Besplatna (za iznose iznad 35 eura) i brza dostava.
O Harfi
Prodajna mjesta
Besplatna (za iznose iznad 35 eura) i brza dostava.
O Harfi
Prodajna mjesta
Kada postanemo roditelji, većina nas donosi odluku da će napraviti sve kako bi našoj djeci bilo bolje nego što je bilo nama. Obećavamo sebi da ćemo ih zaštititi od boli koju smo osjećali, od usamljenosti koju smo možda doživjeli, od kritike koja je oblikovala našu sliku o sebi ili od nesigurnosti koja nas je pratila godinama. Međutim, upravo u toj iskrenoj želji da svojoj djeci omogućimo sretnije djetinjstvo često zaboravimo da djeca ne odrastaju uz naše odluke i odgojne metode, nego ponajprije uz naš unutarnji svijet. Zbog toga sam osmislila projekt mama koja iscjeljuje sebe iscjeljuje generacije, jer svako emocionalno iscjeljenje roditelja mijenja način na koji će odrastati njegova djeca.
Mnogi roditelji vjeruju da će djeci pružiti sigurnost ako pronađu prave odgojne metode, pročitaju dovoljno knjiga ili uvijek znaju ispravno reagirati. Iako su znanje i informiranost vrijedni, istraživanja iz razvojne psihologije i neuroznanosti pokazuju da djeca osjećaj sigurnosti ne razvijaju kroz riječi, nego kroz odnos koji svakodnevno doživljavaju. Dijete ne ne čuje što roditelj govori, nego neprestano “čita” njegov ton glasa, izraz lica, način disanja, brzinu reakcije i emocionalnu dostupnost.
Drugim riječima, dijete ne odrasta uz naše savjete, nego uz naš živčani sustav.
Ako roditelj ostaje prisutan u zahtjevnim situacijama, dijete postupno razvija uvjerenje da su emocije podnošljive, da se poteškoće mogu prebroditi i da u odnosu postoji sigurnost. Upravo zato emocionalno iscjeljenje roditelja predstavlja jedan od najvažnijih čimbenika zdravog razvoja djece.
Nitko ne ulazi u roditeljstvo kao prazna ploča. Svatko od nas nosi iskustva vlastitog djetinjstva, obrasce koje smo usvojili promatrajući roditelje te uvjerenja koja su nastala mnogo prije nego što smo postali odrasli.
Ako smo odrastali uz kritiku, velika je vjerojatnost da ćemo pretjerano strahovati od pogrešaka vlastitog djeteta.
Ako smo bili emocionalno zanemareni, možda ćemo pokušavati ispuniti svaku djetetovu želju kako nikada ne bi osjetilo prazninu koju smo osjećali mi.
Ako smo živjeli u nepredvidivom okruženju, možda ćemo imati snažnu potrebu kontrolirati svaku situaciju kako bismo izbjegli osjećaj bespomoćnosti.
U svim tim trenucima ne reagira samo odrasla osoba. Reagira i naše unutarnje dijete.
Zbog toga pitanje koje si trebamo postaviti nije: “Kako mogu zaštititi svoje dijete?”, nego: “Koji dio mene upravo traži zaštitu?”
Kada dijete pati, roditelj prirodno osjeća potrebu pomoći. Međutim, postoji razlika između podrške i spašavanja. Podrška omogućuje djetetu da razvija otpornost, samosvijest i osjećaj vlastite kompetentnosti. Spašavanje često proizlazi iz roditeljeve vlastite boli i nemoći..
Ako je roditelj kao dijete bio ismijavan, odbijen ili posramljivan, vrlo je moguće da će učiniti sve kako njegovo dijete nikada ne bi doživjelo isto iskustvo. Problem nije u želji da dijete zaštitimo, nego u tome što tada često reagiramo iz vlastite prošlosti, a ne iz stvarnih potreba djeteta. Tako nesvjesno projiciramo vlastite strahove u njegovo životno iskutvo. .
Posljednjih godina sve se više govori o regulaciji živčanog sustava jer suvremena neuroznanost potvrđuje ono što su terapeuti i razvojni psiholozi dugo primjećivali u praksi – djeca posuđuju emocionalnu stabilnost odraslih osoba uz koje odrastaju.
Kada je roditelj preplavljen stresom, dijete to osjeća čak i ako mu nitko ništa ne govori. Kada roditelj uspije ostati emocionalno prisutan, dijete kroz iskustvo uči da neugodni osjećaji dolaze i prolaze te da ne predstavljaju opasnost. Upravo iz tog razloga nije najvažnije da roditelj bude savršen i nikada ne pogriješi. Mnogo je važnije da zna prepoznati vlastite reakcije, preuzeti odgovornost za njih i ponovno uspostaviti odnos s djetetom nakon sukoba.
Takvi trenuci jačaju osjećaj privrženosti.
Pojam unutarnjeg djeteta ne odnosi se na neku apstraktnu ideju, nego na emocionalne dijelove naše osobnosti koji su nastali tijekom odrastanja i koji i danas oblikuju način na koji doživljavamo sebe, druge ljude i svijet. Iscjeljivanje unutarnjeg djeteta znači razviti sposobnost da prepoznamo vlastite emocionalne okidače, razumijemo njihovo podrijetlo i odgovorimo na njih iz perspektive odrasle osobe, umjesto da automatski ponavljamo stare obrasce. Tek kada prestanemo nesvjesno očekivati da će naše rođeno dijete izliječiti ono što nama nedostaje, postajemo slobodni voljeti ga upravo onakvo kakvo je, zbog njega samoga.
Ako želite dublje istražiti ovu temu, Paket knjiga za mame okuplja naslove koji pomažu razumjeti emocionalne obrasce, razvijati suosjećanje prema sebi i graditi sigurnije odnose s djecom.
Obiteljski obrasci rijetko nastaju u jednoj generaciji. Oni se oblikuju desetljećima kroz način na koji se izražavaju emocije, postavljaju granice, doživljava ljubav ili reagira na pogreške.
Mnogi od nas odrasli su slušajući rečenice poput: “Što će ljudi reći?”, “Nemoj biti sebična.”, “Prešuti i istrpi.”, “Ne plači, nije to ništa.”, “Moraš biti dobra djevojčica.”, “Nemoj se isticati.”, “Odrasli su uvijek u pravu.” ili “Obitelj je na prvom mjestu, bez obzira na sve.” Te se poruke često prenose s koljena na koljeno, ne zato što roditelji žele povrijediti svoju djecu, nego zato što su ih i sami slušali dok su odrastali.
Kada majka počne istraživati vlastite emocionalne obrasce, učiti regulirati stres i razvijati suosjećanje prema sebi, ona ne mijenja samo vlastiti život. Mijenja emocionalno okruženje u kojem odrasta njezino dijete. Tako prekida lanac koji je možda trajao desetljećima.
Jedna od najvećih zabluda suvremenog roditeljstva jest uvjerenje da dobra majka mora uvijek biti strpljiva, uvijek smirena i uvijek znati pravi odgovor.
Istina je upravo suprotna.
Djeci nije potrebna savršena majka.
Potrebna im je majka koja je spremna upoznati sebe, priznati pogrešku, ispričati se kada pogriješi i pokazati da je rast moguć tijekom cijelog života.
Takav roditelj ne odgaja samo dijete.
On odgaja odraslu osobu koja će jednoga dana znati graditi zdrave odnose, nositi se s emocijama i vjerovati da vrijednost čovjeka ne ovisi o njegovoj savršenosti.
