Složit ćemo se svi da je biti roditelj, težak i odgovoran, no istovremeno najbolji posao.

 

Odgovornost koju imamo na sebi neprekidno nas stavlja u poziciju da preispitujemo sami sebe, obavljamo li tu ulogu dovoljno dobro. Mnoštvo je savjeta kako biti dobar roditelj, knjiga napisanih o roditeljstvu, stručnjaka, odgajatelja i samih roditelja koji nam nameću sliku idealnog roditelje.

Ne budite prestrogi prema sebi, roditeljstvo nije uloga koja mora biti savršena, roditeljstvo je uloga koja se zasniva na ljubavi, razumijevanju i našoj želji da učinimo pravu stvar. Stoga, nemojte brinuti previše. Budite tu za njih. Odgajajte ih da budu ljudi kakve i sami cijenite. Vlastitim primjerom prenosite im lijepe obrasce ponašanja. Nije jednostavno, ali je vrijedno.
 

Dokazano je da većina roditelja, kada ih upitate akvo dijete žele odgojiti, odgovara da žele odgojiti sretno dijete. Danas nam znanost donosi 10 savjeta o tome kako odgojiti sretno dijete. Pročitajte ih sami i potvrdite ili opovrgnite njihove teze.

 

Usrećite sebe

Možda je pomalo ironično da se prvi savjet doima sebičan. No zapitajte sami sebe, koliko naša sreća utječe na ljude oko nas. Sretni i zadovoljni roditelji prenose svoju sreću na djecu. Bilo kroz rad, osmijeh ili dobru volju, činjenica je da je odrastanje ljepše uz sretne i zadovoljne ljude.

 

Pozitivan stav

Djeca, kao i odrasli, ne vole doživjeti neuspjeh. Bilo da je riječ o jednostavnim stvarima poput srušene kućice od kockica, promašenog gola ili komada peciva koje je djetetu ispalo na pod, neuspjeh (možda preteška riječ) bi trebali promatrati kroz vedriju stranu priče.

Nije sve neuspjeh. Npr. pecivo je sad hrana za golubove. Pozitivan stav u situacijama neuspjeha ili pogrešaka, dokazano vodi manjoj depresiji u kasnijoj dobi.

Autorica knjige “Optimism is so closely related to happiness that the two can practically be equated”, Christine Carter, pronalazi sljedeće odlike pozitivnih osoba, nasuprot pesimističnih:

• Uspješniji su u školi, poslu i sportu
• Zdraviji su i duže žive
• Manje su šanse da će se boriti s depresijom i anksioznosti.

 

Ne težite savršenstvu

Nitko nije savršen, s toga nemojte očekivati da budete savršen roditelj. Takvo nešto ne postoji. Opustite se i uživajte i vaše dijete će uživati u vremenu provedenom s vama.

 

Naučite djecu emocionalnoj inteligenciji

Emocionalna inteligencija se može razvijati. Djeci je urođeno da svoje emocije ispoljavaju. Možda nije baš uvijek lijep prizor, ali dopustite djeci da izraze svoju ljutnju, bijes, tugu i sreću.

Povežite se sa svojim djetetom, aktivno ga poslušajte i pomognite mu da iskaže svoje osjećaje i objasnite mu da su ti osjećaju uredu (razdvojite osjećaje od ružnog ponašanja).

 

Njegujte svoj brak

Ne dozvolite da vas rođenje djeteta udalji od vašeg partnera. Dijete je bitno, ali i vaš partner je bitan. Problemi u braku i stresne situacije utječu i na vaše dijete. Nemojte zapostaviti niti jednog člana obitelji.

Budite primjer svom djetetu s pažnjom, poštivanjem i ljubavlju prema partneru/ici.

 

Razvijte samodisciplinu

Samodisciplina kod djece je važnija za budući uspjeh djeteta i od same inteligencije. Znate li što je Marshmallow test?
To je test koji se provodio  u Americi kako bi se ustanovila količina samokontrole kod djece. Djeci u dobi od 4 do 6 godina ponuđen je izbor da pojedu jedan marshmallow odmah ili da mali pričekaju i kao nagradu dobiju dva.
Ona djeca koja su bila u stanju dugo čekati i zaslužiti dvostruku nagradu imali su veće šanse da postanu uspješni u svemu što rade.

Naučite dijete samodisciplini kroz jednostavne izazove. Npr. da pričeka da svi sjednu za stol prije nego krene s jelom i sličnim aktivnostima.

 

Komunikacija

Pokušajte uvijek aktivno slušati svoje dijete. Dozvolite mu da iskaže svoje mišljenje i svoje stavove. Ne morate se složiti s njima, ali ih uvažite. 
Takvim ponašanjem stvarate jaču vezu između sebe i djeteta, jačate iskrenost i šaljete poruku djetetu da ste uvijek tu za njega.

 

Igra je važna

Djeca se trebaju neometano i slobodno igrati. Igra je važna za djecu i kroz igru djeca otkivaju sebe i svijet oko sebe.
Kroz aktivno igranje djeca uče funkcionirati u grupi, pregovarati, dijeliti, izboriti se za vlastito mišljenje i zauzeti se za sebe.

 

Šala je dobrodošla

Šalite se sa svojim djetetom. Smijte se zajedničkim šalama. Dokazano je da roditelji koji izmjenjuju šale s djetetom, potiču dijete na kreativno razmišljanje, proširivanje kruga prijateljstva i pružaju mu alat za rješavanje stresnih situacija u budućnosti.

 

Obiteljski ručak/večera

Djeci je bliskost i osjećaj zajedništva izvor sreće. Sigurnost doma i zajednički obrok trebali bi biti svakodnevnica ili barem ritual koji se ponavlja uvijek kad roditelji to mogu. Male stvar pretvaraju vaš dom u sretan dom, a sretan dom je najbolji dom za odrastanje.

 

Preneseno s Mali genijalci

 

 

Optimistično dijete uči na vlastitim greškama i nije prezaštićeno

Optimizam je jedna od najljepših vrlina. Kako je usaditi djetetu? Pođite od sebe jer vi ste njegov prvi i osnovni uzor.

 

Prestanite se žaliti

Pokušajte ne biti pesimistični cijeli dan, od izjava tipa: “Gužva je tako velika da nikad nećemo stići” ili “Uvijek kasnimo”, do isticanja problema o manjku novaca ili lošem danu na poslu. Ako pažnju usmjeravate samo na negativne misli i po cijele dane ističete svoju frustraciju svim i svačim i vaše dijete će usvojiti isto ponašanje.

Umjesto toga, pokušajte razgovarati o stvarima koje idu dobro (“Danas mi je šef zadao velik zadatak jer vjeruje da ga mogu riješiti” ili “Danas me je u pošti čovjek pustio prije jer je vidio da sam u žurbi”).  Možete se u obitelji igrati igre “ruže i trnje”. Svaki član obitelji otkriva najbolje i najgore što mu se dogodilo toga dana. Umjesto gunđanja o lošem, cilj je da se usredotočite na pozitivno.
 

Postavite visoka očekivanja

Tu se ne radi o tome da djetetu još prije njegovo rođenja odredite da mora postati vrhunski kirurg ili znanstvenik. No, ne znači da ne možete imati određena očekivanja s obzirom na dob. Tako se na primjer vrtićko dijete  može samo odjenuti, pospremiti krevet, spremiti svoju pidžamu i umiti se.

Osim što ćete sebi smanjiti količinu posla, djeca će tako postati samostalnija, neovisnija, spretnija i puna samopouzdanja. Njihova rutina uskoro će im postati normalna i ispunjavat će je s veseljem.

Dijete nikad neće razviti optimistično raspoloženje ako samo ne spozna da je vrijedno i sposobno učiniti nešto korisno. A upravo to postići ćete zadavanjem raznih zadataka.
 

Potaknite razumno riskiranje

Svi želimo svoju djecu poštedjeti boli, poniženja i patnje. Zato ćemo, kada dijete koje nema apsolutno niti malo sluha možda pokušati odgovoriti da se upiše u školski zbor ili košarkašku ekipu jer znamo da jedva može uhvatiti loptu.

Nećemo dozvoliti da mu se djeca u parku rugaju zbog nečega, već ćemo mu radije pružiti ruku i uz nekoliko rečenica podrške odvesti dalje.

No, u stvari, odvraćajući na djecu na ove načine, samo ih obeshrabrujemo i rušimo samopouzdanje. Kada ne želimo da naše dijete trenira neki sport jer nije spretno i jer smatramo da će većina njegovih vršnjaka u tom sportu biti bolja od njega, u stvari samo potičemo rast pesimizma.

Ono što u stvari trebate napraviti, savjetuju stručnjaci jest dopustiti djeci da slijede svoj put i rade greške. Za početak si postavite “male ciljeve”. Nemojte biti djetetova sjena u parku i ne skačite na svaku nesuglasicu s drugom djecom. S vremenom si dopustite i neke veće rizike jer ne želite da vaše dijete odraste bojeći se isprobati nove stvari.
 

Pričekajte prije nego reagirate

Kada vaše dijete ima problema s drugim djetetom, roditelji često požele biti njegov odvjetnik i riješiti stvari s roditeljima drugog djeteta. No, to možda nije uvijek najpametnije rješenje jer se dijete tako nikada neće naučiti izboriti za sebe.

