pospremiti. Ako dijete ima previše igračaka, ponekad je korisno neke od njih maknuti i vratiti djetetu nakon nekog vremena. Osim što će tako dijete imati manje za pospremati, razveselit će im se kao da su nove kada mu ih nakon nekog vremena vratite.

Treba li djetetu dati novac za obavljanje kućanskih poslova

Postavlja se pitanje treba li djetetu dati novac za obavljanje kućanskih poslova, bilo da se radi o plaćanju za svaki posao posebno ili kroz tjedni/mjesečni džeparac. Stručnjaci se uglavnom slažu kako za obavljanje kućanskih poslova dijete nije poželjno niti potrebno nagrađivati novcem. Točnije, kućanske poslove dijete treba shvatiti kao obavezu te kao što niti ostali članovi obitelji ne dobivaju novac za svoje kućanske obaveze, ne treba niti ono. Svatko mora dati svoj doprinos u kućanstvu. Međutim, ako dijete obavi neki dodatni posao, roditelji ga, ukoliko žele, mogu nagraditi npr. odlaskom na sladoled ili u kino.

 

Djeca su izvrsni mali pomagači, znatiželjni za učenjem novih vještina pospremanja i puni energije za obavljanje kućanskih poslova. Samo ih treba, na njima primjeren način, usmjeriti prema onome što od njih očekujemo i, što je još važnije, što želimo da usvoje. Pritom nije naglasak na čistom podu i pospremljenom krevetu već na usvajanju radnih navika i preuzimanju obaveza od malih nogu.

 

Autorica: Suzana Mihalić

Preuzeto s www.istrazime.com

 

Pročitajte i:

Što napraviti kada su djeca neorganizirana – razlozi i rješenja​

Igre za rano poticanje razvoja