Nisam toliko udaljena od stvarnog svijeta da mislim da sam savršena majka. Znam da nisam, ali svim se silama trudim odgajati djecu na način koji stvara kreativnu, sigurnu i toplu okolinu. Riječi su jedan od najmoćnijih alata za stvaranje ili rušenje mirnog doma. Ah, ta snaga riječi!
 

Znam da riječi „nemoj plakati” mogu biti emocionalno štetne za djecu. Ipak, jednoga dana, kad sam potpuno izgubila strpljenje, čula sam se kako izgovaram te riječi bez puno suosjećanja. Moje je dijete bilo uznemireno zbog nečega što sam smatrala trivijalnim. Riječi „ne plači” samo su mi izletjele iz usta.

„I veliki dečki plaču!” mudro je progovorio kroz suze. Da, sine moj. I dječaci plaču, i trebali bi. (I ovdje zaista mislim na plakanje, ne cviljenje. Nitko ne želi slušati cvilež u svojoj kući.) Još jednom, možemo se okrenuti znanosti kako bismo razjasnili često feminiziranu temu – plakanje. Pokazalo se da je to i više od pukog manipulativnog sredstva koje koristimo kako bismo natjerali vodu na svoj mlin. 

Zašto je plakanje dobro za zdravlje

Emocionalni plač (za razliku od suza zbog vjetra ili rezanja luka) tijelu omogućava da na zdrav način obradi intenzivan stres i/ili emocije. Istraživači su otkrili da se kemijski sastav tih suza razlikuje od neemocionalnih suza.

Emocionalne suze zapravo sadrže:

• hormon stresa (jedan od njih je kortizol)
• prolaktin
• prirodni lijek protiv bolova (leucin-enkefalin)
• mangan, koji je prirodni regulator raspoloženja.

Taj kemijski sastav pravih suza zapravo objašnjava zašto se nakon dobrog plača osjećate bolje. Budući da tijelo otpušta hormon stresa, mentalno se stanje poboljšava, a osoba koja plače osjeća olakšanje. Kad dječacima kažemo da ne plaču, prekidamo njihov zdravi način obrade emocija. Kako se hormoni stresa nakupljaju bez oslobađanja, nastaje temelj za bijes, ljutnju i depresiju.

Osim toga, kad dječacima govorimo da ne plaču, samo dodatno naglašavamo rodne stereotipe.

Budi muško. Nemoj plakati poput curice. Nemoj biti papak. Samo cure plaču. Samo bebe plaču.

Istraživanje o kemijskom sastavu suza kaže da emocionalne suze nose hormone stresa iz tijela – bilo da se radi o muškarcima ili ženama. To znači da plakanje nije svojstveno samo ženama; plakati je ljudski.
 

Kad dječacima kažemo da ne plaču, postoje dvije posljedice:

• Dječacima namećemo stereotip zbog kojeg se prisilno udaljavaju od svih emocija koje se ne smatraju muškima.
• Svaka djevojka koja plače postaje inferiorna.

Ali plakanje nije samo za djevojke, već za sve ljude. Ono predstavlja sigurnosnu mrežu koja nam pomaže obraditi emocije prije nego što nam kap prelije čašu. Naučite svoje sinove plakati, naučite ih kako obraditi svoje emocije. Ma neka nauče barem nešto o emocijama! Govorite kćerima o empatiji, naučite ih kako utješiti dječaka koji plače, naučite ih da se nikada ne rugaju dječaku (ili muškarcu) koji plače.
 

Plakanje pomaže zacijeliti rane

Certificirani savjetnik za veze Chris Armstrong naglašava važnost plakanja kao dijela procesa ozdravljenja.

Armstrong tvrdi: „Plakanje je ispušni ventil koji je manje štetan od izolacije, bijesa ili pasivne agresivnosti. To je mehanizam za trenutačno olakšanje koji omogućava brži početak procesa ozdravljenja. Kad muškarci žele plakati, ali ne plaču, oni jednostavno mijenjaju taj čin za nešto drugo. Tada sve što je uzrokovalo tu emociju postaje još teže. Bez obzira na to pokušava li se dječak oporaviti od silnih emocija nakon naporna dana na igralištu ili muškarac plače nakon prekida, suze mogu djelovati prilično terapeutski.”
 

Plakanje pomaže spriječiti mentalne poremećaje

Iako se prednosti plakanja na prvi pogled mogu činiti zabrinjavajuće, profesor William Pollack s Harvarda predstavio je svoje istraživanje na konferenciji o prevenciji nasilja nad mladima koju je organizirala Njujorška akademija znanosti. Pollack je držao predavanje u kojem je istaknuo da su bijes i prekid veze kod dječaka osnovni razlozi za sve češću dijagnozu ADHD-a i depresije.

Ona ideja da bi dječaci (prerano) trebali postati „čvrsti i neovisni” često stvara emocionalne zapreke, što može dovesti do depresije, ljutnje i bijesa. Rješenje? Naučite svoje dječake kako se nositi s emocijama i kako plakati. Dječaci ne trebaju „očvrsnuti”. Ne moraju svoje emocije gurati pod tepih.

A onima koji se boje da će se agonija nastaviti kažem: Proživljavanje emocija ne stvara krhku i osjetljivu generaciju. Upravo se po tome ljudi razlikuju od ostatka životinjskog carstva. Kad prihvatimo svoje emocije i naučimo ih regulirati, život postaje posebno lijep. Dakle, sljedeći put kad vaš dječak zaplače, zastanite i oduprite se porivu da izgovorite one riječi – nemoj plakati.
 

Napisala: Kathryn Trudeau

Uz pomoć Harfinih izdanja koja su na popustu tijekom Tjedna psihologije, jačajte svoju emocionalnu inteligenciju i pomozite djetetu razvijati njegovu.