"Imati bratiće i sestrične je poput toga da imate doživotne prijatelje bez obzira gdje vas život odvede. Vidim ove prekrasne odnose kod svoje djece i njihovih bratića i sestrični i uživam gledajući ih kako odrastaju skupa", piše mama troje djece i objašnjava zašto imate sreću ako i vaše dijete odrasta uz svoje rođake.

Meredith Ethington je mama troje djece, novinarka i autorica nekoliko knjiga o roditeljstvu. Nedavno se na svom blogu osvrnula na zanimljivu temu: važnost odrastanja djece uz svoje rođake – bratiće i sestrične. 

"Nekako se dogodilo da moja sestra, brat i ja živimo udaljeni i do nekoliko sati jedni od drugih, ali prije dvije godine, napravili smo pakt da će naša djeca jako dobro znati jedni druge iako ne žive jako blizu jedni drugima", napisala je i dodala kako želi da njezina djeca znaju kakva je radost i privilegija odrastati uz svoje bratiće i sestrične. 

Zajednički bake i djedovi, obiteljske tradicije i uspomene

"Ja sam imala tu sreću imati jako puno bratića i sestrična u svom djetinjstvu. Često bismo prespavali jedni kod drugih, igrali izmišljene igre u bakinoj kući, gradili bismo utvrde i pretvarali se da smo psi. Ljeti smo skupa ljetovali ili plivali u obližnjem jezeru, pecali i kartali se. Imam bratiće i sestrične koji su sličnih godina kao i ja, ali i one koji su me čuvali kao dijete i koji su puno stariji od mene. Sve ih volim beskrajno puno."

Ova mama navela je samo nekoliko razloga zašto biste trebali biti sretni ako vaše dijete odrasta uz svoje rođake:

• Bratići i sestrične mogu biti poput braće i sestara, osim toga da s njima ne trebamo živjeti pod istim krovom.
• Oni znaju naše tajne i znaju kako je imati mamu ili tatu dovoljno sličnu našim mamama ili tatama, ali dovoljno različitu da je zabavno prespavati kod njih za malu promjenu okoline.
• Bratići i sestrične znaju kako je to doći iz obitelji slične našoj. Oni su poput najboljih prijatelja koji su na svim našim važnim obiteljskim događajima, a s kojima se možemo iskrasti i zabavljati dok su odrasli naporni u svojim dugim i dosadnim razgovorima. 
• Bratići i sestrične imaju sličan šašavi smisao za humor i čak izgledaju slično kao i mi. Ustvari, oni su dovoljno slični poput nas da možemo biti potpuno svoji u njihovom društvu bez da se osjećamo čudno ili drugačije. 
• Bratići i sestrične daju nam osjećaj obiteljske povezanosti. Imati proširenu obitelj bilo koje vrste – djeci daje osjećaj toga tko su i otkuda dolaze, a bratići i sestrične omogućuju sve to u zajedničkom generacijskom kontekstu. Zajednički bake i djedovi, obiteljske tradicije i uspomene!

"Rekla bih čak da su bratići i sestrične osnovni dio sretnog života jer vas vole, imate zajedničke uspomene iz djetinjstva i podrška su vam u odraslom životu. Imati bratiće i sestrične je poput toga da imate doživotne prijatelje bez obzira gdje vas život odvede. Vidim ove prekrasne odnose kod svoje djece i njihovih bratića i sestrični i uživam gledajući ih kako odrastaju skupa. Iako uvijek ne uživam u putovanjima od nekoliko sati kako bi se to dogodilo – gledajući ih kako uživaju u zajedničkom druženju i već sada razgovaraju o svojim uspomenama vrijedi svakog pitanja koje mi moje troje mališana postavi 100 puta u autu: 'Jesmo li blizu?'"

Preneseno s Klokanica.hr

U prošlosti se vjerovalo kako djeca nemaju prave sposobnosti pamćenja sve dok ne napune 8 do 9 mjeseci. Iako su roditelji kroz svoje iskustvo često mogli vidjeti drugačije, tek su nedavna istraživanja pamćenja kod beba isto i potvrdila.

Tako prema nekim novijim istraživanjima, bebe stare samo 6 tjedana mogu pamtiti događaje unatrag 24 sata, dok bebe stare 16 mjeseci mogu imati pamćenje i unatrag 4 mjeseca.
Kratkoročno pamćenje se proučavalo i kod fetusa, odnosno još u prenatalnom razdoblju. Tako u 40. tjednu trudnoće, beba može zapamtiti podražaj na 10 minuta do 24 sata.

Istraživanje koje su osmislili dr. Anthony DeCasper i dr. Melody Spence govori o učenju koje se događa još prije rođenja.

