Igra rastresitim materijalima za razvoj djeteta izuzetno je vrijedna, a u suštini jednostavna za izradu.

Igrom s rastresitim materijalima dijete istražuje svojstva materijala, protočnost, težinu, brzinu, količinu… uz uvijek prisutan element zadovoljstva i opuštanja, a poticajno djeluje na razvoj koncentracije i pažnje. U igri rastresitim materijalom djeca razvijaju finu motoriku prstiju i šake, okulomotoriku i koordinaciju. Manipuliranjem materijala i njegovim isprobavanjem potiče se razvoj kognitivnih sposobnosti te djeca otkrivaju vlastite mogućnosti i sposobnosti.

U rastresite materijale ubrajamo pijesak, rižu, brašno, kamenčiće, palentu, sirovu tjesteninu, kukuruz… niz je beskonačan, a ovisi samo o našoj mašti i o trenutnoj dostupnosti određenih materijala.

Veliku većinu već imamo kod kuće.
Donosimo vam nekoliko ideja.

Šarena riža

Postupak izrade šarene riže vrlo jednostavan, ne zahtijeva puno prostora niti izdataka.

Za obojanu rižu potrebno vam je sljedeće:

• 1 pakiranje najjeftinije riže (računat ćemo po 1 šalicu riže za svaku boju koju želite imati)
• bijeli ocat (1/2 male žličice za svaku šalicu riže)
• prehrambene boje
• plastična posuda s poklopcem
• nešto na čemu ćete osušiti rižu (bilo kakav pladanj za posluživanje ili lim za pečenje obložen papirom za pečenje)

Kako obojiti rižu:

• stavite 1 šalicu suhe riže u posudu s poklopcem
• ubacite 1/2 male žličice octa i malo boje te dobro zatvorite
• snažno tresite (možete uključiti i djecu)

Kada ste zadovoljni bojom, istresite rižu na papir za pečenje, obrišite posudu papirnatim ručnikom i ponovite postupak za sve boje koje želite imati. Posložite rižu jednu do druge i ostavite otprilike 24h da se dobro osuši. Nakon toga riža je spremna za upotrebu!

Predlažemo da djetetu u rižu ubacite lopatice, žličice, posudice različitih veličina…

Igra će trajati satima.

Ovisno o interesu djeteta, možete dodati i razne druge stvarčice poput malih figurica koje će dijete zakopavati u riži te ih tražiti, razne životinjice i sl. S obzirom na to da nam se bliži Uskrs, možete prikupiti nekoliko malih oblih kamenčića (sličnih obliku jajeta), obojati ih kao da su uskršnja jaja te sakriti u rižu. Neka ih dijete traži.

Rok upotrebe riže je neograničen, samo držite u suhoj posudi s poklopcem.
 

Kamioni u brašnu

Aktivnost je vrlo jednostavna i brza za pripremu.

Potrebno vam je:

• jedna plastična kutija (može poslužiti i protvan/pleh za pečenje)
• brašno
• igračke po želji

U plastičnu kutiju sipajte brašna dovoljno da pokrije dno za oko 1-2 cm. U brašno stavite djetetu igračke po želji; to mogu biti autići, kamiončići, razne životinje ili druge manje igračke po želji djeteta. Uživajte u dugotrajnoj zabavi!
 

Kukuruz (zrnje)

Za zabavnu igru je potrebno:

• plastična kutija
• kukuruz za kokice
• igračke po želji

Po sličnom principu kao i s rižom i brašnom, djetetu možete u kutiju staviti kukuruz. Dodajte igračke po želji. Djeci su uz kukuruz vrlo zanimljive igračke koje simboliziraju život na farmi pa možete dodati razne životinjice, kamione, traktore, a ako imate volje, možete zajedno s djetetom od kartona (role od toalet papira, manje kutije) izraditi npr. silose, farmersku staju i sl. Nakon izrade karton dijete može pobojati.
 

Pijesak i šljunak

Igru pijeskom možete obogatiti kao i u prethodnim primjerima.
 

Palenta

Za igru palentom potrebno vam je:

• plastična kutija/lim
• palenta
• igračke/materijali po želji
• opcionalno: predlošci za crtanje/pisanje

U kutiju stavite palente oko 2-3 cm. Stavite razne posudice i žličice za punjenje, pretakanje, „kopanje“.. Možete dodati i različite tuljke od kartona, lijevke i sl.

Izuzetno dobra aktivnost za razvoj motorike je i pisanje u palenti. Možete djetetu na prazan papir iscrtati različite linije (ravna, valovita, spiralna, isprekidana – neka svaka linija bude na zasebnom papiru) te mu ponuditi pokraj palente. Dijete neka izabere „zadatak“ te proba isto precrtati u palenti. Na predložak potom možete napisati slova, brojke, oblike… Osim navedenog, djeci je izuzetno zanimljivo i crtanje po slobodnom izboru u palenti.

Preneseno sa stranica DV Viškovo

 

Jedan od najvažnijih psiholoških faktora u odgoju djece je dati im "glas".
Što je "glas"?
To je osjećaj u nama koji nas uvjerava da će nas čuti i da ćemo imati utjecaj na svoju okolinu. Samo iznimni roditelji podupiru i potiču djetetov glas i poštuju ga od rođenja kao i svoj vlastiti.
 

Kako možete dati djetetu "glas"? Evo tri pravila:

1. Pretpostavite da je ono što vam dijete govori o svijetu jednako važno kao i ono što vi govorite.
2. Pretpostavite da možete učiti od djece koliko i oni uče od vas.
3. Uključite se u njihov svijet kroz igru, aktivnosti, razgovor – ne tražite od njih da stupe u vaš svijet kako bi ostvarili kontakt.

Nije lako slijediti ova "pravila". Roditelji koji zbog emocionalnih ozljeda iz prošlosti još uvijek pokušavaju postići da se njihov vlastiti glas čuje, obično ne mogu bez pomoći. Oni će najvjerojatnije nametati svoj glas i zahtijevati da ih djeca slušaju. Ako čitate između redova ovakvog odnosa roditelj-dijete, jasno je da dijete skrbi o roditelju. Ponekad se dijete osjeća kao zatvorenik jer ne može reći što zaista osjeća, već govori ono što roditelj želi čuti. Ponekad pak djeca kojima nikad nije pružena mogućnost da razviju "glas" glume, grade zid oko sebe, uzimaju lijekove kao izlaz itd., jer se osjećaju potpuno sami na svijetu, a tjeskoba i/ili depresija koju na posljetku osjećaju je nepodnošljiva.

Začuđujuće je da se najvažniji posao na svijetu, odgoj djece, ne uči. Mnogi roditelji precjenjuju svoje roditeljske vještine. Katkad se ocjenjuju boljima od vlastitih roditelja i uistinu najčešće rade bolji posao. Ali nije dovoljno samo napraviti bolji posao, već izaći iz ustaljenih okvira i sagledati roditeljsku ulogu iz drugog ugla. Mali broj roditelja može to učiniti samostalno. Zato je savjetovanje ključno za njih kao i sve one koji očekuju dijete. Klijenti obično shvate da se njihov "glas" ne čuje, i da zapravo pokušavaju povratiti osjećaj podrške tako da tjeraju djecu da ih slušaju. Tužno, ali ovakvo "uzajamno roditeljstvo" se prenosi s koljena na koljeno.

Važno je započeti primjenjivati ova pravila od rođenja. Dijete razvija glas vrlo rano i ako kritično razdoblje prođe, a osjećaj podrške nije razvijen, teško je, a ponekad i nemoguće povratiti ga. Panika, beznađe i samoća koji se zatim javljaju mogu trajati cijeli život. Velik dio terapeutskog posla u radu s takvim ljudima odnosi se baš na traganje za izgubljenim ili neostvarenim glasom u djetinjstvu.
 

Kako izgledaju djeca s "glasom"?

