Jeste li ikada susreli zdravo dijete koje neće potrčati prema blatu ili lokvi sa željom da protrči kroz nju, gazi, skakuće, prska ili je preskoči? Odakle ta potreba? Najvažniji posao mozga je prikupljanje, a zatim i obrada informacija, što i jest inteligencija. Upravo zbog  toga dijete u periodu razvoja ima instinktivnu potrebu prikupljati što više informacija, tj. što više učiti.
 

Ovo će biti jasnije ako zamislimo sljedeću situaciju: bježimo od grupe vukova koji nas sustižu. Vjerojatno će nas stići za dvije, tri minute. A  mi do skloništa imamo dvije minute.
Tog trenutka, mozak preuzima kompletnu kontrolu i ne pita nas gotovo ništa, jer tu nema puno vremena za razmišljanje. Svaki pokret, svaki detalj je sada važan. Naš život u ovoj situaciji ovisi od onoga što smo do tog trenutka naučili. U punom trku vidimo ispred sebe na 20 metara granu koja je se ispriječila na putu i nalazi se u visini kukova. Desno je provalija, a lijevo gusta šuma. Jasno je da s te šumske staze ne možemo skrenuti.
Budući da se radi o životnoj opasnosti, mozak uključuje svoje rezervne kapacitete i radi sedam puta brže,  a u toj situaciji prima puno veći broj slika nego što je to uobičajeno. Zbog toga nam se čini kao da smo u usporenom filmu, a jedna sekunda izgleda kao sedam sekundi. Realno, čovjek u punom trku 20 metara pretrči za 3 sekunde. A nama se čini da nikako nećemo stići do te grane i nama to traje oko 20 sekundi.

Odakle ta vrhunska sposobnost mozga da uspori vrijeme? To je evolutivna adaptacija razvijana milijunima godina, jer nam mozak na taj način daje dodatno vrijeme da nađemo rješenje. I dok trčimo prema grani do koje nikako da stignemo, mozak primjećuje da na grani nema ni jednog lista. A sve okolo je puno lišća. Mozak nam šalje sliku iz djetinjstva kada smo kao djeca u šumi lomili suhe grane. I zaključujemo da je ta grana suha i shvaćamo da ne moramo ni preskakati tu granu niti se provlačiti ispod nje, nego je u punom trku lomimo svojim tijelom.
Što bi bilo da kao djeca nismo imali prilike lomiti suhe grane šetajući kroz šumu? Možda bismo zastali ispred ove suhe grane i izgubili dragocjene 3-4 sekunde. A možda i život. Jasno je da je najvažniji posao mozga prikupljanje informacija koje će obraditi u slučaju potrebe i tako se stvaraju  veze između pojedinih dijelova kore velikog mozga, što pozitivno utiče na razvoj kognitivnih sposobnosti djeteta.

Obrađivanje i povezivanje informacija  je bit inteligencije. Tako da je razumljivo zašto dijete mora skakati po blatu, penjati se na drveće, skakati po krevetu,  jer na taj način stimulira razvoj svojih kognitivnih sposobnosti. Pitanje je  što će biti s današnjim djetetom koje sjedi dnevno po 2-3 sata? Zbog toga izostaju tisuće ulaznih impulsa  i time se slabije stimuliraju važni fiziološki mehanizmi koji polako ispadaju iz upotrebe (dinamička akomodacija oka, fiksacija predmeta u pokretu, kompleksne vrste pokreta u trčanju…). 
Netko može pomisliti da je i gledanje video igrice dobar način da mozak primi tisuće impulsa, ali to nije aktivnost koja je u skladu s dosadašnjom evolucijom. Dobro je poznata Teslina misao, da smo mi proizvod vjekova neprekidnog prilagođavanja i da velike i nagle promjene mogu proizvesti nepredviđene i po svoj prilici, katastrofalne posljedice. Zato je važno da dijete u periodu djetinjstva što više vremena provodi u  trčanju, skakanju, preskakanju, provlačenju, da boravi u prirodi, da se penje na drveće i sl. I tako aktivira i pomaže razvoj važnih dijelova kore velikog mozga.  Samim time, obaveza roditelja je da omoguće ove aktivnosti. Jer tako pomažu razvoj ukupnih sposobnosti djeteta i pripremaju ga za život. Puno je toga što roditelji mogu napraviti, ali bar za početak, sada kada dolaze proljetne i ljetne kiše, dobro bi bilo da dijete dobije gumene čizme i da hoda ili čak i skače po baricama ili blatu koliko god to želi. Umjesto da ih sputavamo, osigurajmo im sigurno okruženje za istraživanje i radost u prirodi.

Preneseno s NTC Učenje

SPLIT

Zbog velikog interesa, u organizaciji nakladničke kuće Harfa 15. studenog 2013. ponovo će se održati dva edukativna predavanja na temu NTC-sustava učenja koja su namijenjena roditeljima, odgojiteljima, učiteljima, psiholozima i drugim stručnjacima koji se bave odgojem i obrazovanjem djece.

Prvo predavanje pod nazivom  NTC-sustav učenja – Kako igrom uspješno razvijati djetetov IQ, 1. dio namijenjeno je onima koji  do sada nisu imali prilike slušati predavanje dr. Rajovića. Prvo predavanje započinje u 16.15 u Gradskoj knjižnici Marka Marulića (Ulica Slobode 2).
Drugo predavanje pod nazivom NTC-sustav učenja – Kako igrom uspješno razvijati djetetov  IQ, 2. dio više je razine i namijenjeno je onima koji su odslušali prvo predavanje. Drugo predavanje započinje u 18.15 u Gradskoj knjižnici Marka Marulića (Ulica Slobode 2). (Ovo je predavanje popunjeno!)

Da biste prisustvovali predavanju, potrebno je kupiti jednu našu knjigu. Budući da se zbog velikog interesa uvijek podigne „velika frka“ oko dolaska dr. Ranka Rajovića, ovoga puta odlučili smo da to bude dječji roman Velika frka. Potrebno je uplatiti 100,00 kn za navedeni roman, a podaci su za uplatu: Harfa d.o.o., Rodrigina 4,  ž.r.: HR2823400091110478520. (Kod prvog predavanja u rubriku za "poziv na broj" upišite  0113, a kod drugog predavanja 0213). Potvrdu o uplati i kontakt podatke pošaljite na ntc@harfa.hr

Knjigu i potvrdu o odslušanom predavanju dobit ćete na predavanju.

Predavač je autor NTC-sustava učenja dr. Ranko Rajović, predsjednik Odbora za darovite međunarodne udruge Mensa i UNICEF-ov suradnik na projektu ranog poticanja intelektualnog razvoja djece.

NTC-sustavom podiže se intelektualni potencijal djece te se razvija brzina razmišljanja i zaključivanja – tzv. funkcionalno znanje.

Činjenica je da inteligencija ne ovisi samo o broju neurona, odnosno da nije uvjetovana samo genetskim potencijalom nego i vezama među neuronima, tzv. sinapsama. Razdoblje do sedme godine života najdragocjenije je za formiranje novih neuronskih veza (sinapsi). NTC – sustav učenja bavi se pitanjem kako stimulirati razvoj sinapsi, a time i ogromne dječje potencijale prije polaska u školu i u školi, a na njega će Dr. Ranko Rajović odgovoriti tijekom predavanja.

NTC-sustav učenja usmjeren je prema razvoju kognitivnih sposobnosti djece, a  temelji se na istraživanjima koja upozoravaju na to da mozak uspostavlja 75 % svih neuronskih veza (sinapsi) do sedme godine života, a od toga 50 % sinapsi nastane već do pete godine. Taj se argument čini dovoljno uvjerljivim da posvetimo veliku pozornost predškolskoj dobi, učinkovitosti učenja i korištenju dječjeg pamćenja. Ako tijekom formalnog osnovnoškolskog i srednjoškolskog obrazovanja radimo sa samo 25 % preostalih mogućnosti korištenja potencijala mozgovnog kapaciteta, tada je važno znati kako se razvija dijete do sedme godine života.
NTC-sustav učenja dr. Ranka Rajovića primjenjuje se na različite načine u 14 europskih zemalja. Sustav podrazumijeva učenje utemeljeno na teorijskim osnovama neurologije, neuropsihologije i drugih znanosti, posebno pedagoških – obiteljske pedagogije, didaktike i metodike za predškolski i osnovnoškolski uzrast. Taj sustav učenja predstavlja operacionalizaciju teorijskih spoznaja navedenih znanstvenih disciplina, što je dobar pokazatelj kako povezivati teoriju s obrazovnom praksom. Pritom je riječ o novom pristupu učenju u kojem dominira misaona aktivnost djeteta i njegov uspješan razvoj. Sustav je vrlo dobro i detaljno razrađen, primjenjiv u obitelji, predškolskim ustanovama i u razrednoj nastavi osnovne škole. Program nudi načine prepoznavanja darovite djece, njihove karakteristike i putove prema povećanju IQ-a, razvoja sposobnosti i stvaralačkog mišljenja. Naglašava se važnost obitelji i šire društvene zajednice (vrtići, škole, centri za darovite) u razvoju darovite djece. NTC-sustav učenja ozbiljno će poljuljati opravdanost tradicionalnog rada s djecom.

