Dosada je vrsta stresa i jedno neugodno stanje. Kada im je dosadno, i odrasli i djeca pokušavaju se riješiti tog osjećaja, odnosno naći zanimaciju. No, problem dosade kod djece u današnje vrijeme poprimio je zabrinjavajuće razmjere jer djeca teško pronalaze zanimaciju, a da nije vezana uz računalo, videoigre ili mobitel. O tome što roditelji mogu napraviti, ali i u čemu griješe kada je riječ o dječjoj dosadi, Zelena učionica razgovarala je s jednim od najvećih autoriteta na ovim prostorima kada je o odgoju i obrazovanju riječ, dr. Rankom Rajovićem.

Današnji roditelji koji su prije 30 godina bili djeca sigurno se sjećaju kako je u to vrijeme u domu postojao jedan televizor s jednim ili dva programa i kada ima je bilo dosadno izlazili su potražiti društvo za igru. Nije bilo problem pješke ili na biciklu otići četiri, pet, šest kilometara na igralište gdje bi se igrali sat, sat i po i vratili kući.
Kada bi padala kiša, morali su sami osmišljavati igre i roditelji tada nisu rješavali problem dosade svom djetetu, već je dijete to samo rješavalo. Ili se igralo s igračkama ili je slagalo kocke ili pravilo kulu od drvenih kockica.

Problem dosade uvijek je bio pokretač i dosada je važan i dobar faktor razvoja djeteta. Kada mu je dosadno, dijete mora nešto smisliti, organizirati se, povezati neke stvari, napraviti možda neku novu igru, potražiti društvo.
 

Što se danas događa s djecom? Roditelji previše štite djecu, rade umjesto djeteta jednu, drugu, treću stvar. Roditelji rješavaju problem dosade svoje djece umjesto da ga puste da ga sam riješi. Kupe djetetu videoigru pa ako mu dosadi ta igra kupit će mu drugu.
Uključe TV na kojem ima 50 programa, a te programe radili su psiholozi da ‘zarobe’ dijete, tj. da što više gledaju TV. Računala nisu loša stvar i treba biti u toku s tehnološkim napretkom, ali je problem kada ona postanu zamjena za sve.

Naša djeca odrastaju u virtualnom svijetu. Prije nekoliko godina stvarno sam bio u šoku kada sam vidio da na video igrama piše 4, 5, 6, 7. Mislio sam da je to oznaka za uzrast djeteta kojem je igra namijenjena. Onda su mi rekli da je to oznaka za stupanj nasilja u igri, koliko ima krvi, jesu li odsječene ruke, noge, glave.

Jako puno roditelja pita me za pomoć jer ne znaju kako dijete odviknuti od videoigara. Igranje igara stvara ovisnost jer mozak luči prevelike količine endorfina što izaziva prevelike količine sreće.

Čuo sam od prijatelja, kada su išli na more, njihova dva sina od 9 i 12 godina nisu željela ići na more jer je njima lijepo u Novom Sadu. Na more su ipak otišli, a kada su došli tamo rijetko koji dan su htjeli ići na plažu, govorili su da ih boli glava, jako im je sunce… Što su radili? Sjedili u hotelu i igrali videoigre.

Što će dijete, koje ne zna riješiti dosadu, raditi za 5 ili 10 godina? Bit će frustrirana osoba s pragom tolerancije nula. To dijete mora sve dobiti odmah i sad, ne može čekati. To su nove generacije djece koja nama stižu, govori dr. Ranko Rajović.
 

Ljubav prema knjigama

To što roditelji rješavaju djeci problem dosade možda je i trećina svih problema u odgoju, nastavlja Rajović. Kada mu je dosadno, roditelji moraju znati da dijete treba pustiti, neka možda i zaplače…

Imam prijateljicu koja je svojoj kćeri, kada joj je rekla da joj je dosadno, odgovorila: "Kako to misliš dosadno, pa samo glupoj djeci je dosadno, a ti nisi glupa." I onda se djevojčica trgnula i otišla se igrati. Dijete razvija i kreativnost i logičko razmišljanje kada se bori protiv dosade.

Roditelji griješe i kada se stalno igraju sa svojom djecom. Pa nisu roditelji najbolji prijatelji djetetu, nego oslonac i njihov je zadatak da pomognu   djetetu da se osamostali. Može se roditelj igrati s djetetom neke igre, recimo šah ili Lego kocke, ističe Rajović.
 

