Kad razgovaram s djecom o tome koje su naše najsretnije uspomene, među njihovim odgovorima uvijek su obiteljski izleti u zabavne parkove i atrakcije, ležanje pod zvijezdama i promatranje meteora, gledanje filmova na otvorenom, plivanje u vodenom parku i prvi susret s oceanom ili stranom zemljom. Nikad ne spominju igračke, što me veseli jer želim dokazati svojoj djeci da su upravo iskustva, a ne stvari, ono što nas najviše veseli.

Znanost je na mojoj strani. Dr. Thomas Gilovich, profesor psihologije na Sveučilištu Cornell, proučava temu novca i sreće već više od dvadeset godina. On kaže: “Jedan od neprijatelja sreće je prilagodba. Mi kupujemo stvari kako bi nas usrećile i uspijevamo se razveseliti. Ali samo na kratko. U početku su nam nove stvari uzbudljive, ali onda se prilagodimo njima.”
Ovo svakako mogu primijetiti kod svoje djece – čak i nakon što tjednima iščekuju novu igračku, kad je konačno dobiju, brzo im dosadi i nedugo zatim traže nove igračke koje žele kupiti. To je beskrajan ciklus želja-kupovina-dosada koji ste vjerojatno nekad primijetili i kod svoje djece. Koliko ste igračaka koje su naprosto "morali imati", poklonili ili prodali jer se na kraju ispostavilo da im igračka uopće nije bila potrebna ili da im je ubrzo dosadila?

“Naša iskustva postaju dio nas na način na koji materijalna dobra nikada neće moći”, kaže Gilovich. "Materijalna dobra koja posjedujete mogu vam se zbilja jako sviđati, možete čak povezivati i dio svog identiteta s pojedinim materijalnim dobrom, ali stvari uvijek ostaju odvojene od nas. S druge strane, doživljaji i iskustva prožimaju osobu, postaju dio nje. Mi smo zbroj naših iskustava i proživljenih trenutaka."

Ono što zajedno doživljavamo, povezuje nas. Zajedničko iskustvo izgrađuje obiteljsku zajednicu i postaje dragocjena uspomena neusporedivo intenzivnije nego bilo koji uređaj ili igračka. Djeca će se osjećati više povezano s osobom s kojom su proživjeli putovanje ili izlet nego s osobom koja im je s putovanja donijela poklon – igračku, primjerice.

U svom tekstu Pojednostavljenje djetinjstva može zaštititi mentalno zdravlje, Tracy Gillet kaže: "Postali smo sofisticiraniji i živimo u jedinstvenom vremenu u kojemu većina roditelja nema problem osigurati dovoljno, nego ne uspijevaju odoljeti pružanju previše svega. Čineći to, nesvjesno stvaramo plodno tlo za razvoj mentalnih problema.” Gillet se u svome tekstu ne referira samo na previše igračaka, već govori o previše svega  – informacija, aktivnosti, stvari. Doista postoji veza između posjedovanja previše materijalnih stvari i depresije. Nered ima negativne učinke na naš mozak, uključujući i dječji mozak koji se još razvija.

Istraživanja pokazuju da se djeca koja imaju manje igračaka igraju više od djece s mnogo igračaka.
Claire Lerner, istraživačica za razvoj djetinjstva sa Zero to Three, kaže: „Naše studije pokazuju da previše igračaka ili neprimjerene igračke, mogu štetiti djeci. Djeca su preplavljena obiljem igračaka i ne uspijevaju se koncentrirati na jednu aktivnost ili igračku dovoljno dugo kako bi nešto naučila koristeći je." Ograničavanje količine igračaka omogućuje dubinu igre, a potiče i kreativnost dok dijete pronalazi nove načine igranja s onim što ima. Osim toga, s manje igračaka i manje šansi da budu preplavljena prevelikim brojem opcija, vjerojatno će biti manje "raspada sustava" i bratskih razmirica.

Čak i uz sve ove dokaze u korist doživljaja i iskustava u odnosu na igračke, možda neće biti lako riješiti se suvišnih stvari koje ste nabavili svojim teško zarađenim novcem. Razmislite o rotaciji igračaka kao rješenju. Spremite daleko od djece (van vidokruga i dohvata) dio igračaka. Povremeno zamijenite dio igračaka, spremajući u kutije one s kojima su se djeca do tad igrala i vadeći dio igračaka koji je do tada bio spremljen. Tako će dijete imati "nove" igračke na raspolaganju i bit će mu zanimljivije.

U konačnici, najbolje uspomene vašeg djeteta neće biti cool igračake koje ste kupili, već vrijeme koje ste proveli zajedno uživajući jedno s drugim. Istinsku sreću ćemo pronaći u bliskim odnosima s drugim ljudima, želeći i cijeneći ono što imamo, a ne od dobivanja onoga što želimo. Gilovich kaže: "Proživljavamo iskustva s drugim ljudima i, nakon što ta iskustva prođu, ona postaju dio priča koje pričamo jedni drugima."

Ako sutra želite biti u dječjim pričama, podijelite s njima iskustva danas.

Izvor: Creative Child

• Ovu metodu možemo početi primjenjivati kad beba navrši 6 mjeseci i počne pokazivati zanimanje za hranu. 
• Na početku se takvi obroci mogu organizirati samo kada je beba već sita jer tada je raspoložena za istraživanje. Kada je gladna, dobije mlijeko. Tako to izgleda na početku; dakle vrlo je opušteno jer beba nema osjećaj da joj se nešto oduzima. S vremenom će se obroci mlijeka prorijediti sami po sebi.
• Bebi se nude sve namirnice, no ništa joj se ne stavlja u usta.
• Tanjuri su na početku nepotrebni: beba jede direktno sa stola (nabaviti plastični stolnjak!) ili s ploče na svojoj stolici. 
• Na taj način beba od samog početka jede ono što i ostali članovi obitelji. Preduvjet za to je da se obitelj hrani zdravo i raznoliko (dakle bez gotovih zamrznutih jela, masnih obroka, prejako začinjene hrane, previše slatkoga i sl.) te da se u obrocima vrlo oprezno dozira sol.
• Važno je da beba sjedi uspravno (ili u svojoj stolici ili u krilu odrasle osobe). Ako se dogodi da se beba zagrcne, lakše će iskašljati hranu. I bez brige: beba se nije „skoro ugušila“, već je prirođenim mehanizmom spriječila hranu da dospije u dušnik. 
• Namirnice treba podijeliti na porcije koje beba može uzeti u ruku. Najbolje je rezati hranu na komade koji još malo vire van kada ih beba obuhvati svojom šakom. Zrna kukuruza, grašak i sve druge sitne namirnice beba će moći uhvatiti tek s otprilike navršenih 9 mjeseci (kada razvije tzv. pincetni hvat). 
• pri svakom obroku bebi treba ponuditi različite zdrave namirnice. Ne trebaju to biti velike porcije, važno je da im je sadržaj raznolik. Beba će sama odlučiti hoće li što pojesti i koliko čega će pojesti. Pritom je strpljenje vrlo važno – bebe često isprva samo opipavaju hranu, a tek kasnije je prinesu ustima.