Besplatna (za iznose iznad 35 eura) i brza dostava.
O Harfi
Prodajna mjesta
Besplatna (za iznose iznad 35 eura) i brza dostava.
O Harfi
Prodajna mjesta
Djeca uče samo kada se dobro osjećaju, a oduševljenje zbog novih otkrića i spoznaja potiče daljnji razvoj mozga, kaže poznati njemački neuroznanstvenik Gerald Hüther, autor knjige ‘Svako je dijete darovito’. S druge strane, ako djetetu stalno govorimo kako se treba ponašati, to je dresura
Autor knjige Svako je dijete darovito, Gerald Hüther profesor je neurobiologije na Psihijatrijskoj klinici Sveučilišta u Göttingenu.
Donosimo vam intervju s ovim poznatim neuroznanstvenikom, koji se već godinama u javnosti snažno zalaže za to da se znanstveni rezultati primijene u društvenoj praksi.
U knjizi Svako je dijete darovito napisali ste da djeca na svijet dolaze s različitim darovitostima. Stoga je vrlo nepouzdano ograničiti pojam darovitosti samo na onu djecu koja su nadarena na intelektualnom polju.
U današnjem svijetu smatramo da je posebno važno ako netko brzo shvaća, može puno toga upamtiti i dobar je u analitičkom mišljenju. No to nije uvijek tako i vjerojatno neće ostati tako zauvijek. Možda ćemo za 50 godina smatrati darovitom onu djecu koja budu imala posebne talente na socijalnom ili emocionalnom polju.
Oduševljenje je važno za razvoj mozga!
Napominjete da kada roditelji na dijete projiciraju vlastite čežnje, želje i očekivanja, to znači da mu zapravo ‘mogu uništiti mozak tijekom njegova razvoja’. Što pozitivno utječe na neurološki razvoj?
Pozitivna, otvorena okolina, ispunjena ljubavlju i motivacijom, okolina koja inspirira dijete da hrabro istražuje svijet. Naime, svako novo otkriće, svaka nova spoznaja i sposobnost u djetetovu mozgu izaziva bujicu oduševljenja, kakvu mi odrasli gotovo da više ne možemo ni zamisliti. To oduševljenje samima sobom i svime onime što se još može otkriti najvažniji je pokretač za daljnji razvoj mozga. No tko svome djetetu onemogućuje stjecanje iskustva vlastite efikasnosti te mu neprestano govori što treba učiniti, dakle pretvara ga u objekt vlastitih predodžbi, taj zatire njegovo oduševljenje u korijenu.
Kada dijete postane objekt
Možete li detaljnije objasniti taj pojam objekta?
U prvim tjednima i mjesecima života djetetu je dovoljno samo da se nasmiješi majci i ona mu odmah uzvrati osmijeh. Majka tada naprosto blista. To se događa neposredno, bez ikakva vrednovanja. Majka se djetetu tada obraća kao subjektu. Ono se ne treba nimalo naprezati da bi dobilo takvu reakciju. To se dakle događa samo po sebi te u djeteta razvija veliku želju da korak po korak isprobava što još može otkriti i stvoriti. No u nekom trenutku njegove radnje prestanu izazivati oduševljenje kod majke, dapače, počinju čak nervirati i ljutiti i na temelju majčinih predodžbi te se radnje trebaju ukinuti. U tom trenutku u kojem više ne pokušavamo zajednički otkriti što je dobro, već mu jednostavno kažemo što treba učiniti, pretvaramo ga u objekt svojih vlastitih procjena i vrednovanja. To je dresura. Odlučujući je trenutak u kojemu dijete po prvi put osjeti da postaje objektom, da ne bi trebalo biti takvo kakvo jest, već se – da bi bilo voljeno – mora ponašati onako kako si to zamišljaju roditelji. To je vrlo bolno iskustvo.
Koje su posljedice, što se u takvim slučajevima događa s ekstrovertiranom, a što sa introvertiranom djecom?
Dijete koje je često bilo objektom načelno ima dvije mogućnosti: Djeca koja su više ekstrovertirana, ona koja su do toga trenutka imala više slobode i manevarskog prostora za istraživanje, jednostavno istupaju iz te povezanosti te i ona druge pretvaraju u objekte; u sebi će reći "Glupa mama". Na taj način više ne osjećaju bol. Neka djeca do te mjere utjelovljuju tu strategiju da cijeloga života iskorištavaju druge za vlastiti probitak i u tome su čak i vrlo uspješna.
Introvertirana djeca pak samu sebe pretvaraju u objekt vrednovanja, ona si kažu "Ja ništa ne znam, ja ništa ne vrijedim". To je stav koji u pubertetu nerijetko vodi do autodestruktivnog ponašanja primjerice poput bulimije.
Roditelji moraju zadržati vodeću poziciju, ali ujedno trebaju djetetu dati sav prostor koji mu je potreban da bi se ono osjećalo kao subjekt. Drugim riječima: Dijete mora sudjelovati u oblikovanju cijeloga procesa, jer to je jedini način na koji može razviti istinsku predanost i oduševljenje za nešto. Strategije dresure nimalo ne pomažu.
Pipi Duga Čarapa kao model
Koji bi bio vaš najveći savjet roditeljima?
Moj je najveći savjet roditeljima da djeci omoguće druženje i s drugim odraslim osobama kako bi stekla što više različitih iskustava. Bake djedovi, nogometni trener, susjedi: što više ljudi dijete upozna, to je veća šansa da se među njima nalazi netko tko će ga vidjeti i voljeti onakvoga kakvo ono jest. U prisutnosti takve osobe ili više njih dijete će imati prilike razvijati se posve otvoreno i iskoristiti sav svoj potencijal. Baš kao i Pipi Duga Čarapa – ona odgovara tom modelu. Pipi Duga Čarapa je osebujna, divlja i tvrdoglava – no ona je ujedno i strah svakoga roditelja. No zato ima i bujnu maštu, odgovorna je za svoje postupke, poduzetna je i lako se oduševljava. Pipi Duga Čarapa razvila je nevjerojatan potencijal. Vjerujem da bi roditelji više uživali da imaju takvo dijete, nego neko koje se uvijek prilagođava njihovim predodžbama i zahtjevima, dok na kraju ne dođe do toga da ne može podnijeti samo sebe.Djeca uče samo kad se dobro osjećaju
Ističete da je mozgu za trajno učenje potrebno prije svega – oduševljenje. O čemu, po vama, ovisi uspjeh u učenju?
Djeca znaju kakav bi život mogao biti. Kada neko dijete ima osjećaj da ga okolina ne vidi onakvo kakvo ono jest te da treba biti drukčije, da ga se odgaja da bude drukčije, onda se ono osjeća poput objekta. Netko prema komu se odgojne mjere odnose kao prema objektu ne može se osjećati povezanim; on se osjeća isključenim. Tako dijete koje ide u treći razred, a još uvijek ga mama svaki dan za ručicu vodi u školu, nema zadovoljenu potrebu za autonomijom. Kada se nečije potrebe tako krše, ta osoba osjeća bol.
Neuroznanost potvrđuje da svaki put kada se ne zadovolje takve temeljne potrebe, u mozgu dolazi do aktivacije istih neuronskih obrazaca kao i kada osoba osjeća fizičku bol. Mozak za signalizaciju poremećaja socijalnih odnosa koristi iste mreže neurona kojima signalizira i poremećaje unutar vlastitoga tijela. Budući da to boli, dijete se ne može brinuti ni za što drugo – pogotovo ne za matematiku ili neku pjesmicu – nego za to da patnja postane podnošljiva. Stoga djeca mogu učiti samo onda kada se dobro osjećaju.
Bijeg od boli
Kojim putovima idu djeca kako bi ublažila bol?
Takve temeljne psihičke potrebe mogu se donekle zadovoljiti traženjem zamjenskih zadovoljstava. To znači da kada djeca ne dobiju ono što zapravo trebaju, uzimaju ono što mogu dobiti. I tu djecu dočekuje cijela jedna industrija. Ta druga strategija još je fatalnija. Neka djeca primjećuju da ta zamjenska zadovoljstva baš i ne funkcioniraju. Još uvijek osjećaju bol što nemaju osjećaj prave pripadnosti takva kakva jesu.