Što roditelj može napraviti? U djetetu stvarati ljubav prema nekim važnim stvarima, recimo prema knjigama.

Kupite djetetu slikovnice pa malo gledajte, malo čitajte. Ako su u slikovnici samo slike životinja roditelj ne treba samo nabrojati koje su životinje na slici nego neka ispriča cijelu priču koja, na primjer, može ići ovako: "Ovo je pas Rex koji je došao u selo, izgubio je brata, bili su zajedno u šumi, brat je otišao u drugo selo, Rexa je prihvatila mačka…" Roditelj priča priču i za dva dana nešto promijeni, a dijete će se buniti: "Ne ne nije tako!" Nema veze, u utorak je ovako, u četvrtak je onako; onda će i dijete početi ubacivati neke elemente priče.

Mozak je organ za preživljavanje koji se formira u prvih pet godina života i u tom periodu adaptacije mozak mora vidjeti je li dijete rođeno u Africi u džungli, u pustinji, negdje na Sjevernom polu, tako da može pripremiti dijete na preživljavanje. Mozak u razdoblju adaptacije sve prihvaća i kada roditelj djetetu od malena čita, ta prva ljubav prema roditeljima i veza s roditeljima ide uz knjigu. Ako se, na primjer, knjiga čita od 19 do 19:20 dijete to pamti cijeli život, savjetuje Rajović.

Uspjeh je usko vezan sa ranim djetinjstvom

Soihiro Honda, tvorac velike automobilske tvrtke Honda, već je bio star, ali je i dalje prvi dolazio na posao. Novinar ga je pitao zašto i dalje dolazi prvi na posao kada ima toliko novaca da može uživati, stvorio je imperij i stvarno ne mora više prvi dolaziti na radno mjesto. Honda mu je odgovorio da voli svoj posao i da mu je posao odmor.

"Odakle tako velika ljubav prema poslu?", upitao je novinar.

Honda se tada sjetio svog ranog djetinjstva. Jako je bio vezan za tatu i volio je kad ga je tata nosio na ramenima dok bi vukao kolica s vrećama žita u mlin. Mali Honda u mlinu bi legao na vreće i čekao da tata završi posao. Malo je i spavao, ali uvijek bi čuo tatin glas. I stalno se čulo kako se okreće žrvanj i taj zvuk u osnivaču Honde cijeli život budio je najljepše osjećaje. Ležao je pored vrata gdje je bilo postrojenje odakle je dopirao miris motornog ulja.

Kada osjetim okretanje stroja i miris ulja, sjetim se najsretnijeg perioda svog života, zaključio je Honda.

Kod svih velikih ljudi, bez obzira na to u kojem području su uspješni, rano djetinjstvo bilo je izuzetno važno za njihov uspeh, zaključuje dr. Ranko Rajović.

Dr. Ranko Rajović. doktor interne medicine, dugogodišnji predsjednik Odbora za darovite međunarodne udruge Mensa i UNICEF-ov suradnik na projektu ranog poticanja intelektualnog razvoja djece, osnivač Mense Srbija i Odsjeka za darovite Nikola Tesla Centra te jedan od najvećih autoriteta na ovim prostorima kad govorimo o odgoju i obrazovanju.

Rajović je i autor NTC-sistem učenja kojim se podiže intelektualni potencijal djece te se razvija brzina razmišljanja i zaključivanja – tzv. funkcionalno znanje.

Preneseno sa Zelene učionice

„Već dugo govorim o tome kako učenje ne smije biti odgovornost roditelja. I da je to u interesu obiju strana. Ali roditelji nastavljaju okupirati to područje i teško ih je istjerati odande.“

Tekst ruskog psihologa Mikhaila Labkovskog o tome da s djecom ne treba raditi domaću zadaću niti ih treba tjerati da uče i upisuju se u najbolje škole, nekoliko je godina najčitaniji članak na većini portala ruskog govornog područja na kojima je objavljen. Samo na jednom od njih ima nešto manje od dva i pol milijuna pregleda, a komentari su krajnje suprotni, od izraza zahvalnosti do osuđivanja i ljutnje.

Sučeljavanja o ovom tekstu još traju, a autoru se i dalje javljaju roditelji i pričaju o tome kako su, sljedeći njegove savjete, popravili odnose s djecom, no veliki je broj i onih kojima ne pada na pamet uspjeh u školi prepustiti djetetu.

