Na svečanoj dodjeli održanoj u prostorima Vidikovca u Zagrebu predstavnici Zagrebačke banke – predsjednik Uprave Miljenko Živaljić te članovi Uprave Daniela Roguljić Novak i Lorenzo Ramajola – uručili su nagrade pobjednicima natječaja Moja prilika za inovativne poduzetničke koncepte, Moja zelena zona za zeleno poduzetništvo i Moja kreativna crta za kreativnu industriju i kulturu. Ova tri natječaja dio su projekta MOJ ZABA START 2014./2015., odnosno pristupa doniranju Zagrebačke banke koji je usmjeren poticanju poduzetništva. Deset projekata dobilo je 12 financijskih potpora ukupnog iznosa milijun kuna – devet po izboru stručne komisije, a tri po odabiru javnosti s time da su komisija i javnost u dva natječaja odabrali isti pobjednički projekt.

„Značajna je činjenica da projekti koji su se plasirali u finale te osvojili potpore dolaze iz različitih sektora i industrija. Zastupljeni su dizajn, kultura, web portali, IT aplikacije i tehnologije, zaštita okoliša, prijevoz, proizvodnja… To pokazuje da Hrvatska ima širok poduzetnički potencijal i da kao društvo moramo nastaviti činiti puno više u osiguravanju uvjeta za realizaciju tog potencijala. Naravno, za svaki dobar početak važni su i krajnji kupci proizvoda pa značajnim smatramo i velik angažman šire javnosti koja je putem naše web stranice s čak 30 tisuća glasova pomogla odabrati tri dobitnika financijskih potpora. U poduzetništvu je Hrvatska sadašnjost i bolja budućnost. Veselim se svakom koraku u tom smjeru koji ćemo napraviti zajedno“, rekao je predsjednik Uprave Zagrebačke banke Miljenko Živaljić.

Natječaji su raspisani 1. listopada 2014., a zaprimljeno je 600 prijava (Moja prilika – više od 200; Moja zelena zona – više od 150; Moja kreativna crta – gotovo 240). Nakon što je stručna komisija svakog od tri natječaja odabrala po 10 finalista (30 ukupno), svi su prošli edukaciju o poslovnom planiranju kojoj su polaznici dali visoku ocjenu 4,8/5. Nakon prezentacije pred komisijom odabrano je devet pobjednika, a stručna javnost je glasovima putem stranice www.mojzabastart.hr odabrala tri pobjednička projekta.

U natječaju Moja prilika projekti Nogar za bicikl s pumpom V-PUMP; samoljepljiva tkanina Gearskin i web aplikacija Rentlio dobili su nagradu stručne komisije od po 100.000,00 kuna, a web aplikacija Rentlio osvojila je i nagradu javnosti u iznosu od 33.000,00 kuna. Nagrade je pobjednicima dodijelio predsjednik Uprave Zagrebačke banke Miljenko Živaljić.

U natječaju Moja zelena zona projekti iCat – “zero emission island catamaran”, organska olovka “Fabula” i Sustav za obradu, pročišćavanje i dezinfekciju balastnih voda i drugih tekućina dobili su nagradu stručne komisije od po 100.000,00 kuna, a iCat – “zero emission island catamaran” dobitnik je i nagrade javnosti u iznosu od 33.000,00 kuna. Nagrade je pobjednicima dodijelio član Uprave Zagrebačke banke Lorenzo Ramajola.

U natječaju Moja kreativna crta projekti BOYA bojice/pastele za crtanje; FreeDA, Multiartistički projekt, Predstava, Izložba, Dokumentarni film i Pametnica – Radni materijali za rano poticanje intelektualnog razvoja dobili su nagradu stručne komisije od po 100.000,00 kuna, a Internetski portal o vizualnim umjetnostima i kulturi Vizkultura.hr dobitnik je i nagrade javnosti u iznosu od 33.000,00 kuna. Nagrade je pobjednicima dodijelila članica Uprave Zagrebačke banke Daniela Roguljić Novak.

 

Pozivamo vas da nam se pridružite u rastu i razvoju, u ponedjeljak 25.11.2019. na radionici Irene Orlović, drugoj radionici u ciklusu TERAPIJA IGROM I PRIČOM:

 

Kako komunikacijom oblikovati snažan mozak djeteta 

 

Datum: 25.11.2019.
Početak: 17:30 sati
Trajanje: 4 školska sata 
Mjesto održavanja: Hotel Academia, Tkalčićeva 88, Zagreb

PRIJAVITE SE OVDJE!

Edukacija je namijenjena roditeljima, odgojiteljima, učiteljima, psiholozima, pedagozima, socijalnim pedagozima, edukacijskim rehabilitatorima, logopedima, psihoterapeutima i svima drugima koje zanima ovo područje dječjeg razvoja.

 

O radionici

Cilj ove radionice je pomoći svima onima koji su zainteresirani za zdrav mentalni razvoj djece da razumiju način na koji se njihov mozak i um formiraju u prvim godinama, te kako mi odrasli utječemo na to formiranje. Na radionici ćemo praktično proći načine terapeutske komunikacije koji mogu pomoći da se izgradi povezujući odnos od kojega dobrim dijelom ovisi daljnji razvoj djetetovih, kako socio-emocionalnih, tako i kognitivnih sposobnosti o čemu se manje govori danas. Polaznici edukacije će dobiti uvid u ljudski mentalni sklop i načine njegova funkcioniranja, te će steći kompetencije potrebne da pomognu djetetu da gradi zdravu sliku o sebi, ali i kompetencije koje će im pomoći da razumiju sebe i grade bolje partnerske, prijateljske ili poslovne odnose.

 

O voditeljici radionice

Irena Orlović je završila petogodišnju edukaciju za neuro lingvističkog psihoterapeuta pri njemačkoj krovnoj oraganizaciji DVNLP. Dodatno se usvaršava na Mindsight Institutu kojega je osnovao dr. Daniel Siegel čije knjige je objavila u Hrvatskoj. Također je započela edukaciju u području tjelesno orijentirane psihoterapije. Certificirana je od strane njemačke krovne organizacije DVNLP i kao NLP – trener.

Autorica je nagrađivane web-aplikacije Pametnica, vlasnica i urednica izdavačke kuće Harfa putem koje je prethodnih 17 godina proučavala literaturu uglednih svjetskih neuroznanstvenika, psihologa i psihoterapeuta u području razvoja djece.
Vođena osobnim iskustvom kroz rad na ranoj stimulaciji sa svojim djetetom, koristeći neke od tih naslova, uredila je i objavila na hrvatskom jeziku seriju literature pod sloganom Knjige koje vole djecu. Prepoznata je od strane Udruge poslovnih žena KRUG jer je kao roditelj djeteta s poteškoćama u razvoju, uvidjevši da u Hrvatskoj nedostaje literature koja bi pomagala roditeljima u sličnoj situaciji, okupila stručni tim i pokrenula izdavačku kuću Harfa koja je danas prepoznata u javnosti kao kuća koja objavljuje literaturu renomiranih stručnjaka iz područja ranog razvoja djece.
Od strane iste udruge dobila je i nagradu kao Poduzetnica godine u kategoriji socijalnog poduzetništva, a pod pokroviteljstvom Predsjednice Republike Hrvatske. Trenutno je u procesu osnivanja inovativne Privatne osnovne škole s internacionalnim programom putem koje će djeca učiti jačati svoje kognitivne sposobnosti kroz socio-emocionalne programe.

 

PRIJAVITE SE OVDJE!

Početak: 17:30 sati
Trajanje: 4 školska sata
Mjesto održavanja: Hotel Academia, Tkalčićeva 88, Zagreb
 

Cijena pojedinačne radionice: 320 kn 
Mjesto na radionicama rezervirat ćete tek uplatom kotizacije.

Podatci za uplatu: 
Pametnica, obrt za edukaciju i savjetovanje, vl. Irena Orlović
HR0623400091160500652 (PBZ)​, poziv na broj: 251119.

Svi sudionici dobit će potvrdu o sudjelovanju.
Sve prolaznice i polaznici edukacije imat će priliku kupiti naše knjige po posebno sniženim cijenama, samo za njih za vrijeme trajanja edukacije.

 

Sudjelovanje je moguće otkazati isključivo pisanim putem (na mail adresu: pametnica@pametnica.me) najkasnije 7 radnih dana prije početka programa. Sudionici koji su odustali nakon tog roka ili ne prisustvuju programu, nemaju pravo na povrat kotizacije i dužni su platiti punu naknadu. Ako prijavljeni sudionik ne može sudjelovati na programu, može poslati drugog zamjenskog sudionika.

