U razgovoru s Jesperom Juulom, koji je vodio Familylab, on govori o obrazovanju – temi kojom se bavi veći dio svog profesionalnog života.

U knjizi „Škola u infarktnom stanju“ Juul piše o važnosti toga da škola dobije humanije lice i daje podršku roditeljima, nastavnicima, učenicima, političarima u borbi za bolju školu. Kako smo u Hrvatskoj, barem deklarativno, svi složni da je to jako važno, a upravo nam se blisko susreću politika i školstvo, Juul odgovara kako gleda na ovu situaciju:

Sretan sam da je toliko ljudi sudjelovalo u prosvjedima za obrazovanje na meni dragom Jelačićevom trgu i u drugim gradovima. Nadam se da ćete uspjeti iskoristiti impuls koji ste stvorili!

Čini mi se da se u Hrvatskoj dešava ono što se dešava i u nekoliko drugih zemalja, a to je da vlast koristi školski sistem kao instrument moći. Otkad ne živim u Hrvatskoj, ne mogu pobliže pratiti događanja, no čini mi se da se dešava slična situacija. U modernom svijetu ovaj način korištenja škole kao instrumenta moći je iznimno ograničen i kratkovidan, također i kontraproduktivan. Sva društva su u očajnoj potrebi za dobro obrazovanim mladim ljudima koji su inovativni, kreativni i neopterećeni tradicijom. Sve ove kvalitete su nužne da biste se natjecali s proizvodima, uslugama i izvozom. To znači da djeca trebaju škole koje omogućuju njihovih individualni psihosocijalni razvoj, škole koje imaju nastavnike koji znaju kako ih stručno i brižno voditi (što je drugačije od birokratskog načina vođenja) te koji ih inspiriraju da ostvare svoje pune potencijale. Ako se radi o korištenju škole kao instrumentu političke moći, tada se čini puno štete – zlostavljaju se akademske i društvene kvalitete, kao i potrebe učenika, roditelja i nastavnika.

U mnogim knjigama i esejima Jesper često i detaljno govori o školi, školskom sistemu, učenicima, nastavnicima i drugim stručnjacima te roditeljima. Spomenuta knjiga govori o školi kakvu danas imamo u većini europskih zemalja te o nizu poteškoća s kojima se nose sve navedene strane koje sudjeluju u školskom životu te o tome što možemo poduzeti da bi škole bile bolje za djecu i mlade. Poteškoće su ogromne – tolike da su dovele školu i sve što ona predstavlja u neodrživo stanje – neodrživo za mentalno zdravlje djece i mladih, za ljude koji rade u školi te za društvo općenito. U jednom od Familylabovih priručnika na temu rada s roditeljima i nastavnicima Juul navodi:

Škole su danas grozne. No moram napraviti razliku između škola i nastavnika – kada govorim o školi govorim o kulturi škola, o atmosferi. Govorim o onome što se dešava unutar svake zgrade koju zovemo škola. I zapravo postoje škole gdje je kultura prestrašna no tamo ima puno predivnih nastavnika. Kada govorim o školi, nemam ništa protiv nje – upravo suprotno, no moramo shvatiti da u školama jednostavno većini ljudi koji ondje borave nije dobro. Također, sve što znamo o razvoju djece nije u skladu s onim što škola nudi – ona nema dobre kriterije za ono što nazivamo dobrim procesom učenja. Neuroznanost nam govori da učenje treba biti iskustvo koje uključuje, angažira i veseli, ne samo djecu nego i nastavnike. Jedan od glavnih problema je da mnoge škole oduzimaju veselje učenja time što od učenja stvaraju samo obavezu, npr. i time jer traže nepotrebno učenje napamet.

To je vjerojatno i jedan od razloga zašto neki roditelji žele opravdati djecu kada djeca ne mogu otići u školu. Žele im dati predah. No roditelji su jako zbunjeni – vide da se dijete jako muči, a s druge strane znaju da je važno da se nauči samostalnosti i odgovornosti. Teško im je nositi se s tim. Sve su češće situacije u kojima učenici počinju odbijati ići u školu. Jednostavno prestanu ići. Što treba ovoj djeci i što bi odrasli u njihovoj okolini trebali učiniti?

