Svaki roditelj želi svoje dijete odgojiti da bude dobra, velikodušna i pristojna osoba. Posebno pazimo na to da naučimo našu djecu da budu velikodušni i da ne budu sebični. Naš je posao da pomognemo djetetu da shvati da postoje i drugi ljudi koji imaju svoje potrebe i želje različite od njegovih. Kada želimo dijete naučiti kako da dijeli svoje stvari sa drugom djecom većinom radimo krivo.
 

Tipična scena je da se dijete igra sa svojom igračkom kada dolazi drugo dijete koje želi istu tu igračku. Majka prvog djeteta kaže: “Budi dobar i podijeli svoju igračku. Daj Ivani igračku.” ili “Daj Petri barbiku. Ti si je imala dovoljno dugo.” Događa se to da je dijete prekinuto u svojoj igri i natjerano dati nešto s čime se igralo. Osjeća se loše u vezi dijeljenja i dijeljenje povezuje sa lošim osjećajem kojeg je imalo dok je davalo igračku.
 

Zapravo, roditelj je onaj koji je dijelio, ne dijete.
 

Dopustite svom djetetu da nauči što znači radost dijeljenja, ali ga naučite i da je u redu osjećati se loše kad nešto ne dobije onoga trena kad to poželi.
 

Kada od djeteta očekujemo da podijeli nešto s čime se igra, očekujemo da ono podijeli svoju igračku istoga trena kada mi to kažemo. S druge strane, ni mi sami to ne radimo. Zamislite da ste na mobitelu i da vam netko dođe i kaže da treba vaš mobitel ili ga uzme od vas. Biste li se vi naljutili?
 

Kao odrasle osobe mi od drugih očekujemo da čekaju svoj red. Vrlo vjerovatno ćemo drage volje posuditi svoj mobitel prijatelju ili čak strancu, ali želimo da oni pričekaju dok mi završimo s onim što radimo. Istu logiku bi trebali primjeniti na djecu. Neka se dijete nastavi igrati sa svojom igračkom dok ne završi igru.

Ovako to izgleda u stvarnom životu. Umjesto da vi kažete “Još pet minuta pa je onda Ivanin red.” naučite svoje dijete da kaže “Možeš dobiti barbiku kada ja završim s igrom.” Ovako se vaše dijete uči zauzeti za sebe i odrediti zdrave granice prema drugoj djeci. To je fantastična životna vještina koju možemo naučiti svoju djecu.

Koliko nas odraslih ima problem s time da drugima kažemo ne?

Kada prvo dijete pusti igračku i krene se igrati s nečim drugim, podsjetite ga da je sada Ivanin red na igračku. Ovo je ujedno i sjajan način da pomognete djetetu da postane svjesno tuđih potreba. Najbolji dio svega ovoga je kada vaše dijete svojevoljno i zadovoljno daje svoju igračku drugom djetetu. To je trenutak kada vaše dijete osjeti radost dijeljenja. To je iskrena velikodušnost. Osjećaj koji će htjeti ponoviti još mnogo puta u svom životu, bez obzira gleda li ga njen roditelj ili ne.

Što s djetetom koje čeka?

Čekanje je teško, osobito za dijete između 2-5 godina. Čekanje je isto tako jedna od ključnih i vrlo važnih životnih vještina. Sasvim je u redu da se dijete koje čeka ponekad osjeća ljuto, isfrustrirano i tužno. Nemojte se prestrašiti malo vikanja i plakanja.

Naučiti kontrolirati svoje ponašanje i izraziti svoje osjećaje na pravilan način jedna od najvažnijih stvari koju svako dijete mora naučiti u svom djetinjstvu. Kontroliranje svojih radnji (uzimanje igračke koju želi) je vrlo bitan dio u razvoju mozga koji postaje sve bolji vježbom. Što više vježbe, to bolje za dijete.

