Dodirivati i biti dodirnuto ima vrlo važan utjecaj na dijete, u dojenačko doba, ali i ostatak života. Ono treba tjelesni kontakt sa svojom majkom, a njegov mozak mora pravilno interpretirati osjete tog kontakta u cilju stvaranja prve emocionalne privrženosti.
 

Privrženost daje dojenčetu prvi osjećaj sebe kao fizičkog tijela, a taktilna obrada za dojenče je prvi izvor sigurnosti. Kod dojenčeta je osjet dodira razvijen već po rođenju, ali potrebno ga je i dalje razvijati kako bi dijete moglo lakše interpretirati objekte iz svoje neposredne okoline, njihov oblik, kvalitetu, strukturu materijala – primiti  informacije o vanjskom svijetu.

Dijete taktilnim putem osim o vanjskom svijetu uči i o svome tijelu, njegovim dijelovima i mogućnostima, odnosno razvija percepciju tijela. Kod djece koja imaju problema s dodirom, poput preosjetljivosti ili neosjetljivosti na dodir, odnosno poremećaj kod senzorne integracije mogu se javiti velike emocionalne poteškoće i stvarati problemi u daljnjem tijeku učenja. Stoga je nužno potocati djetetov taktilni razvoj, jer dodir je osnovni temelj dobrog razvoja djeteta. Važno mjesto u taktilnoj stimulaciji zauzima masaža, pogotovo masaža čitavog tijela nakon kupanja ili tijekom presvlačenja djeteta.

Masaža razvija i jača tijelo bebe, ali i povezanost između majke i djeteta

Masaža omogućuje bebi i majci da se bolje upoznaju i zbliže. Emocije veselja, ljubavi i sigurnosti koje majka prilikom takva druženja prenosi djetetu pozitivno se odražavaju na njegovo psihičko i fizičko blagostanje.

Naime, dodir potiče rad niza sustava i organa djetetova organizma: od kože koja uči osjećati dodir i toplinu, živčanog sustava koji uči prenositi informacije o novim iskustvima do mozga, samog mozga koji ih obrađuje, lokomotornog sustava koji je dodirima potaknut na refleksno pokretanje te postupno uči svjesno koordinirati ruke i oči prema izvoru zvuka i dodira, pa do kardiovaskularnog sustava koji zbog uzbuđenja, obrade informacija i pokretanja tijela počne življe raditi i tijelo brže opskrbljivati dodatnim količinama kisika. Ne čudi stoga što kažu kako dodir čini čuda.

Tjelesne prednosti dodira i masaže

• normalizira funkciju cijelog probavnog sustava
• pospješuje oslobađanje plinova i zraka, pomaže kod kolika
• stimulira metabolizam i apetit te se posebice preporučuje kod nedonoščadi za dobivanje na težini
• jača imunitet
• ujednačava disanje
• pospješuje cirkulaciju
• stimulira tijelo koje dijete samo ne može kontrolirati
• pospješuje pravilan fizički razvoj

Psihičke prednosti masaže

• pomaže za dobar san
• smanjuje plač
• djetetu daje osjećaj sigurnosti i ugode

Masaža – korisno i ugodno provedeno zajedničko vrijeme

Masaža je vrlo korisna za bebe do godine dana jer su dodir i miris načini kako mala beba komunicira s okolinom. Dodirivanje, majčina toplina i miris najbolji su mediji za “kontakt”, ohrabrivanje i poticanje djeteta. Naravno da masažu može provoditi i tata ili bilo koji član obitelji bez posebnog znanja i iskustva. Tate takvu masažu mogu iskoristiti kao vrijeme samo za njih i bebu, primjerice nakon posla.

Majka, pak, prilikom presvlačenja i njege može nježno utrljavati losion ili ulje u bebinu kožu. Pedijatar će vam možda preporučiti i jednostavne korektivne vježbice kojima ćete prevenirati eventualni manji problem s kukićima ili djelovati fizioterapeutski. U takvoj će se situaciji masaža i korektivne vježbice prožimati i veoma je važno da ih provodite.

Pravila masaže

KADA? Dijete masirajte između dvaju obroka jer tada neće biti ni presito ni pregladno. Izbjegavate masažu neposredno prije podnevnog i večernjeg odlaska na spavanje jer može pretjerano stimulirati dijete koje je već pospano. Ako vaše dijete često i mnogo jede, možda se pitate kad je dobro vrijeme za masažu? Svako dijete ima faze budnosti i spremnosti. Birajte te trenutke i provodite masažu sve dok to djetetu odgovara.

KAKO? Kod masaže je manje važan cilj, a više kontakt s djetetom. Prije početka masaže pripremite se. Operite ruke, protrljajte ih i zagrijte. Na rukama zagrijte i ulje. Koristite se isključivo uljem za bebe. Možete provoditi masažu nakon kupanja, ali možda je i bolje to učiniti prije. Naime, topla će voda otvoriti pore i dopustiti hranjivim sastojcima da se upiju, a višak će se masnoće isprati.

GDJE? U prostoriji gdje je ugodna sobna temperatura. Ljeti s temperaturom u principu nećete imati problema, a zimi koristite grijalicu.

Izvori:
Čuvarkuća
Roditelji.hr

Prečesto čujemo kako roditelji za nešto prozivaju učitelje i profesore, baš kao i obratno. Možemo li ovu školsku godinu započeti u primirju i nazvati stvari pravim imenom i željom da jedni drugim olakšamo posao, umjesto da ga otežavamo. U tome nam ponovo pomaže bogato iskustvo danskog edukatora Jespera Juula.

Knjiga Jespera Juula, Od odgoja do odnosa, Autentični roditelji – kompetentna djeca inspirirala je redakciju portala roditelji.hr na osvrt na dijalog između školskih djelatnika i obitelji učenika. Taj je dijalog izuzetno važan, a malo tko je do kraja upoznat s načinom kako bi on trebao izgledati. Ono što su iščitali iz teme je nedostatak iskrenosti, stalno micanje odgovornosti i prebacivanje na nekoga drugog. Jasno je svima da to ne vodi nikud.
 

U knjizi  Jesper Juul naglašava kako je važno dobro tretirati nastavnike i bolje ih platiti, poštovati ih i tada će i oni moći biti zadovoljniji i više pružiti:

“Posao nastavnika iznimno je dragocjen, no to ljudima nije jasno. Oni još uvijek nisu dobro plaćeni, barem je tako kod nas u Danskoj, i premalo ih se poštuje. Smatram da bi, kad bi se to promijenilo, bilo više radosti u školi – i za učenike i za nastavnike!”

Odnos roditelja prema učiteljima se s godinama promijenio i mnogi se s tom promjenom još ne nose najbolje. Nekad su roditelji bili vrlo poslušni i nisu se suprotstavljali učiteljskom autoritetu. Danas je to otišlo u drugu krajnost koju djeca vide i samim tim ne pokazuju uvijek potrebno poštovanje prema učiteljima. Umjesto da svi zauzimaju suprotstavljene strane – jedni na strani institucije škole, a drugi institucije obitelji, Juul predlaže konstruktivni dijalog kojeg i jedni i drugi tek trebaju naučiti.
 

Jedan od uvjeta za dijalog je taj da se niti jedna od strana ne doživljava moćnijom:

“… ono što u razgovoru s roditeljima bode oči jest to da taj razgovor nije ravnopravan ni osoban te oni vjeruju da kao "dobri" nastavnici mogu odmah definirati problem i predložiti rješenje. Roditelji na taj način dobivaju osjećaj da bi se trebali isključivo držati njihovih prijedloga – drugim riječima, nisu involvirani, odnosno ne shvaća ih se ozbiljno. Takav je susret unaprijed osuđen na propast budući da ne daje prostora autentičnosti. U slučaju da roditelji nisu "fini" ljudi koji mogu sakriti osjećaje, to može završiti i katastrofalno. Mislim da je ponekad prava sreća da se roditelji pobune jer koji put jedino malo anarhije može srušiti zastarjelu strukturu komunikacije. Od decentnog kontakta između roditelja i nastavnika u kojem se zapravo malo toga kaže djeca nimalo ne profitiraju, a o njima je riječ. Potrebno nam je malo dinamita da bismo srušili staru zgradu i napravili novu.”