Radije mu recite što da odgovori drugom djetetu i podučite ga da se suprotstavi. Dijete će se nakon toga osjećati snažnije i bolje, jer je samo postiglo željeni cilj.

Dakle, iako vam je uvijek prvi poriv skočiti i zaštititi svoje dijete, najbolje bi bilo da se prvo smirite te onda o konačnoj reakciji razmislite hladne glave.
 

Prihvatite problem

Kod nekog malog neuspjeha djeca često znaju donositi pogrešne zaključke. Na primjer, zbog prvog lošeg treninga dijete može pomisliti da je loše u nogometu ili možda u matematici zbog tri krivo riješena zadatka. Jednako tako brzo će zaključiti da ne znaju crtati ili pjevati te da im jezici jednostavno ne leže. Potrebno je jako malo da se poljuljaju njihova uvjerenja u sebe.

Što učiniti? Pokušajte djetetu promijeniti perspektivu. Na primjer, recite nešto poput: “Svaki sport je težak na početku” ili “Možda sada ne znaš na sat, ali uskoro ćeš znati”. Također, napomenite djetetu da nije jedino koje nešto ne može ili ne zna te da mnogi njegovi vršnjaci još uvijek ne znaju na sat ili nisu nadaren iza sport. Možete podijeliti i vlastito iskustvo te spomenuti u čemu vi niste dobri.

Neka dijete zadrži optimizam tako što ćete ga podsjetiti na nešto u čemu je dobro, a za što je također trebalo puno truda. Na primjer: Vidi kako sada dobro čitaš, a sjeti se koliko smo morali vježbati”.
 

Nemojte servirati bajke

Uzmite ovaj primjer. Dijete se preselilo u drugi grad i ostalo bez svojih prijatelja te mu je po malo teško uklopiti se u novu školu i novu sredinu. Umjesto da mu kažete kako je ono zabavno i super i kako će imati puno prijatelja čim ga ostala djeca bolje upoznaju, održite situaciju realnom jer u stvari niti sami ne znate kako će budućnost izgledati.

Psiholozi također tvrde da djeca vrlo rano shvate kada im pokušamo lažno “napumpati” samopouzdanje i kada im samo serviramo “bajke”. 

Ironično, kada dijete uvjeravate da će sve završiti krasno i sretno, to se često ne dogodi. Iako možda ne zvuči tako, ono će optimizam puno lakše razviti ako mu situaciju predočite onakvom kakva jeste. Dakle, dijete treba naučiti da razmišlja realno, a ne uvijek pozitivno, pogotovo bez stvarnog pokrića. Tako će dijete biti spremnije suočiti se sa svim scenarijima.

 

Preneseno s Roditelji.hr

 

 

Ekrani su svuda oko nas. Živimo u tehnološkom svijetu i nemoguće ih je izbjeći u potpunosti. Često viđamo malu djecu ili čak bebe kako se zabavljaju smartfonima, tabletima i sličnim uređajima s ekranima. Fascinirani smo kako brzo uče, kad vidimo kako „odmah znaju gdje treba upaliti“, kako „odmah listaju virtualne stranice“… i sl.

 

Divimo se i njihovom poznavanju engleskog jezika u tako ranoj dobi, no koliko je to smisleno, preporučljivo i korisno za dijete ako uz to nije u stanju komunicirati na materinjem, koliko je korisno ako ono taj jezik ne upotrebljava u komunikacijske svrhe nego samo mehanički, kao eholalija, ponavlja riječi i pjesmice bez razumijevanja… Je li za preživljavanje neophodan engleski jezik u tako ranoj dobi? Čemu mu služi ako ne zna samostalno jesti? Ili izraziti što mu treba? Koliko je funkcionalno to znanje. Čemu te vještine djetetu služe? Što dijete realno time dobiva? Što time razvija?

Malim bebama i djeci do tri godine najpotrebnije za razvoj je upoznavanje svijeta oko sebe kroz senzomotoriku. Dakle, za razvoj mozga potrebno mu je istraživanje svega onoga što ga okružuje  podraživanjem svih osjetilnih organa kako bi se stvorile veze u mozgu koje će omogućiti djetetu da uči i živi na adekvatan način.

Naime, bez tih iskustava, dijete se neće moći i znati nositi sa svakodnevnim izazovima i događajima onako kako bi trebalo; ne razvija adekvatnu komunikaciju s okolinom i ljudima oko sebe, ne zna se služiti sa stvarima koje ga okružuju te nema funkcionalna znanja i vještine koje bi mu omogućile zdrav razvoj.

Prve tri godine života ključne su za razvoj mozga koji raste brže od bilo kojeg drugog dijela tijela. Tijekom ovog perioda, dječji mozak je osjetljiviji na pozitivne utjecaje, ali i ranjiviji na negativne utjecaje nego što će biti ikada više u životu! TV i drugi elektronički medijski uređaji mogu stati na put i usporiti razvoj jer ne uključuje istraživanje, igranje i vrijednu interakciju s roditeljima i drugim ljudima što zapravo potiče učenje i zdrav fizički te psihosocijalni razvoj.

Prema novim istraživanjima, pretjerano gledanje ekrana, bilo koje vrste, mijenja strukture dječjeg mozga na negativan način. Rezultati pokazuju da što duže dijete gleda televiziju ili video sadržaje na ekranima to su promjene u mozgu dublje.

Snimke MRI (magnetne rezonance) pokazuju da djeca koja mnogo vremena provode pred ekranima imaju manje bijele tvari u prednjem dijelu mozga što je povezano (između ostalog) s nižom verbalnom inteligencijom. Naime, bijela tvar je ono o čemu govorimo kada kažemo da mozak funkcionira brzo i učinkovito, da ima dobre veze u mozgu. Suprotno učenju sviranja instrumenta, bavljenje sportom, čitanja djetetu –  gledanje ekrana ne dovodi do razvijanja viših razina u mozgu.

Konkretnije, izloženost malih beba i djece do tri godine ekranima povezano je s usporenim razvojem govora općenito i funkcionalnog govora, vještina te spremnosti djece za vrtić. Također, ekrani u toj dobi često dovode i do problema sa spavanjem, ponašajnih problema, dugoročnih problema u socijalnom razvoju, uključenosti i sposobnosti praćenja na nastavi te akademskog uspjeha.

 

TELEVIZIJA, VIDEI, DVD-OVI; NISU UČINKOVITI UČITELJI.

Proizvođači programa i videa za djecu tvrde da njihovi proizvodi doprinose djeci. Većina su čak označeni kao edukativni sadržaj koji promovira razvoj mozga i kognitivnih vještina. U istraživanju u kojem je sudjelovalo preko 1000 obitelji, roditelji su podijelili svoje razloge zbog kojih dopuštaju djeci i bebama gledanje TV-a i ekrana. Većina ih je vjerovalo kako na taj način potiču razvoj njihovog mozga.

Međutim, ovakve tvrdnje i vjerovanja nisu potvrđena istraživanjima. Generalno, istraživanja pokazuju da djeca mlađa od tri godine nikako ne napreduju na taj način. Štoviše, pokazalo se suprotno, posebice jer su time izostavljene one aktivnosti koje doista potiču razvoj mozga.

 

MOZAK BEBA NIJE SPREMAN NITI ZREO ZA EKRANE.

Zašto ekrani utječu na mozak male djece drugačije nego na mozak starije? Odgovor se krije upravo u spomenutim nevjerojatnim promjenama koje se događaju u mozgu tijekom prve tri godine života.

Kada se beba rodi, ona ima već gotovo sve neurone koje će ikad u životu imati. No, cilj pravilnog razvoja mozga je stvoriti veze između tih neurona (bijelu tvar), a to se najviše odvija upravo u prve tri godine. Također, to posebno vrijedi za područja mozga koja su zadužena za napredne sposobnosti kao što su pamćenje i apstraktno mišljenje.

Iako je gledanje u ekrane pasivna aktivnost, razumijevanje sadržaja ekrana zahtijeva određene sposobnosti. U prvim godinama života, mnoge od tih sposobnosti se tek počinju razvijati. Za bebu, ekrani su samo veliki protok dvodimenzionalnih slika koje se (u prosjeku) mijenjaju svakih 6 sekundi i nemaju nikakve međusobne povezanosti, njima nemaju smisla, nema povezanosti sa zvukom koji dolazi iz istog tog smjera te nema povezanosti sa stvarnim ljudima i pojavama. Prije nego što bi dijete moglo uopće „učiti“ pomoću ekrana, ono mora biti sposobno povezati te slike u smislenu cjelinu. Istraživanja pokazuju da bilo kakvo smisleno učenje i shvaćanje preko ekrana nije moguće prije tri godine, kada dijete počinje shvaćati vezu između sadržaja ekrana i stvarnosti.

Ekrane čine podražaji koji su vrlo privlačni svakome, pogotovo djeci. Živahno je šareno i dinamično. Upravo ta dinamičnost je ono što djetetu privlači najviše pažnje. Naime, djeca još imaju vrlo kratku pažnju i potrebne su česte promjene da bi ona bila zadržana. Upravo to se događa na ekranima.

Na taj način se prikazuju likovi i događaji izvan realnog vremena i djeca uče da se slične stvari mogu očekivati u realnom svijetu pa se tako i ponašaju.