Komentirajući popularnost i podijeljenost mišljenja o ovom članku, Labkovski kaže:

„Već su odrasla ona djeca čijim sam mamama i tatama (bakama i djedovima) govorio da zauvijek ostave svoju djecu na miru s pitanjima o školi. Izrasli su u samostalne, poduzetne, vesele ljude i pokazali da je taj stav ispravan. Ali svaki put kada na predavanjima govorim o tome da domaću zadaću ne treba raditi s djetetom, opet počinju uzdasi zbog budućnosti koja je navodno prepuštena stihiji.

Već dugo govorim kako učenje ne smije biti odgovornost roditelja. I da je to u interesu obiju strana. Ali roditelji nastavljaju okupirati to područje i teško ih je istjerati odande. Na predavanjima u nevjerici pitaju: „Čekajte, uopće ne bi trebali provjeravati? Baš nikada? I da ne pitamo?“ Svaki put im ponovo odgovaram – da, uopće, baš nikada, ne provjeravajte ocjene u e-Dnevniku i ne pitajte ih „Kako je bilo u školi?“. A oni ne mogu vjerovati i ne znaju što bi od sreće.“

U odgovoru na konstantne rasprave, Mikhail Labkovski potvrđuje svoje stavove, pišući:

DA, STVARNO VJERUJEM DA JE UČENJE – ODGOVORNOST DJETETA.

A vaš zadatak kao roditelja je da ga volite i podižete neovisno o njegovim postignućima, frizuri, mrljama na majici, sportskim, glazbenim, likovnim rezultatima, i općenito o uspjehu i neuspjehu bilo koje vrste. Samo bezuvjetna ljubav djeci daje snagu, vjeru u sebe, psihičku stabilnost i izvor za razvijanje darovitosti. (…)

Mnogim roditeljima je jednostavno voljeti svoje dijete – onakvo kakvo je – samo dok je to dijete sasvim malo. A onda počinje škola i njihov se odnos dijeli na prije i poslije. I nakon 1. rujna rastu napetosti. Događa se da ta napetost nikada više ne prestane ili popusti kad je već kasno da bi se tradicija dobrih obiteljskih odnosa popravila.

„Koliko si dobio?“ zamjenjuje pitanje „Kad ćeš naći normalan posao?“ i „Kad ćeš uzeti kredit za stan?“. Pa vjenčanje pa unuci i sve ispočetka.

Zaštitni znak roditeljskog stila postaje trajno nezadovoljstvo, traženje propusta u djetetovom ponašanju i životu. Naći ih i ukazati na njih. Stil pa-ja-sam-ti-majka (ili otac, nevažno). A u takvim odnosima nema mjesta za ljubav koja daje snagu ni za užitak i raskoš komunikacije i odnosa čovjeka s čovjekom.

Još jednom: da, ja stvarno vjerujem da razgovore o školi treba ostaviti izvan doma. Zanima li vas nešto drugo? Sport, knjige, film, glazba, hrana, zdravlje, ljudi iz vaše okoline, vaši osobni problemi i radosti? Društvene mreže, blogovi…

DA, U POTPUNOSTI VJERUJEM DA SE, SVE DOK DIJETE NE TRAŽI DA SE RODITELJI UMIJEŠAJU U NJEGOVE PROBLEME SA ŠKOLOM, ONI NE TREBAJU MIJEŠATI.

A ako vas pedagozi pokušaju uvući u kontroliranje djetetovih postignuća, savjetujem da izbjegavate otvoreni sukob s njima, klimate glavom, obećate da ćete voditi računa i kontrolirati. I da ništa od toga ne radite. Zato što vi imate svoj posao, a nastavnici svoj.

Oni primaju plaću da bi učili, zainteresirali, motivirali, pratili itd. I ako im to ne ide kad je u pitanju vaš potomak – tu se ništa ne može. Dijete nije imalo sreće. Nadoknadit će u budućnosti ako mu zatreba. Ili će potražiti vašu pomoć. I vi ćete mu tada obavezno pomoći.

DA, DUGOGODIŠNJE ISKUSTVO I PRAKSA POKAZUJU DA PITANJE: „KAKO JE BILO U ŠKOLI?“ MOŽE POKVARITI NAJLJEPŠE RASPOLOŽENJE I UPROPASTI NAJBOLJE ODNOSE.

