„Već dugo govorim o tome kako učenje ne smije biti odgovornost roditelja. I da je to u interesu obiju strana. Ali roditelji nastavljaju okupirati to područje i teško ih je istjerati odande.“

 

Tekst ruskog psihologa Mikhaila Labkovskog o tome da s djecom ne treba raditi domaću zadaću niti ih treba tjerati da uče i upisuju se u najbolje škole, nekoliko je godina najčitaniji članak na većini portala ruskog govornog područja na kojima je objavljen. Samo na jednom od njih ima nešto manje od dva i pol milijuna pregleda, a komentari su krajnje suprotni, od izraza zahvalnosti do osuđivanja i ljutnje.

Sučeljavanja o ovom tekstu još traju, a autoru se i dalje javljaju roditelji i pričaju o tome kako su, sljedeći njegove savjete, popravili odnose s djecom, no veliki je broj i onih kojima ne pada na pamet uspjeh u školi prepustiti djetetu.

 

Komentirajući popularnost i podijeljenost mišljenja o ovom članku, Labkovski kaže:

„Već su odrasla ona djeca čijim sam mamama i tatama (bakama i djedovima) govorio da zauvijek ostave svoju djecu na miru s pitanjima o školi. Izrasli su u samostalne, poduzetne, vesele ljude i pokazali da je taj stav ispravan. Ali svaki put kada na predavanjima govorim o tome da domaću zadaću ne treba raditi s djetetom, opet počinju uzdasi zbog budućnosti koja je navodno prepuštena stihiji.

Već dugo govorim kako učenje ne smije biti odgovornost roditelja. I da je to u interesu obiju strana. Ali roditelji nastavljaju okupirati to područje i teško ih je istjerati odande. Na predavanjima u nevjerici pitaju: „Čekajte, uopće ne bi trebali provjeravati? Baš nikada? I da ne pitamo?“ Svaki put im ponovo odgovaram – da, uopće, baš nikada, ne provjeravajte ocjene u e-Dnevniku i ne pitajte ih „Kako je bilo u školi?“. A oni ne mogu vjerovati i ne znaju što bi od sreće.“

 

U odgovoru na konstantne rasprave, Mikhail Labkovski potvrđuje svoje stavove, pišući:

 

DA, STVARNO VJERUJEM DA JE UČENJE – ODGOVORNOST DJETETA.

A vaš zadatak kao roditelja je da ga volite i podižete neovisno o njegovim postignućima, frizuri, mrljama na majici, sportskim, glazbenim, likovnim rezultatima, i općenito o uspjehu i neuspjehu bilo koje vrste. Samo bezuvjetna ljubav djeci daje snagu, vjeru u sebe, psihičku stabilnost i izvor za razvijanje darovitosti. (…)

Mnogim roditeljima je jednostavno voljeti svoje dijete – onakvo kakvo je – samo dok je to dijete sasvim malo. A onda počinje škola i njihov se odnos dijeli na prije i poslije. I nakon 1. rujna rastu napetosti. Događa se da ta napetost nikada više ne prestane ili popusti kad je već kasno da bi se tradicija dobrih obiteljskih odnosa popravila.

„Koliko si dobio?“ zamjenjuje pitanje „Kad ćeš naći normalan posao?“ i „Kad ćeš uzeti kredit za stan?“. Pa vjenčanje pa unuci i sve ispočetka.

Zaštitni znak roditeljskog stila postaje trajno nezadovoljstvo, traženje propusta u djetetovom ponašanju i životu. Naći ih i ukazati na njih. Stil pa-ja-sam-ti-majka (ili otac, nevažno). A u takvim odnosima nema mjesta za ljubav koja daje snagu ni za užitak i raskoš komunikacije i odnosa čovjeka s čovjekom.

Još jednom: da, ja stvarno vjerujem da razgovore o školi treba ostaviti izvan doma. Zanima li vas nešto drugo? Sport, knjige, film, glazba, hrana, zdravlje, ljudi iz vaše okoline, vaši osobni problemi i radosti? Društvene mreže, blogovi…

 

DA, U POTPUNOSTI VJERUJEM DA SE, SVE DOK DIJETE NE TRAŽI DA SE RODITELJI UMIJEŠAJU U NJEGOVE PROBLEME SA ŠKOLOM, ONI NE TREBAJU MIJEŠATI.

A ako vas pedagozi pokušaju uvući u kontroliranje djetetovih postignuća, savjetujem da izbjegavate otvoreni sukob s njima, klimate glavom, obećate da ćete voditi računa i kontrolirati. I da ništa od toga ne radite. Zato što vi imate svoj posao, a nastavnici svoj.

Oni primaju plaću da bi učili, zainteresirali, motivirali, pratili itd. I ako im to ne ide kad je u pitanju vaš potomak – tu se ništa ne može. Dijete nije imalo sreće. Nadoknadit će u budućnosti ako mu zatreba. Ili će potražiti vašu pomoć. I vi ćete mu tada obavezno pomoći.

