EMOCIONALNA inteligencija je mjerilo naše sposobnosti kontroliranja vlastitih emocija, razumijevanja emocija drugih i nošenja s društvenim odnosima na prikladan način.
To je vrsta inteligencije koja čini dobrog pregovarača, suosjećajnog prijatelja i ljubaznog kolegu. Svaka osoba koja ima visoku emocionalnu inteligenciju, veselo i umirujuće djeluje na skupinu ljudi… Novorođenčad i djeca još nisu dosegla stupanj na kojem je emocionalna inteligencija visoko razvijena, ali ponašanje njihovih roditelja prema njima može im pomoći izgraditi osnove za buduće vještine na tom području. 

Učenje od roditelja 

Kako beba raste, o svijetu uči na dva načina. O fizikalnom svijetu uči ispitujući predmete, igrajući se s igračkama i eksperimentirajućim pokretima vlastita tijela. No bez obzira koliki kvocijent inteligencije razvije, to ništa ne govori o njezinim socijalnim vještinama. Njih mora naučiti od svojih roditelja. Tijekom prvih dviju godina života roditelji ili skrbnici glavni su izvor otkrića kako se ljudi međusobno ophode. Ako je beba sretna da bude veoma voljeno dijete, ima veće šanse razviti se u odraslu osobu punu ljubavi. Sve što treba učiniti jest provesti veliku emocionalnu promjenu od „primanja ljubavi“ prema „davanju ljubavi“. 

Loši roditelji, dobri roditelji 

Malena djeca s kojima roditelji loše postupaju i koja dobivaju vrlo malo ljubavi i pažnje, sporo uče socijalne vještine i možda nikad ne uspiju posve razviti sposobnost suosjećanja i brige za tuđu bol. Kao odrasle osobe mogu ostati trajno slabi na tom području. Pojedinci koji odrastaju s niskom emocionalnom inteligencijom obično imaju slabu samokontrolu i često im je potrebna kontrola bijesa. 

Mala djeca koja su dovoljno sretna da odrastaju u sretnom domu punom ljubavi upijaju vrstu odnosa koju primjećuju oko sebe. Roditelji ili bližnji koji su uvijek veseli, brižni i puni smijeha utječu na emocionalno učenje djeteta čak i kad ono nije izravno uključeno. Ono vidi što se događa i pohranjuje iskustva o tome kako se ljudi međusobno odnose. Ako vidi da se odrasli ljubazno ponašaju jedan prema drugome, lakše upija pojam ljubaznosti nego ako tome rijetko prisustvuje. 

Učenje o drugim živim bićima 

Bebi je teško pojmiti razliku između neživog predmeta i živog bića. Ona će vjerojatno praviti malu razliku između meke igračke i živog mačića. Potrebno je naglasiti da se djeca obično ne odnose dobro prema kućnim ljubimcima. Beba može udariti mačića jednostavno zato što ne razumije što čini. Njoj je to samo još jedan test, poput udaranja u bubanj ili izbacivanja igračaka iz kreveta. Tada roditelji mogu, s puno strpljenja, započeti dugotrajan proces treniranja ponašanja u odnosima. Ključan trenutak razumijevanja javlja se kada dijete postane svjesno da mačić osjeća bol od udarca, baš kao i ono samo. Kada shvati da i druga živa bića imaju iste osjećaje, rađa se emocionalna inteligencija. Nije jednostavno prenijeti kada je dijete mlađe od dvije godine, no uz puno brige, to je moguće. Što prije proces započne, dublje se usađuje u mozak. 
 

Postizanje ravnoteže 

Istina je da se sva ljudska bića rađaju s porivima prema natjecanju i suradnji koji su usađeni u našim mozgovima, ali ravnotežu između ta dva impulsa lako je poremetiti. Malo dijete koje vidi previše sukoba, može ih smatrati društvenim obrascem. Mališan koji vidi samo djela puna ljubavi, može odrastati nespreman za okrutnost života odraslih. Ono dijete koje iskusi puno ljubavi i povremenu disciplinu, ima najbolje šanse biti najspremniji i suočiti se sa svijetom kada odraste – s dobro razvijenom emocionalnom inteligencijom. 

Preneseno s Index.hr

Jesper Juul u novoizašloj knjizi u izdanju Harfe naglašava da je tužno što roditelji od cijelog repertoara osjećaja kod djece odobravaju samo one harmonične te se smatraju uspješnim roditeljima samo ako su im djeca poput Teletubbiesa…

U knjizi Coaching za roditelje u kojoj su predstavljeni razgovori s različitim obiteljima kojima je Jesper Juul pomagao u rješavanju obiteljskih problema, ovaj najpoznatiji danski edukator objašnjava kako se u posljednje vrijeme susretao sa sve više roditelja iz cijele Europe koji imaju probleme s emocionalnim reakcijama svoje djece. Tako navodi primjer majke koja je svojoj dvogodišnjakinji obećala da će joj svako jutro davati vrećicu bombona da bi došla s njom do auta i sjela u njega. Sve to zato što nije mogla podnijeti djetetovu frustraciju, ljutnju, tugu jer nije željelo ići u vrtić. Jesper joj je savjetovao da kćer ljubazno, ali odlučno, odnese u auto i da cijelim putem sluša kako ona protestira. Taj je prijedlog odbila, jer se boji mogućeg izljeva negativnih osjećaja kćeri. Objasnila je to željom da kći harmonično raste.
 