Ista je slika po cijeloj Europi, a najgore je u srednjim školama. Jedini način koji mi je poznat o tome kako brinuti o djeci koja su već napustila škole, kao i prevenirati takva ponašanja u budućnosti je da im se ponudi otvoren dijalog. Budite zainteresirani i pokušajte shvatiti što je u njihovoj školi s čim ne mogu izaći na kraj i pokušajte naći načina da popravite njihovu situaciju. Djeca započinju školu kao sretni, znatiželjni učenici i uvijek imaju duboku želju da uče i surađuju. No to mora biti s odraslima kojima vjeruju. Kazne ne djeluju niti su ikakva prevencija.

U zadnjem pokušaju reforme školstva u Hrvatskoj okupljeni su stručnjaci – uključujući i učitelje, nastavnike, stručne suradnike koji rade s djecom – koji su svakodnevno u kontaktu s učenicima i njihovim roditeljima. Ovo je primjer pokušaja da se unaprijedi sustav i s ljudima koji su nositelji obrazovanja; pristup „odozdo prema gore”, za razliku od mnogih promjena u društvu koji se rade „odozgo prema dolje”. Njihov rad, trud i nastojanja već su neko vrijeme zaustavljeni političkim odlukama, bez jasnog smjera što dalje. Što poručiti tim ljudima koji su očito izvan dosega pažnje i interesa političara?

Započeli ste dijalog koji je od vitalne važnosti za sve uključene. To je bio poklon za hrvatsku budućnost, no on je vraćen pošiljatelju – neotvoren i necijenjen. Jako vas podržavam da održite dijalog i tražite dobre ideje koje mogu biti implementirane neovisno o politički definiranom okviru. Vlade ne mogu zabraniti ljudima da budu podržavajući jedni prema drugima. Važno je biti svjestan da destruktivan politički pritisak teži i tome da zavadi ljude. Nemojte upasti u tu zamku! Suradnjom odraslih djeca će učiti više i bolje, nastavnici mogu zadržati i razvijati svoj profesionalni ponos, roditelji mogu naći načine kako podržati svoju djecu i njihove nastavnike. Važno je imati na umu da reforme školstva moraju balansirati buduće potrebe društva s potrebama djece i nastavnika – što znači razumjeti što im sada treba da napreduju, da se osjećaju dobro, da uče i podučavaju što je moguće efikasnije.

Zašto je politika zainteresirana za školski sustav i školu općenito?

Glavni razlog zašto uopće imamo škole je taj što su političari, kao i kraljevi i diktatori, shvatili da društvo treba obrazovanu radnu snagu da bi uopće vlada i birokracija funkcionirali te da bi se mogli takmičiti s drugim zemljama. Škola nikada nije bila zamišljena tako da zadovolji i potrebe djece. Do 1950.g. vladama su bila važna dva cilja vezana uz školstvo: osnovno znanje čitanja, pisanja i matematike plus jedan strani jezik u svrhu trgovine i diplomacije. Drugi jednako važan cilj bilo je treniranje discipline i poslušnosti građana koji bi bili spremni podčiniti se vladavini poslodavaca i državi.

Jedan od najočitijih dokaza posjedovanja školstva od strane države je činjenica da je pohađanje škole 7, 8, 9 ili 10 godina obavezno u svim zemljama. Prvobitno je tako odlučeno jer su roditelji trebali djecu koja će raditi kod kuće i nisu ih htjeli slati u školu. Prilično sam uvjeren da ćemo u narednih 10 godina, s obzirom na sve što danas znamo iz razvojne psihologije, neuroznanosti i vještina poučavanja, gledati prvu zemlju koja će odlučiti ukinuti obavezu pohađanja škole kao dužnost i zamijeniti to s više odgovornim i motivirajućim ugovorom između djeteta i društva.