Najveći dar koji možeš dati svom djetetu nije život bez prepreka, nego vlastita spremnost da se suočiš sa svojim ranama, upoznaš svoje unutarnje dijete i prekineš obrasce koji više ne služe ni tebi ni tvojoj obitelji.
Jer kada majka pronađe unutarnji mir, njezino dijete više ne mora odrastati u sjeni njezinih neiscijeljenih strahova. Kada majka nauči biti nježna prema sebi, pokazuje djetetu kako izgleda zdrava ljubav.
A kada jedna žena odluči iscijeliti sebe, posljedice te odluke osjećaju ne samo njezina djeca nego i generacije koje tek dolaze.
Zato nije pretjerano reći da mama koja iscjeljuje sebe doista iscjeljuje generacije.
Ako želite dublje istražiti ovu temu, više o emocionalnom iscjeljenju i međugeneracijskim obrascima možete saznati u webinaru Mama koja iscjeljuje sebe iscjeljuje generacije.
Svake godine tisuće mladih ljudi izlaze iz fakulteta s diplomom koja je trebala biti ulaznica u svijet rada. Donose sa sobom prosjeke, certifikate, popise položenih kolegija. Ono što često ne donose, a što poslodavci sve glasnije traže, jest sposobnost da izdrže prvu kritiku, prvi neuspjeh, prvu situaciju u kojoj nitko ne dijeli ocjene.
Govori se o tome potajno na razgovorima za posao, možda malo glasnije po HR uredima, a sve češće i otvoreno u medijima: generacija koja ulazi na tržište rada najobrazovanija je u povijesti, ali istovremeno i najmanje otporna i sposobna za rad. Ne zato što su mladi ljudi sami po sebi slabi, nego zato što ih sustav, ali i roditelji nisu pripremili za ono što ih stvarno čeka.
Ovo nije priča o novoj “lijenoj generaciji”, ovo je priča o tome kako neprekidno brusimo znanje, informacije i rezultate, a pritom zaboravljamo graditi karakter, otpornost i način razmišljanja koji djeci pomaže nositi se sa životom. Stvorili smo generacije koje često znaju mnogo, ali teško podnose pritisak, neuspjeh, kritiku i nesigurnost.
Zato ovo nije tekst kritike i krivnje. Ovo je tekst o pitanju što sada, kad to jasno vidimo, možemo napraviti drugačije kao roditelji, škole i društvo.
Otpornost na poslu nije isto što i emocionalna otupljenost. Nije ni ono staro “trpi i šuti”, koje je često ostavljalo ljude emocionalno iscrpljenima i odvojenima od sebe. Otpornost znači imati kapacitet da se nakon pritiska, pogreške, kritike ili neuspjeha ponovno podigneš. Da nešto naučiš iz iskustva i nastaviš dalje, bez da te jedan loš sastanak, jedna kritika, jedna greška ili jedan neuspjeli projekt potpuno slome.
Konkretno, na radnom mjestu to izgleda ovako:
Nije slučajno da se čitava jedna generacija osjeća pripremljenom za nešto što ne postoji, a nepripremljenom za stvarnost koju zatekne. Tri stvari su se dogodile paralelno.
Desetljećima je školski sustav slao vrlo jasnu poruku, bitno je što piše na papiru. Ne kako razmišljaš, ne kako se nosiš s neuspjehom, ne kako surađuješ s nekim s kim se ne slažeš. Bitan je broj. To je proizvelo generaciju koja zna optimizirati za ocjenu, ali ne zna što napraviti kad ocjene više nema, a šef joj kaže “ovo nije dobro, napravi ponovno”.
Na fakultetu se to nastavilo, samo s ECTS bodovima umjesto s peticama. A onda dođe prvi posao gdje nitko ne dijeli ECTS, gdje uspjeh nije binaran (prošao/pao) nego beskonačno nijansiran, i gdje povratna informacija nije ocjena na kraju semestra nego konstantan, ponekad neugodan razgovor.
Roditelji koji idu razgovarati s profesorima zbog ocjene. Profesori koji ne smiju dati lošu ocjenu jer će biti pritužbe. Fakulteti koji spuštaju kriterije da bi zadržali studente. Sve to skupa stvara mladu osobu koja u 23. godini doživljava prvi pravi neuspjeh i to ne u kontroliranom okruženju škole, nego na radnom mjestu, pred odraslim ljudima, s realnim posljedicama.
To je kao da nikad nisi vježbao plivati, a onda te netko prvi put baci usred otvorenom mora na najvećim dubinama. Problem nije more, problem je što nitko nije mislio da je dobro učiti vježbati plivati u plićaku.
“Uči i naći ćeš posao.” To je bila iskrena poruka generacije koja ju je prenijela, njima je to stvarno funkcioniralo. Diploma je bila rijetka i vrijedna. Posao je bio jedan i trajao je do mirovine. Ali svijet se odmaknuo i otišao u drugom smjeru, a poruka se nije pomaknula s njim.
Danas mladi izlaze s diplomom u svijet u kojem:
— diploma više nije velika prednost, nego često tek početni minimum
— karijera više nije ravna linija, nego niz promjena, prekida, novih početaka i stalnog prilagođavanja
— vještine zastarijevaju brže nego što ih obrazovni sustav uspije uvesti u kurikulum
— tržište rada sve više traži ono što se najmanje ocjenjuje: komunikaciju, emocionalnu stabilnost, otpornost, suradnju, kreativnost i sposobnost prilagodbe
I upravo zato danas nije dovoljno samo “znati”. Mladi trebaju naučiti kako razmišljati, kako se nositi s pritiskom, kako učiti novo, kako podnijeti pogrešku i kako ostati stabilni u svijetu koji se stalno mijenja.
Onda kada mladi to iskuse na vlastitoj koži, ne misle “svijet se promijenio”. Misle “ja sam zakazao” i “nešto nije u redu sa mnom”. I to je možda najveća šteta koju im je naša poruka o uspjehu napravila.
O tome koliko način razmišljanja utječe na otpornost, učenje i odnos prema neuspjehu govori i knjiga Mentalni sklop.
Razgovor s bilo kojim HR menadžerom u Hrvatskoj danas otkriva slične obrasce. Mladi kandidati imaju izvrsne CV-jeve. Tečno govore engleski, ponekad i više jezika. Vladaju alatima, ali kad krene posao, ponavljaju se isti problemi:
Slom kod prve kritike. Nadređeni da konstruktivnu povratnu informaciju, što je njegov posao, a mlada osoba to doživljava kao osobni napad. Ode na bolovanje, ode na pauzu, okrivi firmu i ode iz firme.
Nesposobnost da se nešto napravi bez detaljnih i točnih uputa. Naviknuti na zadatke s jasnim kriterijima ocjenjivanja, mladi zaposlenici često zamrznu kad im se kaže “smisli ti, ti si stručnjak za ovo”. Sloboda koja je trebala biti privilegija postala je prijetnja. Paralizira ih strah od odgovornosti.
Brzo odustajanje. Prosječno trajanje prvog posla pada iz godine u godinu. Razlozi za odlazak često nisu objektivno loši, niža plaća, nezanimljiv šef, predugo putovanje. Ali ono što nedostaje jest “psihićki mišić” koji kaže “Mogu ja ovo, vidjet ću gdje me ovo vodi, probat ću pa ću tek onda donijeti odluku”.
Krhkost pred neizvjesnošću. Kad firma uđe u neku težu fazu, kad se mijenja strategija, kad treba raditi nešto što nije bilo u opisu posla, to je trenutak kad se otpornost najviše vidi i trenutak kad mnogi odustaju.