Sva pitanja vezana za prijavu za predavanje možete postaviti na ntc@harfa.hr ili na 098/305534.
 

Gotovo se sva djeca pri računanju služe prstima. No kako postaju veća, a matematički problemi sve složeniji, često im se govori da ne računaju pomoću prstiju te se misli da je to manje inteligentan način razmišljanja. No učitelji, roditelji i drugi učenici koji se mršte kada se neko dijete pri računanju služi prstima možda im oduzimaju divnu priliku za jačanje povezanosti među neuronima. 

Profesor sa Stanforda Jo Boaler na web-stranici „The Atlantic“ piše o neurološkim koristima upotrebe prstiju pri računanju te tvrdi da takav način računanja može pridonijeti naprednijem razmišljanju na višim matematičkim razinama.

Braneći učenicima korištenje prstiju dok računaju moglo bi, prema novim istraživanjima mozga, biti slično zaustavljanju njihova matematičkog razvoja. Prsti su jedno od najkorisnijih vizualnih pomoćnih sredstava, a područje mozga koje upravlja prstima puno se koristi i u odrasloj dobi. Potreba za percepcijom putem prstiju kao i važnost takve percepcije mogle bi čak biti i razlog zašto pijanisti i ostali glazbenici često puno bolje razumiju matematiku od osoba koje ne sviraju nikakav instrument.

Boalerova je razvila istraživanje i kurikulum da bi podržao privlačniji način podučavanja matematike primjenom vizualnog razmišljanja, računanja i naprednog razmišljanja.  Njezin program, YouCubed, na Sveučilištu u Standfordu, pomaže učenicima i nastavnicima da probiju barikade u učenju matematike. Strah od matematike, kako je dokazano, predstavlja prepreku u učenju matematike. Upozoravajući na tu problematiku i promišljajući o novim načinima podučavanja matematike, Boalerova utire šire putove učenicima, ali i odraslima, za razvoj ljubavi prema matematici.

Nije čudno što učenici tako često misle da je matematika nedostižna i nezanimljiva kada ih se obično samo gurne u svijet apstrakcije i brojeva u učionicama. Od njih se traži da napamet uče matematičke činjenice te da oru po stranicama i stranicama radnih listova prepunih brojki, a sve to uz vrlo malo vizualnog angažmana i kreativne prezentacije matematike, za što su često krivi nastavni propisi i loši kurikulumi. Zajednički vrtićki standardi za osmi razred više pozornosti poklanjaju vizualnom radu negoli brojni drugi setovi mjerila učenja, no njihov srednjoškolski sadržaj ipak obvezuje nastavnike na računalno i apstraktno razmišljanje. A ondje gdje ti standardi i potiču vizualan rad, on se obično potiče kao uvod u razvoj apstraktnih ideja, a ne kao alat za uočavanje i proširivanje matematičkih ideja te jačanje važnih neuralnih umreženja.

Izvor: KQED

 Djeca u tinejdžerskoj dobi i adolescenciji provode sve manje vremena s roditeljima, a sve više s vršnjacima. No, unatoč tome roditelji im, svojim razumijevanjem kroz što oni prolaze te svojom otvorenošću za njihova istraživanja, u ovoj tranziciji mogu uvelike pomoći. Dalje u tekstu navedeno je nekoliko savjeta roditeljima:

1. Da bi se izgradio blizak odnos povjerenja, konverzaciju s djetetom važno je započeti već u najranijem djetinjstvu. Čekanje do tinejdžerske dobi da bi se započeli ‘ozbiljniji’ razgovori vjerojatno neće dovesti do željenih rezultata.
2. Dobro je biti fleksibilan i obiteljske aktivnosti prilagoditi promjenjivim potrebama adolescenta.
3. Isto tako, važno je adolescentima dati dovoljno vremena i prostora za njihov ‘izranjajući ja’. Dok god njihove aktivnosti nisu opasne po njih same ili druge osobe, važno je pružiti im priliku isprobati različita ponašanja, uloge, interese kako bi doista spoznali u čemu se pronalaze, a što žele odbaciti.
4. Važno je pritom dozvoliti im pritom praviti greške te im pomoći nositi se s greškama i iz njih učiti.
5. Što se postavljanja pravila tiče, dobro je da ih bude malo i da su usmjerena na važnije stvari – npr. na školsko postignuće umjesto vanjski izgled.
6. Važno je imati osjećaj što se zbiva s djecom – čime se bave, gdje se nalaze, s kime se druže i sl. No, ovdje je važno djetetu iskazati iskren interes za adolescenta i njegov život, a ne postaviti se kao kontrolor koji mora spriječiti da nešto ne pođe po zlu.
7. Ukoliko adolescent ne uspijeva pronaći aktivnosti u kojima bi iskušao i dalje razvijao svoje sposobnosti, interese i stečene vještine te u tome pronašao zadovoljstvo, dobro je pomoći mu u njegovim nastojanjima. To mogu biti hobiji, volontiranje, studentski poslovi i sl.
8. Iako se često čini kao da roditelja više ne treba, važno je adolescentu dati do znanja da mu je roditelj uvijek dostupan za razgovor i podršku.
9. Dobro je da roditelji sami budu djeci primjer istraživanja, propitivanja i obvezivanja određenim vrijednostima i ciljevima. Adolescenti često žele od roditelja čuti ‘njihovu priču’, tj. kako su oni donosili određene životne odluke i kako su se razvili u to što sada jesu.
10. Važno je poticati neovisnost adolescenta u smislu da mu se ponudi nekoliko izbora i potakne ga da donese vlastitu odluku. Dobro je dati do znanja da iz samostalnog odlučivanja proizlazi odgovornost za ishod pojedine odluke.

Što utječe na proces razvoja identiteta?

Velike fiziološke i tjelesne promjene u adolescenciji važne su za razvoj identiteta, budući da na temelju njih adolescent djelomično mijenja doživljaj samoga sebe.
Psihološke utjecaje odražava potreba odvajanja vlastitih adolescentovih vrijednosti, stavova, standarda i sl. od onih kojima ga je tijekom djetinjstva učio roditelj. Trajno i rigidno pridržavanje usvojenih roditeljskih uputa, standarda i vrijednosti, bez njihova propitivanja, nije adaptivno u odraslosti. Sposobnost razlikovanja vlastitih interesa, potreba, stavova i procjena od onih roditeljskih ili preuzetih od značajnih drugih osoba iz života, početak je procesa formiranja identiteta.
Društveni utjecaji ogledaju se u strukturama kao što su obitelj, prijatelji, škola, vjerske zajednice, sportski i drugi centri koji postavljaju različita očekivanja prema adolescentima u odnosu na to kakva postavljaju prema djeci. Ta očekivanja uključuju suradnju, usuglašavanje stajališta i aktivnosti s drugim ljudima.
Što se utjecaja obitelji tiče, važno je da dijete osjeti podršku i povezanost s članovima obitelji, uz istovremeno poticanje autonomije i reguliranje ponašanja. Ovakva su obiteljska iskustva povezana s dobrim mentalnim zdravljem adolescenata.
Vršnjaci ostvaruju utjecaj na razvoj identiteta tako što predstavljaju referentnu grupu unutar koje adolescenti testiraju novorazvijene vještine vezane uz razvijeni identitet. Socijalna podrška, odnosno odobravanje od strane vršnjaka snažan je prediktor poimanja sebe kao vrijedne osobe. Kvaliteta i stabilnost adolescentskih prijateljstava, također, su snažno povezani sa samopoštovanjem koje je u temelju identiteta.

Potraga za identitetom

Klinički psiholog, dr. Les Parrott, opisuje pet uobičajenih načina na koje adolescenti iskazuju traženje sebe u svijetu odraslih. Statusni simboli kao što je nošenje određene odjeće i posjedovanje određenih predmeta omogućuju tinejdžerima uključivanje u poželjne vršnjačke grupe koje im pomažu u razvoju identiteta. Buntovnost prema roditeljima i drugim osobama od autoriteta ukazuje na želju za propitivanjem njihovih vrijednosti i odvajanjem od njih, uz istovremeno prihvaćanje od strane vršnjaka. Zabranjena ponašanja kao što je pušenje, pijenje, korištenje droga, seksualne aktivnosti i sl. predstavljaju pokušaj igranja uloga odrasle osobe. Oponašanje idola također predstavlja eksperimentiranje s različitim društvenim ulogama, a identificiranje s idolom pruža tinejdžeru osjećaj pripadnosti određenoj društvenoj skupini. Netolerantnost prema vršnjacima izvan svoje klike ili isključenje iz vršnjačke grupe način je na koji se tinejdžeri odjeljuju od karakteristika koje smatraju nepoželjnim i taj način učvršćuju dijelove svog identiteta.