Pametnica zadržava pravo otkazivanja – u ovom slučaju, naknada se vraća u cijelosti. Popunjavanjem ovog obrasca za prijavu, prihvaćate ove odredbe i opće uvjete.

 

           

 

 

Djeca koja ne doručkuju često su pospana, slabije postižu koncentraciju i otežano prate nastavu.

Dobro uravnotežena i zdrava prehrana temelji se na uzimanju raznovrsne hrane, koja osigurava sve potrebne hranjive sastojke i optimalan dnevni unos energije, koji omogućava normalan rast i razvoj djece. Rezultati sistematskih pregleda učenika osnovnih i srednjih škola pokazuju da povišenu tjelesnu težinu ima oko 10% učenika i 7,8% učenica.

Pravilnim unosom hranjivih sastojaka tijelo održava učinkovitost i aktivnost, osigurava se visoka energetska aktivnost i otpornost na bolesti. Hrana koju jedemo mora biti u ravnoteži s tjelesnim potrebama i sadržavati dovoljnu količinu kalorija, bjelančevina, ugljikohidrata, masti, vitamina i minerala.

Prehrana školske djece mora se zasnivati na piramidi zdrave prehrane.

1. Temelj piramide čine proizvodi od žitarica, uključujući rižu (smeđu i bijelu), zob (zobene pahuljice), tjesteninu i kruh, najbolje crni ili integralni jer je bogat vlaknima. Ti proizvodi izvrstan su izvor B-vitamina. Vrlo vrijedne namirnice su i mahunarke (grah, grašak, leća, bob).
2. Svakodnevno treba jesti puno povrća, naročito zelenog lisnatog, poput špinata, blitve, te svježeg voća. Te su namirnice bogat izvor vitamina i minerala te biljnih vlakana, a osim toga sadrže i nisku količinu masti.
3. Treću stepenicu piramide čine mliječni proizvodi (jogurt, mlijeko, svježi sir), krto meso, perad, riba i jaja. Te su namirnice bogate bjelančevinama koje su osnovna prehrambena tvar za izgradnju stanica, proizvodnju hormona i enzima. Mlijeko i mliječni proizvodi glavni su izvor kalcija, koji utječe na rast i razvoj, povećava punoću kostiju i štiti od osteoporoze u zrelijoj dobi.
4. Na samom su vrhu piramide namirnice koje sadrže visok postotak masti, šećer i sol, koje treba uzimati u malim količinama.

Djeca školske dobi trebaju imati pet obroka dnevno, tri glavna (doručak, ručak i večeru) i dva međuobroka. Obroke treba uzimati u pravilnim vremenskim razmacima.
Doručak je izuzetno važan obrok, koji se ne smije preskočiti. Doručkom se u organizam unese 40% dnevnih energetskih potreba. Djeca koja ne doručkuju često su pospana, slabije postižu koncentraciju i otežano prate nastavu. Uravnotežen doručak od žitarica punog zrna ne deblja, što je važno naglasiti starijoj školskoj populaciji, kada djevojke, u nastojanju da se ne udebljaju, preskaču upravo taj obrok.

Posebno značenje ima školski obrok, marenda, koji treba biti sastavljen od hrane visoke prehrambene vrijednosti, a niže energije. Nikako se ne preporučaju slatkiši, grickalice, "brza" hrana (hot-dog, hamburger) i gazirana pića. Takvi proizvodi niske su prehrambene vrijednosti, s visokim sadržajem masti i koncentriranih ugljikohidrata što može uzrokovati prekomjernu tjelesnu težinu. Gojaznost postaje faktor rizika za nastanak niza kroničnih bolesti u kasnijoj dobi, a važan je čimbenik za nastanak psihičkih poremećaja, posebno u razvoju adolescencije.
Nepravilna prehrana može rezultirati i pretjerano niskom tjelesnom težinom, razvojem anemija zbog nedostatka željeza, smanjenom otpornošću organizma.
Na razvoj prehrambenih navika školske djece najveći utjecaj imaju roditelji, ali svakako treba naglasiti i utjecaj škole na oblikovanje djetetove ličnosti i usvajanje navika glede zdravog hranjenja i ponašanja.
 
Autor: Suzana Janković, dr. med. "Pedeset savjeta za zdravlje"
Uredilo: mr. sc. Marijan Erceg, dr. med.
Vijest je prenesena s internetskih stranica Ministarstva zdravlja.
 

 

Malo je reći da nam se svima svakodnevica promijenila iz temelja. Mnogi roditelji više ne odlaze na posao, dio njih svoj posao odrađuje od kuće dok se istovremeno s njima nalaze i djeca koja su do jučer odlazila u jaslice, vrtiće i škole. Nova situacija postavlja pred roditelje i nove zahtjeve. Kako uspješno žonglirati između potreba posla, potreba djeteta i vlastitih potreba u ovim naizgled beskonačnim danima koji su za mnoge roditelje male djece naporni. Iznenadni nestanak dnevnih, vrtićkih i drugih svakodnevnih rutina može biti destabilizirajući za djecu i roditelje i pobuditi u roditeljima određene zabrinutosti o utjecaju ove svakodnevice na njihovu djecu.

Jedan dio roditelja može biti zabrinut zato što djeca ne idu u jaslice i vrtić i brinu se za dugoročne posljedice po socijalizaciju i edukaciju djece. Neki od njih, kao odgovor na tu brigu pokušavaju dom što više približiti okruženju vrtića, a sebe ulozi odgajatelja. I negdje na tom putu, stvari mogu postati teške i za dijete i za roditelja, ma koliko truda i ljubavi je u planiranje i provedbu raznolikih aktivnosti uneseno. Jer djeca trenutno ne trebaju više aktivnosti, ona trebaju više odnosa i to s roditeljima koji se znaju nositi stresom izolacije i pri tom su dostupni, topli i podržavajući.

Normalno je i očekivano da će djeca sada tražiti više od roditelja. Dio zato što su im sada roditelji stalno „na oku“, a dio i zato što su im roditelji sad glavni izvor socijalnog kontakta. No, to ne znači da zbog toga treba sve stati i da se roditelj potpuno treba prepustiti djetetu. Djeci to zapravo i nije potrebno! Potrebno im je da u ovoj izmijenjenoj svakodnevici vide roditelje koji u domu i nadalje rade sve one stvari koje se ondje rade; da čiste, kuhaju, uređuju… Djeca imaju osnovnu potrebu da vide svoje roditelje kako rade odrasle stvari i kako žive odrasle živote, inače će djeca odrasti, a nikada neće naučiti kako je to biti odrastao, kao što to kaže Jesper Juul.

Zato na vrijeme koje roditelji provode kod kuće bez nekih edukativnih i planiranih aktivnosti ne treba gledati kao na vrijeme u kojem dijete ne uči ništa, dapače kroz različite svakodnevne aktivnosti dijete uči i usavršava različite vještine. Samostalno umivanje i češljanje, mazanje namaza na kruh, pranje zubiju, samostalno oblačenje, vezanje vezica sve su to važne vještine koje dio djece predškolske dobi nije usvojilo. Trenutno roditelji imaju dovoljno vremena prepustiti neke od tih vještina samo djetetu i njegovom tempu usvajanja.

Iako obavljanje kućnih poslova s malom djecom može za roditelja značiti i da će mu za njih trebati puno više vremena nego da ih samostalno obavi, sada je vrijeme da djecu uključite kamo god možete, čistite zajedno, kuhajte zajedno, radite u vrtu ili na balkonu sadite cvijeće.

Često se roditelji pitaju koliko se vremena treba igrati s djetetom, posebice je to aktualno sada kad su roditelji stalno na raspolaganju svojoj djeci. Na to pitanje nema pravog odgovora jer su djeca i roditelji različiti. Neki roditelji imaju veći kapacitet za igru s djetetom i oni će moći u igri uživati dulje, neki imaju kraći kapacitet i za njih je odgovor da bi s djetetom u igri ili bliskom kontaktu (npr. u ritualu čitanja priče) trebali provesti barem 30 minuta dnevno. Pritom je važno da roditelj odredi kratka razdoblja kvalitetnog vremena tijekom dana, kada može odložiti druge odgovornosti i usredotočiti se na igru sa svojim djetetom. Tijekom igre, potrebno je pustiti dijete da bude režiser igre, a roditelj treba prihvaćati njegove ideje. Ako živite tako da vam je lako dostupno dvorište ili neka izolirana šuma ili livada, vaše zajedničko vrijeme provedite u utrkama gore-dolje po livadi ili nabijanju lopte… Zapamtite da je dijete vođa igre i neka ono odluči što želi raditi!