S druge strane ekrani, kao što su smartfoni i tableti, te računala, funkcioniraju tako da jednim klikom dođe do promjene i da se jednim klikom postigne ono što želimo. Budući da u stvarnom životu nije baš tako, dolazi do problema kad dijete ne dobije ono što želi istog trena.

 

DJECA NE MORAJU GLEDATI EKRANE DA BI BILA POD NJIHOVIM UTJECAJEM.

U mnogim kućanstvima s djecom, televizija ili drugi ekrani uključeni su cijelo vrijeme neovisno o tome gleda li ih netko. Svakodnevne aktivnosti kao što su pjevanje, igranje, istraživanje i slično pomažu maloj djeci izoštravanje  njihovih kognitivnih i motoričkih sposobnosti, a distrakcije – do kojih dovodi pozadinska televizija – mogu uvelike otežati taj proces. Mala djeca se teže mogu koncentrirati na aktivnu izravnu igru ako je televizija ili neki drugi ekrani u pozadini uključen. Pozadinski ekrani mogu ugroziti kognitivni i razvoj govora te mogu uzrokovati probleme s koncentracijom kasnije u djetinjstvu!

 

BEBE I MALA DJECA SU SOCIJALNI UČENICI

Iako bebin mozak nije razvijen za razumijevanje televizije i sadržaja ekrana, on je itekako dobro „opremljen“ za učenje iz socijalnih interakcija. Po rođenju, neuralne mreže koje doprinose interaktivnom učenju već se počinju razvijati. Novorođenče može prepoznati lica i glasove te je osjetljivo na socijalne znakove kao što je kontakt očima, facijalne ekspresije i ton glasa. Ovi znakovi su alati za učenje koje bebama i maloj djeci pomažu razumjeti svijet oko sebe. Brojna istraživanja su pokazala da bebe uče bolje od ljudi nego preko slika. Primjerice, bebe i mala djeca koja vide živi primjer i demonstraciju nekog zadatka prije će zapamtiti to nego oni koji su isti zadatak samo gledali preko snimke. Pozitivne interakcije s roditeljima i skrbnicima pružaju socijalni i emocionalni kontekst koji bebe trebaju za efektivno učenje.

 

U ČEMU JE ŠTETA?

Činjenica je da bebe i mala djeca ne dobivaju ništa od gledanja televizije ili ekrana, no ako uživaju u tome, zašto je to štetno? Gledanje ekrana prije druge, odnosno treće godine dugoročno negativno utječe na djetetov razvoj govora, čitalačkih sposobnosti i radnog pamćenja. Također utječe i na probleme sa spavanjem te probleme sa spavanjem.

Nije problem samo u tome što djeca rade dok gledaju u ekrane, nego i u onome što NE rade. Posebice jer su djeca „programirana“ tako da uče kroz interakciju s drugim ljudima. Igre facijalnih ekspresija, ton glasa, govor tijela između djeteta i roditelja nije samo lijep prizor, nego je i izuzetno kompleksan do te mjere da istraživači moraju takve scene snimati i zatim usporeno gledati kako bi ustanovili od koji se sve sekvenci sastoji ta – za nas obična – komunikacija. Kad god jedna od strana (roditelj ili dijete) gleda u ekrane – komunikacija doživljava zastoj. Malo dijete uči znatno više lupanjem i igranjem tavama na podu dok vi kuhate ručak nego što uči gledajući u ekran u to vrijeme. Jer, svako toliko, roditelj i dijete se međusobno pogledaju i uspostave tu vrijednu komunikaciju.

Ona djeca koja više gledaju ekrane imaju veću vjerojatnost razvijanja problema s pažnjom do dobi od 7 godina. Video sadržaji se konstantno mijenjaju, stalno su zanimljivi i gotovo nikad ne forsiraju dijete da se suočava s nečim što ne mora ili je nezanimljivo.

 

ŠTO MI, KAO SKRBNICI, MOŽEMO UČINITI?

Paljenje ekrana se može činiti kao lako rješenje, no činjenica je da postoje i drugi načini zabave za djecu čak i u najzaposlenijoj obitelji…

• Pričajte svojoj djeci; recite im o svom danu kakav je bio, pričajte o vremenu, imaginarnom svijetu, bilo čemu..

• Pjevajte svom djetetu; tonovi i melodije su novi i uzbudljivi…

• Pokazujte i brojite nove objekte, sudjelujte u njegovom doživljavanju svijeta…

 

POZITIVNE INTERAKCIJE SU NAJBOLJE ZA ISKUSTVENO UČENJE KOJE DIJETE MOŽE IMATI

Aktivna, izravna igra i toplo odgovarajuće roditeljstvo doprinosi ranom dječjem razvoju. Više vremena provedenog pred ekranima znači manje vremena za igru i združenu pažnju te zajedničke aktivnosti. Povećana prisutnost ekrana svakodnevno dovodi do značajnih negativnih promjena. Istraživanja su jednoglasna: roditelji i skrbnici mogu poticati učenje, postignuća i zdrav razvoj tako što će skinuti „ekrane s menua“!

Može se zaključiti da je gledanje u ekrane i direktno i indirektno povezano s neurokognitivnim razvojem djece. Drugim riječima, ne doprinosi pravilnom razvoju te bi roditelji svakako ove informacije trebali uzeti u obzir kada posegnu za ekranima kako bi „na trenutak“ zabavili svoju djecu i „imali malo mira“.

 

Izvor: Dunja Marincel/istrazime.hr

 

U posljednjih 20 godina pušenje, opijanje i konzumiranje droge islandskih tinejdžera drastično je opalo. Emma YOUNG doznaje kako su uspjeli.

Gotovo su tri sata, sunčano poslijepodne u petak, i Laugardalur Park nadomak centra Reykjavika doima se prilično pusto. Pojavljuje se pokoja odrasla osoba s kolicima, park je okružen stambenim blokovima i kućama, a nastava je završila. Gdje su onda sva ta djeca?

Uz mene hodaju Gudberg JÓNSSON, lokalni psiholog, i Harvey MILKMAN, američki profesor psihologije koji dio godine predaje na sveučilištu Reykjavik. Prije 20 godina, kaže Gudberg, islandski tinejdžeri bili su prvaci u opijanju među europskom mladeži.

„Niste mogli prošetati centrom grada u Reykjaviku petkom uvečer jer se niste osjećali sigurno“, dodaje Milkman. „Nailazili ste na horde pijanih tinejdžera koji vam se pijani unose u lice.“

Prilazimo golemoj zgradi. „A ovdje imamo klizanje u zatvorenome“, kaže Gudberg. Prije nekoliko minuta prošli smo dvije dvorane za badminton i ping-pong. Ovdje u parku je i atletska staza, geotermalno grijani bazen i – napokon možemo vidjeti djecu koja uzbuđeno igraju nogomet na umjetnoj podlozi.

Mladi ne „vise“ u parku jer upravo pohađaju izvannastavne aktivnosti u ovim objektima ili klubovima za glazbu, umjetnost ili ples. Ili su na izletu sa svojim roditeljima.

 

Danas je Island na vrhu europske ljestvice tinejdžera koji prakticiraju zdrav život

Postotak 15-godišnjaka i 16-godišnjaka koji su pili prethodnog mjeseca spustio se s 42 posto u 1998. godini na 5 posto u 2016. godini. Postotak onih koji su konzumirali kanabis pao je sa 17 na 7 posto. Postotak onih koji puše cigarete svakog dana pao je s 23 posto na 3 posto!

Način na koji je zemlja postigla taj zaokret bio je radikalan i temeljen na dokazima, ali se umnogome oslanjao na ono što bi se moglo nazvati provođenjem zdravog razuma.

"Ako se primijeni u drugim zemljama", kaže Milkman, "islandski model može biti koristan za psihičko zdravlje milijuna djece, a da ne spominjem blagajnu zdravstvenih ustanova i šireg društva. Ali to je veliki „ako"."

"Bio sam u srcu revolucije u konzumiranju droge", objašnjava Milkman uz čaj u svom stanu u Reykjaviku. Ranih 1970-ih dok je odrađivao svoj pripravnički staž u psihijatrijskoj bolnici Bellevue u New Yorku, "LSD je već bio 'in' i mnogo je ljudi pušilo marihuanu. I jako su bili zainteresirani za pitanje zašto ljudi konzumiraju određenu drogu."

 

 

Milkmanova doktorska disertacija

U njoj zaključuje da će ljudi izabrati heroin ili amfetamine ovisno o tome kako se najradije nose sa stresom. Korisnici heroina željeli su se otupiti, korisnici amfetamina željeli su se izravno suočiti s njim. Nakon što je njegov rad objavljen, Nacionalni institut za zloupotrebu droge odabrao ga je u skupinu istraživača koja je trebala odgovoriti na pitanja poput:

• Zašto ljudi počinju konzumirati drogu?
• Zašto nastavljaju s tim?
• Kada dolaze na prag ovisnosti?
• Kada prestaju?
• Kada se ponovo vraćaju?

 

"Svako bi dijete znalo reći zašto počinju. Tu je dostupnost, oni vole riskirati, imamo otuđenje, možda i depresiju", kaže. "Ali zašto nastavljaju? I tako sam došao do pitanja praga ovisnosti i upalila mi se lampica, tada sam doživio svoju verziju 'aha trenutka': možda su bili na pragu ovisnosti prije nego što su uopće kušali drogu!"