Važno je reći, ovo nije priča o “mladima danas”. Ovi obrasci postoje i kod starijih radnika, i postojali su i prije. Ali statistika i iskustvo poslodavaca pokazuju da se kod nove generacije pojavljuju češće, ranije i intenzivnije.
Najlakše bi bilo zaključiti tekst sa “škole moraju mijenjati kurikulume”. To je istina, ali i izgovor. Promjena obrazovnog sustava traje generacijama. Mladi ljudi koji upravo sad ulaze u tržište rada nemaju to vrijeme. Stvar je u tome da se rezilijentnost može graditi i nakon škole — i da svatko od ključnih aktera tu ima posao.
“Najlakše bi bilo završiti ovu priču rečenicom: ‘Škole moraju mijenjati metodike podučavanja i kurikulume i to je to.’ Naravno da škole trebaju promjene. Ali problem je što promjena obrazovnog sustava traje godinama, ponekad i generacijama, a mladi ljudi koji danas ulaze u život nemaju vremena čekati da sustav postane bolji kako bi naučili nositi se s pritiskom, neuspjehom i stvarnim životom.”
Dobra vijest je da se rezilijentnost ne gradi samo u školi.
Može se graditi i nakon kroz posao, odnose, mentorstvo, roditeljstvo, kulturu tvrtke i način na koji društvo razgovara o uspjehu, pogreškama i neuspjehu.
I zato ovdje svi imaju svoju odgovornost.
Roditelji — da djecu ne štite od svake frustracije i neugodnosti.
Poslodavci — da znaju voditi ljude bez ponižavanja, ali i bez spuštanja svakog standarda.
Škole — da, osim znanja, razvijaju karakter, suradnju i emocionalnu pismenost.
A mladi — da razumiju kako nelagoda nije znak da nešto nije u redu, nego često znak osobnog rasta.”
Jer otpornost nije osobina koju ili imaš ili nemaš.
To je kapacitet koji se razvija svaki put kada čovjek ne pobjegne odmah od težine života.
Prva i najvažnija stvar — prepoznati da nedostaje vještine, a ne karaktera. Otpornost je nešto što se uči, kao i vožnja bicikla. Tko nikad nije pao, ne zna voziti. Tko nikad nije bio kritiziran, ne zna primiti kritiku. Prvi posao, ma koliko bio nesavršen, jest teretana.
Konkretno, to znači:
Ako imate dijete koje upravo izlazi iz škole ili fakulteta, najveća usluga koju mu možete napraviti — neugodna je. Ne spašavajte ih od svih neugodnosti. Ne zovite šefa. Ne pišite mailove profesoru. Ne nudite financijsku podršku koja im omogućava da daju otkaz svaki put kad im je teško.
To ne znači biti hladan. To znači biti dovoljno strpljiv da im pustiš da prožive ono što generacija prije njih nije imala kome prebaciti. Vaša podrška treba biti emotivna, ne logistička. Slušajte. Ne rješavajte.
Najveći propust mnogih firmi danas jest očekivanje da mlada osoba dođe gotov proizvod. Nije, i nikad nije ni bila. Ono što je nekad bilo “uhodavanje od tri godine” sada se gleda kao luksuz, a u praksi to znači da nikad nitko nije nikoga uhodao kako treba.
Konkretno, što firme mogu napraviti:
Ovo je najteže i najsporije, ali bez toga je teško moguće. Škole i fakulteti morali bi:
Ako se vratimo na početnu misao, jesmo li djeci lagali kad smo im rekli “uči i naći ćeš posao” istina je negdje u sredini. Nismo lagali namjerno samo smo prenosili poruku koja je nama bila poznata. Nismo na vrijeme primijetili da svijet više ne radi po tim pravilima, i nismo ih opremili za pravila koja stvarno vrijede.
Dobra vijest jest da rezilijentnost nije nešto s čim se rađaš ili ne rađaš. To je vještina koja se može naučiti u 22. godini, u 32., u 42. Mladi ljudi danas nisu osuđeni na slom, ali jesu osuđeni na nešto neugodnije od onoga što su očekivali. Posao na vlastitom karakteru, ne samo na CV-ju.
A oni koji to prepoznaju rano, koji shvate da diploma otvara vrata, ali otpornost odlučuje hoće li ih zadržati otvorena — proći će kroz ovaj zbunjujući period bolje nego što su se nadali. I bolje od mnogih starijih kolega koji još uvijek čekaju da se svijet vrati u stanje koje više ne postoji.
Tate su neizostavan dio alata koji čine kvalitetan odgoj. NJihova prisutnost, sudjelovanje u igrama, podrška… sve je to ono bez čega djeca ne mogu. I najbolja vijest – dovoljno je samo 15 minuta za trajne i važne učinke!
Jeste li znali da samo 15 minuta igre dnevno s tatom može napraviti čudo za razvoj dječjeg mozga? Ne govorimo o „rekla-kazala“ pričama, već o znanstveno potvrđenim činjenicama. Istraživanja pokazuju da upravo ti dragocjeni trenuci igre s tatom jačaju dječji mozak, razvijaju empatiju, povećavaju pažnju i potiču jezične sposobnosti.
Neuroznanstvenici su potvrdili ono što smo oduvijek osjećali – tate su doista pravi superjunaci.
Vrijeme provedeno u igri s ocem ne donosi samo osmijehe i veselje. U dječjem mozgu tada nastaju stvarne promjene – jačaju neuronske veze, centar za samoregulaciju, pamćenje i jezični aparat.
Studija sa Sveučilišta u Cambridgeu pokazala je da djeca čiji su očevi aktivni i razigrani imaju bolje socijalne vještine i manje problema u ponašanju. Ovi pozitivni učinci očinstva vide se kasnije u školi, kroz prijateljstva i u načinu na koji djeca podnose stres.
Najljepše od svega? Magija nije u skupim igračkama ni velikim gestama. Ona je u pogledu, u glasu, u vašoj prisutnosti. U spremnosti da legnete na tepihi i valjate se, da se smijete do suza, slažete kockice ili izmišljate nove plesne korake. Upravo kroz te male trenutke bliskosti gradi se povjerenje i oblikuje dječji mozak.
Samo 10 do 15 minuta prave igre dovoljno je da se aktivira dio mozga odgovoran za pažnju, planiranje i strpljenje, a istodobno razvija empatija i emocionalna stabilnost.
Ako do sada niste imali naviku igrati se s djetetom, iz bilo kojeg razloga, dobra vijest je da nikada nije kasno. Svaka nova zajednička igra, ma koliko mala bila, otvara vrata za povezivanje i rast. Djeca s jednakim oduševljenjem prihvaćaju tatinu pažnju danas, kao i jučer. Ono što njima treba niste „propustili“ , njima treba vaša prisutnost.
Zamislite, dragi tate – vi doslovno pomažete svom djetetu da postane pametnije, otpornije i sretnije. Nije li to predivna supermoć?
Više o ovoj temi, ali i o odgoju emocionalno snažne djece, pročitajte u knjizi Kako odgojiti emocionalno inteligentno dijete, dr. sc. Johna Gottmana i Joan DeClaire, u izdanju Harfe.
Kada govorimo o zdravlju djece, većina roditelja želi isto: manje bolesti, više energije, snažan imunitet i emocionalnu otpornost. Knjiga Zdrava djeca, sretna djeca dr. Elise Song, vodeće američke pedijatrice funkcionalne medicine donosi praktične korake za stvaranje zdravih navika od najranije dobi.
U nastavku donosimo najvažnije preporuke iz knjige, oblikovane kao sveobuhvatan priručnik za roditelje i vodič za sve koji žele preventivno brinuti o zdravlju svoje djece.
