Ovo je predavanje trenutačno popunjeno. Budući da postoji mogućnost otvaranja slobodnih mjesta ispunite predbilježbu OVDJE

U organizaciji nakladničke kuće Harfa 21. veljače 2014. u 18.30 sati u hotelu Four Points by Sheraton Panorama,  Trg Krešimira Ćosića 9, odžat će se edukativno predavanje na temu NTC–sustav učenja pod nazivom Kako igrom uspješno razvijati djetetov IQ, 1. dio. Predavanje je namijenjeno roditeljima, odgojiteljima, učiteljima, pedagozima, psiholozima i drugim stručnjacima koji se bave odgojem i obrazovanjem djece.

Da biste prisustvovali predavanju, potrebno je kupiti jednu našu knjigu. Ovoga puta odlučili smo da to bude knjiga psihologinje Jirine Prekop Pokažimo djeci pravi put – Kako s ljubavlju pratiti dijete na njegovu putu odrastanja.

Ako želite prisustvovati predavanju, obavezno se trebate prijaviti za predavanje tako da ispunite on-line prijavnicu, a zatim izvršite uplatu u iznosu od 119,00 kn (cijena navedene knjige).
Podaci su za uplatu: Harfa d.o.o., Rodrigina 4, Split, ž.r.: HR2823400091110478520.

Prilikom dolaska na predavanje dovoljno je da kažete svoje ime i prezime na info-pultu nakon čega ćete dobiti knjigu i potvrdu o odslušanom predavanju.

Predavač je autor NTC–sustava učenja dr. Ranko Rajović, predsjednik Odbora za darovite međunarodne udruge Mensa i UNICEF-ov suradnik na projektu ranog poticanja intelektualnog razvoja djece.

NTC-sustavom podiže se intelektualni potencijal djece te se razvija brzina razmišljanja i zaključivanja – tzv. funkcionalno znanje.

Činjenica je da inteligencija ne ovisi samo o broju neurona, odnosno da nije uvjetovana samo genetskim potencijalom nego i vezama među neuronima, tzv. sinapsama. Razdoblje do sedme godine života najdragocjenije je za formiranje novih neuronskih veza (sinapsi). NTC–sustav učenja bavi se pitanjem kako stimulirati razvoj sinapsi, a time i ogromne dječje potencijale prije polaska u školu i u školi, a na njega će dr. Ranko Rajović odgovoriti tijekom predavanja.

NTC–sustav učenja usmjeren je prema razvoju kognitivnih sposobnosti djece, a  temelji se na istraživanjima koja upozoravaju na to da mozak uspostavlja 75 % svih neuronskih veza (sinapsi) do sedme godine života, a od toga 50 % sinapsi nastane već do pete godine. Taj se argument čini dovoljno uvjerljivim da posvetimo veliku pozornost predškolskoj dobi, učinkovitosti učenja i korištenju dječjeg pamćenja. Ako tijekom formalnog osnovnoškolskog i srednjoškolskog obrazovanja radimo sa samo 25 % preostalih mogućnosti korištenja potencijala mozgovnog kapaciteta, tada je važno znati kako se razvija dijete do sedme godine života.
NTC-sustav učenja dr. Ranka Rajovića primjenjuje se na različite načine u 14 europskih zemalja. Sustav podrazumijeva učenje utemeljeno na teorijskim osnovama neurologije, neuropsihologije i drugih znanosti, posebno pedagoških – obiteljske pedagogije, didaktike i metodike za predškolski i osnovnoškolski uzrast. Taj sustav učenja predstavlja operacionalizaciju teorijskih spoznaja navedenih znanstvenih disciplina, što je dobar pokazatelj kako povezivati teoriju s obrazovnom praksom. Pritom je riječ o novom pristupu učenju u kojem dominira misaona aktivnost djeteta i njegov uspješan razvoj. Sustav je vrlo dobro i detaljno razrađen, primjenjiv u obitelji, predškolskim ustanovama i u razrednoj nastavi osnovne škole. Program nudi načine prepoznavanja darovite djece, njihove karakteristike i putove prema povećanju IQ-a, razvoja sposobnosti i stvaralačkog mišljenja. Naglašava se važnost obitelji i šire društvene zajednice (vrtići, škole, centri za darovite) u razvoju darovite djece. NTC-sustav učenja ozbiljno će poljuljati opravdanost tradicionalnog rada s djecom.