“Svi takvi roditelji imaju zajedničku želju: da im djeca budu vesela, harmonična, ljubazna i razumna. Kada upotrijebim svoje bezuspješne pedagoške savjete i pitam te roditelje jesu li i oni uvijek ljubazni i harmonični, često mi odgovore: “Ne uvijek, ali pokušavam biti pozitivan uzor.”

Ta je tendencija tužna i zastrašujuća. Tužna je zato što smo mi, samo jednu generaciju nakon što je ljudski emocionalni život oslobođen iz neurotičnog zatvora uglađenosti, na putu prema tome da ga opet zatvorimo.
Otvorena razmjena osjećaja iznimno je važna za kvalitetu međuljudskih odnosa, koja obiteljski život čini tako dragocjenim. To vrijedi za cijeli spektar osjećaja, uključujući i iracionalne i neshvatljive osjećaje. Zato je tužno što roditelji od cijelog repertoara osjećaja odobravaju samo one harmonične te se smatraju uspješnim roditeljima samo ako su im djeca poput Teletubbiesa.

Zastrašujuća je ta tendencija jer su njezine posljedice ozbiljne.

Polovina takve djece surađuje (prilagođuje se očekivanjima i zahtjevima svojih roditelja) tako što potiskuje one osjećaje koji ne odgovaraju njihovoj slici o samima sebi ili predodžbi njegovih roditelja. No na taj način ne mogu razviti ni zdrav osjećaj vlastite vrijednosti ni steći neke nužne životne spoznaje. Kod zdrava osjećaja vlastite vrijednost radi se o dvjema stvarima: o tome koliko dobro poznajemo sami sebe, svoje misli, vrijednosne predodžbe, osjećaje i reakcije te o tome kako se ponašamo s obzirom na njih. Kada roditelji signaliziraju djeci da je većina osjećaja nepoželjna, time onemogućuju ta dva procesa. Rezultat toga često se pokazuje u pubertetu, kada dijete te nakupljene osjećaje iskazuje u obliku destruktivna kaosa, kada utone u depresiju ili ima suicidalne misli jer mu život nema smisla i ne vidi ništa lijepo u njemu. Ili kada se počne ozljeđivati da bi na taj način barem mogao iskusiti barem jedan osjećaj – bol.

Druga polovina djece surađuje tako što je cijelo vrijeme loše raspoložena, frustrirana i zapletena u beskrajne borbe moći sa svojim roditeljima – borbe moći kod kojih se zapravo radi samo o pravu djeteta na to da smije biti veselo, tužno, bojažljivo, ljutito ili očajno, a da to roditeljima nije problem. Takva djeca nemaju mogućnost položiti kamen temeljac za zdrav osjećaj vlastite vrijednosti.”

Poanta priče o bombonima je taj što je zapravo preduvjet za harmoničan razvoj postojanje prostora za neharmoničnost i prihvaćanje neharmoničnosti. Samo ona djeca koja imaju priliku izraziti sve emocije slobodno mogu se razvijati tako da uče kako uspostaviti unutarnju ravnotežu i mir kad povremeno izgube tlo pod nogama. Nije uloga roditelja biti cijelo vrijeme pozitivan uzor svojoj djeci jer takvo što niti ne postoji.

Djeci ne škodi to što proživljavaju različite osjećaje svojih roditelja, pa čak i one iracionalne. Na taj način uče empatiju, tzv. socijalnu kompetenciju.
Jer kako će djeca naučiti razumjeti druge ljude kada si njihovi roditelji ne dopuštaju ponašati se ljudski?

“Normalno i dobro djetinjstvo uključuje tisuće gorkih udaraca, stotine gubitaka, koji uključuju osjećaje tuge i očajanja, tisuće konflikata, zbog kojih bjesnimo i, po mogućnosti, niz stvari koje nas čine veselima, euforičnima i sretnima te nam stvaraju osjećaj sigurnosti. Roditelji nemaju zadatak upravljati emocionalnim životom svoje djece. Njihove je dužnost i povlastica da se zanimaju za svoju djecu i da uče od njih.”
Izvor: Coaching za roditelje, Jesper Juul, 2019., Harfa

Preneseno s Roditelji.hr