Izvor: Mina Đorđević / www.istrazime.com

Prvi susret njihove djece s čvrstom hranom prekretnica je za mnoge roditelje – to je novo i uzbudljivo poglavlje u djetetovu životu. Dok dijete uzima prvi zalogaj hrane, oni drže fige nadajući se da im neće stvarati probleme pri hranjenju. Oni žele da dijete uživa u hrani, da se zdravo hrani i da imaju radosne, što manje stresne obiteljske obroke.

Ipak, većina roditelja ubrzo shvaća kako prve godine hranjenja čvrstom hranom neće biti previše zabavne ni njima ni njihovu djetetu. Suočavaju se s uobičajenim problemima, bilo da dijete pokušavaju privoljeti da prihvati hranu u komadićima bilo da se suočavaju s izbirljivim djetetom i obrocima koji nalikuju bojnom polju. Često se pripremaju posebni obroci za dijete koje objeduje odvojeno od ostatka obitelji.

Većina djece započinje put prema prehrani odraslih hranjenjem na žlicu, jedući kašice u vremenu koje im za to određuju njihovi roditelji. Ali što se događa ako to ne želite činiti? Što ako dopuštate svojem djetetu da sâmo odluči kada će započeti s dohranom? Što ako mu dopuštate da sâmo uzima hranu u ruke umjesto da ga hranite na žlicu? Drugim riječima, što se događa ako djetetu dopustite da preuzme vodstvo u hranjenju?

Kao i većina obitelji, vi i vaše dijete shvatit ćete da je ovakav način hranjenja puno zabavniji. Dijete će vam sâmo pokazati kada je spremno za početak i dijelit će obroke s vama od samoga početka. Naučit će o zdravoj prehrani kušajući hranu i hraneći se samostalno, ne kašicama i usitnjenom hranom, već pravom čvrstom hranom. To će biti sposobno činiti od šestoga mjeseca života.

Beba – vođa dohrane (BVD) razvit će u djeteta sposobnosti žvakanja, finu motoriku i koordinaciju očiju i ruku. S vašom pomoći ono će otkriti širok spektar zdrave hrane i naučiti važne socijalne vještine. Jesti će samo onoliko koliko mu je potrebno, što može spriječiti pretilost u kasnijoj dobi. I, što je najvažnije od svega, dijete će uživati u obrocima i steći samopouzdanje u ophođenju s hranom.

Beba – vođa dohrane je siguran, prirodan i lak proces kao i većina dobrih ideja u roditeljstvu, i nije ništa novo. Roditelji diljem svijeta sami su otkrili ovu metodu dohrane jednostavnim promatranjem svoje djece. Ovaj proces funkcionira bez obzira hrani li se vaše dijete majčinim mlijekom, mlijekom iz bočice ili mješavinom jednoga i drugoga. Prema svjedočanstvima roditelja koji su iskusili opisan proces BVD i hranjenje na žlicu, prepuštanje vodstva djetetu lakše je i puno ugodnije.

Naravno, nema ništa revolucionarno u davanju hrane u ruke djetetu u dobi od šest mjeseci. Ono po čemu je spomenuti proces drugačiji jest činjenica da se pritom dijete hrani isključivo samostalno, čime hranjenje na žlicu postaje stvar prošlosti.

Ova će vam knjiga pokazati kako je BVD logičan način uvođenja čvrste hrane te kako povjerenje u sposobnosti vašega djeteta ima smisla. Opskrbit će vas praktičnim savjetima za početak ovakva načina hranjenja i pokazati vam što od njega možete očekivati. Uputit će vas u jednu od najčuvanijih tajni roditeljstva bez stresa.

Kod BVD ne postoji program koji biste morali slijediti ili faze koje morate proći. Vaše dijete neće morati proći fazu hranjenja kašicama, usitnjenom ili hranom u komadićima, već mu je dopušteno jesti „pravu hranu“, pri čemu nećete morati slijediti kompliciran dnevni raspored obroka. Umjesto toga moći ćete se opustiti i uživati u avanturama hranjenja svoga djeteta.

Većina knjiga o uvođenju čvrste hrane sadrži recepte i predlaže menije; ova je knjiga drugačija. Ovdje je riječ o tome kako omogućiti djetetu da se samostalno hrani, a ne o tome što mu ponuditi. Planiranje dječjih obroka podrazumijeva da dijete ne može jesti istu hranu kao i ostatak obitelji i da se hrana za djecu mora pripremati odvojeno. Međutim većina recepata iz kuharica uobičajene, zdrave hrane može se prilagoditi prehrani šestomjesečnog djeteta. Dokle god je vaša prehrana zdrava i hranjiva, nema potrebe za posebnim receptima.
U knjigu smo ipak uključili neke prijedloge za prvu hranu kao i savjete što izbjegavati kako bismo vam pomogli na samom početku. Mnogi roditelji služe se ovom metodom dohrane kao uvidom u ono što oni sami jedu, pa smo zato naveli neke osnove zdrave i uravnotežene prehrane za cijelu obitelj. Ako ste živjeli na brzoj hrani i gotovim obrocima, ova vam knjiga može pomoći da okrenete novu stranicu.

Metoda BVD može biti zabavna i za vas i za vaše dijete. Ako je još niste vidjeli na djelu, začudit ćete se kako brzo vaše dijete razvija sposobnosti samostalnoga hranjenja i koliko je otvoreno za isprobavanje novih okusa. Djeca su sretnija kad im se omogući da budu samostalna, a na taj način brže i uče.

Roditelji koji su primjenjivali ovu metodu dohrane podijelili su s nama svoja iskustva. Neki od njih iskusili su teškoće hranjenja na žlicu; mnogi su se ovoj metodi okrenuli upravo zbog frustracija koje su doživjeli hraneći svoju djecu na žlicu. Mnoge je od njih ova metoda privukla već kod prvoga djeteta, i to upravo zbog svoje jednostavnosti. Čuli smo bezbroj pohvala na račun ove metode i mnogo priča o djeci koja su se zahvaljujući njoj izvještila u hranjenju.

Ova će vam knjiga pokazati lakoću prelaska na zajedničke obiteljske obroke i kako primjena ove metode može postati temeljem zdrave i uravnotežene prehrane za cijeli život.

Dragi roditelji, skrbnici, odgajatelji i ostali odrasli,

trenutno se suočavamo s epidemijom koronavirusa koji, za neke skupine osoba, može biti opasan po život. Radi toga smo suočeni s povišenim osjećajem nesigurnosti i straha za budućnost. Odrasle osobe imaju razvijene načine nošenja sa svojim strahovima, od umanjivanja prijetnje “to je isto kao i obična grupa”, preko slušanja uputa stručnjaka i znanstvenika pa do vrlo temeljitih priprema za slučaj da moraju provesti duže vrijeme zatvoreni u kući. Djeca još uče prepoznavati svoje osjećaje i upravljati njima, a njihov doživljaj i nošenje sa situacijom uvelike ovisi o tome hoće li lim odrasli i na koji način objasniti što se događa.

Suprotno čestom vjerovanju odraslih kako "djeca ništa ne razumiju" ona vrlo brzo prepoznaju kada se nešto ozbiljno događa u njihovoj okolini. Djeca će osjetiti da su njihovi roditelji i druge bliske osobe uznemireni, čuti će neke informacije na televiziji koje ne razumiju, čuti će odrasle kako zabrinuto komentiraju ili razgovaraju te će na temelju toga stvoriti vlastitu sliku toga što se događa. Najčešće, obzirom da mogu imati bujnu maštu i imaju drugačije poimanje svijeta, slika koju stvore će biti puno gora i opasnija od stvarnosti, primjerice da je osoba umrla, da su oni ti koji su na neki način odgovorni za bolest osobe i sl..
Stoga je izuzetno važno pojasniti im situaciju na način prikladan njihovoj dobi. U ovim uputama psihoterapeutkinje za djecu, mlade i obitelj daju neke ideje kako odrasli iz bliske okoline djece mogu djeci pomoći da se nose sa stresnom situacijom.

1. Na koji način objasniti situaciju djeci na način prikladan njihovoj dobi?

Otkrijte što vaše dijete već zna. Postavljajte pitanja primjerena dobi vašeg djeteta. Za stariju djecu možda ćete pitati: “Jesu li ljudi u školi govorili o koronavirusu? Što si čuo/čula?” Za mlađu djecu, mogli biste reći: “Jeste li čuli odrasle da govore o novoj bolesti koja se događa okolo?” To vam daje priliku da naučite koliko djeca znaju – i da otkrijete da li su već čuli pogrešne podatke.

U razgovoru slijedite djetetov ritam. Neka djeca će možda htjeti provesti vrijeme razgovarajući, ali ako vam se djeca ne čine zainteresirana ili ne postavljaju puno pitanja i to je u redu.