Nekim zemljama danas je prijetnja neovisno i slobodno razmišljanje i kreativnost građana te pokušavaju nametnuti razne načine kontrole uma – slično kao što neki roditelji još uvijek pokušavaju u svojim obiteljima. Jedan od načina da se to napravi je nametanje striktnih, skučenih kurikuluma, loših plaća i neljudskih radnih uvjeta za nastavnike i ravnatelje. Nova poljska vlada to pokušava na jedan način, turska vlada na drugi itd. Do sada su uspijevali. Ne zato što su stručnjaci, nastavnici, učenici, student i njihovi roditelji zadovoljni, nego zato jer se boje vladajućih i boje se represije koju mogu očekivati ako se ne pokriju po ušima i budu poslušni.

Poruka političarima?

Vaš stav prema društvenoj i intelektualnoj budućnosti Hrvatske nije mudar. Vaš stav neće služiti potrebama društva i zemlje i neće vas dovesti do toga da budete ponovo izabrani. Budite iskreni sa svojim namjerama i planovima, uključite sve strane, razvijajte dijalog i najvažnije – slušajte djecu. Ona silno žele učiti i slijedit će vas do kraja svijeta ako ih uzimate za ozbiljno. Isto vrijedi za nastavnike. Oni vole svoj posao i radit će više nego ih možete platiti – ako cijenite njihove ideje i ostvarite suradnju s njima. Moj prijedlog nije da se ponašate populistički, više razmišljam u smjeru kako možete uključite svoje sadašnje i buduće glasače.

Šteta je da školske politike imaju tendenciju polarizacije između desnog i lijevog političkog krila jer nijedna od tih strana nema uvide što je potrebno da se oblikuje obrazovni sustav i svjetonazori koji mogu služiti interesu fakulteta, industrije i intelektualnom razvoju djeteta. Ironično je da većina vlada zahtijeva nešto što mogu dobiti besplatno – ukoliko u školama osiguraju ugodnu atmosferu i stručno vođenje, djeca mogu biti vrhunski motivirana i sretna što uče te time služe interesima svoje zemlje, kao i vlastitim.

Jesu li danas škole u Europi bolje za djecu nego prije 20, 30 godina?

U mojoj zemlji Danskoj, prethodna vlada započela je reformu školstva prije dvije godine bez da je uključila roditelje, nastavnike i učenike/studente u taj proces. Već sada nova vlada treba puno modifikacija jer stvar jednostavno ne funkcionira. U Norveškoj i Švedskoj vode se veliki sukobi u tom području i školski sistem je daleko od željenog. Pretpostavljam da ponekad ljudi misle da je hrvatsko školstvo vrlo staromodno u usporedbi s danskim, no ta usporedba nije smislena jer je razvoj naših zemalja u zadnjih 150 godina bio tako različit. Pretpostavljam da bi možda većina hrvatskih nastavnika i djece željela sistem poput danskog, no mi smo društvo s dugom tradicijom demokracije, humanističke i filozofske vrijednosti prisutne su gotovo više od stotinu godina i sada su već duboko ukorijenjene u obrazovanje, tako da usporedba naših sistema uistinu nije fer.

Čini se da je u mnogim zemljama potrebna duboka promjena školstva, filozofije obrazovanja i obrazovanja nastavnika. Možda jedna od važnih razlika – u Danskoj su odavno usvojene spoznaje da su kompetencije nastavnika iznimno bitne – ne samo kompetencije vezane uz predmet koji predaju, nego prvenstveno mislim na kompetencije u odnosima. Važne su za kvalitetu poučavanja i učenja, za psihosocijalno zdravlje djece no i za unapređenje profesionalnih vještina nastavnika.

U mnogim zemljama su potrebne osnovne promjene školskog sustava, filozofije obrazovanja i edukacija nastavnika. Nastavnicima i stručnjacima koji rade u školama potrebne su i edukacije koje će im pomoći da se osjećaju sigurno. Tradicionalna izobrazba to im ne daje i ponekad nastavnici ne znaju adekvatno reagirati u situacijama s kojima se susreću. U mnogim zemljama održavamo treninge upravo na temu kompetencija u odnosima i bez obzira kako funkcioniraju njihovi školski sustavi, nastavnici takve sadržaje smatraju važnima.

