Osjećate li je kako tutnji? Sve je bliže, sve je snažnija… To je oluja koje nema u vremenskoj prognozi.

Dogodi li vam se često da vam se upali lampica? Možda božićno vrijeme baš i nije prigoda za objektivan odgovor na to pitanje, jer od silnih lampica koje posvuda svijetle teško je raspoznati koje su vaše, a koje su iz Ikee ili Lidla. Kad sam prvi put čitala Oluju u mozgu, bila je rana jesen, tako da sam prilično sigurna da su to bile moje lampice što su se jedna za drugom palile, svakim novim poglavljem. Aha, mozak! Ahaa, znam, sjećam se! Aahaaa, tinejdžeri, kužim!

 

 

Neke knjige te zaista pronađu – već milijun puta napisala sam tu rečenicu, ali što mogu kad je istinita. Tako je mene po službenoj dužnosti pronašla ova, i razveselilo me čim sam vidjela poznato ime na naslovnici. Daniel Siegel američki je neuropsihijatar i dječji psiholog koji mi je otvorio nove vidike kad sam prije nekoliko godina prvi put imala dijete u grozomornoj dobi između dvije i tri godine.

Otkad mi je dr. Siegel u knjizi Disciplina bez drame objasnio da tako mala djeca ipak nisu tirani na mučiteljsko-manipulacijskoj misiji, već jednostavno nisu misaono i mozgovno zreli za neke postupke i odluke, njegove knjige preporučujem svima, uvijek s istom rečenicom: ako i kod vas pali kombinacija znanosti i zdravog razuma, i ako cijenite prohodan tekst, duhovit, s puno primjera, koji je znanstven, ali se lako čita i ne podcjenjuje čitatelja – to je štivo za vas.

 

Grozomorna treća još nije pravo ni prošla, a tinejdžerstvo mi je još miljama daleko – ili odmah iza ugla – ovisi o perspektivi. Stoga, da čitam knjige kao priručnike za sadašnjost, ili da ih biram po naslovu, u ovu se vjerojatno ne bih udubila.

 

Kad sam je preporučila prijateljici, pitala me, već se pripremaš za tinejdžere u kući? Pa ne. Ili da. Nemam pojma. Možda se i pripremam za njih, ali zapravo se pripremam za sebe kad oni budu tinejdžeri. Jer to je jedino za što se mogu pripremiti.

 

 

Mitovi su hitovi
 

Na tristotinjak vrlo praktično orijentiranih stranica, autor donosi niz sjajnih interdisciplinarnih uvida, ali i autobiografskih anegdota. Cilj mu je najprije razbiti mitove koji se vežu uz tinejdžere i razdoblje adolescencije općenitoukazati na golemi – i često zanemareni – kreativni potencijal koji ta dob sa sobom nosi. I posljednje, ali jako važno, želi roditeljima i starateljima ukazati na načine na koje te vrijedne spoznaje mogu primijeniti u vlastitom životu.

Najveći mit – a njega i sami imamo u glavi i prva nam je asocijacija na tinejdžersku dob – jest da je to vrijeme raspojasanosti, kad hormoni divljaju, a razum spava zimski san. Treba preživjeti, to je maksima. Ali dr. Siegel kaže da to nije istina, a svoju tvrdnju podupire s nizom ozbiljnih znanstvenih studija. Treba stvari sagledati iz drugog kuta: adolescencija je vrijeme kreativnosti, inovativnosti, hrabrosti, motiviranosti – i ako znamo njime dobro upraviti, možemo izvući sve ono pozitivno na površinu, i minimizirati štetu do koje može doći zbog impulzivnosti i brzih odluka koje nisu racionalno motivirane.

 

 

A da bismo mogli djelovati u praksi, trebamo barem donekle biti upoznati s teorijom, i znati da doista sve počinje u glavi. U mozgu, to jest. I ono što treba imati na umu jest da adolescentski mozak nije potpuno sazrio.

U praksi to znači da tinejdžeri nisu sposobni razmišljati uzročno-posljedično, kao odrasle osobe – ili barem kao većina odraslih osoba. Tinejdžerski mozak puno više uživa u istraživanju, adrenalinu i rizicima, i pri donošenju odluka više se ravna emocijama i kratkoročnom nagradom.

To nije zato što su tinejdžeri sebični, manipulativni i generalno nezreli, već zato što im se u mozgu nisu razvili centri koji reguliraju razumno i uravnoteženo ponašanje. Dio mozga odgovoran za razmišljanje o posljedicama i reguliranje ponašanja i osjećaja zove se prefrontalni korteks – i taj se dio evolucijski razvije zadnji. Tinejdžerstvo okvirno traje do 20. rođendana, ali adolescencija tada ne završava, jer promjene koje je prate traju puno duže – nekad do kasnih dvadesetih, a nekad cijeli život.  

 

Dok tako razgrađuje duboko ukorijenjeni stav da adolescentske godine samo treba preživjeti, Siegel razotkriva skriveni potencijal koji naziva esencijom adolescencije. Radi se o tome da smo kao tinejdžeri najkreativniji, imamo najviše poriva i motiva za nove pustolovine, upoznavanje novih ljudi, suočavanje s izazovima – na način na koji to vjerojatno nećemo raditi kad budemo stariji.

 

To je razdoblje koje nosi golemi potencijal ideja i razvoja kritičkog mišljenja – najveće inovacije iz najrazličitijih područja ljudskog djelovanja su, kaže, proizašle iz adolescentskog uma.

 

Iz tog razdoblja i odrasli mogu učiti – čim osvijeste koliko je za zdrav duh i tijelo važno svakodnevno prakticirati mentalnu gimnastiku, imati strasti i hobije u životu, te kvalitetnu društvenu mrežu oko sebe – pri čemu se pod mrežom ne podrazumijevaju Facebook, Twitter ni Instagram.

 

 

Rodna perspektiva
 

Iako su u naponu zdravlja i fizičke snage, tinejdžeri dva ili tri puta više od odraslih ljudi stradavaju u nesrećama, i to onima koje su se mogle spriječiti – upravo zato jer im je sve novo i opasno privlačno. Voljela bih da sam u Oluji u mozgu mogla pročitati još i više primjera iz prakse, ali oni koje Daniel Siegel daje vrlo su moćni i ilustrativni, i mnogi su iz njegova iskustva i života.

Recimo, opisuje situaciju u kojoj je devetnaestogodišnji tinejdžer vozio novi sportski auto 150 km/h i u nepreglednom zavoju naletio na auto profesora i psihijatra koji je upravo izvezao s kolnog prilaza i krenuo sa suprugom na večeru. Došlo je do frontalnog sudara, auto je doslovce prepolovljen, a profesor je ostao na mjestu mrtav.

