Hrpa robe za peglanje, bojice po podu, medvjedić na kuhinjskom stolu, autić u sudoperu, laptop na podu, obrisi hrane po zidu-sve samo ne kao dnevni boravak s Instagrama.

Vremena za pospremiti malo. Živaca još manje.

Vaš mališan uporno vam želi „dati ruke“ ali ga uporno pomičete i pomislite „ma bolje ću ja to sama“.

Zvuči poznato? 🙂

Zašto to svi radimo?

Skroz razumljivo- kad žurimo, zadnje što želimo je dodatnih 15 minuta oko jedne perilice rublja ili rasute vode oko sudopera koje nam su nam naši mali pomagači prouzročili. E, baš tu krije se glavni okidač za djetetov uspjeh!

Kad djecu uključujemo u kućne aktivnosti…

Kad djecu uključujemo u kućne aktivnosti, mi ne “dobivamo male pomagače”, nego odgajamo odgovorne, sigurne i sposobne ljude.

Drugim riječima-pustite djecu da vam pomognu! Pustite ih i da pogriješe. Nije stvar u tome da dobiješ savršene pomoćnike (koji će to s vremenom i postati) već da odgajaš ljude koji znaju da vrijede.

Istraživanje s Harvarda

Nije stvar u ocjenama ni u talentu. Potvrdilo je to i istraživanje s Harvarda, s naglaskom da uključivanje djece u kućanske poslove, počevši od 3. i 4.godine pomaže djeci da postanu sposobniji, samostalniji i emocionalno stabilniji odrasli ljudi. Rana uključenost u život i obaveze pokazala se boljim pokazateljem životnog uspjeha od IQ-a ili školskih ocjena.

Zašto je dobro dijete uključiti u kućanske poslove od malih nogu?

1. Kućni zadaci djeci daju osjećaj vrijednosti i pripadanja

Uključenost je važnija od savršenstva. Identitet se gradi uključivanjem u tim i zajednicu. Važno je znati „ovdje pripadam“ i „ovdje činim razliku“. Mnogi  roditelji oklijevaju. Misle da su djeca premala za neke zadatke ili da će ih brže riješiti sami. Kad dijete dobije svoju ulogu u kućanstvu (“ti si zadužen za zalijevanje biljaka” ili “ti si asistent za stol”), ono dobiva poruku:

• ja sam važan dio obitelji
• drugi se oslanjaju na mene
• moj trud je bitan

To jako gradi samopouzdanje. Djeca koja imaju smislen doprinos manje ulaze u ulogu “beba” koja treba da se sve radi umjesto nje, a više u ulogu “člana tima”. To je jako važno za emocionalni razvoj, osjećaj da pripadaju i da nisu “netko za koga se sve radi”, nego netko “tko sudjeluje”.

2.Poslovi aktiviraju mozak

Poslovi aktiviraju mozak koji se razvija. Zadaci poput postavljanja stola ili slaganja rublja aktiviraju dijelove mozga zadužene za izvršne funkcije, regulaciju emocija i dugoročno planiranje.Tako se stvara temelj razvoja životnih vještina.

3.Djeca uče odgovornost, upornost i brigu za druge

Kućne aktivnosti nisu samo motorika (pospremi kocke, prebriši stol). One su trening odgovornosti i kontinuiteta, a dijete tada uči da:

• postoje zadaci koji se rade svaki dan, ne samo kad mi se da,
• drugi ljudi računaju na mene,
• moj nemar ima posljedicu (ako ne nahranim psa, pas je gladan; ako ne spremim igračke, netko može stati na Lego).

To je rana verzija istog onog osjećaja koji im kasnije treba u školi, na sportu, u odnosima: “ja sam odgovorna osoba i mogu se vjerovati sebi”.

4. Razvija se samostalnost i osjećaj “ja to mogu”

Kad djeca dobiju priliku isprobati zadatke iz stvarnog života, primjerice, preliti vodu u zdjelicu za mačku, objesiti mali ručnik, staviti svoje prljavo rublje u koš tada rastu u kompetenciji. To je suprotno od scenarija “mama sve radi, dijete sve čeka”.

Djeca koja stalno dobivaju poruku “pusti, ja ću” lako zaključe “ja to očito ne znam”, “ja nisam sposoban”, “to je preteško za mene”. Rezultat toga je tinejdžer koji ne zna oprati tanjur.

Puštanjem djeteta da nešto obavi, makar nesavršeno, daješ mu priliku da osjeti ponos i vlastitu snagu.

5. Razvija se izvršna funkcija mozga: planiranje, organizacija, fokus

Kućni zadaci su mali projekti  koji uključuju aktivaciju mozga i razvijanje strategije. Prvo trebam ovo, pa onda to drugo, na kraju provjera je li sve štima. Primjer: “Postavi stol za večeru.

6. Lakše prihvaćaju granice i pravila

Kad dijete sudjeluje u svakodnevnom funkcioniranju doma, kućna pravila ne djeluju kao “mamine/njezine naredbe”, nego kao “naš način da nam svima bude ugodno”.