Ono što vi možete reći:

• Možeš se igrati dok ne završiš.
• Jesi li gotova? Petra kaže da ona još nije gotova sa igranjem.
• Jesi li se lijepo osjećala kad ti je uzela barbiku? Reci joj da prestane.
• Možeš reći “Nisam gotova. Možeš dobiti moju barbiku kada završim.”
• Morat ćeš čekati. Ne možeš joj uzeti barbiku dok se ona igra.
• Teško je čekati.
• U redu je da si ljuta što moraš čekati. Možeš biti ljuta, ali ja ti ne mogu dozvoliti da joj uzmeš barbiku.
• Vidim da se više ne igraš sa barbikom. Idi po Ivanu, sad je njen red za igranje s barbikom.

Dopustite svom djetetu da nauči što znači radost dijeljenja, ali ga naučite i da je u redu osjećati se loše kada nešto ne dobije onoga trenutka kada to poželi. Ne štedite ga loših osjećaja niti mu uskraćujte dobre. Ono što danas nauči pratit će ga cijeli život.

Preneseno s Modernog roditeljstva

Dosadno mi je. Što da radim? Ovdje nema ničega? Igraj se sa mnom! Samo su neke od rečenica koje ovih dana odzvanjaju mnogim kućanstvima. Već poznate igre kratko zaokupljaju dječju pažnju što roditelje potiče da posegnu za novim sadržajima ili zavire u svoja sjećanja na djetinjstvo. Brojalice, stihovi, riječi, brojevi, no i niz igra maštalica koje su igrali kao djeca. Koliko ste sati proveli igrajući „Kalodonta“, „Ime, grad, država“, „Boce istine“ ili „Pokvarenog telefona“. I vaši mališani, i oni malo veći, rado će sudjelovati u vašim prijedlozima koji su za njih novi, neočekivani. Pobuditi ćete njihovu znatiželju da zajedno sa vama istražuju, uče i ono što je najvažnije zabave se i uživaju u vremenu koje provodite zajedno. Igra je učenje, a takvo je učenje zabavno.

Prije no što igru započnete, promislite o vještinama i sposobnostima svoga djeteta kako bi zadatak bio primjeren, nikako prezahtjevan, a kako biste izbjegli moguću frustraciju, time i prekid zabave prije nego li ste igru zapravo i započeli. I imajte na umu, pohvalite uspjeh i zajedno se nagradite.

Igre za koje je potrebno samo vaše vrijeme. Moguće je igrati ih u paru, trojkama, uključiti sve obiteljske članove.

1.  „Na slovo, na slovo?…“

Za početak igre potrebno je izabrati slovo abecede. Sudionik koji je izabran da započne igru u sebi slovka abecedu na način da naglas izgovori slovo „A“ i nastavi govoriti abecedu u sebi sve dok suigrač, njemu sa desne strane, ne kaže „STOP“. Tada igra može započeti, slovom na kojem je slovkanje zaustavljeno. Na izabrano slovo moguće je izgovarati sve riječi koje poznajemo, samo nazive životinja ili samo osobna imena. Igru kreirajte međusobnim dogovorom ili ju prilagodite djetetovim mogućnostima. Novi krug igre započinje kada iscrpite sve riječi na zadano slovo.

Ako u igri sudjeluju djeca koja ne poznaju abecedu, no poznaju slova, igru unaprijed možete pripremiti. Izrežite trideset malo čvršćih papirića te na svaki upišite, redom, jedno slovo abecede. Papiriće stavite u zdjelicu ili drugu plastičnu posudicu (može poslužiti i čarapa) te izvucite jedno slovo. Ili jednostavno, za djecu koja slova još ne prepoznaju, neka sami izgovore jedno od slova na koje žele igrati.
 

2.  „Beskrajna priča“

Ovu igru moguće je igrati i za vrijeme neke druge, ne toliko zabavne aktivnosti za dijete. U vrijeme pripreme objeda, pospremanja, glačanja i drugo. Pozovite dijete na igru i započnite priču. Dovoljno je da izgovorite nekoliko riječi i djetetu prepustite da priču nastavi, i tako se izmjenjujte. Naprimjer započnite „Bio je lijep i sunčan dan…“, ili „U oluji nasred mora…“ Uvijek možete izabrati temu koja je djetetu privlačna, ubaciti je usred priče no i koristiti događaj koji je djetetu blizak „Prvi je dan škole, Ivan se probudio…“ ili „Veroniku je zabolio zub…“.