Jedna od ključnih poruka dr. Song je da se 80% imuniteta nalazi u crijevima. Zbog toga prehrana postaje najvažniji alat svakog roditelja.
Prehrana bogata „pravom hranom“ pomaže djeci da imaju manje prehlada, manje upala i više energije, što je jedna od centralnih teza knjige.
Dr. Song naglašava važnost anti-upalne prehrane i navika. Kronične upale mogu se manifestirati kao česte viroze, alergije, ekcemi, ali i problemi s fokusom i raspoloženjem.
Ovakav pristup smanjuje rizik od kroničnih bolesti i podupire emocionalnu stabilnost, što je temelj sretnog djetinjstva.
Prema dr. Song, zdravlje mozga jednako je važno kao i fizičko zdravlje. Dječji mozak treba „gradivne blokove“ kako bi optimalno funkcionirao.
Djeca koja imaju dobro regulirane emocije i uravnoteženu energiju lakše uče, bolje spavaju i rjeđe imaju tantrume.
Knjiga naglašava važnost svakodnevnih, jednostavnih navika koje dugoročno čine veliku razliku.
Djeca rastu i razvijaju se kroz rutinu – dosljednost stvara sigurnost, sigurnost stvara sreću.
Dr. Song u knjizi opisuje i dodatke prehrani koje ponekad preporučuje djeci, ali uvijek naglašava individualni pristup. Najčešće korišteni su:
Roditelji trebaju ove preporuke koristiti kao informacije, a ne kao zamjenu za medicinski savjet.
U knjizi se naglašava da djeca koja se osjećaju sigurno, viđeno i saslušano imaju jači imunitet. Stres i emocionalna napetost mogu oslabiti obranu organizma.
Sretna djeca su, kako dr. Song kaže, otpornija djeca.
Zdrava djeca, sretna djeca nije samo knjiga, nego praktičan vodič za roditelje koji žele razumjeti djetetov organizam i podržati ga na prirodan način. Kroz prehranu, rutinu, emocionalnu podršku i smanjenje toksina, roditelji mogu stvoriti temelje za snažan imunitet i dugoročno dobro zdravlje.
Ako želite pristupačan, znanstveno potkrijepljen i topao priručnik koji vas vodi kroz sve korake, izdavačka kuća Harfa donosi upravo ono što vam treba – knjigu koja mijenja način na koji gledamo na dječje zdravlje.
Jesi se danas zapitala kako si? Jesi li nekome na isto pitanje odgovorila da si dobro, pritom se i sama nekako uvjerila da je sve okej. U kojoj god da si fazi majčinstva, samo te želim ohrabriti da te ta uloga ne traži da izgoriš. Traži da budeš tu, živa, prisutna i svoja.
Donosim ti malo drugačiji tips and tricks i to onaj na temu kako da si narušiš mentalno zdravlje. Ako se pronalaziš u njima, mislim da si zaboravila na sebe. Isto tako, napominjem da nikada nije kasno ni za što pa tako ni za buđenje pa te pozivam da prodišemo skupa!
Uvjeri se da nemaš pravo na odmor, tišinu, svojih pola sata mira. Uvjeri se i funkcioniraj prema principu kao da ti znaš sve bolje od tate, posebice očistiti, stavljati robu u mašinu i slično. Usput si govori da ćeš odmarati kad djeca narastu.
Trudi se biti savršena i apsolutno sve stići, uz to i izgledati besprijekorno. Uspoređuj se s mamama s Instagrama i imaj osjećaj da se ne daješ dovoljno. Možeš se i kriviti jer si viknula na dijete, pustila crtani film, jer si umorna i nervozna. Burn out dodatno će pospješiti i misao da si dobra majka ako stalno daješ više, usprkos tome što već jesi sve dala.
Sve možeš sama. Slabost je potražiti pomoć i reći da si umorna. Gutat’ suze, stisnut’ zube i nastavit dalje-to je ta formula.
Budi/postani samo majka. Prestani se sređivati, ići na večeru s prijateljicama, maknuti se iz kuće. Tako ćeš polako izgubiti sebe, a da ni ne primijetiš kada se to točno dogodilo.
Kada ti tijelo šalje signale da je iscrpljeno, zanemari ih. Popij još jednu kavu, energetski napitak, zapali cigaretu, preskoči obrok, san i uvjeri se da „to tako mora biti“.
Dozvoli svima da stalno nešto traže od tebe. Odgovaraj na poruke, slušaj tuđe probleme, radi i kad si bolesna. Sve to popraćeno rečenicom „ma nema problema“ pa čak i kad si na izmaku snaga.
Ne ljuti se, ne tuguj, ne plači. Govori sebi da si nezahvalna ako osjećaš bilo što osim sreće. Polako potisni i stavi „pod tepih“ sve što te muči.
„Drage mame niste dobre ako ste uvijek nasmijane, strpljive i savršene. Dobre ste jer ste stvarne, jer volite, griješite, pokušavate ponovo. Dobre ste jer ste tu čak i kada ne znate kako dalje. Znam da često sumnjate u sebe, noću razmišljate i preispitujete se. Vaše dijete ne pamti savršenstvo, nego osjećaj sigurnosti i ljubavi koje ima uz vas.
Budite nježne prema sebi, slavite svoju snagu, ranjivost i borbu, počastite se. Vi ste, u suradnji s ocem, temelj. Vi ste sigurno mjesto svoj djeci. Pružite sebi ruku, potapšajte se i izgovorite naglas što sve osjećate, uz napomenu da ne mora sve biti savršeno.“
Od srca,
Irena Orlović
Mrak na oči vam padne kad se samo sjetite domaćih, ispitivanja, oogroomne količine zadataka, ali i manjka koncentracije vašeg djeteta. Prije svih ovih trikova koje će vam pomoći potaknuti dječju koncentraciju kod učenja, važna napomena za vas, dragi roditelji-pokušajte izbaciti perfekcionizam iz dnevnog rasporeda. Vaše dijete ne mora biti odlikaš i sve zadatke obavljati „po špagu“.
Složit ćemo se da je koncentracija kod djece često izazov, posebice u vremenu kada ih okružuje mnoštvo podražaja, od digitalnih ekrana do stalnih promjena u svakodnevici. Ipak, dobra vijest je da se dječja koncentracija može razvijati i poticati. Uz malo strpljenja, razumijevanja i pravih strategija, roditelji i učitelji mogu djeci pomoći da razviju bolje navike učenja i usredotočenosti.
U nastavku donosimo 10 jednostavnih i učinkovitih načina kako potaknuti dječju koncentraciju kod učenja.
Dječji mozak bolje funkcionira kada nema previše distrakcija. Uredan stol, tiha prostorija i minimalno ometanja pomažu djetetu da se lakše usredotoči na zadatak. Neka djetetov stol bude minimalistički uređen, bez previše boja. Ne zaboravite planer i post it papiriće jer oni definitivno djeluju motivirajuće!
Djeca vole predvidljivost. Kada se učenje odvija svaki dan u slično vrijeme, mozak razvija naviku da se tada „prebacuje“ u stanje koncentracije.
Djeca imaju ograničen raspon pažnje. Bolje rezultate postići ćete ako dijete uči u kraćim intervalima (npr. 20–30 minuta) s kratkim pauzama, nego da satima sjedi za stolom.
Kretanje poboljšava cirkulaciju i opskrbu mozga kisikom, što značajno doprinosi pažnji i pamćenju. Kratka šetnja ili nekoliko vježbi istezanja mogu čuda učiniti za koncentraciju.