Uspostavljanje dijaloga

Nastavnici bi još tijekom svog obrazovanja trebali biti pripremljeni na razgovor s roditeljima te naučiti da pri susretu s roditeljima komunikacija ne može biti jednosmjerna, ona u kojoj nastavnik priča daje prijedloge za poboljšanje situacije, a roditelji pažljivo slušaju i slijede savjete.

“Uzmimo primjer djeteta koje je drsko i neprestano ometa sat matematike. Profesor matematike odluči pozvati roditelje – većinom je kod takvih susreta prisutan i još jedan profesor. Umjesto da se razgovor započne dugim uvodom o mnogim pozitivnim osobinama djeteta, a da bi se priskrbilo takozvano "pravo" govoriti jednako iscrpno i o negativnim osobinama, što je po mom mišljenju i dalje aktualan, ali krajnje primitivan način jer roditelji odmah prozru tu strategiju i samo postanu agresivni, umjesto da se dakle okolnim putem dođe do stvari, profesor bi trebao jasno i glasno reći: "Imam problema s vašim sinom!" Jer to je činjenica. Nema sin problem, već profesor ima problem s tim učenikom i to tako treba i izreći. Većina se nastavnika rado skriva iza rečenice: "Vaš sin ima poteškoća…" i na taj se način odgovornost prebacuje na učenika odnosno njegove roditelje. To zatim dovodi do toga da roditelji nisu spremni surađivati s nastavnikom koji krivnju prebacuje na druge. Prava je rečenica: "Imam problem i potrebna mi je vaša pomoć. Jeste li i kod kuće primijetili takvo ponašanje?" Ako roditelji odgovore potvrdno, nastavnik može pitati dalje: "I kako se nosite s tim?" Ako roditelji odgovore negativno i misle da je do nastavnika, tada on može odgovoriti na sljedeći način: "Vjerojatno to ima veze sa mnom, ali ne znam što bi to moglo biti i na koji bih način drugačije mogao surađivati s njim. Mogu vam reći kako se u školi ophodim s njim, a vi mi na to možete reći kako vi to radite kod kuće. Možda na taj način zajedno nađemo konstruktivno rješenje." To bi tada bio početak osobnog dijaloga. Nastavnik se ne treba pritom osjećati krivim: "Žao mi je što smo vas morali zvati, možda je moja greška i sada se ljutite zbog toga…" Ne, to bi bio pristojan, ali neprimjeren način stupanja u kontakt s roditeljima. Nastavnik treba izravno reći što misli. Ako nastupi na taj način, roditelji će se nakon najviše dvadeset minuta opustiti i otvoriti. Neće se začahuriti u sebe glede privatnog života i potrudit će se pomoći mu. Kad o svojim poteškoćama govorimo osobnim tonom, one se mijenjaju već tijekom samog razgovora i, kada se sljedećeg jutra probudimo, sve izgleda drugačije.”
 

Jesper Juul napominje da djeca uglavnom ne trebaju posebnu motivaciju da bi išla u školu, znatiželjna su po prirodi i vesele joj se. No to se nakon nekoliko godina promijeni u averziju prema školi. Takva se praksa može promijeniti ako roditelji i nastavnici zajedno surađuju i dobro komuniciraju. Evo kako je izgledala jedna njegova intervencija u školi:

“Pozvan sam u 6. razred jer je tamo nastupio veliki kaos. Pitam nastavnika što mu se ne sviđa kod učenja i zatim isto pitam učenike. Ono što iz toga proizlazi jest da učenici i nastavnici daju potpuno iste dijagnoze. I jedni i drugi nezadovoljni su istim aspektima. Greške koje nastavnici čine jednostavno je opaziti: ako je tako, dopusti da to zajedno promijenimo. Pritom predaju vodstvo i zaboravljaju da promjene kreću od njih samih, a ne od učenika. Djeca ne mogu odlučiti preko noći: "Od sutra smo dobra djeca i marljivo učimo!" Djeca trebaju usmjereno vodstvo koje mora dolaziti od nastavnika.”

Što nedostaje učiteljima?

Jesper Juul smatra da većini nastavnika nedostaje osobni autoritet koji nije prirodni talent, već se razvija:
“Kada nastavnici preuzmu odgovornost i odbace ideju da djecu moraju neprestano podučavati, djeca će se odmah promijeniti. To isto vrijedi i za roditelje. Oni moraju naučiti biti ono što uistinu jesu, odbaciti ponašanje uvjetovano ulogama i skinuti maske.
 

Kako to učiniti?

Sasvim jednostavno. Tako da se vratimo elementarnom etosu i cijenimo život kao život! To konkretno znači i da se škole oproste od apsurdnog pitanja treba li se ondje dijete uopće odgajati. Razumljivo je da djecu "odgajaš" čim si s njima u istom prostoru ili radiš s njima. Pitanje bi trebalo formulirati ovako: "S obzirom na to da smo upućeni na tu djecu, odnosno da ih odgajamo, kako se nositi s tom činjenicom? Dakle, zanima me etos, želim da se u školama više zastupa sama briga za djecu, a ne jedino podučavanje." Jedan stari ravnatelj koji je već pet godina u mirovini rekao mi je: "Kad pogledam unatrag na svoje školovanje, moram ustanoviti da su tada djeca morala sama izlaziti na kraj sa svojim dramama. Nisu mogla ni sa kim razgovarati, svatko je bio sam. Sada kad su djeca slobodnija, polaze od toga da nekome ispričaju svoju priču i žele svoj život podijeliti s drugima. Nastavnici još nisu spremni za to, no to se mora promijeniti. Nastavnici ne žele biti uvedeni u život djece, žele ih samo podučavati. Oni dakle žele da djeca ostave svoju dušu kod kuće i u školu dođu samo s glavom. No djeca u školu dolaze s cijelim svojim bićem." Nastavnici su time opterećeni jer se to od njih i očekuje – da svoje osobno uplitanje drže podalje od školskih vrata. No, u skandinavskim zemljama srećem u školama supervision, coaching i reflection grupe ("grupe za razmišljanje"), tako da nastavnici u školu dolaze sa svojom cjelokupnom pojavom i otvoreno kolegama govore o sebi, daju do znanja da se osjećaju iscrpljeno ili depresivno i tako dalje. To je još prije dvadeset godina bilo sasvim drugačije, tada nisi smio pokazati slabost i plakati pred kolegama jer bi odmah bio proglašen psihičkim slučajem. Danas je nastavnicima dopušteno pokazati ljudskost i to se pozitivno odražava na odnos s učenicima. Ono što možemo vidjeti u svim ustanovama koje se bave ljudima jest to da je govoriti o svojim željama, sreći, jadu, bolestima postalo uobičajena pojava. Ako na primjer odeš do direktorskog odjeljka tvrtke Volkswagen, nećeš naići na takvo što. No i to će se s vremenom promijeniti.”

Preneseno s Roditelji.hr
 

Podrazumijeva se da kao roditelji ili skrbnici želimo da nam djeca budu sigurna. Brinemo za njihovu dobrobit svakodnevno, nastojimo ih zaštititi od ozljeda, neugodnih iskustava, stresa i boli. Ali, osim realnih opasnosti, postoji i jedna koje često nismo svjesni: pretjerano nastojanje da djeca ostanu sigurna. Naime, dokazano je da pretjerivanje u zaštitničkom odnosu donosi više štete nego koristi.