Ili, druga situacija, koja na sreću nije završila tako fatalno: 13-godišnji dječak, prijatelj autorova sina, jurcao je s ekipom po morskim hridinama, kad je jedan od njih odlučio skočiti s 15-metarske litice u more. Poneseni dinamikom grupe, ostali su ga slijedili, i sve je bilo u redu dok naš 13-godišnjak nije skočio: zabio se u podvodnu stijenu i polomio se tako da je jedva preživio.

 

 

Kako sve to držati pod kontrolom? Adolescencija je razdoblje u kojem se uvelike pomiču granice, na nama je da to  pomicanje granica prihvatimo i istražimo načine na koje ih je moguće pomicati, a koji isključuju vratolomije po cesti ili kaskaderske skokove.

I mada srčano zagovara uvažavanje prirodnoga adolescentskog poriva za inovacijom i stvaranjem novih pristupa starim stvarima, autor ističe da granice ipak treba postaviti. Jer granice ne isključuju poštivanje intenzivnih emocija, koje su tinejdžerima doista stvarne, čak i kad se nama čine trivijalnima ili pretjeranima.

 

Zanimljivo je da nasumično izabrani primjeri i ozbiljne statistike pokazuju da su ipak dječaci i mladići oni koji se češće imaju potrebu izlagati opasnostima i ispitivati granice da bi na neki način „sazreli“.

Američke statistike kojima autor barata posebno su poražavajuće, za brojne pucnjave po školama i eksplozive postavljene na javnim mjestima najčešće su krivi muškarci u adolescenciji. I to su komplekse teme i situacije koje se dogode zbog niza nesretnih čimbenika, ali klišeji o dečkima i muškarcima koji su i danas dominantni u svim našim društvima nikako ne pomažu.

 

Ne govore li roditelji i odgojitelji dječacima odmalena da budu „muškarci“, da ne plaču, pozdravljajući usput njihove impulzivnosti i nepromišljenosti kao normalne, očekivane, možda i poželjne?

Rezultat može biti da se dečkima u tinejdžerskoj dobi – energičnima, hiperaktivnima, eksplozivnima – prebrzo i nepromišljeno prilijepi etiketa na kojoj piše da su dečki ionako takvi i takvi će i ostati. To je ona opasna sintagma Boys will be boys, koja na kraju postane samoispunjavajuće proročanstvo. Društvo to od njih očekuje – i društvo vršnjaka, i društvo u širem smislu.

 

 

Komunikacija kao ključ
 

Koliko god sam u borbi s dvogodišnjim gegavcima mislila da je s tom malom tvrdoglavom djecom teško, zapravo i nije: kad shvatite neuromehanizme u podlozi njihovih reakcija, naučite kako izbjegavati trigere i kako pravim izborom riječi i odgovarajućim pakovanjem ukrotiti njihovu amigdalu. (Usput, to pali i s odraslima).

U odgoju je komunikacije uvijek važna, ali kad su djeca jako mala, to je komunikacija drukčije vrste. Ne očekuje se da s todlerom razgovarate kao da vam je ravnopravni partner u dijalogu i da uvažavate njegovo konstruktivno mišljenje – mada se neki i oko toga svojski trude. Jednostavno je, zapravo: treba ih shvatiti, s njima suosjećati, i uzimajući to u obzir, nastojati provesti svoje.

 

Mada tinejdžeri i adolescenti imaju poriv okretati se vršnjacima i zatvarati se u odnosu prema roditeljima, vrlo je važno da se od komunikacije ne odustane.

 

Dr. Siegel ističe da treba zadržati protok informacija, i obitelj i dalje treba biti neka vrsta sigurnosne mreže.

Za razliku od todlera, koji toj komunikaciji ne mogu bitno pridonijeti, adolescente nije samo poželjno, već i potrebno uključiti u rasprave, objasniti im što im se događa i dati širu sliku iza svih promjena usred kojih su se našli.

A da bismo im mogli sve to objasniti, moramo toga sami biti svjesni. Ne želite valjda ovisiti o hrvatskom školskom sustavu i pouzdati se isključivo u ljude koji su u njegovoj službi da objasne stvari vašoj djeci?

 

I zato je ovo odličan priručnik, i dobra knjiga. I još i zato što Siegelov ciljni čitatelj nije samo roditelj, već i adolescent: on se u tekstu izravno obraća i jednima i drugima. Oluja u mozgu osvijetlit će vam um pravim božićnim lampicama, i rasvijetliti nove perspektive.

Zbog žanra koji nije literarni, već publicistički i popularnoznanstveni, ovaj put naglasak nije na procesu čitanja. Jer čak i ako ne čitate –  kao neki ljudi koje ja poznam – na spomenute i obrađene teme možete pronaći gomilu podcasta, Ted-talkova i Youtube predavanja.

 

Vrijednost je u idejama o kojima ćete ozbiljno razmisliti i dalje ih istraživati, u teoriji i praksi. Jer s obzirom na sve što nam znanost i svakodnevni život govore, vrijeme je za reviziju adolescencije u umovima odraslih i onih koji se tako osjećaju: ne trebamo sjediti i čekati da prođe, već iskoristiti sve prednosti i pomoći toj velikoj djeci – ili "malim odraslima" – da iz toga životnog razdoblja izvuku najviše što je moguće.

 

Autor: Anda Bukvić

Preuzeto s gkr.hr

 

Čitanje djeci jedna je od onih aktivnosti koje se prenose iz naraštaja u naraštaj i svako dijete u njoj uživa.

 

Želite li da vaše dijete zavoli čitanje, neke korake morate poduzeti već u doba kada ono čini svoje prve korake.

• Knjigu najprije pročitajte sami. Kad znate što slijedi, čitat ćete s više živosti i lakše ćete u čitanje uključiti i dijete.
• Dozvolite djetetu da samo odabere što ćete mu čitati. Nemojte se iznenaditi kad višekratno poželi čitanje iste priče. Znači da je želi zapamtiti.
• Dok čitate, dijete vam treba sjediti u krilu ili vrlo blizu vas kako bi osjetilo bliskost.
• Pri čitanju se valja udobno smjestiti i isključiti izvore ometanja (radio, TV).
• Mala djeca posebno uživaju u čitanju ako mogu pratiti slike. Držite knjigu na prikladnoj udaljenosti kako bi dijete moglo razgledati slike.
• Čitajte polagano, sporije nego što inače govorite kako bi dijete moglo pratiti misao i zapamtiti pročitano.
• Kad dijete poželi, dozvolite mu da samo "čita" knjigu, izmišljajući priču, a vi slušajte.
• Što je dijete mlađe, priča treba biti kraća, jer će djetetova pažnja brže odlutati. Poštujte djetetove želje i prekinite priču u trenu kada dijete više nije zainteresirano za slušanje.
• Čitanje ne smije trajati predugo kako se dijete ne bi zamorilo i kako bi uskoro ponovno poželjelo da mu čitate.