Paljenje svjetiljke, priprema olovki ili kratka vježba disanja mogu signalizirati mozgu da je vrijeme za učenje. Djeca rituale doživljavaju kao sigurnost i strukturu.
Mobiteli, televizija i tableti mogu ozbiljno omesti pažnju. Tijekom učenja, važno je da tehnologija bude isključena ili odložena na stranu.
Umjesto da samo pasivno čita, neka dijete prepričava gradivo, crta mentalne mape ili rješava kvizove. Aktivno uključivanje jača razumijevanje i zadržava koncentraciju.
Mozgu je potrebna energija za rad. Lagani obroci bogati voćem, povrćem, orašastim plodovima i dovoljno vode pomažu u održavanju pažnje i smanjenju umora.
Djeca se lakše motiviraju kada osjete da je njihov trud prepoznat. Pohvala za upornost ili simbolična nagrada jača samopouzdanje i potiče koncentraciju.
Djeca najbolje uče kada im je zanimljivo. Ako učinite učenje zabavnim, kroz igre, eksperimente ili priče, koncentracija dolazi gotovo prirodno.
Razvijanje dječje koncentracije proces je koji zahtijeva vrijeme i strpljenje. Najvažnije je da djeca osjete podršku, a ne pritisak. Kada učenje postane dio svakodnevnog ritma i kada se poveže s igrom, pokretom i znatiželjom, koncentracija dolazi prirodno. Trudite se biti strpljivi i ne očekujte od djeteta da bude odlično na svim poljima!
Tu smo za sva Vaša pitanja!
Vaša, Harfa!
Nikako da vam se na polici nađe knjiga za koju ćete pomisliti – e, to je ta? Knjiga koja će vam pomoći da pronađete unutarnji mir, unaprijedite odnos sa sobom, svojom djecom, partnerom te živite ispunjeniji život?
Ove godine na Interliberu 2025. očekuju vas neki od najtraženijih svjetskih naslova iz područja mentalnog zdravlja, roditeljstva i osobnog razvoja. U nastavku vam donosimo TOP 10 knjiga koje obogaćuju svakodnevicu, njeguju emocionalno zdravlje te pružaju duboko korisne, praktične smjernice za život i odgoj.
Psihoterapeutkinju Stefanie Stahl upoznali ste u njenoj sjajnoj prethodnici Dijete u tebi mora pronaći dom (a izdali smo i radnu knjigu koja je prati), a u ovoj knjizi otkriva kako izgraditi stabilno samopoštovanje kroz rad s unutarnjim djetetom. Stefanie Stahl je uvjerena da nisko samopoštovanje nije nepromjenjiva sudbina. Na dojmljivim primjerima pokazuje nam kako možemo ojačati osjećaj vlastite vrijednosti: tako da prihvatimo sebe, jasno komuniciramo, djelujemo usmjereno, reguliramo svoje osjećaje i naučimo uživati u životu.
Knjiga pomaže prepoznati duboka uvjerenja iz djetinjstva i transformirati ih kroz praktične strategije. Idealna je za sve koji žele živjeti samostalnije, autentičnije i sretnije.
Integrativni vodič za roditelje koji žele ojačati dječji imunitet prirodnim putem. Autorica objašnjava važnost mikrobioma, prehrane i životnog stila te pruža konkretne savjete za cjelovit razvoj djece. Odličan izbor za roditelje koji žele podržati zdravlje svoje obitelji.
Dr. Elisa Song ugledna je pedijatrica školovana na Stanfordu, NYU-u i UCSF-u, jedna od vodećih znanstvenika i pouzdanih stručnjaka u području pedijatrijske integrativne i funkcionalne medicine.
Oslanjajući se na opsežna istraživanja i više od 25 godina kliničkog iskustva, dr. Song objašnjava zašto je djetetov crijevni mikrobiom ključ cjeloživotnog blagostanja. S čitateljima dijeli svoj provjereni i praktični plan za izgradnju fizičke i emocionalne otpornosti iznutra prema van. Otkrit ćete kako:
• optimizirati dječji mikrobiom u 5 jednostavnih koraka
• osnažiti svoju djecu da žele donositi zdrave odluke (a da ih vi ne morate gnjaviti)
• izliječiti dječja crijeva kako biste otkrili uzrok njihovih kroničnih zdravstvenih problema
• ostati smireni i samopouzdani koristeći se sigurnim i učinkovitim prirodnim terapijama kada su vaša djeca bolesna – uz vodič od A do Ž kroz 25 najčešćih akutnih dječjih bolesti.
Opremljena korisnim kvizovima, vježbama, uputama i desecima ukusnih recepata prilagođenih crijevima, knjiga Zdrava djeca, sretna djeca sveobuhvatan je, ali jednostavan vodič za odgoj otporne djece u našem ne tako jednostavnom svijetu.
Ovaj budući bestseler otkriva alate za razvoj emocionalne otpornosti, samopouzdanja i unutarnje snage kod djece. Autori daju konkretne savjete temeljene na neuroznanosti i svakodnevnim navikama. U vremenu kada se mnoga djeca suočavaju s teškoćama, ova knjiga nudi znanstveno utemeljenu pomoć roditeljima koji žele odgojiti mentalno zdravu, otpornu i uspješnu djecu. Dr. Daniel Amen i dr. Charles Fay otkrivaju što nedostaje većini priručnika: odgoj koji istodobno njeguje mozak i um – djeteta i roditelja.
Ova revolucionarna knjiga donosi praktične alate za usmjeravanje djece s problemima poput prkosa, ispada i borbi za moć prema odgovornosti, samopouzdanju, fokusu, zdravim odnosima i donošenju boljih odluka.
Postanite roditelj kakav ste oduvijek željeli biti i pomozite svom djetetu ostvariti puni potencijal.
Odlična za roditelje koji žele osnažiti djecu u izazovnim vremenima.
Daniel Amen istražuje kako nas negativne poruke i uvjerenja oblikuju iznutra. Knjiga pomaže osvijestiti unutarnje obrasce koji sabotiraju osobni rast te pruža strategije za pozitivnu transformaciju. Vaš mozak stalno sluša i reagira na skrivene utjecaje, a ako ih ne prepoznate i ne suočite se s njima, mogu vam ukrasti sreću, narušiti odnose i ugroziti zdravlje. Ova knjiga naučit će vas kako ukrotiti:
Zmajeve iz prošlosti koji bude vaše najbolnije emocije;
Zmajeve negativnih misli koji vas napadaju, hraneći tjeskobu i depresiju;
Tuđe zmajeve, ljude u vašem životu čiji se zmajevi sukobljavaju s vašima;
Zmajeve loših navika koji povećavaju vjerojatnost pretilosti, preopterećenosti i neostvarenosti;
Ovisničke zmajeve koji vam oduzimaju kontrolu nad zdravljem, novcem i odnosima;
Manipulativne zmajeve, oglašivače i društvene mreže koji vam kradu pažnju.
Pisano jednostavno i inspirativno – obavezno za sve koji žele mentalni mir.
Bestseler koji je osvojio svijet!
Ova knjiga nas vodi kroz proces prepoznavanja unutarnjeg djeteta i iscjeljivanja trauma iz djetinjstva. Uz jasne alate, pomaže razviti zdravije odnose i jaču emocionalnu stabilnost. Svaka osoba duboko čezne za tim da bude prihvaćena i voljena. U idealnom slučaju tijekom djetinjstva razvijamo potrebno samopouzdanje i prapovjerenje, što nas upravo nosi kroz život u odrasloj dobi. Međutim, i negativna iskustva koja smo stekli utiskuju se u nas i podsvjesno određuju naše odnose s drugim ljudima.