Trenutno nema iznimnih uzora po pitanju školstva. Finska ima brilijantne ideje i tek su na pola puta do konačnog cilja. Njemačka i Francuska su iznimno konzervativne i njihov je školski sistem toliko birokratski da je promjena gotovo nemoguća.

Preneseno s Familylab.hr

Ponosni smo što je Jesper Juul i Harfin autor!

Željeli priznati ili ne, većina se roditelja potajno nada i priželjkuje da je njihovo dijete među pametnijima u grupi vršnjaka. Učinit će sve kako bi poticali razvoj djetetove inteligencije, njegujući potencijal djeteta u najvećoj mogućoj mjeri. Započinju vrlo rano – odabirom najboljeg mobila s uzorcima koji stimuliraju razvoj mozga preko izlaganja djeteta stranim jezicima, što većem broju jezika, to bolje.
 

Prema novijim istraživanjima, jedan od najjednostavnijih i najboljih načina razvijanja djetetove inteligencije je – grljenje! Prema istraživanju, zagrljaji, kao način fizičkog pokazivanja naklonosti i ljubavi, vrlo su važni za zdrav razvoj djeteta. Istraživanje je provela Nacionalna dječja bolnica u Ohiu, a rezultati govore da zagrljaji potiču dječji mozak na rast i razvoj i pomažu djeci da postanu pametnija.

Opće je poznato da je fizička bliskost korisna, osobito u slučajevima prijevremeno rođene djece. Dobrobiti fizičkog kontakta roditelja i djeteta nisu novi koncept. Dodir kože na kožu majke i novorođenčeta dokazano nosi dobrobiti djetetu, pojačava kognitivnu kontrolu nedonoščeta i organizaciju fizioloških funkcija tijekom prvih deset godina života. Prema časopisu Psychology Today, ove su tvrdnje objavljene u studiji iz 2014. godine. Istraživanje provedeno 2017. dodatno je pokazalo da je zagrljaj još moćniji nego smo mogli i zamisliti. Istraživanje je provedeno na 125 beba kod kojih su promatrane i analizirane njihove reakcije na fizički dodir.

Istraživanje je obuhvatilo i prijevremeno rođenu i djecu rođenu u terminu i analiziralo je način na koji fizički dodir utječe na razvoj mozga, zajedno sa spoznajnim vještinama, društvenim razvojem i opažanjem. Otkriveno je kako podupiruća iskustva, poput grljenja, kontakta kože na kožu i dojenja, izazivaju moždane reakcije koje pomažu zdravijem rastu mozga.
 

"Osiguravanje da prijevremeno rođene bebe primaju pozitivan, podržavajući dodir poput kontakta kože na kožu, od neprocjenjive je važnosti i pomaže razvijanju osjećaja i reakcija poput onih kakve imaju bebe rođene u terminu", objasnila je znanstvenica Nathalie Maitre za Science Daily.
Sjajno je znati da fizički kontakt, grljenje djeteta može dijete učiniti pametnijim. Jednostavan, a opet tako snažan čin grljenja, dovoljan je da utječe na umreženja u mozgu i pomogne kreirati odgovor i osjećaj dobrobiti od ovakvog podražaja još nekoliko godina.

Bebe koje dobivaju puno fizičkog kontakta i zagrljaja, preplavljene su dobrim osjećajima. S druge strane, stručnjaci tvrde da bebe kojima je fizički dodir uskraćen, koja nisu dodirivana i grljena, mogu doživjeti skupljanje mozga. Kao što je objasnio razvojni istraživač Nathan Fox, taktilna stimulacija (dodir) potiče razvoj mozga u periodu kad su bebe najpodložnije utjecaju.

