Razumljivo je da je roditeljima sada posebno teško i da roditeljstvo u situaciji karantene, online nastave, nemogućnosti izlaska djece (koja imaju prirodnu potrebu za kretanjem) iz kuće, samoizolacije, moguće bolesti, kraha gospodarstva, gubitka prihoda, nesigurnosti radnog mjeta, financijskih problema… postaje puno teže i donosi nove izazove s kojima se nikome nije lako nositi. I za roditelje i za djecu dom i obitelj bi trebali biti mjesto povezanosti, bliskosti, mira, pripadanja, sigurnosti, a ovo je situacija kada svi osjećamo strah, anksioznost, bespomoćnost, neizvjesnost.
Pri tome neke su obitelji uslijed potresa u Zagrebu ostale i fizički bez doma ili oštećenih domova. Rad od kuće, zatvaranje škola i vrtića, odnosno ograničavanje kretanja, ometaju svakodnevne obiteljske rutine koje nam daju okvir unutar kojeg smo razvijali roditeljske vještine – među njima i prihvatljive načine postavljanja granica i odgoja djece.

Stručnjaci širom svijeta u ovom periodu koronakrize upozoravaju kako je sasvim u redu osjećati se frustirano zbog otežanog discipliniranja djece u ovim uvjetima, ali bez obzira na izvanrednost situacije niti sad, kao niti inače, nije prihvatljivo fizički kažnjavati niti vrijeđati djecu. O toj novoj obiteljskoj stvarnosti već se rade znanstvena istraživanja te su objavljeni već neki rezultati.
 

Tako je primjerice istraživanje Sveučilišta u Michiganu na uzorku od 562 roditelja pokazalo kako se više od polovice roditelja izjašnjava da ih samoizolacija i financijske brige ometaju u brizi za djecu i roditeljstvu: 61% roditelja iznosi da se deralo ili podizalo ton na svoju djecu barem jednom od kad su nametnute mjere samoizolacije; 1 od 6 roditelja navodi kako je u navedenom periodu udario dijete po guzi ili ošamario; 11% je navedeno učinilo više od jednom (Lee i Ward, 2020).

Ranija istraživanja govore u prilog tome kako fizičko kažnjavanje i podizanje glasa ne mijenjaju značajno ponašanje djece i mladih nego mogu dovesti čak i do pogoršanja ponašanja za koje dijete biva kažnjeno (Gershoff, Lansford, Sexton, Davis-Kean i Sameroff, 2012; Altschul, Lee i Gershoff, 2016; Gershoff i Grogan-Kaylor, 2016). Premda djeci i mladima ukidanje fizičkih odlazaka u školu može predstavljati određenu radost, s druge strane valja napomenuti kako oni nemogućnost druženja s vršnjacima iz škole i prijateljima mogu samo po sebi doživljavati kao kaznu. Mlađa djeca, do 7. godina imaju tzv. magijsko mišljenje kad smatraju da su oni odgovorni za sve što se jest i nije dogodilo i da svojim ponašanjem mogu utjecati da se situacija pogorša ili poboljša, pa tako mogu smatrati da su oni krivi i odgovorni za svoj neodlazak u vrtić pa čak i za cjelokupnu zdravstvenu krizu (Brashier i Multhaup, 2017).

Umjesto da im dodatno otežavamo vikanjem i korištenjem tjelesne kazne ili bilo kojeg drugog oblika neprimjerenog kažnjavanja odlučimo da više nikada nećemo podići niti glas niti ruku na dijete.
 

Istraživanja i praksa naglašavaju važnost uvođenja posljedica za poželjna i nepoželjna ponašanja kod djeteta (Sege i Siegel, 2018). Takav način discipliniranja pokazao se značajno efikasnijim od vikanja i tjelesnog kažnjavanja djece. UNICEF (2020) navodi kako uvođenjem posljedica učimo djecu odgovornosti, a mogu biti i temelj za postavljanje i održavanje granica. Uz to, uvođenje posljedica za određena ponašanja uči djecu odgovornosti za ono što čine. Dajmo djeci mogućnost izbora ponašanja prije no što će uslijediti posljedice i pokušajmo prilikom verbaliziranja uputa ostati mirni jer ćemo im time pokazati da smo sigurni u sebe, ali i da nam je stalo do njih.