Autorica ovog bestselera ugledna psihologinja Stefanie Stahl razvila je nov i učinkovit pristup radu s „unutarnjim djetetom“: kada se sprijateljimo s unutarnjim djetetom, nude se zadivljujuće mogućnosti rješavanja konflikta, kvalitetnijeg oblikovanja odnosa i pronalaženja rješenja za gotovo svaki problem.
Snažan vodič za žene koje žele postaviti jasne granice i živjeti autentično. Psihoterapeutkinja Terri Cole polazi od jednostavne, ali ključne premise: bez postavljanja zdravih granica ne možete živjeti istinski i ispunjen život.
To se posebno odnosi na današnje žene, često rastrgane između uvjetovanja koje nameće društvo da moraju biti „ljubazne“ – boje se uvrijediti druge ili biti percipirane kao zlobne – i potrebe da zaštite vlastitu dobrobit. S tim na umu Terri predstavlja knjigu Šefica svojih granica, sveobuhvatan vodič za žene koje žele ovladati stvaranjem i održavanjem zdravih granica.
Šefica svojih granica poučava vas određenom skupu vještina koje će vam pomoći da prestanete zanemarivati samu sebe radi drugih, a da se pritom ne osjećate krivima i bez potrebe za dramom. Ovdje ćete pronaći niz iskustvenih praksi za svjesno preuzimanje kontrole nad svakim aspektom vašeg osobnog i poslovnog života.
Zamislite da vam prirodno i lako dolazi govoriti što mislite.
Zamislite da u odnosima možete mirno i samouvjereno izražavati svoje mišljenje.
Zamislite da imate potpunu jasnoću o tome što želite, a što ne želite u svim područjima svojeg života.
Ako ste iscrpljene od pretjeranog davanja, premašivanja očekivanja, pa čak i pretjeranog osjećanja, vrijeme je da promijenite svoj život. Šefica svojih granica pokazat će vam kako autentično izraziti svoje preferencije, potrebe i ograničenja kako biste mogle živjeti sretnim, zdravim životom koji zaslužujete. Idealno za sve koje žele osjećati više slobode i poštovanja u svakodnevnom životu.
Ovaj priručnik naglašava važnost emocionalne povezanosti roditelja i djeteta. Današnja se djeca ugledaju na svoje vršnjake i u njima traže vrijednosti, identitet i kodeks ponašanja. Ta „vršnjačka orijentacija” potkopava obiteljsku koheziju, ometa zdrav razvoj i potiče neprijateljski nastrojenu i seksualiziranu kulturu mladih. Djeca na kraju postaju preveliki konformisti, desenzibilizirani i otuđeni, a biti cool važnije je od svega drugoga.
Budite tu za svoju djecu objašnjava uzroke sloma roditeljskog utjecaja i pokazuje kako se ponovno povezati sa sinovima i kćerima, kako uspostaviti odgovarajuću hijerarhiju u domu, djeci pružiti osjećaj sigurnosti i razumijevanja i ponovno zaslužiti dječju odanost i ljubav.
Ovo dopunjeno izdanje također se posebno bavi neviđenim izazovima roditeljstva u svjetlu sve većeg broja digitalnih uređaja i društvenih mreža.
Savršeno za nježno, svjesno roditeljstvo.
Memoari jednog od najpoznatijih svjetskih psihijatara donose duboke uvide o ljudskoj prirodi. Irvin D. Yalom izgradio je karijeru istražujući živote drugih. U ovim dubokim memoarima usmjerava svoje pero i terapeutski pogled na samoga sebe. Svoju priču otvara noćnom morom: ima 12 godina i vozi bicikl pokraj kuće djevojčice s ožiljcima od akni. Kao i svakog jutra, u pokušaju da se sprijatelje, dovikuje joj: „Hej, ospice!“ No u snu ga njezin otac navede na to da shvati koliko su te svakodnevne riječi povrijedile njegovu kćer. Za Yaloma je to bio trenutak rađanja empatije – lekcija koju nikada neće zaboraviti.
Kako se priča u Mom životnom putu razvija, svjedočimo rađanju pronicljiva mislioca, čije su knjige postale svjetionik mnogima. Ovo nije tek životna priča jednoga čovjeka; Yalomova razmišljanja o vlastitom životu i razvoju ujedno su poziv nama da promislimo o vlastitim počecima – i o značenju vlastitoga života.
Inspirativno i emotivno, posebno za one koje zanima psihoterapija i osobni rast.
Napisana u neponovljivu pripovjedačkom stilu Irva Yaloma, knjiga Gledanje u Sunce donosi duboko ohrabrujući pristup univerzalnom pitanju smrtnosti. U ovom majstorskom djelu, koje zaokružuje njegov životni rad i osobno iskustvo, dr. Yalom pomaže nam shvatiti da je strah od smrti u srži mnogih naših tjeskoba. To prepoznavanje često potakne tzv. iskustvo buđenja – san, gubitak (smrt voljene osobe, razvod, gubitak posla ili doma), bolest, trauma ili starenje.
Jednom kada se suočimo s vlastitom smrtnošću, piše Yalom, dobivamo nadahnuće da preispitamo svoje prioritete, dublje komniciramo s onima koje volimo, snažnije cijenimo ljepotu života i povećamo svoju spremnost na rizike potrebne za osobno ispunjenje.
Umirujuće, mudro i snažno štivo.
Kratak i jasan uvod u polivagalnu teoriju objašnjava kako naš živčani sustav reagira na stres, sigurnost i odnose. Nudi praktične uvide za bolje razumijevanje vlastitih reakcija i emocionalne regulacije. U ovoj su knjizi prvi put objedinjena desetljeća istraživanja Stephena W. Porgesa. Vodeći stručnjak u razvojnoj psihofiziologiji i razvojnoj bihevioralnoj neuroznanosti, Porges je autor revolucionarne polivagalne teorije, koja ima iznenađujuće implikacije za liječenje anksioznosti, depresije, traume i autizma.
Polivagalna teorija, koju suprihvatili kliničari diljem svijeta, donosi uzbudljive nove uvide u način na koji naš autonomni živčani sustav nesvjesno posreduje u socijalnoj angažiranosti, povjerenju i intimnosti.
Korisno za roditelje, terapeute i sve koji žele smanjiti stres.
Ove knjige nisu samo izvrsno štivo već one mijenjaju način na koji gledamo sebe i svoju obitelj.
Ako želite živjeti mirnije, svjesnije i odgajati emocionalno snažnu djecu, ovi će naslovi biti vaš najbolji vodič na tom putu.
Osim ovih naslova, ovdje pogledajte koje su naše najnovije knjige koje ćete moći kupiti na Harfinom štandu.
Vidimo se na Interliberu i ove godine!
Hrpa robe za peglanje, bojice po podu, medvjedić na kuhinjskom stolu, autić u sudoperu, laptop na podu, obrisi hrane po zidu-sve samo ne kao dnevni boravak s Instagrama.
Vremena za pospremiti malo. Živaca još manje.
Vaš mališan uporno vam želi „dati ruke“ ali ga uporno pomičete i pomislite „ma bolje ću ja to sama“.
Zvuči poznato? 🙂
Skroz razumljivo- kad žurimo, zadnje što želimo je dodatnih 15 minuta oko jedne perilice rublja ili rasute vode oko sudopera koje nam su nam naši mali pomagači prouzročili. E, baš tu krije se glavni okidač za djetetov uspjeh!