Iz ove će igre ponekad nastati izvrsni književni uradci. Možete ih zapisivati te ih sa svojim djetetom čitati ponovno i ponovno, nadopunjavati i mijenjati. Možda jedan od vaših uradaka postane priča pred spavanje.
 

3.  Šutjelica

Cilj je igre izbjegavati pojedinu riječ ili sve riječi koje počinju na slovo koje ste izabrali. Zamislite jutro tijekom kojega je zabranjeno govoriti sve riječi na slovo Z ili, još zanimljivije, jutro u kojem riječ „NE“ ne postoji. Vrijeme igre moguće je protezati od pet minuta do nekoliko sati, a pobjeđuje onaj koji je zadani izazov izdržao. U igru možete unijeti i dodatan izazov tako što ćete suigrača postavljanjem pitanja navoditi da upotrijebi zabranjenu riječ.

Igru možete i pojednostaviti tako što zadatak može biti da svi govorite tiho ili da ne govorite uopće. Sa manjom djecom, kao što i znate, ova posljednja igra trajati će kratko.
 

4. Pogodi tko, pogodi što

Jedan od sudionika igre zamišlja stvar ili živo biće. Ostali sudionici redom, postavljaju pitanje na koje prva osoba može odgovoriti samo sa “da“ ili “ne“. Igru možete započeti pitanjem „to što si zamislio je živo ili nije živo?“. Postavljajte pitanje o boji (plavo ili crveno?), veličini (je li manje od automobila?), mjestu u kućanstvu ili staništu. Mjesto „zamišljača“ pripada onome tko je prvi odgonetnuo zamišljeni pojam.

Mlađoj djeci zadajte igru tako što ćete zamišljati neki dio tijela, jednu od voćaka, odjevnih predmeta ili slično.
 

5.  Suprotnosti se privlače

Igru započinje najmlađi igrač izgovarajući jednu riječ, npr. „toplo“ dok mu slijedeći po starosti odgovara „hladno“ te govori novu riječ, recimo „ljeto“, a slijedeći (ponovno po starosti) odgovora sa „zima“ i tako u nedogled, dok se ne umorite. Tijekom igre, moguće je da vam se potkrade riječ koja nema suprotnost (poput riječi lipanj) te time potakne raspravu o najtočnijoj mogućoj suprotnosti. Prihvatite izazov!
 

6. Sve na „b“

Jedan od igrača predlaže jedno slovo, npr. slovo „B“. U određenom vremenu, koje dogovorite, svaki od sudionika izmišlja u sebi rečenicu sa što više riječi koje počinju time slovom. Moguće ju je i zapisati. Naprimjer, „bušila baka brezu bušilicom, baš badava bušiš bako…“. Svaki od sudionika izgovara naglas svoju rečenicu, i naravno, broji riječi. Slijedeći krug igre započinje onaj koji je imao najviše riječi.
 

7. Izmišljeni svijet

Kako bi svijet izgledao kada bi ljudi hodali naopako? Kada bi se ugasili svi semafori? Kada bi djeca u vrtić došla bez cipela? Ovo je igra u kojoj maštamo o mogućim, no i o nemogućim situacijama. Prvi krug igre pitanjem može započeti odrasli igrač te poticati djecu na što više odgovora, smišljanje priče. Pokušajte ih potaknuti na razmišljanje o posljedicama pojedinih situacija. Dozvoljene su različite lude rečenice kako biste stvorili što šašaviji svijet.
 

8. Povezano

Jedan igrač izgovara zadani pojam dok ostali, redom, izgovaraju riječi koje povezuje zadani pojam. Pojam može biti vrtić pri čemu će djeca izgovarati (papuče, užina, spavanje, igra), pojam može biti jedna od boja, crvena naprimjer, pri čemu će djeca odgovarati (trešnja, krv, jagoda). Onaj tko je pronašao najviše riječi, pobjednik je igre te započinje novu.

Želim vam obilje zabave, smijeha, novih otkrića i ideja.

Preneseno s Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba

Može li stari pas naučiti nove trikove? Postoji li vrijeme koje je optimalno za razvoj određenih vještina i sposobnosti?