Kada su u obitelji dvije ili više odrasle osobe ili je u obitelji neko starije dijete, dobro je dogovoriti se kada će tko i koliko imati vremena za igru s malim djetetom. Ovakva igra u kojoj dijete ima nepodijeljenu pažnju odrasle osobe osigurava za dijete dovoljno socijalnog kontakta i edukativne vrijednosti da nadoknadi moguće efekte izolacije. Djeca kroz ovakvu igru grade samopouzdanje i neovisnost te uče vještine poput dijeljenja i izmjenjivanja. Kada se s djecom roditelji igraju i pritom imaju nepodijeljenu pažnju, uče ih rješavanju problema, uče ih socijalnim vještinama poput obraćanja pažnje na izraz lica druge osobe, podučava ih se kako čekati svoj red i kako se nositi s frustracijom u za dijete sigurnom okruženju. Djeca kroz ovakvu igru dobivaju poruku da su važna i spremnija su drugi dio dana provesti u samostalnoj igri.

Kada roditelje ritam dana odvede dalje i trebaju obaviti neki drugi zadatak, važno je omogućiti da dijete ostane u vašoj blizini (ako ono to želi). Roditelj može reći djetetu da on sad želi da se dijete igra samo, ali da ga dijete može obavijesti ako mu treba pomoć. Djeci je nekad dovoljno da je roditelj u blizini dok se ono igra. I sad, u ovom trenutku osiguravanja vremena i prostora za samostalnu igru djeteta dolazi u obzir vrtićka mudrost koja kaže da je djeci potrebno osigurati materijale za igru, istraživanje i učenje. I pritom roditelji znaju da su kupovne igračke ono što djeci brzo dosadi. Djeca se zapravo najviše vole igrati s onim što nisu igračke, zato se u vrtiću govori o materijalima. Dio materijala im roditelj može ponuditi iz kućnih potrepština, npr. može djeci u veliku plastičnu posudu sipati rižu, palentu ili brašno, a djeca mogu dodati bagere i kamione i igra presipanja može početi. Dio materijala roditelj može zajedno s djecom izraditi npr. domaći plastelin ili kinetički pijesak. Također, roditelj može u prostor za igru dodati kutije, plastične zdjele, vijke i matice i gledati gdje će dijete mašta dalje odvesti. Ponekad je dovoljno da roditelj otvoriti svoj ormar i dopustiti igru presvlačenja ili šminkanja…

Osnovno pravilo je zabava, djeca rane i predškolske dobi ne trebaju planirane, školi slične aktivnosti, potrebno im je da im roditelji osiguraju prostor i materijale za igru te da ih puste da se igraju, također i da se dio dana poigraju s njima. Kroz igru i uvažavanje djetetovih potreba i interesa roditelji grade odnos sa svojom djecom, a to je ono što djeci trenutno najviše treba. Jednom kad ovo sve prođe djeca se ne će sjećati jesu li imala najbolje igračke, glazbene aktivnosti ili vježbe grafomotorike, sjećat će se kako su se roditelji nosili s izolacijom te kako su se osjećali u odnosu sa svojim roditeljima. Zato danas roditelji prvo svojoj djeci trebaju dati brigu o sebi, a ne dodatan stres praćenja planova i programa. Samo roditelj koji je dobro je i dobar roditelj, a roditelj koji je dobro, je i u mogućnosti graditi dobre odnose s djecom. A to je trenutno ono najvažnije.

 

Preneseno sa stranica DV Viškovo
Tekst je originalno objavljen u časopisu Dijete, vrtić, obitelj

 

 

Spremnost za školu nije jedna izdvojena vještina, već kombinacija raznih vještina koje pridonose školskom uspjehu, a uključuju: dobro tjelesno zdravlje, socijalnu i emocionalnu zrelost, jezične i komunikacijske vještine, sposobnost rješavanja problema i kreativnog razmišljanja te općenito poznavanje svijeta u kojem dijete živi. Uvijek je važno podsjetiti se da se djeca različito razvijaju i da svako dijete ima svoje jače i slabije strane.

Kako pomoći djetetu kada se odvaja od prijatelja u vrtiću?

Budući da proces odrastanja i sazrijevanja uključuje stalnu promjenu, postoje gubici koji se događaju pri prijelazu iz jedne razvojne faze u drugu. Odvajanje od vrtićkih prijatelja, kao i rastanak od omiljene odgajateljice iz vrtića, predstavlja jedan takav gubitak izazvan prirodnim procesom odrastanja. Nije moguće postati „školarcem“, a da prije toga dijete ne izgubi sigurnost vrtića i prijateljstva koja je izgradilo u tom okruženju. Iako je polazak u školu kod većine djece i roditelja popraćen osjećajem uzbuđenja i veselja, važno je razgovarati s djetetom i o promjenama koje će se dogoditi, što sve gubi odlaskom iz vrtića. Važno je pomoći djetetu da nađe način kako se oprostiti od prijatelja, posebno onih koje možda neće viđati u školi ili u susjedstvu.

Priprema za školu

Priprema za školu i zahtjeve škole počinje vrlo rano. Roditelji mogu puno učiniti kako bi razvili neke socijalne vještine i emocionalnu zrelost kod djece. Mogu pokazati djeci da će, bez obzira na to što se dogodi, oni brinuti o njima i voljeti ih. Djeca koja dobivaju puno ljubavi i pažnje, zagrljaja, ohrabrenja, držanja na krilu, spontano napreduju, rastu i razvijaju se brže od emocionalno zanemarene djece. Takva djeca će biti puno sigurnija u sebe i mati dobru sliku o sebi. Djeca oponašaju ono što vide od roditelja. Djeca roditelja koji, primjerice, vode brigu o sebi, redovito se bave tjelesnim aktivnostima, iskazuju poštovanje prema ljudima, suosjećaju s drugima, najvjerojatnije će usvojiti i težiti sličnim vrijednostima. Pokažite i vi entuzijazam prema učenju, stvaranju, školi…

Pohvalite dijete, pokažite ponos, ohrabrite njegovu znatiželju. Razgovarajte s djetetom o školi već u vrtiću, izrazite uzbuđenje i veselje zbog polaska u školu, pričajte o zanimljivim stvarima koje će naučiti u školi. Djeca vole ponavljati stvari, pa im pružite puno prilike za to i budite strpljivi. Ponavljanje uči djecu da je moguće nešto novo naučiti i uvježbati, čak i kad se činilo teškim u početku.

Kako djetetu olakšati prilagodbu na polazak u školu

• Nakon što je dijete upisano u školu, dobro je prije početka škole prošetati s djetetom, pokazati mu školu iznutra, i izgled razreda, prošetati oko škole i zadržati se na školskom igralištu. Često djeca pri upisu ostvare prvi kontakt sa školom, kako s prostorom tako i s učiteljicama koje rade u školi. Ukoliko dijete ide u vrtić, vjerojatno će prvi kontakt i posjet školi imati i sa svojim prijateljima i odgajateljima.
• Razvijte pozitivne stavove djeteta prema školi i učitelju – nemojte nikada plašiti dijete školom niti mu prijetiti njegovom učiteljicom. O školi pričajte kao o mjestu na kome će dijete puno naučiti, postati pametnije, raditi zanimljive stvari. Ne gradite sliku idealnog učitelja već sliku realnog čovjeka koji pomaže djeci da nauče mnoge zanimljive stvari.
• Na vrijeme i u ugodnoj atmosferi nabavite potreban pribor i odjeću za školu. Uključite dijete u sve aktivnosti oko nabave i pripreme školskog pribora i knjiga (zajedno napišite njegovo ime na knjige i bilježnice)
• U dogovoru s djetetom odredite prostor za rad i učenje. Vrlo je važno da dijete ima vrijeme i prostor za rad, učenje i pisanje svojih zadaća. Važna su jasna pravila vezana za učenje i školske obaveze, a poticanje učenja na istom mjestu i u isto vrijeme olakšava razvijanje radnih navika kod djece. Također, poželjno je da radna površina i prostor tijekom pisanja zadaće i učenja nemaju puno sadržaja i igračaka koje će odvlačiti djetetovu pažnju.
• Recite djetetu da imate povjerenja u njegove sposobnosti i ste uz njega ako mu treba pomoć. Razgovarajte na koje načine može zatražiti pomoć od vas, tko mu još može pomoći kada nešto ne razumije ili ima problema.
• Poželjno je privikavati dijete na sjedeći rad nudeći mu i uvodeći aktivnosti i sadržaje koji su mirniji i odvijaju se u sjedećem položaju.
• Navikavajte dijete na rad na papiru kroz crtanje, bojanke, čitanje priča i slične aktivnosti.
• Na vrijeme obavijestite dijete o svim promjenama koje slijede i razgovarajte o tome kako će se na njih prilagoditi – dio vremena će provoditi samo kod kuće, samo će se oblačiti i pripremati za školu, morat će samo kontrolirati izvršenje nekih higijenskih navika i sl.
• Uvježbajte s djetetom put do škole.
• Upoznajte ga s osobama koje će o njemu brinuti za vrijeme vaše odsutnosti.
• Dogovorite pravila koja će pomoći djetetu da se osjeća sigurno kod kuće i na putu od kuće do škole
• Naučite dijete adresu stanovanja, vaše brojeve telefona i gdje radite te druge važne informacije za koje procjenjujete da mogu pomoći djetetu da bude sigurno. Dajte mu mali adresar u kojem će te sve važne informacije napisati.
• Pažljivo planirajte godišnji odmor – ostavite si dane kako bi mogli prvih dana otpratiti dijete u školu i dočekati ga po povratku iz škole.
• Pobrinite se da učitelj/ica i stručna služba škole dobiju procjene razvoja vašeg djeteta iz vrtića kako bi imali što bolju spoznaju o njemu i važne informacije koje mogu pomoći boljem razumijevanju djetetovog ponašanja i eventualnih teškoća.

