Matt Caldwell, ravnatelj vrtića Ilminster Avenue u Bristolu, kaže kako su se kreativnost i komunikacijske vještine najmlađe djece povećale otkad su kartonske kutije i konzerve zamijenile igračke.
Učenici koji postavljaju puno pitanja postižu bolje rezultate, posebno oni iz siromašnijih domova.
 

Mala djeca sjede prekriženih nogu na svojim prostirkama dok se njihov učitelj priprema za predavanje o vremenu, uz pomoć slika oblaka. Izvan učionice, na mračnom nebu pojavljuje se munja i tutnji grmljavina. Radoznala djeca prilaze prozoru i pokazuju prstom, ali učitelj im ponovno privlači pažnju – ali tako neće naučiti ništa o vremenu, barem tako kažu ciljevi u nastavnom planu.

To bi mogao biti prizor u gotovo svakoj školi. Djeca, puna pitanja o stvarima koje ih zanimaju, uče ne postavljati ta pitanja u školi. U borbi protiv testova i nastavnih ciljeva, neplanirana pitanja uglavnom ostaju neodgovorena pa se prilike za učenje gube. 
 

Ipak, najnovije američko istraživanje tvrdi da bismo trebali poticati postavljanje pitanja jer radoznala djeca postižu bolje rezultate. Istraživači iz Dječje bolnice CS Mott Sveučilišta u Michiganu i Centra za ljudski rast i razvoj ispitali su znatiželju kod 6200 djece, koja su sudjelovala i u američkoj longitudinalnoj studiji ranog djetinjstva. Studija je opisana i u mojoj novoj knjizi How to Succeed at School. What Every Parent Should Know, koju sam napisala u suradnji s Judith Judd.

Istraživači su procijenili razinu dječje znatiželje u dojenačkoj, predvrtićkoj i vrtićkoj dobi, oslanjajući se na roditeljske posjete i upitnike. Čitanje, matematika i ponašanje potom su ponovno provjereni u školi (u prvom razredu), kada su ustanovili da najznatiželjnija djeca postižu najbolje rezultate. Njihovo je otkriće, važno za rješavanje „tvrdoglavog” jaza u postigućima između siromašnije i bogatije djece, pokazalo da kod siromašnije djece postoji najjača veza između radoznalosti i uspješnosti.

Nadalje, istraživači su otkrili da je, kad su u pitanju dobri školski rezultati, djetetova mogućnost da se usredotoči i da ga, na primjer, ne ometa grom, bila manje važna od znatiželje – pitanja koja dijete može imati o toj oluji.

Učitelji koji se usredotoče na razvijanje koncentracije i dobrog ponašanja zbog veza s dobrim akademskim uspjehom sada trebaju uzeti u obzir da bi razvijanje znatiželje moglo biti još važnije.
 

Dr. Prachi Shah, glavna istraživačica i pedijatrica koja proučava dječji razvoj i ponašanje u CS Mottu i radi kao pomoćna istraživačica na Sveučilištu u Michiganu, kaže: „Promicanje znatiželje kod djece, posebno one koja odrastaju u skromnijim uvjetima, može biti važan, nedovoljno cijenjen način za premošćivanje razlika u postignućima. Poticanje znatiželje temelj je za rano učenje koje bismo trebali više naglašavati kad govorimo o akademskom uspjehu.”
 

Djeca se rađaju znatiželjna. Čini se da dijete može postaviti beskonačan broj pitanja – to je jedna od najvažnijih metoda koje ljudi usvajaju da bi učili. Godine 2007. istraživači su bilježili pitanja koja su postavljala djeca u dobi od 14 mjeseci do pet godina i otkrili da djeca u prosjeku postave 107 pitanja u jednom satu. Jedno je dijete, na svom vrhuncu, postavljalo tri pitanja u minuti.
 