"Pretpostavka je da djeca koja razviju sigurnu povezanost, u dobi od 8 godina pokazuju pojačanu aktivnost mozga", rekao je Fox. Bez obzira na istraživanje, djeca trebaju i najčešće svakodnevno dobivaju obilje zagrljaja i fizičkog dodira. Ali, kad znamo da ovaj oblik pokazivanja naklonosti pomaže da budu pametnija, to je razlog da ih nikada ne pustimo.
 

Postoje i mnoge druge prednosti grljenja, poput poticanja oslobađanja hormona oksitocina (hormona ljubavi, dobrog osjećaja) koji pomaže jačanju dječjeg imunološkog sustava i pomaže bržem zacjeljivanju rana. Poznato je da zagrljaji doprinose boljem emocionalnom zdravlju i stabilnosti djece.

Izvor: Global Remedy House
Prijevod: Harfa d.o.o.

O hrvatskom školstvu posljednjih se godina jako puno piše i govori, uspoređuje ga se sa školstvom uspješnih europskih zemalja. Neke od zabluda našeg obrazovnog sustava razotkriva i tekst (Ne)uništeno samopouzdanje Hrvatice koja živi i radi u Irskoj, objavljen na portalu Zagreb – Dublin. Tekst je ilustriran usporedbom ispravljenog testa hrvatskog jezika jednog našeg prvašića i natpisa na vratima učionice u jednoj školi u Dublinu.

Tekst prenosimo u cjelosti.

Kada sam prvi puta uočila nevjerojatno samopouzdanje kod mlađe kolegice, mislila sam da je to stvar izvanredne podloge u znanju u kombinaciji s karakterom. Kada sam počela isto samopouzdanje primjećivati kod većine Iraca, počela sam se pitati u čemu je stvar.

Naime, iako neke kolegice doista imaju izvanredno znanje i podlogu za samouvjerenost, većina ih ima polovično ili čak vrlo loše znanje, no nastup – fascinantan – sve zna, sve može, sve je probala raditi, a onda kada treba odgovoriti na konkretno pitanje ili riješiti konretni problem – doslovno nema pojma.

U Irskoj je vrlo često da računovođe rade samo jedan dio posla (recimo samo ulazne ili samo izlazne račune, samo izvode ili samo plaće). Propisi se ne mijenjaju, vrlo su jednostavni, sve se može pročitati online. Bez obzira na sve jednostavnosti, znanje im nije na vrhuskoj razini, pogotovo ne u odnosu na samopouzdanje.

Znanje praćeno strahom i nesigurnošću

Istovremeno hrvatske računovođe uvijek moraju znati sve te dijelove računovodstva i uvijek imaju jako dobro znanje. U svakom slučaju bolje nego većina Iraca.

No hrvatske računovođe, naviknute na stalno kažnjavanje, na stalno mijenjanje propisa i traženje dlaka u jajetu, imaju potpuno uništeno samopouzdanje i stalno se boje da će nešto krivo napraviti. Vrlo slična situacija je i sa pripadnicima ostalih “istočnih” zemalja. Ogromno znanje praćeno strahom i nesigurnošću.

Okružena sam računovođama po cijele dane, a osim toga, u firmi u kojoj radim zapošljavala sam nove ljude pa sam bila na brojnim razgovorima za posao . Svi “istočni” kandidati su imali ogromno znanje i jednako tako velik strah od toga da neće znati napraviti posao točno.

Istovremeno, Irci se uopće ne boje da će nešto krivo napraviti jer čak i ako naprave, neće se ništa dramatično desiti – popraviti će i to će biti to, neće biti ni kazni ni drame. Bez razmišljanja će reći da su spremni sve napraviti iako nemaju pojma šta ih čeka.

Pitala sam se – kako je došlo do toga?