Na Metropolitan State Collegeu u Denveru Milkman je poslužio za nastanak ideje da ljudi postaju ovisni o promjenama u kemiji mozga. Klinci koji su „aktivni napadači“ željeli su uzbuđenje, postizali su ga kradući naplatke, radiouređaje, a poslije i automobile, ili uz pomoć stimulativnih droga. Alkohol također mijenja kemiju mozga, naravno. On je sedativ, ali najprije umiruje kontrolu mozga, što može otpustiti kočnice i, u manjim količinama, umanjiti tjeskobu.

"Ljudi mogu biti ovisni o piću, automobilima, novcu, seksu, kalorijama, kokainu", kaže Milkman. "Ideja bihevioralne ovisnosti postala je naš zaštitni znak."

 

Jedna ideja rodila je drugu 

"Zašto ne organizirati socijalni pokret fokusiran na prirodne stimulanse, na ljude koji se 'drogiraju' kemijom vlastitog mozga?"

Godine 1992. njegov tim u Denveru osvojio je 1,2 milijuna dolara državne potpore za formiranje projekta Self-Discovery (Samootkrivanje), koji je ponudio tinejdžerima prirodne alternative drogama i kriminalu za postizanje uzbuđenja. Dobili su preporuke od nastavnika, školskih medicinskih sestara i savjetnika za uključivanje djece u dobi od 14 godina koji nisu smatrali da imaju potrebu za liječenjem, ali su imali problema s drogom ili sitnim krivičnim djelima.

 

"Nismo im rekli, dolazite na liječenje. Rekli smo da ćemo ih naučiti sve što žele naučiti: glazbu, ples, hip-hop, umjetnost, borilačke vještine."

 

Ideja je tim različitim kategorijama aktivnosti pružiti mladima niz izmjena kemije mozga i dati im ono što im je potrebno kako bi se lakše nosili sa životom: nekima je potrebno iskustvo koje će im pomoći umanjiti tjeskobu, dok je drugima potrebno malo uzbuđenja.

 

"Edukacija o drogama ne funkcionira jer nitko zapravo ne obraća pozornost na to. Ono što im je potrebno su životne vještine", kaže Milkman.

 

Djeci je rečeno da je riječ o tromjesečnom programu. Neki su ostali i pet godina.

 

Godine 1991. Milkman je pozvan u Island da govori o svom radu, zaključcima i idejama. Postao je savjetnik prvog privatnog centra za liječenje ovisnika adolescenata na Islandu, u gradu zvanom Tindar. "Lječenje je dizajnirano oko ideje da damo djeci pametnijeg posla", objašnjava. Ovdje je upoznao Gudberga, koji je tada volontirao u Tindaru. Od tada su bliski prijatelji.

Milkman je redovito dolazio na Island i držao govore. Ti govori, i Tindar, privukli su pozornost mlade istraživačice na Sveučilištu u Islandu po imenu Inga Dóra SIGFÚSDÓTTIR. Ona se upitala:

 

"Što ako bismo mogli primijeniti zdrave alternative drogi i alkoholu kao dio programa, ali ne za liječenje djece, nego da ih spriječimo da uopće kušaju drogu i alkohol."

 

"Godine 1992. postojale su svakakve vrste napora i programa i većinom su bili zasnovani na edukaciji", kaže Inga Dora. Djecu se upozoravalo na opasnosti droge i alkohola, ali kao što je Milkman već primijetio u SAD-u, ti programi nisu bili uspješni. "Željeli smo pronaći potpuno nov pristup."

Gradonačelnik Reykjavika također je bio zainteresiran za nešto novo, a mnogi roditelji osjećali su isto, dodaje Jón SIGFÚSSON, kolega i brat Inge Dore. "Situacija je bila loša", kaže on. "Bilo je očito da se nešto mora učiniti."

 

Zakoni su promijenjeni

Postalo je nezakonito prodavati duhan osobama mlađima od 18 godina i alkohol osobama ispod 20 godina, a oglašavanje duhana i alkohola je zabranjeno.

Veze između roditelja i škole ojačane su roditeljskim organizacijama koje su se po zakonu morale uspostaviti u svakoj školi uz školska vijeća s predstavnicima roditelja. Roditelji su potaknuti da posjećuju govore o važnosti provođenja kvantitativnog vremena s djecom umjesto popularnog "kvalitativnog vremena", o tome koliko je važno razgovarati s djecom o njihovu životu, znati tko su im prijatelji, zadržati djecu kod kuće navečer.

Zakon je također zabranio djeci u dobi 13 – 16 godina da budu vani nakon 10 sati navečer u zimsko doba i ponoći u ljetno doba. Taj zakon je i danas na snazi.

Dom i škola, krovno nacionalno tijelo roditeljskih organizacija, uručilo je roditeljima ugovore na potpis. Sadržaj varira ovisno o dobnoj skupini, a pojedinačne organizacije mogu također odlučiti što će biti uključeno. Npr. za djecu iznad 13 roditeljska organizacija može odlučiti da neće dopustiti dječje zabave bez nadzora odrasle osobe.

Ti sporazumi pomažu obrazovati roditelje, ali isto tako jačaju njihov autoritet u kući, smatra Hrefna SIGURJÓNSDÓTTIR, direktorica Doma i škole. "Tada postaje teško upotrijebiti najstariji argument na svijetu: 'Ali svi drugi smiju!'"

 

Država je povećala ulaganja u organizirani sport, muziku, umjetnost, ples

Država je povećala ulaganja u organizirani sport, muziku, umjetnost, ples kako bi pružila djeci alternativni način da se osjećaju dijelom skupine te da se osjećaju dobro umjesto da to traže uz pomoć alkohola i droge.

Djeca iz siromašnih obitelji dobila su novčanu pomoć za sudjelovanje u dodatnim aktivnostima. U Reykjaviku, na primjer, siromašne obitelji dobile su 250 funti (oko 2 112 kn) na godinu za rekreativne aktivnosti za svako dijete.

 

Istraživanja se nastavljaju

Svake godine gotovo svako dijete na Islandu sudjeluje u njemu.

Inga Dóra kaže: "Istraživanjima smo naučili da moramo stvoriti okolnosti u kojima djeca mogu voditi zdrave živote i ne trebaju uzimati nedopuštene supstancije jer je život zabavan i ima dosta toga što se može raditi."

Na Islandu je odnos između ljudi i države omogućio efektivne programe koji su umanjili stopu pušenja i opijanja među tinejdžerima i na kraju zbližili obitelji i na sve moguće načine pomogli djeci da vode zdraviji život. Zar ni jedna druga država ne želi shvatiti da su koristi veće od uloženoga?

 

Preuzeto sa skolskiportal.hr

——————————-

 

 

Island je napravio upravo ono o čemu Daniel J. Siegel piše u knjizi Oluja u mozgu. Ona donosi niz ideja kako nalet energije i adrenalina kod tinejdžera usmjeriti u kreativnom, a ne destruktivnom smjeru.​

 

Osjećate li je kako tutnji? Sve je bliže, sve je snažnija… To je oluja koje nema u vremenskoj prognozi.

Dogodi li vam se često da vam se upali lampica? Možda božićno vrijeme baš i nije prigoda za objektivan odgovor na to pitanje, jer od silnih lampica koje posvuda svijetle teško je raspoznati koje su vaše, a koje su iz Ikee ili Lidla. Kad sam prvi put čitala Oluju u mozgu, bila je rana jesen, tako da sam prilično sigurna da su to bile moje lampice što su se jedna za drugom palile, svakim novim poglavljem. Aha, mozak! Ahaa, znam, sjećam se! Aahaaa, tinejdžeri, kužim!

 

 

Neke knjige te zaista pronađu – već milijun puta napisala sam tu rečenicu, ali što mogu kad je istinita. Tako je mene po službenoj dužnosti pronašla ova, i razveselilo me čim sam vidjela poznato ime na naslovnici. Daniel Siegel američki je neuropsihijatar i dječji psiholog koji mi je otvorio nove vidike kad sam prije nekoliko godina prvi put imala dijete u grozomornoj dobi između dvije i tri godine.

Otkad mi je dr. Siegel u knjizi Disciplina bez drame objasnio da tako mala djeca ipak nisu tirani na mučiteljsko-manipulacijskoj misiji, već jednostavno nisu misaono i mozgovno zreli za neke postupke i odluke, njegove knjige preporučujem svima, uvijek s istom rečenicom: ako i kod vas pali kombinacija znanosti i zdravog razuma, i ako cijenite prohodan tekst, duhovit, s puno primjera, koji je znanstven, ali se lako čita i ne podcjenjuje čitatelja – to je štivo za vas.

 

Grozomorna treća još nije pravo ni prošla, a tinejdžerstvo mi je još miljama daleko – ili odmah iza ugla – ovisi o perspektivi. Stoga, da čitam knjige kao priručnike za sadašnjost, ili da ih biram po naslovu, u ovu se vjerojatno ne bih udubila.

 

Kad sam je preporučila prijateljici, pitala me, već se pripremaš za tinejdžere u kući? Pa ne. Ili da. Nemam pojma. Možda se i pripremam za njih, ali zapravo se pripremam za sebe kad oni budu tinejdžeri. Jer to je jedino za što se mogu pripremiti.