Imaju samosvjesnu osobnost koja ne odgovara njihovim godinama. Zauzimaju se sami za sebe kad je potrebno. Govore što misle i nije ih lako zastrašiti. Skladno prihvaćaju neizbježne frustracije i životne poraze i stalno idu naprijed. Ne boje se isprobati nove stvari ili preuzeti rizik. Ljudi svih uzrasta uživaju u razgovoru s njima.

Ako se roditelji ne uključuju u dječji svijet, već očekuju da djeca uđu u njihov da bi ostvarili kontakt, počinjena šteta može trajati cijeli život. Ipak svaki karakter se prilagođava na svoj način: neka djeca po prirodi nisu sposobna za agresivno traženje pažnje. Ako nitko ne ulazi u njihov svijet, nesvjesno primjenjuju pasivniju strategiju. Stišavaju svoj "glas" i udovoljavaju roditeljima smanjivanjem zahtjeva.

Kao odrasli, ovakvi ljudi su nježni, osjetljivi, i nedostaje im samopouzdanja. Velikodušni su i brižni, često volontiraju u dobrotvornim organizacijama, skloništima za životinje i slično. Stalno osjećaju ljudsku patnju kao svoju vlastitu i proganjani su krivnjom ako ne mogu ublažiti tu nevolju. Većini oni izgledaju kao sjajan model ljudskosti. Na žalost, ove kvalitete su neposredni pokazatelj da nemaju "glas", ili je vrlo slabašan, a ta "bezglasnost" im izaziva bol.

Svaki roditelj treba stremiti da svom djetetu osigura "glas". Pogledajte iskreno u sebe. Ako ne možete primijeniti tri pravila, potražite pomoć što prije. Nije sramota. Uz puno truda, možete prekinuti i razbiti intergeneracijski krug i pokloniti svom djetetu (i konačno, njegovoj djeci) ovaj krasan dar.

 

Preneseno s Roda.hr
Tekst je objavljen povodom Tjedna psihologije.
Uz pomoć Harfinih izdanja koja su na popustu tijekom Tjedna psihologije, ojačajte svoj i djetetov glas i naučite prepoznati kad Vam je potrebna pomoć da to učinite.

 

Često se spominje da raste broj hospitalizacija djece i mladih zbog depresivnih poremećaja. Psiholozi, naročito oni koji rade u školama, primjećuju kako se učenici osnovnoškolske i srednjoškolske dobi sve više povlače u sebe, međusobna komunikacija sve im je slabija, raste i broj samoozljeđivanja.

Učenici su preopterećeni, ali ne radi se pritom samo o preopširnome školskome gradivu. Djeca se slamaju pod nerealnim očekivanjima roditelja i društva u cjelini, čije su vrijednosti postavljene na pogrešan način. Tijekom njihova školovanja djeca razmišljaju uglavnom o domaćim zadaćama i testovima, njihovi učitelji o njihovu ispravljanju i ocjenama, dok roditelji glavu razbijaju time kakvu će škole pile mamimo i tatino upisati s tim i takvim ocjenama. I kako će uspjeti u životu.

Stvarnost je ipak ponešto drukčija pa uspjeh u životu rijetko ovisi o ocjenama koje su djeca dobivala tijekom svog školovanja. Stoga ni najveća i jedna od najstarijih roditeljskih mudrosti „Uči, sine, da bi imao novca” više ne vrijedi.

 

Tragične četvorke

Djeca su danas od najranije dobi uključena u brojne aktivnosti i obveze. Do preopterećenosti dolazi kad je većina vremena i energije djeteta usmjerena prema obvezama i zbog toga ne ostaje dovoljno vremena za slobodnu igru, odmor ili obiteljska druženja, za Školski portal govorila je psihologinja Janja FRANČIĆ iz čakovečke I. osnovne škole:

– Školskih obveza kao da je sve više i više, sadržaji koje djeca usvajaju detaljni su i opširni pa je za uspješno svladavanje gradiva neophodan dodatan rad i učenje kod kuće. Nerealna očekivanja roditelja dodatno otežavaju situaciju, jer stvaraju pritisak koji za mnogu djecu može biti štetan. Uspjeh u školi ili u nekoj aktivnosti, poput sporta ili glazbe, postaje mjerilo vrijednosti djeteta. Čak i kad roditelji ne misle tako djeca vrlo lako usvoje takvo stajalište društva.

Stvorio se trend u društva da svi moraju imati petice, biti odlikaši, pa je i svaka četvorka postala tragična stvar. Budući da živimo u vremenu kapitalizma koji je surov i u kojem uspijevaju samo oni na vrhu, psihologinja Frančić pretpostavlja da od te želje za uspjehom kreće i ideja da moramo biti odlikaši, upisati najbolju školu, dobiti najbolji posao:

– Razvilo se uvjerenje da dijete nije dovoljno dobro ako nije – najbolje. Takva nerealna očekivanja imaju veliki i negativni utjecaj na psihičko stanje djeteta. Sve češće čujem od djece koja nisu u nečemu posebno istaknuta kako sebe smatraju nesposobnima, da nemaju nikakav talent i zbog toga se ne osjećaju dobro.

Tako neki od njih odustanu od sebe, dok drugi rade i trude se preko svojih granica kako bi zadovoljili sva ta očekivanja. Takva su djeca u stalnome stresu radi obveza kojima su zatrpani i teško se opuštaju, rijetko se igraju. A igra je posebno važna za dječji razvoj.

 

Sindrom izgaranja

Stoga ne treba čuditi kad nam se djeca „slome” uslijed tog pritiska. Odlični učenici razvijaju simptome anksioznosti, javlja se neprestana briga radi izvršavanja obveza i vlastite uspješnosti. Pritom se rijetko uvažavaju djetetove želje i interesi.

– Baš kao kod odraslih koji su dugo izloženi stresu, pritisku, opterećenju, i kod djece može doći do sindroma izgaranja koji se očituje kroz razdražljivost, razočaranje, povlačenje u sebe, plačljivost ili pak agresivnost, smanjenu kontrolu emocija, odustajanje od obavljanja aktivnosti. Ako se ne reagira na vrijeme, takvo stanje može prerasti u osjećaj beznadnosti, bespomoćnosti, što su simptomi depresije – upozorava čakovečka psihologinja.

I roditelji i učitelji morali bi znati koje i kakve sposobnosti i interese imaju djeca te im pristupati u skladu s time, slaže se učiteljica savjetnica razredne nastave Senka PINTARIĆiz OŠ Antun Nemčić Gostovinski u Koprivnici.

Nerealna očekivanja od djece da u svemu budu najbolja postoje već jako dugo i nikoga nisu učinila sretnima, govori:

– Stara izreka kaže: Put do pakla popločen je dobrim namjerama. Tako s dobrom namjerom roditelji često pred djecu postavljaju previsoka očekivanja. Nerijetko nam učenici u školi kažu: „Mama mi je rekla da moram dobiti 5!” Odlične su ocjene imperativ. One otvaraju vrata prestižnih škola i jamstvo su dobre budućnosti i uspjeha u životu. Tako se često objašnjava taj pritisak i ideja da u svemu moraju biti odlični. Ono što se pri tome zaboravlja jesu mogućnosti i sposobnosti djeteta da tome odgovori.

Pritisak na učitelje posebna je priča. Roditelji bi trebali vjerovati učiteljima, vjerovati u njihovu stručnost i dobre namjere. A to često nije tako, znaju naši prosvjetari. Kao društvo trebamo odlične ljude, marljive, poštene, odgovorne, objašnjava Pintarić:

– A takvi nisu samo odlikaši, nisu samo oni koji su završili visoke škole. Takvi su oni kojima je i u domu i u školi razvijano samopouzdanje, vjera u vlastite sposobnosti, samopoštovanje. Katkad roditelji nisu svjesni kako svojim neodgovarajućim roditeljskim stilom mogu naštetiti djetetu.

U prve četiri godine osnovnoga školovanja učenici imaju sedam obvezatnih predmeta. Njihov se napredak prati u ukupno 26 komponenti! Ako tome pridodamo i izborne predmete, broj elemenata praćenja još se povećava, a dodatno raste u predmetnoj nastavi.