Stalna briga i pretjerano zaštitnički stav onemogućuju djeci razvijanje vještina koje su neophodne kako bi u odrasloj dobi bila snažna i uspješna. Također, takav stil odgoja negativno djeluje na razvoj dječjeg samopoštovanja i samim tim samopouzdanja, jer šalje poruku da nisu sposobna brinuti se za sebe. Time im uvjetujemo da sumnjaju u vlastite odluke. Djeca, u konačnici, nikad ne dobiju priliku odlučivati o vlastitim izborima, pa samim time i učiti na vlastitim pogreškama.

Nadalje, prezaštićena djeca postaju bojažljiva, ne usude se donositi odluke, zauzimati za sebe ili zdravo podnositi odbijanje. Odrastaju a da nisu naučila  donositi procjene i snalaziti se u životu.

Rizici kojima ih izlažemo u tim slučajevima veći su od imaginarnih situacija od kojih ih nastojimo zaštititi. Ostavljamo ih ranjivima i nesposobnima nositi se s mnogo većim životnim izazovima koji ih nesumnjivo čekaju u životu.

Kako prepoznati odgajamo li djecu pretjerano zaštitnički?

Kad preuzimamo na sebe stvari koje djeca već mogu svladati, sputavajući ih da rade nešto na ‘svoju ruku’, čak i ako im u početku ne ide najbolje.

Ako sami mogu obuti cipele, neka to i učine. Ako žele probati sami se hraniti, iako još nemaju razvijene sve potrebne motoričke vještine, dopustite im da probaju, unatoč neredu koji će napraviti. U svakoj novoj situaciji, podučite ih kako se ispravno pristupa novim problemima. To zahtijeva veliko strpljenje i nesebičnost te svjesno pretpostavljanje tuđih interesa našim vlastitim.

Kako izbjeći pretjerano zaštitnički odnos?

Uvijek imajte na umu konačni cilj.

Cilj je pomoći djeci da odrastu u odgovorne, sposobne, sretne ljude. Naš je zadatak pripremiti ih za život u svijetu u kojem će moći funkcionirati bez naše pomoći. Tu smo da ih volimo i štitimo, ali uvijek se trebamo podsjetiti da smo ovdje kako bi ih samo usmjeravali na pravi put. Naravno da ne želimo da osjećaju neugodu, razočaranje, frustraciju, ali bez obzira na naš najveći trud, to će se svejedno dogoditi. Moramo to prihvatiti i umjesto da im pomažemo da izbjegnu iskustvo stvarnog života, naučimo ih kako da ga podnesu na što bolji način.

Stalno preispitujte vlastite motive za pretjerano zaštitnički stil.

Zastanite na trenutak i razmislite otkud dolazi potreba za tolikom zaštitom? Možda ste takvi kako ne biste morali ulagati dodatni trud? Možda ste slične loše obrasce naslijedili od svojih roditelja? Ne želite da vaše dijete doživi odbijanje koje ste i sami doživjeli u djetinjstvu? Možda ste jednostavno nestrpljivi ili volite osjećaj ‘kontrole’ i moći? Ne vjerujete svome djetetu? Sami se ne osjećate dobro u nepoznatim situacijama? U konačnici, možda niste dobro upoznali svoje dijete i njegove potrebe?

Najčešći je razlog to što si ne želimo stvoriti dodatne poslove. Kad smo vani u parkiću, ne želimo da se djeca uprljaju, a kad se dijete nastoji samo popeti u autosjedalicu, obično negdje žurimo i nemamo vremena za to te postajemo nestrpljivi. Često nam se ne da čistiti dodatni nered po kući, nakon njihova jela ili igre. Sve se to bitno razlikuje od mjera sigurnosti koje ih štite od opasnih ozljeda, a koje su svakako nužne.

Poštujmo dječju igru!

Igrom djeca uče najbitnije lekcije o svijetu koji ih okružuje. Slobodna igra nudi divne prigode za razvijanje kognitivnih, jezičnih i motoričkih vještina. Djeci treba puno kretanja, istraživanja, trčanja, skakanja i igranja mnogih uloga. Pustite ih da se igraju!

Dopustite im da iskuse nove stvari, da grade dvorce u pijesku ili blatu, da se slobodno zaprljaju i posvađaju s drugom djecom oko pravila igre. Jako je bitno pustiti ih da sami rješavaju probleme na koje nailaze, bez vaših intervencija. Naučite ih kako da se odnose prema strancima ili novim situacijama.

Dokazano je da djeca MANJE padaju i ozljeđuju se, kad im roditelji daju više slobode, umjesto da ih stalno upozoravaju na potencijalne opasnosti od pada ili ozljeda.

Izbjegavajte pretjerano organiziranje i nametanje prevelikog broja obveza, kako bi djeci ostalo puno vremena za igru. Jedna ili možda dvije aktivnosti i više su nego dovoljne. Osigurajte djeci nestrukturirano vrijeme kada će moći samostalno rješavati probleme. Nemojte im govoriti što da rade i nuditi prevelik broj izbora, već ih ohrabrujte da sama otkrivaju izvore zabave. Prevelik broj igračaka i igara je – suvišan. Neka što više vremena provode vani,  istražujući lišće, kamenje i drveće.

Djeca kojoj nedostaje vremena za igru, postaju manje kreativna te je veća vjerojatnost da će poslije u životu pokazivati simptome depresije i tjeskobe, biti manje društvena i empatična, patiti od nesigurnosti i neodlučnosti, a najmanji izazovi predstavljat će im nepremostive prepreke.

Podučite ih na vrijeme kako se ponašati u određenim situacijama

Primjerice, prije odlaska na bazen objasnite im pravila ponašanja i osnove sigurnosti. Ključno je upozoriti ih na vrijeme, prije nego što dođu na bazen, a ne tijekom boravka tamo. Tako ćete izbjeći pretjerano zaštitnički odnos tijekom aktivnosti i nećete ometati djecu u uživanju i izražavanju.

Pripremila: Gordana Kolanović

Kad govorimo o roditeljstvu, prve misli i osjećaji nas upućuju na jednu od najvažnijih uloga u životu muškarca i žene. Upravo zato ta uloga i razdoblje roditeljstva je osim pozitivnog iskustva često i razdoblje obilježeno sukobima, nedoumicama, nesigurnostima, padom zadovoljstva u drugim područjima života: drugim riječima – i teškim danima. Osim toga, danas nas često prati stres u različitim područjima života: stres na poslu, stres nakon promjena u životu, stres u svakodnevnim situacijama.
 

Više znanja o roditeljstvu – manje stresa

Stresni događaji koji nas dovedu u stanje stresa i uznemirenosti su oni koje procjenjujemo kao prijetnju, kao neki mogući gubitak, ali i kao izazov. Stres roditeljske uloge ili roditeljski stres, spada u takve situacije, ali je ipak kvalitativno različito iskustvo od stresa u drugim životnim ulogama. Pokazalo se da je roditeljstvo stresnije za one roditelje koji imaju manje znanja, koji sebe vide manje kompetentnima za roditeljsku ulogu, imaju manje emocionalne i praktične podrške u životu, ali i kad dijete ima određene zdravstvene ili ponašajne teškoće.

Roditeljski stres se tako opisuje kao uznemirujući osjećaj prema sebi i djetetu, a takvu uznemirenost i neugodu roditelj direktno pripisuje zahtjevima roditeljstva koji se pred njega postavljaju.

