Hrvatski srednjoškolci ne vole ići u školu, nezadovoljni su komunikacijom u obitelji, redovito konzumiraju alkohol i marihuanu, a zbog tuge i bezvoljnosti razmišljaju o samoubojstvu, ali ga i planiraju.
 

Pokazalo je to istraživanje tima znanstvenica Laboratorija za prevencijska istraživanja, Odsjeka za poremećaje u ponašanju zagrebačkoga Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta. Time su samo potvrdile višegodišnja upozoravanja stručnjaka, ponajprije školskih psihologa i pedagoga, da se o mentalnome zdravlju naših učenika ne brine dovoljno.

Kako i bi, kada je ocjena još uvijek jedino mjerilo nečije sreće i uspjeha. Kad se od petog do osmog razreda trči za ocjenom koja će osigurati upis u srednju školu, a potom se iduća četiri razreda trči za ocjenama i instrukcijama kako bi bili što uspješniji na državnoj maturi. O preopterećenosti đaka tijekom tih silnih trčanja, izloženosti raznim traumama i međuvršnjačkome nasilju, obiteljskim problemima i sve češćem siromaštvu sustav ne vodi brigu. Odnosno, reagiramo tek kada se dogodi neko „zlo”. I dok u osnovnim školama još ima mjesta za preventivno-odgojna djelovanja, srednjoškolci su zapravo prepušteni sami sebi, iako o životu pojma nemaju. Niti imaju koga pitati. Na društvenim mrežama, odnosno u samoći svojih soba provode većinu vremena, pa ovakva saznanja do kojih su došle istraživačice s ERF-a nikoga ne bi trebale čuditi. Ali bi barem trebala biti poziv na buđenje.
 

Djevojke u (većem) problemu

Nakon istraživanja u Zagrebu gdje je prikupljen reprezentativni uzorak od 4821 adolescenta, u drugome valu ispitivanja pozitivnog razvoja uključeno je 5317 srednjoškolaca iz Pule, Varaždina, Splita i Osijeka.

Dakle, istraživanjem Odsjeka za poremećaje u ponašanju obuhvaćeno je 10 138 učenika od prvog do četvrtog razreda srednje škole, iz ukupno 77 škola (25 škola iz grada Zagreba te 52 škole iz ostala četiri grada).

Budući da se češće ovakva istraživanja rade s osnovnoškolskom populacijom, onda su podatci koje su prikupile znanstvenice s ERF-a vrlo važni i daju uvid u emocionalno i psihičko stanje naših adolescenata, odnosno srednjoškolske populacije. A ti bi podatci trebali zabrinuti sve koji se bave mladima.

Mora nas zabrinuti da više od 25 posto mladića i djevojaka ne izražava zadovoljstvo niti komunikacijom u obitelji niti obiteljskim životom, pri čemu su djevojke nezadovoljnije. Istodobno, djevojke su bitno uspješnije u školi od mladića, ali ukupno gledajući samo 39 posto mladih voli ići u školu. Tek 52 posto učenika smatra da ih škola potiče na razmišljanje i stvaranje novih ideja, dok ih samo 40 posto doživljava sadržaje predmeta zanimljivima.

Za doc. dr. sc. Mirandu NOVAK, voditeljicu projekta i ovog istraživačkog tima ERF-a, nema sumnje – dobiveni podatci zaista pokazuju da je nužno što prije reagirati na utvrđeno stanje, što je dužnost stručne i znanstvene javnosti, pogotovo zato što sličnih istraživanja koja sveobuhvatno idu na razna okruženja (pojedinca, obitelj, školu, zajednicu) u Hrvatskoj ima malo:

– Zaista je teško i nezahvalno reći što više zabrinjava. Mene više zabrinjavaju djevojke općenito. Po literaturi mi i očekujemo da su one više takoreći u problemu, da se lošije osjećaju, imaju više anksioznih i depresivnih simptoma, no u hrvatskom patrijarhalnom kontekstu, čini se da se nešto ozbiljno zbiva sa socijalizacijom djevojaka i treba im podrška.

Pitamo je što možemo učiniti da poboljšamo mentalno zdravlje naših adolescenata. Budući da u školama provode velik dio dana, zanima nas jesu li naši učitelji i profesori uopće dovoljno kompetentni prepoznati npr. ovisnika o marihuani ili kockanju ili pak depresivnu djevojku koja razmišlja o suicidu. Nažalost nisu, odgovara Novak.

– To, jasno, ovisi o osobnoj varijabli i o tome kakvi su inače kao osobe, koliko su skloni promišljanju o drugima, koliko su se sami educirali. S jedne strane, važno je reći da učitelje zbog toga ne treba kriviti. Stvar je u tome da ih za brigu o problemima djece i mladih uopće nisu pripremali u tijeku njihova obrazovanja. S druge strane, današnji je trenutak toliko složen da će učiteljima sve važnije biti relacijske kompetencije, stvaranje brižnih odnosa, prepoznavanje problema i pružanje pomoći. Te će vještine postati preduvjet da mogu predavati propisani sadržaj.
 

