Sa svih strana čujemo: STEM, treba razvijati STEM, u STEMu je budućnost… STEM područja (fizika, kemija, biologija, geologija, tehnologija, inženjerstvo, matematika) doista su u 21. stoljeću…

…ključ uspješnog gospodarskog razvoja u svijetu i trebaju postati temelj obrazovanja novih generacija. Ali ne tako da se učenici obaspu novim hrpama informacija i znanja.

Ne ovisi razvoj gospodarstva o tome da naša djeca postanu doktori fizike, kemije, biologije, matematike, da svi nauče kodirati… Ne, riječ je o nečem sasvim drugom: treba im razviti naviku da RAZMIŠLJAJU kao znanstvenici i da znanstveni način razmišljanja i rješavanja problema primijene u svemu čime se bave, bio to posao, obitelj, osobni razvoj…  Društvo u kojem ljudi razmišljaju, a još pritom razmišljaju kao znanstvenici, a ne kao krdo kojim je lako manipulirati – zvuči gotovo nestvarno, zar ne?

• Kako naučiti djecu da razmišljaju kao znanstvenici?

Jedan od najboljih odgovora na to pitanje nudi portal Order-Essay.com svojom odličnom infografikom o sedam navika razmišljanja koje treba razviti da bismo mogli razmišljati kao znanstvenici.

Matematičar-filozof, Bertrand RUSSELL još je u ona predinformatička, predglobalizacijska i pretkonzumerska vremena čvrsto vjerovao da bez znanstvenoga načina razmišljanja nema demokracije. Naučiti djecu razmišljati kao znanstvenici znači i zaštiti ih od pranja mozgova i medijskih manipulacija.

Carl SAGAN bio je jedan od najvećih popularizatora znanosti i znanstvenoga načina razmšljanja, astronom i sjajan filozof, žestoki pobornik zdravorazumskoga razmišljanja i majstor životne ravnoteže između skepticizma i otvorenosti. U jedoj od svojih najboljih knjiga (The Demon-Haunted World: Science as a Candle in the Dark, 1995.) u poglavlju znakovito naslovljenom The Fine Art of Baloney Detection sastavio je svojevrsan popis alata za obranu od najrazličitijih vrsta manipulacija na koje smo skloni nasjedati i zabluda u koje nas svjesno uvlače oni koji se time žele okoristiti. Tim se alatima znanstvenoga mišljenja jednako uspješno moguće oduprijeti samozvanim vidovnjacima, šamanima, vjerskim fanaticima, ratnim huškačima, potpaljivačima mržnji, sijačima panike, političkim hazarderima, kao i svim vrstama reklama i drugih brojnih medijskih sadržaja koji vrijeđaju zdravu pamet i cilj im je pasivizirati i zaglupiti mase…

Ovo je Saganovih neobično korisnih devet samoobrambenih alata znanstvenoga mišljenja iz toga poglavlja:

1. Kad god je to moguće nastoj pronaći neovisnu potvrdu "činjenice".

2. U raspravu o dokazima uključi zagovornike različitih gledišta.

3. Ne nasijedaj argumentima autoriteta i struktura, oni su pravili pogreške i u povijesti, pravit će ih i ubuduće. U znanosti nema autoriteta, samo većih i manjih stručnjaka.

4. Nikad se ne zaustavljaj na prvome što ti padne napamet. Smišljaj i zavrti što više ideja i hipoteza, pa ih onda malim testovima pokušaj rušiti jednu za drugom. Velika je vjerojatnost da se među onima koje preostanu kriju pravi odgovori.

5. Ideje i hipoteze samo su usputne stanice u potrazi za znanjem. Pokušaj se ne vezati za ideje i hipoteze samo zato što su tvoje. Traži im alternative, pronađi dobre razloge za njihovo odbijanje ili prihvaćanje. Kad sa svih strana izbrusiš svoje ideje i hipoteze, uvjerljivije ćeš ih prezentirati drugima.