Dok se nekad mislilo da se roditeljski stres pojavljuje samo u iznimno teškim situacijama (npr. uz tešku bolest ili teškoće djeteta), danas se zna da se roditeljski stres javlja i u svakodnevnim roditeljskim situacijama, manje „ekstremnim”. Neki psiholozi ga nazivaju „normalni roditeljski stres”, misleći pri tome da je moguće da se javi kod mnogih jer se većina roditelja suočava sa svakodnevnim teškoćama roditeljstva – stresnim događajima. I dok se čini da je to svakodnevna situacija, važno je da je ne umanjujemo jer i ona može biti važna za traženje pomoći. Razlog tome je da osim pomoći roditelju, tada i dijete indirektno dobiva pomoć. Naime, roditelji koji su pod intenzivnijim roditeljski stresom češće svoju djecu opažaju negativno i skloniji su neadekvatnim roditeljskim postupcima. A neadekvatni roditeljski postupci povezani su kasnije s teškoćama kod djeteta.

Izvori roditeljskog stresa nisu za sve jedinstveni, odnose se na više aspekata roditeljstva.
 

Stres povezan s karakteristikama djeteta:

• zahtjevnost djeteta,
• zdravlje djeteta,
• adaptiranost,
• neispunjena očekivanja od djeteta),

Stres koji prati interakciju roditelja i djeteta:

• Vezanost za dijete
• Discipliniranje djeteta
• Komunikacija s djetetom
• Nekompetencija

Stres koji se odnosi na karakteristike roditelja i njegova socijalna mreža:

• Nedostatak podrške
• Ograničenja rod. uloge
• Odnosi sa supružnikom
• Materijalna situacija
• Zahtjevnost drugih uloga

Majke i očevi: jednak intenzitet, ali različiti izvori stresa

I u svijetu i kod nas već je provedeno niz istraživanja roditeljskog stresa, osobito otkad su se psiholozi osim na postupke roditelja prema djetetu usmjerili i na to kako se roditelji osjećaju. Dobra vijest je da je većina majki i očeva pod blagim roditeljskim stresom. Pokazalo se također da nema razlika između majki i očeva u intenzitetu roditeljskog stresa, ali da postoje razlike u izvorima. Tako su npr. majke češće pod stresom zbog ograničenja roditeljske uloge, a očevi zbog zahtjevnosti drugih uloga. Tako je i sa nekim drugim izvorima stresa (discipliniranje djeteta, vezanost za dijete…). I pokazalo se, očekivano, da su pod većim roditeljskim stresom oni roditelji čija su djeca kronično bolesna ili imaju neke druge zdravstvene ili razvojne teškoće.

Često se roditelji obraćaju stručnjaku za pomoć zbog poteškoća koje opažaju kod djeteta, a tijekom savjetovanja i sami uvide kako i oni trebaju pomoć zbog vlastite uznemirenosti. Ono što pomaže roditelju koji je pod stresom jest briga za sebe, jer je važno je da roditelj nauči brinuti i o svojim potrebama, kako bi otkrio vlastite načine suočavanja sa stresom, potrebu za podrškom i izgradio podršku. Tada se primjerenije može usmjeriti i na potrebe djeteta Nadalje, uz stručnu podršku, može bolje razumjeti i sebe i dijete u različitim razdobljima razvoja. Kao što se dijete mijenja, mijenja se i roditelj, jer i odraslo doba nosi niz razvojnih kriza, kao i razdoblje odrastanja. Bolje razumijevanje sebe i djeteta vodit će smanjenju neučinkovitih rješavanja sukoba, zbog čega roditelji inače često traže pomoć.

Kako pomoći

Roditelju pod stresom treba: vrijeme, podrška, strpljenje, osjećaj da ih drugi razumiju i da im drugi žele pomoći. Roditelju treba uvažavanje njegovih/njenih osobitosti i osobitosti djeteta. Kao i kod drugih stresnih situacija, svaki pojedinac želi da uvažavamo njegove specifične procjene koliko je pojedina situacija uznemirujuća. Ne zaboravimo: što nekome nije uznemirujuće, drugom može biti!

Zato je važno potražiti pomoć u situacijama izraženog roditeljskog stresa. Kroz savjetovanje i kroz ponovno zajedničko procjenjivanje različitih roditeljskih situacija, one se mogu vidjeti na nov način i time se uspostavlja veća kontrola nad njima. A to dovodi do većeg samopouzdanja u roditeljskoj ulozi i veće aktivnosti.

Kao i u drugim stresnim situacijama, i kod roditeljskog stresa, dobro je primijeniti sve ono što nam inače pomaže: aktivirati vlastitu kreativnost, izražavati emocije, primjenjivati opuštanje i relaksaciju, prisjetiti se svojih učinkovitih načina nošenja sa stresom koje već imamo (a možda smo ih zaboravili), pokušati naći još neki novi…I ono najvažnije: tražiti pomoć i podršku u tome!

Podrška bliskih osoba je najvažniji zaštitni faktor, a ako je nedovoljna – potražite pomoć stručnjaka.

Preneseno s Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba

Dolaskom zimskih mjeseci i hladnih dana, mnogi roditelji se ustručavaju boraviti van kuće sa svojom djecom, zbog prehlada i razbolijevanja. Parkovi i igrališta su se ispraznili, a djeca se više igraju kod kuće i u igraonicama gdje ih, u zatvorenom prostoru, u stvari vrebaju virusi.

Evo nekoliko savjeta za boravak djece vani tijekom zimskih mjeseci

Bebe do prve godine smiju i trebaju boraviti van kuće svakoga dana najmanje pola sata, osim u slučaju kada je temperatura zraka ispod -10, uz jak vjetar, kada je gusta magla ili snježna mećava, ili ako je ekstremno vlažno. U svim ostalim situacijama preporučuje se boravak na otvorenom, djece do prve godine u trajanju do pola sata, a starije djece i duže. Ako je jako hladno, možda je bolje da starija djeca vani provedu nekoliko puta po pola sata, umjesto duži period odjednom.

Boravak na svježem zraku pomaže jačanju imuniteta i čisti dišne putove.

Boravak na dnevnom svjetlu poboljšava očni fokus i odmara oči.

Za psihološki razvoj je važno da dijete ima kontakt s prirodom, da skuplja lišće i jesenje plodove, grančice, da se gruda i sanjka.

Što je vani hladnije, to je u zraku manje uzročnika bolesti. Nemojte misliti da ćete zaštititi bebu od prehlade ako je budete držali u zatvorenom i previše zagrijanom prostoru. Što češće je budete izvodili na svježi zrak, bit će zdravija.

Starija djeca sve više vremena provode kod kuće, igrajući igrice i gledajući TV program. Ove promjene dovele su do ozbiljnog pogoršanja zdravlja djece. Sve je više djece koja imaju problem s prekomjernom tjelesnom masom, povišenim šećerom ili visokim tlakom. Roditelji puno rade i boje se svoju djecu pustiti van samu. Još je gora situacija zimi kada je i roditeljima hladno pa ni ne vode djecu van.  U britanskom časopisu The Guardian postoji tekst u kojemu piše da današnja djeca provode manje vremena na otvorenome nego zatvorenici.  Najnovija istraživanja pokazuju da svako deseto dijete iz Britanije, u tijekom protekle godine nije bilo u parku, šumi, na plaži NI jednom, a preko 75% djece  provede van kuće manje od jednog sata dnevno, dok se zimi ovo vrijeme spusti na nevjerojatnih 10 minuta dnevno koje se svede na odvođenje u školu ili vrtić.

Kako odjenuti dijete zimi?

Ako je vani snijeg i jako hladno, dobro je da dijete ima skafander i nepromočive cipele ili čizme. Za malu djecu ne bi bilo loše koristiti šal, kapu i rukavice. Ako dijete već hoda, u slučaju da se smoči, nužno je presvući ga čim prije.