Takvom djetetu zapravo i ne preostaje drugo nego da otupi za takve osjećaje. A to znači da se u mozgu na tom području stvaraju inhibicijske sinapse, dakle prepreke koje potiskuju osjećaj boli u mozgu. Svi mi znamo takvu djecu. Ona su isključena, ne smiju igrati nogomet zajedno s drugima i pritom kažu: "Baš me briga!" Na kraju tog procesa više ih ne boli ni to što ne pripadaju ni to što drugi ne smatraju da su ona nešto u stanju dobro napraviti. Takva djeca ne samo da više ne osjećaju takve probleme, već više ne osjećaju ni sama sebe. To znači da više nemaju osjećaj za fizičke boli. Stoga i ne čudi što već u osnovnoškolskoj dobi djeca obolijevaju od raznih bolesti.
Dobar je samo onaj učitelj koji voli učenike
Može li se taj proces nekako poništiti?
To je dobra vijest iz neuroznanosti. Nikada nije prekasno. No da bi se poništili negativni utjecaji, dijete bi moralo upoznati osobu koja je sama u potrazi za blagom; osobu koja ga ničemu ne želi poučiti, nego mu želi pomoći razviti ono što već nosi u sebi. To je upravo ono što je John Hattie izdvojio u svojoj velikoj metastudiji kao odlučujući faktor za uspješan proces učenja: sposobnost učitelja da se uživi u svoga učenika kako bi osjetio što mu je potrebno. Neki možda trebaju više strukture, neki više slobode, a neki zadovoljavanje nekih nezadovoljenih potreba. Ako učitelj ima tu sposobnost, onda sve funkcionira. To se, naravno, interpretira na različite načine.
No ono što je Hattieva studija pokazala zapravo je jednostavno: Dobar je samo onaj učitelj koji voli učenike. Neuroznanost u tom smislu kaže da je to kvaliteta, odnosno sposobnost koja se ne može naučiti na sveučilištima. Neprestani pokušaji profesionalizacije učitelja zapravo zaobilaze ono što je doista važno: stavovi i nastup, a to se stječe iskustvom. Neuroznanost kaže: ono što je u životu doista važno jest učenje putem iskustva. Sve ono učenje napamet koje se provodi u školama samo opterećuje mozak. Stoga naši maturanti nakon dvije godine zaborave 80% onoga što su "naučili" u školi.
Zašto se zajednica toliko promijenila i zašto se mlade ljude tretira kao objekte obrazovno-odgojnih mjera? Što to znači za razvoj škole i nastave?
U prošlome stoljeću škola je morala stvoriti nešto da bi čovječanstvo funkcioniralo u tom industrijskom dobu. Škola se tome savršeno prilagodila i oblikovala se točno onako kako je to vrijeme od nje zahtijevalo. No danas je ključno pitanje: Treba li nam to još uvijek? Odgovor nije baš ohrabrujući. Naša suvremena ekonomija treba ljude koji imaju nezadovoljnih potreba, koji su spremni kupovati proizvode koje sretan i zadovoljan čovjek zapravo uopće ne treba. Čovjeku ne treba Porsche, niti mora triput godišnje putovati na Pacifik ako mu je kod kuće dobro. Ako čovjek ima nekoliko pravih prijatelja, ne trebaju mu tisuće prijatelja na Facebooku. Tko u životu ima pravih zadataka, njemu ne trebaju kompjuterske igrice. U svim tim slučajevima riječ je o zamjenskim zadovoljstvima. U njih se ubrajaju i stjecanje moći te karijera… Sve dok su društvu potrebni ljudi koji funkcioniraju kao dobri konzumenti, potrebne su mu i škole iz kojih će izlaziti dovoljan broj nesretnih ljudi.
Naše si društvo ne može zauvijek priuštiti takav školski sustav. Tako funkcionira sam ljudski mozak: kada je nešto spoznao, ne može više funkcionirati kao prije toga. Istraživanje mozga to vrlo lijepo pokazuje: Umreženja u mozgu djeteta nastaju i izgrađuju se samo onda ako dijete smatra da je važno naučiti nešto. To znači da je svatko konstruktor svoga vlastitog znanja. To je katastrofalna vijest za svakoga tko misli da može jednostavno ugraditi određena umreženja u mozgu nekog djeteta, kao i za svakoga učitelja koji se smatra tek prijenosnikom znanja. Ne možemo nikoga nešto naučiti, nešto mu utuviti u glavu niti možemo ikoga odgojiti.
Promjena klime u školama
Kako bi morale izgledati škole iz kojih bi izlazili kreativni istražitelji i inovativni mislioci?
To bi se moglo opisati pomoću tri pojma: idealna nastava trebala bi učenike potaknuti, ohrabriti i inspirirati da se zapute u život kao oduševljeni istraživači i kreativci. U tom slučaju djeca više ne bi svoj mozak koristila za učenje napamet svega onoga što će im trebati za ispite, već za ono što će im u životu doista trebati: za rješavanje problema, svladavanje izazova, stjecanje sposobnosti i vještina, razvijanje ideja te otkrivanje vlastitih mogućnosti.
U tu bi se svrhu škole, pa i vrtići, trebale otvoriti prema svemu onome što se u nekoj zajednici može otkriti i kreirati. Učitelji bi sebe trebali shvaćati samo kao pratnju u procesu učenja, dakle osobe koje potiču svoje učenike na razvoj potencijala koje nose u sebi, koje ih ohrabruju i inspiriraju. Klima u školi ne bi smjela biti prožeta pritiskom koji se stvara oko uspješnosti ni kompeticijom, već bi trebala podrazumijevati želju za zajedničkim učenjem i otkrivanjem.
U Njemačkoj postoji već nekoliko projekta u školama koji podrazumijevaju preobrazbu u smislu nove kulture učenja. Jedan od njih je i ‘Škola se budi’. Koja je ideja u pozadini toga naziva, na koji se način ona realizira i koliko je cijeli taj projekt uspješan?
Inicijativa ‘Škola se budi’ podržava škole koje žele ići putem izgradnje povoljnije kulture učenja i međuljudskih odnosa. Na početku treba stvoriti čvrst odnos povjerenja između učitelja, školske uprave, roditelja i učenika u pojedinoj školi. Bez toga saveza ništa neće uspjeti, a ako takav savez postoji, onda se unutar neke škole mogu iskoristiti svi okviri slobodnoga odlučivanja koje dopušta resorno ministarstvo. Taj se spektar proteže od ukidanja razreda preko uvođenja učenja na razini koja nadilazi zadanost prema godištima pa sve do potpunog ukidanja ocjena. Od pokretanja te inicijative u Njemačkoj su se formirale regionalne grupe projekta ‘Škola se budi’, koje koordiniraju aktivnosti u pripadajućim školama. Riječ je dakle o pokretu koji škole mijenja i transformira "odozdo".
Naša ekonomija, moderna poduzeća ne trebaju djecu koja se ne snalaze u društvenim odnosima, koja nisu razvila izdržljivost, toleranciju u frustrirajućim situacijama ni kontrolu svojih impulsa; ne trebaju djecu koja ne planiraju svoje radnje, koja nisu u stanju procijeniti posljedice nekog djelovanja, dakle onu koja nisu odrasla u kompleksnim iskustvenim okolnostima. Takva djeca mogu slobodno maturirati s izvrsnim uspjehom, ali bez socijalnih kompetencija jednostavno neće uspjeti. Stoga sam uvjeren da će i poduzeća početi vršiti velik pritisak na fakultete i sveučilišta.
Trebaju nam drukčiji ljudi i zato se školski sustav mora prestrukturirati. I pritom nemamo baš puno mogućnosti. Zar da se vratimo u prošlo stoljeće – u stoljeće ponavljača razreda? U stoljeće odgoja batinom? To nam nije donijelo ništa dobro. Djeca su tada učila neku pjesmu napamet samo da bi izbjegla kaznu. Poezija ih uopće nije zanimala. Ne trebaju nam ljudi koji imaju peticu iz matematike, ali ih matematika uopće ne zanima. Moramo vratiti strastvenost u život. I u škole. Grubo rečeno, škola može pogrešno napraviti što god hoće, samo ne smije pogriješiti u jednom: ne smije djeci uništiti predanost i strastvenost.