– Odgojna komponentna školovanja pritom pada u zapećak. Još se u razrednoj nastavi s djecom može kvalitetno raditi na odgoju, komunikaciji, empatiji, kreativnosti. No, kad od petog razreda nadalje svi krenu trčati isključivo za ocjenom, stres i opterećenost raste, na odgoj se zaboravlja.

 

Slušam te, ali te ne čujem

U srednjim se školama nerealna očekivanja nastavljaju, naročito u četverogodišnjim gimnazijskim i strukovnim smjerovima, gdje je sve uglavnom podređeno konačnom uspjehu na državnom maturi pa posvemašnja psihoza zbog što boljih ocjena postaje svakodnevnica srednjoškolaca.

Ocjene iz osnovne škole preduvjet su upisa u srednju školu, zatim su ocjene i rezultati državne mature preduvjet upisa na dodiplomski studij, prosjek ocjena na dodiplomskom studiju uvjet je upisa na diplomski, na doktorat. U ovom se trenutku u našem školstvu traži zapravo jedino visoki prosjek ocjena i zato ljudi na tome inzistiraju, upozorava psihologinja Ana IVAKOVIĆ iz zagrebačke IX. gimnazije. U obiteljima gdje ima više djece taj je pristup malo fleksibilniji pa roditelji prihvaćaju različite osobnosti. I nekako se normalnije prihvaćaju uspjesi ili neuspjesi djece, njihovi interesi, sklonosti. No, sinovi i kćeri jedinci u tome su pogledu u lošijem položaju, jer su roditelji usmjereni samo na to jedno dijete:

– Ne možemo reći da roditelji imaju loše namjere, ali u svojim najboljim namjerama na dijete prenose velik pritisak. Nemaju dovoljno znanja, ili nemaju dovoljno mogućnosti, ili jednostavno ne poznaju svoje dijete, jer nedovoljno komuniciraju s njime – kaže Ivaković.

Djeca se slamaju pod tim pritiskom, danas više nego ikad. Zato što ne ispunjavaju očekivanja roditelja, a s druge ih strane roditelji ne čuju. Možda ih i slušaju, ali ih definitivno ne čuju. S djecom se razgovara, ali ne tako da se tome razgovoru posveti potpuna pažnja nego se usput gleda televizija, ili se kuha, ili se radi nešto drugo. Razgovor postane usputna briga.

– Učenici nam često govore da ih roditelji ne čuju, jer ne razgovaraju s njima na pravi način. Pa onda i djeca s vremenom izgube bilo kakav interes da uopće zapodjenu nekakav razgovor sa svojim roditeljima.

Ivaković je uvjerena da društvo u cjelini treba normalnost, statističku normalnost, i realnija očekivanja, prihvaćanja. Da roditelji shvate kako ocjena nije jedini pokazatelj buduće uspješnosti, naročito kad promatramo srednjoškolski uspjeh, koji nije gotovo nikako povezan s uspjehom u životu.

– Ako se djeca bave onime što ih zanima i u tome uživaju, a roditelji to prepoznaju, djeca će razviti kompetencije i vještine za ono što će im pomoći da budu uspješni i sretni u životu. Ako ih pak roditelji tjeraju na neke aktivnosti, a djeca to ne žele niti imaju snage oduprijeti se roditeljima, djeca bježe u bolest. Iznimno je važno shvatiti da djeca nisu klonirani roditelji. To treba osvještavati roditeljima od vrtićke dobi njihovih mališana. Svako dijete ima pravo na osobni rast i razvoj – zaključuje Ivaković.

Ne možemo stvarati svoj život bez snova i očekivanja, jasno.

Međutim, pedagoginja Nada Grujić TOMAS iz Medicinske škole Osijek kaže da sanjaju i djeca i roditelji, samo to često nisu isti snovi:

– I onda djeca zbog ljubavi prema roditelju ostvaruju njegove snove. I školu ne vole pa ona postaje opterećenje, izvor tjeskobe, straha.

 

Imperativ uspjeha

U današnje vrijeme nerealna očekivanja proizlaze i iz ideja „instant života” i svijeta oko nas. Svijet koji nam se nudi putem interneta i svih aplikacija jest svijet uspješnih, nasmijanih, savršenih ljudi čije su priče o uspjehu uljepšane divnim literarnim izborom riječi. Slike koje nam se nude ne govore o teško dokučivom znanju, o usamljenom učenju, ispisivanju stranica i stranica zadataka da bismo nešto razumjeli, govori Grujić Tomas:

– Poneki roditelji pretvaraju svoju ulogu u stalni rat sa školskim sustavom i traženjem nepravilnosti da bi njihovo dijete bilo odlično u svemu. Taj i takav roditelj ni sam nije odličan u svemu, ali očekuje da se svijet samo prostre pred njihovom djecom.

Roditelji i nastavnici moraju zajedno sudjelovati u razvoju djece. Roditelj prije svega odgaja, daje vrijednosne smjernice. Mora razumjeti da rad oplemenjuje ljudsko biće, da je učenje najljepše što mladi čovjek ima priliku raditi, da je „znati sve o nečemu i ponešto o svemu” formula za sretan život.

– Nastavnik pak treba davati znanja, ali ih prenositi s entuzijazmom i radošću, dati znanju smisao za život mladog čovjeka te tim znanjima otvarati vrata i prozore u svijet – poručuje Grujić Tomas.

Njezina kolegica, pedagoginja Nevenka KRZNARIĆ-RUPČIĆ iz Gimnazije Vinkovci smatra da je pogrešno što je imperativ uspjeha sveprisutan. Ocjene, akademski stupanj, profesionalni i društveni status uglavnom se doživljavaju kao mjerilo kompetentnosti i uspješnosti. Na temelju ocjena upisuje se u srednju školu, na fakultete. Dakle, važno je imati što bolje ocjene. Kad je već tako, šteta što akademski uspjeh nema važniju ulogu i pri zapošljavanju, primjećuje Krznarić-Rupčić:

– Ideja da svi moramo biti najbolji nerealna je i pogrješna. Bolje je očekivati i nastojati da se razvijamo i postižemo maksimum u skladu s osobnim mogućnostima, interesima i potrebama. Iskustvo nas uči kako je bolje imati velika nego mala očekivanja, jer kad malo tražiš malo i dobiješ.

Ali treba znati da su previsoka, nerealna očekivanja roditelja, pa i društva u cjelini, iznimno opasna. Stvaraju pritisak i opterećenje djetetu kod kojeg se s vremenom razvija nesigurnost, napetost, razočaranje, strah od neuspjeha, sniženo raspoloženje, osjećaj bespomoćnosti, izbjegavanje obveza, manjak samopouzdanja i samopoštovanja.

– Dijete se može povući od svakoga i iz svega, postati anksiozno i depresivno. Može postati iznimno buntovno te imati teškoća s kontrolom emocija, bijesa, ljutnje, tuge. Ono što je zabrinjavajuće i o čemu bi kreatori obrazovne politike trebali voditi računa jest činjenica da znatan broj učenika, bez obzira na obrazovna postignuća, izražava nezadovoljstvo školom, ne voli školu i u školi im je dosadno.

Neuspjeh se uvijek teško prihvaća. Ali, ako je jasna poruka da smo svi vrijedni uvažavanja i poštovanja, da smo svi dobri u nečemu i da je bogatstvo u različitosti, lakše ćemo prihvatiti tu različitost. Roditelje treba usmjeriti na pomaganje djeci u otkrivanju i razvijanju vlastitih potencijala i talenata.

 

Zanemarivanje odgoja

Valja osvijestiti kako postizanje uspjeha na bilo kojem području pridonosi razvoju pozitivne slike o sebi i osjećaju vlastite vrijednosti, osvijestiti kako su uvažavanje, prihvaćanje i poticanje dobar generator osobnog razvoja i na vrijeme osvijestiti da je u najboljem interesu djeteta važno uskladiti očekivanja s realnim mogućnostima djeteta, poručuje pedagoginja vinkovačke gimnazije:

– Godinama svjedočimo dominaciji obrazovne komponente nad odgojnom i socijalnom. Vrjednuje se znanje, dok se ostalim osobinama i sposobnostima učenika poklanja manje pažnje. Godinama svjedočimo nastojanjima promjene odgojno-obrazovnog sustava. I nekako uvijek nedovoljno uvažavamo iskustva, potrebe i osjećaje učenika – zaključuje sugovornica iz Vinkovaca.

