U posljednje je vrijeme praksa pokazala da raste broj djece koja teže usvajanju znanja. To je slučaj čak i s djecom nižih razreda osnovne škole. Blogerica Školskog portala, Ana ČIRKOVA objašnjava kako motivirati djecu.

Nevoljkost za učenje očituje se u zaboravljanju rješavanja domaće zadaće, neredu u udžbenicima i na radnome stolu, nemotivirana djeca crtaju na satu, gledaju kroz prozor, razgovaraju s kolegama, dosađuju se. Takva djeca katkad krive učitelje za svoje ocjene, ali najčešće ne mare za uspjeh.

Zašto ne žele učiti? Čak ni iskusni pedagozi ne mogu uvijek nedvosmisleno odgovoriti na to pitanje. No mi ćemo pokušati prikazati najjednostavnije i najučinkovitije načine motiviranja djece za učenje.
 

Razlozi zbog kojih djeca ne žele učiti razni su i ima ih mnogo. Navest ćemo neke od njih.
 

DIJETE JE PREMALO ZA ŠKOLU. Roditelji pomisle da su djeca spremna za školu kad zaključe da znaju mnogo za svoju dob. Čak i ako je vaše dijete prilično pametno, to ne znači da je psihički spremno za školu. Najčešće je slučaj da dijete nije još spremno podrediti se određenim pravilima. Manjoj je djeci mnogo teže dulje mirno sjediti i ne kretati se.

SUKOBI S UČITELJIMA. Često ni sami učitelji nisu svjesni sukoba s učenicima. Možda su primijetili učenikov neuspjeh ili promjenu u ponašanju, ali im se čini da sukoba nije bilo. Zapravo, učenik je možda čuo neugodne riječi o sebi ili ga je nešto u učiteljevu ponašanju uvrijedilo. Može biti potišten, osjećati strah i razviti negativan stav prema učitelju. Djeca u većini slučajeva roditeljima ne žele ispričati svoje strahove vezane za školu i to potiče konflikt s učiteljem, a i komplikacije povezane s time.

SUKOBI S KOLEGAMA. Ako se ova vrsta problema već razvila, vrlo ga je teško ispraviti bez posljedica za dijete.

FIZIČKI NEDOSTATCI. Na primjer, mucanje, trzanje udova i slično. Djeci je vrlo teško naviknuti se na činjenicu da se po nečemu razlikuju od svojih vršnjaka. To je posebno teško kad njihovi nedostatci izazivaju ismijavanje i potiču zlostavljanje vršnjaka. Svjesno svog problema, dijete ne želi privlačiti pozornost na sebe, osjeća se poniženo i ne voli školu.

SUKOB U OBITELJI. Dijete koje proživljava sukob u obitelji često se povlači u sebe i ne gubi samo motivaciju za učenje, već se prestane zanimati za bilo što.

PRITISAK RODITELJA NA DIJETE. Roditelji imaju ambiciozne planove za djecu, upisuju ih u najbolje škole i razne tečajeve, ne pitajući djecu za njihove želje i mišljenje o tome. Viču, vrijeđaju i grde djecu kada dobiju lošu ocjenu.

ČIMBENICI KOJI UTJEČU NA INTERES ZA UČENJE

ZANIMANJE ZA PREDMET. Djeci katkad pada interes za određeni predmet jer im se čini dosadan. No, morate im pomoći da shvate kako svaka lekcija nudi informacije koje razvijaju određene vještine koje će im u budućnosti trebati. Mnogo toga ovisi o učitelju koji jednostavnim jezikom objasni složene stvari i na taj način pojednostavni proces učenja.

NAČIN POUČAVANJA. U nižim razredima osnovne škole djeci je lakše učiti aktivnim metodama, u raspravi i igri. Učitelj treba imati na umu da prepisivanje iz udžbenika ili samostalan rad smanjuju interes za predmet, dok ga kreativni i neuobičajeni zadatci povećavaju.

UČITELJEVA LJUBAV PREMA PREDMETU. Kad učitelj zainteresira učenike vlastitim primjerom, pokazuje ljubav i pozitivan stav prema predmetu, i u djeci će se probuditi interes za predmet. Također, kad im date do znanja da će na satu čuti nešto zanimljivo ili smiješno, sa zanimanjem će iščekivati taj trenutak.
 

KAKO MOTIVIRATI DIJETE ZA UČENJE

UČITE U IGRI. Igra je jedinstveni pedagoški alat. Ako dijete ne želi učiti ili mu nešto ne ide, uvijek možete osmisliti igru kojom ćete ispuniti zadatak. To mogu biti natjecateljske intelektualne igre. Uspoređujući se sa suparnikom ili suprotnim timom, djeca lakše uočavaju praznine u svom znanju, što potiče njihovu aktivnost. Igra ne podrazumijeva standardno procjenjivanje učenika pa je moguće potaknuti zanimanje i učenika koji inače zaostaju.

PODRŽAVAJTE DIJETE U NJEGOVIM HOBIJIMA. Nemojte nametati svoje omiljene aktivnosti, pustite dijete da slijedi svoj hobi. Pomozite djeci da otkriju skrivene talente ili razviju postojeće, neka slobodno izaberu ono što ih fascinira.