6. Kvantificiraj. Potkrijepi nekom mjerom, brojevima. Mjerljivi pokazatelji o onomu što tvrdiš jedini su način da opovrgneš one koji tvrde suprotno. Ono što je nejasno i nemjerljivo uvijek je potencijalni izvor različitih interpretacija. ( I, da, sve je mjerljivo, iako se u nekim slučajevima kvantificiranje čini nemogućim. Smatraj to izazovom.) 

7. Kao i svaki lanac, i lanac argumentacije jak je koliko je jaka najslabija karika u njemu. 

8. Drži se pravila Occamove britve: kad si suočen s dvjema hipotezama koje podjednako dobro objašnjavaju istu stvar – odaberi jednostavniju.

9. Ništa u znanosti nije vječno, znanja su privremena, otvorena za propitkivanje, korigiranje, odbacivanje i zamjenu novima… Razmotrimo ideju da je naš svemir i sve u njemu samo jedna elementarna čestica nekog mnogo većeg svemira. Kako da potvrdimo ili odbacimo tu ideju kad ne možemo steći informacije izvan našeg svemira? Moramo biti u mogućnosti izvana provjeravati svoje tvrdnje. I najokorjeliji skeptici moraju dobiti priliku da slijede svoje rasuđivanje, udvostruče svoje eksperimente i provjere mogu li novim ispitivanjima pobiti stare rezultate i stara znanja.

STEM jest rješenje. Naučimo svoju djecu da u praktičnome životu razmišljaju kao znanstvenici, a ne kao šarlatani i muljatori. Time ćemo im pomoći da pokrenu promjene u gospodarstvu, ali i promjene u društvu. Imamo li alternativu? Nekako se bojim da nemamo: ili korupcija, bahati kriminal, huškanje i zaglupljivanje… ili – razvijena navika da razmišljamo kao znanstvenici i ne damo se vozati. 

Piše: Dinka Juričić

Izvor: skolskiportal.hr

Fotografija: freepik.com

Škola je veliki teret za djecu. No što točno treba smatrati sastavnim dijelom tog opterećenja – broj sati, domaću zadaću, izvannastavne aktivnosti? Autor ovog teksta vjeruje …

… kako djeca nisu umorna od broja sati, već od kvalitete i organizacije školskog života.

Mnogi stručnjaci i dalje vjeruju kako su svi problemi učenika povezani s brojem sati. Međutim, teorija djeluje pomalo sumnjivo i ne odgovara situaciji u stvarnosti. Djeca u vrtiću provode i do deset sati i ne umaraju se, kao i predškolci u produženom boravku. Odrasli ljudi provode na poslu devet ili deset sati i čine to cijeli svoj radni vijek. Samo je, eto, škola potpala pod brigu o obvezatnom neumaranju učenika, iako se čini da djeca školske dobi imaju neobično razvijen kognitivni interes. Bez obzira na to koliko nastavnih sati imaju djeca, ne vjerujem da je to uzrok njihovoj premorenosti.

Osim toga, ako uvjerite jedanaestogodišnjake da je od šest do osam nastavnih sati dnevno opterećenje, kako će se osjećati nekoliko godina kasnije kao odrasla zaposlena osoba? Uostalom, rad, pa čak i težak rad nisu sami po sebi znak bolesti. Svaka odrasla osoba, nakon što je odradila smjenu i učinila nešto korisno ili važno, dolazi kući s prirodnim umorom, ali ne i osjećajem boli, već postignuća. Odmara se i oporavlja te sljedećeg dana ponovno odlazi na posao.

Kako bih istražio uzroke dječje preopterećenosti školom, proveo sam jedan dan u privatnoj školi i promatrao njezin život iznutra. Na kraju su dana u mojoj bilježnici bila zapisana tri glavna razloga dječje premorenosti školom.
 