Pedagoginja Grujić Tomas iz Osijeka tek dodatno poentira: radost učenja postoji u nama otkad smo mali. Odgovornost je nastavnika da ta radost opstane što dulje u biću mladog čovjeka. A kad se nečem radujemo, nema opterećenja.

 

Izvor: Školske novine
Napisao: Branko NAĐ
Preneseno sa Školskog portala

 

 

Možda mi odrasli trebamo tu i tamo ponovno proći kroz carstva dječje književnosti jer ondje se nalazi zapanjujuća količina mudrosti koju možemo ponijeti sa sobom.

 

Autor A. A. Milne pišući knjige o Medvjediću Winnieu Poohu stvorio je jedan od najpažljivijih i najdubljih likova, a citati koje smo izdvojili iz njih sadrže životne lekcije iz kojih svi možemo nešto naučiti.

Neke od tih citata, kao i onih preuzetih iz animiranih adaptacija knjiga, možete pronaći niže u tekstu. Čim ih počnete čitati, zapanjit ćete se koliko su duboki i smisleni.

 

Ako ste roditelj, možda biste trebali razmisliti o tome da uvedete svoju djecu u svijet čuda tog šumskog medvjedića.

 

O ljubavi

O vjeri u vlastite sposobnosti da se suočimo s bilo čim

 

O važnosti malih stvari

 

O prisutnosti u trenutku

 

O besmislenosti briga

 

O znanju koje proizlazi iz jednostavnog postojanja

 

O individualnosti

 

O razlici između znanja i razumijevanja

 

 

O spoznaji da ti ne treba nitko drugi da bi se osjećao potpunim

 

O žrtvovanju

 

O zahvalnosti

 

O zonama ugode

 

O tome kako ne treba previše razmišljati

 

O nesebičnosti

 

O bogatstvu u životu

 

O čišćenju uma od svih misli

 

O vrijednosti snova

 

O dobrobiti toga da ne cjepidlačimo oko svega

 

O ljepoti koja se krije u umjetnosti

 

O pronalaženju radosti u svemu

 

 

Koji je od ovih citata vaš omiljeni?

 

Izvor: aconsciousrethink.com

 

Kraj je školske godine i on sa sobom često nosi velike stresove i pritiske – za boljim ocjenama i akademskim uspjehom. I dok se neka djeca s tom razinom pritiska mogu nositi, mnogoj je djeci velika razina testova i ispitivanja kao i pritisak za još boljim ocjenama vrlo težak. No, nije problem samo kraj godine – dodatni pritisci koji se sada javljaju, samo su nastavak na preduge školske dane i gomile domaćih zadaća kojima se djeca nakon nastave bave još satima.
 

Je li život samo škola?

Situacije gdje djeca provedu u školi i po 8 sati, a nakon toga ih kod kuće čeka vrlo opsežna domaća zadaća, zaista ih stavlja u situaciju svakodnevnog „prekovremenog“ rada i često bavljenje školom završava tek navečer.

I to su svakodnevni školski dani, koji postaju još zahtjevniji na kraju školske godine, koja je vrlo stresna zbog obima ispitivanja i pritisaka za što boljim uspjehom, i to u trenutku kada su djeca već potpuno iscrpljena.

Istraživanja govore da su se tijekom posljednjih nekoliko desetljeća školski dani i količina domaćih zadaća nemjerljivo povećali. Istovremeno, svjedočimo alarmantnom porastu stope emocionalnih i ponašajnih teškoća kod male djece i školaraca, a prilike za slobodnu simboličku igru, osobito onu u prirodi, dramatično su se smanjile. Dakle, način na koji živimo i pritisci s kojima se suočavamo ne idu nam u korist. Na ovaj način ne živimo kvalitetne živote u kojima smo zadovoljni, niti omogućavamo da nam djeca odrastu u zdrave, snažne ljude.
 

Gdje smo fulali?

Ranije je bolje. Uvođenje tako velikih akademskih pritisaka temelji se na razumijevanju toga koliko su važni kvalitetni rani i bogati poticaji te kvalitetni odgoj i obrazovanje. I već ptice na grani cvrkuću – u ranom djetinjstvu formira se najveći dio našeg mozga jer je mozak najplastičniji upravo u tom ranom periodu. I to nas je dovelo do ideje da što ranije djeci nudimo više, da ćemo ih bolje opremiti za život.

Bolje ocjene – bolji život. Također, želeći osigurati djeci što je moguće bolji start, fokusiramo se na što bolji školski uspjeh jer imamo ideju da što će imati bolje ocjene – upisat će bolju srednju školu i faks – naći će bolji posao – zarađivat će više – imat će bolju status – moći će si priuštiti stabilniju i kvalitetniju egzistenciju i bit će na koncu – sretniji i zadovoljniji.

Sreća je u statusu. Općenito vlada velika kompetitivnost koju vrlo lako prenesemo na djecu – bolje ocjene, „markirana“ odjeća, najnoviji smartphone verzija 18, nove „in aktivnosti“. No, potraga za statusom i usmjerenost na vanjske ciljeve nikad nas uistinu dugoročno ne čini sretnima niti zadovoljnima. To nam pokazuju i brojna istraživanja iz područja sreće i kvalitete života – ako ganjamo takve vanjske ciljeve, kojima je cilj postizanje višeg statusa i odobravanje drugih ljudi – kada dobijemo to nešto, tog trena osjećamo sreću i zadovoljstvo. I brzo nakon toga razina sreće pada na prijašnju razinu pa se budi ono isto nezadovoljstvo. I više taj mobitel nije dovoljno dobar pa planiramo kupovinu novijeg, verzija 19S; više taj auto nije to – i treba nam noviji i veći. Oh i novi modni trendovi su upravo izašli pa nam se život svodi na radno vrijeme do 19 sati i vikende u trgovačkim centrima.

Radi puno, i još više. U radnom, ali i privatnom segmentu prisutna je velika kompetitivnost – natjecanje tko će brže, bolje, više, tko će dulje ostati na poslu. I ukoliko se pitamo zašto radimo – odgovor je najčešće: “Da bismo živjeli.” No, realitet je da živimo – da bismo radili. Tu istu normu tada prenosimo na svoju djecu. No, život nije samo posao, a nekako pristajemo na normu da radimo preko svih svojih kapaciteta i da je to vrlo poželjna stvar.
 

Ocjene ne jamče bolji život

Da, djeci su nužni kvalitetni poticaji. No, oni nisu prekovremeni i prerani akademski sadržaji jer djeca za njih nisu razvojno spremna. To većinu djece stavlja pod veliki stres i pritisak jer se suočavaju s nečim što im je preteško, gube samopouzdanje, motivaciju i interes za učenje.

Jako su zanimljiva istraživanja i obrazovne politike u školama u sjevernim zemljama Europe koje ukidaju domaće zadaće s izvrsnim rezultatima.

Dakle, istraživanja pokazuju da je maksimum domaće zadaće 10 minuta po razredu. Novija pak govore da za niže razrede nisu ni potrebne, jer uz kvalitetan način poučavanja koji je usmjeren na  buđenje interesa djeteta, aktivno uključivanje djeteta i mnogo slobodne igre djeca uče bolje i osjećaju se mnogo bolje.

Neke dobrobiti od zadaća pokazuju se za adolescente koji će profitirati od uvježbavanja vještina i staranja radnih navika, ali maksimalno 2 sata dnevno za one najstarije.
 

