Kad smo frustrirani, znamo biti bezobzirni i reći nešto što nismo trebali i kako nismo trebali. Kažemo li to odrasloj osobi, već ćemo to nekako riješiti. Kažemo li to djetetu, pogreška je daleko veća.

'Slobodno reci što misliš' je, općenito, jako dobar savjet, ali možda nije najbolji kad je riječ o djeci, posebno mlađoj. Ne znači to da im (i ona nama) ne trebamo reći što mislimo, naprotiv, ali prije toga ipak trebamo malo pomisliti. Stručnjaci za odgoj djece slažu se da postoje neke riječi, fraze i rečenice koje djeca ne bi trebala čuti, čak i ako su nam namjere najbolje. Evo na što bismo trebali pripaziti, upozoravaju stručnjaci na portalu Insideout.hr.
 

'Ne' i ostale izvedenice 

Ne, nije riječ o tome da 'ne' treba izbaciti iz rječnika, nego o tome da ga treba čuvati za zaista opasne situacije – kad manje dijete zaviruje u utičnicu ili veće pita bi li moglo probati gutljaj alkohola. Umjesto da cijeli dan samo govorimo što 'ne' treba, bolje je reći djetetu što zapravo želimo da napravi. Tako mu, umjesto 'ne penji se na taj stolac', možemo reći 'molim te, sjedni'.

Starijoj djeci je, također, draže kad im kažete što bismo željeli od njih, iako nitko ne jamči da će to i napraviti. Svejedno, umjesto 'ne bulji u taj kompjutor, zar ne bi trebala/trebao pročitati lektiru', uputnije je reći 'kad dovršiš lektiru, vjerojatno će ti ostati vremena i za fejs'. Tinejdžeri ni to neće dočekati s veseljem, ali barem im niste rekli 'ne'.
 

Hm… vidjet ćemo

Kad dijete nešto pita – a to je vrlo često – pokušajmo mu odgovoriti. Naravno da nije lako istodobno telefonirati, prazniti perilicu i kuhati, ali treba pokušati. Svaki je odgovor bolji nego 'vidjet ćemo'. Prvo, njime djetetu šaljemo poruku da imamo važnijeg posla i, drugo, provociramo ga da i dalje postavlja isto pitanje. Na kraju ćemo, nakon 15 puta ponovljenog pitanja 'može li prijateljica u petak prespavati kod mene', vjerojatno vrisnuti 'ne' iako možda nemamo ništa protiv.

Dakle, kad dijete nešto pita, a mi smo u strci, zamolimo ga za 10-minutnu odgodu ili mu recimo 'da'/'ne'. Frazu 'vidjet ćemo' posebno ne treba koristiti kad već znamo da će odgovor biti 'ne'. Svejedno je hoćemo li reći 'ne' odmah ili za pola sata, ništa se neće promijeniti, osim što će zapitkivanje prestati.
 

Najbolja/najbolji si na svijetu!

Jedno je pohvaliti dijete kad nešto dobro napravi – i to treba raditi – a posve drugo stalno mu govoriti da je najbolje. Najveća se zamka krije u tome da bi dijete moglo osjetiti pritisak i strah da neće ispuniti naša očekivanja. Zato stručnjaci savjetuju sljedeći pristup: budite određeni. Pohvalimo konkretan rad, naprimjer crtež, riječima: 'Vrlo lijepo! Sigurno se ponosiš. Posebno mi se sviđa nasmiješeni oblak.' Takve rečenice jačaju djetetovo samopouzdanje, a ne stvaraju pritisak.
 

Čekaj da ti mama/tata dođe

Kao djeca smo svi čuli tu prijetnju i nije nam bila omiljena. No vremena su se promijenila, danas znamo da je ne treba koristiti, kao ni uzrečice 'nemoj to raditi, doći će policajac' ili 'reći ću te mami/tati'. Prva je opasna, druga smiješna – djecu potičemo da ne tužakaju jedna druge, a onda ćemo mi njih tužakati! Tako drugom roditelju prebacujemo ono što sami ne možemo riješiti i dodjeljujemo mu ulogu 'onog zločestog'.

Roditeljstvo je zajednička igra i kad su roditelji rastavljeni. Prijetiti djetetu onim drugim može stvoriti ozbiljne probleme.
 

Smiri se odmah!

To ima smisla reći kad čekamo liječnički pregled, vozimo se u prepunom autobusu ili kad se dijete tako uzruja da izgubi kontrolu nad sobom. U svakodnevnim situacijama dijete bi umjesto 'smiri se' moglo čuti 'ideš mi na živce', 'što ti je opet' i slične izjave negativne konotacije koje poručuju da nam nije važno što osjeća. Umjesto 'smiri se', savjetuju stručnjaci, na djetetov je nemir bolje utjecati pitanjem: 'Što te muči – možemo to riješiti.' Iskazivanje emocija mnogo je bolje nego zatomljivanje, samo trebamo podučiti dijete kako se to radi.
 