Istraživanja pokazuju da postoji vrijeme u kojemu je mogućnost djelovanja na neki aspekt razvoja veće, odnosno da nije zanemarivo kada pružamo koji razvojni poticaj. Ovo je povezano s prethodno opisanom sposobnosti mozga koju nazivamo plastičnost, a koja nam govori o važnosti okolinskih utjecaja na naš razvoj. Uz nasljeđe, konačnu arhitekturu našeg mozga oblikuju i okolinski faktori poput svakodnevnog iskustva, ljubavi, njege, obrazovanja.

Postoje dakle određeni periodi kada je naš mozak najosjetljiviji na određene podražaje povezane s usvajanjem neke vještine i sposobnosti. Izvan tog vremenskog perioda, utjecaj vanjskih faktora, odnosno poticanje razvoja određenih vještina i sposobnosti, nije toliko učinkovito. Zato je važno osigurati odgovarajuće podražaje, ali i osigurati ih u odgovarajuće vrijeme.

Primjer za ovo su mnoga istraživanja provedena na životinjama. Tako mačke moraju imati uobičajeno vidno iskustvo tijekom prva 3 mjeseca života, jer će u suprotnom imati ozbiljne i trajne vidne poteškoće, dok majmuni moraju imati tijekom prvih 6 mjeseci života socijalna iskustva, inače će u daljnjem životu imati određene socijalno-emocionalne teškoće.

I kod ljudi postoji sličan razvojni princip. Tako ako novorođenče ne vidi svjetlost u prvih 6 mjeseci života, živci koji provode vizualne informacije od oka do moždane kore će atrofirati (zakržljati) i vidno iskustvo gotovo da više neće biti moguće. O ranoj vidnoj deprivaciji već se dosta zna. Neke informacije o njenom utjecaju dobivene su praćenjem beba s urođenom kataraktom. 

Da je vidni sustav veoma složen govore podaci o tome kako se zbog nedostatka ranih vidnih iskustava javljaju kasnije veoma specifične teškoće vida. Tako rana vidna deprivacija zbog bilateralne kongenitalne katarakte dovodi do kasnijih teškoća u vizualnoj procjeni udaljenosti, ali ne i u procjeni oblika.

Ovi deficiti vidljivi su u zadacima u kojima je potrebno npr. procijeniti je li prikazano lice isto ili različito od prethodno prikazanog, a razlike u licima su umjetno napravljenje tako da su se istraživači poigrali fotografijama i na različite udaljenosti postavili oči i usta na pojedinim licima. Uočeno je da osobe koje su u ranoj dobi od otprilike samo 60 do 290 dana od rođenja imale određenu deprivaciju vida zbog urođene katarakte imaju teškoća u takvim zadacima u kasnijoj dobi.

No, kada se manipulira udaljenosti na objektima (npr. razmak među prozorima na pročelju kuće), ili udaljenost očiju i ustiju na licima majmuna, ove su osobe jednako uspješne u prepoznavanju istih fotografija kao i osobe koje nisu imale ovakve rane teškoće s vidom. Čini se da je rano vidno iskustvo posebno važno za uspostavljanje neuralne arhitekture važne upravo za procesiranje složenih informacija o ljudskom licu.

Istraživanja koja su prije pedesetak godina proveli nobelovci Hubel i Wiesel, pokazala su kako rana deprivacija vidnim informacijama dovodi do ozbiljnih i dugotrajnih teškoća vida kod mačaka i majmuna, te otvorila put mnogim daljnim istraživanjima i spoznajama o povezanosti iskustva i funkcioniranja mozga. Njihova istraživanja govore o jakoj vezi iskustva, točnije senzorne deprivacije i rada mozga, te ukazuju na važnost ranog tretmana djece s poteškoćama vida (možemo gledati šire pa reći da upućuju na važnost rane intervencije općenito). Oni su dokazali nastajanje trajnih oštećenja određenog dijela vidne moždane kore mačića kojima je uskraćeno gledanje tijekom tzv. „kritičnoga perioda“ za razvoj vida kod mačaka. Ovih efekata nema ako se odrasloj mački na neko vrijeme zatvori jedno oko, već samo ako se vidna deprivacija kod mačaka događa unutar prva tri mjeseca života, što je kod mačaka kritični period za razvoj vida.