 

 

DA, DUGOGODIŠNJE ISKUSTVO I PRAKSA POKAZUJU DA PITANJE: „KAKO JE BILO U ŠKOLI?“ MOŽE POKVARITI NAJLJEPŠE RASPOLOŽENJE I UPROPASTI NAJBOLJE ODNOSE.

Dijete vas ne pita je li vam danas bilo lijepo na poslu, je li vas šef pohvalio i što je rekao? Zamislite: dođete kući, samo mislite na to što ćete jesti, a već u hodniku vas zatrpaju ovakvim pitanjima. Teško da bi vam se to svidjelo. A djeci se to događa svaki dan. Izgleda, i u školi i kod kuće, kao da su na poslu. Tamo nastavnici, ovdje roditelji.

 

I DA, NAKON UVIDA U E-DNEVNIK LAKŠE JE IZGRDITI NEGO POKAZATI PRAVU BRIGU.

Cjelokupnu komunikaciju s djetetom graditi oko pitanja je li napravilo domaću zadaću i što je bilo na ispitu daleko je lakše nego izgraditi odnos povjerenje gdje obje osobe sebe doživljavaju kao jednako vrijedne i normalne. Uvijek je lakše djelovati s pozicije sile nego povjerenja. Ali do kada?

To vaše podučavanje je uzaludno. Naročito danas kada se obrazujemo cijeli život. Pomozite ako dijete želi svjesno i dobrovoljno učiti. I ne tjerajte ga ako neće ili ne može (razlozi mogu biti i zdravstveni i to treba razjasniti).

Neka vaš školarac sam uči raspolagati svojim vremenom, svojom snagom, sposobnostima, željama. I neka preuzme na sebe posljedice svojih odluka ili svoje lakomislenosti, i neka sam s tim izađe na kraj.

Neka sam gradi odnose, ne samo s vršnjacima, nego i s nastavnicima. I neka se sam brine za svoje ocjene i budućnost. Inače neće odrasti. A onda ćete u budućnosti opet vi morati rješavati njegove „odrasle“ probleme.

Pokušajte se sami izboriti sa svojim problemima i ne pojačavajte svojim problemima njegove vlastite. Razmislite što je bitnije: ne ispuštati uzde iz svojih ruku ili da sin, odnosno kćer, uvijek osjećaju vašu pažnju i podršku? I da to bude uzajamno i zauvijek.

 

Labkovski posebnu pažnju posvećuje djeci u najosjetljivijem razdoblju – tinejdžerima

To „prijelazno“ razdoblje je, prema njegovom mišljenju, ujedno i najteže u čovjekovom životu. Ono se ne može usporediti s ni jednom drugom razvojnom krizom. Ni u djetinjstvu, ni u starosti, ni u 30., ni u 40. ni u 85. godini čovjeku život nije toliko težak.

Dijete počinje naglo rasti, koštana i mišićna masa se povećavaju, a krvožilni sustav zaostaje. Sve je u potpunom neskladu i nikako da se ustali. Hormoni luduju. I simptomi koji se kod odraslih javljaju kao posljedica jakog stresa, na primjer, izostanak menstruacije, iscrpljenost, velike promjene raspoloženja – u tinejdžerskom razdoblju smatraju se normalnom pojavom.

„Puno tinejdžera pada u depresiju, osjeća se usamljeno, neshvaćeno (bubuljičave nakaze), nekima nije drago ni živjeti… I uz sve to još i stres zbog ocjena i prijemnih ispita. To je kao da pacijent ima srčani udar i trn u malom prstu, a doktori zanemare srčani udar i svu pažnju usmjere na trn.“

Na žalost, za roditelje je često daleko važniji uspjeh u školi i na prijemnom ispitu nego psihičko zdravlje i odnos povjerenja. Djeca imaju instrukcije iz svih predmeta, pritišću ih i kod kuće i u školi. Međutim, psihičko zdravlje i povjerenje su daleko važniji za budućnost tog djeteta nego upis u najbolju školu odnosno na fakultet.

 

„Kontakt s djetetom, bliskost, mogućnost razgovora o onome što ti leži na srcu, odgovoriti na pitanja koja ga muče, utješiti, zajedno se veseliti, proživjeti s njim važne dane, njegovo odrastanje, podijeliti male i velike događaje iz njegova života – eto što treba biti važno i što ne treba prepuštati stihiji, da se događa samo od sebe. A učenje može. Čak je i neophodno.“

 

I najvažnije: „Dajte djetetu ljubav, povjerenje i vrijeme. Dajte mu mogućnost da diše i bira. I ubuduće će biti manje razloga za brigu.“

Ovaj stav i savjet Mikhaila Labkovskog teško može biti sporan.

 

Preuzeto s detinjarije.com