Zajedničko čitanje slikovnica, kratkih priča i sl. Izvrstan je početak za razvoj predčitalačkih vještina. Često se roditeljima čini da je čitanje rezervirano samo za doba polaska u školu, ali pritom zaboravljaju da je to prirodan proces koji počinje s prvim izlaganjem pisanom tekstu.

 

Roditelj koji čita svom djetetu, potiče osjećaje uzajamnosti i bliskost.

• Čitajući djetetu, potičemo spoznaju i razumijevanje tuđih i vlastitih osjećaja.
• Čitajući, potičemo prihvaćanje i uvažavanje socijalnih načela i odnosa.
• Čitanjem potičemo razvoj djetetova govora.
• Čitajući, potičemo razvoj djetetova zapažanja i pamćenja.
• Čitajući djetetu, potičemo zaključivanje i usvajanje pojmova.
• Čitanjem potičemo djetetovu kreativnost i kritičko razmišljanje.
• Čitajući djetetu, pripremamo ga za samostalno čitanje.

 

Deset je načina na koji rituali čitanja mogu poticati dijete na kasnije uspješnije učenje.

 

Stvaranje posebnog mjesta za čitanje

Osigurajte stalno mjesto za čitanje, mjesto na kojem će se vaše dijete osjećati sigurno i ugodno. Smjestite se na omiljenom kauču, okruženi omiljenim igračkama i pokriveni omiljenom dekicom. Ovim potičete više-senzorni razvoj mozga. Kada se vaše dijete osjeća sigurno i ugodno, svi osjeti (njuh, okus, sluh, vid i dodir) su stimulirani. Vaše dijete će povezivati čitanje s ugodom, čitanje će postati nešto čega će se ono rado sjećati i rado mu se vraćati.

Približite se

Osigurajte djetetu osjećaj sigurnosti tako što ćete ga posjesti u krilo ili ga smjestiti što bliže sebi. Ovime smanjujete izlučivanje kortizola u mozak. Kortizol je hormon koji djeluje poput obrambenog mehanizma kada su ljudi prestrašeni ili se osjećaju nesigurno. Ovaj hormon može ometati učenje. Kada dijete sjedi što bliže vama (tijela vam se dodiruju), kortizol se luči značajno manje.

Jačajte djetetove potencijale za učenje

Počnite s kraćim pričama. Ubrzo ćete primijetiti da se djetetova pažnja povećala, pa nedugo zatim kako se opet povećala i tako stalno. Ovime povećavate zonu proksimalnog razvoja. Ova "zona" je razlika između onoga što dijete može naučiti samo i onoga što može naučiti uz pomoć odrasle osobe. Kako postupno povećavate vrijeme čitanja, dijete postaje sve pripremljenije za samostalno učenje.

Dramatizirajte

Koristite različite glasove, različite zvukove i sl. Kad čitate naglas, dramatizirajte različite likove. Ovime potičete slušnu percepciju djeteta. Kad je dijete u prilici slušati različite zvukove, ne samo da time priča postaje zabavnija, već kod djeteta potiče razvoj vještina kritičkog slušanja.

Čitajte i pratite tekst prstom

Dok čitate naglas, prelazite prstom ispod riječi, "podcrtajte" prstom naslov, autora i glavne riječi u priči. Ovime pomažete usvajanju smjera čitanja od lijeva na desno. Slijedite li riječi prstom, usmjeravate i djetetovo oko da prati tekst od lijeva prema desno. Osim toga, potičete fonemsku svjesnost. Fonemska svjesnost je mogućnost da čujemo, identificiramo i koristimo glasove u govornom jeziku. Čuti glas u riječi prvi je korak učenja čitanja.

Čitajte ponovno i ponovno

Možda ste se vi i zasitili jedne te iste priče koju vaše dijete voli stalno slušati, ali postoje razlozi zašto djeca žele čuti neku priču ponovno i ponovno. Time djeca organiziraju mišljenje višeg reda. Kada dijete čuje ili čita priču ponovno i ponovno, ono se uči predvidjeti ishode na osnovu prethodnog iskustva i prepoznavanja poznatih rečenica. Razvijaju pamćenje – čitanje iste priče ponovno i ponovno pomaže djeci razviti vještine pamćenja.

Osvijestite

Istaknite slike, oblike, boje i brojeve stranica naglašavajući ih dok čitate. Ovime potičete razvoj vizualne percepcije. Isticanjem različitih elemenata tiskanog teksta ili slike pomažete djetetu uočavati detalje na tiskanom materijalu.

Snaga riječi

Govorite što je moguće normalnije, no budite svjesni da naglašavate riječi što točnije i jasnije. Vaše vas dijete vrlo pozorno sluša! Ovime potičete razvoj govora. Kada vas vaše dijete sluša, ono sluša jezik koji se govori. To je proces u kojem pomažete djetetu da svoje misli pretoči u riječi i da istovremeno nauči osnovna pravila korištenja jezika.

Uspoređujte i uočavajte različitosti

Uspoređujte dok čitate, npr. Možete pitati dijete: "Koje je drvo više?", ili možete unositi elemente stvarnog života: "Ti imaš smeđu kosu, koje je boje kosa Snjeguljice?" Ovime potičete analitičko mišljenje. Uspoređivanjem i uočavanjem različitosti djetetu pomažete prepoznati odnose među stvarima i uočavanje različitosti i sličnosti.

Pričanje priče po sjećanju

Nakon što ste zajedno pročitali priču, propitajte dijete što se dogodilo na početku i na kraju priče, koji su glavni likovi i što im se dogodilo i sl. Ovime potičete mišljenje višeg reda. Dok dijete pokušava objasniti događaje svojim riječima, stimulira mišljenje višeg reda. Ovo može biti težak zadatak u početku, ali ubrzo ćete primijetiti kako je dijete naučilo procesirati informacije u višim kategorijama. Ova aktivnost istovremeno potiče i aktivnosti slušanja i razumijevanja.

 

Preneseno sa stranica DV Viškovo

 

Harfina izdanja koja možete čitati zajedno!

                  

Učenici s teškoćama su: učenici s teškoćama u razvoju, učenici s teškoćama u učenju, problemima u ponašanju i emocionalnim problemima i učenica s teškoćama uvjetovanim odgojnim, socijalnim, ekonomskim, kulturnim i jezičnim čimbenicima. To su učenici koji zbog svojih osobitosti (npr. oštećenja vida, oštećenja sluha, poremećaja govorno-jezične komunikacije, motoričkih poremećaja i kroničnih bolesti, sniženje intelektualne sposobnosti, poremećaja pažnje/hiperaktivnosti, poremećaja iz autističnog spektra itd.) imaju posebne odgojno-obrazovne potrebe.