Kad djecu uključujemo u kućne aktivnosti, mi ne “dobivamo male pomagače”, nego odgajamo odgovorne, sigurne i sposobne ljude.
Drugim riječima-pustite djecu da vam pomognu! Pustite ih i da pogriješe. Nije stvar u tome da dobiješ savršene pomoćnike (koji će to s vremenom i postati) već da odgajaš ljude koji znaju da vrijede.
Nije stvar u ocjenama ni u talentu. Potvrdilo je to i istraživanje s Harvarda, s naglaskom da uključivanje djece u kućanske poslove, počevši od 3. i 4.godine pomaže djeci da postanu sposobniji, samostalniji i emocionalno stabilniji odrasli ljudi. Rana uključenost u život i obaveze pokazala se boljim pokazateljem životnog uspjeha od IQ-a ili školskih ocjena.
Zašto je dobro dijete uključiti u kućanske poslove od malih nogu?
Uključenost je važnija od savršenstva. Identitet se gradi uključivanjem u tim i zajednicu. Važno je znati „ovdje pripadam“ i „ovdje činim razliku“. Mnogi roditelji oklijevaju. Misle da su djeca premala za neke zadatke ili da će ih brže riješiti sami. Kad dijete dobije svoju ulogu u kućanstvu (“ti si zadužen za zalijevanje biljaka” ili “ti si asistent za stol”), ono dobiva poruku:
To jako gradi samopouzdanje. Djeca koja imaju smislen doprinos manje ulaze u ulogu “beba” koja treba da se sve radi umjesto nje, a više u ulogu “člana tima”. To je jako važno za emocionalni razvoj, osjećaj da pripadaju i da nisu “netko za koga se sve radi”, nego netko “tko sudjeluje”.
Poslovi aktiviraju mozak koji se razvija. Zadaci poput postavljanja stola ili slaganja rublja aktiviraju dijelove mozga zadužene za izvršne funkcije, regulaciju emocija i dugoročno planiranje.Tako se stvara temelj razvoja životnih vještina.
Kućne aktivnosti nisu samo motorika (pospremi kocke, prebriši stol). One su trening odgovornosti i kontinuiteta, a dijete tada uči da:
To je rana verzija istog onog osjećaja koji im kasnije treba u školi, na sportu, u odnosima: “ja sam odgovorna osoba i mogu se vjerovati sebi”.
Kad djeca dobiju priliku isprobati zadatke iz stvarnog života, primjerice, preliti vodu u zdjelicu za mačku, objesiti mali ručnik, staviti svoje prljavo rublje u koš tada rastu u kompetenciji. To je suprotno od scenarija “mama sve radi, dijete sve čeka”.
Djeca koja stalno dobivaju poruku “pusti, ja ću” lako zaključe “ja to očito ne znam”, “ja nisam sposoban”, “to je preteško za mene”. Rezultat toga je tinejdžer koji ne zna oprati tanjur.
Puštanjem djeteta da nešto obavi, makar nesavršeno, daješ mu priliku da osjeti ponos i vlastitu snagu.
Kućni zadaci su mali projekti koji uključuju aktivaciju mozga i razvijanje strategije. Prvo trebam ovo, pa onda to drugo, na kraju provjera je li sve štima. Primjer: “Postavi stol za večeru.
Kad dijete sudjeluje u svakodnevnom funkcioniranju doma, kućna pravila ne djeluju kao “mamine/njezine naredbe”, nego kao “naš način da nam svima bude ugodno”.
Velika razlika:
“Skupljaj svoje igračke jer ja tako kažem.”
vs.
“Skupljamo igračke prije spavanja da ujutro bude ugodno hodati i da sve brzo nađemo.”
Dijete uči logiku iza pravila i osjeća da ima udio u njima.
Da, i ovo je važno i to nije sebično. Roditelj koji nije pregorio ima više strpljenja, topline i povezanosti s djetetom. Jedan način da roditelj ne pregori je da kuća ne stoji 100% na leđima jedne osobe.
Uključiti dijete znači reći: “Ovo je naš dom. Ovaj život živimo zajedno.”
Kako uvesti sudjelovanje bez suza i drame?
Ako dijete obriše stol i ostane malo mrvica, ni slučajno ne popravljamo odmah pred njim. Poruka “nije dovoljno dobro” ubija motivaciju.
Možemo kasnije tiho dotjerati, ali djetetu dajemo iskreno: “Hvala ti. Stol izgleda puno bolje sad.”
Djeci treba priznanje truda, ne savršenog rezultata.
Djeca vole imati svoj “posao”.
Primjer: “Ti si naš zaljevač biljaka.” / “Ti vodiš brigu o psećoj vodi.”
To stvara identitet i ponos.
Modeliraj prvi put (“Gledaj kako ja…”), drugi put “radimo zajedno”, treći put “ti probaj, ja sam tu ako zapne”. To je dovoljno. Ne treba 20 puta instrukcija.
Umjesto: “Pospremi igračke.”
Probaj: “Hajde da vratimo igračke da ih sutra brzo nađemo.” Djeca bolje reagiraju kad razumiju svrhu.
Ovo su okvirne ideje. Neka djeca ranije žele, neka kasnije, a ključ je sigurnost i prilagođavanje njihovim mogućnostima.
Već od 2-3 godine
U ovoj dobi djeci je prirodno željeti “ja sama!” pa iskoristimo to.
Staviti prljavo rublje u koš.
Fokus: sudjelovanje, imitacija odraslih, osjećaj “ja sam dio ekipe”
4-5 godina
Sad već mogu dovršiti jednostavan zadatak od početka do kraja.
Fokus: kategorije, početak-sredina-kraj zadatka
6-7 godina (niži razredi škole)
Ovdje već ulazimo u “prava zaduženja”
Fokus: organizacija, rutina, osjećaj “ovo je moj dnevni zadatak”.
8-9 godina
Djeca u ovoj dobi mogu već imati “svoje područje odgovornosti”.
Fokus: planiranje koraka i osjećaj povjerenja (“vjerujem ti da to možeš”)
I za kraj, dragi naši roditelji- djecu treba puštati da pomognu, makar nesavršeno. Uključivanje u kućne aktivnosti gradi samopouzdanje, odgovornost i empatiju. Zadaci trebaju biti realni za dob i jasno definirani (“tvoja biljka”, “tvoj stol”). Hvalite trud, ne rezultat i ono bitno-dajte djetetu da griješi!
To nije “još jedan posao” za dijete. To je poziv da bude dio vaše male zajednice, vaše obitelji. Nadamo se da smo vas inspirirali, a za još zanimljivog sadržaja o odgoju djece pogledajte ovdje.
Vaša Harfa!
Ako se u posljednje vrijeme često premišljate oko odlaska na psihoterapiju, možda već imate odgovor-vrijeme je sada. Da za odlazak na psihoterapiju ne trebate čekati burn out, krizu ili neki veliki problem, složio se i poznati psihoterapeut Irvin D. Yalom. Psihoterapija je prostor u kojem dobivate podršku da razumijete sebe, svoje emocije i odnose, a svaki trenutak kada osjetite unutarnji poziv dovoljno je dobar razlog za smjestiti se u najudobniju fotelju i stručnoj osobi otvoriti dušu.
-Znaš li koja je najhrabrija stvar u životu? Priznati sebi da nisi dobro. Da ti treba podrška i pružiti si tu pomoć. Hrabri idu na psihoterapiju. Hrabri čitaju, uče, istražuju svoje unutarnje svjetove i grade nove obrasce. Psihoterapija nije znak slabosti, već hrabrosti i snage-riječi su naše Irene Orlović koje bi vas dodatno mogle ohrabriti na javljanje psihologu/psihijatru.