Skupina trudnica čitala je na glas određenu dječju priču dva puta dnevno tijekom posljednih 6 tjedana trudnoće. Samo nekoliiko sati nakon poroda, bebe su imale izbor – slušati snimku majke kako čita onu istu priču ili neku drugu priču. Istraživači su pratili ritam sisanja beba (koji se mijenja ovisno o interesu – sporiji ritam sisanja kada na nešto više obraćaju pažnju) te na taj način vidjeli preferenciju beba prema poznatoj priči. Zaključak je bio jasan – učenje se dogodilo još u maternici.

Nekada se smatralo da bebe percipiraju svijet kao konfuzno mjesto i da novorođenčad nije sposobna još za ništa osim spavanja, hranjenja, plakanja. No, novija istraživanja pokazuju da su bebe sposobne još prije nego što govore i brojati, sjećati se događaja, rješavati probleme. Novorođena beba tako aktivno istražuje, slaže, i organizira informacije oko sebe.

Kako razvijati pamćenje?

• Korisno je voditi bebe na različita mjesta koja su karakteristična po mirisima, zvukovima. Što dijete ima više pozitivnih iskustava u prošlosti, više će biti otvoreno za nova iskustva u budućnosti Zvukovi i mirisi intenzivno bude ranija sjećanja.

​​

• Djeci je lakše savladati novu vještinu ako se ista ponavlja u kraćem vremenu kroz više ponavljanja, nego u dužem obliku s manje ponavljanja.  

​​

• Roditelji mogu podržavati sposobnost pamćenja beba uspostavljanjem dnevne rutine koja bebama daje osjećaj sigurnosti i predvidljivosti. Ponavljanje igre u istom obliku pomaže djeci da upamte na koji se način igrati s određenom igračkom, da vježbaju određene motoričke vještine, te da se prilagode okolini. Svakodnevne rutine odlaska na spavanje, kupanje, spremanja za šetnju i slično daju mogućnost djetetu da predviđa sljedeći događaj u skladu s naučenim.

​​

• Za dijete starosti godinu dana i više, korisno je snimanje i gledanje kućnih video filmova. Snimiti dijete u igri, snimiti neki događaj, te ga kasnije gledati i, naravno, komentirati zajedno s djetetom, pomaže u razvijanju pamćenja.

​

• Korisnije je kada se govori o prošlim događajima da je roditelj taj koji elaborira, objašnjava događaj s potpitanjima s ciljem dosjećanja cijelog događaja, slijeda radnji, uzroka, posljedica i slično s ciljem zabave, razgovora nasuprot tome da roditelj koristi dosjećanje prošlih događaja samo kako bi dobio neku bitnu informaciju (npr. gdje si ostavio igračku?).

​​

• Isto tako, zapažanje osjećaja i dosjećanje prošlog događaja prema osjećaju koji je tada dijete imalo olakšava razgovor o prošlim događajima. Stoga se preporučuje za roditelje djece starije od dvije godine da razgovaraju, ne samo o tome što se dogodilo, nego i o tome kako su se djeca tada osjećala. Događaji obojani emocijama bolje se pamte.

 
Infantilna amnezija

U prosjeku, ljudi imaju najranija sjećanja događaja kada su imali 3 i pol godine, a nemaju sigurnih sjećanja za period kada su imali manje od dvije godine. Ovu pojavu zovemo infantilna amnezija i predmet je zanimanja mnogih znanstvenika.

Iako postoji mnogo različitih pokušaja objašnjavanja ovog fenomena, u novije vrijeme zanimljivim se čini objašnjenje profesorice Nelson i suradnika koji kažu kako je za autobiografsko pamćenje (pamćenje događaja iz vlastitog života) ključan jezik, ali i roditelji.

Važan faktor je i mozak koji se u prvoj godini intenzivno razvija, odnosno koji još nema razvijene sve strukture važne za autobiografsko pamćenje. Nadalje, jezik omogućuje opstanak sjećanja kroz mogućnost prepričavanja, objašnjavanja dosjećanog i slično što utvrđuje učenje o tome kako se dosjetiti.

Ovdje je bitna uloga roditelja koji mogu pomoći djeci da osvježe vlastita sjećanja i time stvaraju bolje tragove za dosjećanje. Naime, kada je u pitanju pamćenje, smatra se da sve ostaje zapamćeno, ali se ne možemo dosjetiti svega što smo ikada zapamtili jer se s vremenom gube tragovi za dosjećanje. Ponavljanjem određenog sadržaja tragovi se čuvaju od brisanja

Izvor: dipl. psiholog-profesor Rebeka Bulat
 

Pročitajte i:

Kako poticati govorno-jezični razvoj djeteta
Postoji li vrijeme koje je optimalno za razvoj određenih vještina i sposobnosti