Daj pusu teti

Biste li vi poljubili nekoga samo zato što vam je netko to rekao? Teško. Zato to nemojmo tražiti ni od djece, poštujmo njihovo pravo na osobni prostor i osobnu odluku. Prisiljavajući ih na grljenje i ljubljene s rođacima ili našim prijateljima zapravo poručujemo djetetu da nad tim nema kontrolu. To je vrlo opasna poruka jer dijete odmalena mora shvatiti da može odbiti neželjeni zagrljaj i poljubac kako se u odrasloj dobi ne bi našlo na brisanom prostoru.
 

Ne kažem da sam ja u pravu, ali ti sigurno nisi

Ta je izjava besmislena kao i kad bismo rekli 'ja sam u pravu i kad sam u krivu'. Usto što nema veze s pameću, njome pokušavamo reći da smo samo mi uvijek u pravu. A to je nemoguće, i naša djeca to već znaju. Umjesto tvrdoglavljenja, bolje je priznati da smo pogriješili. Tako će i dijete shvatiti da nije loše priznati pogrešku i da je nemoguće uvijek biti u pravu.
 

Da to više nisam čula/čuo!

Djeca, posebno mlađa, znaju neprimjereno reagirati na ono što čuju i vide. Tako se može dogoditi da crvenokosu susjedu s kovrčama proglase vješticom ili da, upirući prstom, neprikladno komentiraju osobu u invalidskim kolicima. Umjesto da ih ušutkavamo, pokušajmo doznati što ih je nagnalo na izjave koje su neprihvatljive. Podijelimo s njima svoje zablude, protumačimo im da ima ljudi koji su po nečemu drukčiji, ali nisu zato opasni i nikako ih ne treba ismijavati. Svaki je razgovor bolji od naredbe 'šuti'!
 

Pusti, ja ću

Nije lako gledati kako se dijete muči s nečim i postaje ljutito kad mu ne uspijeva. U početku je to možda pridruživanje gumba rupici na jakni, borba s vezicama, pokušaj da se sladoled donese do usta. Prirodno je pokušati pomoći djetetu, ali tom se porivu treba oduprijeti. Djetetova sreća kad uspije svladati neku vještinu brzo će nadvladati razinu frustracije. I, što je još važnije, naučit će da se i samo može nositi s naizgled nepremostivim preprekama. Izazovi se svladavaju samo kad se s njima suočimo, a ne kad ih netko svladava umjesto nas. 
 

Nemoj da se sad vratimo doma!

U filmovima je vraćanje s pola puta efektan detalj, posebno kad uključuje kočenje i okretanje nasred ceste. U stvarnom životu znači samo da smo izgubili kontrolu nad situacijom i da isprazno prijetimo. Iskreno, kad se dogodilo da se vratimo doma s pola puta na godišnji zato što dijete ne prestaje plakati ili se braća svađaju? Ne treba prijetiti onime što nećemo napraviti. Zapravo, uopće ne treba prijetiti! 

Preneseno s tportala

Dječja pitanja ne bismo trebali ignorirati, već ih shvatiti kao pokretače razvoja. Važna je navika postavljanja pitanja, onih s mogućim i nemogućim odgovorima. Jer pitanja su temelj razvoja i osnova učenja.

"Uistinu važna pitanja su, naime, samo ona koja može formulirati i dijete. Samo su ona najnaivnija pitanja stvarno značajna. To su pitanja na koja nema odgovora". 
Milan Kundera, Nepodnošljiva lakoća postojanja

Zamislimo da su misli cigle, a uzročno-posljedične veze koje ih povezuju cement koji izbacuje mješalica pitanja. Zamislimo dijete koje poput marljivog projektanta i graditelja slaže te cigle jednu na drugu i povezuje ih logičkim vezama stvarajući oblik građevine ''svijeta oko sebe''.

Dijete stvara sliku svijeta; u rukama drži kist i slika ga na još praznome platnu svoje percepcije; svira po tipkama, prevrće po žicama i komponira značenja koja u njemu nalazi; poput lingvista pojavama pridružuje objašnjenja, poput sociologa, tumači ponašanja i društvene prakse; poput filozofa, promišlja i daje smisao svemu na što nailazi u svom graditeljskom pothvatu. Dijete polako, s revnošću mrava i predanošću pčele nepoznato pretvara u poznato.
 

Pokretači misaone aktivnosti

Ono što pokreće cijeli taj proces izgradnje misaone građevine svijeta oko sebe su – pitanja. Kada naiđe na rupu u svome znanju, na kognitivnu neravnotežu, dijete se pita. Zašto? "Zašto je sada ovo tijesto tako mljackavo?" Pitanje će možda postaviti na glas, no puno češće postavlja ga u sebi i traga za odgovorom, za zakrpom za rupu znanja, težeći ponovno uspostaviti kognitivnu ravnotežu.