Razgovarajte o svim stvarima koje se poduzimaju kako bi ljudi bili sigurni i zdravi smireno i uvjerljivo. Važno je isticati da odrasli čine jako puno toga kako bi osigurali da se čim brže pobijedi virus, te je to razlog zašto trenutno ne pohađaju nastavu u školi ili ne idu u vrtić. Djeci će pomoći da znaju da su bolnice i liječnici spremni liječiti ljude koji se razbole. Starija djeca mogu se utješiti kad znaju da “…znanstvenici rade na razvoju cjepiva.” Djeca i tinejdžeri često brinu više o obitelji i prijateljima nego o sebi. Na primjer, ako djeca čuju da je starija osoba vjerojatnije da će teško oboljeti, mogli bi brinuti o svojim bakama i djedovima. Ako im dopustite da ih nazovu to im može pomoći da se osjećaju smireno.

Koliko možete, držite se rutine. Neizvjesnost pridonosi širenju briga i strahova, pa će nam rutina i predvidivost biti od koristi. To je posebno važno obzirom da su škola ili vrtić vašeg djeteta zatvoreni. Obavezno vodite brigu o svakodnevnim obavezama onako kako biste to radili tijekom školskih praznika. Strukturirani dani s redovitim obrocima i određenim vremenom za spavanje ključan su dio održavanja djece sretnom i zdravom.

2. Kako objasniti djeci što je COVID-19?

“Koronavirus je virus koji izgleda kao mala loptica s izbočinama koju ne možemo vidjeti našim okom jer je vrlo malena. Nastao je daleko od nas u Kini, ali kako ljudi putuju tako su ga proširili svijetom pa je došao i u Hrvatsku. Kada virus dođe u naše tijelo osjećamo se slično kao da imamo prehladu ili gripu. Možemo imati temperaturu, kašljati ili otežano disati (plitak dah). Virusom se možemo zaraziti kapljičnim putem, a to znači ako netko ima virus i kašlje, kiše i govori i stoji blizu nas može nam prenijeti virus.”
Ako vam dijete postavi pitanje na koje ne znate odgovor iskoristite to kao priliku i zajedno potražite informacije. Provjerite Internet stranicu Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo radi ažuriranih i pouzdanih podataka o koronavirusu, umjesto senzacionalističkih naslova.
Ako djeca pitaju, objasnite im da je smrt od virusa još uvijek jako rijetka, usprkos onome što bi mogli čuti. Gledajte vijesti sa svojom djecom kako biste mogli filtrirati ono što oni čuju. Starija djeca će samostalno dolaziti do informacija (npr. preko društvenih mreža), no važno je da s njima razgovarate o tome što su čuli.

Razgovor s djecom predškolske dobi

Djeca predškolske dobi ne trebaju znati mnogo detalja. Važno je umanjiti njihovu zabrinutost za svoju sigurnost ili članove obitelji.
Može im se i reći:
“Dijete će se teže zaraziti ovim virusom nego odrasli.”
“Baka i djed će ovih dana biti više doma i manje izlaziti van kako bismo osigurali da se ne zaraze.”
Pitanja koja djeca ovog uzrasta mogu postaviti i mogući odgovori:
Pitanje: “Hoću li dobiti koronavirus ako sam zločest/a?”
Odgovor: “Ne, ljudi ne dobiju virus jer su zločesti.”
Pitanje: “Hoću li ići u vrtić za dva dana?” “Kad ćemo ići Luki na rođendan?”
Odgovor: “Sada ćemo malo više dana biti zajedno kod kuće. Ti nećeš ići u vrtić, a mama i tata neće ići na posao jer je malo više ljudi bolesno i moramo paziti da ostanemo zdravi. Igraonica u kojoj je Luka htio slaviti rođendan je sad zatvorena zbog bolesti. Lukina mama će nam javiti kada Luka bude mogao slaviti rođendan.”
Pitanje: “Zašto ne mogu ići s mamom/tatom u dućan?”
Odgovor: “Znam da jako voliš ići sa mnom u dućan. Sada, zbog čuvanja tvog zdravlja i ostalih članova obitelji, važno je da što rjeđe izlazimo van, da što brže obavimo kupnju i da nas što manje ide van. Možeš mi reći što želiš da ti donesem iz dućana. Kada bolest nestane, moći ćemo ponovno ići u dućan kao i prije.”

Razgovor s djecom u nižim razredima osnovne škole

Djeca u nižim razredima osnovne škole trebala bi znati osnovne činjenice o koronavirusu.
Može im se reći: “Koronavirus je sitan uzročnik koji se zove virus i koji uzrokuje da nas boli grlo, kašljemo i teže dišemo.“
"Sada nije poželjno ići na mjesta gdje je puno djece i odraslih jer se lakše možemo zaraziti virusom."
Ako nije moguće da djeca ostanu kod kuće dobro je reći im da nakon svake igre i prije jela peru ruke, da ne trljaju oči nečistim rukama, kao i da ne dodiruju područje oko usana.
Pitanja koja djeca ovog uzrasta mogu postaviti i mogući odgovori:
Pitanje: “Kako ljudi dobiju koronavirus?”
Odgovor: “Većina ljudi dobila je virus jer se nalazila u blizini osoba koje su imale virus.“

3. Kako objasniti djeci što znači ako je osoba koju poznaju u samoizolaciji ili u karanteni?

“Ako čuješ da je netko koga poznaješ u “samoizolaciji” to znači da postoji mogućnost da je proveo vrijeme s nekim tko je možda zaražen (npr. možda su zajedno bili na koncertu ili u avionu). Obzirom da je najčešće potrebno 14 dana da bude vidljivo da li je osoba bolesna (npr. kašalj, temperatura, kihanje…), osobe za koje se sumnja da su zaražene moraju ostati 14 dana doma i izbjegavati kontakt s drugim osobama, kako bi se spriječilo da se drugi ljudi ne razbole. Nakon što prođe ovih 14 dana, a osoba se ne razboli, sasvim je sigurno s tom osobom ponovno provoditi vrijeme skupa (npr. igranje u parku). Ako se netko koga poznaješ razbolio, liječnici će se pobrinuti da dobije svo potrebno liječenje i stavit će osobu u “karantenu”, što znači da će ta osoba biti na liječenju i neće ju se moći posjetiti dok ne ozdravi. Karantena služi tome da se zaštiti zdravlje osobe koja ima virus i zdravlje njoj bliskih osoba.”

4. Kako objasniti djeci što znači ako je bliska osoba ili poznanik zaražena virusom?

“Jedan dio odraslih i djece će se zaraziti s virusom. Na sreću, većina zaraženih će imati blage simptome slične uobičajenoj gripi. Razlog zašto se oko ove vrste gripe poduzimaju posebne mjere je taj što ona može biti opasna za starije osobe (npr. bake i djedovi) i osobe koje već boluju od neke druge bolesti. Tijekom bolesti, važno je da izbjegavaju kontakte s drugim ljudima kako bi se spriječilo širenje na druge osobe. Nakon što osoba potpuno ozdravi od ovog virusa, ona više nije zarazna i s njom možete potpuno slobodno, kao i prije provoditi vrijeme. Dakle, moći ćete se nastaviti igrati s vašim prijateljima i provoditi vrijeme s članovima obitelji bez ikakve opasnosti.”

“Zaraza ovim virusom, isto kao i s gripom, se može dogoditi bilo kome od nas. Nakon što ozdravimo, osoba više nije zarazna za druge. Zato je važno zapamtiti da, nakon što ozdravimo, možemo ponovno ići u školu, vrtić, park, na posao i slično.”

Informacija o bliskim osobama koje dijete viđa i o kojima se priča je nužna za djecu. Potpuno je prirodno da želimo zaštiti djecu, pa nam se tada opcija da im ne kažemo informacije koje bi ih mogle zabrinuti ili povrijediti čini smislenom ili barem jednostavnijom. Za nas. No nikako ne za djecu. Za djecu je iznimno važno da imaju informacije o bliskim osobama s kojima su uobičajeno bile u kontaktu jer za njih može biti vrlo štetno ukoliko bliska osoba odjednom nestane bez objašnjenja, zbog odlaska u samoizolaciju, karantenu ili bolnicu.

Objašnjenje neka bude kratko, jasno i dobno primjereno. Manjoj djeci ne treba previše informacija jer ih mogu preplaviti i izazvati strah, tjeskobu i paniku. Recite od čega je osoba oboljela i što sve čini da bi ozdravila i kako može s tom osobom biti u kontaktu.
Npr.:
“Tata je dobio virus koronu i sada će neko vrijeme biti bolestan. Korona nije opasan virus i ljudima treba da ozdrave tjedan ili dva. Da bi što prije ozdravio, puno će odmarati, piti čajeve i lijekove. Za to vrijeme će biti npr. u bolnici i to će mu pomoći da što prije ozdravi. Mi se nećemo vidjeti s njim da bismo mi ostali zdravi. No svaki dan ćemo se čuti i vidjeti preko Skypa. To će trajati 14 dana i to će brzo poći. Radimo sve što je potrebo da budemo sigurni i zdravi.”