Jedna njezina prijateljica podijelila je iskustvo s psihoterapije:
“Vjeruj mi, prodisala sam! Najbolje ulaganje ikad, postala sam bolja sebi, a time i djeci, suprugu, prijateljima i kolegama.”
Mnogi će reći da im je psihoterapija najbolja investicija. Odlazak na psihoterapiju naučit će vas:
Važno je naglasiti da ne trebate imati veliki problem da biste krenuli. Psihoterapiju shvatite kao mentalnu higijenu. Kao što tijelo održavamo prehranom i tjelovježbom, tako i um treba njegu i prostor.
Odnos s terapeutom je ljekovit– više od tehnike, presudan je osjećaj da ste viđeni, prihvaćeni i da s terapeutom možete biti autentični
Terapija je zajedničko putovanje– nije da „doktor popravlja pacijenta“ već dvoje ljudi istražuju život, smisao i izazove
Otvorenost i iskrenost– napredak dolazi kada uspijete reći ono što stvarno osjećate
Suočavanje s egzistencijom– pitanja o smislu, smrti, ljubavi i slobodi nisu znak „ludila“, nego ljudskosti
Irvin Yalom smatra da ne treba čekati „krizu“.
Sada je idealno vrijeme! Čim osjetite unutarnji poziv da bolje razumijete sebe i živite punije, vrijeme je. Evo što on kaže koji su bitni motivi za odlazak na psihoterapiju?
– kad osjećate patnju, tjeskobu, depresiju, usamljenost, gubitak smisla
-suočavate se s egzistencijalnim pitanjima poput straha od smrt, slobode izbora, usamljenosti i traženja smisla, krize identiteta
-kada se ponavljaju obrasci u odnosima i kad imate osjećaj da se stalno vrtite oko istih problema
-želja za osobnim rastom, a ne samo rješenje problema
Zamislite psihoterapiju kao trenutak u kojem sjednete u udobnu fotelju, ostavite vanjski svijet po strani i posvetite se sebi. Nema “ispravnih” ili “pogrešnih” odgovora, postoji samo vaša autentična priča i terapeut koji vas prati na putu razumijevanja. Savršeno, zar ne?!
Ako još niste spremni na prvi susret, možete krenuti sami:
Udobno se smjestite, uzmite list papira i kemijsku olovku i napravite dnevnik emocija.
-Koje emocije su obilježile današnji dan
-Koji im je intenzitet
-Što se dogodilo i koji je bio okidač
-Kako ste reagirali
-Kratka refleksija na događaj (jeste zadovoljni vlastitom reakacijom ili imate prijedlog kako biste bolje odreagirali)
Ovo možete svaki dan prakticirati i i mnogima je odličan alat za bolje razumijevanje sebe. Svaki mali korak prema sebi vrijedi.
Psihoterapija je početak hrabrijeg, mirnijeg i ispunjenijeg života, jer kad sebe bolje razumijemo, cijeli naš svijet postaje lakši i vedriji.
Ugodan dan,
vaša Harfa!
Drage mame, ovaj mjesec odlučila sam se dotaknuti svima nam poznate teme ali i osjećaja grižnje savjesti (mum guilt). Zvuči poznato?
Za ovaj tekst inspirirao me je nedavni telefonski razgovor s mojom prijateljicom koja mi je rekla-Irena, idem na put i ovo je prvi put da putujem sama, bez djeteta. Jedva se čekam odmoriti i malo maknuti od rutine i svega, ali je grižnja savjesti trenutačno jača od mene. Sve mi je jasno da to tako ne bi trebalo biti, ali evo, pomozi mi kako da odem “lagana” na put.
Malo smo proćaskale, a sve što sam joj kazala, prenosim i vama da imate kao podsjetnik za putovanje ili bilo koju drugu situaciju u kojoj se javlja dobro nam poznat osjećaj koji nam remeti um, duh, a nekad i planove.
Ako je mama u dobrom emocionalnom stanju i s lakoćom objašnjava djetetu da odlazi na put, dijete će to doživjeti mirno i bez većih teškoća. Međutim, ako mama odlazi s osjećajem krivnje i grižnje savjesti, ako djetetu to objašnjava kroz tugu ili napetost, dijete će to osjetiti i emocionalno će se uznemiriti.
Dijete tada ne reagira toliko na samu činjenicu da mama odlazi, koliko na njezinu emociju — na tugu, strah ili nesigurnost koju osjeti u njenom tonu, izrazu lica i ponašanju.
Djeca ne reagiraju toliko na riječi koliko na energiju i emociju iza njih.
Ako je mama mirna, sigurnog tona i u kontaktu sa sobom, dijete prima poruku: „Sve je u redu, svijet je sigurno mjesto.“
Ako je mama napeta, preplavljena krivnjom ili tugom, dijete to osjeća kao uzbunu — iako ne razumije racionalno, emocionalno prepoznaje da nešto „nije u redu“.
To nije zato što je dijete slabo, već zato što mu je mama emocionalni kopas. Kad se ona koleba, i ono izgubi orijentaciju.
Zato je važno da mama ne ide na put s potisnutom krivnjom, nego da je prije toga prizna sebi, obradi i emocionalno integrira.
Drugim riječima — nije presudno što mama radi, nego s kakvim osjećajem to radi.
Kada se kod mame javi krivnja jer odlazi — zapravo to nije krivnja odraslog dijela nje, nego bol djeteta u njoj koja se aktivira. Taj unutarnji dječji dio, koji je nekada bio preplašen, nesiguran ili napušten, sada kroz situaciju s vlastitim djetetom ponovno proživljava staru priču: “Ako odem, netko će patiti. Ako odem, netko me neće voljeti. Ako nisam tu, nešto loše će se dogoditi.”
To je priča djeteta koje je možda nekad osjećalo da mora biti “dobro”, “poslušno”, “uvijek tu” — da bi bilo voljeno. U tom obrascu ljubav i prisutnost nisu bile bezuvjetne, nego su bile vezane uz ponašanje i žrtvu.
Zato, kad danas odrasla žena, majka, samo želi otići na put, odmoriti, učiniti nešto za sebe — taj stari program u njoj se budi i šapće: “Ne smiješ. Izdat ćeš. Napustit ćeš. Bit ćeš loša mama.”
A to uopće nije istina.
Ispod nje leži neproživljena tuga djeteta koje nije imalo dovoljno prostora za svoje potrebe, koje se rano moralo brinuti za druge. Kad ta tuga dobije prostor — kad je mama pogleda, zagrli i kaže: “Sad si sigurna. Sad ja brinem o tebi.” — tada krivnja počinje popuštati.
Knjiga “Dijete u tebi mora pronaći dom” jest savršena za takav trenutak. Jer mama tada ne liječi samo odnos sa svojim djetetom — nego i odnos sa sobom. Kada umiri svoje unutarnje dijete, i stvarno osjeti da nije loša ako uzme vrijeme za sebe, njezino dijete to automatski osjeti kao sigurnost.
Kad mama njeguje sebe, dijete odrasta uz primjer žene koja zna što znači ljubav, a ne žrtva. A vi, drage mame – jeste li se ikada susrele s mum guilt osjećajem na putovanju? Vratit ću se opet na onu rečenicu koju vjerojatno svako malo čujete-kada je mama dobro i dijete je dobro. I ona je zaista 1/1 istinita. Gdje god da ste nalazite, što god da planirate, imajte na umu ovo. Spakirajte kofere, pomilujte dijete u sebi i opustite se maksimalno!
Svako dobro vam želim,
Irena Orlović