Pri polasku u školu većina djece ima iskustvo odvajanja od roditelja. Mnoga djeca prvi puta to iskuse već u vrtiću, a neki su možda provodili dio vremena sa članovima šire obitelji. Nova pravila, drugačiji način rada od onog u vrtiću, očekivanja i zahtjevi školske sredine predstavljaju stresnu situaciju i potrebno je određeno vrijeme kako bi se djeca privikla na novu sredinu. Moguće je da se separacijski strahovi, koji su razvojno očekivani, pojačati i postati izraženiji, što se u ponašanju djeteta može opaziti kroz teže odvajanje od roditelja, brizi za sigurnost roditelja, pozivanje roditelja da ostane u školi, ili odbijanje odlaske u školu. Neke od ranije spomenutih stvari koje mogu olakšati djeci polazak u školu doprinijet će smanjenju početne tjeskobe i zabrinutosti djeteta. Većina škola omogućuje roditeljima da prvih dana ostanu duže u školi i borave u razredu s djecom, što pomaže djeci da se osjećaju sigurnijima.

I ne zaboravite, dijete koje postaje učenik ne prestaje biti dijete!

 

Preneseno s Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba
 

 

Vaše dijete je dobilo dijagnozu autizma. U tom trenutku imate toliko podijeljenih osjećaja. Možda ne znate što očekivati, a možda vas to i plaši. Razgovarali ste s liječnicima, terapeutima, vašim bližnjima i svi su imali puno toga za reći. Guglali ste, guglali i guglali. No, jeste li ste razgovarali s roditeljima koji su već bili u toj poziciji? Oni vam sigurno imaju što za reći, a ovo su 42 izjave koje bi trebali jako dobro upamtiti.

 

1. To što je dijete dobilo dijagnozu nije promijenilo vaše dijete. Vaše dijete je od rođenja imalo autizam, no sada ste dobili ime onoga što se događa. I sama sam bila prestrašena dijagnozom dok nisam shvatila da ona ne mijenja apsolutno ništa po pitanju tko je moje dijete i što će ono biti.
2. S vašim djetetom nije ništa loše. Njegov mozak je samo drugačije umrežen. Vi ćete u svemu najbolje zastupati svoje dijete.
3. Uzmite si vremena i izrazite sve osjećaje koje osjećate. Niste loš roditelj ako se zbog dijagnoze osjećate očajno. Taj osjećaj će brzo proći kako ćete sve više učiti. Okružite se sa drugim roditeljima djeteta s autizmom. Oni će vam biti najbolji prijatelji i terapeuti, jer oni točno znaju kako vam je. Krenite sa svom dostupnom podrškom za dijete, a mislite da može pomoći. Vaše dijete će u potpunosti promijeniti vaše viđenje svijeta, postat ćete suosjećajnija, draga osoba. Slavite svaki napredak i nikada ne gubite nadu. Ohrabrujte dijete, a ono će vas oduševiti. Jedan dan će biti teško, već drugi može biti trijumfalan. Vi ćete biti OK.
4. Kao i kod neurotipično razvijene djece, nema dva ista djeteta s autizmom. Idite korak po korak. Iako izgleda obeshrabrujuće, lijepo je to putovanje.
5. Vjerujte u svoje dijete i vjerujte u sebe. Uložite sve svoje mogućnosti. Često se podsjetite kako ste dobar roditelj i da vi svoje dijete najbolje poznajete.
6. Ne zaboravite da radite sve ono što paše vama i vašem djetetu. Drugi vas možda neće razumjeti, ali to je u redu…niti ne trebaju.
7. Vi ste ono što će u životu vašeg djeteta napraviti najveću razliku. Educirajte se i nikome ne dozvolite da određuje vašem djetetu granice uspjeha.
8. Dijagnoza ne mijenja vašu ljubav prema vašem djetetu. Neće spriječiti vaše dijete u životnim ostvarenjima, no putovanje će biti bitno drugačije. Prihvatite svoje dijete i pokušajte ući u njegov svijet.
9. Saznajte koje su usluge i podrške dostupne u vašem kraju. Nađite nekoga za razgovor tko je već bio u vašoj situaciji. Ne bojte se postavljati pitanja i tražiti pomoć. I ne zaboravite se brinuti i o sebi.
10. Fokusirajte se više na izvlačenje dobroga iz vašeg djeteta. Većina „lošeg“ ponašanja su načini na koji se djeca s autizmom izražavaju. Samo gledajte i slušajte. Priključite se i grupama podrške jer u ovome niste sami.
11. Dijagnoza ne mijenja vaše dijete. Samo vama daje drugačiji pogled kako bi razumjeli svoje dijete.
12. Samo zato što izgovorene riječi vašeg djeteta vama nemaju smisla, ne znači da nisu smislene vašem djetetu.
13. Nisu sva djeca ista, ali mnogi roditelji osjećaju isto. Mi razumijemo kada prijatelji i obitelj ne. I to je u redu. Možete im olakšati – vi ste jedini stručnjak za vaše dijete.
14. Uzmite vremena da proradite dijagnozu. A onda čitajte, čitajte, čitajte. Čitajte sve do čega stignete.
15. Prihvatite putovanje, prolijevajte suze, budite ljuti, frustrirani…ali iznad svega, naučite prihvatiti. Učite i volite.
16. Razgovarajte s nekim tko je na tom putovanju duže od vas. U redu je i zapisivati. U redu je i iznova postavljati ista pitanja dok ne shvatite.
17. Usporite, pratite djetetov ritam. Zapamtite, ako se dijete osjeća voljeno i da ga se razumije, biti će više u mogućnosti razumjeti svijet oko sebe. Zapamtite da ste prekrasan roditelj koji se maksimalno trudi i dajte si predaha. Svaki dan započnite ispočetka i volite jedni druge.
18. Vi znate svoje dijete bolje od svih drugih. Vjerujte svojim instinktima. Istražujte, ali slušajte i onaj mali glas iznutra. A onda natjerajte i terapeute i liječnike da slušaju. Izgradite svoju ekipu i pomozite vašem djetetu.
19. Uvijek će biti vaša beba, a dijagnoza je ovdje samo kako bi dijete dobilo pomoć kakvu treba. Dijagnoza ne mijenja ono što je vaše dijete.
20. Za vaše dijete ima jako puno nade.
21. Dobrodošli u pleme! Niste sami u svome strahu, tuzi, zbunjenosti ili brigama kako će se vaše dijete uklopiti u ovaj svijet. Mi, koji smo na ovom putovanju već danima, mjesecima ili godinama još uvijek imamo takve dane. Izađite u društvo, pronađite roditelje djece s autizmom u vašem kraju i budite ponosni na svaki uspjeh bez obzira kako se malen čini drugima. Vi ste svom djetetu najbolji zastupnik i navijač. Možete vi to!
22. Život nije završio. Dan vam je ključ s kojim možete polagano otključati potencijale vašeg djeteta. Pobrinite se za danas i ne brinite za sutra. I samo nastaviti voljeti svoje maleno.
23. Educirajte se. Radite. Zajedno. Ovo je putovanje na koje se morate ukrcati kao cijela obitelj. Svi ćete učiti i rasti na načine koje nikada niste mogli ni zamisliti.
24. Ne dozvolite da vam itko određuje kako bi se trebali osjećati. Ono što osjećate, osjećate. Poštujte svoje osjećaje.
25. Možete vi to!
26. Naučit ćete posve novi jezik, a iako će ponekad biti teško, možete računati na pomoć. Dajte da vas zagrlim jer će sve biti u redu.
27. Zapamtite da je dijagnoza početak. Imat ćete uspona i padova kakvih bi imali i sa bilo kojim neurotipičnim djetetom. Dijagnoza samo mijenja kako ćete pomoći svom djetetu, ne mijenja dijete.
28. Nemojte biti nervozni. Ljudi će svašta govoriti – ružno i nepristojno. Ignorirajte to.
29. Neka dostignuća će dosegnuti kasnije od vršnjaka, ali kada ih dosegne, to će biti još uzbudljivije.
30. Prilagodite svoja očekivanja – ne prema djetetu, već prema sebi.
31. Potražite znakove koje vam dijete daje. To je zagonetka. Ali tu su znakovi i ne morate rješavati zagonetku sami. Postoje toliki dobri ljudi koji će vam pomoći. I ne morate odmah krenuti na sve terapije. I jedno po jedno je u redu.
32. Otkrijte i njegujte djetetove prednosti.
33. Dišite i potražite pomoć.
34. U redu je da se osjećate tužno. S vremenom će proći.
35. Ako vam netko kaže da trebate tugovati, a vama se to ne čini potrebnim zanemarite savjet.
36. Sve će biti u redu.
37. Lako je odbijati, ali time štetite djetetu. Ispočetka je prihvaćanje teško, ali kada do njega dođe moći ćete krenuti naprijed i potražiti pomoć za svoje dijete.
38. Ne uspoređujte svoje dijete s drugom djecom, ni u spektru niti van njega. Prirodno je da želite znati kakav će biti život vašeg djeteta, ali uspoređivanje vam to neće otkriti. Ne uspoređujte svoje reakcije i osjećaje sa reakcijama i osjećajima vašeg partnera, obitelji, drugih roditelja – nikoga. Vaše dijete, vaš život i vaši osjećaji su prekrasni, vrijedni i cijenjeni.
39. Posegnite za svojom obitelji, prijateljima, drugim roditeljima iz spektra. Najbolje što možete učiniti je izgraditi vaš sustav podrške. Trebat će vam.
40. Nikada ne slušajte onoga koji postavlja granice vašem djetetu…nikada.
41. Smatrajte svoje dijete kompetentnim. Učite ga da svi imamo prednosti i slabosti, te da svi ponekad trebamo pomoć. Okružite se ljudima koji vas bezuvjetno prihvaćaju i podržavaju. Budite sanjar i težite najboljem. Uložite svoju bezuvjetnu ljubav i iznenadit ćete se koliko ćete daleko dogurati.
42. Čestitam. Upali ste na prekrasno putovanje. Bit će malo kvrgavo, stoga se čvrsto držite. Bit ćete oduševljeni drugačijim pogledom na svijet koji će vam vaše dijete otvoriti.