Reforma mora bez politike

Na tome je tragu Hrvatski zavod za javno zdravstvo pokrenuo pilot-program PomoziDa, u čijem je osmišljavanju sudjelovala i dr. Novak, a upravo se odnosi na opismenjavanje nastavnika o prepoznavanju problema te davanje podrške i prve pomoći kad uoče probleme mentalnog zdravlja. Ipak, i dalje je porazna činjenica da mnoge škole nemaju kompletirane stručne suradnike, da postoje škole gdje jedva imaju jednog pedagoga ili psihologa ili pak nekoliko škola dijeli jednoga socijalnog pedagoga. Novak se pita – kakva je to reforma školstva ako nemamo oformljene i kompletirane stručne timove:

– Važno je da sve škole imaju minimum jednakosti standarda i država bi za to trebala naći novac. Nije mi jasno kako uopće škole bez potrebnih stručnih suradnika rade. Nerijetko su to upravo škole koje ni u lokalnoj zajednici nemaju kome uputiti učenike. Zato promjene trebaju biti sustavne i usmjerene i na zapošljavanje stručnoga kadra, i na osnaživanje nastavnika i na dobro informiranje i roditelja i djece.
 

Izvanredna profesorica dr. sc. Josipa MIHIĆ objašnjava nam da pitanje „ljubavi” prema školi dosad nikad nije bilo postavljeno tako velikom broju hrvatskih srednjoškolaca i činjenica da njih samo 39 posto voli ići u školi zabrinjava. Naime, budući da u školi provode znatan dio svog vremena, a ne vole školu, to uvelike utječe na njihovu motivaciju, akademski uspjeh, ali i prije svega mentalno zdravlje i dobrobit. Tim više što se privrženost školi u raznim istraživanjima pokazala jako snažnim zaštitnim čimbenikom u pozitivnom razvoju mladih, pa ovakvi podatci traže još ozbiljniju reformu modaliteta obrazovanja u Hrvatskoj.

– Mlade je važno usmjeravati prema kreativnom promišljanju, hrabrosti i primjeni novih pristupa rješavanju problema. Ministarstvo i ključni ljudi u Hrvatskoj polako uviđaju važnost modela poučavanja koji će poticati inovativnost, kreativnost, interaktivan rad i praktičnu primjenu znanja i vještina, međutim za navedeno su potrebne dubinske i sustavne promjene u diskursu obrazovnog sustava koji imamo. Na reformi našeg obrazovanja treba raditi sustavno, dubinski i uključivanjem svih relevantnih dionika i stručnjaka. Najvažnije, osuvremenjivanje obrazovanja nikako ne bi smjelo biti pod utjecajem političkih promjena niti ugroženo njima – smatra Mihić.

Nema prave prevencije

Jasno je istraživačicama s ERF-a da ni ulaganje u digitalne vještine ne bi trebalo biti okosnica reforme obrazovnog sustava, naprotiv. Mladima trebaju socijalno-emocionalne vještine poput stvaranja i održavanja odnosa, rješavanja problema, komunikacije i suosjećanja s drugima, samoregulacije, svjesnosti o sebi, svojim emocijama i potrebama. To se već godinama pokazuje ključnima za razvoj zdravih, autentičnih, kreativnih i produktivnih mladih ljudi koji mogu nositi pozitivne promjene u društvu.

Rezultati istraživanja upozoravaju i na problem vršnjačkog nasilja. Čak 39 posto mladih navodi da su jednom ili češće u posljednjih mjesec dana vidjeli kako netko od vršnjaka zlostavlja drugog učenika, a 18 posto navodi da su i sami doživjeli nasilje. Problem je u tome, kaže nam Mihić, što se u hrvatskim školama ne provode sustavni program prevencije nasilja. Nekoliko radionica s temom nasilja nije preventivni program niti su programi koji potiču izvanškolske aktivnosti učenika dovoljni za prevenciju nasilničkog ponašanja:

– U svijetu se zna što je potrebno da bi se stope vršnjačkog nasilja umanjile. Potrebni su nam utemeljeni programi socijalno-emocionalnog učenja od predškolske dobi do kraja osnovnoškolskog obrazovanja. Međupredmetne teme koje se trenutačno provode u kurikulu osnovnoškolaca nisu dovoljne za razvoj ovih vještina. To je kao da kažete da će dijete naučiti dobro računati tako da mu ponudite jedan sat matematike mjesečno. To se neće dogoditi. Socijalno-emocionalni razvoj traži i zaslužuje svoje vrijeme svakoga tjedna kao i drugi školski predmeti. Problem je u tome što je školski raspored i sadržaj vrlo opterećen i prostora za nove sadržaje trenutačno je vrlo malo! 