 

 

Mitovi su hitovi
 

Na tristotinjak vrlo praktično orijentiranih stranica, autor donosi niz sjajnih interdisciplinarnih uvida, ali i autobiografskih anegdota. Cilj mu je najprije razbiti mitove koji se vežu uz tinejdžere i razdoblje adolescencije općenitoukazati na golemi – i često zanemareni – kreativni potencijal koji ta dob sa sobom nosi. I posljednje, ali jako važno, želi roditeljima i starateljima ukazati na načine na koje te vrijedne spoznaje mogu primijeniti u vlastitom životu.

Najveći mit – a njega i sami imamo u glavi i prva nam je asocijacija na tinejdžersku dob – jest da je to vrijeme raspojasanosti, kad hormoni divljaju, a razum spava zimski san. Treba preživjeti, to je maksima. Ali dr. Siegel kaže da to nije istina, a svoju tvrdnju podupire s nizom ozbiljnih znanstvenih studija. Treba stvari sagledati iz drugog kuta: adolescencija je vrijeme kreativnosti, inovativnosti, hrabrosti, motiviranosti – i ako znamo njime dobro upraviti, možemo izvući sve ono pozitivno na površinu, i minimizirati štetu do koje može doći zbog impulzivnosti i brzih odluka koje nisu racionalno motivirane.

 

 

A da bismo mogli djelovati u praksi, trebamo barem donekle biti upoznati s teorijom, i znati da doista sve počinje u glavi. U mozgu, to jest. I ono što treba imati na umu jest da adolescentski mozak nije potpuno sazrio.

U praksi to znači da tinejdžeri nisu sposobni razmišljati uzročno-posljedično, kao odrasle osobe – ili barem kao većina odraslih osoba. Tinejdžerski mozak puno više uživa u istraživanju, adrenalinu i rizicima, i pri donošenju odluka više se ravna emocijama i kratkoročnom nagradom.

To nije zato što su tinejdžeri sebični, manipulativni i generalno nezreli, već zato što im se u mozgu nisu razvili centri koji reguliraju razumno i uravnoteženo ponašanje. Dio mozga odgovoran za razmišljanje o posljedicama i reguliranje ponašanja i osjećaja zove se prefrontalni korteks – i taj se dio evolucijski razvije zadnji. Tinejdžerstvo okvirno traje do 20. rođendana, ali adolescencija tada ne završava, jer promjene koje je prate traju puno duže – nekad do kasnih dvadesetih, a nekad cijeli život.  

 

Dok tako razgrađuje duboko ukorijenjeni stav da adolescentske godine samo treba preživjeti, Siegel razotkriva skriveni potencijal koji naziva esencijom adolescencije. Radi se o tome da smo kao tinejdžeri najkreativniji, imamo najviše poriva i motiva za nove pustolovine, upoznavanje novih ljudi, suočavanje s izazovima – na način na koji to vjerojatno nećemo raditi kad budemo stariji.

 

To je razdoblje koje nosi golemi potencijal ideja i razvoja kritičkog mišljenja – najveće inovacije iz najrazličitijih područja ljudskog djelovanja su, kaže, proizašle iz adolescentskog uma.

 

Iz tog razdoblja i odrasli mogu učiti – čim osvijeste koliko je za zdrav duh i tijelo važno svakodnevno prakticirati mentalnu gimnastiku, imati strasti i hobije u životu, te kvalitetnu društvenu mrežu oko sebe – pri čemu se pod mrežom ne podrazumijevaju Facebook, Twitter ni Instagram.

 

 

Rodna perspektiva
 

Iako su u naponu zdravlja i fizičke snage, tinejdžeri dva ili tri puta više od odraslih ljudi stradavaju u nesrećama, i to onima koje su se mogle spriječiti – upravo zato jer im je sve novo i opasno privlačno. Voljela bih da sam u Oluji u mozgu mogla pročitati još i više primjera iz prakse, ali oni koje Daniel Siegel daje vrlo su moćni i ilustrativni, i mnogi su iz njegova iskustva i života.

Recimo, opisuje situaciju u kojoj je devetnaestogodišnji tinejdžer vozio novi sportski auto 150 km/h i u nepreglednom zavoju naletio na auto profesora i psihijatra koji je upravo izvezao s kolnog prilaza i krenuo sa suprugom na večeru. Došlo je do frontalnog sudara, auto je doslovce prepolovljen, a profesor je ostao na mjestu mrtav.

Ili, druga situacija, koja na sreću nije završila tako fatalno: 13-godišnji dječak, prijatelj autorova sina, jurcao je s ekipom po morskim hridinama, kad je jedan od njih odlučio skočiti s 15-metarske litice u more. Poneseni dinamikom grupe, ostali su ga slijedili, i sve je bilo u redu dok naš 13-godišnjak nije skočio: zabio se u podvodnu stijenu i polomio se tako da je jedva preživio.

 

 

Kako sve to držati pod kontrolom? Adolescencija je razdoblje u kojem se uvelike pomiču granice, na nama je da to  pomicanje granica prihvatimo i istražimo načine na koje ih je moguće pomicati, a koji isključuju vratolomije po cesti ili kaskaderske skokove.

I mada srčano zagovara uvažavanje prirodnoga adolescentskog poriva za inovacijom i stvaranjem novih pristupa starim stvarima, autor ističe da granice ipak treba postaviti. Jer granice ne isključuju poštivanje intenzivnih emocija, koje su tinejdžerima doista stvarne, čak i kad se nama čine trivijalnima ili pretjeranima.

 

Zanimljivo je da nasumično izabrani primjeri i ozbiljne statistike pokazuju da su ipak dječaci i mladići oni koji se češće imaju potrebu izlagati opasnostima i ispitivati granice da bi na neki način „sazreli“.

Američke statistike kojima autor barata posebno su poražavajuće, za brojne pucnjave po školama i eksplozive postavljene na javnim mjestima najčešće su krivi muškarci u adolescenciji. I to su komplekse teme i situacije koje se dogode zbog niza nesretnih čimbenika, ali klišeji o dečkima i muškarcima koji su i danas dominantni u svim našim društvima nikako ne pomažu.

 

Ne govore li roditelji i odgojitelji dječacima odmalena da budu „muškarci“, da ne plaču, pozdravljajući usput njihove impulzivnosti i nepromišljenosti kao normalne, očekivane, možda i poželjne?

Rezultat može biti da se dečkima u tinejdžerskoj dobi – energičnima, hiperaktivnima, eksplozivnima – prebrzo i nepromišljeno prilijepi etiketa na kojoj piše da su dečki ionako takvi i takvi će i ostati. To je ona opasna sintagma Boys will be boys, koja na kraju postane samoispunjavajuće proročanstvo. Društvo to od njih očekuje – i društvo vršnjaka, i društvo u širem smislu.

 

 

Komunikacija kao ključ
 

Koliko god sam u borbi s dvogodišnjim gegavcima mislila da je s tom malom tvrdoglavom djecom teško, zapravo i nije: kad shvatite neuromehanizme u podlozi njihovih reakcija, naučite kako izbjegavati trigere i kako pravim izborom riječi i odgovarajućim pakovanjem ukrotiti njihovu amigdalu. (Usput, to pali i s odraslima).

U odgoju je komunikacije uvijek važna, ali kad su djeca jako mala, to je komunikacija drukčije vrste. Ne očekuje se da s todlerom razgovarate kao da vam je ravnopravni partner u dijalogu i da uvažavate njegovo konstruktivno mišljenje – mada se neki i oko toga svojski trude. Jednostavno je, zapravo: treba ih shvatiti, s njima suosjećati, i uzimajući to u obzir, nastojati provesti svoje.

 

Mada tinejdžeri i adolescenti imaju poriv okretati se vršnjacima i zatvarati se u odnosu prema roditeljima, vrlo je važno da se od komunikacije ne odustane.

 

Dr. Siegel ističe da treba zadržati protok informacija, i obitelj i dalje treba biti neka vrsta sigurnosne mreže.

Za razliku od todlera, koji toj komunikaciji ne mogu bitno pridonijeti, adolescente nije samo poželjno, već i potrebno uključiti u rasprave, objasniti im što im se događa i dati širu sliku iza svih promjena usred kojih su se našli.

A da bismo im mogli sve to objasniti, moramo toga sami biti svjesni. Ne želite valjda ovisiti o hrvatskom školskom sustavu i pouzdati se isključivo u ljude koji su u njegovoj službi da objasne stvari vašoj djeci?

 

I zato je ovo odličan priručnik, i dobra knjiga. I još i zato što Siegelov ciljni čitatelj nije samo roditelj, već i adolescent: on se u tekstu izravno obraća i jednima i drugima. Oluja u mozgu osvijetlit će vam um pravim božićnim lampicama, i rasvijetliti nove perspektive.

Zbog žanra koji nije literarni, već publicistički i popularnoznanstveni, ovaj put naglasak nije na procesu čitanja. Jer čak i ako ne čitate –  kao neki ljudi koje ja poznam – na spomenute i obrađene teme možete pronaći gomilu podcasta, Ted-talkova i Youtube predavanja.

 

Vrijednost je u idejama o kojima ćete ozbiljno razmisliti i dalje ih istraživati, u teoriji i praksi. Jer s obzirom na sve što nam znanost i svakodnevni život govore, vrijeme je za reviziju adolescencije u umovima odraslih i onih koji se tako osjećaju: ne trebamo sjediti i čekati da prođe, već iskoristiti sve prednosti i pomoći toj velikoj djeci – ili "malim odraslima" – da iz toga životnog razdoblja izvuku najviše što je moguće.