Osnovno pravilo odijevanja beba i djece prilikom izvođenja na zrak u zimskim mjesecima glasi: odjenite dijete koje se samostalno kreće onako kako ste i sami odjeveni (u jednak broj slojeva odjeće), a bebi treba jedan sloj odjeće više. Djetetu ne treba stavljati ništa preko lica, dobro je da slobodno diše i čisti svoje dišne putove na svježem zraku. Zrak pod šalom se kondenzira, pa ako je koža oko bebinih usta i nosa vlažna, lakše se razvijaju mikroorganizmi. Važno je da se sasvim male bebe ne pregrijavaju pod previše odjeće jer bebe kada se rode, još uvijek nemaju u potpunosti razvijen centar za termoregulaciju.

Za bebe koje su još u kolicima dobra opcija je topla zimska vreća i dekica za pokrivanje pa se beba tijekom šetnje može raskomotiti. Ako bebin nosić procuri dok ste vani, nemojte brinuti, kad uđete u toplo, prestat će.  Kožu lica i ruku koje su izložene hladnom zraku zaštitite kremom kako koža ne bi ispucala od hladnoće i vjetra.

Djeca vole snijeg i uživaju u igrama na snijegu. Vrlo su spretna u sportovima klizanja i skijanja kada uče ove sportove od malih nogu, jer nemaju straha. Već oko četvrte godine mogu klizati i skijati ukoliko pokažu interes. Kada započnu s klizanjem potrebno je omogućiti im često klizanje kako bi savladali ovaj sport. Djeca nemaju straha i osjećaju se važno kad nauče neku novu aktivnost. 

Na sanjkanje i grudanje mogu čim nauče stajati i sjediti. U početku je potrebno da ih neko drži na sanjkama, a kasnije mogu i sama. Nije strašno ako dijete tijekom igre bude pogođeno u lice snijegom, neće se od toga prehladiti, ali svakako djeci treba skrenuti pažnju da izbjegavaju gađanje u lice da ne bi promrzli otkriveni dijelovi tijela.

Pustite svoju djecu da se igraju na zimi i na snijegu. Prednosti vezane za zdravlje djece koja borave na zimi su dugoročne.  Zatvoreni prostori, a posebno igraonice, pogodne su za razvoj virusa, koji se brzo šire sa jednog djeteta na drugo.
 

Kao što kaže pjesmica: Zima, zima e pa šta je, ako je zima, nije lav …..  nek' nosić i pocrveni… eto, to je to je sve!

Preneseno sa stranice Moj pedijatar

Na svečanoj dodjeli održanoj u prostorima Vidikovca u Zagrebu predstavnici Zagrebačke banke – predsjednik Uprave Miljenko Živaljić te članovi Uprave Daniela Roguljić Novak i Lorenzo Ramajola – uručili su nagrade pobjednicima natječaja Moja prilika za inovativne poduzetničke koncepte, Moja zelena zona za zeleno poduzetništvo i Moja kreativna crta za kreativnu industriju i kulturu. Ova tri natječaja dio su projekta MOJ ZABA START 2014./2015., odnosno pristupa doniranju Zagrebačke banke koji je usmjeren poticanju poduzetništva. Deset projekata dobilo je 12 financijskih potpora ukupnog iznosa milijun kuna – devet po izboru stručne komisije, a tri po odabiru javnosti s time da su komisija i javnost u dva natječaja odabrali isti pobjednički projekt.

„Značajna je činjenica da projekti koji su se plasirali u finale te osvojili potpore dolaze iz različitih sektora i industrija. Zastupljeni su dizajn, kultura, web portali, IT aplikacije i tehnologije, zaštita okoliša, prijevoz, proizvodnja… To pokazuje da Hrvatska ima širok poduzetnički potencijal i da kao društvo moramo nastaviti činiti puno više u osiguravanju uvjeta za realizaciju tog potencijala. Naravno, za svaki dobar početak važni su i krajnji kupci proizvoda pa značajnim smatramo i velik angažman šire javnosti koja je putem naše web stranice s čak 30 tisuća glasova pomogla odabrati tri dobitnika financijskih potpora. U poduzetništvu je Hrvatska sadašnjost i bolja budućnost. Veselim se svakom koraku u tom smjeru koji ćemo napraviti zajedno“, rekao je predsjednik Uprave Zagrebačke banke Miljenko Živaljić.

Natječaji su raspisani 1. listopada 2014., a zaprimljeno je 600 prijava (Moja prilika – više od 200; Moja zelena zona – više od 150; Moja kreativna crta – gotovo 240). Nakon što je stručna komisija svakog od tri natječaja odabrala po 10 finalista (30 ukupno), svi su prošli edukaciju o poslovnom planiranju kojoj su polaznici dali visoku ocjenu 4,8/5. Nakon prezentacije pred komisijom odabrano je devet pobjednika, a stručna javnost je glasovima putem stranice www.mojzabastart.hr odabrala tri pobjednička projekta.

U natječaju Moja prilika projekti Nogar za bicikl s pumpom V-PUMP; samoljepljiva tkanina Gearskin i web aplikacija Rentlio dobili su nagradu stručne komisije od po 100.000,00 kuna, a web aplikacija Rentlio osvojila je i nagradu javnosti u iznosu od 33.000,00 kuna. Nagrade je pobjednicima dodijelio predsjednik Uprave Zagrebačke banke Miljenko Živaljić.

U natječaju Moja zelena zona projekti iCat – “zero emission island catamaran”, organska olovka “Fabula” i Sustav za obradu, pročišćavanje i dezinfekciju balastnih voda i drugih tekućina dobili su nagradu stručne komisije od po 100.000,00 kuna, a iCat – “zero emission island catamaran” dobitnik je i nagrade javnosti u iznosu od 33.000,00 kuna. Nagrade je pobjednicima dodijelio član Uprave Zagrebačke banke Lorenzo Ramajola.

U natječaju Moja kreativna crta projekti BOYA bojice/pastele za crtanje; FreeDA, Multiartistički projekt, Predstava, Izložba, Dokumentarni film i Pametnica – Radni materijali za rano poticanje intelektualnog razvoja dobili su nagradu stručne komisije od po 100.000,00 kuna, a Internetski portal o vizualnim umjetnostima i kulturi Vizkultura.hr dobitnik je i nagrade javnosti u iznosu od 33.000,00 kuna. Nagrade je pobjednicima dodijelila članica Uprave Zagrebačke banke Daniela Roguljić Novak.

Pozivamo vas da nam se pridružite u rastu i razvoju, u ponedjeljak 25.11.2019. na radionici Irene Orlović, drugoj radionici u ciklusu TERAPIJA IGROM I PRIČOM:

Kako komunikacijom oblikovati snažan mozak djeteta 

Datum: 25.11.2019.
Početak: 17:30 sati
Trajanje: 4 školska sata 
Mjesto održavanja: Hotel Academia, Tkalčićeva 88, Zagreb

PRIJAVITE SE OVDJE!

Edukacija je namijenjena roditeljima, odgojiteljima, učiteljima, psiholozima, pedagozima, socijalnim pedagozima, edukacijskim rehabilitatorima, logopedima, psihoterapeutima i svima drugima koje zanima ovo područje dječjeg razvoja.