Buka

Odlazak iz jedne učionice u drugu traje desetak minuta tijekom kojih djeca upiju golemu porciju nezdrave buke koju treba „probaviti”. Stručnjacima je poznat izraz „zamor bukom”. Osoba koju je zahvatilo ovakvo stanje dolazi kući „mrtva umorna”, na primjer osoba koja je provela dan na aerodromu, čak i ako je tamo prosjedila čitav dan u ležaljci ispijajući limunadu.
 

"Mini stresovi"

Oni dovode djecu u stanje stalne napetosti naprežući njihov živčani sustav. Između deset i petnaest prozivki iz sata u sat, uz četiri do pet poziva na ploču. Dodajmo tome i pet do šest ciničnih opaski, prijekora učitelja i uvrede vršnjaka. Tu su i gužva u WC-u, nedostatak novca i mobiteli. Otprilike 20-25 malih stresova dnevno.
 

Dosada

Većina je gradiva jednostavno nezanimljiva. Uz to treba ga i zapamtiti učeći ono što je nepotrebno i nezanimljivo. Pokušajte sjediti na predavanju gdje vam nude monotone izvještaje jedan za drugim. Bit ćete iscrpljeni za dva sata.

Preneseno sa Školskog portala

"Danas su djeca u katastrofalnom emocionalnom stanju. Većina ih dođe u školu emocionalno nespremna za učenje. Mnoge stvari u našem modernom stilu života dovode do toga."
V.P.

Po svojem iskustvu, moja prijateljica Victoria Prooday, radni terapeut,  vidi nešto toliko rašireno i alarmantno da sam ju pitala mogu li i ja podijeliti s drugima njezine spoznaje. Zbog ogromnog interesa i razgovora o ovoj temi, dijelim njezin članak. Ohrabrujem svakog roditelja koji se brine za budućnost svoje djece da pročita ovaj članak. Znam da bi mnogi odabrali da ne čuju ono o čemu ona govori u članku, ali vaša djeca trebaju to da čujete ovu poruku.

Victoria piše:

Radni sam terapeut s godinama i godinama iskustva rada s djecom, roditeljima i učiteljima. Potpuno se slažem s porukom ove učiteljice da naša djeca postaju sve gora i gora u mnogim pogledima.

Čujem stalno istu poruku od svakog učitelja kojeg upoznam. Jasno je da otkad sam radni terapeut sam viđala i dalje vidim pad u društvenom, emocionalnom i akademskom funkcioniranju djece, kao i snažan porast poteškoća u učenju i drugih dijagnoza.

Kao što znamo, mozak je promjenjiv. Zbog okruženja možemo učiniti mozak „snažnijim“ ili „slabijim“. Čvrsto vjerujem da, unatoč našim najboljim namjerama, nažalost mijenjamo mozak naše djece u pogrešnom smjeru.

Evo zašto:
 

1. DJECA DOBIJU SVE ŠTO ŽELE KADA TO ŽELE

„Gladan sam!“ „U sekundi ću se zaustaviti kod restorana.“ „Žedan sam!“ „Evo automata.“ „Dosadno mi je!“ „ Uzmi moj mobitel!“ Sposobnost da se odgodi zadovoljiti njihovu potrebu je jedan od ključnih čimbenika za budući uspjeh. Imamo najbolje namjere – učiniti našu djecu sretnom – ali, nažalost,  usrećujemo ih u tom trenutku, ali ih činimo nesretnima na duge staze. Biti sposoban odgoditi to da se zadovolje potrebe djece znači biti sposoban funkcionirati pod stresom. Naša djeca polako postaju manje spremna nositi se i s najmanjim stresorima, koji im postanu velike prepreke u postizanju uspjeha u životu.

Nemogućnost da se odgodi zadovoljenje potrebe djece se često vidi u učionicama, trgovačkim centrima, restoranima i trgovinama igračaka kada dijete čuje „Ne!“ jer su roditelji naučili mozak djece da dobiju odmah što žele.