 

Autor: Anda Bukvić

Preuzeto s gkr.hr

 

Čitanje djeci jedna je od onih aktivnosti koje se prenose iz naraštaja u naraštaj i svako dijete u njoj uživa.

 

Želite li da vaše dijete zavoli čitanje, neke korake morate poduzeti već u doba kada ono čini svoje prve korake.

• Knjigu najprije pročitajte sami. Kad znate što slijedi, čitat ćete s više živosti i lakše ćete u čitanje uključiti i dijete.
• Dozvolite djetetu da samo odabere što ćete mu čitati. Nemojte se iznenaditi kad višekratno poželi čitanje iste priče. Znači da je želi zapamtiti.
• Dok čitate, dijete vam treba sjediti u krilu ili vrlo blizu vas kako bi osjetilo bliskost.
• Pri čitanju se valja udobno smjestiti i isključiti izvore ometanja (radio, TV).
• Mala djeca posebno uživaju u čitanju ako mogu pratiti slike. Držite knjigu na prikladnoj udaljenosti kako bi dijete moglo razgledati slike.
• Čitajte polagano, sporije nego što inače govorite kako bi dijete moglo pratiti misao i zapamtiti pročitano.
• Kad dijete poželi, dozvolite mu da samo "čita" knjigu, izmišljajući priču, a vi slušajte.
• Što je dijete mlađe, priča treba biti kraća, jer će djetetova pažnja brže odlutati. Poštujte djetetove želje i prekinite priču u trenu kada dijete više nije zainteresirano za slušanje.
• Čitanje ne smije trajati predugo kako se dijete ne bi zamorilo i kako bi uskoro ponovno poželjelo da mu čitate.

Zajedničko čitanje slikovnica, kratkih priča i sl. Izvrstan je početak za razvoj predčitalačkih vještina. Često se roditeljima čini da je čitanje rezervirano samo za doba polaska u školu, ali pritom zaboravljaju da je to prirodan proces koji počinje s prvim izlaganjem pisanom tekstu.

 

Roditelj koji čita svom djetetu, potiče osjećaje uzajamnosti i bliskost.

• Čitajući djetetu, potičemo spoznaju i razumijevanje tuđih i vlastitih osjećaja.
• Čitajući, potičemo prihvaćanje i uvažavanje socijalnih načela i odnosa.
• Čitanjem potičemo razvoj djetetova govora.
• Čitajući, potičemo razvoj djetetova zapažanja i pamćenja.
• Čitajući djetetu, potičemo zaključivanje i usvajanje pojmova.
• Čitanjem potičemo djetetovu kreativnost i kritičko razmišljanje.
• Čitajući djetetu, pripremamo ga za samostalno čitanje.

 

Deset je načina na koji rituali čitanja mogu poticati dijete na kasnije uspješnije učenje.

 

Stvaranje posebnog mjesta za čitanje

Osigurajte stalno mjesto za čitanje, mjesto na kojem će se vaše dijete osjećati sigurno i ugodno. Smjestite se na omiljenom kauču, okruženi omiljenim igračkama i pokriveni omiljenom dekicom. Ovim potičete više-senzorni razvoj mozga. Kada se vaše dijete osjeća sigurno i ugodno, svi osjeti (njuh, okus, sluh, vid i dodir) su stimulirani. Vaše dijete će povezivati čitanje s ugodom, čitanje će postati nešto čega će se ono rado sjećati i rado mu se vraćati.

Približite se

Osigurajte djetetu osjećaj sigurnosti tako što ćete ga posjesti u krilo ili ga smjestiti što bliže sebi. Ovime smanjujete izlučivanje kortizola u mozak. Kortizol je hormon koji djeluje poput obrambenog mehanizma kada su ljudi prestrašeni ili se osjećaju nesigurno. Ovaj hormon može ometati učenje. Kada dijete sjedi što bliže vama (tijela vam se dodiruju), kortizol se luči značajno manje.

Jačajte djetetove potencijale za učenje

Počnite s kraćim pričama. Ubrzo ćete primijetiti da se djetetova pažnja povećala, pa nedugo zatim kako se opet povećala i tako stalno. Ovime povećavate zonu proksimalnog razvoja. Ova "zona" je razlika između onoga što dijete može naučiti samo i onoga što može naučiti uz pomoć odrasle osobe. Kako postupno povećavate vrijeme čitanja, dijete postaje sve pripremljenije za samostalno učenje.

Dramatizirajte

Koristite različite glasove, različite zvukove i sl. Kad čitate naglas, dramatizirajte različite likove. Ovime potičete slušnu percepciju djeteta. Kad je dijete u prilici slušati različite zvukove, ne samo da time priča postaje zabavnija, već kod djeteta potiče razvoj vještina kritičkog slušanja.

Čitajte i pratite tekst prstom

Dok čitate naglas, prelazite prstom ispod riječi, "podcrtajte" prstom naslov, autora i glavne riječi u priči. Ovime pomažete usvajanju smjera čitanja od lijeva na desno. Slijedite li riječi prstom, usmjeravate i djetetovo oko da prati tekst od lijeva prema desno. Osim toga, potičete fonemsku svjesnost. Fonemska svjesnost je mogućnost da čujemo, identificiramo i koristimo glasove u govornom jeziku. Čuti glas u riječi prvi je korak učenja čitanja.

Čitajte ponovno i ponovno

Možda ste se vi i zasitili jedne te iste priče koju vaše dijete voli stalno slušati, ali postoje razlozi zašto djeca žele čuti neku priču ponovno i ponovno. Time djeca organiziraju mišljenje višeg reda. Kada dijete čuje ili čita priču ponovno i ponovno, ono se uči predvidjeti ishode na osnovu prethodnog iskustva i prepoznavanja poznatih rečenica. Razvijaju pamćenje – čitanje iste priče ponovno i ponovno pomaže djeci razviti vještine pamćenja.

Osvijestite

Istaknite slike, oblike, boje i brojeve stranica naglašavajući ih dok čitate. Ovime potičete razvoj vizualne percepcije. Isticanjem različitih elemenata tiskanog teksta ili slike pomažete djetetu uočavati detalje na tiskanom materijalu.

Snaga riječi

Govorite što je moguće normalnije, no budite svjesni da naglašavate riječi što točnije i jasnije. Vaše vas dijete vrlo pozorno sluša! Ovime potičete razvoj govora. Kada vas vaše dijete sluša, ono sluša jezik koji se govori. To je proces u kojem pomažete djetetu da svoje misli pretoči u riječi i da istovremeno nauči osnovna pravila korištenja jezika.

Uspoređujte i uočavajte različitosti

Uspoređujte dok čitate, npr. Možete pitati dijete: "Koje je drvo više?", ili možete unositi elemente stvarnog života: "Ti imaš smeđu kosu, koje je boje kosa Snjeguljice?" Ovime potičete analitičko mišljenje. Uspoređivanjem i uočavanjem različitosti djetetu pomažete prepoznati odnose među stvarima i uočavanje različitosti i sličnosti.

Pričanje priče po sjećanju

Nakon što ste zajedno pročitali priču, propitajte dijete što se dogodilo na početku i na kraju priče, koji su glavni likovi i što im se dogodilo i sl. Ovime potičete mišljenje višeg reda. Dok dijete pokušava objasniti događaje svojim riječima, stimulira mišljenje višeg reda. Ovo može biti težak zadatak u početku, ali ubrzo ćete primijetiti kako je dijete naučilo procesirati informacije u višim kategorijama. Ova aktivnost istovremeno potiče i aktivnosti slušanja i razumijevanja.

 

Preneseno sa stranica DV Viškovo

 

Harfina izdanja koja možete čitati zajedno!

                  

Učenici s teškoćama su: učenici s teškoćama u razvoju, učenici s teškoćama u učenju, problemima u ponašanju i emocionalnim problemima i učenica s teškoćama uvjetovanim odgojnim, socijalnim, ekonomskim, kulturnim i jezičnim čimbenicima. To su učenici koji zbog svojih osobitosti (npr. oštećenja vida, oštećenja sluha, poremećaja govorno-jezične komunikacije, motoričkih poremećaja i kroničnih bolesti, sniženje intelektualne sposobnosti, poremećaja pažnje/hiperaktivnosti, poremećaja iz autističnog spektra itd.) imaju posebne odgojno-obrazovne potrebe.

Prema suvremenom, holističkom pristupu uspješnost učenika s teškoćama ovisi o vrsti i količini potpore koja im se pruža u školovanju i životu. Iz tog proizlazi da učenici s teškoćama mogu biti uspješni u redovitom školovanju ako im se pruži primjerena podrška, tj. provedu prilagodbe u nastavnom procesu i uvjetima školovanja.

