Iskrenost je ključna osobina potrebna za zdrav odnos i vezu,  za jedinstvo i uspješno rješavanje problema, a osim toga pomaže ljudima izgraditi povjerenje jednih u druge. Neiskrenost, s druge strane, vodi mnogim međuljudskim, akademskim, legalnim te osobnim problemima, a to nitko ne želi za svoju djecu.

Mala djeca nisu u stanju razlikovati  istinu od laži niti maštu od stvarnosti jer je za njih sve stvarno. Imaju vrlo živopisnu i bujnu maštu, često izmišljaju priče u koje vjeruju ili preuveličavaju stvarne događaje. Djeca to ne rade iz loše namjere. Oni neće  znati da lažu dok im roditelji to ne kažu. Sitne laži javljaju se oko treće godine, a do četvrte djeca uopće nisu ni svjesna da govore neistinu. Prema tome, ne treba se zabrinjavati zbog dječjeg laganja, nego ga prihvatiti kao dio njihovog odrastanja. To, dakako, ne znači da neistinu treba ignorirati, čak i ako je simpatična i smiješna, već je važno reagirati odmah i na pravi način.

Iako su dječje laži najčešće bezazlene i beznačajne, ako roditelji ne reagiraju na njih, to djetetu može prijeći u naviku. Osim toga može i samo početi vjerovati da je izgovorena laž zapravo istina.

Budući da djeca u početku uopće nisu niti svjesna da govore neistinu, treba razumjeti da oni na taj način govore što bi željeli da se dogodilo ili suprotno, što ne bi željeli da se dogodilo. U tim situacijama roditelji imaju glavnu ulogu da im objasne razliku između onoga što su djeca zamislila i stvarnog događaja. Na primjer, kada dijete priča da se dogodilo nešto što je zapravo nemoguće, tada roditelj može unijeti stvarnosti u priču na način da kaže: “Ti bi želio da se to dogodilo…“ ili „ti bi želio da to možeš“ i slično. U takvim situacijama vrlo je važno uočiti i ukazati djetetu da to što priča nije zapravo tako te da je važno da kaže istinu.

Kao i većinu drugih socijalnih vještina, djeca od roditelja uče i lagati, čega roditelji nisu niti svjesni. Često se dogodi da roditelji kažu neistinu u prisutnosti djeteta koje na taj način usvaja to ponašanje kao prihvatljivo i poželjno. Koliko puta ste čuli ili i sami tražili od djeteta da se javi na telefon i kaže da mama (ili tata) nije kod kuće. Dijete tada zaključuje da je u redu lagati, roditelji tada postaju loši uzori, a laganje postupno prelazi u naviku. Prema tome, vrlo je važno da roditelji obrate pažnju i vode računa o svojim postupcima, posebno pred djecom jer su oni poput spužvi koje, htjeli – ne htjeli, upijaju sve.
U predškolskoj dobi djeca sve više razvijaju sposobnost razlikovanja istine od laži te počinju pokušaji manipulacije okolinom pomoću neistina.

Razlozi zbog kojih djeca lažu su brojni, od izazivanja pažnje, postizanja cilja, izbjegavanja kazne sve do toga da žele impresionirati druge ili se žele pokazati jačima i boljima. Ona djeca koja lažu da bi se pokazala u boljem svjetlu, zapravo nemaju dovoljno samopouzdanja, a roditelji su ti koji  mogu potaknuti  taj razvoj na način da stvore pozitivnu sliku djetetu o samom sebi. Kada dijete stekne samopouzdanje i laži će nestati jer neće imati potrebu preuveličavati i lagati kako bi se pokazali boljima.
Djeca koja su usvojila osjećaj za dobro i loše, lakše će se suočavati s teškim situacijama, čak i ako im nedostaje samopouzdanja.

Zlostavljana ili zanemarena djeca najčešće lažu. Razlog tome je strah od kazne ili zato da bi uljepšala svijet u kojem žive. Na taj način se lakše nose sa stvarnošću u kojoj žive. Osim toga, neka djeca lažu i da ne bi razočarala roditelje, odnosno zato da bi udovoljila njihovim očekivanjima.

Kako bi se kao roditelji lakše uhvatili u koštac s dječjim lažima, potrebno je razumjeti zašto dijete laže jer se jedino tada može otkloniti nepoželjno ponašanje. Ovisno o stupnju razvoja i starosti djeteta, razlozi za laganje su različiti. Djeca predškolske dobi najčešće lažu jer imaju izrazito razvijenu maštu, dok školska djeca koriste laži kako bi udovoljila autoritetima, a stariji lažu jer misle da je to jedan od načina rješavanja problema.
U svakom slučaju važno je ne optuživati niti prijetiti djetetu jer to može izazvati upravo suprotan efekt. Time bi se potkrijepilo djetetovo laganje na način da iz straha od ponovnih optužbi ponovo pribjegne laganju. Iako dječje laži, posebno kada je riječ o vrlo maloj djeci, znaju biti simpatične, ne treba im se smijati ili ih prepričavati. Takvim pristupom dijete uočava da je privuklo pažnju i da se to roditeljima svidjelo te će nastojati takvo ponašanje ponoviti, a to nikako nije cilj.

Kako bi se izbjegle neželjene posljedice ili ponavljanje neželjenog ponašanja, potrebno je odrediti jasna pravila i postaviti konkretne posljedice ukoliko pravilo bude prekršeno. Iako se ovakav način može činiti oštrim, djeci su potrebna pravila i dosljednost kako bi se i sami znali postaviti te kako bi znali što mogu očekivati u određenim situacijama. Djeci je potrebna predvidivost kako bi se osjećali sigurnima, a pravila i njihovo pridržavanje upravo to osigurava.

Uvijek treba pohvaliti iskrenost, a kazna za priznatu pogrešku nikako ne treba biti velika kao u slučaju da je dijete slagalo.
Budući da se dječji razvoj i roditeljska briga ne mogu sažeti samo u jedan članak, sljedeći put čitajte o tome kako prepoznati i spriječiti laganje.

Izvor: Dunja Jurčić /www.istrazime.com