2. OGRANIČENA DRUŠTVENA INTERAKCIJA

Svi imamo obveze, tako da djeci dajemo digitalne uređaje i njih također „zapošljavamo“. Prije su se djeca igrala vani, gdje su u prirodnom okolišu naučili i vježbali socijalne vještine. Nažalost, tehnologija je zamijenila vrijeme provedeno vani. Također, tehnologija je onemogućila interakciju roditelja i djece. Očito, naša djeca zaostaju… Tehnologija ne može pomoći djeci razviti socijalne vještine. Većina uspješnih ljudi ima odlične socijalne vještine. To je prioritet.

Mozak je kao mišić koji se može vježbati. Ako želite da vaše dijete zna voziti bicikl, učite ga tome. Ako želite da vaše dijete bude sposobno čekati, trebate ga naučiti strpljenju. Ako želite da se vaše dijete socijalizira, trebate ga naučiti socijalnim vještinama. Sve ovo se primjenjuje i kod drugih vještina. Nema razlike!

3. BESKRAJNA ZABAVA

Stvorili smo umjetan svijet zabave za našu djecu. Ne postoje dosadni trenutci. Onoga trenutka kad postane tiho, požurimo zabaviti ih jer, u suprotnom, osjećamo da ne obavljamo svoju roditeljsku dužnost. Živimo u dva odvojena svijeta. Oni imaju svoj „svijet zabave“, a mi imamo naš „poslovni svijet“. Zašto nam djeca ne pomažu u kuhinji ili s rubljem? Zašto ne pospreme svoje igračke?  To je temeljni jednolični posao koji uvježbava mozak da bude učinkovit i funkcionira za vrijeme „dosade“, što je isti „mišić“ koji na kraju zahtjeva da se poduči u školi. Kad dođu u školu i trebaju pisati, njihov odgovor je „Ne mogu. Preteško je. Predosadno.“ Zašto? Zato što se „mišić“ za rad ne vježba beskonačnom zabavom. Uvježbava se radom.

4. TEHNOLOGIJA

Koristiti tehnologiju kao „besplatno čuvanje djece“ zapravo uopće nije besplatno. Naplata vas čeka odmah iza ugla. Plaćamo dječjim živčanim sustavom, njihovom pažnjom i njihovom sposobnošću za odgađanjem  zadovoljenja potreba.  U usporedbi s virtualnom stvarnošću, svakodnevni život je dosadan. Kad djeca dođu u učionicu, izložena su ljudskim glasovima i primjerenim vizualnim podražajima što je suprotno od onoga kada su bombardirana grafičkim eksplozijama i posebnim efektima koje su navikli gledati na ekranima. Nakon sati provedenih u virtualnoj stvarnosti, obrađivanje informacije u učionici postane jako izazovno za djecu jer im se mozak navikava na veliku količinu podražaja koje im daju video igrice. Nemogućnost obrade manjeg broja podražaja učini djecu krhkima u akademskim izazovima. Tehnologija nas također emocionalno isljučuje od naše djece i obitelji. Mozak djece se najviše hrani roditeljevom emocionalnom dostupnošću. Nažalost, postupno lišimo djecu te hrane.

5. DJECA VLADAJU SVIJETOM

„Moj sin ne voli povrće.“ „Ona ne voli rano ići na spavanje.“ „On ne voli doručkovati.“ Ne voli igračke, ali dobra je na iPadu.“ Ne voli se sam odijevati.“ „Ona je prelijena da bi sama jela.“ Ovo čujem od roditelja cijelo vrijeme.  Od kada nam djeca diktiraju kako ćemo ih odgajati? Kad bi bilo sve na njima, sve što bi radili jest jeli makarone sa sirom i peciva s krem sirom, gledali bi televiziju, igrali se na svojim tabletima i nikad ne bi išli na spavanje. Kakvo im dobro činimo dajući im ono što ŽELE kad znamo da to nije DOBRO za njih? Bez pravilne prehrane i kvalitetnog sna, naša djeca dođu u školu razdražljiva, tjeskobna i nepažljiva. Uz to, šaljemo im krivu poruku. Oni nauče da mogu raditi što žele i da ne moraju raditi što ne žele. Nedostaje koncept da se nešto „treba raditi“. Nažalost, kako bismo ostvarili ciljeve u životu,  trebamo raditi ono što je potrebno, što ne mora uvijek biti ono što želimo raditi. Na primjer, ako učenik želi biti odlikaš, treba naporno učiti. Ako želi biti uspješan nogometaš, treba vježbati svaki dan. Naša djeca jako dobro znaju što žele, ali im je teško raditi ono što se treba raditi da bi postigli taj cilj. To rezultira nedostižnim ciljevima i djeca postanu razočarana.

