“Ne čini umjesto djeteta ono što može učiniti samo! Ako radite umjesto njega – vi ne marite za svoje dijete.”

Postoji jedno pravilo kojeg sam se pokušavao pridržavati dok su mi djeca bila mala, a ono glasi: Ne čini umjesto djeteta ono što može učiniti samo.

To pravilo je inače dosta zamorno, jer potrebno nam je 15 sekundi da obučemo dvogodišnjaka, ali ako pustite dvogodišnjaka da se sam obuče… to se protegne na 15 minuta, ili pola sata, jurite ih po kući… kaos! Ali ako im dopustite da se nauče sami obući, više ih ne morate oblačiti. Oni nauče to raditi sami!

Isto radite i s postavljanjem stola, sa svime što procijenite da djeca mogu učiniti sama.
 

Kada roditelj razmišlja, “Ja toliko volim svoje dijete da mu neću dati da se muči i radit ću sve umjesto njega”, takav roditelj ne mari za svoje dijete. Bolje je usvojiti stav: “Prestat ću raditi za tebe što je više stvari moguće, što je ranije moguće”.

Isti princip važi i u domovima za stare – ne činite ništa umjesto starijih što oni sami nisu u stanju obaviti, jer im time uskraćujete osjećaj neovisnosti, snage, smisla.

Isto je i u svijetu biznisa – ukoliko ste dobar menadžer, sebe ćete učiniti suvišnim; dat ćete drugima autonomiju da rade svoj posao, nećete raditi umjesto njih.

Ukoliko mislite da djecu štitite preuzimajući sve na sebe, znajte da nikoga ne možemo zaštititi – ljude možemo samo OSNAŽITI. I to je to. Ne možete ih zaštititi, osnažite ih i onda će se oni sami čuvati. Ali, onda im niste potrebni! Tako je, i to je podsvjesni patološki element nekih roditelja. 
Oni kao da poručuju, “Nikada me ne napuštaj! Ja ću činiti sve umjesto tebe, a ti me samo nemoj nikada napustiti”. Jer dijete onda ne nauči o životu ništa – pa ni kako da iz roditeljskog gnijezda ode.
 

O bebi se treba stopostotno brinuti; to majka i radi.
Ali djeca i odrasli ljudi nisu bebe; kada ih tako tretirate, vi ih uništavate.”
 

Autor: dr Jordan B. Peterson, klinički psiholog, profesor psihologije na Sveučilištu Toronto
Preneseno s Atma.hr

Vodeći stručnjaci za dječji razvoj ustanovili su da dječja igra na otvorenom polako izumire. Istraživanje, prljanje, trčanje u prirodi zamijenili su tableti, mobiteli i televizija, a djeca time gube važne alate za učenje i kognitivni razvoj.

Samo jedno od desetoro djece pripadnika iPad generacije dovoljno je fizički aktivno da bi se moglo reći da je zdravo. Živimo „krizu neaktivnosti“ u kojoj već dvogodišnje dijete sve više vremena provodi uz različite elektroničke uređaje umjesto da se kreće uokolo i igra se tradicionalnih igara.

U nekim razvijenim zapadnim zemljama samo 9 % djece zadovoljava preporuku da dijete barem tri sata na dan bude fizički aktivno. Golema većina predškolske djece ne provodi čak ni sat na dan u kretanju, što je djelomično izraz toga da djeca u tome samo oponašaju svoje roditelje.

Roditelji veoma često nude djeci takve naprave kako bi ih „umirili“, ali nisu svjesni da navike koje na taj način kod njih razvijaju mogu imati cjeloživotne štetne posljedice, od pretilosti i različitih neuroloških poremećaja do stjecanja štetnih navika i životnih stilova. Pored toga, promijenio se i opći životni okoliš, djecu se gotovo uvijek nekamo prevozi automobilom a rijetko kada ikamo idu pješice, sve je manje zelenih površina, parkova, šumaraka…

Svi su ti podaci alarmantni i potrebne su hitne mjere kako bi se kod djece povećalo vrijeme kada su fizički aktivna. Primjerice, vrtiće treba graditi tako da omogućavaju igranje na zraku, u dvorištima, što je više moguće u dodiru s „prirodom“ te općenito poticati igre u kojima su djeca fizički aktivna.

Tehnološki razvoj drastično je promijenio živote kako odraslih tako i najmlađih, no kako je tehnološke naprave nemoguće izbaciti iz naših života, trebamo se potruditi koristiti se njima na takav način koji ipak neće ugroziti zdravlje i razviti štetne životne navike koje bi ga mogle ugroziti.

Premda većina roditelja prepoznaje i uvažava problem te smatra da njihova djeca neće steći osnovne vještine za učenje, situacija se ipak ne mijenja. Evo nekoliko korisnih prijedloga:

Igranje u prirodi 

Suvremena djeca većinu vremena provode uz različite ekrane i monitore a sve više uz touch-screene, u tolikoj mjeri da kada krenu u školu često ne znaju držati olovku u ruci i općenito imaju slabo razvijene osnovne motoričke vještine. Samo ih se 21 % igra vani, spram 71 % u generaciji njihovih roditelja. Iskoristite svaku prigodu kako biste potaknuli djecu da izađu van i razviju bliskost s prirodom, bilo da je riječ o trčanju za leptirima ili skupljanju lišća za herbarij, i s time počnite što prije – dojenčad su veoma znatiželjna kad je riječ o pipanju, dodirivanju i istraživanju prirode, zato im dopustite da dodiruju stvari pa i da se zaprljaju, ako treba.

Nesputano lutanje

U posljednjih 30 godina radijus unutar kojeg se djeca kreću smanjen je za 90 %. Djeca koja se približavaju tinejdžerskom dobu trebala bi slobodno šetati i istraživati svoj divlji okoliš.

Penjanje na stabla

Ovo je izvrstan način da dijete izravno nauči nositi se s razinama rizika. Roditelji i odgajatelji često zabranjuju djeci penjanje na stabla bojeći se da će pasti, no pokazalo se da tri puta češće djeca završe u bolnici zbog pada s kreveta nego zbog pada sa stabla.

Gradnja jazbina i skrovišta

U igri s prijateljima ili roditeljima ovakvi poduhvati razvijaju mnoge sposobnosti – kako surađivati, pronaći  potrebne resurse, riješiti probleme – a također potiču dječju maštu.

Usmjerite se na nešto

Neka vaša šetnja prirodom ne bude besciljna, uvijek nešto istražujte ili otkrivajte. Djeca vole pustolovine  pa se igrajte da tragate za nekom biljkom, životinjom ili blagom.

Ne žurite se

Skrećite s puta, zastajkujte, skačite po lokvicama, opažajte znakove godišnjih doba ili neka druga obilježja okoliša

Kampirajte

Ako imate kućno dvorište, ili prijatelje s takvim dvorištem, kampirajte vani sa svojom djecom, a ako su odraslija, neka to rade sama.

Uživajte u malim stvarima

Najveća zadovoljstva često su i najjednostavnija, otkrijte čari bacanja kamenčića po površini vode, pravljenja cvjetnih vjenčića ili puhanja u vlati trave.

Postanite kolekcionari

Djeca su po svojoj prirodi strastveni skupljači, ohrabrite ih da skupljaju bilo što – češere, lišće, oblutke…

Pripremila: Gordana Kolanović Roško