Gordana Kolanović
Svaki roditelj zna da se djeca bolje razvijaju što se više kreću. A kretati se možete na različite načine. Znanstvenici su dokazali kako su aktivni pokreti prstiju izravno povezani sa stupnjem razvoja "govorne zone" djetetova mozga.
Pokreti prstiju također pozitivno djeluju na moždani korteks. Dakle, vježbe za razvoj finih motoričkih sposobnosti način su za poticanje mentalnog razvoja i pomažu u ovladavanju govorom. Ranije su naše majke i djeca sve kućanske poslove radile ručno, prali podove, ribali rublje, pleli, vezli, razvrstavali žitarice, ali danas djeca dolaze na gotovo.
Dvije trećine ili čak više kućanskih poslova koji zahtijevaju rad rukama danas obavljaju strojevi – kombajn, usisavač, perilica rublja. Gotovo smo potpuno zaboravili plesti i šivati, a kašu kuhamo iz vrećice u kojoj je već sve pripremljeno. Zato moramo vježbati govor i um. Predlažem nekoliko jednostavnih vježbi za predškolce i najmlađe školarce.
Kotrljanje
Rukama možete valjati što god želite, loptice, orahe, šesterokutne olovke, mamine viklere. Najbolji je materijal za ruke onaj koji poput ježa „ubada”, jer „iglice” daju dodatne taktilne podražaje i raspršuju krv. Dakle, na ovaj način masirate dlanove.
Kotrljamo olovku po stolu prolazeći olovkom preko dlana i prstiju. Vrtimo olovku provlačeći je kroz prste, držeći je u određenom položaju ili je kotrljamo među dlanovima.
A sada je na redu lopta.
Kotrljanje lopte po zadanom pravcu savršeno razvija sposobnost koordinacije. Možete nacrtati stazu u obliku labirinta ili spirale, duž koje ćete loptu, zaglavljena između dlana i površine, voditi do cilja.
Ostala su vam dva oraha koje niste pojeli? Odlično. I njih možemo uposliti. Uzmite u jednu ruku dva oraha i kotrljajte po površini kao da želite izravnati njihove neravne rubove.
Vezenje
Koji se predškolac može pohvaliti da zna vezati vezice na cipelama? Što prije to usvoje, to bolje.
Čipkanje je jedan od najučinkovitijih načina razvijanja fine motoričke sposobnosti. Omotajte, odvežite vezice ili konac – sve je to dobra vježba za predškolce. A za stariju djecu možete zadati složeniji zadatak gdje je potrebno vesti prema uzorku ili povezatidetalje koji nedostaju na slici pomoću konca.
Također, za današnju modno osviještenu djecu možete pronaći primjere neobičnoga lijepog vezanja vezica na cipelama. Pustite ih da vježbaju ako žele biti u trendu!
Mozaik je sličan vezenju. Zahtijeva sposobnost držanja sitnih detalja u prstima koje je potrebno uklopiti u sliku. Ovdje se možete koristiti svime: od gumba i perlica do tjestenine i graška. Najvažnije je upotrijebiti maštu i dobit ćete pravo umjetničko djelo!
Oblikovanje
Plastelin, slano tijesto, glina izvrsni su pomagači u razvoju finih motoričkih sposobnosti predškolaca i učenika osnovne škole. Ovdje se ne radi samo o mentalnom treningu, već i o oslobađanju mašte i razvoju kreativnosti.
Za djecu predškolske dobi ovo je prava lekcija koja potiče na točnost, upornost i naporan rad. Dakle, kotrljamo kobasice, kotrljamo kuglice i od svega toga izrađujemo figure.
Želite li kombinirati ugodno s korisnim? Radite s djecom peciva i pite od tijesta. Važno je mijesiti, oblikovati, valjati rukama. Za ručak ukusan zalogaj, a za mozak odlična vježba.
Papir
Što god možete rezati, obojiti, presaviti, sve je to prikladno za vježbanje motoričkih sposobnosti. Među kreacijama od papira najcjenjeniji je origami. Za njega su potrebne obje ruke, pa se i lijeva i desna moždana polutka razvijaju istodobno. A kakva je tek spretnost i domišljatost potrebna da biste jednostavni list papira pretvorili u prepoznatljivu figuru! Kakvo su strpljenje i upornost potrebni za izradu papirnih remek-djela!
Među vježbama s olovkom i papirom preporučuje se sjenčanje, jer pomaže predškolskoj djeci da se pripreme za pisanje te pomaže najmanjoj djeci da vježbaju povlačenje crta bez ograničenja. Sjenčanje uči slobodnom crtanju i razvija osjećaj pravilnog nagiba, što je važno za rukopis.
Škare
Škare su korisne, jer svladavanje vještine rezanja iziskuje napor i izravno je povezano s razvojem motoričkih sposobnosti. Ravna crta, dijagonalna, krugovi i kvadrati, ovali i pravokutnici, sve te vještine mogu dobro doći u izradi… pahuljica.
Da, da, snježne pahulje, koje imaju mnogo fantastičnih linija.
Igre prstima
Volite li kazalište sjena gdje na zidu, uz pomoć ispravno sklopljenih prstiju, odjednom izrastu smreke ili labudovi, psi ili mačke? Ova zanimljiva igra također razvija motoričke sposobnosti.
Vrlo je korisno i kućno kazalište lutaka. Dakle, ako imate lutke koje skupljaju prašinu negdje u kutu, onda ih radije izvadite i uposlite kao pomagače, oživite bajku i priredite predstavu kod kuće.
Ovo su neki od jednostavnih trikova pomoću kojih možete pomoći vašoj djeci da postanu još pametnija i rječitija. Sretno! Ako smo nešto propustili i vi znate i druge zanimljive načine kako razviti male prste, podijelite ih u komentarima.
Preneseno sa Školskog portala
U studenome 2018. vas pozivamo na novu praktičnu edukaciju dr., Rajovića koja će se održati u Osijeku i Zagrebu.
Igra je učenje – učenje je igra
Pristup učenju može za djecu biti poticajan i zabavan (a tako se najlakše uči), ako se učenje događa kroz igru i ako vodimo računa o razvoju tri područja koja treba poticati:
O funkcionalnom razmišljanju i znanju kao prioritetima 21. stoljeća, saznajte više:
U Osijeku, u srijedu 14.11.2018. s početkom u 17:30 sati
Hotel Osijek
Trajanje: 4 školska sata
Prijava obavezna!
Kome je edukacija namijenjena
Edukacija je namijenjena odgojiteljima, učiteljima, roditeljima djece do 12 godina kao i svima onima koji će posati roditelji te svima onima koje se na neki način bave razvojem djece.
Cijena edukacije je 360 kn, ali ako uplatu izvršite unutar 24 sata nakon prijave cijena za Vas je 320 kn.
Podatci za uplatu:
Harfa d.o.o., Rodrigina 4, Split, HR0723600001102468779 (ZABA), poziv na broj: 141118 (Osijek)
Svi sudionici dobit će potvrdu o sudjelovanju.
O dr. Ranku Rajoviću …
Dr. Ranko Rajović, inače doktor interne medicine, dugogodišnji je predsjednik Odbora za darovite međunarodne udruge Mensa i UNICEF-ov suradnik na projektu ranog poticanja intelektualnog razvoja djece te osnivač Mense Srbije i Odsjeka za darovite Nikola Tesla Centra.
NTC-sustavom podiže se intelektualni potencijal djece te se razvija brzina razmišljanja i zaključivanja – tzv. funkcionalno znanje.
Činjenica je da inteligencija ne ovisi samo o broju neurona, odnosno da nije uvjetovana samo genetskim potencijalom nego i vezama među neuronima, tzv. sinapsama. Razdoblje do sedme godine života najdragocjenije je za formiranje novih neuronskih veza (sinapsi). NTC – sustav učenja bavi se pitanjem kako stimulirati razvoj sinapsi, a time i ogromne dječje potencijale prije polaska u školu i u školi, a na njega će Dr. Ranko Rajović odgovoriti tijekom predavanja.
NTC-sustav učenja usmjeren je prema razvoju kognitivnih sposobnosti djece, a temelji se na istraživanjima koja upozoravaju na to da mozak uspostavlja 75 % svih neuronskih veza (sinapsi) do sedme godine života, a od toga 50 % sinapsi nastane već do pete godine. Taj se argument čini dovoljno uvjerljivim da posvetimo veliku pozornost predškolskoj dobi, učinkovitosti učenja i korištenju dječjeg pamćenja. Ako tijekom formalnog osnovnoškolskog i srednjoškolskog obrazovanja radimo sa samo 25 % preostalih mogućnosti korištenja potencijala mozgovnog kapaciteta, tada je važno znati kako se razvija dijete do sedme godine života.