Ako uskratimo djeci neku privilegiju kao posljedicu nepoželjnog ponašanja (npr. neki kratki period ne može koristiti mobitel zbog toga što nije pospemio sobu), važno je da im nakon isteka ukinute privilegije ponudimo priliku da kroz određeni zadatak učine nešto pozitivno za što ćemo ih moći nagraditi. Već dugo se zna da je nagrada vrlo moćno sredstvo kojim potičemo djecu na poželjno ponašanje. Odgovorno tvrdim da će dijete puno prije nešto učiniti kako bi udovoljilo roditeljima i kako bi ga roditelji pohvalili nego što nešto neće učiniti zbog straha od kazne. Kad govorimo o discipliniranju ne mislimo pritom na kažnjavanje nego na vodstvo kroz odgoj. Djeca imaju pravo na vodstvo i postavljanje granica jednako kao što imaju pravo na odgoj bez batina. Granicama, između ostalog, pokazujemo da nam je do njih stalo. No, granice nećemo postavljati u atmosferi straha od batina nego u atmosferi prihvaćanja i sigurnosti, što ne znači da ne moraju biti jasne i čvrste.

Telep (2019) napominje određene praktične smjernice u razlikovanju efikasnog discipliniranja od fizičkog kažnjavanja kod djece i mladih: 

Dosljednim učenjem djece o posljedicama njihovog ponašanja bez uvođenja fizičkog kažnjavanja pokazujemo djeci vlastitu emocionalnu stabilnost kojoj i njih učimo.

Dokazano je kako se djeca emocionalno podržavajućih roditelja koja nisu doživljavala neadekvatne roditeljske postupke lakše nose kasnije u životu sa stresnim situacijama i frustracijom (Guo, Mrug i Knight, 2017) i pokazuju veću sposobnost izražavanja i prepoznavanja (naročito ugodnih) emocija (Koizumi i Takagishi, 2014).

U posljednje vrijeme možda više no ikad roditelji žele znati kako im se djeca osjećaju, a nisu niti svjesni koliko ih svojim primjerom mogu kočiti u prepoznavanju i pokazivanju emocija (Dalton i sur., 2019). S obzirom da mnogi roditelji u ovom trenutku prolaze kroz stresan period i doživljavaju »lavinu« emocija, važno je da, uz djecu, paze i na sebe, da daju sebi vremena da prihvate vlastite emocije, bile one ugodne ili neugodne. Time će pružiti kvalitetniju podršku svojoj djeci i biti spremniji djecu podržati da im ona iskažu i pokažu svoje osjećaje. Na taj način brinući o sebi i svojim emocijama roditelji i pomažu sebi i poboljšavaju svoje roditeljske kapacitete, prevenirajući nakupljanje neugodnih emocija koje mogu dovesti do sukoba, vikanja ili tjelesnog kažnjavanja djece.

Vrijeme samoizolacija je prilika da dio vremena posvetimo stvaranju povjerenja između djece i nas roditelja, da s njima razgovaramo, igramo se, pokažemo interes za njihove online aktivnosti, za njihove prijatelje, posebne interese, osjećaje i razmišljanja… Na taj način djeca dobivaju poruku: »Važna/važan si mi. Vjerujem tebi i vjerujem u tebe. Zanima me što misliš i osjećaš« čime se gradi povjerenje između djece i roditelja. To će i nama i njima biti posebno važno u tinejdžerskoj i adolescentnoj dobi, kada je uprkos tome što će biti okrenuti vršnjacima i njihovim vrijednostima važno da obitelj, obiteljske vrijednosti i njihovo povjeravanje nama kao roditeljima ostane dio njihovog odnosa prema nama.

Samoizolacija treba biti sigurno mjesto i utočište od vanjske ugroze koronvirusa, a nikako dodatan izvor straha i nesigurnosti za djecu. Ohrabrivanjem i nagrađivanjem poželjnih ponašanja, poticanjem na iskazivanje emocija, priznavanjem vlastitih emocija bile one ugodne ili neugodne i podrškom koju ćemo pružiti ne samo djeci nego i sebi kao roditeljima, gradimo čvrst temelj odlučnosti da ćemo i u napetim situacijama kada djeca testiraju naše granice jasno pokazati da batini nije mjesto nigdje u našim životima, pa niti u samoizolaciji!
 