I znanje i kompetencije treba slaviti, no nisu najvažnije

Ne želim umanjivati vrijednost odličnih ocjena koje stoje iza znanja i kompetencija djeteta. Problem je kada ocjena postane sinonim za vrijednost djeteta i kada je bitna samo kao vanjska forma. Kada su petice presing jer svi drugi imaju petice ili jer moje dijete mora biti najbolje. Ocjena treba biti samo odraz onog što je „iznutra“. I posve je u redu da ponekad znamo manje, ponekad više. Ni da to znanje, niti njegova vanjska mjera u obliku ocjena, nema veze s vrijednošću djeteta. Jer neki talenti nemaju veze sa školskim predmetima i upravo će na tim talentima jednom dijete izgraditi vlastitu životnu sreću i uspjeh.
 

Emocionalno i mentalno zdravlje Vašeg djeteta je važnije od ocjena

Imajte na umu – ocjena ne odražava vrijednost djeteta niti njegovo dostojanstvo. Često čak niti njegovo znanje. Koliko god pritisci bili veliki, školski uspjeh i inteligencija ne jamče uspjeh i zadovoljstvo u životu. Dapače, puno veći utjecaj ima inteligencija srca. Ukoliko na vazi imate emocionalno zdravlje djeteta s jedne strane i ocjene i školski uspjeh s druge, ovo prvo je mnogo, mnogo važnije. Jer upravo ono će mu omogućiti da iskoristi svoje potencijale.

 

Preneseno s CETI

 

 

Da mogu birati, imala bi drugo dijete prvi put. Onako, prije prvog. Znam, zvuči glupo, ali sigurno ima mama koje klimaju glavom. Imati dijete kad ga nemaš prilično je stresno. Imati dijete kad već imaš jedno, ni blizu toliko.

 

Otvoreno priznajem, bar meni, prvih nekoliko mjeseci s prvim djetetom bilo je zastrašujuće. Divno, puno emocija, fizički naporno, ali često zastrašujuće.

Sve što se dogodi, događa se prvi put, a iako si sve pročitala u nastojanju da se pripremiš i odradiš dobar posao, stalno osjećaš pritajeni stres. Nevjerojatno si posvećena detaljima. Sve znaš. Koliko često beba jede i kad otprilike. Koliko ima mokrih pelena. Koliko glasno podrigne. Koliko je točno bila duga i teška na posljednjem pregledu. Sve. Jer to je sad tvoj posao. Moraš sve znati, sad si mama.

I, ako si ljudsko biće, nekad ti je poprilično teško. Nekad te strah. Nekad si umorna. Nekad si usamljena. Nekad ti se jednostavno, onako ljudski, ne da opet probuditi u tri ujutro. Meni se barem nekad nije dalo.

 

Kad to prolaziš drugi put, dani su puno kraći, a ti si manje fokusirana

Bar ja. Teško se fokusirati na bebu kad tvoje starije dijete cijelo to vrijeme traži brigu, ljubav i ogromne količine pažnje. Koliko mokrih pelena? Ma dosta, sigurno dosta jer stariji je bar 5-6 puta skakao oko prematalice danas. Kad je zadnji put jelo? Pa, prema komentaru starijeg "kaj je braco opet gladan?" rekla bih – nedavno.

Kad ne dojiš, ne premataš ili ne kupaš, onda se igraš, čitaš priče, kuhaš ili pereš nenormalne količine veša. Spremaš u vrtić ili odlaziš po starijeg ako nema nikakvih viroza u vrtiću. Ako ima, onda fućkaš vrtić, nećeš riskirati…

 

Šetnje više nisu besciljno lutanje jer idete do tobogana. Nema odmora. Nema onih trenutaka tihog gledanja bebe kako spava jer uglavnom netko drugi traži da gledaš njega. Osim ako se slučajno dogodi da zaspu u isto vrijeme ili mlađi zaspi na dulje razdoblje. Te rijetke, čarobne trenutke si zapravo toliko u čudu da nisi sigurna kaj sad. Leći? Otuširati se u miru? Čitati knjigu? Gledati neki film? Meni se obično dogodi, dok razmišljam što bih točno, da čarolija prođe.

 

 

Pa kako je onda lakše?

Nisam ni ja sigurna. Ali puno je lakše.

Dani su zabavniji. Jer, budimo realni, bebe su slatke, ali razgovori s njima su prilično jednosmjerni. Kad imaš starije dijete, imaš s nekim razgovarati dok se brineš za manje. (Tko misli da s trogodišnjakom ne možeš voditi zabavan razgovor je sumanut. Trogodišnjaci su zabavniji od većine odraslih koje znam).

 

Što još? Pa, imaš manje vremena i energije za brigu. Okupati, počešljati, nahraniti i zabaviti dva ljudska bića oduzima velike količine energije. Znaš ono kad imaš malu bebu pa noću nekad ne možeš zaspati jer slušaš svaki zvuk koji proizvede, a beba eto guguće u tri ujutro? Kad ti je to druga beba, sve su šanse da si toliko umorna da se budiš samo za hranjenja i 16 sekundi kasnije spavaš. Gugutao-ne gugutao. Bar je meni tako.

Kad je Jakov bio mali, navukla sam se na Candy Crush Sagu. Naime, iako je on super spavao po noći i budio se samo za hranjenja, ja nisam mogla zaspati nakon toga. Pa sam noćima visila na mobitelu i igrala igricu. Sad mi se dogodilo da ne mogu zaspati nakon hranjenja ukupno tri puta u ova skoro četiri mjeseca. Mislim da ne trebam ništa više reći.

 

Razlika je i u tome što znaš da dojenačko razdoblje ne traje vječno. Da će sve te neprospavane noći malo po malo postati prospavane. Da nećeš morati stalno gledati na sat u onim prilikama kad negdje odeš bez bebe ("Dojenje je kao produljena pupčana vrpca", kaže moja prijateljica – i potpuno je u pravu). Da ćeš jednom, tamo negdje u budućnosti, možda popiti i koju čašu vina previše s prijateljima ili plesati cijelu noć.

I dok je sve to super, najvažnije je – imaš starije dijete, hodajući dokaz da ti to možeš.

Preuzeto s bitimama.wordpress.com​

 

Pročitajte i:

Uvjeti odrastanja i razvoj mozga​

 

Pridružite nam se u svibnju na edukaciji dr. Ranka Rajovića u Zagrebu!
Edukacija je namijenjena roditeljima, odgojiteljima, učiteljima i drugim stručnjacima koji se bave odgojem i obrazovanjem djece. Održat će se u dva modula, a prijave su u tijeku.

 

PRVI MODUL 

Kako igrom uspješno razvijati djetetov IQ

u srijedu 8. svibnja 2019. godine u 17:30 sati
ZAGREB, Hotel Academia, Ul. Ivana Tkalčića 88
Trajanje: 4 školska sata, s pauzom od 20 minuta i vremenom za pitanja

 

DRUGI MODUL

Igra je učenje – učenje je igra

u četvrtak 9. svibnja 2019. godine u 17:30 sati
 ZAGREB, Hotel Academia, Ul. Ivana Tkalčića 88
Trajanje: 4 školska sata, s pauzom od 20 minuta i vremenom za pitanja

PRIJAVITE SE OVDJE!

 

 

 

 

O PRVOM MODULU:

Naziv: Kako igrom uspješno razvijati djetetov IQ

Prvi modu je namijenjen onima koji nisu do sada bili na edukaciji dr. Rajovića i on je usmjeren na temelj NTC-a. Bez njega ne bi imalo smisla ići na drugi modul jer je drugi modul nadogradnja na znanje koje ste usvojili na ovoj edukaciji.

Program edukacije:

• Uvod u funkcionalno znanje
• Neurofiziologija.
• Razvoj mozga – pogreške roditelja
• Rana stimulacija, značaj, primjeri
• Učenje – reproduktivno učenje za mozak skoro i da ne postoji
• Fiziologija mozga
• Razvoj matematičko logičkog razmišljanja
• Misaone klasifikacije i serijacije
• Asocijacije

 

Kako igrom uspješno razvijati djetetov IQ

srijeda 8. svibnja 2019. godine u 17:30 sati do 20.30
ZAGREB, Hotel Academia, Ul. Ivana Tkalčića 88
Trajanje: 4 školska sata, s pauzom od 20 minuta i vremenom za pitanja

Za sudjelovanje na edukaciji obavezna je prijava. OVDJE SE PRIJAVITE.