Dijete vas ne pita je li vam danas bilo lijepo na poslu, je li vas šef pohvalio i što je rekao? Zamislite: dođete kući, samo mislite na to što ćete jesti, a već u hodniku vas zatrpaju ovakvim pitanjima. Teško da bi vam se to svidjelo. A djeci se to događa svaki dan. Izgleda, i u školi i kod kuće, kao da su na poslu. Tamo nastavnici, ovdje roditelji.

I DA, NAKON UVIDA U E-DNEVNIK LAKŠE JE IZGRDITI NEGO POKAZATI PRAVU BRIGU.

Cjelokupnu komunikaciju s djetetom graditi oko pitanja je li napravilo domaću zadaću i što je bilo na ispitu daleko je lakše nego izgraditi odnos povjerenje gdje obje osobe sebe doživljavaju kao jednako vrijedne i normalne. Uvijek je lakše djelovati s pozicije sile nego povjerenja. Ali do kada?

To vaše podučavanje je uzaludno. Naročito danas kada se obrazujemo cijeli život. Pomozite ako dijete želi svjesno i dobrovoljno učiti. I ne tjerajte ga ako neće ili ne može (razlozi mogu biti i zdravstveni i to treba razjasniti).

Neka vaš školarac sam uči raspolagati svojim vremenom, svojom snagom, sposobnostima, željama. I neka preuzme na sebe posljedice svojih odluka ili svoje lakomislenosti, i neka sam s tim izađe na kraj.

Neka sam gradi odnose, ne samo s vršnjacima, nego i s nastavnicima. I neka se sam brine za svoje ocjene i budućnost. Inače neće odrasti. A onda ćete u budućnosti opet vi morati rješavati njegove „odrasle“ probleme.

Pokušajte se sami izboriti sa svojim problemima i ne pojačavajte svojim problemima njegove vlastite. Razmislite što je bitnije: ne ispuštati uzde iz svojih ruku ili da sin, odnosno kćer, uvijek osjećaju vašu pažnju i podršku? I da to bude uzajamno i zauvijek.

Labkovski posebnu pažnju posvećuje djeci u najosjetljivijem razdoblju – tinejdžerima

To „prijelazno“ razdoblje je, prema njegovom mišljenju, ujedno i najteže u čovjekovom životu. Ono se ne može usporediti s ni jednom drugom razvojnom krizom. Ni u djetinjstvu, ni u starosti, ni u 30., ni u 40. ni u 85. godini čovjeku život nije toliko težak.

Dijete počinje naglo rasti, koštana i mišićna masa se povećavaju, a krvožilni sustav zaostaje. Sve je u potpunom neskladu i nikako da se ustali. Hormoni luduju. I simptomi koji se kod odraslih javljaju kao posljedica jakog stresa, na primjer, izostanak menstruacije, iscrpljenost, velike promjene raspoloženja – u tinejdžerskom razdoblju smatraju se normalnom pojavom.

„Puno tinejdžera pada u depresiju, osjeća se usamljeno, neshvaćeno (bubuljičave nakaze), nekima nije drago ni živjeti… I uz sve to još i stres zbog ocjena i prijemnih ispita. To je kao da pacijent ima srčani udar i trn u malom prstu, a doktori zanemare srčani udar i svu pažnju usmjere na trn.“

Na žalost, za roditelje je često daleko važniji uspjeh u školi i na prijemnom ispitu nego psihičko zdravlje i odnos povjerenja. Djeca imaju instrukcije iz svih predmeta, pritišću ih i kod kuće i u školi. Međutim, psihičko zdravlje i povjerenje su daleko važniji za budućnost tog djeteta nego upis u najbolju školu odnosno na fakultet.

„Kontakt s djetetom, bliskost, mogućnost razgovora o onome što ti leži na srcu, odgovoriti na pitanja koja ga muče, utješiti, zajedno se veseliti, proživjeti s njim važne dane, njegovo odrastanje, podijeliti male i velike događaje iz njegova života – eto što treba biti važno i što ne treba prepuštati stihiji, da se događa samo od sebe. A učenje može. Čak je i neophodno.“

I najvažnije: „Dajte djetetu ljubav, povjerenje i vrijeme. Dajte mu mogućnost da diše i bira. I ubuduće će biti manje razloga za brigu.“

Ovaj stav i savjet Mikhaila Labkovskog teško može biti sporan.

Preuzeto s detinjarije.com