Važno je da izbjegnete ili smanjite na najmanju mjeru izlaganje senzacionalističkim i paničnim osvrtima na epidemiju u medijima jer je djeci teško odvojiti broj umrlih u naslovnicima od mogućnosti da njima bliska osoba premine. I druga važna stvar, zbog nezrelosti i obilježja razvoja, mala djeca na nesvjesnoj razini imaju uvjerenje da se stvari događaju zbog njih. Pa ako oboli netko njima blizak, dijete može pomisliti da je to bilo zbog njega, zato što je neki dan nije htio poslušati tu osobu ili zbog toga što nije opralo ruke ili slično. Stoga pratite dijete, provjeravajte koliko je zabrinuto, tužno, potišteno i jasno ga razuvjerite da se ta osoba nije razboljela zbog njega ili nje.

5. Na koji način uputiti djecu o osnovnim mjerama opreza koje mogu poduzeti da smanje rizik od zaraze?

Pomognite djeci da se osjećaju kao da i oni imaju kontrolu nad svojim zdravljem. Naučite ih da im dovoljno spavanja, zdrava prehrana i higijena mogu često pomoći da ostanu jaki i zdravi. Objasnite da redovito pranje ruku također pomaže u sprečavanju širenja virusa na druge. Budite dobar uzor i dopustite svojoj djeci da vas često vide kako perete ruke!
Koristite razgovor o koronavirusu kao način da pomognete djeci da nauče o svojim tijelima, poput načina na koji se imunološki sustav bori protiv bolesti.

“Ako se želimo zaštititi od ovog virusa moramo redovito prati ruke, čak i malo duže nego to činimo inače jer je ovaj virus malo otporniji od ostalih. Nakon pranja moramo dobro osušiti ruke i ako je moguće brisati ih papirnatim ručnikom radi bolje higijene.”

“Kako bismo povećali sigurnost tebe i članova obitelji važno je da češće čistimo i peremo igračke, mobitel, kvake i druga mjesta u kući/stanu koje često dodirujemo.”

Preneseno s Društva za psihološku pomoć

Svi nastavnici i roditelji znaju što znače tinejdžerske godine, jer su ih i sami proživjeli.

Neuroznanost je nedavno otkrila zapanjujuću činjenicu da tinejdžerski mozak više sliči nacrtu nego sagrađenom neboderu. Osnovnoškolski i srednjoškolski nastavnici su tinejdžerski mozak nekada smatrali praznom kućom koju treba opremiti. Bilo bi bolje da ga smatraju još nedovršenom građevinom kojoj nedostaju zidovi, električne instalacije i krov.

Bila je općepoznata činjenica da je adolescencija faza kroz koju prolaze sva djeca, da odrasli trebaju pričekati da ona prođe. Dosjetkama kao što su „podivljali hormoni“ i „buntovnik bez razloga“ pokušavali smo objasniti čudne obrasce razmišljanja i ponašanja adolescenata koje ih je pratilo. Osjećajući se frustriranima, nastavnici i roditelji razmišljali su: „Zašto se ne mogu ponašati kao odrasli ljudi?“ Pravo objašnjenje nudi nam iznenađujući odgovor: ne mogu se ponašati kao odrasli ljudi, jer ne razmišljaju kao odrasli ljudi. Neuroznanost potvrđuje ono što smo uvijek mislili – da je adolescentski mozak još uvijek u izgradnji. Posljedice tog prijelaznog stanja tinejdžerskog mozga su uzbudljive i uznemirujuće. To je vrijeme velike ranjivosti. Odluke koje tinejžeri donose za vrijeme adolescencije mogu utjecati na njihov mozak tijekom cijeloga života. Roditeljima i nastavnicima to otkriće može biti neugodno.

Hormoni više nisu na popisu glavnih osumnjičenika!

Dakle teorija da se „tinejdžeri ludo ponašaju zbog hormona“ nepotpuna je. Adolescenti nisu žrtve kemikalija koje im teku kroz žile i okreću im misli prema ljubavi ili neredu. Razlog zbog kojeg im je teško mirno sjediti u školi i usredotočiti se je mozak koji je još ne izgrađen.

Tinejdžerski mozak razvija se i mijenja povećavanjem količine sive tvari i uklanjanjem starih sinapsi.

Tinejdžeri plove kroz mozgovni uragan bez kompasa. To duboko otkriće zauvijek će promijeniti način na koji nastavnici i rodutelji tumače zagonetno ponašanje adolescenata.

Zašto adolescenti često izlanu odgovor u razredu? Zašto zaspu tijekom trećeg sata? Zašto se tako žestoko svađaju oko domaćih zadaća ili bodova u testu?

Neka vas utješi činjenica da tinejdžeri ne planiraju svoj neposluh; oni samo pokušavaju preživjeti u školi koju su uredili i koju vode odrasli iz perspektive odraslih – odrasli ljudi s mozgovima koji su organizirani i koji funkcioniraju na način koji se silno razlikuje od njihovog.

Više o ovoj temi u knjizi Tajne tinejdžerkog mozka

Kad razgovaram s djecom o tome koje su naše najsretnije uspomene, među njihovim odgovorima uvijek su obiteljski izleti u zabavne parkove i atrakcije, ležanje pod zvijezdama i promatranje meteora, gledanje filmova na otvorenom, plivanje u vodenom parku i prvi susret s oceanom ili stranom zemljom. Nikad ne spominju igračke, što me veseli jer želim dokazati svojoj djeci da su upravo iskustva, a ne stvari, ono što nas najviše veseli.

Znanost je na mojoj strani. Dr. Thomas Gilovich, profesor psihologije na Sveučilištu Cornell, proučava temu novca i sreće već više od dvadeset godina. On kaže: “Jedan od neprijatelja sreće je prilagodba. Mi kupujemo stvari kako bi nas usrećile i uspijevamo se razveseliti. Ali samo na kratko. U početku su nam nove stvari uzbudljive, ali onda se prilagodimo njima.”
Ovo svakako mogu primijetiti kod svoje djece – čak i nakon što tjednima iščekuju novu igračku, kad je konačno dobiju, brzo im dosadi i nedugo zatim traže nove igračke koje žele kupiti. To je beskrajan ciklus želja-kupovina-dosada koji ste vjerojatno nekad primijetili i kod svoje djece. Koliko ste igračaka koje su naprosto "morali imati", poklonili ili prodali jer se na kraju ispostavilo da im igračka uopće nije bila potrebna ili da im je ubrzo dosadila?

“Naša iskustva postaju dio nas na način na koji materijalna dobra nikada neće moći”, kaže Gilovich. "Materijalna dobra koja posjedujete mogu vam se zbilja jako sviđati, možete čak povezivati i dio svog identiteta s pojedinim materijalnim dobrom, ali stvari uvijek ostaju odvojene od nas. S druge strane, doživljaji i iskustva prožimaju osobu, postaju dio nje. Mi smo zbroj naših iskustava i proživljenih trenutaka."

Ono što zajedno doživljavamo, povezuje nas. Zajedničko iskustvo izgrađuje obiteljsku zajednicu i postaje dragocjena uspomena neusporedivo intenzivnije nego bilo koji uređaj ili igračka. Djeca će se osjećati više povezano s osobom s kojom su proživjeli putovanje ili izlet nego s osobom koja im je s putovanja donijela poklon – igračku, primjerice.

U svom tekstu Pojednostavljenje djetinjstva može zaštititi mentalno zdravlje, Tracy Gillet kaže: "Postali smo sofisticiraniji i živimo u jedinstvenom vremenu u kojemu većina roditelja nema problem osigurati dovoljno, nego ne uspijevaju odoljeti pružanju previše svega. Čineći to, nesvjesno stvaramo plodno tlo za razvoj mentalnih problema.” Gillet se u svome tekstu ne referira samo na previše igračaka, već govori o previše svega  – informacija, aktivnosti, stvari. Doista postoji veza između posjedovanja previše materijalnih stvari i depresije. Nered ima negativne učinke na naš mozak, uključujući i dječji mozak koji se još razvija.

Istraživanja pokazuju da se djeca koja imaju manje igračaka igraju više od djece s mnogo igračaka.
Claire Lerner, istraživačica za razvoj djetinjstva sa Zero to Three, kaže: „Naše studije pokazuju da previše igračaka ili neprimjerene igračke, mogu štetiti djeci. Djeca su preplavljena obiljem igračaka i ne uspijevaju se koncentrirati na jednu aktivnost ili igračku dovoljno dugo kako bi nešto naučila koristeći je." Ograničavanje količine igračaka omogućuje dubinu igre, a potiče i kreativnost dok dijete pronalazi nove načine igranja s onim što ima. Osim toga, s manje igračaka i manje šansi da budu preplavljena prevelikim brojem opcija, vjerojatno će biti manje "raspada sustava" i bratskih razmirica.