Potvrdu o sudjelovanju dobit ćete prilikom dolaska na edukaciju.

 

 

Ako ste već ranije sudjelovali na praktičnoj edukaciji "Kako igrom uspješno razvijati djetetov IQ", možete se prijaviti na VIŠU RAZINU edukacije "Igra je učenje – učenje je igra".

 

O DRUGOM MODULU:

 

Igra je učenje – učenje je igra

Pristup učenju može za djecu biti poticajan i zabavan (a tako se najlakše uči), ako se učenje događa kroz igru i ako vodimo računa o razvoju tri područja koja treba poticati:

1. Razvoj sinapsi (vježbama motorike, grafomotorike, akomodacije oka)
2. Asocijativno razmišljanje (apstrahiranje, vizualizaciju, apstraktnu klasifikaciju, serijaciju, asocijacije i analogije … posebno u glazbi)
3. Funkcionalno razmišljanje (divergentno i konvergentno), razvoj darovitosti, NTC šifre, primjena NTC programa u praksi

 

DRUGI MODUL

Igra je učenje – učenje je igra

četvrtak 9. svibnja 2019. godine u 17:30 sati do 20.30.
 ZAGREB, Hotel Academia, Ul. Ivana Tkalčića 88
Trajanje: 4 školska sata, s pauzom od 20 minuta i vremenom za pitanja

Za sudjelovanje na edukaciji obavezna je prijava. OVDJE SE PRIJAVITE.

Potvrdu o sudjelovanju dobit ćete prilikom dolaska na edukaciju.

 

Za sva pitanja i nedoumice stojimo vam na raspolaganju na 098 30 55 34, kontakt osoba Irena Orlović.

 

Cijena edukacije i uvjeti plaćanja

Ukoliko odlučite sudjelovati u oba modula edukacije, što Vam svakako preporučujemo ukoliko niste prethodno sudjelovali na prvom modulu edukacije, cijena za oba dana je 600 Kn.
Redovna cijena praktične edukacije po modulu je 360 kn.

Podaci za uplatu: Harfa d.o.o., Rodrigina 4, Split, HR0723600001102468779 (ZABA)​, poziv na broj: 080519.

 

O dr. Rajoviću

Dr. Ranko Rajović jedan je od autoriteta na ovim prostorima kada govorimo o odgoju i obrazovanju te autor inovativnog programa pod nazivom NTC-sustav učenja. Inače doktor interne medicine, dugogodišnji je predsjednik Odbora za darovite međunarodne udruge Mensa i UNICEF-ov suradnik na projektu ranog poticanja intelektualnog razvoja djece te osnivač Mense Srbije i Odsjeka za darovite Nikola Tesla Centra.

 

Što je NTC-sustav učenja?

NTC-sustav učenja bavi se pitanjem kako stimulirati razvoj sinapsi, a time i ogromne dječje potencijale prije polaska u školu i u školi, a na njega će dr. Ranko Rajović odgovoriti tijekom predavanja.

Ovaj sustav učenja usmjeren je prema razvoju kognitivnih sposobnosti djece. Temelji se na istraživanjima koja upozoravaju na to da mozak uspostavlja 75 % svih neuronskih veza (sinapsi) do sedme godine života, a od toga 50 % sinapsi nastane već do pete godine. Taj se argument čini dovoljno uvjerljivim da posvetimo veliku pozornost predškolskoj dobi, učinkovitosti učenja i korištenju dječjeg pamćenja.

Sustav podrazumijeva učenje utemeljeno na teorijskim osnovama neurologije, neuropsihologije i drugih znanosti, posebno pedagoških – obiteljske pedagogije, didaktike i metodike za predškolski i osnovnoškolski uzrast. Taj sustav učenja predstavlja operacionalizaciju teorijskih spoznaja navedenih znanstvenih disciplina, što je dobar pokazatelj kako povezivati teoriju s obrazovnom praksom.
Pritom je riječ o novom pristupu učenju u kojem dominira misaona aktivnost djeteta i njegov uspješan razvoj. Sustav je vrlo dobro i detaljno razrađen, primjenjiv u obitelji, predškolskim ustanovama i u razrednoj nastavi osnovne škole.

Program nudi načine prepoznavanja darovite djece, njihove karakteristike i putove prema povećanju IQ-a, razvoja sposobnosti i stvaralačkog mišljenja. Naglašava se važnost obitelji i šire društvene zajednice (vrtići, škole, centri za darovite) u razvoju darovite djece. NTC-sustav učenja ozbiljno će poljuljati opravdanost tradicionalnog rada s djecom.

NTC-sustav učenja dr. Ranka Rajovića primjenjuje se na različite načine u 15 europskih zemalja.

 

Sudjelovanje je moguće otkazati isključivo pisanim putem (na mail adresu: pametnica@pametnica.me) najkasnije 7 radnih dana prije početka programa. Sudionici koji su odustali nakon tog roka ili ne prisustvuju programu, nemaju pravo na povrat kotizacije i dužni su platiti punu naknadu. Ako prijavljeni sudionik ne može sudjelovati na programu, može poslati drugog zamjenskog sudionika.

Pametnica zadržava pravo otkazivanja – u ovom slučaju, naknada se vraća u cijelosti. Popunjavanjem ovog obrasca za prijavu, prihvaćate ove odredbe i opće uvjete.

 

Vezana literatura:

           

 

 

Kad bi pitali jednog šestogodišnjaka kakav mu je životni ritam, često bi mogli čuti da ujutro odlazi u vrtić, zatim tri put tjedno ide na sportsku aktivnost… kad krene u školu ritam će biti sličan, a još je nadodano da jednom tjedno ostaje duže jer ide na likovnu grupu, a dva put tjedno uči i engleski.
Kad bi pitali jedanaestogodišnjaka odgovor bi mogao biti još napetiji – osim sporta, stranog jezika, tu su još i izviđači, a moglo bi se naći još toga.

 

Jesu li današnja djeca zaposlenija od svojih roditelja?

Postoje djeca koja imaju previše obaveza koje trebaju obaviti u premalo vremena. Teško je reći je li to do roditelja koji od djece zahtijevaju previše ili je to do djece koja, želeći biti ukorak sa svojim prijateljima, odlaze na previše aktivnosti poslije vrtića/škole.

Sigurno je da i djeca i roditelji imaju dobre namjere. Organizirane aktivnosti imaju mnogo toga dobrog – potiču dječji socijalni razvoj, omogućuju djeci prostor za vježbu i stjecanje novih vještina, najčešće su djeci zabavne.
No stručnjaci kažu da je dobit manja nego što većina roditelja misli. Između toliko zahtjeva za najboljom edukacijom, bavljenjem sportom, savladavanjem raznih vještina, negdje je izgubljen osnovni zahtjev djetinjstva – obiteljski život.

Ovako natrpan raspored dovodi do stresa – roditelja koji su u stalnoj žurbi vodeći/prevozeći djecu s jedne aktivnosti na drugu i stresa djece koja nerijetko u nekom trenutku radne godine pokažu znakove tzv. burn out sindroma, izgaranja koje je donedavno bilo povlastica odraslih.

Ključ je u ravnomjernosti i balansu između organiziranih i neorganiziranih aktivnosti, u balansu između života u i van obitelji.

"Većina djece radije bi se igrala na dvorištu nego se natjecala za mjesto u sportskom timu" kaže Stanley Greenspan, profesor pedijatrijske psihijatrije na George Washingtom University School. "Djeca svih dobi žele više vremena provesti sa svojim obiteljima, i ako ih pitate uvijek će radije izabrati nestrukturiranu igru s roditeljima ili prijateljima nego strukturirani sportski trening."

Danas su roditelji skloni napuniti raspored svoje djece toliko da im gotovo ne ostaje prostora za igru s roditeljima, braćom i sestrama ili vršnjacima. Roditelji se često izgube bombardirani raznim slobodnim i kraćim aktivnostima, ne znaju koliko je to zapravo dovoljno i kada se zaustaviti – osobito ako imaju vrlo znatiželjno dijete ili dijete koje može jako puno.
 