Ako se vratimo na  nekoliko tekstova o školama u stvari je vrlo lako povezati kako i kada je počelo sa uništavanjem tj. podizanjem samopouzdanja:

Ovdje se u školama jako pazi na emocionalni razvoj, jako se pazi na odnos prema djeci. Na testovima nema trik pitanja – ono što se uči na nastavi, to se ispituje na testovima. Kakav god rezultat testa bio, djeci se naglašava upravo pozitivna strana rezultata: bravo, napisao si čak 50% testa! Ne kažu – to je jako loše, pola testa si napisao krivo. Na kraju godine ako ne postignu fenomenalne rezultate, neće pasti razred, neće im se desiti da se ne mogu upisati u srednju školu. Savjetovati će ih se da se razvijaju u onim predmetima koji ih zanimaju. Ako nisu dobri u nekom predmetu, jednostavno ga neće morati učiti, ne dovode ih u situaciju da godinama uče predmete koje mrze.

Učiteljica neće polovici prvašića dati jedinice iz testa, jer zna da time neće ništa korisno postići osim im uništiti samopouzdanje.

Šta se dešava ako godinama tjeramo djecu da uče predmete koji im ne idu, koje mrze ili koji ih ne zanimaju? Osim što te predmete ionako ne nauče, godinama smo djecu učili da su loši, da su neuspješni: godinama im polako ali sigurno uništavamo samopouzdanje.

Ovdje, svako dijete hvali se upravo za onaj segment u kojem je uspio i potiče ga se da se razvija u tom segmentu, ne kudi ga se zbog nečega što je napravilo loše.

Ne moram govoriti kako je u Hr jer pretpostavljam da svi znate, no stalno se traži što je krivo i traže se razlozi za omalovažavanje. Kad samo pogledam koliko je naša gramatika komplicirana, čini mi se da je takva izmišljena samo zato kako bi oni koji znaju gramatiku mogli omalovažavati “one polupismene budale” koji ne znaju  č ili ć ili da se imenice na -ski – ški – ili -čki pišu malim slovom? Koja budala je uopće smislila to pravilo i čemu? Osim da se može reći kako je onaj tko to nije usvojio nepismena budala. Vjerujem da taj dio ne moram uspoređivati s engleskim (da, oni bi napisali veliko slovo “Engleskim”, na kraju krajeva, zašto ne?)

Nikad ne mogu biti dovoljno dobri

Nakon što godinama djecu učimo kako nikad ne mogu biti dovoljno dobri, ta djeca odrastu, počnu raditi tada ponovo prolaze iste filmove (pogotovo u računovodstvu) nikad ne mogu biti dovoljno dobri, uvijek je nešto krivo, uvijek je nekakav zakon koji je izmišljen prije pet minuta ili loše napisan, razlog za kaznu i za smak svijeta.

Naviknuti stalno tražiti greške jedni drugima, stalno ukazivati na ono što ne valja kod drugih, dobili smo naciju nesigurnih, iskompleksiranih i nesretnih ljudi koji uopće ne primjećuju u koliko lošoj atmosferi žive.  Imamo naciju ljudi koji jedva čekaju da susjedu krepa krava ili da kolegi podmetnu nogu. Naciju čiji ljudi smatraju da su priče iz Irske neistinita propaganda.

Naravno da nam se iz perspektive svakodnevnog širenja stresa, negativnosti i mržnje, Irci čine kao nacija napušenih ljudi. Ma nisu napušeni, samo nisu izluđeni stalnim kritikama, dramama i strahovima.

Doista ne mora biti tako, postoje nacije koje znaju živjeti sretno. Postoje zemlje u kojima ljudi nisu zli jedni prema drugima.

Preuzeto s net.hr

Fotografija: freepik.com

Odrastao sam okružen knjigama i uvijek sam smatrao da sam od toga imao veliku korist. Stoga vodim računa o tome da djeca koja su dio mog života također imaju knjige i često ih darujem drugima.

Ova želja da djecu okružim knjigama nije samo u mojoj glavi; nedavna je studija pokazala da djeca koja odrastaju uz velike kućne knjižnice poboljšavaju svoje čitalačke vještine, unaprjeđuju primjenu matematičkih vještina na svakodnevni život kao i uporabu digitalne tehnologije.

Izgleda da je čitanje dar koji nikad ne prestaje davati.