No, većinom ne govorimo tako strogo o kritičnom, već o osjetljivom razdoblju koje predstavlja manje precizan vremenski raspon u kojem je veća mogućnost za djelovanje na određene sposobnosti, učenja.
Postoje mnoga istraživanja koja u ovom kontekstu opisuju razvoj govora. Djeca svoju prvu riječ izgovaraju u dobi od otprilike 12 mjeseci, iako se njihovo zanimanje za govor i razumijevanje govora razvija i ranije. Tako neka istraživanja govore o osjetljivosti i zanimanju za govor još u prenatalnom razdoblju, pa tek rođene bebe prepoznaju svoj materinji jezik, te mogu razlikovati čak dva različita jezika kad njihovi roditelji govore različitim jezikom (bilingvalna djeca). Za rani razvoj govora veoma je važna okolina, stoga je preporučljivo da od prvih dana roditelji bebama puno govore, iako još ne mogu očekivati da će im one uzvratiti prvim riječima.

Vjerovatno ne postoje jednako jako izraženi kritični periodi za svaku funkciju, sposobnost. Pa i kod vida, čiji je razvoj vremenski osjetljiv na prikladnu stimulaciju, neke njegove funkcije su više a neke manje osjetljive. To je posebno važno kod određenih vidnih teškoća kod novorođenčadi, poput urođene katarakte zbog koje je bebi smanjeno vidno iskustvo. No, i u tom slučaju, oštrina vida i mogućnost binokularnog vida (koordinirana upotreba oba oka koja nam omogućuje percepciju dubine) je više pod utjecajem ranog vidnog iskustva nego pak percepcija boje i periferni vid. 

Novija istraživanja na miševima otkrivaju da je moguće u određenoj mjeri, utjecati na aktivaciju kritičnog perioda kroz supresiju produkcije kemijske tvari imenom GABA koja je važna za komunikaciju među neuronima. Tko zna, možda će u budućnosti biti moguće i utjecati na javljanje ovih kritičnih perioda. Isto tako, u životinjskom je svijetu poznat primjer ptica pjevica za koje je kako bi naučile pjev tipičan za svoju vrstu nužna izloženost pjevu odraslih jedinki, te da se u slučaju takve neizloženosti ipak može nešto vremenski produljiti ovo kritično razdoblje.

Postojanje kritičkih i osjetljivih razvojnih perioda nije jednostavna pojava, nije jednaka za sve funkcije, a i pod utjecajem je i mnogih dodatnih faktora. Za neke funkcije, kritični, odnosno osjetljiv period za razvoj je jako uzak, dok je za druge širi. Tako je za vizualni razvoj, odnosno razvoj nekih vidnih funkcija ovaj „prozor“ otvoren kod ljudi prvih 6 mjeseci života. Zato djeca rođena s urođenim teškoćama poput katarakte trebaju što ranije na operaciju kako bi što prije imala uobičajena vizualna iskustva. U ovakvim slučajevima rana intervencija je ključna.

Doživljaji su poput hrane za mozak. Bogatstvo ljubavi i zdrave stimulacije omogućuju mozgu rast i uspješan razvoj, stoga poticajno ozračje pospješuje razvoj individualnih prednosti koje su nam date našim nasljeđem. Nasuprot tome, nestimulativno ozračje osiromašuje razvoj mozga i ne omogućava razvijanje svih onih potencijala koje nosimo u sebi. Nažalost, mozak određenog broja djece "gladuje" zbog manjka pažnje i odgovarajućih podražaja (doživljaja). Bez podražaja, ne stvaraju se, odnosno kržljaju postojeće neuralne veze.
 