 

Preneseno s Autizam.net

 

Svaki roditelj želi da mu dijete bude pošteđeno poteškoća, da bude dobar učenik i da se jednoga dana bavi poslom koji će mu pružati zadovoljstvo i ujedno osigurati dobar život.

 

Iako ne postoji recept za odgajanje uspješne djece, psiholozi ukazuju na neke činitelje koji ukazuju na uspjeh.

Prema pisanju magazina Business Insider, neke od navika koje su zajedničke roditeljima uspješne djece su sljedeće:

 

Uključuju djecu u obavljanje kućanskih poslova

“Ako dijete ne pere suđe, onda to znači da to netko drugi radi umjesto njega”, tvrdi Julie Lythcott-Haims, autorica knjige Kako odgojiti odraslu osobu.

Lythcott-Haims ističe da djeca koja ne obavljaju kućanske poslove niti ne mogu naučiti da se posao mora završiti i da svako od nas treba doprinijeti kako bi nam svima bilo bolje.

Osobe koje su u djetinjstvu razvile radne navike u kasnijoj se dobi dobro snalaze u svojim radnim okolinama, postaju suosjećajni jer iz vlastitog iskustva razumiju što znači trud.

 

Uče djecu socijalnim vještinama

Znanstvenici državnog sveučilišta Pennsylvania promatrali su više od 700 djece iz raznih dijelova SAD-a od rođenja do 25. godine života i uočili značajnu vezu između njihovih socijalnih vještina u vrtiću i uspjeha u odrasloj dobi.

Pokazalo se da su socijalno kompetentna djeca koja su se družila s vršnjacima pomagala drugima, znala se uživjeti u osjećaje drugih i bila sposobna samostalno rješavati probleme. Ujedno su mnogo češće završavala fakultete i stjecala stalne poslove prije 25. godine nego djeca s ograničenim socijalnim sposobnostima.

“Ovo istraživanje dokazuje da najbolje što možemo učiniti da bismo pripremili djecu za zdravu budućnost jest da im pomognemo da razviju socijalne i emocionalne vještine”, rekla je Kristin Schubert, programska direktorica Fondacije “Robert Wood”.

 

 

Vjeruju u uspjeh svoje djece

Analizirajući nacionalno istraživanje u kome je sudjelovalo 6.600 djece, profesor sa Sveučilišta Kalifornija u Los Angelesu Neal Halfon i njegov tim ustanovili su da na dječje postignuće u ogromnoj meri utječe roditeljsko povjerenje.

“Roditelji koji su svoje dijete vidjeli na fakultetu, uspijevali su ga usmjeriti ka tom cilju, neovisno o primanjima i ostalim resursima”, tvrdi Halfon.

 

 

Dobro se slažu

Djeca čiji se roditelji često svađaju, bilo da su u braku ili razvedeni, obično lošije prolaze od djece čiji se roditelji slažu, otkrila je analiza studije provedene na Sveučilištu Illinois.

Neka istraživanja pokazala su da su djeca koja su rasla u nekonfliktnoj sredini samo s jednim roditeljem, uspješnija nego djeca koja su rasla u konfliktnim obiteljima s oba roditelja.

Roditeljske svađe koje prethode razvodu također negativno utječu na djecu, a sukobi poslije razvoda snažno utječu na prilagođavanje djece.

“Kada djeca prisustvuju konfliktu i vide da su ga roditelji riješili, postaju sretnija no prije nego što su ga vidjela”, govori E. Mark Cummings, razvojni psiholog Sveučilišta Notre Dame.

Takvi sukobi uvjeravaju ih da roditelji mogu riješiti stvari.

Isto tako, djeca primjećuju kada se jedan roditelj povlači da bi izbjegao svađu ili prekid komunikacije, a njihova emocionalna reakcija na to nije pozitivna.
 

 

Uče djecu matematiku od malih nogu

Meta-analiza 35 000 predškolaca iz SAD-a, Kanade i Engleske otkrila je da razvoj matematičkih sposobnosti od najmlađih dana može značiti ogromnu prednost ne samo u matematici, već i u čitanju.

 

 

Opušteni su

Sudeći prema rezultatima nedavnog istraživanja, na temelju broja sati koje majke provode s djecom u uzrastu od tri do jedanaest godina ne može se izvesti zaključak o dječjem ponašanju, blagostanju ili postignuću. Štoviše, pretjerana brižnost roditelja, koji se ne odvajaju od djeteta da bi ga konstantno kontrolirali, može imati negativne posljedice.

“Ako je majka pod stresom, naročito ako bezuspješno pokušava uskladiti obaveze na poslu s vremenom koje će posvetiti djetetu, to može loše utjecati na dijete”, rekla je jedna od autorica studije Kei Nomaguchi.

 

Emocionalna zaraza – psihološki fenomen koji znači da se ljudi zaraze osjećanjima drugih ljudi – objašnjava zašto je tome tako.

Ako vam je prijatelj sretan, zarazit će vas svojom vedrinom; ako je tužan, prenijet će tu tugu i na vas. Prema tome: ako je roditelj iscrpljen i frustriran, takvo emocionalno stanje može se prenijeti i na djecu.

 

 

Daju prednost trudu u odnosu na izbjegavanje neuspjeha

Postignuće djeteta ovisi i o njegovoj percepciji podrijetla uspjeha.

Težnja za uspjehom i izbjegavanje neuspjeha pod svaku cijenu način su da sačuvamo svijest o sebi kao o pametnima ili sposobnima.

S druge strane neuspjeh možemo promatrati i kao odskočnu dasku koja učvršćuje našu posvećenost razvoju i pomicanju granica naših sposobnosti.