Greenspan navodi pet osnovnih pravila u planiranju satnice vašeg školskog djeteta:

• uvijek stavite obitelj prije svega
• omogućite djetetu puno slobodne interakcije s prijateljima
• slobodne aktivnosti planirajte u preostalo vrijeme (nakon što zadovoljite prva dva zahtjeva)
• omogućite djetetu izbor slobodnih aktivnosti
• imajte barem jedan zajednički (obiteljski) obrok dnevno.
   

Previše aktivnosti u dječjem životu nužno utječe i na obiteljski život. Raštrkani po raznim dijelovima grada, članovi obitelji rijetko se vide, zajednički obroci su vrlo rijetki, mjesta susreta postaju automobili i gubi se vrijeme za obiteljsku povezanost. A kako djeca bivaju sve više uključena i vikendi se polako gube – natjecanja, posebne pripreme samo povećavaju osjećaj roditeljskog stresa.
 

Kako prepoznati kad je djetetu previše?

Prije ili kasnije dijete kojemu je previše obaveza pokazat će neki od ovih znakova u svom ponašanju:

• osjećat će stalni umor, ponašat će se napeto ili će biti depresivno i bezvoljno
• žalit će se na bol u trbuhu ili glavobolju
• počet će zaostajati u izvršavanju školskih obaveza.
   

Sada, na početku nove pedagoške godine, sjednite i pažljivo razmislite o životu koje vodi vaše dijete. Za predškolsko dijete stručnjaci navode da je 8-10 satni vrtićki ritam najviše što mogu izdržati, to je gornja granica njihovog kapaciteta za izvanobiteljski život. Ako je vaše dijete u tzv. cjelodnevnom vrtićkom programu za njega je to dovoljno "radnih obaveza". Sve dodatne aktivnosti van tog vrtićkog vremena za njega su preopterećujuće.

Imate li dijete školske dobi, psiholog Bill Dohrety roditeljima daje jednostavan savjet – usporite obitelj – ograničite svako svoje dijete na jedan sport i jednu dodatnu aktivnost, pomno planirajte vrijeme za obitelj, posvetite se svojoj djeci.

Vožnja bicikle, šetnja prirodom, igranje društvenih igara, slušanje muzike ili vrijeme kad se jednostavno ne radi ništa, omogućuje djetetu toliko mu potreban odmor od 6 sati rada u školi, 1-2 sata rada na zadaćama kod kuće, nekoliko sati tjedno slobodnih aktivnosti… Zbrojite njihovu satnicu i imajte na umu da djeca trebaju vrijeme kad mogu biti – djeca.

Preneseno s Roda.hr

 

 

Rituali uspavljivanja olakšat će djetetu da se navečer smiri. Deset savjeta koji slijede mogu vam pomoći pri razvijanju vlastite večernje rutine, zahvaljujući kojoj će vaše dijete opušteno utonuti u carstvo snova.

1. Večernja šetnja
Kad je vaše dijete nemirno nakon dugoga dana, svjež zrak može djelovati umirujuće. Ugodna šetnja u prirodi pomoći će djetetu da se opusti i smiri.  

2. Topla kupka
Većina se djece opusti u toploj kupki. No ako vaše dijete tek tada živne, možete u vodu dodati nekoliko kapi ulja od lavande. Lavanda smiruje osjetila i njeguje osjetljivu dječju kožu.

3. Držanje za ruke
Kada dijete iza sebe ima naporan dan, navečer ga često vrlo brzo preplave razne emocije. U tom mu slučaju možete pomoći držanjem za ruku – mamin dodir djeluje utješno i istovremeno poručuje djetetu: „Ja sam s tobom, na sigurnom si.“

4. Plišane igračke u krevetu
Kada djeca spremaju igračke na spavanje, time često reflektiraju vlastite osjećaje. Stoga obratite pozornost na dijete, pomognite mu da pripremi igračku za spavanje tako da ona može leći zajedno s njim.  

5. Igra i zabava za dvoje
Ponekad djeca jednostavno moraju osloboditi još malo nakupljene energije prije nego se daju spremiti u krevet. No nakon jurnjave trebala bi uslijediti neka mirnija aktivnost, tako da se dijete prije spavanja ipak smiri.

6. Masaža za uspavljivanje
„Prvo na spavanje odlaze prsti, a zatim i cijela noga“. Ako laganom masažom na spavanje pošaljete svaki dio djetetova tijela, na zabavan ćete ga način pripremiti za spavanje, a osim toga ćete i dan završiti osmijehom.

 
7. Vrijeme za maženje
Uzmite si vremena kada dijete spremate na spavanje. Uživajte u tim trenucima s djetetom, poljubite ga, zagrlite i legnite na nekoliko minuta u krevet zajedno s njim.

8. Večernji koncert
Zanimljiv način na koji možete umorno dijete otpraviti u krevet jest pjevanje pjesme za laku noć. Ako dijete čuje poznatu melodiju i mamin glas, brzo će se opustiti i smiriti.

9. Čavrljanje
Paukova mreža na kuhinjskome prozoru ili ona mala žaba na pločniku – dijete je tijekom dana doživjelo puno toga što prije spavanja tek mora procesuirati. Stoga razgovarajte o svemu što se vašega djeteta dojmilo i što mu možda tjera san s očiju.

10. Priča za laku noć
Priča za laku noć pravi je klasik među ritualima uspavljivanja. Bez obzira na to bila ona izmišljena ili dolazi iz omiljene knjige, dijete će itekako uživati u vremenu provedenom slušajući vaš glas.

Preuzeto s netmoms.de

 

Pročitajte i:

Zašto djeca traže da im se čita uvijek ista slikovnica​

Uvjeti odrastanja i razvoj mozga​

 

Manja djeca su već pod velikim stresom, daleko više nego što mi mislimo. Donosimo vam savjete kako smanjiti količinu stresa i njegov negativan utjecaj na naš i život vaše djece.

 

U odnosu na odrasle, djeca se često osjećaju nemoćno zbog roditelja, rasporeda, vršnjaka, vrtića i škole. Također se bore s pritiskom da uvijek mogu biti još bolji, a obveze u školi i visoka očekivanja u različitim slobodnim aktivnostima često stvaraju dodatni pritisak. Današnja djeca imaju puno manje vremena između škole i različitih aktivnosti, manje vremena za igranje i boravak u prirodi, ali i manje fizičke aktivnosti zbog tehnologije.

Znanstvenici vjeruju da su najviše izložena stresu zbog ovog načina života. Stres ima veliki utjecaj na psihičko i emotivno zdravlje te na promjene na mozgu. Utječe na sve ljude, mlade i stare, međutim mališani su jako osjetljivi i to sve može dovesti do depresije, anksioznosti i različitih oblika ovisnosti.

Američko udruženje psihologa zaključilo je da su tinejdžeri pod velikim stresom u našoj kulturi. Također, otkrili su da čak i puno manja djeca već pod velikim stresom, daleko više nego što mi mislimo. Uvijek se vjerovalo da su roditelji osjećaju veliki stres, ali djeca mogu biti pod još većim. Zašto? 

Djeca isto pate zbog rasporeda koji je ispunjen, ali njima su te obveze još zahtjevnije jer se još uvijek emotivno i intelektualno razvijaju. Mozak im se razvija, a neuronske staze su opterećene hitnim situacijama, uznemirujućim slikama i hiperstimulacijom. Znanstvenici tek sada istražuju ove utjecaje na dječji mozak.