Čak i uz sve ove dokaze u korist doživljaja i iskustava u odnosu na igračke, možda neće biti lako riješiti se suvišnih stvari koje ste nabavili svojim teško zarađenim novcem. Razmislite o rotaciji igračaka kao rješenju. Spremite daleko od djece (van vidokruga i dohvata) dio igračaka. Povremeno zamijenite dio igračaka, spremajući u kutije one s kojima su se djeca do tad igrala i vadeći dio igračaka koji je do tada bio spremljen. Tako će dijete imati "nove" igračke na raspolaganju i bit će mu zanimljivije.

U konačnici, najbolje uspomene vašeg djeteta neće biti cool igračake koje ste kupili, već vrijeme koje ste proveli zajedno uživajući jedno s drugim. Istinsku sreću ćemo pronaći u bliskim odnosima s drugim ljudima, želeći i cijeneći ono što imamo, a ne od dobivanja onoga što želimo. Gilovich kaže: "Proživljavamo iskustva s drugim ljudima i, nakon što ta iskustva prođu, ona postaju dio priča koje pričamo jedni drugima."

Ako sutra želite biti u dječjim pričama, podijelite s njima iskustva danas.

Izvor: Creative Child

• Ovu metodu možemo početi primjenjivati kad beba navrši 6 mjeseci i počne pokazivati zanimanje za hranu. 
• Na početku se takvi obroci mogu organizirati samo kada je beba već sita jer tada je raspoložena za istraživanje. Kada je gladna, dobije mlijeko. Tako to izgleda na početku; dakle vrlo je opušteno jer beba nema osjećaj da joj se nešto oduzima. S vremenom će se obroci mlijeka prorijediti sami po sebi.
• Bebi se nude sve namirnice, no ništa joj se ne stavlja u usta.
• Tanjuri su na početku nepotrebni: beba jede direktno sa stola (nabaviti plastični stolnjak!) ili s ploče na svojoj stolici. 
• Na taj način beba od samog početka jede ono što i ostali članovi obitelji. Preduvjet za to je da se obitelj hrani zdravo i raznoliko (dakle bez gotovih zamrznutih jela, masnih obroka, prejako začinjene hrane, previše slatkoga i sl.) te da se u obrocima vrlo oprezno dozira sol.
• Važno je da beba sjedi uspravno (ili u svojoj stolici ili u krilu odrasle osobe). Ako se dogodi da se beba zagrcne, lakše će iskašljati hranu. I bez brige: beba se nije „skoro ugušila“, već je prirođenim mehanizmom spriječila hranu da dospije u dušnik. 
• Namirnice treba podijeliti na porcije koje beba može uzeti u ruku. Najbolje je rezati hranu na komade koji još malo vire van kada ih beba obuhvati svojom šakom. Zrna kukuruza, grašak i sve druge sitne namirnice beba će moći uhvatiti tek s otprilike navršenih 9 mjeseci (kada razvije tzv. pincetni hvat). 
• pri svakom obroku bebi treba ponuditi različite zdrave namirnice. Ne trebaju to biti velike porcije, važno je da im je sadržaj raznolik. Beba će sama odlučiti hoće li što pojesti i koliko čega će pojesti. Pritom je strpljenje vrlo važno – bebe često isprva samo opipavaju hranu, a tek kasnije je prinesu ustima. 

Predavanje Neila Gaimana objavljeno u Guardianu izazvalo je iznimno veliku pažnju čitatelja. Zbog njegovog značaja i intrigantnosti izrečenih teza Gradska knjižnica Rijeka objavila je prijevod inspirativnog teksta.    

Predavanje koje objašnjava zašto korištenje maštom i omogućavanje drugim ljudima da se koriste svojom maštom predstavlja obvezu za sve građane.

Ljudi smatraju da je važno da vam kažu na čijoj su strani i zašto, kao i jesu li su možda pristrani. To je neka vrsta izjave o članstvu. Danas ću govoriti o čitanju. Reći ću vam da su knjižnice važne. Sugerirat ću vam da čitanje fikcije, čitanje zbog zadovoljstva jest jedna od najvažnijih stvari koje netko može učiniti. Iznijet ću strastvenu molbu i priziv kako bi ljudi razumjeli što su knjižnice i tko su knjižničari, kako bi shvatiti da oboje trebamo sačuvati.

I da, ja sam pristran, očito i u golemoj mjeri: pisac sam i često pišem fikciju. Pišem za djecu i odrasle. Već trideset godina zarađujem za život riječima, najvećim dijelom tako što izmišljam stvari i potom ih zapisujem. Očito je u mom interesu da ljudi čitaju, i to fikciju, da postoje knjižnice i knjižničari koji unapređuju ljubav prema čitanju kao i mjesta na kojima se čitanje može zbivati.

Otud sam, kao pisac, pristran. Ali još sam puno, puno pristraniji kao čitatelj. I još sam pristraniji kao britanski građanin.

Stoga danas izlažem ovo predavanje, pod okriljem Reading Agencyja; dobrotvornog društva čija je misija svim ljudima pružiti jednaku priliku u životu, tako što im pomaže da postanu samosvjesni i entuzijastični čitatelji. Reading Agency to čini tako što podržava programe pismenosti, knjižnice i pojedince te neprikriveno ohrabruje čin čitanja. Jer, kažu nam članovi tog društva, sve se mijenja kada čitamo.

I baš o toj promjeni i tom činu čitanja danas ću ovdje govoriti. Želim progovoriti o onome što čitanje čini. Zašto i za koje je stvari dobro.

Jednom sam bio u New Yorku i slušao predavanje o gradnji privatnih zatvora – što je Americi industrija s visokim rastom. Zatvorska industrija treba plan za budući rast. Koliko će im ćelija trebati? Koliko će zatvorenika biti za 15 godina? I iznašli su da sve skupa mogu s lakoćom predvidjeti, rabeći prilično jednostavan algoritam koji se zasnivao na pitanju koliki postotak desetogodišnjaka i jedanaestogodišnjaka ne može čitati. Pa otud svakako ne može čitati iz užitka.

To nije doslovno: ne možete reći da pismeno društvo nema kriminaliteta. Ali postoje vrlo stvarne korelacije. Smatram da neke od tih korelacija – najkraće rečeno – proizlaze iz nečeg vrlo jednostavnog. Pismeni ljudi čitaju fikciju.

Fikcija ima dvije uporabe. Prvo, ona je ulazna droga za čitanje. Poriv da doznamo što će se sljedeće zbiti, želja da okrenemo stranicu, da nastavimo naprijed, čak i ako je teško, jer je netko u nevolji i moramo znati kako će se sve skupa završiti… to je vrlo stvarni poriv. Koji nas prisiljava da naučimo nove riječi, da mislimo nove misli, da se nastavljamo kretati. Da otkrijemo da čitanje samo po sebi rađa užitak. Jednom kada to naučimo, na putu smo da čitamo sve. A čitanje je ključ. Prije nekoliko godina javili su se glasovi koji su zastupali ideju da živimo u postpismenom svijetu, u kojem je sposobnost da stvaramo smisao iz pisanih riječi postala nekako redundantna. Ali ta je epizoda za nama: riječi su važnije negoli su ikada bile: plovimo svijetom pomoću riječi i kako svijet uklizava na web, moramo pratiti, komunicirati i poimati ono što čitamo. Ljudi koji ne razumiju jedni druge ne mogu razmjenjivati ideje, ne mogu komunicirati, a programi za prevođenje imaju svojih ograničenja.

Najjednostavniji način da se pobrinemo za odgoj pismene djece jest da ih učimo da čitaju i da im pokažemo da je čitanje ugodna aktivnost.

Najjednostavnije: pronađimo knjige u kojima će djeca uživati, dajmo im pristup takvim knjigama i pustimo ih da te knjige čitaju.

Mislim da ne postoji knjiga koja bi bila loša za djecu. Svako toliko postane pomodno, među nekim odraslima, prstom uprijeti na neki podskup dječje književnosti, možda žanr ili autora, pa proglasiti te knjige lošima: djeci treba onemogućiti da čitaju takve knjige. Viđao sam to iznova i iznova. Enid Blytone proglašena je lošom autoricom, a isto tako R. L.Stine i deseci drugih. Stripovi su ocrnjivani jer navodno pridonose nepismenosti.

To je priglupa besmislica. To je snobizam i budalaština. Ne postoje loši pisci za djecu, koje bi djeca voljela i željela čitati i koje bi pronalazila, jer je svako dijete različito. Djeca su u stanju pronaći priče koje im trebaju i unijeti se u priče. Otrcana, izlizana ideja njima nije otrcana i izlizana. To je prvi put da je dijete na nju naišlo. Ne odvraćajte djecu od čitanja samo zato što vam se čini da čitaju krivu knjigu. Fikcija koju ne volite put je do drugih knjiga koje ćete možda preferirati. I nemaju svi isti ukus kao vi.

Dobronamjerni odrasli mogu uništiti djetetovu ljubav prema čitanju: tako što ih spriječe da čitaju ono u čemu uživaju ili tako što im daju vrijedne ali zamorne knjige koje oni sami vole, poput suvremenih inačica viktorijanske literature za „poboljšanje“. Na kraju dobijemo generaciju koja je uvjerena da čitanje nije cool ili, još gore, da je neugodno.