Ako se uspjesi djece pripisuju urođenoj inteligenciji oni će razviti nepromjenjivi mentalni sklop i bit skloniji prvom navedenom ponašanju. Ako pak misle da je uspjeh rezultat uloženog truda, razvit će takozvani mentalni sklop rasta.

 

 

‘Autoritativni’ su, a ne autoritarni ni popustljivi

Studija Sveučilišta Kalifornije u Berkeleyu, prvi put objavljena 1960. godine, ukazala je na tri osnovna načina odgoja djece: popustljivi, autoritarni i autoritativni.

Popustljivi roditelji se trude ne kažnjavati djecu i daju im pretjeranu slobodu u ponašanju.

Autoritarni roditelji nastoje oblikovati i kontrolirati dijete na temelju utvrđenih pravila ponašanja.

Autoritativni roditelji se trude usmjeravati dijete na racionalan i konstruktivan način. Potonji se način ujedno pokazao i kao najprimjereniji od triju navedenih.

 

 

Uče djecu da budu ustrajna

Ustrajnost je važna karakterna osobina koja bitno utječe na uspjeh. Sklonost održavanju vlastitih interesa i ulaganje napora u ostvarivanje dugoročnih ciljeva dovodi se u vezu s postignućima na području obrazovanja. 

Glavna je ideja da se djecu nauči da zamišljaju i ostvaruju budućnost kakvu žele.

 

 

Shvaćaju važnost zdrave ishrane

Razvijanje navika u ishrani psihofizički zdrave djece zahtjeva angažman roditelja. Da biste pomogli djetetu da nauči prihvatiti svoje tijelo i stekne pozitivnu sliku o njemu, treba mu primjerom pokazati.

 

 

Izvor: cjelovitost.hr

 

Svatko od nas uči i prima informacije na svoj, jedinstven način. Svijest o tome je jako važna. Kao i senzibiliziranje ljudi na tu temu. Time pozitivno utječemo na djecu, roditelje, učitelje i društvo u cijelosti.

Nema većeg dara kojeg možete dati djeci od pomoći da shvate da nemaju problem – da su posebna upravo takva kakva jesu.
Roditelji su to mahom osvijestili kada je u pitanju njihov osobni odgoj. Međutim škola i obrazovni sustav kaskaju.  
O tome što možemo promijeniti u već ustaljenim konceptima učenja, razgovarali smo s profesoricom i terapeutkinjom Anjom Melcher koja prati razvojne trendove modernog društva te nudi najnovija saznanja s područja rasta i razvoja.

Djecu možemo podučavati na dva načina, objašnjava Melcher.

Izvana prema unutra

Temeljni je princip strah od autoriteta, moći i kazne. Princip koji sigurno na duže staze nema pozitivan učinak. Ideal takvih škola je poslušnost. Obrazovanje izvana prema unutra znači da se od djece očekuje da većinu vremena budu pasivna. Znanje se širi odozgo prema dolje, od stručnjaka ili autoriteta k učenicima, uloga učenika je primati informaciju. Osnovno sredstvo komunikacije su zapovijedi i zahtjevi ‘trebaš’, ‘moraš’. Učenici se vrednuju prema bodovima u testu i onda se prosuđuju kao vrijedni pohvale ili pokude. Vrednujemo ih međusobnim uspoređivanjem, npr.: "Ti si dobar, ali on je bolji." Motivirajuća su sredstva nagrade i kazne.
Takve strukture naglašavaju kontrolu i zahtijevaju popuštanje, poslušnost i ponad svega red. Kako bi se osiguralo zadovoljenje tih zahtjeva, pažljivo se stvaraju politike, programi i očekivanja. Pretpostavka je da su djeca nepokorna, nepouzdana i nesposobna da se nauče samokontroli, samodisciplini i samokritici. Prisutan je strah, da će bez politike izvana prema unutra, radi održavanja kontrole, nastati kaos i ništa se vrijedno neće naučiti. U takvom školskom modelu obrazovanja, prema Alfie Kohn, "problem je uvijek u djetetu koje ne radi što mu se kaže." Pri tome se prikladnost standardiziranih očekivanja za različite učenike obično ne razmatra.

Iznutra prema van

Drugi način na koji možemo djecu poučavati je iznutra prema van. U toj filozofiji očekuje se da djeca budu aktivna i uključena. Vidi ih se kao pojedince s vlastitim crtama i atributima. Oni su ljudi koje treba upoznati, ljudi s kojima se treba ophoditi. Vidi ih se kao ljude koji postaju cjeloviti iznutra prema vani, prema vlastitom vremenskom rasporedu. Očekivanja i metodologije se koliko je više moguće individualiziraju. Roditelji i učitelji postavljaju prikladne uvjete koji potiču razvijanje vještina i uspjeh u učenju. Poštovanje je osnovno načelo interakcije. Budući da način na koji gledamo i tretiramo dijete može biti samoispunjavajuće proročanstvo, kada se djetetove jake strane njeguju i poštuju, ono uči biti samopouzdana osoba s mnogo poštovanja. Motivacija za učenje dolazi od interesa, snaga i priznatih ciljeva te iz prikladnih izazova.

U tom kontekstu jako je važno djecu podučavati sukladno njihovom stilu učenja. Takav pristup potiče obrazovanje iznutra prema vani. Najvažniji način održavanja djetetove prirodne znatiželje za učenjem je da im pomognemo pronaći tko su ona stvarno – u čemu su dobra i što vole. Trebamo prestati obraćati pažnju na to što djeca ne mogu i početi naglašavati što mogu. Za to su prvenstveno odgovorni njihovi roditelji i učitelji.  

Djeca provedu pet dana u školi, a sedam dana tjedno kod kuće s roditeljima. Prema istraživanjima, jedan od najuvjerljivijih nalaza, jest utjecaj i važnost uloge roditelja u obrazovanju djece. Stoga je bitno i roditelje educirati kako da pristupe djetetu, koristeći model stila učenja. Time se bavimo u našem centru Cjelovitost.

Djeca čije su potrebe za učenjem zadovoljene, postaju samopouzdana, spremna za učenje i sposobna za samousmjeravanje.

Naše školski sustav je dotrajao, a vidimo da su reforme školskih sustava prisutne i u mnogim drugim državama. Sustav obrazovanja kako danas obrazujemo djecu osmišljen je u prvoj polovici 19. stoljeća, u doba prosvjetiteljstva i industrijske revolucije, kada su potrebe obrazovanja bile drugačije. Danas su još uvijek škole organizirane kao tvornice iz vremena industrijskog procvata, po principu: ne razmišljaj, budi poslušan i radi.

Problem je u tomu što pokušavamo uploviti u budućnost oslanjajući se na ono što smo radili u prošlosti, te oslanjajući se na model obrazovanja "Izvana prema unutra".

Današnje doba je neizvjesno i nosi mnoštvo promjena za koje ne znamo kako ćemo se nositi s njima u budućnosti. Ono što nam treba je nova i svježe energija individualaca.

Puštajući djetetu da razvija i izražava svoje unutarnje potencijale, radimo za njih i njihovo bolje sutra, bez da ih želimo oblikovati prema vlastitim zamislima i idejama.

Što je djetetu potrebno za "ispravan" način učenja?

Prije svega potrebno mu je da ga se vidi i da ga se uvažava.

Škole su sklone jednom stilu učenja i uglavnom se obraćaju jednom tipu učenika. Tradicionalna učionica koja je organizirana tako da poučava uglavnom kroz auditorni modus, zadovoljava potrebe svega 34% učenika. Zbog te naklonosti mnoga se djeca tamo ne osjećaju dobro. Na sreću, školski sustav, sve više pažnju obraća  na rad istraživača i učitelja o važnosti individualnih stilova. Posljedično tome termini poput: temperament, modalitet, multisenzorički pristup, emocionalna inteligencija i mnogostruke inteligencije, postale su poznati roditeljima i učiteljima u cijelom svijetu, te sukladno tome sve više ljudi govori o ključnoj ulozi stilova učenja u obrazovanju mladih ljudi.

Stoga bi ključ ispravnog načina učenja bila prilagodba metoda i tehnika djetetovom individualnom stilu učenja. Time će učenju dijete pristupati sa znatiželjom i samomotivirano.

Bulimično učenje i trpanja ogromne količine kratkoročnog znanja te njegovog izbacivanja po zapovjedi, zasnovano na idealu poslušnosti izgubilo je smisao. Tako se djeca otuđuju od škole jer ne mogu vidjeti čemu ona služi i koji je njezin smisao. Došlo je vrijeme da se  učenju i našim individualnim različitostima pristupi  na drugačiji način.