Velika razlika:

“Skupljaj svoje igračke jer ja tako kažem.”

vs.

“Skupljamo igračke prije spavanja da ujutro bude ugodno hodati i da sve brzo nađemo.”

Dijete uči logiku iza pravila i osjeća da ima udio u njima.

7. Pomaže i roditelju (da ne mora raditi sve sam/a)

Da, i ovo je važno i to nije sebično. Roditelj koji nije pregorio ima više strpljenja, topline i povezanosti s djetetom. Jedan način da roditelj ne pregori je da kuća ne stoji 100% na leđima jedne osobe.

Uključiti dijete znači reći: “Ovo je naš dom. Ovaj život živimo zajedno.”

Kako uvesti sudjelovanje bez suza i drame?

1. Ne mora sve biti savršeno

Ako dijete obriše stol i ostane malo mrvica, ni slučajno ne popravljamo odmah pred njim. Poruka “nije dovoljno dobro” ubija motivaciju.

Možemo kasnije tiho dotjerati, ali djetetu dajemo iskreno: “Hvala ti. Stol izgleda puno bolje sad.”

Djeci treba priznanje truda, ne savršenog rezultata.

2. Dajte djetetu da ima svoj zadatak

Djeca vole imati svoj “posao”.

Primjer: “Ti si naš zaljevač biljaka.” / “Ti vodiš brigu o psećoj vodi.”

To stvara identitet i ponos.

3. Pokaži korake, pa prepusti

Modeliraj prvi put (“Gledaj kako ja…”), drugi put “radimo zajedno”, treći put “ti probaj, ja sam tu ako zapne”. To je dovoljno. Ne treba 20 puta instrukcija.

4. Daj smisao, ne naredbu

Umjesto: “Pospremi igračke.”

Probaj: “Hajde da vratimo igračke da ih sutra brzo nađemo.” Djeca bolje reagiraju kad razumiju svrhu.

Ideje kućnih aktivnosti za djecu – po dobi

Ovo su okvirne ideje. Neka djeca ranije žele, neka kasnije, a ključ je sigurnost i prilagođavanje njihovim mogućnostima.

Već od 2-3 godine

U ovoj dobi djeci je prirodno željeti “ja sama!” pa iskoristimo to.

Staviti prljavo rublje u koš.

• Dodati hranu / vodu kućnom ljubimcu uz nadzor

• Brisati proliveno (ručnikom ili malom krpicom)

• Baciti pelenu / papir u koš

• Donijeti svoje cipelice do vrata

• Pružiti namirnice iz vrećice kad raspakiravamo kupovinu (“Možeš li mi dati sve banane?”)

Fokus: sudjelovanje, imitacija odraslih, osjećaj “ja sam dio ekipe”

4-5 godina

Sad već mogu dovršiti jednostavan zadatak od početka do kraja.

• Posložiti svoje plišance i kocke na mjesto

• Pomoći postaviti stol (salvete, žličice, podmetači)

• Prebrisati niski stol ili prosutu vodu spužvicom

• Donijeti čiste pidžame / donje rublje iz ladice za sebe

• Pomoći sortirati čarape u parove (zabavno kao igra memory!)

Fokus: kategorije, početak-sredina-kraj zadatka

6-7 godina (niži razredi škole)

Ovdje već ulazimo u “prava zaduženja”

• Posložiti svoju školsku torbu navečer

• Nahraniti kućnog ljubimca samostalno

• Pospremiti krevet ujutro (ne savršeno ravno – samo podići pokrivač)

• Obrisati prašinu s niskih površina

• Posložiti svoje odjevene stvari u ormar (pidžame u pidžame, majice na hrpu majica)
• Pomoći vaditi posuđe iz perilice (plastične čaše, pribor koji nije oštar)

Fokus: organizacija, rutina, osjećaj “ovo je moj dnevni zadatak”.

8-9 godina

Djeca u ovoj dobi mogu već imati “svoje područje odgovornosti”.

• Presložiti perilicu rublja (uz upute što ide na koliko °C)

• Usisati manju prostoriju

• Izvaditi smeće u kantu (ako je sigurno)

• Pripremiti jednostavan doručak (npr. namazati kruh, nasjeckati voćku tupim nožićem sigurnim za djecu)

• Pobrati suho rublje s konopa i staviti ga u koš za slaganje

Fokus: planiranje koraka i osjećaj povjerenja (“vjerujem ti da to možeš”)

I za kraj…

I za kraj, dragi naši roditelji- djecu treba puštati da pomognu, makar nesavršeno. Uključivanje u kućne aktivnosti gradi samopouzdanje, odgovornost i empatiju. Zadaci trebaju biti realni za dob i jasno definirani (“tvoja biljka”, “tvoj stol”). Hvalite trud, ne rezultat i ono bitno-dajte djetetu da griješi!

To nije “još jedan posao” za dijete. To je poziv da bude dio vaše male zajednice, vaše obitelji. Nadamo se da smo vas inspirirali, a za još zanimljivog sadržaja o odgoju djece pogledajte ovdje.

Vaša Harfa!