"Aha, ima previše vode, a premalo brašna." Kako? "Kako da bude manje mljackavo pa da ga mogu lakše mijesiti bez toga da mi se ovako dosadno lijepi po prstima? Ako je problem u previše vode, dodat ću brašna." Pitanja su pokretači misaone aktivnosti, nerazumijevanje neke pojave tjera dijete da si je objasni. Upravo zato trebamo poticati postavljanje pitanja i odgovarati na pitanja djece koja su ponekad tako brojna da njihov natalitet premašuje Kineze i Indijce zajedno. 
 

Pitanja bez odgovora

Posebno je izazovna jedna skupina pitanja… to su pitanja bez odgovora koja spominje Kundera. ''Zašto Sunce izlazi svaki dan? Zašto mi postojimo? A tko je prvi postojao? A odakle je on došao? A gdje je to odakle je on došao? Kako izgleda ništa?'' I tako u nedogled.

Gusjenica dječjih pitanja vezana uz smisao i svrhu egzistencije je beskonačna. Odrasli su već uglavnom odustali od traženja odgovora na nešto na što odgovora nema jer su naše ljudske mogućnosti ipak samo mogućnosti, imaju svoje domete i svoja ograničenja. Ali djeca se pitaju. Oni postavljaju ta naivna i značajna pitanja s čežnjom da daju temelje misaonoj građevini svijeta oko sebe, iz potrebe da označe početak svega i sebe u tome svemu. Jer ih otpočetka (evo, otpočetka) učimo da sve ima svoj početak: dan, čovjek, rijeka, pjesma… 
 

Djecu treba poticati da se pitaju i teže razumjeti

Dječja pitanja, pa i ove ''bezodgovorne fanatike'', ne bismo trebali ignorirati, već ih shvatiti kao pokretače razvoja, kao mješalice za cement za povezivanje cigli. Zato ih treba poticati, dati im na značaju i sačuvati taj naivni dječji poriv da se pitaju i da teže razumjeti. Nije bitno hoće li doći do rješenja kako je sve nastalo i otkud nas na ovom Pitanju bez Odgovora zvanom Zemlja. Neće. Temelji misaone građevine ostat će lebdeći.

Važna je navika postavljanja pitanja. Onih s mogućim i nemogućim odgovorima. Jer pitanja su temelj razvoja i osnova učenja. Kako?

Pitanjima se potiče misaona aktivnost, zahvaljujući rupama u znanju i kognitivnoj neravnoteži na čijim krajevima dolazi upitnik, djeca misle. Analiziraju, uspoređuju, zaključuju. Pitanje je formulirani problem, a problem, po svojoj prirodi, vapi za rješenjem.

Zahvaljujući navici postavljanja pitanja, stvari se ne uzimaju zdravo za gotovo. Preispituju se uvriježene prakse i konvencionalnosti, kao i ono što se smatra normalnim, dovode se u pitanje norme, pravila, ideologije…, a pitanja su i neobično učinkovita kada je riječ o razgrađivanju standardiziranosti i klišeja. Pitanja su okidači kritičkog mišljenja i generatori kreativnosti.

Pitanja razvijaju postojeće ideje, teorije, definicije, rješenja… Pitajući se o tome što je bolje, lakše, kvalitetnije, smislenije, pravednije, definiramo koncepte boljeg, lakšeg, kvalitetnijeg, smislenijeg i pravednijeg, i zatim, pitajući se kako postići to bolje, lakše, kvalitetnije… osmišljavamo načine i pronalazimo metode. 
 

Aktivni kreatori vlastite budućnosti

Ako želimo djecu naučiti učiti, ako želimo da budu aktivni kreatori vlastite budućnosti, društveni kritičari kojima se ne može manipulirati, pametni potrošači, osviješteni korisnici medijskih sadržaja, autonomni subjekti, a ne heteronomni objekti, trebamo poticati njihov urođeni poriv za postavljanjem pitanja, stvaranjem slobodnog obiteljskog i školskog okruženja koje pitanja dočekuje s dobrodošlicom. Mjerama aktivne politike promicanja i poticanja nataliteta pitanja, potaknut ćemo cjelokupni razvoj djeteta usmjeravajući ga prema samostalnosti, originalnosti i aktivnosti. 

Pitanja su možda i osnova ljudskosti. Ono što nas razlikuje od životinja, srž definicije humanoidnosti (u misaonom smislu) i njezina granica. Pitamo se, odgovaramo, stvaramo kulturu, razvijamo znanost… a sve uvijek počinje pitanjem… (možda je pitanje taj nedokučivi početak). Prestanemo li se pitati, prestajemo biti ljudi (u misaonom smislu)… Što je bilo prije? Kokoš ili jaje? Ili pitanje (o kokoši i jajetu)? 

"A pitanje na koje nema odgovora jest barijera koja onemogućuje da se ide dalje. Drugim riječima, upravo pitanja na koja nema odgovora ograničavaju ljudske mogućnosti, ocrtavaju granice ljudskog postojanja."
Milan Kundera, Nepodnošljiva lakoća postojanja

Preneseno s Klokanica.24sata.hr