Roditelji i prezaštitnički odnos prema djeci

Kada je riječ o školskom uspjehu roditelji često nisu svjesni svog prezaštitničkog stava, tjeskobe i visokih očekivanja spram djeteta. Pretjerana roditeljska zaštita temelji se na strahu. Umjesto da preispitaju vlastite strahove, često se dogodi da tjeskobu prebace na djecu, a visoka očekivanja ih dovedu do toga da svoje dijete uopće ne vide od vlastitih očekivanja i projiciranja budućnosti. Pri tome roditelji izgube stvarni kontakt s djetetom i podršku koja je djetetu zapravo potrebna. Tužna je to situacija u kojoj su djeca suočena sa stalnim procjenjivanjima (dobro/loše), prvo u školi kroz ocjene, a onda i od vlastitih roditelja. U neku ruku, kao da se sve ono što ona stvarno jesu, svodi na procjenjivanje.  

Djeca će većinom dati sve od sebe da zadovolje svoje roditelje. Uspjet će u tome manje ili više. Međutim cijena je previsoka. Cijenu čine potisnuti dijelovi sebe na koje djeca nemaju pravo. Dijelovi su to koji se pitaju: što je meni važno, što želim, što mislim i sl.

U doba kada se više govori o pravima djece, roditelji su zbunjeni s postavljanjem vlastitih granica. S jedne strane ne žele biti prestrogi, a s druge strane počinju previše popuštati. Svakako da je jako važno znati/moći djetetu reći ne kada tako osjećamo i mislimo: tako dijete razvija vlastiti osjećaj sebstva – da sam ja – ja i da je bitno da ima mišljenje koje može izraziti. To ga uče roditelji vlastitim primjerom. Ono što djetetu svako treba jest postavljanje jasnih granica i strukture, unutar kojih raste i uči se vlastitoj odgovornosti.

Puno puta se pažnja roditelja usmjeri na osiguranje djetetu školovanja i dodatnih aktivnosti, te se previdi bavljenje gore navedenim pitanjima, koja su sjeme dobrog i sretnog života. Kada se na ovaj način brinemo o djetetu, ono se tako počinje brinuti o sebi.  

Stjecanje samopoštovanja, odgovornosti i kreativnosti u učenju

Prvi korak u razvijanju samopoštovanja bila bi svjesnost o sebi (samosvijest) tj. sposobnost da vidimo sebe kakvi doista jesmo, a ne samo onakvima kakvima bismo htjeli biti. Samopoštovanje je naša osobina procjene sebe i čine je samosvijest i samopouzdanje. Bitno je razumjeti te pojmove, kako bismo razumjeli sebe.

Samosvijest predstavlja neku vrstu stabilnog unutarnjeg stupa. Razvijen osjećaj samosvijesti prepoznaje se po zadovoljstvu samim sobom, dok nizak stupanj samosvijesti obilježava stalan osjećaj nesigurnosti, pretjerana samokritičnost i osjećaj krivnje.

Samopouzdanje govori o našem uvjerenju o vlastitim sposobnostima: što nam ide dobro, u čemu smo vješti, a u čemu smo neuspješni.

Ako promatramo samopoštovanje u cijelosti, vidimo koliko je važno razvijati i samosvijest i samopouzdanje. Čovjek koji posjeduje zdravu samosvijest rijetko ima problema sa samopouzdanjem. Signali niskog samopoštovanja su sramežljivost, pretjerana povučenost, strah od bliskosti s drugima, strah od javnog nastupa i/ili autoriteta.

Razvijanjem samosvijesti razvijamo i poštovanje prema drugima što je na mnogo načina povezano s odgovornošću. Ako znamo preuzeti odgovornost za sebe, znamo preuzimati i odgovornost za odnose s drugima. Osobna odgovornost sastoji se od samosvijesti i zastupanja svojih stavova. Imati svijest o sebi, biti svjestan što mi (ne) treba, što (ne)volim, što hoću ili što neću te podrazumijeva da se znamo založiti za vlastite potrebe.

Kreativnost je mentalni proces koji uključuje stvaranje novih ideja, pojmova ili rješenja problema ili novih poveznica između postojećih ideja ili pojmova. S neurobiološkog stajališta neki autori pišu da je potrebna koaktivacija i komunikacija između regija mozga koje obično nisu čvrsto povezane. U našem centru putem korištenje različitih metoda i tehnika učenja, koje aktiviraju rad lijeve i desne polutke mozga, potičemo kreativnost u radu, na način da:

 

• Uspostavljamo namjeru i svrhu,
• Gradimo osnovne vještine,
• Ohrabrujemo sakupljanje određenog znanja,
• Stimuliramo i nagrađujemo znatiželju i istraživanje,
• Gradimo motivaciju (posebno intrinzičnu),
• Ohrabrujemo samopouzdanje i spremnost na preuzimanje rizika,
• Usredotočeni smo na usavršavanje vještina i samokompetitivan duh,
• Promičemo potporna uvjerenja o kreativnosti,
• Pružamo prilike na izbor i otkriće,
• Razvijamo samoupravljačke sposobnosti (metakognitivne vještine),
• Poučavamo tehnike i strategije koje potiču kreativne izvedbe,
• Pružamo osjećaj uravnoteženosti.

Što nedostaje u školama?

Ono što definitivno nedostaje u školama jest: kreativnosti, inovativnosti, kritičkog mišljenja, estetskog vrednovanja, inicijativnosti, poduzetnosti, odgovornosti, odnosa prema sebi, drugima i okolini te vladanja.

Također je bitno aktiviranje svih kanala primanja informacija od vizualnog, auditivnog i kinestetičkog/taktilnog kroz poučavanje.
Zanemareni su predmeti poput likovnog, tehničkog (izrađivanje korisnih predmeta), domaćinstva, tjelesnog, kao i provođenja vremena u prirodi. Ono što fali je praktična primjena tih znanja, kroz iskustveni rad i igru.

Bitan je i razvoj psiho-socijanih vještina kroz rad s učenicima, koji bi im donio korist u svakodnevnom odnosu sa sobom i drugima te svijetom oko sebe.

Sve navedeno kroz ovaj tekst pregled je trendova koji pozivaju na buđenje i prilagodbu novom vremenu. Sažetak u četiri točke glasio bi:

• Praksa, a ne samo teorija – priprema za stvarni svijet
• Digitalizacija učenja – usvajanje novih tehnologija u učenju i poučavanju
• Inovativne metode i personalizacija podučavanja
• Multidisciplinarnost u radu

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Više od četvrtine djece koja kreću u osnovnu školu ne zna komunicirati punim rečenicama, dok istodobno raste zabrinutost zbog količine vremena koje djeca provedu ispred ekrana, upozorenje je britanskog ministra obrazovanja Damiana Hindsa u svom govoru o društvenoj pokretljivosti. Na žalost, ništa bolje stanje nije ni u Hrvatskoj, unatoč činjenici da djeca u školu kreću i dvije godine kasnije nego mali Britanci.

 

"Više od četvrtine djece koja kreću u osnovnu školu ne zna komunicirati punim rečenicama, dok istodobno raste zabrinutost zbog količine vremena koje djeca provedu ispred ekrana", rekao je britanski ministar obrazovanja Damian HINDS u svom govoru o društvenoj pokretljivosti. Hinds smatra da bi tehnologija mogla pomoći roditeljima u ranom razvoju jezika njihove djece. Ministar obrazovanja također je obećao da će u deset godina prepoloviti broj djece koja nemaju potrebne vještine ranoga govora ili čitanja.

Statistički podaci pokazuju da 28 posto djece u dobi od četiri i pet godina ne zadovoljava razinu komunikacije i pismenosti koje se od njih očekuje.

"Skandalozno je da imamo djecu koja kreću u školu, a nisu sposobna komunicirati punim rečenicama niti čitati jednostavne riječi" – kaže Hinds. – "To je problematično. Naime, ako zaostajete od samog početka, teško ćete uhvatiti korak s ostalima. Vaši vas vršnjaci neće čekati, stoga se ovaj jaz samo produbljuje. To ima velik utjecaj na društvenu pokretljivost."

Dva je puta veća vjerojatnost da će četverogodišnjaci i stariji od njih s lošim vokabularom biti nezaposleni u dobi od 34 godine, za razliku od djece s dobro razvijenim rječnikom, pokazuje istraživanje.