Prema suvremenom, holističkom pristupu uspješnost učenika s teškoćama ovisi o vrsti i količini potpore koja im se pruža u školovanju i životu. Iz tog proizlazi da učenici s teškoćama mogu biti uspješni u redovitom školovanju ako im se pruži primjerena podrška, tj. provedu prilagodbe u nastavnom procesu i uvjetima školovanja.

Svrha učiteljske kreativnosti u procesu proučavanja jest pomoći učenicama u učenju kako bi postigli željene ishode u okviru pojedinoga gradiva ili programa.
Neki učenici uče brže, a drugi sporije, neki bolje čitaju od drugih, neki bolje računaju, neki učenici lijepo crtaju, neki brzo uče napamet… Cijela je lepeza različitih osobina važnih za učenje: intelektualnih, senzoričkih, motoričkih, emocionalnih, socijalnih, jezičnih, kulturnih i ekonomske prirode.
Različitost je najuočljivija kad se pojavljuje u svojim krajnjim oblicima. Tada govorimo o učenicima s posebnom odgojno-obrazovnim potrebama. Govoreći ovdje o različitostima učenika, mislimo na učenike s teškoćama koje ih priječe da uče na isti način kao njihovi tipični vršnjaci. Činitelji koji otežavaju učenje povezani su s djetetovim posebnostima/teškoćama, no najviše s osobinama okoline u kojoj uči i s interakcijom djeteta i okoline.

U pedagoškom smislu možemo reći da učenici s teškoćama mogu biti uspješni u stjecanju znanja, vještina i navika sukladno svojim sposobnostima ako im se ne pruži primjerena podrška u poučavanju i učenju, koje tijekom školovanja može biti privremena ili trajna.

Više u knjizi: Diferencirana nastava u inkluzivnoj školi

 

 

 

 

 

Što je pozitivna povratna informacija?

Pozitivna povratna informacija intuitivno se čini kao neupitno pozitivan način komunikacije roditelja i odgojitelja s djecom, no način na koji je ona formulirana i prenosi djeci može imati različite implikacije za dječji psihički razvoj.

Konvencionalna pozitivna povratna informacija je pohvala. Ukorijenjena je u našem društvu i često se koristi kao način mijenjanja ili potkrepljivanja dječjeg ponašanja. Tijekom proteklih nekoliko desetljeća, znanstvenici su pokušali shvatiti kakvo značenje pohvale poput “Dobar dečko!” ili “Bravo, kako si pametan!” mogu nositi i kako utječu na djecu.

Brojna su istraživanja dokumentirala povezanost pretjeranog hvaljenja i nepovoljnih učinaka na unutarnju motivaciju djeteta i osjećaj osobne vrijednosti. S druge strane, ohrabrenja koja djetetu šalju poruku da je viđeno i prihvaćeno te da se u njega vjeruje pridonose jačanju djetetove autonomije i pozitivne slike o sebi.

 

Učinak pohvale

Pohvala je pozitivna, dobronamjerna izjava, često namjerno upućena djeci radi poboljšanja samopouzdanja. Kako bi ispitali učinak takvih izjava, istraživači su razdvojili pohvale izražene za neku sposobnost ili osobinu (npr. “Baš lijepo pjevaš!“ ili “Bio si dobar dječak!“) od pohvala za trud i zalaganje (npr. “Stvarno si se potrudio!“).

 

Pohvale za osobinu (npr. “Bravo, kako si pametan/duhovit!“) pridonose razvijanju stava da su karakteristike ličnosti stabilne i nepromjenjive. Posljedica takvog stava je da djeca kad dožive neuspjeh u nekoj aktivnost, taj nepovoljan ishod pripisuju svojim urođenim osobinama za koje smatraju da se ne mogu unaprijediti ili dalje razvijati. Jednako tako, pokazuju sklonost svoje sposobnosti mjeriti razinom postignuća u određenoj aktivnosti. To ih čini u potpunosti usredotočenim na uspjeh zbog čega zanemaruju emocije i zaboravljaju da u aktivnosti mogu i uživati odnosno da su tu aktivnost (npr. pjevanje, crtanje, slaganje kocki, sport i sl.) vjerojatno i odabrali jer ih ona veseli.

Povrh toga, stav o nepromjenjivosti vlastitih osobina doprinosi strahu od neispunjenja standarda koje su postavili roditelji, učitelji i sl. i osjećaju srama u slučaju neuspjeha, što potiče emocionalnu ranjivost. To dalje vodi ka izbjegavanju izazovnih zadataka zbog čega djeca gube priliku za učenje i razvijanje svojih sposobnosti i vještina, manjem uživanju u igri i učenju i čak potiče na varanje.
 

Nadalje, pohvalu za uspjeh u laganom zadatku dijete može doživjeti kao nedostatak vjere u njegove sposobnosti ili kao nisku razinu sposobnosti što ugrožava osjećaj samopoštovanja.
 

Pohvala za osobinu i to kroz usporedbu s vršnjacima (“Ti si najbolji pomagač/matematičar/govornik u razredu!“), navodi djecu na to da procjenjuju vlastitu vrijednost s obzirom na to koliko su uspješni u odnosu na vršnjake. Ideja da dijete nije u nečemu uspjelo zbog nepopravljivih nedostataka koje druga djeca ne posjeduju, izaziva osjećaj frustracije i nemoći. Ako zbog stalne usporedbe s drugima dijete često zapada u negativna emocionalna stanja (npr. tjeskobe, ljutnje, bespomoćnosti) ta stanja mogu prerasti u prilično stabilne karakteristike koje umanjuju psihičku dobrobit i kasnije tijekom života.

 

Za mentalno zdravlje važno je djetetu objasniti da ne mogu svi ljudi biti u svemu uvijek izvrsni i pomoći mu da prepozna svoje jake osobine i prihvati osobine u kojima je osrednji ili slabiji te da zna da uvijek može odlučiti koje karakteristike želi dalje razvijati i na koje će se usmjeriti.
 

 

Ideja da su ljudske karakteristike urođene, pojavljuje se već u predškolskoj dobi i to, kako u pogledu intelektualnih osobina, tako i društveno-moralnih karakteristika.

Primjerice, ako dijete vjeruje da je biti “dobar” ili “zločest” datost ono će se u slučaju sukoba s vršnjacima biti sklono osjećati se kao pravednik te će uložiti manje truda u konstruktivno rješavanje spora. Takva se uvjerenja u djece razvijaju kada se dijete često etiketira kao “dobro”, “lijepo”, “osjetljivo”, “uredno” i sl. Te atribute dijete usvaja nesvjesno, a oni upravljanju ponašanjem poput naredbe ili instrukcije.

 

Površno dodjeljivanje etiketa bez nastojanja da se dijete stvarno razumije može dovesti do razvoja osobina koje nisu autentične djetetu.