O radionici

Cilj ove radionice je pomoći svima onima koji su zainteresirani za zdrav mentalni razvoj djece da razumiju način na koji se njihov mozak i um formiraju u prvim godinama, te kako mi odrasli utječemo na to formiranje. Na radionici ćemo praktično proći načine terapeutske komunikacije koji mogu pomoći da se izgradi povezujući odnos od kojega dobrim dijelom ovisi daljnji razvoj djetetovih, kako socio-emocionalnih, tako i kognitivnih sposobnosti o čemu se manje govori danas. Polaznici edukacije će dobiti uvid u ljudski mentalni sklop i načine njegova funkcioniranja, te će steći kompetencije potrebne da pomognu djetetu da gradi zdravu sliku o sebi, ali i kompetencije koje će im pomoći da razumiju sebe i grade bolje partnerske, prijateljske ili poslovne odnose.

O voditeljici radionice

Irena Orlović je završila petogodišnju edukaciju za neuro lingvističkog psihoterapeuta pri njemačkoj krovnoj oraganizaciji DVNLP. Dodatno se usvaršava na Mindsight Institutu kojega je osnovao dr. Daniel Siegel čije knjige je objavila u Hrvatskoj. Također je započela edukaciju u području tjelesno orijentirane psihoterapije. Certificirana je od strane njemačke krovne organizacije DVNLP i kao NLP – trener.

Autorica je nagrađivane web-aplikacije Pametnica, vlasnica i urednica izdavačke kuće Harfa putem koje je prethodnih 17 godina proučavala literaturu uglednih svjetskih neuroznanstvenika, psihologa i psihoterapeuta u području razvoja djece.
Vođena osobnim iskustvom kroz rad na ranoj stimulaciji sa svojim djetetom, koristeći neke od tih naslova, uredila je i objavila na hrvatskom jeziku seriju literature pod sloganom Knjige koje vole djecu. Prepoznata je od strane Udruge poslovnih žena KRUG jer je kao roditelj djeteta s poteškoćama u razvoju, uvidjevši da u Hrvatskoj nedostaje literature koja bi pomagala roditeljima u sličnoj situaciji, okupila stručni tim i pokrenula izdavačku kuću Harfa koja je danas prepoznata u javnosti kao kuća koja objavljuje literaturu renomiranih stručnjaka iz područja ranog razvoja djece.
Od strane iste udruge dobila je i nagradu kao Poduzetnica godine u kategoriji socijalnog poduzetništva, a pod pokroviteljstvom Predsjednice Republike Hrvatske. Trenutno je u procesu osnivanja inovativne Privatne osnovne škole s internacionalnim programom putem koje će djeca učiti jačati svoje kognitivne sposobnosti kroz socio-emocionalne programe.

PRIJAVITE SE OVDJE!

Početak: 17:30 sati
Trajanje: 4 školska sata
Mjesto održavanja: Hotel Academia, Tkalčićeva 88, Zagreb
 

Cijena pojedinačne radionice: 320 kn 
Mjesto na radionicama rezervirat ćete tek uplatom kotizacije.

Podatci za uplatu: 
Pametnica, obrt za edukaciju i savjetovanje, vl. Irena Orlović
HR0623400091160500652 (PBZ)​, poziv na broj: 251119.

Svi sudionici dobit će potvrdu o sudjelovanju.
Sve prolaznice i polaznici edukacije imat će priliku kupiti naše knjige po posebno sniženim cijenama, samo za njih za vrijeme trajanja edukacije.

Sudjelovanje je moguće otkazati isključivo pisanim putem (na mail adresu: pametnica@pametnica.me) najkasnije 7 radnih dana prije početka programa. Sudionici koji su odustali nakon tog roka ili ne prisustvuju programu, nemaju pravo na povrat kotizacije i dužni su platiti punu naknadu. Ako prijavljeni sudionik ne može sudjelovati na programu, može poslati drugog zamjenskog sudionika.

Pametnica zadržava pravo otkazivanja – u ovom slučaju, naknada se vraća u cijelosti. Popunjavanjem ovog obrasca za prijavu, prihvaćate ove odredbe i opće uvjete.

Djeca koja ne doručkuju često su pospana, slabije postižu koncentraciju i otežano prate nastavu.

Dobro uravnotežena i zdrava prehrana temelji se na uzimanju raznovrsne hrane, koja osigurava sve potrebne hranjive sastojke i optimalan dnevni unos energije, koji omogućava normalan rast i razvoj djece. Rezultati sistematskih pregleda učenika osnovnih i srednjih škola pokazuju da povišenu tjelesnu težinu ima oko 10% učenika i 7,8% učenica.

Pravilnim unosom hranjivih sastojaka tijelo održava učinkovitost i aktivnost, osigurava se visoka energetska aktivnost i otpornost na bolesti. Hrana koju jedemo mora biti u ravnoteži s tjelesnim potrebama i sadržavati dovoljnu količinu kalorija, bjelančevina, ugljikohidrata, masti, vitamina i minerala.

Prehrana školske djece mora se zasnivati na piramidi zdrave prehrane.

1. Temelj piramide čine proizvodi od žitarica, uključujući rižu (smeđu i bijelu), zob (zobene pahuljice), tjesteninu i kruh, najbolje crni ili integralni jer je bogat vlaknima. Ti proizvodi izvrstan su izvor B-vitamina. Vrlo vrijedne namirnice su i mahunarke (grah, grašak, leća, bob).
2. Svakodnevno treba jesti puno povrća, naročito zelenog lisnatog, poput špinata, blitve, te svježeg voća. Te su namirnice bogat izvor vitamina i minerala te biljnih vlakana, a osim toga sadrže i nisku količinu masti.
3. Treću stepenicu piramide čine mliječni proizvodi (jogurt, mlijeko, svježi sir), krto meso, perad, riba i jaja. Te su namirnice bogate bjelančevinama koje su osnovna prehrambena tvar za izgradnju stanica, proizvodnju hormona i enzima. Mlijeko i mliječni proizvodi glavni su izvor kalcija, koji utječe na rast i razvoj, povećava punoću kostiju i štiti od osteoporoze u zrelijoj dobi.
4. Na samom su vrhu piramide namirnice koje sadrže visok postotak masti, šećer i sol, koje treba uzimati u malim količinama.

Djeca školske dobi trebaju imati pet obroka dnevno, tri glavna (doručak, ručak i večeru) i dva međuobroka. Obroke treba uzimati u pravilnim vremenskim razmacima.
Doručak je izuzetno važan obrok, koji se ne smije preskočiti. Doručkom se u organizam unese 40% dnevnih energetskih potreba. Djeca koja ne doručkuju često su pospana, slabije postižu koncentraciju i otežano prate nastavu. Uravnotežen doručak od žitarica punog zrna ne deblja, što je važno naglasiti starijoj školskoj populaciji, kada djevojke, u nastojanju da se ne udebljaju, preskaču upravo taj obrok.

Posebno značenje ima školski obrok, marenda, koji treba biti sastavljen od hrane visoke prehrambene vrijednosti, a niže energije. Nikako se ne preporučaju slatkiši, grickalice, "brza" hrana (hot-dog, hamburger) i gazirana pića. Takvi proizvodi niske su prehrambene vrijednosti, s visokim sadržajem masti i koncentriranih ugljikohidrata što može uzrokovati prekomjernu tjelesnu težinu. Gojaznost postaje faktor rizika za nastanak niza kroničnih bolesti u kasnijoj dobi, a važan je čimbenik za nastanak psihičkih poremećaja, posebno u razvoju adolescencije.
Nepravilna prehrana može rezultirati i pretjerano niskom tjelesnom težinom, razvojem anemija zbog nedostatka željeza, smanjenom otpornošću organizma.
Na razvoj prehrambenih navika školske djece najveći utjecaj imaju roditelji, ali svakako treba naglasiti i utjecaj škole na oblikovanje djetetove ličnosti i usvajanje navika glede zdravog hranjenja i ponašanja.
 
Autor: Suzana Janković, dr. med. "Pedeset savjeta za zdravlje"
Uredilo: mr. sc. Marijan Erceg, dr. med.
Vijest je prenesena s internetskih stranica Ministarstva zdravlja.
 