6. VJEŽBAJTE NJIHOV MOZAK

Možete napraviti razliku u životu vašeg djeteta vježbajući njegov mozak kako bi dijete moglo uspješno funkcionirati na društvenoj, emocionalnoj i akademskoj razini. Evo kako:

Ne bojte se postaviti granice. Dijete treba granice kako bi odraslo sretno i zdravo!!

Napravite vremenski raspored za obroke, spavanje i vrijeme za tehnologiju.
Razmišljajte o tome što je DOBRO za njih – ne o tome što ŽELE/NE ŽELE. Zahvalit će vam zbog toga kasnije. Roditeljstvo je težak posao. Morate biti kreativni da ih natjerate raditi što je dobro za njih jer, većinu vremena, to je potpuna suprotnost od onoga što žele raditi.
Djeci je potreban doručak i kvalitetna hrana. Trebaju provesti vrijeme vani i ići spavati u isto vrijeme kako bi sutradan došli u školu sposobni za učenje!

Ograničite tehnologiju i povežite se emocionalno sa svojom djecom

Iznenadite ih cvijećem, nasmijte se, škakljajte ih, stavite poruku punu ljubavi u njihov ruksak ili ispod jastuka, iznenadite ih ručkom vani radnim danom, plešite skupa, pužite skupa, tucite se jastucima
Imajte obiteljske večere, večeri igranja društvenih igara ( pogledajte listu mojih omiljenih društvenih igara), vozite bicikl, šetajte navečer sa svjetiljkom

Vježbajte odgađanje zadovoljenja njihovih potreba

Pustite ih da čekaju!!! U redu je imati „ Dosadno mi je.“ vrijeme – ovo je prvi korak do kreativnosti
Postupno povećavajte vrijeme između „Trebam“ i „Dobijam“
Izbjegavajte korištenje tehnologije u automobilima i restoranima, a umjesto toga ih učite čekati pričanjem i igranjem igara
Ograničite stalno grickanje

Naučite svoju djecu raditi jednoličan posao od malena kao da je to podloga za „ sposobnost rada“ u budućnosti

Slaganje rublja, pospremanje igračaka, spremanje odjeće, slaganje namirnica, postavljanje stola, pravljenje ručka, vađenje hrane iz kutije za užinu, slaganje kreveta
Budite kreativni. Od početka to učinite poticajnim i zabavnim tako da njihov mozak to povezuje s nečim pozitivnim.

Učite ih socijalnim vještinama

Učite ih slušati druge, dijeliti, gubiti/pobjeđivati, praviti kompromise, davati komplimente drugima, govoriti „ molim te“ i „ hvala“.

Iz mog iskustva kao radni terapeut, djeca se mijenjaju onoga trenutka kad roditelji promijene svoj pogled na odgajanje. Pomozite svojoj djeci da uspiju u životu vježbajući i ojačavajući njihov mozak što ranije!

Victoria je magistrica znanosti u radnoj terapiji na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Torontu i prvostupnica znanosti u kineziologiji i znanosti zdravlja na Sveučilištu u Yorku.  Osnivačica je i direktorica multidisciplinarne klinike u Torontu, u Kanadi, za djecu s problemima u ponašanju, društvenim odnosima, emocionalnim problemima i problemima u učenju. Victoria, zajedno sa svojim timom, je pomogla stotinama obitelji diljem Kanade i svijeta i često gostuje na predavanjima kod učitelja i roditelja.

Preneseno s Iskra Waldorf Hrvatska