Slika 1. Pozitivno roditeljstvo za vrijeme zdravstvene krize

Preneseno s Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba

Matt Caldwell, ravnatelj vrtića Ilminster Avenue u Bristolu, kaže kako su se kreativnost i komunikacijske vještine najmlađe djece povećale otkad su kartonske kutije i konzerve zamijenile igračke.
Učenici koji postavljaju puno pitanja postižu bolje rezultate, posebno oni iz siromašnijih domova.
 

Mala djeca sjede prekriženih nogu na svojim prostirkama dok se njihov učitelj priprema za predavanje o vremenu, uz pomoć slika oblaka. Izvan učionice, na mračnom nebu pojavljuje se munja i tutnji grmljavina. Radoznala djeca prilaze prozoru i pokazuju prstom, ali učitelj im ponovno privlači pažnju – ali tako neće naučiti ništa o vremenu, barem tako kažu ciljevi u nastavnom planu.

To bi mogao biti prizor u gotovo svakoj školi. Djeca, puna pitanja o stvarima koje ih zanimaju, uče ne postavljati ta pitanja u školi. U borbi protiv testova i nastavnih ciljeva, neplanirana pitanja uglavnom ostaju neodgovorena pa se prilike za učenje gube. 
 

Ipak, najnovije američko istraživanje tvrdi da bismo trebali poticati postavljanje pitanja jer radoznala djeca postižu bolje rezultate. Istraživači iz Dječje bolnice CS Mott Sveučilišta u Michiganu i Centra za ljudski rast i razvoj ispitali su znatiželju kod 6200 djece, koja su sudjelovala i u američkoj longitudinalnoj studiji ranog djetinjstva. Studija je opisana i u mojoj novoj knjizi How to Succeed at School. What Every Parent Should Know, koju sam napisala u suradnji s Judith Judd.

Istraživači su procijenili razinu dječje znatiželje u dojenačkoj, predvrtićkoj i vrtićkoj dobi, oslanjajući se na roditeljske posjete i upitnike. Čitanje, matematika i ponašanje potom su ponovno provjereni u školi (u prvom razredu), kada su ustanovili da najznatiželjnija djeca postižu najbolje rezultate. Njihovo je otkriće, važno za rješavanje „tvrdoglavog” jaza u postigućima između siromašnije i bogatije djece, pokazalo da kod siromašnije djece postoji najjača veza između radoznalosti i uspješnosti.

Nadalje, istraživači su otkrili da je, kad su u pitanju dobri školski rezultati, djetetova mogućnost da se usredotoči i da ga, na primjer, ne ometa grom, bila manje važna od znatiželje – pitanja koja dijete može imati o toj oluji.

Učitelji koji se usredotoče na razvijanje koncentracije i dobrog ponašanja zbog veza s dobrim akademskim uspjehom sada trebaju uzeti u obzir da bi razvijanje znatiželje moglo biti još važnije.
 

Dr. Prachi Shah, glavna istraživačica i pedijatrica koja proučava dječji razvoj i ponašanje u CS Mottu i radi kao pomoćna istraživačica na Sveučilištu u Michiganu, kaže: „Promicanje znatiželje kod djece, posebno one koja odrastaju u skromnijim uvjetima, može biti važan, nedovoljno cijenjen način za premošćivanje razlika u postignućima. Poticanje znatiželje temelj je za rano učenje koje bismo trebali više naglašavati kad govorimo o akademskom uspjehu.”
 

Djeca se rađaju znatiželjna. Čini se da dijete može postaviti beskonačan broj pitanja – to je jedna od najvažnijih metoda koje ljudi usvajaju da bi učili. Godine 2007. istraživači su bilježili pitanja koja su postavljala djeca u dobi od 14 mjeseci do pet godina i otkrili da djeca u prosjeku postave 107 pitanja u jednom satu. Jedno je dijete, na svom vrhuncu, postavljalo tri pitanja u minuti.
 