Malo je reći da nam se svima svakodnevica promijenila iz temelja. Mnogi roditelji više ne odlaze na posao, dio njih svoj posao odrađuje od kuće dok se istovremeno s njima nalaze i djeca koja su do jučer odlazila u jaslice, vrtiće i škole. Nova situacija postavlja pred roditelje i nove zahtjeve. Kako uspješno žonglirati između potreba posla, potreba djeteta i vlastitih potreba u ovim naizgled beskonačnim danima koji su za mnoge roditelje male djece naporni. Iznenadni nestanak dnevnih, vrtićkih i drugih svakodnevnih rutina može biti destabilizirajući za djecu i roditelje i pobuditi u roditeljima određene zabrinutosti o utjecaju ove svakodnevice na njihovu djecu.

Jedan dio roditelja može biti zabrinut zato što djeca ne idu u jaslice i vrtić i brinu se za dugoročne posljedice po socijalizaciju i edukaciju djece. Neki od njih, kao odgovor na tu brigu pokušavaju dom što više približiti okruženju vrtića, a sebe ulozi odgajatelja. I negdje na tom putu, stvari mogu postati teške i za dijete i za roditelja, ma koliko truda i ljubavi je u planiranje i provedbu raznolikih aktivnosti uneseno. Jer djeca trenutno ne trebaju više aktivnosti, ona trebaju više odnosa i to s roditeljima koji se znaju nositi stresom izolacije i pri tom su dostupni, topli i podržavajući.

Normalno je i očekivano da će djeca sada tražiti više od roditelja. Dio zato što su im sada roditelji stalno „na oku“, a dio i zato što su im roditelji sad glavni izvor socijalnog kontakta. No, to ne znači da zbog toga treba sve stati i da se roditelj potpuno treba prepustiti djetetu. Djeci to zapravo i nije potrebno! Potrebno im je da u ovoj izmijenjenoj svakodnevici vide roditelje koji u domu i nadalje rade sve one stvari koje se ondje rade; da čiste, kuhaju, uređuju… Djeca imaju osnovnu potrebu da vide svoje roditelje kako rade odrasle stvari i kako žive odrasle živote, inače će djeca odrasti, a nikada neće naučiti kako je to biti odrastao, kao što to kaže Jesper Juul.

Zato na vrijeme koje roditelji provode kod kuće bez nekih edukativnih i planiranih aktivnosti ne treba gledati kao na vrijeme u kojem dijete ne uči ništa, dapače kroz različite svakodnevne aktivnosti dijete uči i usavršava različite vještine. Samostalno umivanje i češljanje, mazanje namaza na kruh, pranje zubiju, samostalno oblačenje, vezanje vezica sve su to važne vještine koje dio djece predškolske dobi nije usvojilo. Trenutno roditelji imaju dovoljno vremena prepustiti neke od tih vještina samo djetetu i njegovom tempu usvajanja.

Iako obavljanje kućnih poslova s malom djecom može za roditelja značiti i da će mu za njih trebati puno više vremena nego da ih samostalno obavi, sada je vrijeme da djecu uključite kamo god možete, čistite zajedno, kuhajte zajedno, radite u vrtu ili na balkonu sadite cvijeće.

Često se roditelji pitaju koliko se vremena treba igrati s djetetom, posebice je to aktualno sada kad su roditelji stalno na raspolaganju svojoj djeci. Na to pitanje nema pravog odgovora jer su djeca i roditelji različiti. Neki roditelji imaju veći kapacitet za igru s djetetom i oni će moći u igri uživati dulje, neki imaju kraći kapacitet i za njih je odgovor da bi s djetetom u igri ili bliskom kontaktu (npr. u ritualu čitanja priče) trebali provesti barem 30 minuta dnevno. Pritom je važno da roditelj odredi kratka razdoblja kvalitetnog vremena tijekom dana, kada može odložiti druge odgovornosti i usredotočiti se na igru sa svojim djetetom. Tijekom igre, potrebno je pustiti dijete da bude režiser igre, a roditelj treba prihvaćati njegove ideje. Ako živite tako da vam je lako dostupno dvorište ili neka izolirana šuma ili livada, vaše zajedničko vrijeme provedite u utrkama gore-dolje po livadi ili nabijanju lopte… Zapamtite da je dijete vođa igre i neka ono odluči što želi raditi!

Kada su u obitelji dvije ili više odrasle osobe ili je u obitelji neko starije dijete, dobro je dogovoriti se kada će tko i koliko imati vremena za igru s malim djetetom. Ovakva igra u kojoj dijete ima nepodijeljenu pažnju odrasle osobe osigurava za dijete dovoljno socijalnog kontakta i edukativne vrijednosti da nadoknadi moguće efekte izolacije. Djeca kroz ovakvu igru grade samopouzdanje i neovisnost te uče vještine poput dijeljenja i izmjenjivanja. Kada se s djecom roditelji igraju i pritom imaju nepodijeljenu pažnju, uče ih rješavanju problema, uče ih socijalnim vještinama poput obraćanja pažnje na izraz lica druge osobe, podučava ih se kako čekati svoj red i kako se nositi s frustracijom u za dijete sigurnom okruženju. Djeca kroz ovakvu igru dobivaju poruku da su važna i spremnija su drugi dio dana provesti u samostalnoj igri.

Kada roditelje ritam dana odvede dalje i trebaju obaviti neki drugi zadatak, važno je omogućiti da dijete ostane u vašoj blizini (ako ono to želi). Roditelj može reći djetetu da on sad želi da se dijete igra samo, ali da ga dijete može obavijesti ako mu treba pomoć. Djeci je nekad dovoljno da je roditelj u blizini dok se ono igra. I sad, u ovom trenutku osiguravanja vremena i prostora za samostalnu igru djeteta dolazi u obzir vrtićka mudrost koja kaže da je djeci potrebno osigurati materijale za igru, istraživanje i učenje. I pritom roditelji znaju da su kupovne igračke ono što djeci brzo dosadi. Djeca se zapravo najviše vole igrati s onim što nisu igračke, zato se u vrtiću govori o materijalima. Dio materijala im roditelj može ponuditi iz kućnih potrepština, npr. može djeci u veliku plastičnu posudu sipati rižu, palentu ili brašno, a djeca mogu dodati bagere i kamione i igra presipanja može početi. Dio materijala roditelj može zajedno s djecom izraditi npr. domaći plastelin ili kinetički pijesak. Također, roditelj može u prostor za igru dodati kutije, plastične zdjele, vijke i matice i gledati gdje će dijete mašta dalje odvesti. Ponekad je dovoljno da roditelj otvoriti svoj ormar i dopustiti igru presvlačenja ili šminkanja…

Osnovno pravilo je zabava, djeca rane i predškolske dobi ne trebaju planirane, školi slične aktivnosti, potrebno im je da im roditelji osiguraju prostor i materijale za igru te da ih puste da se igraju, također i da se dio dana poigraju s njima. Kroz igru i uvažavanje djetetovih potreba i interesa roditelji grade odnos sa svojom djecom, a to je ono što djeci trenutno najviše treba. Jednom kad ovo sve prođe djeca se ne će sjećati jesu li imala najbolje igračke, glazbene aktivnosti ili vježbe grafomotorike, sjećat će se kako su se roditelji nosili s izolacijom te kako su se osjećali u odnosu sa svojim roditeljima. Zato danas roditelji prvo svojoj djeci trebaju dati brigu o sebi, a ne dodatan stres praćenja planova i programa. Samo roditelj koji je dobro je i dobar roditelj, a roditelj koji je dobro, je i u mogućnosti graditi dobre odnose s djecom. A to je trenutno ono najvažnije.