Primjerice, roditelji neprestano hvale dijete za matematičke sposobnosti što ga potiče da zadrži nametnutu sliku o sebi te ulaže puno truda i sudjeluje na natjecanjima, proživljava visok stres koji to sve prati te konačno upisuje fakultet na koji su ga usmjerili roditelji, a pritom cijelo vrijeme zapostavlja neke svoje druge crte i sklonosti.

 

Izražavanje pretjerane pohvale i ponosa zbog dječjeg uspjeha, čak i kada se ne čini da dijete uživa u određenoj aktivnosti, suprotno uvriježenom mišljenju, ne pridonosi unutarnjoj motivaciji djeteta već zapravo djetetov uspjeh “pretvara” u uspjeh roditelja.

 

Dijete je sretno što je ugodilo roditelju, ali istovremeno počinje brinuti hoće li i u budućnosti dobivati istu razinu roditeljske pohvale i entuzijazma ako ne nastavi ispunjavati visoka roditeljska očekivanja.

 

U razrednom okruženju pohvale nastavnika pokazale su se povezanim s kraćom ustrajnošću u zadatku, većim oklijevanjem pri odgovaranju na pitanja, manjim brojem mogućih odgovora na pitanje i manjim očekivanjem uspjeha u teškim zadacima. To je razumljivo budući da su upravo pohvale sredstvo kojim se nameću visoka očekivanja i stvara nepotreban stres.

S druge strane, pohvala usmjerena na trud i zalaganje (“Stvarno si se puno trudila/trudio!“) potkrepljuje ulaganje napora, gledanje na izazovnu situaciju kao priliku za učenje i razvija uvjerenje da je uspjeh dostižan.

 

Učinak ohrabrenja

Transformiranje klasične verbalne pohvale u ohrabrenje koje nije vrijednosno prosuđujuće i predstavlja opis djetetovih psihičkih procesa koje izaziva neka aktivnost, rezultirat će drukčijim i povoljnijim razvojnim ishodima.

Kada roditelji pažljivo opažaju emocije koje u njihovoj djeci izaziva određena aktivnost i pokušavaju te osjećaje reflektirati djetetu kako bi mu pomogli razviti svijest o povezanosti njihovih misli, ponašanja i osjećaja, oni mu upućuju poruke ohrabrenja. Prepoznavanje kako je određena aktivnost ugodna ili poticajna za dijete i pokazivanje emocionalne usklađenosti s djetetom pojačava njegovu intrinzičnu motivaciju.

Primjerice, rečenica poput “Čini se da se svaki put jako veseliš ritmici!” prenosi dojam roditelja o djetetovim osjećajima, izražava njihovo prihvaćanje te povećava vjerojatnost da će dijete u odabranoj aktivnosti i ustrajati. Stoga je bolja od vrijednosne prosudbe u obliku pohvale “Odlična si plesačica!”

Na sličan način, izjava “Jako si ponosna na ono što si postigla! Predlažem da odemo i proslavimo to!” predlaže slavljenje dječjih osjećaja umjesto da nudi nagradu za uspjeh. Suprotno tome, izjava “Ovo je velika stvar; tvoj je tata jako ponosan na tebe! Sad ću ti kupiti novu opremu koju si htio!” fokusira se na zadovoljenje roditeljskih potreba i zarađivanje nagrade.

 

Priznanje izrečeno za angažman i trud koji dijete ulaže u aktivnost koju je samo odabralo jača djetetovu autonomiju jer se time izražava prihvaćanje djetetovih vlastitih odabira i ohrabruje ga se u njegovim postupcima i nastojanjima.

To ilustrira i poruka “Djeluješ mi vrlo zaokupljen ovim slagalicama i stvarno se trudiš složiti ih do kraja!” Ili “Marljivo si radila i na kraju si ostvarila svoj cilj!” Ili “Napravila si plan i sama osmislila kako ćeš ga provesti!”

 

Nadalje, ohrabrivanje djece u njihovim nastojanjima i pokušajima može ih navesti da uoče napredak koji su ostvarili kroz vrijeme bez potrebe da se uspoređuju s drugima. Socijalna usporedba može izazvati tjeskobu koja nepotrebno opterećuje dijete i tako zauzima dio njegovih kapaciteta koje bi se bolje iskoristilo kada bi se dijete u potpunosti moglo fokusirati na aktivnost i pritom u njoj uživati. Izjave poput “Ma pogledaj samo koliko si napredovala od zadnji put!” ili “Tvoji predmeti od plastelina svaki su put sve precizniji i detaljniji!” usmjeravaju djetetovu pažnju na njihov unutarnji proces i razvoj koji je iz tih procesa proizišao.

 

Osim toga, ohrabrenje pokazuje vjeru u djetetove sposobnosti i omogućuje djetetu da razvije povjerenje u samog sebe i prenese ga na veći broj svojih osobina i različite situacije. Internalizaciju povjerenja potiču rečenice poput “Uvjeren sam da ćeš to znati riješiti!” ili “Vjerujem da ćeš uspjeti to odraditi na svoj način!“

Isto tako, poruka ohrabrenja prenosi djetetu i to koliko roditelj ili skrbnik cijeni djetetov doprinos, trud ili pomoć. Primjerice, “Hvala ti puno na tvojoj pomoći!” ili “Oh, naveo si me da sagledam to na drugi način, jako zanimljivo, hvala ti na tome!“

 

Ohrabrenja koja ljudi čuju u djetinjstvu od značajnih osoba čine ih, kasnije u životu, manje ovisnima o prosudbama drugih, obično autoriteta te se više oslanjaju na vlastite vrijednosti i stavove. Češće ih pokreće unutarnja motivacija za stalnim napredovanjem, usavršavanjem i razvijanjem kreativnosti, a manje strah od neuspjeha, kritike ili lošeg statusa. Pritom postižu i veći osjećaj zadovoljstva zbog djelovanja u skladu s unutarnjim standardima.

 

Zaključak

Pružanje ohrabrenja kroz opisujuće poruke koje zrcale djetetove osjećaje prilikom bavljenja nekom aktivnošću, opisuju njihovu razinu udubljenosti ili angažmana u toj aktivnosti, prenose vjeru u njihove sposobnosti i uvažavanje njihovih nastojanja, proizlazi iz zdravog i poticajnog odnosa između djeteta i skrbnika koji je preduvjet za razvoj samopoštovanja i emocionalne otpornosti.

 

Izvor: Mira Đorđević / www.istrazime.com

 

Pročitajte i:

12 moćnih izraza koje koriste roditelji za lakši razgovor s djecom

Mentalno jaka djeca imaju roditelje koji odbijaju napraviti ovih 13 stvari

Dragi naši prijatelji,
 

Napišite nešto lijepo vezano za polazak djeteta u prvi razred; poželite svom prvašiću neku lijepu želju ili mu jednostavno čestitajte.

Tekst pošaljite na naš mail [email protected] ili ga, ako je kratak, jednostavno napišite na zid naše Facebook stranice.