Želimo da se naša djeca penju ljestvama čitanja: sva literatura koju uživaju čitati potaknut će ih da se penju, prečku po prečku, prema pismenosti. (Također, nemojte učiniti ono što sam ja, pisac, učinio kad je moja 11-godišnja kćerka bila uvučena u svijet R. L. Stinea, a to je da sam nabavio primjerak »Carrie» Stephena Kinga, rekavši joj pritom – ako ti se sviđaju Stineove knjige, obožavat ćeš »Carrie»! Nakon toga, ostatak svojih tinejdžerskih godina Holly je čitala isključivo bezopasne priče o prerijskim doseljenicima i još uvijek me pogleda poprijeko kadgod se spomene ime Stephena Kinga.)

Drugo, fikcija gradi empatiju. Kada gledate TV ili film, gledate u stvari koje se događaju drugim ljudima. Prozna je fikcija nešto što gradite od 26 slova i šačice interpunkcijskih znakova i vi, sami, koristite se vlastitom maštom kako biste stvorili svijet i ljude u njemu, kako biste pogledali kroz tuđe oči. To vam omogućuje da osjetite stvari, da posjetite mjesta i svjetove koje nikada ne biste upoznali. Učite da u svatkome drugome tamo negdje također pronalazite sebe. Postajete netko drugi i kada se vratite vlastitom svijetu, malo ste se promijenili.

Empatija je alat za uključivanje ljudi u grupe. Ona nam omogućava da funkcioniramo kao nešto više i veće, doli puki pojedinci opsjednuti samima sobom.

Također, dok čitate, nalazite da nešto što je od vitalnog značaja za pronalaženje vlastitog puta u svijetu. A to je sljedeće: svijet ne mora biti ovakav, stvari mogu biti drukčije.

2007. bio sam u Kini na prvoj konvenciji znanstvene fantastike i fantasyjakoju je partija ikada odobrila, u čitavoj kineskoj povijesti. U jednom trenutku odvukao sam jednog visokog dužnosnika na stranu i priupitao ga: "Zašto? Dugo vremena niste odobravali SF. Što se promijenilo?"

"Jednostavno je", odgovorio je. "Kinezi briljiraju u izradi stvari ako im drugi ljudi donesu planove. Ali ne inoviraju i ne izumljuju. Ne maštaju."

I tako su Kinezi poslali delegaciju u Sjedinjene Države, u Apple, Microsoft, Google i pitali su te ljude koji izmišljaju budućnost o njima samima. I otkrili su da su svi ti ljudi čitali znanstvenu fantastiku kada su bili dječaci i djevojčice.

Fikcija vam može pokazati različit svijet. Može vas odvesti tamo gdje niste nikada bili. Jednom kada ste posjetili druge svjetove, poput ljudi koji su kušali vilinsko voće, ne možete nikada više biti zadovoljni sa svijetom u kojem ste odrasli. Razočarenje je dobra stvar: razočarani ljudi mogu mijenjati i poboljšavati svoje svjetove, ostaviti iza sebe bolje i promijenjene svjetove.

I kad smo kod te teme, želio bih reći nekoliko riječi o eskapizmu. Slušam kako se tim terminom ljudi nabacuju kao da je riječ o lošoj stvari. Kao da je „eskapistička“ fikcija jeftini opijat kojim se koriste oni zbrkani, oni budalasti i oni zaluđeni, i kao da je jedina fikcija koja je vrijedna, i za odrasle i za djecu – mimetička fikcija, i to ona koja zrcali najgore u svijetu u kojem se čitatelj nalazi.

Ako ste zarobljeni u nemogućoj situaciji, na neugodnom mjestu, s ljudima koji vam žele zlo, i ako vam netko ponudi privremeni izlaz, zašto ga ne prihvatiti? Eskapistička je fikcija upravo to: fikcija koja otvara vrata, pokazuje da vani sija sunce, omogućuje vam da otiđete na mjesto na kojem vi vladate situacijom, na kojem se nalazite s ljudima s kojima želite biti (knjige su stvarna mjesta, nemojte u tom griješiti). I, još važnije, tijekom bijega, knjige će vam darovati i znanje o svijetu i vašoj vlastitoj nevolji, pribaviti vam oružje, oklop: stvarne stvari koje možete ponijeti natrag sa sobom, natrag, u zatvor. Vještine i znanja i alate koje možete upotrijebiti da uistinu pobjegnete.

J. R. R. Tolkien nas je podsjetio: jedini ljudi koji govore protiv bijega jesu – tamničari.

Drugi način da uništite djetetovu ljubav spram čitanja jest, naravno, da se pobrinete da nigdje uokolo ne bude nikakvih knjiga. I da im ne osiguraju mjesto na kojem mogu čitati knjige. Ja sam imao sreće. Dok sam rastao, imao sam na raspolaganju izvanrednu lokalnu knjižnicu. Imao sam roditelje koje sam tijekom ljetnih praznika mogao uvjeriti da me, kad idu na posao, usput odbace do knjižnice. U knjižnici su bili knjižničari kojima nije smetao sitan dječak bez pratnje, koji je svako jutro ulazio u dječju knjižnicu i onda sam kopao po kartičnom katalogu, tražeći knjige s duhovima, s magijom ili raketama, tragajući za vampirima ili detektivima ili vješticama i čudima. Dječak koji je, kad je dovršio čitanje sve što ga je zanimalo u dječjoj knjižnici, jednostavno prešao na knjige za odrasle.

Bili su to dobri knjižničari. Voljeli su knjige i voljeli su da se knjige čitaju. Naučili su me kako naručiti knjige iz drugih knjižnica međuknjižničnom posudbom. Nisu imali snobovski stav spram ičega što sam čitao. Izgleda da im je bilo drago što je tu i jedan dječak širom otvorenih očiju koji voli čitati. I razgovarali su sa mnom o knjigama koje sam čitao, pronalazili bi mi preostale knjige iz serije, pomagali bi. Tretirali su me kao još jednog čitatelja – ništa više ili manje – što je značilo da su se odnosili prema meni s poštovanjem. Kao osmogodišnjak nisam bio naviknut da me tretiraju s poštovanjem.

Ali bit knjižnice i jest u slobodi. Slobodi čitanja, slobodi ideja, slobodi komunikacije. Bit je knjižnica u obrazovanju (što nije proces koji završava na dan kada napustimo školu ili fakultet), u zabavi. One rađaju utočišta, one su mjesto pristupa informacijama.

Brine me da danas, u 21. stoljeću, ljudi pogrešno shvaćaju što su knjižnice i koja je njihova svrha. Ako percipirate knjižnicu kao policu s knjigama, ona se može činiti zastarjela i staromodna u svijetu u kojem većina tiskanih knjiga, ali ne i sve, postoji u digitalnom obliku. Ali imati takav stav značilo bi – promašiti iz temelja.

Smatram da je ustvari riječ o prirodi informacija. Informacija ima vrijednost, a prava informacija ima ogromnu vrijednost. Tijekom cijele ljudske povijesti, živjeli smo u vremenu gdje je informacija bila rijetkost, a imati potrebnu informaciju je bilo uvijek važno, i uvijek je nešto vrijedilo: gdje saditi usjeve, gdje naći stvari, mape i povijesti i priče – jer priče bi uvijek poslužile za društvo, a i pri jelu. Informacija je bila vrijedna stvar, a oni koji su ju imali ili koji su ju mogli nabaviti, mogli su tu uslugu i naplatiti.

U posljednjih nekoliko godina prešli smo iz ekonomije rijetkih informacija u ekonomiju koju pokreće informacijsko zasićenje, preobilje. Prema Ericu Schmidtu iz Googlea, trenutno ljudska rasa svaka dva dana stvori onoliko informacija koliko smo ih stvorili od zore civilizacije pa do 2003. godine. Za one koji vole bilježiti rezultate, to je oko 5 egzobajta podataka na dan. Izazov više nije naći rijetku biljku koja raste u pustinji, već naći specifičnu biljku koja raste u džungli. Trebat će nam pomoć u navigaciji – kroz tu informaciju – kako bismo pronašli stvar koja nam uistinu treba.

Knjižnice su mjesta na koja ljudi odlaze po informacije. Knjige su tek vrh informacijskog ledenjaka: one su tamo i knjižnice vam ih mogu pribaviti – slobodno i zakonito. Više nego ikada prije, djeca posuđuju u knjižnicama – i to knjige svih vrsta – i papirne, i digitalne, i audioknjige. Ali knjižnice su isto tako mjesta na kojima ljudi – koji možda nemaju kompjutere, koji možda nisu spojeni na internet – mogu izaći na web, bez da pritom išta plate. To je iznimno važno danas kada, primjerice, nalaženje posla, prijava za posao ili ostvarenje olakšica u sve većoj mjeri sele na web. Knjižničari ljudima mogu pomoći da navigiraju takvim svijetom.