Ali istraživanje koje je provela Susan Engel, autorica knjige The Hungry Mind i vodeća svjetska stručnjakinja za dječju znatiželju, otkriva da postavljanje pitanja naglo staje čim djeca krenu u školu. Kad je njezin tim bilježio pitanja u učionici, otkrili su da su najmlađa djeca u američkoj prigradskoj osnovnoj školi postavljala između dva i pet pitanja tijekom dvaju školskih sati. Još gore, kako djeca postaju starija, potpuno odustaju od postavljanja pitanja. U petom razredu postojala su dvosatna razdoblja u kojima učenici, u dobi od 10 i 11 godina, svome učitelju nisu postavili niti jedno pitanje.

Jednom je bila prisutna na jednom školskom satu kada je 9-godišnja učenica dignula ruku kako bi pitala postoji li neko mjesto na svijetu gdje nitko ne stvara umjetnost. Učiteljica ju je zaustavila usred rečenice govoreći: „Zoe, molim te, bez pitanja. Sada je vrijeme za učenje.”

Engel, profesorica razvojne psihologije na Williams Collegeu u Williamstownu, Massachusetts, kaže: „Kada posjetite škole u mnogim dijelovima svijeta, teško je zapamtiti da su one prepune aktivne, bistre djece jer nitko ne govori o njihovim unutarnjim mentalnim životima. Čini se da je mnogim ljudima u akademskim zajednicama puno važnije njihovo ponašanje i njihov školski uspjeh. Često birokracija u obrazovnim sustavima guši znatiželju.”
 

Kada učitelji uče djecu da ne postavljaju pitanja, nije iznenađujuće što su se uspješni učenici koje su 2013. godine proučavali američki istraživači pokazali manje znatiželjnima, jer su radoznalost smatrali rizikom za svoje rezultate. Pitanja koja su postavljali odnosila su se na poboljšanje njihovih rezultata, dok su pitanja radoznalijih učenika bila usmjerena na dublje razumijevanje teme.

Naravno, neki učitelji potiču i povećavaju znatiželju. Engel kaže da u svakoj školi koju posjeti ima jedan takav učitelj. Ali obično sve ovisi o pojedincu, a ne o sustavnom principu kakav je uveden u vrtiću Ilminster Avenue u Bristolu.
 

Prošlog se rujna uprava vrtića odlučila na radikalan potez. Odlučili su trajno ukloniti većinu igračaka za dvogodišnjake i zamijeniti ih raznim kartonskim kutijama, limenkama, loncima i tavama, starim telefonima, čajnicima, računalima i vodovodnim potrepštinama – svime što se može kreativno koristiti.

Djeca su odmah prihvatila nove predmete. Od kockica su gradili tobogane, od kartonskih kutija svemirske brodove i razgovarali s izmišljenim ljudima na starim telefonima. Stare su ključeve koristili za zaključavanje stvari ili otključavanje zamišljenih kraljevstava. Većina nije tražila igračke natrag.

Ravnatelj Matt Caldwell kaže da je skeptične roditelje i učitelje uvjerila promjena zbog porasta kreativnosti i razgovora među djecom.

On tvrdi: „Djeca vole oponašati ono što odrasli rade s predmetima. Postaju znatiželjna zbog onoga što ljudi i predmeti rade. Škola uništava znatiželju. Kada djeca imaju priliku postaviti pitanja o stvarima koje ih zanimaju? Čim krenu u vrtić, moraju ušutjeti i učiti. Nisu krivi učitelji. Imaju toliko zadataka koje moraju izvršiti.”
 

Paul Howard-Jones, profesor neuroznanosti i obrazovanja na Sveučilištu u Bristolu, koji je promatrao djecu dok su se igrala sa svojim novim „igračkama”, kaže da ljudi uče iz novih situacija, a radoznalost je važna za taj proces.

„Djecu bi trebalo poticati i ohrabrivati da postavljaju pitanja iako to može biti izazov za učitelja”, kaže on. „Moramo naći neko vrijeme za pitanja tijekom dana. U školama nema dovoljno vremena za kreativnost i praćenje znatiželje.”
​

​Napisala: Wendy Berliner
Prijevod: Harfa d.o.o.