NTC-sustav učenja dr. Ranka Rajovića primjenjuje se na različite načine u 15 europskih zemalja. Sustav podrazumijeva učenje utemeljeno na teorijskim osnovama neurologije, neuropsihologije i drugih znanosti, posebno pedagoških – obiteljske pedagogije, didaktike i metodike za predškolski i osnovnoškolski uzrast. Taj sustav učenja predstavlja operacionalizaciju teorijskih spoznaja navedenih znanstvenih disciplina, što je dobar pokazatelj kako povezivati teoriju s obrazovnom praksom. Pritom je riječ o novom pristupu učenju u kojem dominira misaona aktivnost djeteta i njegov uspješan razvoj. Sustav je vrlo dobro i detaljno razrađen, primjenjiv u obitelji, predškolskim ustanovama i u razrednoj nastavi osnovne škole. Program nudi načine prepoznavanja darovite djece, njihove karakteristike i putove prema povećanju IQ-a, razvoja sposobnosti i stvaralačkog mišljenja. Naglašava se važnost obitelji i šire društvene zajednice (vrtići, škole, centri za darovite) u razvoju darovite djece. NTC-sustav učenja ozbiljno će poljuljati opravdanost tradicionalnog rada s djecom.
Djeca danas imaju sve manje vremena ze sebe. To na prvu zvuči kao neobična izjava, ali je nažalost često tako.
Pitate se što znači dječje vrijeme za sebe?
E pa to je vrijeme provedeno u nestrukturiranoj, slobodnoj igri oslobođenoj od bilo kakvih pravila ili očekivanja.
Djeca danas često zbog brojnih obaveza nemaju vremena za slobodnu igru. Idu u školu, a nakon škole na organizirane sportske aktivnosti, strane jezike, satove plesa ili na sviranje. Dječji raspored je često natrpan kao i raspored odraslih i djeca od malih nogu uče kako balansirati između brojnih obaveza.
No, djeca nisu odrasli i potrebno im je dječje, slobodno vrijeme kako bi na neopterećen način učili o sebi i svijetu oko sebe.
Sve aktivnosti koje smo nabrojali imaju određeni set pravila i uglavnom su nadzorom odraslih. Očekivanje u sportu je pobjeda, cilj učenja gitare je uspjeh na glazbenom natjecanju i slično.
Nasuprot tome stoje nestrukturirane aktivnosti koje nemaju specifične ciljeve, pravila ili očekivanja.
U nestrukturiranoj igri jedini gospodar je dječja mašta, a mogućnosti su neograničene. Primjerice, igranje s blokovima kocki je nestrukturirana igra jer dijete od kocki može složiti što god mu padne na pamet. I crtanje i igranje s lutkama je nestrukturirana igra. Nema pravila ili cilja. Dijete može putovati kamo god želi i isprobavati uloge koje želi. Na taj način dijete može učiti o sebi i svijetu oko sebe i to mora biti sastavni dio djetinjstva. Nažalost, često to nije slučaj.
Nestrukturirana vs. strukturirana igra
Kada bi pitali koja je igra bolje za dijete, strukturirana ili nestrukturirana, to je kao da pitate da li je bolje voće ili povrće. Obje vrste igre su korisne i dobre pružaju različite prilike za učenje i razvoj.
Kvaka je jedino u tome da djeca danas sve manje vremena provode u nestrukturiranoj, slobodnoj i nesputanoj igri. Ono što bilo najbolje i optimalno je da djetetu osigurate vrijeme da se bavi i strukturiranim i nestrukturiranim vrstama aktivnosti.
Dobrobiti strukturirane igre
Dobrobiti nestrukturirane igre
Zaključak
Djeci je potrebno njihovo dječje vrijeme koje će provesti u slobodnoj igri.
Slobodna, nestrukturirana igra djeci omogućava da se izraze na način na koji to ne mogu u svakodnevnom životu. Pruža im i mogućnost da isprobavaju nove stvari bez pritiska da moraju biti odmah i uspješni u njima. U slobodnoj igri dijete ima mogućnost učiti o sebi i vidjeti što mu dobro ide i što želi. Dijete koje je slobodno da istražuje i otkriva, s vremenom će doći i do toga koji su uistinu njegovi interesi, želje i talenti. A to je jako važno za uspješan i sretan život.
Mnogi roditelji često misle kako je za dijete korisno da sudjeluje na čim više organiziranih aktivnosti. Misle kako će to pomoći djetetu u daljnjem životu. No, u stvarnosti dijete je na taj način uskraćeno vrijeme za slobodnu i maštovitu igru u kojoj može otkrivati svoje potencijale.
Igračke za slobodnu, nestrukturiranu igru
Idealne igračke za slobodnu, nestrukturiranu igru su one koje djetetu omogućavaju igranje uloga i pretvaranja. U to spadaju razni setovi za igru poput kućica za lutke, dvoraca i brodova, različiti uporabni predmeti.
Igranje s takvim igračkama djeci pruža neograničene mogućnosti imaginacije, što je važno za intelektualni i socijalni razvoj djeteta.
I crtanje, slikanje, igranje s lutkama spadaju u nestrukturirane aktivnosti koje će razmahati maštu vašeg mališana i otkriti sve njegove potencijale. Imajte to u vidu i omogućite svojem djetetu da barem neko vrijeme u danu bude dijete i ne radi ništa. Osim da se igra. Jer igra je ključan dio djetinjstva i važna dječja aktivnost 🙂
Preneseno s Lafaboo.com
Prva mindfulness slikovnica Tamare Vučković očarala je svojom pričom i porukom portal Roditelji.hr!
U izdanju nakladne kuće Harfa točno za početak Interlibera izašla je nova slikovnica znakovitog imena Ovdjezemska. Riječ je o posebnoj zemlji mira, ljubavi, sreće i tihe, duboke prisutnosti. Točno onakva kakvu svi trebamo i koju stalno tražimo tamo negdje daleko izvan sebe… U utorak smo među prvima posjetili Interliber i ovo je slikovnica koju ćemo uvijek rado preporučiti, što zbog priče, što zbog ilustracija, ali i onoga što se u njoj nalazi nakon priče. Njezina autorica, Tamara Vučković, majka je dvojice predivnih dječaka kojima je slikovnicu posvetila. Kako i ne bi kad su joj oni pokazali put do Ovdjezemske. U njoj je pronašla svoje talente i nadahnuće, stoga smo joj morali postaviti nekoliko pitanja da doznamo kako je sve krenulo. Evo što nam je otkrila o inspiraciji za nastanak slikovnice:
“Mislim da se inspiracija za pisanje ove prve mindfulness slikovnice rodila upravo iz moje sve veće prisutnosti u vlastitom životu. Prošle godine, negdje u ovo doba, gdje god sam krenula i kamo god sam pogledala, posvuda sam primjećivala jednoroge. Bilo je toliko intenzivno da me je počelo dobro zabavljati. Pitala sam se ima li to neko značenje, a onda mi je jedne večeri pala na pamet priča o jednorogu i dječaku. Priču sam zapisala u svoju posebnu bilježnicu s likom jednoroga 🙂 i osjetila da se rodila jedna lijepa mindfulness priča za djecu. Od toga dana jednorozi me više nisu pratili na svakom koraku i to je za mene bilo to. Jednostavno sam osjećala da će priča postati slikovnica.”
Zanimalo nas je i kojem je uzrastu namijenjena te kako je došlo do suradnje s Harfom?
“Slikovnica je namijenjena djeci od 4 do 9 godina. Iako volim reći da gornje granice nema. Do suradnje s Harfom za mene je došlo sasvim logično i prirodno. S nastankom priče rodila se i želja da ju izda upravo Harfa, tako da sam Harfi prvoj ponudila priču i vjerovala kako će Irena prepoznati čaroliju Ovdjezemske. Dugo pratim rad Irene Orlović i volim što slijedi svoje snove. Sretna sam što je "Ovdjezemska" među divnim naslovima "Knjiga koje vole djecu".