KNJIGE IMAJU CJELOŽIVOTNI UTJECAJ

Studija objavljena u časopisu Social Science Reserach prikupila je podatke od 160 tisuća odraslih osoba iz 31 zemlje koje su sudjelovale u Programu za međunarodnu procjenu kompetencija odraslih (PIAAC) između 2011 i 2015. godine. PIAAC mjeri vještine odraslih u tri kategorije:

• pismenost
• računanje
• digitalna pismenost.

Sudionici su bili u dobi između 25 i 65 godina.

Od sudionika se tražilo da procijene koliko je knjiga bilo u njihovim kućama kad su imali 16 godina. Prosječna je brojka u studiji bila 115 knjiga, ali stvarni su brojevi varirali od zemlje do zemlje. Turski su sudionici u prosjeku imali oko 27 knjiga, Norvežani 212, a djeca u Ujedinjenom Kraljevstvu 143.
Studija je otkrila da su osobe koje su bile okružene većim brojem knjiga postizale bolje rezultate na PIAAC-ovim procjenama.

"Izlaganje adolescenata knjigama integralni je dio društvenih praksi koje njeguju dugoročne kognitivne kompetencije poput pismenosti, računanja i IKT vještina”, napisali su autori studije.

„Odrastanje uz kućne knjižnice poboljšava vještine odraslih u tim područjima, a ne može se pripisati koristima koje su stekli roditeljskim ili vlastitim obrazovanjem.”

Domovi su morali imati otprilike 80 knjiga da bi to imalo ikakav utjecaj na djecu. Rezultati pismenosti pogotovo su se poboljšali kad je bilo dostupno više knjiga, dok je poželjan učinak postignut s otprilike 350 knjiga. Vještine računanja poboljšale su se na sličan način. Rješavanje problema s digitalnim tehnologijama također se poboljšalo, ali rezultati nisu bili tako visoki kao kod onih iz pismenosti ili računanja.

Pristup knjigama također je pomogao premostiti obrazovne razlike. Oni koji su odrasli bez mnogo knjiga u kući i stekli sveučilišne diplome postigli su otprilike iste rezultate kao i oni koji su imali pristup većim kućnim knjižnicama i završili samo devetogodišnje školovanje. „Stoga, što se pismenosti tiče, čini se da čitanje knjiga u adolescenciji nadoknađuje dobar dio prednosti koju daje formalno obrazovanje”, tvrde istraživači.

„Kao što je i očekivano, obrazovanje, zvanje i aktivnosti čitanja kod kuće snažni su indikatori superiorne pismenosti gotovo svugdje u svijetu”, rekla je dr. Joanna SIKORA s Australskoga nacionalnog sveučilišta, jedna od autorica studije. „Međutim, koristi izlaganja adolescenata knjigama očito su mnogo šire od onoga što ovi rezultati pokazuju. Rano izlaganje knjigama u obiteljskom domu važno je zbog toga što su knjige integralni dio rutina i praksi koje pojačavaju cjeloživotne kognitivne kompetencije.”

Preuzeto sa Školskog portala

Irena Orlović

Istraživanja su pokazala da se mozak najintenzivnije razvija u prvih sedam godina djetetova života, a znanstvenici smatraju da je to i razdoblje kada većina djece može dosegnuti nivo "genijalca", i potpuno je jasno da to razdoblje moramo iskoristiti i kreirati razvojno poticajno okruženje za djecu.

"Djeca najbolje uče u igri, a kad sam uvidjela da na tržištu nedostaje kvalitetnih i cijenom pristupačnih stimulativnih igara koje potiču rani intelektualni razvoj, došla sam do ideje da napravimo Pametnicu. Cilj je bio roditeljima i odgojno-obrazovnim djelatnicima ponuditi više kvalitetnih edukativnih kreativnih igara", pojasnila je nastanak ideje Irena Orlović, autorica Pametnice.  Pametnica je web aplikacija na kojoj se nalazi više od 1000 kreativnih radnih materijala u vidu radnih listova i predložaka za edukativne igre za djecu. Zamišljena je tako da roditelji i odgojno obrazovni djelatnici registracijom kreiraju svoje korisničko ime i lozinku te ulaskom u aplikaciju preuzimaju potrebne materijale na svoje računalo, printaju ih i izrađuju predloške za igru s djecom.