Svrha učiteljske kreativnosti u procesu proučavanja jest pomoći učenicama u učenju kako bi postigli željene ishode u okviru pojedinoga gradiva ili programa.
Neki učenici uče brže, a drugi sporije, neki bolje čitaju od drugih, neki bolje računaju, neki učenici lijepo crtaju, neki brzo uče napamet… Cijela je lepeza različitih osobina važnih za učenje: intelektualnih, senzoričkih, motoričkih, emocionalnih, socijalnih, jezičnih, kulturnih i ekonomske prirode.
Različitost je najuočljivija kad se pojavljuje u svojim krajnjim oblicima. Tada govorimo o učenicima s posebnom odgojno-obrazovnim potrebama. Govoreći ovdje o različitostima učenika, mislimo na učenike s teškoćama koje ih priječe da uče na isti način kao njihovi tipični vršnjaci. Činitelji koji otežavaju učenje povezani su s djetetovim posebnostima/teškoćama, no najviše s osobinama okoline u kojoj uči i s interakcijom djeteta i okoline.

U pedagoškom smislu možemo reći da učenici s teškoćama mogu biti uspješni u stjecanju znanja, vještina i navika sukladno svojim sposobnostima ako im se ne pruži primjerena podrška u poučavanju i učenju, koje tijekom školovanja može biti privremena ili trajna.

Više u knjizi: Diferencirana nastava u inkluzivnoj školi

 

 

 

 

 

Što je pozitivna povratna informacija?

Pozitivna povratna informacija intuitivno se čini kao neupitno pozitivan način komunikacije roditelja i odgojitelja s djecom, no način na koji je ona formulirana i prenosi djeci može imati različite implikacije za dječji psihički razvoj.

Konvencionalna pozitivna povratna informacija je pohvala. Ukorijenjena je u našem društvu i često se koristi kao način mijenjanja ili potkrepljivanja dječjeg ponašanja. Tijekom proteklih nekoliko desetljeća, znanstvenici su pokušali shvatiti kakvo značenje pohvale poput “Dobar dečko!” ili “Bravo, kako si pametan!” mogu nositi i kako utječu na djecu.

Brojna su istraživanja dokumentirala povezanost pretjeranog hvaljenja i nepovoljnih učinaka na unutarnju motivaciju djeteta i osjećaj osobne vrijednosti. S druge strane, ohrabrenja koja djetetu šalju poruku da je viđeno i prihvaćeno te da se u njega vjeruje pridonose jačanju djetetove autonomije i pozitivne slike o sebi.

 

Učinak pohvale

Pohvala je pozitivna, dobronamjerna izjava, često namjerno upućena djeci radi poboljšanja samopouzdanja. Kako bi ispitali učinak takvih izjava, istraživači su razdvojili pohvale izražene za neku sposobnost ili osobinu (npr. “Baš lijepo pjevaš!“ ili “Bio si dobar dječak!“) od pohvala za trud i zalaganje (npr. “Stvarno si se potrudio!“).

 

Pohvale za osobinu (npr. “Bravo, kako si pametan/duhovit!“) pridonose razvijanju stava da su karakteristike ličnosti stabilne i nepromjenjive. Posljedica takvog stava je da djeca kad dožive neuspjeh u nekoj aktivnost, taj nepovoljan ishod pripisuju svojim urođenim osobinama za koje smatraju da se ne mogu unaprijediti ili dalje razvijati. Jednako tako, pokazuju sklonost svoje sposobnosti mjeriti razinom postignuća u određenoj aktivnosti. To ih čini u potpunosti usredotočenim na uspjeh zbog čega zanemaruju emocije i zaboravljaju da u aktivnosti mogu i uživati odnosno da su tu aktivnost (npr. pjevanje, crtanje, slaganje kocki, sport i sl.) vjerojatno i odabrali jer ih ona veseli.

Povrh toga, stav o nepromjenjivosti vlastitih osobina doprinosi strahu od neispunjenja standarda koje su postavili roditelji, učitelji i sl. i osjećaju srama u slučaju neuspjeha, što potiče emocionalnu ranjivost. To dalje vodi ka izbjegavanju izazovnih zadataka zbog čega djeca gube priliku za učenje i razvijanje svojih sposobnosti i vještina, manjem uživanju u igri i učenju i čak potiče na varanje.
 

Nadalje, pohvalu za uspjeh u laganom zadatku dijete može doživjeti kao nedostatak vjere u njegove sposobnosti ili kao nisku razinu sposobnosti što ugrožava osjećaj samopoštovanja.
 

Pohvala za osobinu i to kroz usporedbu s vršnjacima (“Ti si najbolji pomagač/matematičar/govornik u razredu!“), navodi djecu na to da procjenjuju vlastitu vrijednost s obzirom na to koliko su uspješni u odnosu na vršnjake. Ideja da dijete nije u nečemu uspjelo zbog nepopravljivih nedostataka koje druga djeca ne posjeduju, izaziva osjećaj frustracije i nemoći. Ako zbog stalne usporedbe s drugima dijete često zapada u negativna emocionalna stanja (npr. tjeskobe, ljutnje, bespomoćnosti) ta stanja mogu prerasti u prilično stabilne karakteristike koje umanjuju psihičku dobrobit i kasnije tijekom života.

 

Za mentalno zdravlje važno je djetetu objasniti da ne mogu svi ljudi biti u svemu uvijek izvrsni i pomoći mu da prepozna svoje jake osobine i prihvati osobine u kojima je osrednji ili slabiji te da zna da uvijek može odlučiti koje karakteristike želi dalje razvijati i na koje će se usmjeriti.
 

 

Ideja da su ljudske karakteristike urođene, pojavljuje se već u predškolskoj dobi i to, kako u pogledu intelektualnih osobina, tako i društveno-moralnih karakteristika.

Primjerice, ako dijete vjeruje da je biti “dobar” ili “zločest” datost ono će se u slučaju sukoba s vršnjacima biti sklono osjećati se kao pravednik te će uložiti manje truda u konstruktivno rješavanje spora. Takva se uvjerenja u djece razvijaju kada se dijete često etiketira kao “dobro”, “lijepo”, “osjetljivo”, “uredno” i sl. Te atribute dijete usvaja nesvjesno, a oni upravljanju ponašanjem poput naredbe ili instrukcije.

 

Površno dodjeljivanje etiketa bez nastojanja da se dijete stvarno razumije može dovesti do razvoja osobina koje nisu autentične djetetu.

Primjerice, roditelji neprestano hvale dijete za matematičke sposobnosti što ga potiče da zadrži nametnutu sliku o sebi te ulaže puno truda i sudjeluje na natjecanjima, proživljava visok stres koji to sve prati te konačno upisuje fakultet na koji su ga usmjerili roditelji, a pritom cijelo vrijeme zapostavlja neke svoje druge crte i sklonosti.

 

Izražavanje pretjerane pohvale i ponosa zbog dječjeg uspjeha, čak i kada se ne čini da dijete uživa u određenoj aktivnosti, suprotno uvriježenom mišljenju, ne pridonosi unutarnjoj motivaciji djeteta već zapravo djetetov uspjeh “pretvara” u uspjeh roditelja.

 

Dijete je sretno što je ugodilo roditelju, ali istovremeno počinje brinuti hoće li i u budućnosti dobivati istu razinu roditeljske pohvale i entuzijazma ako ne nastavi ispunjavati visoka roditeljska očekivanja.

 

U razrednom okruženju pohvale nastavnika pokazale su se povezanim s kraćom ustrajnošću u zadatku, većim oklijevanjem pri odgovaranju na pitanja, manjim brojem mogućih odgovora na pitanje i manjim očekivanjem uspjeha u teškim zadacima. To je razumljivo budući da su upravo pohvale sredstvo kojim se nameću visoka očekivanja i stvara nepotreban stres.

S druge strane, pohvala usmjerena na trud i zalaganje (“Stvarno si se puno trudila/trudio!“) potkrepljuje ulaganje napora, gledanje na izazovnu situaciju kao priliku za učenje i razvija uvjerenje da je uspjeh dostižan.

 

Učinak ohrabrenja

Transformiranje klasične verbalne pohvale u ohrabrenje koje nije vrijednosno prosuđujuće i predstavlja opis djetetovih psihičkih procesa koje izaziva neka aktivnost, rezultirat će drukčijim i povoljnijim razvojnim ishodima.

Kada roditelji pažljivo opažaju emocije koje u njihovoj djeci izaziva određena aktivnost i pokušavaju te osjećaje reflektirati djetetu kako bi mu pomogli razviti svijest o povezanosti njihovih misli, ponašanja i osjećaja, oni mu upućuju poruke ohrabrenja. Prepoznavanje kako je određena aktivnost ugodna ili poticajna za dijete i pokazivanje emocionalne usklađenosti s djetetom pojačava njegovu intrinzičnu motivaciju.

Primjerice, rečenica poput “Čini se da se svaki put jako veseliš ritmici!” prenosi dojam roditelja o djetetovim osjećajima, izražava njihovo prihvaćanje te povećava vjerojatnost da će dijete u odabranoj aktivnosti i ustrajati. Stoga je bolja od vrijednosne prosudbe u obliku pohvale “Odlična si plesačica!”

Na sličan način, izjava “Jako si ponosna na ono što si postigla! Predlažem da odemo i proslavimo to!” predlaže slavljenje dječjih osjećaja umjesto da nudi nagradu za uspjeh. Suprotno tome, izjava “Ovo je velika stvar; tvoj je tata jako ponosan na tebe! Sad ću ti kupiti novu opremu koju si htio!” fokusira se na zadovoljenje roditeljskih potreba i zarađivanje nagrade.

 

Priznanje izrečeno za angažman i trud koji dijete ulaže u aktivnost koju je samo odabralo jača djetetovu autonomiju jer se time izražava prihvaćanje djetetovih vlastitih odabira i ohrabruje ga se u njegovim postupcima i nastojanjima.

