Mnogim se učenicima u početku činilo da su i štrajk učitelja i zatvaranje škola zbog virusa – dobra fora. Sad, međutim, vjerojatno više nema nijednog učenika koji ne čezne da se vrati u razred, da ponovno vidi svoje prijatelje, učitelje, svoju simpatiju, da se druži s ekipom na odmorima… Škola učenicima, naime, nije samo mjesto gdje se uči i dobivaju ocjene, škola im je i središnje mjesto svakodnevnoga druženja, zafrkancije, prilika da budu viđeni, da ispadnu pametni, zanimljivi, duhoviti, da se izjurcaju i nasmiju… Škola na daljinu je i druženje na daljinu, ali bez svih tih zavodljivih socijalnih začina koji daju okus satima i odmorima.

Kad učenik sebi počne postavljati pitanje Zašto da učim (kad ionako…)? – sve krene nizbrdo. Zašto da učim kad se ocjene dijele bez veze, kad mi to što učim ni za što neće trebati, kad ne mogu van, kad roditeljima nad glavom visi opasnost od gubitka posla, kad virus ionako sutra može napasti mene ili nekog člana moje obitelji, a potres nas može u nekoliko sekundi ostaviti bez doma?

Svima nam je situacija nova, nitko za nju nije pripremljen, svatko se trudi plivati onako kako misli da je najbolje. A na kraju ispada da roditelji pokušavaju biti učitelji, da učitelji padaju s nogu od iscrpljenosti pokušavajući smisliti, organizirati i provesti nastavu na daljinu, a da učenici uglavnom – ne  uče jer ne vide smisla… Nitko živ ne zna što će i koliko zapravo znati na kraju godine i kakve će veze ocjene koje dobiju imati s njihovim stvarnim znanjem.

Da bismo svi imali osjećaj smisla u poslu koji želimo uspješno obaviti, moramo se složiti oko toga što tko NE TREBA RADITI.

Roditeljima NIJE posao

• Roditeljima NIJE posao tumačiti djeci gradivo i rješavati njihove zadatke. Dovoljno je da osiguraju djeci uvjete za rad, prate radi li njihovo dijete i može li samo riješiti zadatke. Ako vide da se dijete ne trudi (ili se trudi, ali mu ne ide) neka se obrate učitelju s problemom i zamole za savjet i pomoć.

Učiteljima NIJE posao

• Učiteljima NIJE posao da se ubijaju od posla snimajući sate i sate svojih predavanja, praveći prezentacije za svaki sat, smišljajući kvizove i čitajući učenicima lekcij

Posao učitelja jest da potiče učenike koji mogu sami, a savjetom i objašnjenjima pomaže onima koji mu se obrate za pomoć. Treba se osloboditi svih poslova koji mu gutaju vrijeme potrebno za komuniciranje s učenicima. Snimanjem svojih predavanja i prezentacija ne samo da rasipamo svoje vrijeme, nego zapravo frontalnu nastavu iz prošlih stoljeća tek odijevamo u novo ruho, a učenicima – umjesto da ih usmjeravamo na samostalno čitanje, promišljanje  i učenje – nudimo tek gutanje sažvakanih sadržaja.

a] Struktura klasičnog sata u razredu traje 45 minuta: učenik dobiva informaciju, objašnjenje koncepata, elementarnu vježbu te zadatke za samostalno vježbanje i učenje kod kuće (za što će mu biti potreban barem još barem jedan sat).

b] U strukturi „sata“ nastave na daljinu, umjesto tumačenja, učenik od učitelja dobiva podatke o tome što konkretno treba moći odgovoriti, objasniti i napraviti te prijedlog izvora odakle može krenuti u istraživanju i učenju. Dovoljno je nekoliko minuta za najavu i izvore: učitelj si ne može dopustiti potrošiti svoje vrijeme na pripremanje vlastitih sadržaja jer mu očajnički treba vremena za kvalitetno mentoriranje i komuniciranje s učenicima i roditeljima koji mu se obraćaju.

Učenicima NIJE posao

• Učenicima NIJE posao da gledaju snimke na kojima im učitelji tumače nastavne sadržaje i gnjave se rješavanjem bezbrojnih kvizova. Njihov je posao:

a] razmisliti o pitanjima na koja treba odgovoriti, konceptima koje treba objasniti i zadatcima ili problemima koje treba riješiti

b] pregledati izvore koje im je učitelj predložio (udžbenik, linkove, literaturu…) pa procijeniti je li im to dovoljno jasno da mogu samostalno napraviti što se od njih traži; (ako uistinu procijene da to već znaju i mogu, neka ne gube vrijeme i ne gnjave se besmislenim: neka preskoče tu lekciju i bave se nečim drugim)

c] ako nikako ne razumiju objašnjenja u predloženim izvorima, mogu pokušati pronaći neke druge izvore u kojima su im objašjenja jasnija i jednostavnija

d] ako i dalje ne razumiju i ne mogu samostalno naučiti što je potrebno i riješiti zadano, vrlo konkretnim pitanjem o tomu što ne razumiju trebaju se za pomoć obratiti razrednom forumu ili svom učitelju.

Zamislite samo koliko bismo se nepotrebnih frustracija, živciranja i gubljenja vremena riješili kad nitko od nas ne bi radio ono što mu nije posao! Kad bismo se svi posvetili samo onomu što doista jest naš posao, sav bi trud odjednom imao smisla i odmah bismo osjetili njegove rezultate.

Preneseno sa Školskog portala

Kažnjavanje se često poistovjećuje s "učenjem" djeteta što smije ili ne smije raditi. Međutim, kada dijete ponovi istu stvar nakon određenog vremena, moramo se zapitati – koliko se zaista (na)uči iz kazne?

To što je dijete možda istog trenutka prestalo s nekom aktivnošću uglavnom je posljedica straha zbog roditeljske reakcije, ali ne znači i da je razumjelo zašto nešto ne treba ili ne smije raditi i nema jamstva da to isto neće ponoviti sljedeći put.
Iza kažnjavanja zapravo stoji pretpostavka roditelja da je kazna sama po sebi dovoljna da dijete samo izvede zaključak što je poželjno ponašanje, a što ne.

Ali, kako se često događa da dijete ponovi istu stvar, teško možemo govoriti da je nešto zaista naučilo. Kada ponovi neželjenu radnju dijete se nađe u nebranom grožđu, jer se suoči s ljutnjom roditelja koji tada kaznu "dižu na viši nivo".
 

Krenimo iz početka…
 

Što se dobiva, a što gubi kažnjavanjem?

Ako uzmemo u obzir da kažnjavanje dijete dovodi u situaciju u kojoj se osjeća posramljeno, uplašeno, tužno, sputano i nesigurno (dakle kazna izaziva neugodno emotivno stanje), važno je znati da iz ovog stanja nema učenja niti motivacije da se nešto nauči. Zato je korisno da roditelji donesu odluku što je zapravo njihov roditeljski cilj – apsolutna poslušnost ili odnos povjerenja da će dijete znati procijeniti neku buduću situaciju i donijeti odluku u vezi s njom? Prvo daje kratkoročna rješenja, a za drugo se valja potruditi i ovladati vještinama pozitivne i motivirajuće komunikacije, strpljenjem, dosljednošću i svakako se upoznati s razvojnim fazama djeteta, njegovim kapacitetima i mehanizmima razmišljanja.

Ono što se kažnjavanjem gubi je prostor za iskustveno učenje, ali i stvaranje odnosa povjerenja – kako u sebe, tako i u roditelja. Ako se dijete plaši roditelja zbog kazne, ono će se osjećati nesigurno, sputano da uči, donosi zaključke, a kasnije i da preuzima odgovornost za sebe i svoje postupke.

Zašto odrasli pribjegavaju kažnjavanju djece?

Kada pričamo o kaznama zgodno je razlučiti što se sve smatra kaznom:

• udaljavanje djeteta u drugu prostoriju da "razmisli" o svojim postupcima,
• sjedenje u "stolici za kaznu",
• šutnja roditelja i uskraćivanje komunikacije (postavljanje pitanja…),
• ljutnja roditelja (bez objašnjavanja),
• vikanje,
• uskraćivanje utjehe (emotivno distanciranje),
• uvjetovanje (ako odmah ne kreneš, ostavit ću te u parku),
• uskraćivanje ili oduzimanje nečega (nema igračaka do daljnjeg),
• fizičko kažnjavanje (fizičko kažnjavanje djece zakonom je zabranjeno u Hrvatskoj!)
   

Ima roditelja koji ovo uopće i ne žele raditi, ali često ne znaju što drugo, nemaju ideju, a strah od gubitka kontrole im cijelu priču dodatno otežava. Paradoksalno je da kontrolu gubimo upravo neadekvatnim pristupom.

Drugi razlog je pretpostavka roditelja da dijete nešto radi namjerno, da je bezobrazno, da radi nešto iz inata, da je neposlušno… i da ga treba "naučiti redu". Nedostatak razumijevanja (da je dijete možda u procesu istraživanja i učenja) i strpljenja, dovodi roditelja u poziciju da primijeni kaznu kako bi što prije prekinuo djetetovo neželjeno ponašanje.

Ako ovo postane model ponašanja, ono što će se svakako javiti kao posljedica ovakvog odnosa je što će dijete, u najvećem broju slučajeva, to i ponoviti iz dva razloga. Prvi – zato što nije razumjelo što je zapravo problem, a drugi – zato što ne zna što drugo umjesto toga može/treba raditi.

Kada do ovoga dođe roditelj se osjeća bespomoćno, jer "eto, na njegovo dijete kazna ne djeluje", i traga za efikasnijom kaznom koja će djetetu "dati bolju lekciju". Tada ulazi u začarani krug, dovodi u pitanje svoje roditeljske sposobnosti, može osjećati nesigurnost, krivnju, pa i strah jer mu postaje jasno da se narušava odnos s djetetom i da je sve manje povjerenja između njih.

Čime onda zamijeniti kazne i kako dijete spriječiti da radi ono što ne treba?

Pozitivan pristup roditeljstvu podrazumijeva na prvom mjestu poznavanje i razumijevanje djeteta i njegovih ponašanja, poznavanje razvojnih faza i djetetovih kapaciteta i mogućnosti ovisno o uzrastu, postavljanje jasnih i realnih granica, strpljenje i dosljednost, obraćanje pažnje na to kako se ono osjeća… Kada roditelj na ovaj način promatra svoju ulogu i svoje dijete, lako mu je odbaciti ideju o bezobrazluku i može se posvetiti učenju djeteta kroz iskustvo, pojašnjavanje i usmjeravanje.
 

Što to praktično znači?

Gledati što je iza nekog dječjeg ponašanja znači vidjeti pravi uzrok, razumjeti ga, ponuditi djetetu drugo rješenje za neko njegovo ponašanje. Odrasli uglavnom vide samo ono što je na samom kraju – neželjeno ponašanje koje žele korigirati – točnije vide posljedicu, a ne uzrok. Tada izostane onaj "istraživački" dio – što se stvarno dogodilo da se dijete zbog toga neprimjereno ponaša, kako se osjeća zbog toga i kako mu roditelj može pomoći. Ključno je usmjeravanje kako sve dijete može odreagirati u toj situaciji.

Ako odrasli žele da dijete zaista nauči što treba ili ne treba raditi, na njima je da, kroz primjere i kreiranje iskustva, objasne djetetu posljedice nekog njegovog ponašanja – prirodne (hladno ti je zato što nisi htio obući džemper) i logičke (kasnimo na rođendan jer si htjela crtati iako je sat zvonio da krenemo).
 

Miran ton uz prethodni dogovor, objašnjenje što je prihvatljivo a što ne, što će uslijediti kada se ne pridržavamo dogovora – stvara prostor za učenje bez osjećaja krivice, srama i straha koji nosi kazna.
 

U praksi imam tako zanimljive i kreativne primjere djece koja su pokušavala ovladati nekom novom vještinom, da čak pomognu roditeljima, ili su eksperimentirala s nečim, ali se, nažalost, umjesto rezultata pojavio "problem" koji je protumačen kao bezobrazluk, neodgojenost, inat, zbog čega je uslijedila kazna.

Kada bismo samo pitali dijete – Što si pokušavao napraviti da se ovo dogodilo? – dobili bismo odgovor koji nam pojašnjava situaciju, i koji mijenja cijeli tijek naših zaključaka i reakcija.

Mi zatim možemo usmjeriti dijete, objasniti mu, naučiti ga nečemu – Aha, razumijem, sad ću ti objasniti kako ovo još možeš napraviti. Ovo što si pokušavao može biti opasno, tako da to više nemoj pokušavati / ili me pozovi da budem uz tebe.

KAKO SE OSJEĆA RODITELJ KOJI KAŽNJAVA?

Sigurno nije sretan zbog toga. Može se osjećati poraženo i kao da je izgubio kontrolu. Impulzivna reakcija u kojoj se poseže za kaznom kreće iz emocije, a ne iz logike, pa nekada kazna nema nikakvog smisla (ostavit ću te tu na ulici!), a svjesnost da time ništa nije postignuto dodatno frustrira. Ali, nažalost, roditelj često nema ideju kako može drugačije uspostaviti suradnju s djetetom. Što iz navike, što zbog prenesenog modela iz svoje primarne obitelji, a velikim dijelom i zbog pritiska okoline i očekivanja da se neko djetetovo ponašanje "sasiječe u korijenu".

Međutim, kada je roditelj spreman "otkriti" da se iza djetetovog odbijanja da krene kući iz parka zapravo "krije" želja da mu dan još traje jer uživa u igri, moći će razumjeti i kako se dijete osjeća. Tada će umjesto kazne i uvjetovanja (ako ne kreneš odmah, nećeš izaći iz kuće sutra!), ponuditi konstruktivno rješenje iz kojeg će dijete nešto naučiti – Razumijem da se želiš još igrati, ipak pao je mrak i sada je vrijeme da idemo kući. Sutra ćemo doći ranije, pa ćeš imati više vremena.

Naravno, ovakav model komunikacije i suradnje treba zaživjeti u obitelji. Sigurno neće biti dovoljno da se jednom primijeni pozitivna komunikacija i da se odmah dobije rezultat. Ponavljanje je majka učenja, a strpljenje je vještina koju roditelj treba razvijati i jačati.

Kada je roditelj siguran u sebe (svoju ulogu i model odgoja), tada i dijete zna da se može osloniti na njega, da je sigurno, da će ga on razumjeti i ponuditi opcije, ali i ohrabriti ga da da neko svoje rješenje (što ti misliš, kako ovo još može?). Tada možemo reći da je napravljeno plodno tlo za učenje i da nema mjesta za kazne.

Roditeljstvo je kao maraton, a mi se često ponašamo kao da je to trka na 100 metara! I zato, kratkoročna rješenja u vidu kažnjavanja sigurno neće pomoći da stvorimo odnos povjerenja s djetetom. Korisnije je jačati strpljenje i ovladati vještinom "čitanja između redova", nego se prepustiti impulzivnim reakcijama iz kojih dijete neće naučiti to što želimo.

Preneseno s Roditelji.hr