Najavljujući obrazovnu konferenciju koja će se održati ove jeseni, a da bi potaknuo roditelje da vrlo rano počnu poticati jezični razvoj kod svoje djece, Hinds je rekao: "Učenje kod kuće, sasvim razumljivo, može biti posljednji tabu u obrazovnoj politici – međutim ne možemo si priuštiti da ignoriramo taj aspekt obrazovanja kad je u pitanju društvena pokretljivost.
Ne želim roditeljima govoriti što bi trebali raditi. Znam da oni odgajaju svoju djecu, vole ih, ulažu u njih na tako mnogo načina i žele ono što je najbolje za svoju djecu. Međutim, to ne znači da dodatna podrška i savjet ne mogu pomoći.”

Konferencija će okupiti poduzeća, dobrotvorne ustanove, tehnološke tvrtke i medijske grupacije da potaknu roditelje da čitaju i uče nove riječi sa svojom djecom.

Hinds je također rekao: "Iako smo s opravdanjem zabrinuti zbog vremena koje djeca provode pred ekranima, mediji i moderna tehnologija također mogu pomoći podići svjesnost i potaknuti roditelje da pomognu u ranom jezičnom razvoju svoje djece."

Vlada planira uložiti 20 milijuna funti u smanjivanje jaza između djece koja dolaze iz nepovoljnijih sredina i njihovih vršnjaka. Međutim, podaci pokazuju da nejednakost u obrazovnom sustavu raste, dok su najranjivija djeca najviše pogođena ovim problemom.

Razlika u postignućima između djece koja su smještena kod skrbnika i njihovih vršnjaka u čitanju, pisanju i matematici kontinuirano raste od 2010. godine. Zamjenica ministra obrazovanja Angela RAYNER rekla je sljedeće: "Naš bi se obrazovni sustav trebao usredotočiti na to da pomogne najranjivijoj djeci te poduzme korake da izjednači uvjete između njih i djece koja dolaze iz imućnijih obitelji."

 

Preneseno sa Školskog portala

 

 

Kada vi djetetu govorite da nešto ne smije, ne može, ne treba ili mu naređujete koristeći termine ne ili nemoj, tada imate osjećaj kao da radi baš suprotno. Više vi spominjete da nešto NE smije, to ono više ide raditi baš to. Nakon ovog teksta bit će vam puno jasnije zašto ne funkcionira NE u dječjoj glavici, a ni u glavama odraslih.

 

Znate onu dječju pjesmicu "E, baš hoću", Jadranke Čunčić-Bandov?

Nemoj u vodu.
Nemoj u blato.
Nemoj to dirati
mamino zlato.

Nemoj vikati.
Nemoj skakati.
Nemoj trčati.
Nemoj plakati.

Tog mi je nemoj
već puna glava.
Ne da mi mira
ni dok se spava.

Vjerujte ne znam
više što ću,
pa stalno govorim:
E BAŠ HOĆU.

 

Što bi dijete učinilo kada biste mu rekli ove upute? Što biste čak i vi odrasli?

Vjerojatno biste namjerno u vodu, u blato, dirali što se ne smije, pa zatim baš namjerno vikali, skakali, trčali, plakali i tako redom. Sve suprotno!

Kada vi djetetu govorite da nešto ne smije, ne može, ne treba ili mu naređujete koristeći termine ne ili nemoj, tada imate osjećaj kao da radi baš suprotno. Više vi spominjete da nešto NE smije, to ono više ide raditi baš to.

Nakon ovog teksta bit će vam puno jasnije zašto ne funkcionira NE u dječjoj glavici, a ni u glavama odraslih.

Dakle, ljudski mozak jednostavno ne registrira NE. Mimo istraživanja koja su radili na tu temu, možete i sami napraviti test.

Pokušajte u ovom trenutku NE misliti na zeleni auto. Nemojte misliti na zeleni auto! Ne zeleni! Ne auto! Ne smijete misliti na zeleni auto!

Na što mislite u ovom trenutku?

Pretpostavljam da na zeleni auto iako sam vam izričito zabranila da mislite na to.

Sjećate se reklame "Nemoj misliti na torticu"? Na što ste mislili? Na torticu, je l’ da? Mislite da je to slučajno? Znaju stručnjaci marketinga kako da zavaraju vaš mozak.

Za usporedbu, ljudski mozak vam je poput Googla. U Google tražilicu ukucajte neki pojam i ispred pojma napišite negaciju, na primjer NE lopta, NE auto ili NE crveno, tražilica će vam izbaciti baš ono što ste napisali ignorirajući NE u potpunosti, kao da ni ne postoji. Stavite da vam izbaci slike i opet ćete dobiti traženo s ignoriranjem NE. Pokušajte!

Naš mozak funkcionira poput Googla koji ne doživljava i ne registrira NE, već naprotiv, ono što je uz tu riječ napisano shvaća kao uputu.

 

Dalje…

Istraživanja potvrđuju da mozak bolje prima pozitivne afirmacije te brže reagira na njih. Kako one dižu samopouzdanje i vjeru u sebe, osoba puno lakše radi ono što joj je rečeno na pozitivan način.

Sva ova znanja možemo koristiti u odgoju djece. Dapače, vrlo nam je korisno sve ovo znati kako bi upute koje dajemo djeci bile što bolje i kvalitetnije a vama i djeci lakši suživot.

Bilo bi dobro da dan-dva stavite fokus na svoje riječi koje izgovarate djeci, na način davanja uputa i na najčešće termine kojima im se obraćate. Možete i njih pitati, što su primijetili, možda neku poštapalicu koju koristite u obraćanju njima. Ili pak jednostavno zapisujete (vucite crtice) dan po dan koliko puta na dan spomenete NE ili neku drugu negaciju ili naredbu.

To će vam staviti fokus na vas i vaše riječi te vam osvijestiti dio obrazaca koje koristite u odgoju.

Nakon što osvijestite uporabu vaših termina, pokušajte ih napisati na papir i preformulirati u pozitivne.

Pokušajte osvijestiti jesu li upute koje dajete djeci pozitivno ili negativno afirmirane.

Kažete li „Nemoj gore, past ćeš!“ ili „Budi pažljiv kad se penješ!“? Primjećujete li razliku?

Ako želite da vaše dijete bolje reagira na upute vi biste trebali naučiti davati upute koje u sebi ne sadrže NE i koje su pozitivno afirmirane. I još uz sve to dajte djetetu kratko ili dulje objašnjenje zašto je nešto dobro za njega.

 

Zamislite sebe kako vam netko daje upute na nekom novom radnom mjestu. Dobijete osobu koja je za vas zadužena i treba vas uputiti u organizaciju firme. Na kakvu biste vi osobu bolje reagirali? Na onu koja vas kritizira kada nešto napravite, na onu koja vam govori što sve ne smijete raditi u firmi, na onu koja vam daje jednu uputu, bez objašnjenja i očekuje da vi odmah uspješno odradite. Ako ne odradite, ljuti se na vas i kritizira vas. Kako biste se osjećali?

Ili bi vam bolje prijala osoba koja vam strpljivo objašnjava i ponavlja što sve trebate, kako i zašto to trebate, nije joj teško objasniti nekoliko puta sve dok ne shvatite. Pri tome vas potiče i motivira da uspijete, a ne kritizira vaše neuspjehe jer ipak ste u procesu učenja.

I vaše dijete je u procesu učenja.

I vaše dijete treba strpljivog roditelja, punog razumijevanja jer ono tek uči živjeti i uči o životu.

I vaše dijete treba nekog tko će ga poticajno i motivirajuće upućivati kako što treba.

I vaše dijete bi voljelo da ima roditelja koji mu daje objašnjena uz upute da mu bude jasno zašto nešto mora.

I vaše dijete bi voljelo nekog tko ne naređuje već daje uputu kako treba.

Stoga, zamijenite negativne upute pozitivnim objašnjenjima. Nastojite strpljivo objašnjavati koliko god je potrebno da bi dijete razumjelo. Pokušajte umjesto NE i NEMOJ koristiti „Bilo bi lijepo kada bi ovo probao uraditi ovako ili onako“. Umjesto „Ne skači da ne padneš!“ recite „Skači više, bolje, jače, pažljivije!“

Govorite djetetu ono što želite da uradi, a ne što NE želite da uradi.

Potrebno je puno samokontrole, svjesnog razmišljanja i vježbe kako biste uspjeli. No, vjerujte mi da se isplati jer kada jednom svladate, rezultati su puno bolji. Djeca znaju što trebaju a vi trošite puno manje energije u odgoj.

Želim vam puno sreće, a ako zapne – tu sam!

 

Napisala: Anita Vadas
Preneseno sa stranice TRENutak za roditeljski KUTak