Sva pitanja i nedoumice vezane uz prijavu za predavanje možete postaviti na [email protected] ili nazvati na 098/305534.

Čuveni danski obiteljski terapeut godinama je živio u Hrvatskoj i govori u čemu griješe roditelji u Hrvatskoj.

Jesper Juul, diljem nordijskog svijeta, a i dalje, dobro poznat danski obiteljski terapeut, autor mnogih knjiga o odgoju djece, nije proizvod danskog novog vala, banalnih hygge teorija o životnoj sreći koje Danci tako dobro prodaju drugima.

Juulove knjige i kolumne desetljećima su i među kolegama mu i među roditeljima ozbiljno štivo koje govori o pedagogiji, životu, odnosima. Radio je kao obiteljski terapeut i konzultant po Njemačkoj, Austriji, Danskoj, Švedskoj, Norveškoj, Sloveniji, Hrvatskoj, Italiji i Turskoj. Hrvatsku dobro poznaje jer je godinama živio u Zagrebu i Istri, odakle se 2012. vratio u Dansku. Nedavno je u nas objavljena njegova nova knjiga, “Kako biti vođa vučjeg čopora?”, a u pripremi je (u Harfi) njegova knjiga "Sačuvati ljubav: Obitelj treba roditelje koji više misle na sebe".

(U međuvremenu, Harfa je izdala čak tri nova Juulova naslova: Četiri vrijednosti koje će djecu pratiti do kraja života, Sačuvati ljubav: Obitelj treba roditelje koji više misle na sebe i Agresivnost! Nov i opasan tabu.)

Djeca ne smiju biti vođe

Djeci treba vodstvo odraslih, trebaju im roditelji koji jasno kažu što se smije, što se ne smije, što je u redu, što nije u redu, roditelji koji šalju jasne signale… “Danas susrećemo obitelji u kojima se roditelji toliko boje da ne naštete svojoj djeci i ne povrijede ih da djeca postaju vukovi predvodnici. Ti roditelji zapravo izbjegavaju tradicionalni autoritet koji se temelji na društveno zadanim društvenim ulogama, a često ne znaju razviti osobni autoritet koji se temelji na tome da oni, kao ljudi i kao roditelji, imaju osjećaj vlastite vrijednosti.”
 

Gladan sam, želim pizzu!

Na pitanje koje su temeljne razlike u predominantnom načinu odgoja djece u Hrvatskoj i Danskoj, Juul za Jutarnji kaže: “Imam osjećaj da se u Hrvatskoj u posljednjih šest godina, koliko me nema ondje, mnogo toga dogodilo, hrvatski roditelji danas pokušavaju prakticirati jednakost. Međutim, odnosi između djece i roditelja nikada ne mogu biti ravnopravni, za takvo što prevelika je razlika u moći. Ti roditelji tendiraju zaboraviti da djeca znaju samo ono što ona žele i za čime čeznu, a da su roditelji baš zato što trebaju znati što je djetetu potrebno. Primjerice, kad dijete kaže: ‘Mama, gladan sam i želim pizzu’, odgovor roditelja može biti: ‘Znam koliko voliš pizzu, ne želim da tri puta tjedno jedeš pizzu jer to nije zdravo. Možeš je, recimo, dobiti tri puta mjesečno.’” To je banalan primjer, ali pokazuje da je bitno da roditelj da do znanja da je svjestan djetetove želje i da mu objasni zašto mu je ne može zadovoljiti te da mu ponudi razuman kompromis.

Vukovi kao inspiracija

Juul upozorava da djeca sve češće preuzimaju kontrolu nad roditeljima. Ta djeca, kaže, odrastaju u nesigurne ljude jer svako dijete, svaki čovjek u djetinjstvu treba – vodstvo roditelja koji jasno zna reći “da” i “ne” i stati iza svoje odluke.

Iskusan pedagog u naslov knjige o odgoju je stavio vukove, životinje koje većinom asociraju na alfa-životinje i agresiju, nikako na harmoniju i odmjerenost.

Vukovi, kaže Juul, imaju vrlo visoku socijalnu inteligenciju, imaju inteligentnu strategiju vođenja čopora, ona je potpuno usmjerena na obitelj, koja je neka vrsta klasične proširene obitelji. “Imati vođu koji dobro funkcionira i grupu drži na okupu za vukove je pitanje preživljavanja. Mislim da je ključ uspješnih obitelji i kod ljudi i kod vukova: povezanost i povjerenje.”
 