Nakon što je okupila kvalitetan tim sastavljen od logopeda do marketinških stručnjaka i istražili tržište krenuli smo u razradu ideje. "Pazili smo na svaki detalj, pa smo za neke materijale utrošili jako puno vremena. Usporila nas je i izrada ilustracija jer svi smo se složili da trebaju biti originalne i bliske djeci. Plasirati proizvod na tržište i nije bio neki problem jer je Pametnica bila samo produžetak sličnih društveno korisnih proizvode koje je Harfa već imala i zahvaljujući kojima smo kao tvrtka stekli povjerenje svojih korisnika", tvrdi Orlović.

Pametnica služi i defektolozima koji rade s djecom niže školske dobi koja imaju određene razvojne smetnje kao što su primjerice disleksija, disgrafija. S aplikacijom su startali 2012. godine, a u 2014. godini bilježe porast registriranih korisnika za 30%. U sklopu Zabina natječaja "Moja kreativna crta" Pametnica je uvrštena u finalnih deset najkreativnijih projekata 2014. godine. Orlović se odlučila objaviti Pametnicu i u tiskanom obliku te je učiniti dostupnom i onima koji nisu svakodnevno vezani za računalo.

Izvor: Poslovni dnevnik

Ako i vi želite Pametnicu u tiskanom obliku, glasujte OVDJE

Istraživanje provedeno na Sveučilištu Swansea u Walesu i Sveučilištu u Milanu pokazalo je da su studenti koji se pretjerano koriste digitalnom tehnologijom manje motivirani za učenje te da teže podnose ispitivanje.

Stanje će dodatno pogoršati pojačan osjećaj usamljenosti koji je obično rezultat uporabe digitalne tehnologije. 

U studiji je sudjelovalo 285 studenata, a ispitivano je koliko se učestalo koriste digitalnom tehnologijom, kakve su njihove vještine učenja i motivacija te kolika je razina tjeskobe i usamljenosti. Studija je otkrila negativan odnos između ovisnosti internetom i motivacije za učenjem. Studenti koji su ovisni o internetu također su izvijestili da im je teže produktivno organizirati svoje učenje te su bili tjeskobniji radi nadolazećih testova.

Studija je također otkrila da postoji povezanost između ovisnost o internetu i usamljenosti, što dodatno otežava učenje.

Profesor Phil REED sa Sveučilišta Swansea je rekao: „Ovi rezultati sugeriraju da studenti koji su ovisni o internetu imaju smanjenu motivaciju za učenjem, što rezultira lošijom akademskom uspješnošću.”

Otprilike 25 posto studenata izvijestilo je da provodi više od četiri sata dnevno na internetu, a ostali sudionici između jednog i tri sata dnevno. Glavni su razlozi korištenja internetom bili provođenje vremena na društvenim mrežama (40 posto) te traženje informacija (30 posto).

Profesor Roberto TRUZOLI sa Sveučilišta u Milanu rekao je: „Ovisnost o internetu pokazala se štetnom za niz sposobnosti poput kontrole impulsa, planiranja te osjetljivosti na nagrade. Manjak sposobnosti u ovim područjima može otežati učenje.”

Studija također sugerira da usamljenost utječe na pozitivno mišljenje o studiranju i visokom obrazovanju. Slabija društvena interakcija koja je povezana s ovisnošću o internetu povećava usamljenost te utječe na nedostatak motivacije za studiranjem i akademskim životom.

Profesor Reed je dodao: „Prije nego što nastavimo s digitalizacijom našega akademskog okruženja, moramo stati i razmisliti o tome hoće li to zaista polučiti željene rezultate. Ova bi strategija mogla donijeti određena poboljšanja, ali ona također sadrži rizike koji još uvijek nisu potpuno procijenjeni.”

Preneseno sa Školskog portala