S druge strane, naš je zadatak zaštititi djecu od stvari koje mogu utjecati na njihovu dobrobit, a moramo se suočiti s tim da neke stvari koje uzimamo zdravo za gotovo u našem modernom životu mogu loše utjecati na djecu. Stručnjaci su dali neke smjernice koje nam mogu pomoći da svi smanjimo količinu stresa. Evo nekoliko savjeta:

 

1. Usporite dnevni ritam

Ljudi po svojoj prirodi vole uzbuđenja i nove stvari, ali stres može biti jako štetan. Nagriza naše strpljenje, zdravlje, ali i našu sposobnost da djeci dajemo najbolje. Čini nas nervoznima i otežava nam emotivnu kontrolu tako da vrlo lako možemo postati ljuti i ogorčeni. Također sabotira naš imunološki sustav i razinu energije. Ako smo iskreni prema sebi, možemo si priznati kako nam je život stresniji nego što bi trebao biti,jednostavno ne želimo učiniti druge izbore. Ako želimo da naša djeca budu dobro, trebamo usporiti i ne žuriti toliko. Vaše dijete će ići prema cilju i željet će vas slijediti u tome.

 

2. Oduprite se potrebi da 'prenatrpate' dječji raspored

Svako dijete treba predah, kreativno vrijeme u kojem će sanjariti i neće raditi ništa, možda se čak i dosađivati. Djeca moraju naučiti kako biti sa sobom bez ikakvih smetnji i zabave. Potrebno im je da čuju svoj unutarnji glas. Trebaju naučiti rješavati svoje emotivne dvojbe, nadići ih i riješiti. Uz to važno je da nauče kako organizirati svoje vrijeme bez da ih vi stalno nadgledate. Naučiti da život nije samo ono što ga ispunjava raspored, nego i nešto veće i tajanstveno.

 

3. Naučite tehnike koje smanjuju stres

Učite svoju djecu zdrave načine na koje mogu smanjiti stres, svi smo jako osjetljivi kada su u pitanju nezdravi načini obrane od stresa kao što su hrana i alkohol. Na primjer,fizička aktivnost je jedna od najboljih načina smanjenja hormona stresa koji se nalaze u našem tijelu. Boravak u prirodi također djeluje antistresno; pa osigurajte da dijete provede dovoljno vremena na svježem zraku. Druga korisna tehnika je slušanje glazbe kako bi im pomoglo da reguliraju stres ili učenje pravilnog disanja.

 

4. Razgovarajte i smijte se

Kao i odrasli, djeca imaju potrebu za razgovorom, kako bi se oslobodila briga i napetosti koji su se skupili tijekom dana. Također smijeh je jako važan. Ako vam se čini da ste stalno usmjereni na dnevnu rutinu i na to što i kada napraviti, predahnite i odvojite vrijeme za razgovor i smijeh, stvorite male obiteljske rituale. Poljupci grljenje ujutro svakako će vas puno ljepše uvesti u dan.

 

5. Ohrabrujte dječju strast prema nekoj aktivnosti

Potičite djecu da budu kreativni, a u konačnici to će im dati više radosti u životu. Aktivno će sudjelovati i uživati u svojim strastima, a neće samo pasivno promatrati svijete. Ali ne mora to samo biti umjetnost; bilo koji talent ili interes treba podržati, a koji mu može dati odmak od svakodnevice i maknuti ga od različitih pritisaka vršnjak ili društva. Samo nemojte prisiljavati svoje dijete da mora pobjeđivati, tako biste mu mogli oduzeti radost ili neku aktivnost pretvoriti u izvor stresa.

 

6. Obiteljske aktivnosti koje potiču povezivanje

Prečesto roditelji zaboravljaju što hrani dušu djece. Na primjer, djeca trebaju puno vremena provesti u prirodi što ih smiruje fizički, ali i uzemljuje. Mala djeca ne trebaju filmove, većinom su neprikladni za njihov uzrast. Roditelji često manju djecu vode u kino jer im je to puno jednostavnije nego djecu odvesti u pravu avanturu kao što jeplaninarenje, vožnja biciklom ili muzej.

 

7. Ograničite vrijeme ispred zaslona i učite ih medijsku pismenost

Istraživanja pokazuju da previše sjedenja ispred različitih ekrana mogu povećati količinu stresa. Televizori uče djecu da su novac, izgled i slava najvažniji. Također istraživanja su pokazala da da previše vremena ispred ekrana potiče nisko samopoštovanje i povećava nasilje. Pričajte s djecom kakve poruke čuju u medijima. Kakvo mišljenje imaju o proizvodima ili stavovima koje vide i čuju na televiziji? 

Istraživanja pokazuju da čak i kad mislimo da televizija ne utječe na nas, a većina ljudi tvrdi da ne utječe, mi smo jako podložni djelovati prema onome što vidimo u oglašavanju. To je zastrašujuće, pogotovo kada znamo da različite tvrtke troše milijarde na oglašavanje u kojima su cilj naša djeca. Iako ne reagiramo na poruku reklame, mi nesvjesno shvaćamo da nismo dobri onakvi kakvi jesmo. Djeca čiji mozak još nije dovoljno razvijen još su više pod utjecajem tih poruka. 

Ali stres ne dolazi samo od oglašavanja u medijima. Istraživanja pokazuju da odrasli i djeca koji gledaju televizijske vijesti vjeruju da je svijet opasnije mjesto nego što zapravo je. Kad gledate televizijske vijesti povećava se razina stresa, razvijaju se noćne more i anksioznost kod djece. Odrasle osobe ipak mogu gledati vijesti, ali to ne znači da su prikladne za djecu. Djeca mlađa od deset nisu spremna za sve loše stvari koje se događaju u svijetu. Čitanje novina zajedno je u redu, zato što to nije viralno, a možete razgovarati o interpretaciji. Čak i s većom djecom potrebno je razgovarati o tome što su čuli u različitim medijima.

 

8. Pametni telefoni mogu biti veliki izvor stresa

Naravno, djeca kao i odrasli koriste pametne telefone po cijele dane. Većina odraslih priznaje da dolazak različitih poruka na telefon povećava kod njih razinu stresa. Ako vaše dijete ima svoj telefon, obavezno ga naučite da odloži telefon kada jede, piše domaću zadaću i u večernjim satima prije spavanja. Djecu treba usmjeriti da su telefoni prikladni za njih, ali ih naučiti na koje poruke i pozive treba odmah odgovoriti, a kada mogu čekati.

 

9. Zaštitite dječji san

Mnoga djeca pate od kroničnog nedostatka sna što smanjuje njihovu sposobnost da se nose s normalnom količinom stresa. Ako ujutro morate buditi svoje dijete, znači da se nije dovoljno naspavalo. Stavite dijete 15 minuta ranije na spavanje, sve dok ne pronađete idealno vrijeme za odlazak na spavanje. Vrlo lako ćete znati da su se dovoljno naspavali, budit će se ujutro sami i jako veseli. 

 

10. Osvijestite navike iz svoje svakodnevice

Ako cijelo vrijeme jurite na sve strane i stalno ste pod stresom te naglašavate koliko ste zauzeti i vaše dijete će živjeti na takav način. Takvi stavovi i vaše ponašanje modeliraju vaše dijete. Znači da nije dovoljno dobro osim ako niste potpuno iscrpljeni. Također razmislite kakav primjer pružate i razgovarajte s djecom o vrijednostima, izborima i značenju života. Je li život važan samo ako nešto kupujete? Mora li vaše dijete zaslužiti vašu ljubav? Konačno, razmislite o tome koliko vaša razina stresa ima utjecaj na dijete. Kada ste vi uznemireni vaše dijete je pod stresom. Svatko od nas mora paziti da ne prijeđe te granice. Naša odgovornost kao odraslih ljudi je da znamo svoje granice.

 

11. Ostanite povezani

Većina nas misli da djeca žele većinu provoditi vrijeme s drugom djecom. Ali ako pitate djecu, oni će vam većinom reći da žele provesti više vremena sa svojim roditeljima.Vaša prisutnost pomaže im da se osjećaju sigurno, a to će im smanjiti razinu stresa. Zapravo, najbolji način da smanjite razinu stresa kod svoje djece je da ostanete povezani s njima. Ako ste jako pod stresom zbog užurbane svakodnevice, probajte ponovno naći svoj mir, a onda ćete i djecu puno lakše naučiti kako da se nose sa stresnim situacijama u životu.

 

Preneseno s Klokanica.hr