Razvod braka i sustav 50/50

U Hrvatskoj se raspada svaki treći brak, većina djece ostaje živjeti s majkom, manji broj s očevima, a manje od 1% djece živi po tzv. sustavu 50/50, gdje tjedan ili dva žive kod jednog roditelja pa potom isto toliko vremena kod drugog.

U Danskoj i Švedskoj broj djece koja žive po sustavu 50/50 danas je nešto manji od 50%.

Je li za djecu bolje da žive s jednim od roditelja i da svakog drugog vikenda viđaju onog roditelja s kojim ne žive ili je bolji sustav 50/50? Evo što pokazuju danska iskustva: “Još ne znamo koliko je to 50/50 dobar sistem. U Danskoj smo prije trideset godina započeli tu praksu i treba proći još deset godina da uopće to pitanje postavimo jednoj ili dvjema tisućama djece koja danas imaju između trideset i četrdeset godina. Tek tada ćemo znati odgovor. Kad bismo ih sada to pitali, djeca bi ‘lagala’ jer još itekako surađuju s roditeljima.
 

Tata, idi na tenis, pusti me na miru!

Tek kad roditelji umru, a njihove kćeri i sinovi steknu dovoljno veliki odmak od njih, moći će reći istinu o tome kako su preživjeli razvod. Djeca će inače uvijek reći: ‘Sve je u redu, nema problema.’ … No djeci između dvanaest i petnaest godina prilično je naporno ako roditelji ne odustaju od podjele 50/50. Ima roditelja – majki i očeva – koji se u tjednu kad je dijete kod njih žele posvetiti isključivo njemu. A djeci je to strašno, to je golema odgovornost.

Dobivam gomile e-mail poruka, najčešće od djevojčica, koje mi pišu: ‘Možeš li, molim te, pisati o tome? Ne bi li mogao nazvati moga oca? To je tako naporno! Svaki drugi tjedan moram biti s njim. On ne ide u kino, nema prijateljicu. Kad nisam kod njega, obično igra tenis s kolegama, ali ne i kad sam kod njega’. Kad razgovaram s tom starijom djecom i njihovim očevima i majkama, ona vrlo jasno i ljubazno kažu: ‘Živite svoj život! Ne želim biti tvoj život, to je prošlo!’”, piše Juul.
 

Kad djeca izgube sebe

Kod razvoda se često događa situacija da neka djeca moraju i fizički prevaliti dugačak put od doma jednog do drugog roditelja. Neki tako počnu putovati već u dobi od tri godine … “Na tom putovanju od kućanstva do kućanstva pomalo gube sami sebe. Nažalost, to izlazi na vidjelo tek pet ili sedam godina poslije i vrlo se često odražava u školi kao poteškoća u učenju, odnosno koncentraciji ili nečem sličnom. A jadna djeca ne znaju u čemu je problem jer to nisu ni primijetila. Naporno su radila i toliko bila zaokupljena time da ‘danas budu sin svoje majke, sutra sin svog oca’ da se nisu stigla upitati: ‘Tko sam ja zapravo – samom sebi?’”

U Norveškoj, socijalno i financijski razvijenoj zemlji, bivši supružnici, mogu li to tako organizirati, sve češće nakon razvoda učine da djeca ostaju živjeti u obiteljskom domu, a roditelji se naizmjence doseljavanju njima, jedan tjedan s njima živi majka, drugi tjedan otac.
 

4 godine tugovanja nakon razvoda

Rastava je situacija u kojoj je mnogo stvari koje se teško mogu kontrolirati. “Jednostavno moramo shvatiti: ta situacija za nas može biti bolna, može nam donijeti olakšanje, ali za djecu je uvijek strašna. … Bilo da djeca žive tjedan s jednim, tjedan s drugim roditeljem ili da žive samo s jednim roditeljem.” Jesper naglašava: “u svakoj roditeljskoj kući mora biti mjesta za bol! … Djetetu se mora dopustiti da ovdje i sada bude tužno i da čezne. A to je većini roditelja teško jer su rastavljeni roditelji u velikoj mjeri uglavnom zaokupljeni samima sobom. Ili su ogorčeni ili zaljubljeni ili im je laknulo nakon rastave, što li već. Ti roditelji žive u budućnosti, a djeca to ne mogu. … Trebaju proći tri ili četiri godine da dijete proradi tu tugu. A odrasli im moraju za to osigurati prostor, mjesto i biti fleksibilni i otvoreni.“

Preneseno iz Jutarnjeg lista