Mi ćemo oslikati vaš tekst i objaviti ga na našoj stranici. (Ako želite možete samo poslati fotografiju vašeg prvašića.)

Pozovite prijatelje da nam se pridruže na Facebook stranici Knjige koje vole djecu i da lajkaju vašu sliku ili fotografiju.  Knjigom Pođimo u zemlju mašte nagradit ćemo četiri prvašića koja budu imala najveći broj “lajkova”.

U nagradnoj igri mogu sudjelovati svi oni koji za nekog prvašića priželjkuju nagradu (roditelji, bake, djedovi, rodbina i prijatelji…). Učitelji i odgojitelji također, jer će im knjiga pomoći u radu sa prvašićima.
U nagradnoj igri mogu sudjelovati samo osobe koje imaju prebivalište na području Hrvatske.

Nagradna igra počinje 12. 9. 2011 i traje do 30.9.2011. godine.
 
 
SRETNO!

 

 

Od svih promjena s kojima smo suočeni zadnjih nekoliko tjedana, među onima koje najviše utječu na naš svakodnevni život svakako su on-line provođenje nastave i rad od doma za dio roditelja. Iako je ovo prilika za većinu ljudi da više vremena provedu sa svojim obiteljima, svjesni smo potencijalnih izazova koji se mogu javiti pri ovoj nagloj promjeni obiteljske svakodnevice, naročito ako kod kuće imate djecu mlađe dobi.

Ono što smatramo da je najvažnije za naglasiti te od najveće pomoći je uvođenje strukture i dnevnog rasporeda.

I djeci i odraslima potrebne su korisne aktivnosti koje će im okupirati pažnju te skrenuti misli sa svega što se događa oko nas. Budući da je zadnjih dana jedini način da ostvarujemo socijalne odnose onaj preko društvenih mreža te da su one ujedno najdostupniji način zabave, lako je upasti u zamku prekomjernog korištenja tehnologije za vrijeme izolacije. Ipak, kako odraslima, tako i djeci, potrebno je ograničiti vrijeme provedeno na društvenim mrežama stoga u nastavku donosimo neke ideje kako provoditi vrijeme s djecom kod kuće.

Prije svega, možete razgovarati s djecom i provjeriti što bi ona htjela raditi, naglasiti im da ste otvoreni za njihove prijedloge i potruditi se ostvariti što više njihovih prijedloga (ovdje ne preuzimamo odgovornost ako oni požele od kuće napraviti bazen, a vi im omogućite to; sigurnost provedbe njihovih ideja ostavljamo vama na procjenu).
 

Aktivnosti

• Uključiti dijete u kuhanje (ovisno o dobi djeteta):

o Možete napisati popis namirnica potrebnih za ručak te se igrati da su kuhinja i ostava trgovine pa ga poslati u „kupovinu“
o Raditi voćne ražnjiće (djeci će biti zabavno, a i možda lakše pojedu voće)
o Dovoljno je da paze na vrijeme koje treba proći (npr. za kuhanje tjestenine – važno je da osjete da doprinose)
o Napraviti najobičniju smjesu za kolačiće te ih pustiti da ih sami oblikuju

• Razmislite čime ste se vi zabavljali kada ste bili manji te podučite djecu igrama vaše mladosti (npr. križić kružić, država-grad-selo, „vješala“, pogodi tko/što itd.)

• Ako su djeca predškolske dobi i tek uče abecedu, možete napraviti Memory sa slovima abecede (izrežite 60 komada papira i napravite dva „seta“ tako da na svaki papirić napišete jedno slovo abecede) – možete započeti s manje slova, ovisno o dobi djeteta; kada vi ili dijete pronađete par papirića na kojima piše jedno slovo, morate na papir napisati riječ koju znate da počinje tim slovom (ovo može poslužiti i za učenje stranog jezika – npr. reći riječ koja počinje tim slovom)

• Uz pomoć kuhinjskih stolica, plahti i pokrivača napravite svoj šator u zatvorenom (možete ga iskoristiti za gledanje filma ili piknik sa sendvičima)

• Uvedite obiteljske rutine (za vrijeme zajedničkog objeda ili prije spavanja neka svatko navede najbolju stvar koja mu se danas dogodila ili jednu stvar koju bi volio sutra izvršiti); također možete planirati svoju prvu avanturu nakon prolaska ovog perioda izolacije (izlet, putovanje, druženje s obitelji i prijateljima)

• Igrajte pantomime sa životinjama (ako djeca znaju čitati i pisati, neka svatko napiše po nekoliko životinja te izvlačite, ako ne, možete staviti u veliku vreću plišane igračke pa izvlačiti da drugi igrači ne vide)

• Uvedite vrijeme u danu za tjelovježbu, pokušajte uključiti sve članove obitelji (ovisno o prostoru, dobi i interesima djeteta to može biti gimnastika, ples, boks, yoga); ako dijete inače nešto trenira možete njega zamoliti da jedan dan vodi vježbe razgibavanja ili trening

• Pokušajte se s drugim roditeljima dogovoriti za igranje s drugom djecom preko neke od mreža koje vam omogućuju video pozive.

Jasno je da ove aktivnosti ovise o vremenu koje imate na raspolaganju i roditelji koji rade od kuće neće imati tu slobodu organizirati duge i zahtjevne igre, ali nešto od navedenog će se sigurno uklopiti u vaš raspored. Važno je odrediti vrijeme u danu koje ćete posvetiti isključivo djetetu. Na tom tragu, imajte na umu da tijekom ovog vremena ne trebate biti 24-satni zabavljači svoje djece. Pobrinite se da su im dostupni različiti izvori zabave i potaknite ih da ne traže zabavu samo preko računala ili mobitela. U redu je da osjete dosadu jer ih ona može potaknuti da sami osmisle aktivnosti za sebe, a i za cijelu obitelj.

 

Preneseno s Društva za psihološku pomoć

 

Prenosimo razgovor koji je s 24 sata vodio dr. Ranko Rajović, stručnjak za odgoj djece. U 24 pitanja otkrio im je koji savjet je dobio od svojih roditelja, ali i koje su najvažnije riječi koje djeca trebaju naučiti.

Najbolji savjet koji sam dobio od roditelja je da se igram koliko hoću, rekao je doktor Ranko Rajović. To je pravo djetinjstvo, dodaje. Rajović je liječnik iz Novog Sada i autor NTC programa učenja. 

Dr. Rajović govori o tome koja je razlika između djece nekad i sad, s koliko godina bi svojoj djeci najranije dozvolio mobitel, zašto su djeca danas zarobljena u virtualnom svijetu, koji je najčešći problem današnjih roditelja, trebamo li mijenjati metodologiju učenja, a odgovara i na mnoga druga pitanja.