Tamara Vučković je diplomirala na Učiteljskom fakultetu u Zagrebu i rad s djecom u školi donio joj je sjajno iskustvo i motivaciju da stalno nešto novo stvara. Javnosti je tako već poznata i po vođenju radionica Vježbaonica sreće koju je prošle godine započela s kolegicom i prijateljicom Tihanom Lipovec Fraculj. Evo kako se u to uklopila i Ovdjezemska:
“Naše edukacije i radionice rado su posjećene i uživamo vježbajući s djecom, roditeljima i stručnjacima vještine koje nam mogu pomoći da se osjećamo sretnije i zadovoljnije. "Ovdjezemska" će svakako imati prostora u "Vježbaonici sreće" jer je temelj same Vježbaonice sreće dati ljudima alate koje mogu koristiti upravo ovdje i sada. "Ovdjezemska" je jedan od tih alata.
U čast "Ovdjezemske" u "Vježbaonici sreće" uskoro će krenuti predivne radionice usredotočene svjesnosti za djecu na kojima ćemo, naravno, čitati Ovdjezemsku koja u sebi sadrži i posebnu tematsku vježbu za opuštanje i uživati u divnim vježbama opuštanja i igrama prisutnosti za djecu.”
Preneseno s Roditelji.hr
Razvojni strahovi imaju važnu ulogu u pripremi djeteta na život u budućnosti. Ako djeci ne dopustimo da osjete strah, neće razviti sposobnost prepoznavanja potencijalno opasnih situacija te neće razviti svoje strategije suočavanja s njima.
Svaka razvojna faza djetetova odrastanja veže se uz određene strahove koji predstavljaju sastavni i uobičajeni dio djetetova odrastanja, osobito njegova emocionalnog dijela. Razvojni strahovi imaju važnu ulogu u pripremi djeteta na život u budućnosti. Strahovi nastaju suočavanjem djeteta s vanjskim svijetom i izazovima koje donosi odrastanje pa se tako javljaju i najčešće spontano nestaju kako dijete prelazi iz jedne razvojne faze u drugu. Kako se dijete razvija i sazrijeva, broj strahova se smanjuje, a njihov osnovni izvor mijenja. Stoga treba poticati dijete da samostalno savladava razvojne strahove jer svladavanjem strahova jedne razvojne faze djeca postaju sposobna suočiti se s razvojnim strahovima sljedeće razvojne faze.
Strahovi od rođenja do druge godine
Od rođenja do otprilike druge godine života, kod djece je prisutan strah od odvajanja od njemu emocionalno najbližih osoba ili tzv. separacijska anksioznost. Takav strah se najčešće očituje u izraženom plakanju, kada djetetu bliska osoba odlazi iz prostorije u kojoj se i ono nalazi. Ovaj strah je izražen jer dijete u toj dobi još nije sposobno niti kognitivno niti emocionalno shvatiti da privremeni odlazak njemu bliske osobe ne znači da se ta osoba neće vratiti, a kako govor još nije dovoljno razvijen da bi dijete to izrazilo, plač je znak djetetova unutarnjeg stanja. U dobi od dvije godine izražen je strah od nepoznatih osoba, dijelom povezan s oprezom kojeg dijete osjeća prema nepoznatim osobama, odnosno prema ljudima kojima nije privrženo. Osim ovih, u toj dobi mogu biti prisutni i strahovi od bučnih uređaja (usisavač, bušilica i sl.) te od raznih životinja.
Strahovi u trećoj i četvrtoj godini
Kako djeca odrastaju, razvijaju govor te postaju sposobna verbalizirati strahove specifičnih sadržaja poput straha od izmišljenih bića ili maski, snova, mraka, samoće, životinja ili ljudi u uniformama (npr. doktora) koji se javljaju u trećoj i četvrtoj godini. U toj dobi djeca sve više razvijaju svoju maštu kroz gledanje crtića, slikovnica ili reklama kroz koje se upoznaju s dobrim i lošim likovima što može poticati strah od negativnih likova.
Strahovi u petoj i šestoj godini
U petoj, odnosno šestoj godini strahovi postaju realniji jer djeca počinju shvaćati značenje određenih događaja te se kod djece može razviti strah od nesreća, tjelesnih ozljeda, mraka, bolesti (osobito ako je u obitelji prisutna bolest člana obitelji ili ako se dogodila smrt) te strah od nadrealnih bića i pojava – čudovišta, vampira, duhova, vještica i sl. Razlog ovim strahovima je taj što djeca puno maštaju, gledaju razne televizijske sadržaje i slušaju priče zbog čega im je teško razlikovati maštu od stvarnosti.
Medijski sadržaji u velikoj mjeri mogu utjecati na djetetovo viđenje svijeta te treba napomenuti da sve dobne skupine neće isto razumjeti i reagirati na određene nasilne sadržaje u medijima. Zato je izuzetno važno da se roditelji informiraju o razvojnoj dobi svoga djeteta i u skladu s njom biraju sadržaje kojima će dijete biti izloženo putem TV-a, interneta ili knjiga.
Strahovi u školskom uzrastu
Škola za djecu predstavlja prvi veliki razvojni zadatak jer moraju preuzeti odgovornost za vlastiti uspjeh i školske obveze. Strah koji se tada javlja često je vezan za mišljenje drugih osoba o nama i pouzdanje u vlastite sposobnosti (npr. dijete se može bojati da nije dobro naučilo gradivo i da će mu se drugi rugati zbog toga kako odgovori na pitanje). Također, dijete može zabrinjavati hoće li zakasniti u školu, steći prijatelje ili biti dobro prihvaćeno od strane vršnjaka. Katkad se može razviti i tzv. školska fobija koja se očituje u tome da dijete odbija ići u školu ili ne želi ostati ondje bez roditelja koji mu daju sigurnost. Ona može biti izražena i u tjelesnim simptomima kod djeteta (npr. dijete se često žali na glavobolju, trbuhobolju i sl.), a koji prestaju kada dijete ne ide u školu. Također, s djetetovim kognitivnim razvojem i većim razumijevanjem pojmova života i smrti, može se pojaviti i strah od vlastite smrti ili smrti bliskih članova obitelji.
Potiskivanje osjećaja straha
Situacije, objekti, osobe i drugi izvori djetetovih strahova, odraslima ponekad mogu izgledati besmisleno i čudno pa mu katkad, kako bi dijete uvidjelo da se nema čega bojati, nastoje objasniti da nema razloga za strah i izlažu ih objektu straha tempom i načinom koji je djetetu neprihvatljiv (tzv. šok metoda), a nije rijetkost ni to da u toj situaciji izgube strpljenje. Također, određeni stereotipi, poput toga da se dječaci ne boje, da su dječaci ti koji su hrabri, da samo male bebe plaču i sl., odnosno uspoređivanje s drugom djecom mogu utjecati na dijete tako da se osjeća neshvaćeno i posramljeno. Kao posljedica toga dijete može potiskivati osjećaj straha i samo se suočavati sa strahom na neadekvatan način kako ne bi bilo posramljeno od ostalih, odnosno kako bi ispunilo očekivanja odraslih.
S druge strane, postoje odrasli koji, u želji da zaštite dijete i ublaže mu određeni strah, ne dopuštaju djetetu da uopće dođe u situaciju koja mu može izazvati strah, kako bi mu pod svaku cijenu dali osjećaj sigurnosti. Oba opisana načina suočavanja s dječjim strahovima ne rješavaju problem, nisu poželjna niti korisna za dijete jer bez obzira na to čini li nam se djetetov strah stvarnim ili u potpunosti besmislenim, on je za dijete uvijek stvaran, ozbiljan i uznemirujući! Stoga, ako djeci ne dopustimo da osjete strah, neće razviti sposobnost prepoznavanja potencijalno opasnih situacija te neće razviti svoje strategije suočavanja s njima.