MALE, A NE VELIKE NAGRADE. Potaknite dijete, pohvalite njegov rezultat, ali nemojte to činiti novcem i skupim darovima. Inače će doći vrijeme kad će vam dijete poželjeti „prodati” rezultate svog rada po višoj cijeni.

BUDITE VIŠE ZAINTERESIRANI ZA ONO ČIME SE DIJETE BAVI U ŠKOLI, A MANJE ZA OCJENE KOJE DOBIVA. Pokažite djetetu kako primijeniti stečena znanja. Što je češće moguće potaknite djecu na razmišljanje i raspravu. Dijete ne mora biti odličan učenik, ima pravo na loše ocjene. Ako se i samo uzrujalo zbog dvojke, podržite ga i ne grdite ga. Vaša je dužnost da podržavate svoje dijete.

SMANJITE STRES. Ispričajte djeci kako ste vi u svoje vrijeme prevladali poteškoće u školi i kako ste se nosili s teškim zadatcima. Objasnite što ste postigli nakon što ste prevladali određene prepreke. Govorite o svojim neuspjesima i strahovima. Dijete uvijek treba znati da će biti saslušano i da njegovi problemi neće biti preuveličani.

MOTIVACIJA ZA UČENJE NE RAZVIJA SE PREKO NOĆI, KATKAD JE POTREBNO MNOGO VREMENA I TRUDA. Ne pokušavajte motivirati dijete dalekim i spektakularnim ciljevima, koje u svojoj dobi ne može shvatiti. Svaki roditelj mora znati koji je potencijal njegova djeteta. Pokušajte otkriti njihove talente, dajte im priliku da se dokažu. Potražite u svojoj djeci majstore bilo koje vrste aktivnosti, pokažite svojim primjerom da se stalno uče nove stvari i da je život prepun zanimljivosti.

Preneseno sa Školskog portala

Prema teoriji psihosocijalnog razvoja Erika Eriksona, psihologa i psihoanalitičara, razvoj čovjeka odvija se tijekom cijeloga života i to kroz osam stadija. Tijekom svakog stadija, osoba treba uspješno razriješiti tzv. razvojnu krizu specifičnu za pojedino razdoblje, što dovodi do prekretnice u razvoju. Nezdravo razrješenje pojedinog stadija negativno utječe na razrješenje svih ostalih faza koje slijede.

Prema Eriksonovoj teoriji, stadij formiranja identiteta nastupa tijekom adolescencije. Uslijed velikih bioloških promjena, složenijeg načina razmišljanja, redefiniranja sebe u okviru obitelji, razvoja novih oblika odnosa s vršnjacima i prilagodbe na sve veće zahtjeve obrazovnog sustava, adolescenti u ovoj fazi preispituju sebe i svoju okolinu. Najčešća su pitanja koja si postavljaju – „Tko sam ja?“, „Što želim raditi?“, „U što vjerujem?“, „Kako se uklapam u društvenu okolinu?“ itd. Na taj način oni grade svoj profesionalni, spolni i ideološki identitet. U slučaju neuspješnog razrješenja krize ovog stadija, dolazi do konfuzije identiteta tj. zbrke životnih i društvenih uloga.
Tijekom procesa formiranja identiteta, adolescenti eksperimentiraju s različitim odraslim ulogama kako bi se pronašli u onima koje im najbolje odgovaraju. Identitet podrazumijeva čovjekovu unutarnju organizaciju vlastitih potreba, poriva, sposobnosti, društveno-političkih uvjerenja, poimanja sebe i osobne povijesti. Što su ti elementi razvijeniji i bolje organizirani, osoba je svjesnija svojih jedinstvenih karakteristika, ali i sličnosti s drugima, kao i svojih jakih i slabih strana. Što je osobni identitet slabije razvijen, osoba ima nižu svijest o tome u čemu se razlikuje od drugih ljudi te se stoga više oslanja na vanjske izvore (prijatelje, kolege, učitelje, trenere itd.) kako bi procijenila svoju vrijednost. Razvoj identita podrazumijeva određene promjene u vrijednostima, ciljevima, poimanju sebe i sl. tijekom vremena, ali i svojevrstan kontinuitet osobe.

Osim toga, stvaranje identiteta proteže se i na ostala životna razdoblja, prije i poslije adolescencije. No, u adolescenciji istovremeno dolazi do niza promjena na planu fizičkog i intelektualnog razvoja kao i novih društvenih očekivanja, što sve zajedno dovodi do prekretnice uslijed koje adolescenti krče svoj put iz djetinjstva u odraslost.

Tijekom formiranja identiteta dolazi podjednako do afirmacija, ali i negacija pojedinih odluka i stajališta. Odluke na pitanja kao što su – s kime izlaziti, prekinuti neku vezu ili ne, upustiti se u seksualni odnos ili ne, drogirati se ili ne, upisati fakultet ili se zaposliti, koji fakultet odabrati, učiti ili se zabavljati, biti politički aktivan ili ne – ponekad se mogu činiti trivijalnima, no sve one pridonose formiranju identiteta.

Ponekad se donošenje odluka može zaobići. Osoba se može osloniti na ranije usvojene roditeljske vrijednosti i na temelju njih odrediti svoje buduće ponašanje. Isto tako, njezino ponašanje može biti određeno vršnjačkim utjecajima ili se osoba može zateći u stanju neodlučnosti.

Izvor: Mina Đorđević/www.istrazime.com