Ne vjerujem da će se sve knjige preseliti na ekrane ili da bi se takvo što trebalo dogoditi. Kao što mi je jednom ukazao Douglas Adams, više od 20 godina prije negoli se pojavio Kindle, fizička je knjiga kao morski pas. Morski su psi stari: morskih pasa bilo je u oceanima prije dinosaura. A razlog zbog kojeg su morski psi još uvijek tu jest taj što su morski psi bolji u bivanju morskim psima od ikoga drugog. Fizičke su knjige čvrste, teško ih je uništiti, otporne su na kupanje, idu na sunčev pogon, dobro leže u ruci: one su jednostavno dobre u bivanju knjigama i uvijek će za njih biti mjesta. One spadaju u knjižnice, baš kao što su knjižnice već postale mjesta na koja možete ići kako biste došli do e-knjiga, audioknjiga i DVD-a i web-sadržaja. Knjižnica je repozitorij informacija i svakom građaninu omogućuje jednakopravan pristup, što uključuje i informacije o zdravlju i mentalnom zdravlju. Knjižnica je prostor zajednice. Ona je sigurno mjesto, utočište u svijetu. Ona je mjesto u kojem se nalaze knjižničari. Već danas moramo početi zamišljati kako će knjižnice izgledati u budućnosti.

U ovom svijetu teksta i emaila, svijetu pisane informacije, pismenost je važnija negoli ikada prije. Mi trebamo čitati i trebamo pisati. Trebaju nam globalni građani koji mogu s lakoćom čitati, razumjeti što čitaju, shvaćati nijanse i sami biti shvaćeni.

Knjižnice su, ustvari, dveri u budućnost. Stoga je nesretna okolnost što trenutno svjedočimo kako lokalne vlasti diljem svijeta grabe priliku da zatvore knjižnice. Vide to kao lak način da uštede novac i pritom ne shvaćaju da kradu od budućnosti kako bi platili današnjicu, ne shvaćaju da zatvaraju dveri koje bi trebale ostati otvorene.

Prema nedavnoj studiji koju je provela Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj, Engleska je, jedina zemlja u kojoj je najstarija dobna skupina pismenija, uključivši matematičku pismenost, negoli najmlađa dobna grupa, i to nakon što se u obzir uzmu i drugi faktori, kao što su rod, socioekonomska pozadina i vrsta zanimanja.

Drugim riječima, naša djeca i unuci nepismeniji su od nas. Manje su sposobni navigirati svijetom, razumjeti svijet kako bi riješili njegove probleme. Njih je lakše lagati, lakše ih je zavesti i oni će biti manje sposobni promijeniti svijet u kojem se nađu, teže će se zapošljavati. Sve to skupa. A kao zemlja, Engleska će zaostati daleko iza drugih razvijenih nacija jer će joj nedostajati obrazovane radne snage.

Knjige su način na koji komuniciramo s mrtvima. Način na koji učimo lekcije od onih koji više nisu s nama, lekcije na kojima se čovječanstvo izgradilo, napredovalo. To su lekcije koje su učinile da znanje bude kumulativno, a ne nešto što treba učiti iznova i onda opet iznova. Postoje priče koje su starije od mnogih zemalja, priče koje su uvelike nadživjele kulture i zgrade u kojima su po prvi puta ispričane.

Držim da imamo odgovornosti prema budućnosti. Odgovornosti i obveze prema našoj djeci i odraslim osobama koje će ta djeca postati, svijetu u kojem se zateći i nastaniti ga. Svi mi – kao čitatelji, pisci, građani – imamo obveze. Pokušat ću ovdje i formulirati neke od tih obveza.

Vjerujem da svi imamo obvezu čitati iz zadovoljstva, na privatnim i javnim mjestima. Čitamo li iz zadovoljstva i ako nas drugi vide da čitamo, onda učimo i vježbamo maštu. Pokazujemo drugima da je čitanje dobra stvar.

Imamo obvezu podržavati knjižnice. Koristiti se knjižnicama, ohrabrivati druge da se koriste njima, protestirati kad se knjižnice zatvore. Ako ne cijenimo knjižnice, onda ne cijenimo informacije ili kulturu ili mudrost. Utišavamo glasove prošlosti i nanosimo štetu budućnosti.

Imamo obvezu djeci čitati naglas. Čitati im ono u čemu uživaju. Čitati im priče od kojih smo već umorni. Uživljavati se u glasove, sve skupa načiniti zanimljivim i ne prestati čitati djeci samo zato što su i sama naučila čitati. Imamo obvezu koristiti se čitanjem naglas kao vremenom stvaranja spona, kao vremenom kada ne provjeravamo telefone, kada zanemarujemo svijet i njegova ometanja.

Imamo obvezu upotrebljavati jezik. Tjerati sami sebe naprijed: pronaći što riječi znače i kako se njima koristiti, komunicirati jasno, reći što mislimo. Ne smijemo pokušavati zamrzavati jezik ili se pretvarati da je jezik mrtva stvar koja se mora štovati. Jezikom se moramo koristiti kao živom stvari, kao nečim što teče i posuđuje riječi i dozvoljava da se značenja i izgovori tijekom vremena mijenjaju.

Mi pisci, osobito pisci za djecu, ali i svi drugi – imamo obvezu prema našim čitateljima: to je obveza da pišemo istinite riječi, što je naročito važno kada stvaramo priče o ljudima koji ne postoje, na mjestima koja nikad nisu postojala. Imamo obvezu shvatiti da istina nije sadržana u onom što se zbiva, već je istina u onome što nam priopćava tko ustvari jesmo. U konačnici, fikcija je laž koja nam govori istinu. Imamo obvezu ne dosađivati svojim čitateljima, već učiniti da osjete kako moraju nastaviti okretati stranice. Naposljetku, jedan od najboljih lijekova za čitatelja koji oklijeva jest priča koja se ne može prestati čitati. I premda moramo našim čitateljima govoriti istinite stvari, opskrbiti ih oružjima i oklopom te im predati koju god mudrost da smo nazreli tijekom ovog svog kratkog boravka na ovom zelenom svijetu, mi pisci isto tako imamo obvezu ne propovijedati, ne držati lekcije, ne moralizirati, ne natrpavati naše čitatelje kao što odrasle ptice hrane svoje ptiće sažvakanim crvima. Također imamo obvezu nikada, ikada, pod ikakvim okolnostima, ne napisati ništa za djecu što i sami ne bismo htjeli čitati.

Imamo obvezu shvatiti i priznati da kao pisci za djecu obavljamo važan posao. Jer ako zabrljamo, ako pišemo dosadne knjige koje djecu odvraćaju od čitanja i od knjiga, onda smo skratili vlastitu budućnost i umanjili budućnost naše djece.

Svi mi, odrasli i djeca, pisci i čitatelji – imao obvezu snatriti. Imamo obvezu zamišljati. Lako je pretvarati se da nitko ne može ništa promijeniti, da se nalazimo u svijetu u kojem je društvo veliko, a pojedinac je manji od svega: atom u zidu, zrno riže u rižištu. Ali istina je da pojedinci mogu promijeniti svijet. Iznova i iznova, pojedinci stvaraju budućnost i čine to tako što zamišljaju da stvari mogu biti drugačije.

Pogledajte oko sebe: zaista to mislim. Zastanite na trenutak i posmotrite sobu u kojoj se nalazite. Ukazat ću na nešto toliko jednostavno da je to vrlo lako zaboraviti. Sve što vidimo, uključujući zidove, u nekom je trenutku bilo zamišljeno. Netko je odlučio da je lakše sjediti na stolici negoli na zemlji, pa je zamislio stolicu. Netko je zamislio način koji nam omogućuje da se sretnemo tu, u Londonu, da svi skupa popričamo, a da pritom ne prokisnemo. Ova soba i sve stvari u njoj, i sve druge stvari u ovoj zgradi, ovom gradu, postoje zato što su ljudi zamišljali stvari, iznova i iznova i iznova.

Imamo obvezu svojim političarima kazati što želimo. Imamo obvezu da – bez obzira na stranačku pripadnost – glasamo protiv političara koji ne razumiju vrijednost čitanja u stvaranju valjanih građana, protiv političara koji ne žele djelovati u smjeru očuvanja i zaštite znanja te ohrabrivati pismenost. To nije stvar stranačke politike. To je stvar zajedničke ljudskosti.

Alberta Einsteina jednom su pitali kako djecu možemo učiniti inteligentnima. Njegov je odgovor bio istovremeno jednostavan i mudar: „Ako želite da vam djeca budu inteligentna“, rekao je, “čitajte im bajke. Ako želite da budu još inteligentnija, čitajte im još više bajki.“ On je shvaćao vrijednost čitanja i maštanja. Nadam se da našoj djeci možemo pružiti svijet u kojem će čitati i u kojem će im se čitati, svijet u kojem će maštati i razumjeti. 

Preneseno s Gradska knjižnica Rijeka