Ako je u ranim razdobljima dijete u mirnoj i poticajnoj atmosferi, okruženo ljubavlju i pažnjom, a roditelji se ponašaju na njemu predvidljiv način, dijete će se osjećati sigurno i zaštićeno, a u njegovu će se mozgu razviti veze koje će mu omogućiti svladavanje mnogih vještina. Ukoliko dijete raste u okolini u kojoj nema ljubavi, sigurnosti i roditeljske njege, u njegovom se mozgu obilje sinapsi neće očuvati već će one zakržljati i propasti i njihov će mozak biti znatno drukčiji od mozgova djece koja rastu u osjećajno bogatom i sigurnom okruženju. Nažalost za ovo postoje i dokumentirani primjeri, npr. djece odrasle u rumunjskim domovima za nezbrinutu djecu tijekom prošlog stoljeća kod kojih je uočen razvojni zaostatak koji se pripisuje upravo nestimulativnoj, ograničavajućoj okolini u kojoj su ova djeca odrastala.

Slijedi okvirni prikaz najvažnijih perioda za razvoj pojedinih područja:

Privrženost – Od rođenja djeca su "programirana" da stvaraju sigurne emocionalne veze; ona iskustva koja djeca imaju u prvih 18 mjeseci osnova su za sve daljnje socijalne odnose. Prema nekim znanstvenicima, i intelektualne su vještine kao što je formiranje ideja, rješavanje problema povezane s emocionalnim razvojem. Oni navode da je emocionalna sigurnost prvi i osnovni način poticanja intelektualnog razvoja djeteta. Jedino kroz sigurnu privrženost djeca mogu pronaći optimalnu vlastitu intelektualnu energiju kako bi slobodno mogli istraživati okolinu i iskoristiti rana iskustva na najbolji način.

Motoričke vještine – Za usvajanje očekivanih motoričkih vještina, važna su iskustva i podražaji koje dobivamo do otprilike osme godine života. Važno je od prvih dana pratiti razvojne miljokaze i na vrijeme primijetiti kašnjenje te pružiti prikladne intervencije. Motoričke vještine javljaju se u određenom razvojnom slijedu, te kašnjenje u jednoj može imati utjecaja na kašnjenje i u narednim vještinama. Rana intervencija je tu ključna.

Razvoj govora – Prve tri godine najvažnije su za razvoj govora. Količina govora koje dijete čuje, posebno direktnog obraćanja djetetu povezana je s razvojem djetetovog vokabulara. Za govor vrijedi isto kao i za motoričke vještine, odnosno veoma je važno na vrijeme obratiti pažnju na mogući razvojni rizik, potražiti stručnu pomoć, te po potrebi uključiti dijete u tretman. Razvojni rizik je moguće uočiti veoma rano, kod neke djece i prije prve godine života, a sigurno u dobi od 18 do 24 mjeseca.

Matematika i logičko razmišljanje – Od prve do četvrte godine djeca stvaraju osnovu za razvitak logičkog razmišljanja i razumijevanja osnovnih matematičkih operacija. Stimulativne aktivnosti u ovom periodu od velike su važnosti. Slaganje kocaka, nizanje kuglica, brojanje, sve su to iskustva koja djetetu pomažu da razvija logičko mišljenje i zaključivanje. Djeca zakinuta za ovakva iskustva u ovom periodu imaju veću vjerojatnost da zaostaju u odnosu na svoje vršnjake u kasnijim školskim zadacima.

Glazba – Male bebe uživaju slušati glazbu, a kada razviju mogućnost hodanja skakuću i plešu na omiljene melodije. No sviranje instrumenta treba pričekati sposobnost vizualnomotorne koordinacije (ruka-oko) koja je dovoljno razvijena u prosjeku s 3 godine. Istraživači pronalaze dokaze da je gornja granica kada ovaj najoptimalniji period završava 10 do 12 godina. Iako i stariji mogu naučiti svirati instrument, malena je vjerojatnost da će uspjeti razviti neuralne mreže nužne da bi postali glazbeni virtuozi. Iako ovi rezultati nisu jednoznačni, u svakom slučaju, raniji početak učenja sviranja omogućuje i više godina za vježbu i usavršavanje.

Iz knjige BEBArije – Važnost poticanja intelektualnog i emocionalnog razvoja od najranije dobi

Izvor: psiholog-rebeka-bulat.hr

Pročitajte i:

Uvjeti odrastanja i razvoj mozga