Roditelji nikako ne bi trebali djeci pisati domaću zadaću. To je najgora usluga koju im mogu učiniti, objašnjava. Osim toga, roditelji koji su previše zaštitnički nastrojeni svojoj djeci ne čine uslugu.
– Ne daju djeci da se penju i skaču da se ne bi ozlijedili, a najbolje igre za razvoj pokreta i mozga su upravo takve.

Pogledajte video

 

Ovdje pročitajte izvorni tekst 24 sata

 

Dr. Rajović uskoro u Zagrebu!

Vezana literatura:

           

 

 

 

Nisam toliko udaljena od stvarnog svijeta da mislim da sam savršena majka. Znam da nisam, ali svim se silama trudim odgajati djecu na način koji stvara kreativnu, sigurnu i toplu okolinu. Riječi su jedan od najmoćnijih alata za stvaranje ili rušenje mirnog doma. Ah, ta snaga riječi!
 

Znam da riječi „nemoj plakati” mogu biti emocionalno štetne za djecu. Ipak, jednoga dana, kad sam potpuno izgubila strpljenje, čula sam se kako izgovaram te riječi bez puno suosjećanja. Moje je dijete bilo uznemireno zbog nečega što sam smatrala trivijalnim. Riječi „ne plači” samo su mi izletjele iz usta.

„I veliki dečki plaču!” mudro je progovorio kroz suze. Da, sine moj. I dječaci plaču, i trebali bi. (I ovdje zaista mislim na plakanje, ne cviljenje. Nitko ne želi slušati cvilež u svojoj kući.) Još jednom, možemo se okrenuti znanosti kako bismo razjasnili često feminiziranu temu – plakanje. Pokazalo se da je to i više od pukog manipulativnog sredstva koje koristimo kako bismo natjerali vodu na svoj mlin. 

 

Zašto je plakanje dobro za zdravlje

Emocionalni plač (za razliku od suza zbog vjetra ili rezanja luka) tijelu omogućava da na zdrav način obradi intenzivan stres i/ili emocije. Istraživači su otkrili da se kemijski sastav tih suza razlikuje od neemocionalnih suza.

Emocionalne suze zapravo sadrže:

• hormon stresa (jedan od njih je kortizol)
• prolaktin
• prirodni lijek protiv bolova (leucin-enkefalin)
• mangan, koji je prirodni regulator raspoloženja.

Taj kemijski sastav pravih suza zapravo objašnjava zašto se nakon dobrog plača osjećate bolje. Budući da tijelo otpušta hormon stresa, mentalno se stanje poboljšava, a osoba koja plače osjeća olakšanje. Kad dječacima kažemo da ne plaču, prekidamo njihov zdravi način obrade emocija. Kako se hormoni stresa nakupljaju bez oslobađanja, nastaje temelj za bijes, ljutnju i depresiju.

Osim toga, kad dječacima govorimo da ne plaču, samo dodatno naglašavamo rodne stereotipe.

Budi muško. Nemoj plakati poput curice. Nemoj biti papak. Samo cure plaču. Samo bebe plaču.

Istraživanje o kemijskom sastavu suza kaže da emocionalne suze nose hormone stresa iz tijela – bilo da se radi o muškarcima ili ženama. To znači da plakanje nije svojstveno samo ženama; plakati je ljudski.
 

Kad dječacima kažemo da ne plaču, postoje dvije posljedice:

• Dječacima namećemo stereotip zbog kojeg se prisilno udaljavaju od svih emocija koje se ne smatraju muškima.
• Svaka djevojka koja plače postaje inferiorna.

Ali plakanje nije samo za djevojke, već za sve ljude. Ono predstavlja sigurnosnu mrežu koja nam pomaže obraditi emocije prije nego što nam kap prelije čašu. Naučite svoje sinove plakati, naučite ih kako obraditi svoje emocije. Ma neka nauče barem nešto o emocijama! Govorite kćerima o empatiji, naučite ih kako utješiti dječaka koji plače, naučite ih da se nikada ne rugaju dječaku (ili muškarcu) koji plače.
 

Plakanje pomaže zacijeliti rane

Certificirani savjetnik za veze Chris Armstrong naglašava važnost plakanja kao dijela procesa ozdravljenja.

Armstrong tvrdi: „Plakanje je ispušni ventil koji je manje štetan od izolacije, bijesa ili pasivne agresivnosti. To je mehanizam za trenutačno olakšanje koji omogućava brži početak procesa ozdravljenja. Kad muškarci žele plakati, ali ne plaču, oni jednostavno mijenjaju taj čin za nešto drugo. Tada sve što je uzrokovalo tu emociju postaje još teže. Bez obzira na to pokušava li se dječak oporaviti od silnih emocija nakon naporna dana na igralištu ili muškarac plače nakon prekida, suze mogu djelovati prilično terapeutski.”
 

Plakanje pomaže spriječiti mentalne poremećaje

Iako se prednosti plakanja na prvi pogled mogu činiti zabrinjavajuće, profesor William Pollack s Harvarda predstavio je svoje istraživanje na konferenciji o prevenciji nasilja nad mladima koju je organizirala Njujorška akademija znanosti. Pollack je držao predavanje u kojem je istaknuo da su bijes i prekid veze kod dječaka osnovni razlozi za sve češću dijagnozu ADHD-a i depresije.

Ona ideja da bi dječaci (prerano) trebali postati „čvrsti i neovisni” često stvara emocionalne zapreke, što može dovesti do depresije, ljutnje i bijesa. Rješenje? Naučite svoje dječake kako se nositi s emocijama i kako plakati. Dječaci ne trebaju „očvrsnuti”. Ne moraju svoje emocije gurati pod tepih.

A onima koji se boje da će se agonija nastaviti kažem: Proživljavanje emocija ne stvara krhku i osjetljivu generaciju. Upravo se po tome ljudi razlikuju od ostatka životinjskog carstva. Kad prihvatimo svoje emocije i naučimo ih regulirati, život postaje posebno lijep. Dakle, sljedeći put kad vaš dječak zaplače, zastanite i oduprite se porivu da izgovorite one riječi – nemoj plakati.
 

Napisala: Kathryn Trudeau

Uz pomoć Harfinih izdanja koja su na popustu tijekom Tjedna psihologije, jačajte svoju emocionalnu inteligenciju i pomozite djetetu razvijati njegovu.

 

Japanci su poznati po inteligenciji, dobrom zdravlju i pristojnosti. Ali, zašto je ta nacija toliko jedinstvena i drugačija od ostatka svijeta? Mislimo da smo našli odgovor: imaju nevjerojatno dobar edukacijski sustav!

 

1. Najprije manire, a onda znanje

U japanskim školama učenici ne polažu nikakve testove sve dok ne dođu do četvrtog razreda (u dobi od 10 godina). Pišu samo manje testove. Vjeruje se da u prve tri godine škole cilj nije procjenjivati znanje ili učenje djeteta, nego utemeljiti dobre manire i razviti mu karakter.