Preneseno sa stranica DV Viškovo
Tekst je originalno objavljen u časopisu Dijete, vrtić, obitelj

Spremnost za školu nije jedna izdvojena vještina, već kombinacija raznih vještina koje pridonose školskom uspjehu, a uključuju: dobro tjelesno zdravlje, socijalnu i emocionalnu zrelost, jezične i komunikacijske vještine, sposobnost rješavanja problema i kreativnog razmišljanja te općenito poznavanje svijeta u kojem dijete živi. Uvijek je važno podsjetiti se da se djeca različito razvijaju i da svako dijete ima svoje jače i slabije strane.

Kako pomoći djetetu kada se odvaja od prijatelja u vrtiću?

Budući da proces odrastanja i sazrijevanja uključuje stalnu promjenu, postoje gubici koji se događaju pri prijelazu iz jedne razvojne faze u drugu. Odvajanje od vrtićkih prijatelja, kao i rastanak od omiljene odgajateljice iz vrtića, predstavlja jedan takav gubitak izazvan prirodnim procesom odrastanja. Nije moguće postati „školarcem“, a da prije toga dijete ne izgubi sigurnost vrtića i prijateljstva koja je izgradilo u tom okruženju. Iako je polazak u školu kod većine djece i roditelja popraćen osjećajem uzbuđenja i veselja, važno je razgovarati s djetetom i o promjenama koje će se dogoditi, što sve gubi odlaskom iz vrtića. Važno je pomoći djetetu da nađe način kako se oprostiti od prijatelja, posebno onih koje možda neće viđati u školi ili u susjedstvu.

Priprema za školu

Priprema za školu i zahtjeve škole počinje vrlo rano. Roditelji mogu puno učiniti kako bi razvili neke socijalne vještine i emocionalnu zrelost kod djece. Mogu pokazati djeci da će, bez obzira na to što se dogodi, oni brinuti o njima i voljeti ih. Djeca koja dobivaju puno ljubavi i pažnje, zagrljaja, ohrabrenja, držanja na krilu, spontano napreduju, rastu i razvijaju se brže od emocionalno zanemarene djece. Takva djeca će biti puno sigurnija u sebe i mati dobru sliku o sebi. Djeca oponašaju ono što vide od roditelja. Djeca roditelja koji, primjerice, vode brigu o sebi, redovito se bave tjelesnim aktivnostima, iskazuju poštovanje prema ljudima, suosjećaju s drugima, najvjerojatnije će usvojiti i težiti sličnim vrijednostima. Pokažite i vi entuzijazam prema učenju, stvaranju, školi…

Pohvalite dijete, pokažite ponos, ohrabrite njegovu znatiželju. Razgovarajte s djetetom o školi već u vrtiću, izrazite uzbuđenje i veselje zbog polaska u školu, pričajte o zanimljivim stvarima koje će naučiti u školi. Djeca vole ponavljati stvari, pa im pružite puno prilike za to i budite strpljivi. Ponavljanje uči djecu da je moguće nešto novo naučiti i uvježbati, čak i kad se činilo teškim u početku.

Kako djetetu olakšati prilagodbu na polazak u školu

• Nakon što je dijete upisano u školu, dobro je prije početka škole prošetati s djetetom, pokazati mu školu iznutra, i izgled razreda, prošetati oko škole i zadržati se na školskom igralištu. Često djeca pri upisu ostvare prvi kontakt sa školom, kako s prostorom tako i s učiteljicama koje rade u školi. Ukoliko dijete ide u vrtić, vjerojatno će prvi kontakt i posjet školi imati i sa svojim prijateljima i odgajateljima.
• Razvijte pozitivne stavove djeteta prema školi i učitelju – nemojte nikada plašiti dijete školom niti mu prijetiti njegovom učiteljicom. O školi pričajte kao o mjestu na kome će dijete puno naučiti, postati pametnije, raditi zanimljive stvari. Ne gradite sliku idealnog učitelja već sliku realnog čovjeka koji pomaže djeci da nauče mnoge zanimljive stvari.
• Na vrijeme i u ugodnoj atmosferi nabavite potreban pribor i odjeću za školu. Uključite dijete u sve aktivnosti oko nabave i pripreme školskog pribora i knjiga (zajedno napišite njegovo ime na knjige i bilježnice)
• U dogovoru s djetetom odredite prostor za rad i učenje. Vrlo je važno da dijete ima vrijeme i prostor za rad, učenje i pisanje svojih zadaća. Važna su jasna pravila vezana za učenje i školske obaveze, a poticanje učenja na istom mjestu i u isto vrijeme olakšava razvijanje radnih navika kod djece. Također, poželjno je da radna površina i prostor tijekom pisanja zadaće i učenja nemaju puno sadržaja i igračaka koje će odvlačiti djetetovu pažnju.
• Recite djetetu da imate povjerenja u njegove sposobnosti i ste uz njega ako mu treba pomoć. Razgovarajte na koje načine može zatražiti pomoć od vas, tko mu još može pomoći kada nešto ne razumije ili ima problema.
• Poželjno je privikavati dijete na sjedeći rad nudeći mu i uvodeći aktivnosti i sadržaje koji su mirniji i odvijaju se u sjedećem položaju.
• Navikavajte dijete na rad na papiru kroz crtanje, bojanke, čitanje priča i slične aktivnosti.
• Na vrijeme obavijestite dijete o svim promjenama koje slijede i razgovarajte o tome kako će se na njih prilagoditi – dio vremena će provoditi samo kod kuće, samo će se oblačiti i pripremati za školu, morat će samo kontrolirati izvršenje nekih higijenskih navika i sl.
• Uvježbajte s djetetom put do škole.
• Upoznajte ga s osobama koje će o njemu brinuti za vrijeme vaše odsutnosti.
• Dogovorite pravila koja će pomoći djetetu da se osjeća sigurno kod kuće i na putu od kuće do škole
• Naučite dijete adresu stanovanja, vaše brojeve telefona i gdje radite te druge važne informacije za koje procjenjujete da mogu pomoći djetetu da bude sigurno. Dajte mu mali adresar u kojem će te sve važne informacije napisati.
• Pažljivo planirajte godišnji odmor – ostavite si dane kako bi mogli prvih dana otpratiti dijete u školu i dočekati ga po povratku iz škole.
• Pobrinite se da učitelj/ica i stručna služba škole dobiju procjene razvoja vašeg djeteta iz vrtića kako bi imali što bolju spoznaju o njemu i važne informacije koje mogu pomoći boljem razumijevanju djetetovog ponašanja i eventualnih teškoća.

Pri polasku u školu većina djece ima iskustvo odvajanja od roditelja. Mnoga djeca prvi puta to iskuse već u vrtiću, a neki su možda provodili dio vremena sa članovima šire obitelji. Nova pravila, drugačiji način rada od onog u vrtiću, očekivanja i zahtjevi školske sredine predstavljaju stresnu situaciju i potrebno je određeno vrijeme kako bi se djeca privikla na novu sredinu. Moguće je da se separacijski strahovi, koji su razvojno očekivani, pojačati i postati izraženiji, što se u ponašanju djeteta može opaziti kroz teže odvajanje od roditelja, brizi za sigurnost roditelja, pozivanje roditelja da ostane u školi, ili odbijanje odlaske u školu. Neke od ranije spomenutih stvari koje mogu olakšati djeci polazak u školu doprinijet će smanjenju početne tjeskobe i zabrinutosti djeteta. Većina škola omogućuje roditeljima da prvih dana ostanu duže u školi i borave u razredu s djecom, što pomaže djeci da se osjećaju sigurnijima.

I ne zaboravite, dijete koje postaje učenik ne prestaje biti dijete!

Preneseno s Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba