Da bismo mogli opstati i živjeti u ovom čudnom i nepredvidivim svijetu, uvijek je potrebno za sebe imati neku tehniku kako dovesti sebe u dobro stanje. Pokazalo se da stimulacijom osjetila umirujemo mozak i dovodimo ga u njegove snažne visoke funkcije. Stoga sam odlučila napisati nekoliko tehnika koje se temelje na stimulaciji osjetila, a koje bi vam mogle pomoći dovesti sebe u dobro stanje.

OSJETILA
Usredotočite se na svoja osjetila, jer njima doživljavate svijet oko sebe. Stimulacijom osjetila dovodite svoj mozak u dobro stanje. 
Imenujte:
5 stvari koje možete vidjeti
4 zvuka koja možete čuti
3 stvari koje možete dodirnuti (dodirnite ih) 
2 mirisa koja možete osjetiti
1 stvar koju možete okusiti

TIJELO 
Razmišljate o svojim stopalima kako čvrsto stoje na tlu. Primijetite kakav je to osjećaj dok stopala stoje čvrsto na tlu. Potom krenite osvještavati tijelo, dio po dio. Noge, trup, kralježnicu, ruke, sve do glave. Usmjerite svoju pozornost na disanje i razmišljajte o svakom udahu, o kisiku koji sad putuje kroz vaše tijelo. Dok duboko udišete, zamišljajte kako kisik koji udišete polako ulazi u pluća pa putuje sve do stopala. Potom razmišljajte kako se vraća natrag dok izdišete.

DODIR
Dodirujte prstima različite predmete i razmišljajte o teksturi predmeta. Primijetite kakav je osjećaj dok dodirujete taj predmet. 
Milujte svoje lice i primijetite kakav je osjećaj dok dodirujete obraze. Primijetite kako su mekani. Jesu li topli ili hladni? Istovremeno ostajte usredotočeni na disanje. 
Milujte svoja ramena. Potapšajte sebe po ramenima. Čvrsto se zagrlite i primijetite osjećaj. Dišite duboko. 

PISANJE
Pišite sve što vam pada na pamet. Nemojte misliti o tome je li to nešto pametno ili da treba imati smisla. Samo pišite sve što osjećate u tom trenutku. Sve misli koje dolaze izbacite iz glave na papir. Pretvorite ih u riječi.
Pišite usredotočeni na osjetila: što vidite, što čujete, kakav je osjećaj dok držite olovku u ruci. Dodirujte stol i što je već oko vas te pišite o teksturi i osjećaju dok sve to vidite i čujete. Gdje je u tijelu taj osjećaj? Kako se ponaša?
Recimo ovako: Čujem kako vani laje pas. Zuji mi u ušima. U sobi djeca pričaju. Vidim policu s knjigama. 

SKRETANJE POZORNOSTI
 od opterećujućih misli
– Imenujte sve predmete koje vidite. 
– Brojite unatrag od 100 po tri (npr. 100, 97, 94…).
– Recitirajte ili pjevajte pjesmu. Ako ste vjernik, molite neku molitvu koja vam daje dobar osjećaj. 
– Odaberite kategoriju i navedite što više toga. Igrajte sami sa sobom igru gradova i sela. Odaberite neko slovo i tražite što više gradova, rijeka, planina… na to slovo. 

PRIČANJE
Pričajte o onome što osjećate. 
– Pričajte o onome što se dogodilo i o onome što sad osjećate. Pričajte kako je to bilo kad se dogodio potres. Kako ste se tresli. Pokažite svojim tijelom ponovno kako to izgleda kad se cijelo tijelo trese. Pričajte kakav je bio vaš glas. Što ste govorili ili kako ste se zaledili, niste mogli ništa izgovoriti. Pričajte kako ste se kretali. Na što ste mislili. Jeste li nekada već doživjeli nešto slično?
– Pričajte kako je sada. Što osjećate?

GRLJENJE
Grlite svoje bližnje i dopustite sebi da osjetite ljubav prema njima cijelim svojim tijelom i osjećajem. Osjetite njihov miris i toplinu.

DISANJE
Usredotočite se na disanje iz dijafragme (treba se pomicati samo vaš želudac, ali ne i prsa). Dišite 5 sekundi, držite dah 4 sekunde, izdahnite 7 sekundi, držite dah 4 sekunde. Ponovite.

DOPUSTITE SEBI NE BITI DOBRO
Imate pravo ne osjećati se dobro i proživjeti sve emocije koje se pojavljuju. Plačite ako vam se plače. Doživite sve emocije jer dopuštajući nezgodnim emocijama da vas prožmu, gradite put kojim će one i otići. 

Svi vi koji ste trenutačno izravno pogođeni potresom nemojte zaboraviti jesti redovito. Koristite svaku priliku da pokušate spavati. Imajte na umu da niste sami. Cijela Hrvatska, ali i svijet je u ovom trenutku uz vas, i spremni su pomoći.

Svi smo u ovome zajedno!

Iskrenost je ključna osobina potrebna za zdrav odnos i vezu,  za jedinstvo i uspješno rješavanje problema, a osim toga pomaže ljudima izgraditi povjerenje jednih u druge. Neiskrenost, s druge strane, vodi mnogim međuljudskim, akademskim, legalnim te osobnim problemima, a to nitko ne želi za svoju djecu.

Mala djeca nisu u stanju razlikovati  istinu od laži niti maštu od stvarnosti jer je za njih sve stvarno. Imaju vrlo živopisnu i bujnu maštu, često izmišljaju priče u koje vjeruju ili preuveličavaju stvarne događaje. Djeca to ne rade iz loše namjere. Oni neće  znati da lažu dok im roditelji to ne kažu. Sitne laži javljaju se oko treće godine, a do četvrte djeca uopće nisu ni svjesna da govore neistinu. Prema tome, ne treba se zabrinjavati zbog dječjeg laganja, nego ga prihvatiti kao dio njihovog odrastanja. To, dakako, ne znači da neistinu treba ignorirati, čak i ako je simpatična i smiješna, već je važno reagirati odmah i na pravi način.

Iako su dječje laži najčešće bezazlene i beznačajne, ako roditelji ne reagiraju na njih, to djetetu može prijeći u naviku. Osim toga može i samo početi vjerovati da je izgovorena laž zapravo istina.

Budući da djeca u početku uopće nisu niti svjesna da govore neistinu, treba razumjeti da oni na taj način govore što bi željeli da se dogodilo ili suprotno, što ne bi željeli da se dogodilo. U tim situacijama roditelji imaju glavnu ulogu da im objasne razliku između onoga što su djeca zamislila i stvarnog događaja. Na primjer, kada dijete priča da se dogodilo nešto što je zapravo nemoguće, tada roditelj može unijeti stvarnosti u priču na način da kaže: “Ti bi želio da se to dogodilo…“ ili „ti bi želio da to možeš“ i slično. U takvim situacijama vrlo je važno uočiti i ukazati djetetu da to što priča nije zapravo tako te da je važno da kaže istinu.

Kao i većinu drugih socijalnih vještina, djeca od roditelja uče i lagati, čega roditelji nisu niti svjesni. Često se dogodi da roditelji kažu neistinu u prisutnosti djeteta koje na taj način usvaja to ponašanje kao prihvatljivo i poželjno. Koliko puta ste čuli ili i sami tražili od djeteta da se javi na telefon i kaže da mama (ili tata) nije kod kuće. Dijete tada zaključuje da je u redu lagati, roditelji tada postaju loši uzori, a laganje postupno prelazi u naviku. Prema tome, vrlo je važno da roditelji obrate pažnju i vode računa o svojim postupcima, posebno pred djecom jer su oni poput spužvi koje, htjeli – ne htjeli, upijaju sve.
U predškolskoj dobi djeca sve više razvijaju sposobnost razlikovanja istine od laži te počinju pokušaji manipulacije okolinom pomoću neistina.

Razlozi zbog kojih djeca lažu su brojni, od izazivanja pažnje, postizanja cilja, izbjegavanja kazne sve do toga da žele impresionirati druge ili se žele pokazati jačima i boljima. Ona djeca koja lažu da bi se pokazala u boljem svjetlu, zapravo nemaju dovoljno samopouzdanja, a roditelji su ti koji  mogu potaknuti  taj razvoj na način da stvore pozitivnu sliku djetetu o samom sebi. Kada dijete stekne samopouzdanje i laži će nestati jer neće imati potrebu preuveličavati i lagati kako bi se pokazali boljima.
Djeca koja su usvojila osjećaj za dobro i loše, lakše će se suočavati s teškim situacijama, čak i ako im nedostaje samopouzdanja.

Zlostavljana ili zanemarena djeca najčešće lažu. Razlog tome je strah od kazne ili zato da bi uljepšala svijet u kojem žive. Na taj način se lakše nose sa stvarnošću u kojoj žive. Osim toga, neka djeca lažu i da ne bi razočarala roditelje, odnosno zato da bi udovoljila njihovim očekivanjima.

Kako bi se kao roditelji lakše uhvatili u koštac s dječjim lažima, potrebno je razumjeti zašto dijete laže jer se jedino tada može otkloniti nepoželjno ponašanje. Ovisno o stupnju razvoja i starosti djeteta, razlozi za laganje su različiti. Djeca predškolske dobi najčešće lažu jer imaju izrazito razvijenu maštu, dok školska djeca koriste laži kako bi udovoljila autoritetima, a stariji lažu jer misle da je to jedan od načina rješavanja problema.
U svakom slučaju važno je ne optuživati niti prijetiti djetetu jer to može izazvati upravo suprotan efekt. Time bi se potkrijepilo djetetovo laganje na način da iz straha od ponovnih optužbi ponovo pribjegne laganju. Iako dječje laži, posebno kada je riječ o vrlo maloj djeci, znaju biti simpatične, ne treba im se smijati ili ih prepričavati. Takvim pristupom dijete uočava da je privuklo pažnju i da se to roditeljima svidjelo te će nastojati takvo ponašanje ponoviti, a to nikako nije cilj.

Kako bi se izbjegle neželjene posljedice ili ponavljanje neželjenog ponašanja, potrebno je odrediti jasna pravila i postaviti konkretne posljedice ukoliko pravilo bude prekršeno. Iako se ovakav način može činiti oštrim, djeci su potrebna pravila i dosljednost kako bi se i sami znali postaviti te kako bi znali što mogu očekivati u određenim situacijama. Djeci je potrebna predvidivost kako bi se osjećali sigurnima, a pravila i njihovo pridržavanje upravo to osigurava.

Uvijek treba pohvaliti iskrenost, a kazna za priznatu pogrešku nikako ne treba biti velika kao u slučaju da je dijete slagalo.
Budući da se dječji razvoj i roditeljska briga ne mogu sažeti samo u jedan članak, sljedeći put čitajte o tome kako prepoznati i spriječiti laganje.

Izvor: Dunja Jurčić /www.istrazime.com