Istraživanje je pokazalo i ono što zapravo znamo; da naši srednjoškolci često konzumiraju alkohol, odnosno dvije trećine njih popilo je nešto u posljednjih mjesec dana. Pritom mladići češće konzumiraju alkohol od djevojaka. Kako pak dolaze do njega, posebno je pitanje, budući da ne treba zaboraviti činjenicu kako je točenje i prodaja alkohola mladima do 18 godina u Hrvatskoj zabranjeno zakonom.

Marihuana je drugo sredstvo ovisnosti koje mladi najčešće konzumiraju, njih 15 posto pušilo je u posljednjih mjesec dana. Treći je porok odlazak u kladionice.
 

Otuđivanje i usamljenost

Zanimljiv je i podatak da u romantičnim vezama njih 11,6 posto doživljava neki oblik nasilnog ponašanja, ali su mladići ti koji češće prijavljuju nasilje djevojaka. Što se tiče rizičnoga seksualnog ponašanja, 23 posto mladih imalo je iskustvo oralnog spolnog odnosa (20 posto prije 14. godine života). Isti je ukupno postotak, njih 23,5 posto imalo cjelokupan spolni odnos (11 posto prije 14. godine života).

Pozadina svega definitivno je nedovoljna briga cijelog sustava o emocionalnome zdravlju naše djece i srednjoškolaca. Prof. dr. sc. Martina FERIĆ upozorava da nas, nažalost, nitko ne uči kako prepoznavati osjećaje, imenovati ih i prikladno izražavati. Nitko nas ne uči kako razgovarati o njima. Nekako se podrazumijeva da to učimo iskustvom. I mnogi od nas tako i nauče. Ipak, podrška u obitelju je ključna:

– Istraživanja pokazuju kako je istinska zainteresiranost za život djeteta važna za dobre odnose i podržavanje pozitivnog razvoja mladih. Obiteljski život često je pun dogovora o organizacijskim stvarima i premalo je razgovora o tome kako članovi obitelji prolaze kroz dan, što im je bilo izazovno, što ih je oduševilo, razveselilo, ohrabrilo, kako se osjećaju. O takvoj je zainteresiranosti riječ i za to je potrebno naći vremena. Alternativa je tome osjećaj usamljenosti i otuđivanje. U današnjem svijetu toga je previše i, po mojem mišljenju, otuđivanje je jedan od razloga zašto nam društvo izgleda tako kako izgleda.

Sve više i češće, upravo zbog takvoga ubrzanog načina življenja, škole preuzimaju zadaću odgoja djece od roditelja. Ipak, pitanje je mogu li uopće obavljati tu zahtjevnu zadaću. Ili je pak baš taj model funkcioniranja društva doveo do ovako loše mentalne slike naših srednjoškolaca. Ferić smatra da u školama djeca i mladi, osim akademskih vještina, imaju prilike učiti o odnosima. Kako s vršnjacima, tako i s odraslima. U tom smislu važno je da učitelji i profesori budu svjesni koliko njihove socijalno emocionalne vještine, pa posljedično i odnosi koji stvaraju s mladima, utječu na njihov razvoj:

– Međutim, odgoj djece i mladih zadaća je cijelog društva. Roditelji jesu primarni skrbnici i njihov je utjecaj možda najveći. No i ti roditelji žive u društvu koje, nažalost, ne promiče vrijednosti poput preuzimanja odgovornosti, pravednosti, brige za druge, poštovanje i uvažavanje. S jedne su strane agresivni diskurs, a s druge osjećaj bespomoćnosti u odnosu na ono što se događa u društvu postali naša svakodnevnica. Svi dijelovi društva – obrazovne institucije, zajednica, mediji i drugo – oblikuju i utječu na živote svih nas pa tako, možda i više, na živote mladih ljudi. I svi mi – i roditelji, odgajatelji, učitelji, profesori, stručnjaci, znanstvenici, mediji, donositelji odluka i političari – moramo se upitati stvaramo li okruženja koje promiču pozitivan razvoj djece i mladih i njihovo pozitivno mentalno zdravlje. I svi moramo preuzeti odgovornost za društvo koje stvaramo!
 

Sustav čini štetu

Upravo bi spomenuti donositelji odluka ovakve nalaze Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta trebali shvatiti kao jasan poziv za promjene. U svjetskom kontekstu stručnjaci već nekoliko desetljeća govore da u školovanju fokus treba maknuti s akademskih sadržaja, zaključuje voditeljica istraživačkog tima doc. dr. sc. Miranda Novak:

– U današnjem svijetu nije problem naći informaciju i nešto naučiti. Stoga je zadatak osnovne i srednje škole podržati cjelokupan razvoj učenika, osigurati dobre odnose, promicati odrasle kao modele. Treba ulagati u programe razvoja socijalnih i emocionalnih kompetencija te promicanje mentalnog zdravlja. Čini se da naš sustav radi sasvim suprotno – loše utječe na dobrobit učenika! Sustav treba biti holistički usmjeren, i to ne samo na dobrobit učenika nego i na stres, stabilnost i motivaciju učitelja.

Preneseno sa Školskog portala