Djecu se poučava poštovanju prema drugima i kako da budu nježni prema životinjama i prirodi. Također uče kako biti velikodušna, osjećajna i empatična. Osim toga, djecu se poučava kvalitetama poput hrabrosti i odlučnosti, samokontrole i pravednosti.

 

2.  Akademska godina započinje 1. travnja

Dok većina škola i sveučilišta u svijetu počinje svoje akademske godine u rujnu ili listopadu, u Japanu školska godina počinje u travnju.

Prvi dan škole često se podudara s jednim od najljepših prirodnih fenomena – cvjetanjem trešanja.

Akademska godina je podijeljena u 3 tromjesečja:

travanj – 20. srpnja
rujan – 26. prosinca
7. siječnja – 25. ožujka.

Japanski učenici imaju 6 tjedana praznika ljeti i pauzu od dva tjedna zimi i na proljeće.

 

3.  Većina japanskih škola ne zapošljava domare ili čistače – učenici sami čiste svoju školu

U japanskim školama učenici moraju sami očistiti učionice, restorane, čak i zahode. Pri čišćenju učenici su podijeljeni u male grupe, a dodjeljuju im se zadaci koji se izmjenjuju tijekom godine. Japanski edukacijski sustav vjeruje da će ih navika da počiste za sobom naučiti učenike da rade u timu te da pomognu jedni drugima.

Osim toga, činjenica da provode vlastito vrijeme i trud čisteći pomaže djeci da poštuju svoj rad i rad drugih.

 

4.  U japanskim školama školski ručak je osiguran putem standardiziranog jelovnika i jede se u učionici

Japanski edukacijski sustav daje sve od sebe kako bi osigurao da učenici jedu zdrave i uravnotežene obroke.

U javnim osnovnim i srednjim školama ručak se učenicima priprema u skladu sa standardiziranim jelovnikom koji su razvili ne samo kvalificirani kuhari, nego i zdravstveni radnici. Svi učenici jedu u učionicama zajedno s nastavnikom. To pomaže izgraditi pozitivne odnose učitelja i učenika.

 

5.  Radionice koje se održavaju nakon nastave vrlo su popularne u Japanu

Da bi mogli upisati dobru srednju školu, većina japanskih učenika ide i u "pripremne škole" ili pohađa privatne radionice.

Satovi se u tim školama održavaju navečer. Vidjeti mnoštvo male djece kako se vraćaju s tečajeva kasno navečer česta je pojava u Japanu. Japanski učenici imaju osmosatni školski dan, ali uz to uče čak i tijekom praznika i vikendima. Stoga nije čudno da učenici u toj zemlji gotovo nikad ne ponavljaju razrede u osnovnoj ili srednjoj školi.

 

6.  Osim tradicionalnih predmeta, japanski učenici uče kaligrafiju i poeziju

Japanska kaligrafija, ili shodo, umjetnost je pisanja hijeroglifa na rižinom papiru. Japancima je shodo umjetnost ništa manje popularna od tradicionalnog slikarstva. S druge strane, haiku je oblik poezije koji koristi jednostavne izraze za prenošenje dubokih emocija čitateljima. Shodo i haiku uče djecu da poštuju svoju kulturu i višestoljetnu tradiciju.

 

7.  Gotovo svi učenici moraju nositi školske odore

Gotovo sve srednje škole zahtijevaju od učenika da nose školske odore. Dok neke škole imaju vlastite, tradicionalna japanska školska odora sastoji se od vojnog stila za dječake i mornarskog odijela za djevojčice.

Namjena je odora da se ukinu društvene barijere među učenicima i potakne radno raspoloženje. Osim toga, nošenje školskih odora pomaže promovirati osjećaj zajedništva među djecom.

 

8.  Stopa pohađanja nastave u Japanu je oko 99,99 posto

Vjerojatno je svatko od nas barem jednom izostao iz škole. No, japanski učenici ne "markiraju", niti kasne u školu.

Štoviše, oko 91 posto učenika u Japanu kaže da nije nikad, ili samo na nekim satovima, ignoriralo ono što učitelj govori.

Koliko se drugih zemalja može pohvaliti takvim statistikama?

 

9.  Jedan jedini testi odlučuje o budućnosti učenika

Na kraju srednje škole japanski učenici pišu vrlo važan test koji odlučuje o njihovoj budućnosti.

Učenik može izabrati samo jedan fakultet koji bi želio upisati, a on zahtijeva određeni broj bodova. Ako ga učenik ne dostigne, vjerojatno neće studirati. Konkurencija je vrlo jaka – samo 76 posto onih koji završe srednju školu nastavlja obrazovanje. Stoga nije čudno što je vrijeme pripreme za više obrazovanje nazvano „ispitnim paklom“.

 

10.  Fakultetske godine su najbolji praznici u životu

Nakon što prođu kroz „ispitni pakao“ japanski učenici obično uzimaju kratku pauzu.

U toj zemlji fakultetske godine obično se smatraju najboljim godinama u životu.

Japanci ponekad taj period nazivaju "odmorom" prije posla.

 

Preneseno sa Školskog portala

Španjolca Pabla Pinedu smatraju osobom s posebnim potrebama – a on je prvi Europljanin s Downovim sindromom koji ima fakultetsku diplomu. Pablo Pineda rođen je s Downovim sindromom. U njegovu genetskom naslijeđu kromosom 21 nije, kako je to uobičajeno, dvostruk, već trostruk.

Djeca s Downovim sindromom, kaže prognoza pri njihovu rođenju, cijeloga života neće moći nadići psihičku razinu četverogodišnjaka. „Jednostavno nam ne daju priliku“, žali se Pineda, „i u udžbenicima naš je životni put opisan kao slijepa ulica.“ Usprkos svemu Pineda je pronašao izlaz i već godinama živi posve drukčije od takvih prognoza. On je naime prvi Europljanin s Downovim sindromom koji je završio studij pedagogije, a nakon te prve diplome namjerava u prosincu steći i diplomu iz psihopedagogije.

Dok je bio dijete, Pablo dugo vremena nije ni naslućivao da nešto s njim nije u redu. Dok je išao u prvi razred, jednom su ga pozvali u zbornicu. Ondje mu se jedan ljubazni muškarac s bradom predstavio kao gospodin Miguel i upitao ga zna li on uopće da ima Downov sindrom. „Naravno“, odgovorio je Pablo, iako zapravo nije imao pojma o čemu to govori taj nepoznati gospodin.

„Imao sam sreću jer me roditelji, a tako i okolina, nikada nisu doživljavali kao bolesno dijete. Također sam imao sreću jer sam naišao na učitelje koji su me jednostavno iskreno voljeli“ rekao je Pineda.

Danas 88% djece s Downovim sindromom u Španjolskoj ide u redovne škole upravo zahvaljujući Pablu.