Ali istraživanje koje je provela Susan Engel, autorica knjige The Hungry Mind i vodeća svjetska stručnjakinja za dječju znatiželju, otkriva da postavljanje pitanja naglo staje čim djeca krenu u školu. Kad je njezin tim bilježio pitanja u učionici, otkrili su da su najmlađa djeca u američkoj prigradskoj osnovnoj školi postavljala između dva i pet pitanja tijekom dvaju školskih sati. Još gore, kako djeca postaju starija, potpuno odustaju od postavljanja pitanja. U petom razredu postojala su dvosatna razdoblja u kojima učenici, u dobi od 10 i 11 godina, svome učitelju nisu postavili niti jedno pitanje.

Jednom je bila prisutna na jednom školskom satu kada je 9-godišnja učenica dignula ruku kako bi pitala postoji li neko mjesto na svijetu gdje nitko ne stvara umjetnost. Učiteljica ju je zaustavila usred rečenice govoreći: „Zoe, molim te, bez pitanja. Sada je vrijeme za učenje.”

Engel, profesorica razvojne psihologije na Williams Collegeu u Williamstownu, Massachusetts, kaže: „Kada posjetite škole u mnogim dijelovima svijeta, teško je zapamtiti da su one prepune aktivne, bistre djece jer nitko ne govori o njihovim unutarnjim mentalnim životima. Čini se da je mnogim ljudima u akademskim zajednicama puno važnije njihovo ponašanje i njihov školski uspjeh. Često birokracija u obrazovnim sustavima guši znatiželju.”
 

Kada učitelji uče djecu da ne postavljaju pitanja, nije iznenađujuće što su se uspješni učenici koje su 2013. godine proučavali američki istraživači pokazali manje znatiželjnima, jer su radoznalost smatrali rizikom za svoje rezultate. Pitanja koja su postavljali odnosila su se na poboljšanje njihovih rezultata, dok su pitanja radoznalijih učenika bila usmjerena na dublje razumijevanje teme.

Naravno, neki učitelji potiču i povećavaju znatiželju. Engel kaže da u svakoj školi koju posjeti ima jedan takav učitelj. Ali obično sve ovisi o pojedincu, a ne o sustavnom principu kakav je uveden u vrtiću Ilminster Avenue u Bristolu.
 

Prošlog se rujna uprava vrtića odlučila na radikalan potez. Odlučili su trajno ukloniti većinu igračaka za dvogodišnjake i zamijeniti ih raznim kartonskim kutijama, limenkama, loncima i tavama, starim telefonima, čajnicima, računalima i vodovodnim potrepštinama – svime što se može kreativno koristiti.

Djeca su odmah prihvatila nove predmete. Od kockica su gradili tobogane, od kartonskih kutija svemirske brodove i razgovarali s izmišljenim ljudima na starim telefonima. Stare su ključeve koristili za zaključavanje stvari ili otključavanje zamišljenih kraljevstava. Većina nije tražila igračke natrag.

Ravnatelj Matt Caldwell kaže da je skeptične roditelje i učitelje uvjerila promjena zbog porasta kreativnosti i razgovora među djecom.

On tvrdi: „Djeca vole oponašati ono što odrasli rade s predmetima. Postaju znatiželjna zbog onoga što ljudi i predmeti rade. Škola uništava znatiželju. Kada djeca imaju priliku postaviti pitanja o stvarima koje ih zanimaju? Čim krenu u vrtić, moraju ušutjeti i učiti. Nisu krivi učitelji. Imaju toliko zadataka koje moraju izvršiti.”
 

Paul Howard-Jones, profesor neuroznanosti i obrazovanja na Sveučilištu u Bristolu, koji je promatrao djecu dok su se igrala sa svojim novim „igračkama”, kaže da ljudi uče iz novih situacija, a radoznalost je važna za taj proces.

„Djecu bi trebalo poticati i ohrabrivati da postavljaju pitanja iako to može biti izazov za učitelja”, kaže on. „Moramo naći neko vrijeme za pitanja tijekom dana. U školama nema dovoljno vremena za kreativnost i praćenje znatiželje.”
​

​Napisala: Wendy Berliner
Prijevod: Harfa d.o.o.