Imajte razumijevanja, strpljenja i prihvaćajte svoje dijete
Razvojni strahovi uglavnom ne zahtijevaju stručnu pomoć no, dok su prisutni, zahtijevaju roditeljsku pažnju, razumijevanje, strpljenje i prihvaćanje djeteta. Prije svega, važno je pratiti pojavu djetetovih strahova i polako ga suočavati sa situacijom koje se boji. Važno je dopustiti djetetu suočavanje i istraživanje situacije koja mu izaziva strah na način i u vrijeme koje njemu odgovara. S vremenom će se dijete postupno prilagođavati na situacije ili objekte koji ga plaše, postajati hrabrije i samopouzdanije što će u konačnici doprinijeti slabljenju osjećaja straha. Pri tome je roditeljsko razumijevanje i podržavanje djetetovog istraživanja zastrašujućih situacija važno kako bi dijete steklo samopouzdanje za suočavanje sa strahom. Na primjer, roditelji mogu s djetetom gledati filmove ili čitati priče o izvoru straha, a koje imaju pozitivan završetak. Tako će dijete dobiti poruku da se strahovi mogu ublažiti i savladati, osvijestit će da se događaju i drugima, a možda i dobije ideju kako se ono samo može suočiti sa svojim strahom. Ponekad može biti korisno da s djetetom roditelji podijele svoja iskustva iz djetinjstva i načine kako su se oni nosili s njima i tako mu također pokazati da strahove svi osjećamo i da je strah normalan osjećaj. Važno je da roditelji otvoreno razgovaraju s djetetom, dopuste mu da slobodno izrazi svoje osjećaje bilo riječima, bilo crtežom ili kroz igru. Tijekom razgovora roditelji i dijete zajedno mogu razviti ´strategiju´ pristupa izvoru straha – možda će to biti upaljeno svjetlo noću, najdraža plišana igračka koja će ga štiti od strašnog objekta i slično. Roditeljski zagrljaj i topla riječ uvijek su potrebni i korisni, a svaki mali pomak važno je pohvaliti jer je osjećaj zadovoljstva i ponosa ono što će dijete ohrabrivati da se i dalje uspješno suočava i nosi sa svojim strahom! Razumljivo je da se u takvim situacijama roditelj umori i nije lako uvijek dati podršku i ostati miran, osobito ako nam se strah čini besmislenim. Stoga, ako roditelj u nekom trenu osjeti da ga situacija frustrira ili da se osjeća bespomoćno, bilo bi dobro da potražiti pomoć i podršku za sebe jer će na taj način onda biti na korist djetetu.
Preuzimanje roditeljskih strahova
Kao i u svim drugim aspektima djetetova razvoja, roditeljski stavovi i osjećaji o pojedinim situacijama/objektima utječu na dijete. Važno je da roditelji osvijeste svoje strahove kako oni ne bi ometali njihovo svakodnevno funkcioniranje ili funkcioniranje djeteta. Ako se roditelji boje određene situacije ili pojave (npr. psa), intenzivno će brinuti o tome i to će svjesno ili nesvjesno pokazati pred djetetom (npr. prelazimo cestu čim ga ugledamo). Ako je to njihov stalni obrazac ponašanja, a objašnjenje djetetu zbog čega je to tako izostane, vrlo je vjerojatno da će isti obrazac ponašanja usvojiti i dijete. Razlog tome je što su roditelji djetetovi prvi i najvažniji modeli prema kojima usvajaju određena ponašanja. Odgoj djece je zahtjevan jer vrlo često zahtijeva propitkivanje sebe samoga, vlastitih stavova, razmišljanja, ponašanja pa tako i strahova. Važno je pružiti djetetu osjećaj sigurnosti i mogućnosti rješavanja određenog straha, a ako sami toga nismo svjesni, teže ćemo ispuniti tu zadaću. Što prije roditelji osvijeste svoje strahove i pomognu sebi da se osjećaju sigurnije i opuštenije, pomoći će i djetetu da njihov strah ne "prijeđe" na dijete.
Važno je da roditelji prihvaćaju strahove kao dio odrastanja i prolaznu fazu te nastoje ohrabriti dijete da izrazi svoje osjećaje te da se suočava sa strahom na način i tempom koji njemu odgovara. Postupnim izlaganjem i uz njihovu podršku, strah će se sigurno umanjiti. Ipak, ako roditelji procjenjuju da pružaju puno podrške i razumijevanja djetetu, da su pokušali s gore navedenim smjernicama te da unatoč tome ne napreduju i da strah ometa djetetovo svakodnevno funkcioniranje (npr. dijete noćima ne može spavati zbog čega je iscrpljeno ili odbija odlaske u školu), odnosno ako se roditeljima teško nositi sa situacijom i nisu sigurni što učiniti da se dijete osjeća bolje, poželjno je potražiti stručnu pomoć psihologa u svojoj okolini. Ako roditelji nisu sigurni bi li trebali potražiti pomoć stručnjaka u svojoj okolini, mogu se najprije javiti na Hrabri telefona za mame i tate na broj 0800 0800 svakim radnim danom od 9 do 20 sati, mailom na [email protected].
Preuzeto s roditelji.hr
Pročitajte i 10 tehnika opuštanja za djecu
Zbog velikog interesa, u organizaciji nakladničke kuće Harfa, dr. Ranko Rajović, jedan od najvećih autoriteta na ovim prostorima kad govorimo o odgoju i obrazovanju, održat će praktičnu edukaciju i radionicu pod nazivom "Kako igrom uspješno razvijati djetetov IQ" temeljenu na NTC-sustavu učenja, inovativnom programu čiji je autor.
Edukacija je namijenjena roditeljima, odgojiteljima, učiteljima i drugim stručnjacima koji se bave odgojem i obrazovanjem djece.
PRAKTIČNA EDUKACIJA
"Kako igrom uspješno razvijati djetetov IQ"
16. veljače 2018. godine u 17 sati
ZAGREB, Hotel Aristos, Cebini ul. 33, Buzin
Redovna cijena praktične edukacije je 360 kn.
Ako uplatu izvršite u roku 48 sati od trenutka prijave, cijena praktične edukacije za vas je 300 kn.
Za sudjelovanje na edukaciji, obavezna je prijava. Prijaviti se možete OVDJE.
Podaci za uplatu: Harfa d.o.o., Rodrigina 4, Split, HR0723600001102468779 (ZABA), poziv na broj: 160218.
Ako želite platiti karticom, možete to učiniti OVDJE.
Potvrdu o sudjelovanju dobit ćete prilikom dolaska na edukaciju.
RADIONICA
"Kako igrom uspješno razvijati djetetov IQ"
17. veljače 2018. godine u 9 sati
ZAGREB, Hotel Aristos, Cebini ul. 33, Buzin
NAPOMENA: Ova je radionica viša razina edukacije i namijenjena je samo onima koji su prošli praktičnu edukaciju dr. Rajovića prije ili će je proći u petak 16. veljače 2018. godine.
Redovna cijena radionice je 500 kn.
Ako uplatu izvršite u roku 48 sati od trenutka prijave, cijena radionice za vas je 450,00 kn.
Podaci za uplatu su sljedeći: Pametnica, obrt za edukaciju i savjetovanje, vl. Irena Orlović, HR0623400091160500652 (PBZ), poziv na broj: 170218.
Za sudjelovanje na radionici, obavezna je prijava. Prijaviti se možete OVDJE.
PROGRAM:
Praktična edukacija – 16. veljače 2017., 17:00 – 20:30 sati
Uvod. Funkcionalno znanje
Neurofiziologija. Razvoj mozga – pogreške roditelja
Rana stimulacija, značaj, primjeri
Učenje – reproduktivno učenje za mozak skoro i da ne postoji
Fiziologija mozga
Razvoj matematičko logičkog razmišljanja
Misaone klasifikacije i serijacije
Asocijacije
Radionica – 17. veljače 2017., 9:00 – 13:00 sati
Misaone klasifikacije – radionice (viši i niži nivo). Igre koje aktiviraju ove procese
Učenje – slikovno, asocijativno
Nelogične priče
Nelogične bajke
Učenje – korištenje naučenih tehnika
Divergentno razmišljanje – test
Divergentno razmišljanje – radionice, paralelne asocijacije
Za sva pitanja i nedoumice stojimo vam na raspolaganju na 098 30 55 34, kontakt osoba Irena Orlović.
Dr. Ranko Rajović jedan je od najvećih autoriteta na ovim prostorima kada govorimo o odgoju i obrazovanju te autor inovativnog programa pod nazivom NTC-sustav učenja. Inače doktor interne medicine, dugogodišnji je predsjednik Odbora za darovite međunarodne udruge Mensa i UNICEF-ov suradnik na projektu ranog poticanja intelektualnog razvoja djece te osnivač Mense Srbije i Odsjeka za darovite Nikola Tesla Centra.