To ilustrira i poruka “Djeluješ mi vrlo zaokupljen ovim slagalicama i stvarno se trudiš složiti ih do kraja!” Ili “Marljivo si radila i na kraju si ostvarila svoj cilj!” Ili “Napravila si plan i sama osmislila kako ćeš ga provesti!”

 

Nadalje, ohrabrivanje djece u njihovim nastojanjima i pokušajima može ih navesti da uoče napredak koji su ostvarili kroz vrijeme bez potrebe da se uspoređuju s drugima. Socijalna usporedba može izazvati tjeskobu koja nepotrebno opterećuje dijete i tako zauzima dio njegovih kapaciteta koje bi se bolje iskoristilo kada bi se dijete u potpunosti moglo fokusirati na aktivnost i pritom u njoj uživati. Izjave poput “Ma pogledaj samo koliko si napredovala od zadnji put!” ili “Tvoji predmeti od plastelina svaki su put sve precizniji i detaljniji!” usmjeravaju djetetovu pažnju na njihov unutarnji proces i razvoj koji je iz tih procesa proizišao.

 

Osim toga, ohrabrenje pokazuje vjeru u djetetove sposobnosti i omogućuje djetetu da razvije povjerenje u samog sebe i prenese ga na veći broj svojih osobina i različite situacije. Internalizaciju povjerenja potiču rečenice poput “Uvjeren sam da ćeš to znati riješiti!” ili “Vjerujem da ćeš uspjeti to odraditi na svoj način!“

Isto tako, poruka ohrabrenja prenosi djetetu i to koliko roditelj ili skrbnik cijeni djetetov doprinos, trud ili pomoć. Primjerice, “Hvala ti puno na tvojoj pomoći!” ili “Oh, naveo si me da sagledam to na drugi način, jako zanimljivo, hvala ti na tome!“

 

Ohrabrenja koja ljudi čuju u djetinjstvu od značajnih osoba čine ih, kasnije u životu, manje ovisnima o prosudbama drugih, obično autoriteta te se više oslanjaju na vlastite vrijednosti i stavove. Češće ih pokreće unutarnja motivacija za stalnim napredovanjem, usavršavanjem i razvijanjem kreativnosti, a manje strah od neuspjeha, kritike ili lošeg statusa. Pritom postižu i veći osjećaj zadovoljstva zbog djelovanja u skladu s unutarnjim standardima.

 

Zaključak

Pružanje ohrabrenja kroz opisujuće poruke koje zrcale djetetove osjećaje prilikom bavljenja nekom aktivnošću, opisuju njihovu razinu udubljenosti ili angažmana u toj aktivnosti, prenose vjeru u njihove sposobnosti i uvažavanje njihovih nastojanja, proizlazi iz zdravog i poticajnog odnosa između djeteta i skrbnika koji je preduvjet za razvoj samopoštovanja i emocionalne otpornosti.

 

Izvor: Mira Đorđević / www.istrazime.com

 

Pročitajte i:

12 moćnih izraza koje koriste roditelji za lakši razgovor s djecom

Mentalno jaka djeca imaju roditelje koji odbijaju napraviti ovih 13 stvari

Dragi naši prijatelji,
 

Napišite nešto lijepo vezano za polazak djeteta u prvi razred; poželite svom prvašiću neku lijepu želju ili mu jednostavno čestitajte.

Tekst pošaljite na naš mail harfa@harfa.hr ili ga, ako je kratak, jednostavno napišite na zid naše Facebook stranice.

Mi ćemo oslikati vaš tekst i objaviti ga na našoj stranici. (Ako želite možete samo poslati fotografiju vašeg prvašića.)

Pozovite prijatelje da nam se pridruže na Facebook stranici Knjige koje vole djecu i da lajkaju vašu sliku ili fotografiju.  Knjigom Pođimo u zemlju mašte nagradit ćemo četiri prvašića koja budu imala najveći broj “lajkova”.

U nagradnoj igri mogu sudjelovati svi oni koji za nekog prvašića priželjkuju nagradu (roditelji, bake, djedovi, rodbina i prijatelji…). Učitelji i odgojitelji također, jer će im knjiga pomoći u radu sa prvašićima.
U nagradnoj igri mogu sudjelovati samo osobe koje imaju prebivalište na području Hrvatske.

Nagradna igra počinje 12. 9. 2011 i traje do 30.9.2011. godine.
 
 
SRETNO!

 

 

Od svih promjena s kojima smo suočeni zadnjih nekoliko tjedana, među onima koje najviše utječu na naš svakodnevni život svakako su on-line provođenje nastave i rad od doma za dio roditelja. Iako je ovo prilika za većinu ljudi da više vremena provedu sa svojim obiteljima, svjesni smo potencijalnih izazova koji se mogu javiti pri ovoj nagloj promjeni obiteljske svakodnevice, naročito ako kod kuće imate djecu mlađe dobi.

Ono što smatramo da je najvažnije za naglasiti te od najveće pomoći je uvođenje strukture i dnevnog rasporeda.

I djeci i odraslima potrebne su korisne aktivnosti koje će im okupirati pažnju te skrenuti misli sa svega što se događa oko nas. Budući da je zadnjih dana jedini način da ostvarujemo socijalne odnose onaj preko društvenih mreža te da su one ujedno najdostupniji način zabave, lako je upasti u zamku prekomjernog korištenja tehnologije za vrijeme izolacije. Ipak, kako odraslima, tako i djeci, potrebno je ograničiti vrijeme provedeno na društvenim mrežama stoga u nastavku donosimo neke ideje kako provoditi vrijeme s djecom kod kuće.

Prije svega, možete razgovarati s djecom i provjeriti što bi ona htjela raditi, naglasiti im da ste otvoreni za njihove prijedloge i potruditi se ostvariti što više njihovih prijedloga (ovdje ne preuzimamo odgovornost ako oni požele od kuće napraviti bazen, a vi im omogućite to; sigurnost provedbe njihovih ideja ostavljamo vama na procjenu).
 

Aktivnosti

• Uključiti dijete u kuhanje (ovisno o dobi djeteta):

o Možete napisati popis namirnica potrebnih za ručak te se igrati da su kuhinja i ostava trgovine pa ga poslati u „kupovinu“
o Raditi voćne ražnjiće (djeci će biti zabavno, a i možda lakše pojedu voće)
o Dovoljno je da paze na vrijeme koje treba proći (npr. za kuhanje tjestenine – važno je da osjete da doprinose)
o Napraviti najobičniju smjesu za kolačiće te ih pustiti da ih sami oblikuju

• Razmislite čime ste se vi zabavljali kada ste bili manji te podučite djecu igrama vaše mladosti (npr. križić kružić, država-grad-selo, „vješala“, pogodi tko/što itd.)

• Ako su djeca predškolske dobi i tek uče abecedu, možete napraviti Memory sa slovima abecede (izrežite 60 komada papira i napravite dva „seta“ tako da na svaki papirić napišete jedno slovo abecede) – možete započeti s manje slova, ovisno o dobi djeteta; kada vi ili dijete pronađete par papirića na kojima piše jedno slovo, morate na papir napisati riječ koju znate da počinje tim slovom (ovo može poslužiti i za učenje stranog jezika – npr. reći riječ koja počinje tim slovom)

• Uz pomoć kuhinjskih stolica, plahti i pokrivača napravite svoj šator u zatvorenom (možete ga iskoristiti za gledanje filma ili piknik sa sendvičima)

• Uvedite obiteljske rutine (za vrijeme zajedničkog objeda ili prije spavanja neka svatko navede najbolju stvar koja mu se danas dogodila ili jednu stvar koju bi volio sutra izvršiti); također možete planirati svoju prvu avanturu nakon prolaska ovog perioda izolacije (izlet, putovanje, druženje s obitelji i prijateljima)

• Igrajte pantomime sa životinjama (ako djeca znaju čitati i pisati, neka svatko napiše po nekoliko životinja te izvlačite, ako ne, možete staviti u veliku vreću plišane igračke pa izvlačiti da drugi igrači ne vide)

• Uvedite vrijeme u danu za tjelovježbu, pokušajte uključiti sve članove obitelji (ovisno o prostoru, dobi i interesima djeteta to može biti gimnastika, ples, boks, yoga); ako dijete inače nešto trenira možete njega zamoliti da jedan dan vodi vježbe razgibavanja ili trening

• Pokušajte se s drugim roditeljima dogovoriti za igranje s drugom djecom preko neke od mreža koje vam omogućuju video pozive.

Jasno je da ove aktivnosti ovise o vremenu koje imate na raspolaganju i roditelji koji rade od kuće neće imati tu slobodu organizirati duge i zahtjevne igre, ali nešto od navedenog će se sigurno uklopiti u vaš raspored. Važno je odrediti vrijeme u danu koje ćete posvetiti isključivo djetetu. Na tom tragu, imajte na umu da tijekom ovog vremena ne trebate biti 24-satni zabavljači svoje djece. Pobrinite se da su im dostupni različiti izvori zabave i potaknite ih da ne traže zabavu samo preko računala ili mobitela. U redu je da osjete dosadu jer ih ona može potaknuti da sami osmisle aktivnosti za sebe, a i za cijelu obitelj.

 

Preneseno s Društva za psihološku pomoć