Što je NTC-sustav učenja?
NTC-sustav učenja bavi se pitanjem kako stimulirati razvoj sinapsi, a time i ogromne dječje potencijale prije polaska u školu i u školi, a na njega će dr. Ranko Rajović odgovoriti tijekom predavanja.
Ovaj sustav učenja usmjeren je prema razvoju kognitivnih sposobnosti djece. Temelji se na istraživanjima koja upozoravaju na to da mozak uspostavlja 75 % svih neuronskih veza (sinapsi) do sedme godine života, a od toga 50 % sinapsi nastane već do pete godine. Taj se argument čini dovoljno uvjerljivim da posvetimo veliku pozornost predškolskoj dobi, učinkovitosti učenja i korištenju dječjeg pamćenja.
Sustav podrazumijeva učenje utemeljeno na teorijskim osnovama neurologije, neuropsihologije i drugih znanosti, posebno pedagoških – obiteljske pedagogije, didaktike i metodike za predškolski i osnovnoškolski uzrast. Taj sustav učenja predstavlja operacionalizaciju teorijskih spoznaja navedenih znanstvenih disciplina, što je dobar pokazatelj kako povezivati teoriju s obrazovnom praksom.
Pritom je riječ o novom pristupu učenju u kojem dominira misaona aktivnost djeteta i njegov uspješan razvoj. Sustav je vrlo dobro i detaljno razrađen, primjenjiv u obitelji, predškolskim ustanovama i u razrednoj nastavi osnovne škole.
Program nudi načine prepoznavanja darovite djece, njihove karakteristike i putove prema povećanju IQ-a, razvoja sposobnosti i stvaralačkog mišljenja. Naglašava se važnost obitelji i šire društvene zajednice (vrtići, škole, centri za darovite) u razvoju darovite djece. NTC-sustav učenja ozbiljno će poljuljati opravdanost tradicionalnog rada s djecom.
NTC-sustav učenja dr. Ranka Rajovića primjenjuje se na različite načine u 15 europskih zemalja.
![""]("/slike/aristos.jpg")
Mnogi očevi danas, za razliku od nekoć, i te kako žele igrati važnu ulogu u životu svoje djece. Žele sudjelovati od početka, odgajati, biti tu za djecu. To je velika promjena u odnosu na ranije razdoblje: sada djeca od svojih očeva uče kako graditi karakter, poštenje, integritet.
Kada očevi prigrle svoju ulogu i budu stvarno roditelji, aktivno uključeni u djetetov odgoj, njihova djeca rastu u jedinstvene osobe. Kada govorimo o takvim očevima, govorimo o sjajnim očevima, a svima je zajedničko sedam osobina. A to su:
1. Sjajni očevi su odlični uzori
Tate, jeste li kada razmišljali da bi vaš život mogao biti PORUKA? Što ako je način na koji ste odabrali živjeti svoj život središnja poruka koju su vaša djeca došla naučiti? Na vašu djecu utječe vaš život, poruke koje odašiljete, savjeti koje dijelite, mudre riječi koje govorite.
2. Sjajni očevi koriste odgovoran rječnik
Odgovoran rječnik znači riječi i fraze koje otkrivaju prihvaćanje odgovornosti za svoje osjećaje i postupke, otkrivaju svjesne izbore. Sjajni očevi u svojem rječniku ne koriste riječi i fraze koje u drugima traže krivce ili odgovornosti za vlastite pogreške i ponašanja.
3. Sjajni očevi uče kako se traže rješenja
Očevi, više nego majke, djecu uče rješavanju problema i traženju rješenja. Sjajni očevi djeci dopuštaju da dođu do vlastitih zaključaka, bez obzira na vrijeme koje im je možda potrebno.
4. Sjajni očevi pomažu djeci izgraditi unutarnji autoritet
Djeci je potreban prostor da isprobaju svoja krila. Očevi – i majke – bi trebali pružiti prostor, vrijeme, ali i sigurnost koju djeca trebaju da bi se odvažila na samostalno ispitivanje života. I očevi moraju ohrabrivati i poticati dječju intuiciju.
5. Sjajni očevi omogućuju djeci da razviju svoj glas
Otkrivanje vlastitog glasa proces je koji traje čitav život. Sjajni očevi pomažu djeci u zadobivanju vještina i pouzdanja kada se trebaju izboriti za sebe. Takvi očevi ohrabruju djecu da ispituju sve dok ne dobiju jednoznačne odgovore, da propitkuju lažne izjave i da se bore protiv nepravde.
6. Sjajni očevi se čuvaju (pr)osuđivanja
Djeca griješe. Djeca griješe dok uče hodati. Djeca griješe dok uče govoriti. Djeca neprestano griješe. Čuvati se (pr)osuđivanja znači zadržati svoj sud o negativnoj ili pozitivnoj vrijednosti pogrešaka. To znači odbiti vidjeti pogreške kao dobre ili loše. To znači promatrati ih kao izbore koji nude mogućnost rasta.
7. Sjajni očevi djecu vide kao učitelje
Takvi očevi razumiju da i sami mogu mnogo toga naučiti od svoje djece, i kao očevi i kao ljudska bića. Sjajni očevi znaju da im njihova djeca uvijek nude lekcije. Usredotočuju se na ono što moraju naučiti i promijeniti, umjesto na ono što djeca moraju naučiti i promijeniti.
Preuzeto s bitno.net
Pročitajte i:
Mentalno jaka djeca imaju roditelje koji odbijaju napraviti ovih 13 stvari
Ljubav i granice kao ključ za razvoj sretnog i samosvjesnog djeteta
Zašto je važna dinamička akomodacija i zašto danas sve češće dolazi do poremećaja u razvoju djece, objašnjava dr. Ranko Rajović, prenosi Yumama.com.
"Najveće regije mozga koje pripadaju prvom dijelu razvoja su rotacija, ravnoteža, razvoj stopala, dinamička akomodacija oka, fina motorika i govor jer imaju najviše sinapsi. Drugom dijelu programa razvoja mozga pripadaju misaoni procesi, misaona klasifikacija, misaona serijacija i asocijacija.
Igra li dijete danas 15 minuta igre rotacije svaki dan, ima li igre ravnoteže (da balansira na jednoj nozi, na dvije, da pazi da ne padne), prijeđe li 5 km na dan, ima li dinamičku akomodaciju (da prati neki predmet koji brzo odlazi i dolazi)? Nema!
Nema lopte, djeca ne znaju uhvatiti loptu. Kad im je bacite, 50 posto djece ne može je uhvatiti s dvije šake, nego je hvataju u naručje. Neka djeca čak okreću glavu, plaše se plastične lopte.
Nekad se dinamička akomodacija razvijala trčeći od jutra do mraka – preko kamena, preko grane, preko potoka, a gdje dijete danas trči? Nigdje. Čak ne trči i ne hoda. U gradu nema prepreka. Dijete rođeno u gradu već je oštećeno jer nema gdje razviti dinamičku akomodaciju.
Zašto je važna dinamička akomodacija? Ako nije dobro razvijena, imat ćemo u školi disleksiju. E, to je problem, jer svaki dio mozga koji nismo razvili kako treba dovodi do disfunkcije i dijete ne umije povezivati stvari.
Dakle, dinamička akomodacija se ne razvija zato što dijete ne trči i nema prepreka. Jedina šansa je lopta, ali loptu ne koriste. Moj je savjet da od danas lopta bude glavni rekvizit. I kad je riječ o finoj motorici, važno je napomenuti da i tu 50 posto djece koja žive na područjima bivše Jugoslavije nema dovoljno razvijenu finu motoriku.
Gotovo šezdeset posto djece ne može podići četvrti i peti prst s čvrste podloge. To znači da u mozgu još nisu odvojila četvrti i peti prst, nego kad postave šaku s raširenim prstima na stol, četvrti i peti prst s podloge podižu zajedno, u isto vrijeme. Zašto ne koriste četvrti i peti prst? Pa zato što za sve igre koje imaju koriste samo palac, drugi i treći prst.
To nije fina motorika – fina motorika podrazumijeva korištenje svih deset prstiju. Onda mi roditelji kažu "imamo lego kocke", pa i to je korištenje samo tri prsta. Ili, "imamo bockalice", pa i to su tri prsta ili čak samo dva. Znači, ne koriste se četvrti i peti.
Što se razvoja govora tiče, ja ne znam koliko djeca govore.
Dijete od 6 godina ide u školu, tamo ne priča baš puno, a kod kuće ga čekaju televizor ili kompjutor. Praktično ni ne govori, a dijete od 6 godina mora govoriti 10 sati svaki dan. Kako da se u mozgu razviju sinapse ako šuti. Još ako jede mekanu hranu – eto poremećaja govora.
Razvija li dijete danas misaone procese?
Igra li igre za misaonu klasifikaciju (na slovo na slovo ili kalodont za stariju djecu). Misaone serijacije nema. Jedino asocijacije stalno ima jer je dominantna aktivnost gledanje televizije. Ako pak stalno gleda TV, razvija li rotaciju i ravnotežu, razvija li stopala?
Nema ničeg osim asocijacije. Je li to optimalno za razvoj mozga našeg djeteta?
Nema rotacije, nema ravnoteže, nema akomodacije, nema fine motorike, nema ničega. A kako se mozak razvija – u pokretu!
Svaki pokret je važan, i pokret najmanjeg prsta. Ako se vratimo 20-30 godina unazad, djeca su se igrala, bila u pokretu u prosjeku tri sata dnevno. Dakle, tri sata cijeli je mozak radio, uključujući i misaonu klasifikaciju, jer se unaprijed morao računati svaki pokret.
Nemojte se čuditi što danas imamo sve više razvojnih smetnji. Nije samo motorika važna, važno je uključiti i misaone procese", zaključuje dr. Rajović.
Izvor: skolskiportal.hr
Knjige dr. Rajovića:
![""]("/slike/kako_igrom_300.jpg")
![""]("/slike/iq_djeteta_300.jpg")
Ostali članci dr. Rajovića:
Dr. Rajović: Djeca kroz igru najbolje uče, a učenje napamet zastarjelo je
Dr. Rajović: Tajna sretnog djeteta ili kako ne popustiti dječjim zahtjevima
Značenje dječje igre je ogromno, a roditelji to zaboravljaju
Kad se radi o djeci, svi se uvijek molimo da budu zdrava. No što kad naše molitve ne budu uslišane, što kada dijete ima poteškoće u razvoju. Kako je moguće da se iz takvog bolnog i teškog iskustva izrodi nešto pozitivno? Irena Orlović, po struci savjetnica u NLPt psihoterapiji, vlasnica splitske izdavačke kuće Harfa i autorica web aplikacije za rano poticanje intelektualnog razvoja ‘Pametnica’, podijelila je s nama svoju intimnu priču o kćeri Matei koja je rođena sa srčanom greškom i pružila joj vjeru i inspiraciju da kreira bolju i ispunjeniju budućnost za svoju obitelj.
Vjerovala sam da za tako težak teret ne bih imala snage
Dobro se sjećam trenutka kad sam još kao mlada djevojka gledala na televiziji emisiju o roditeljima djece sa srčanom greškom i slušala kako pričaju o svom traumatičnom životnom iskustvu. Sa suzama u očima i bolom u srcu pomislila sam kako bih vjerojatno umrla da se to meni dogodi. Vjerovala sam da tako velik teret ne bih imala snage nositi.
Danas sam i sama mama jedne mlade djevojke, jednog predragog stvorenja koje već sedamnaest godina živi s najtežim oblikom srčane greške. Za djecu rođenu s takvom greškom kažu da žive s pola srca. Prošla je nekoliko najtežih operacija koje su ostavile brojne posljedice i na njezin neurološki razvoj, ali nikad se nije predavala. Sve što je dolazilo prihvaćala je s ljubavlju i sve se nekako, i uz najcrnje liječničke prognoze, završavalo s puno ljubavi.
Pogledom me pozivala na hrabrost
Za mene je to u početku bilo zaista vrlo bolno iskustvo. Plakala sam danima dok je ona ležala na intenzivnoj njezi i pitala sam se zašto se to događa baš meni. Ali jedan njezin duboki pogled vratio bi me ponovo na noge i dao mi golemu snagu za potpuno nov, nepoznat početak u nov i drugačiji svijet. U Mateinim očima vidjela sam snagu i golemu želju za životom.
Pogledom me pozivala na hrabrost i slala mi dio svoje snage da krenem dalje. Kao da mi je govorila: „Samo prihvati ovaj izazov i vidjet ćeš, dogodit će se nešto predivno.“ I stvarno, zapitala sam se tko sam ja da tu jadikujem nad svojom sudbinom dok ovo malo bespomoćno stvorenje treba moju pomoć. Shvatila sam kako je moja misija pomoći tom malom stvorenju da stane na noge i počne živjeti najbolje i najkvalitetnije moguće. I tako je sve krenulo.
Ideja o nakladničkoj kući
Počeli smo s ranom intervencijom, što je za sve nas bilo prestresno. Previše smo vremena gubili spremajući se na odlazak na brojne terapije, a onda, kad bismo došli, znalo bi se dogoditi da Matea bude preumorna i da joj ponestane snage za rad. To nije bilo čudno s obzirom na to da je živjela samo sa 60 posto potrebnog kisika i svaki dodatni napor za nju je bio previše.
Brzo sam shvatila, ako se educiram u tom području, da puno toga mogu napraviti i sama. Tražila sam literaturu koja mi može pomoći. Uvidjela sam da je kod nas svijest o ulozi roditelja i važnosti rane stimulacije niska. Kako nije postojalo dovoljno literature, došla sam na ideju da pokrenem nakladničku kuću koja će objavljivati literaturu iz područja ranog poticanja emocionalnog i intelektualnog razvoja djece. S tom idejom rodila se i nova nada u bolje sutra.
Kada drugi kažu – ne
Okolina me nije podržavala, odgovarali su me od tog nauma u najboljoj namjeri, iz straha da ću se razočarati. Govorili su mi da je u Hrvatskoj takvo nešto nemoguće, ali ja sam snažno vjerovala da ću uspjeti pomagati drugima i raditi ono što volim, a uvijek sam voljela čitati. Okupila sam tim stručnjaka iz tog područja i pokrenula svoj san.
Mateino stanje nije bilo dobro. Liječnici su predviđali da neće moći dugo tako živjeti jer daljnje operacije, zbog niza komplikacija, nisu bile moguće. Odlučila sam se usredotočiti na pozitivne stvari i u svakom danu sam pronalazila pozitivne stvari za koje bih se držala i koje bi me vodile dalje. A uvijek je bilo nešto.
Radost
Kad je bilo najteže, čitala sam ili izrađivala materijale za rad s djecom. Upravo čitanje i kreiranje radnih materijala za mene su bili ispušni ventil. Dok sam to radila, moja je pozornost bila usmjerena na cilj, odnosno na nove knjige, web aplikaciju na kojoj će se nalaziti materijali u elektroničkom obliku koji će pomoći roditeljima da korisno provode vrijeme sa svojom djecom.
Nikad nisam razmišljala o teškom Mateinom stanju i mogućim posljedicama. Živjeli smo iz dana u dan i radovali se svakom trenutku. Navečer, kad bi sve utihnulo, radila sam i trudila se realizirati nove ideje koje su dolazile. Uz taj rad odlučila sam oblikovati sebi i svojoj obitelji bolju budućnost. Probudila sam dio sebe koji vjeruje da ništa nije nemoguće, a s onim dijelom sebe koji žaluje nad svojom sudbinom zauvijek sam se odlučila oprostiti. Svi mi u sebi imamo zaključane goleme snage, samo ih trebamo otključati.
Zahvalna za sve
Danas živim sretno i ispunjeno. Moja „Pametnica”, aplikacija koju sam nekoliko godina izrađivala, dobila je nagradu za najbolji projekt u sklopu Zabina natječaja „Moja kreativna crta“, a moje su mi knjige iz područja važnosti ranog poticanja emocionalnog i intelektualnog razvoja, pod sloganom „Knjige koje vole djecu”, pomogle osvojiti nagradu za poduzetnicu godine u kategoriji socijalnog poduzetništva.
Matea me je naučila da budem zahvalna svemu što u život dolazi jer se sve na taj način može oblikovati u nešto predivno.
Preneseno sa Sensa.hr