Besplatna (za iznose iznad 35 eura) i brza dostava.
O Harfi
Prodajna mjesta
Besplatna (za iznose iznad 35 eura) i brza dostava.
O Harfi
Prodajna mjesta
Tate su neizostavan dio alata koji čine kvalitetan odgoj. NJihova prisutnost, sudjelovanje u igrama, podrška… sve je to ono bez čega djeca ne mogu. I najbolja vijest – dovoljno je samo 15 minuta za trajne i važne učinke!
Jeste li znali da samo 15 minuta igre dnevno s tatom može napraviti čudo za razvoj dječjeg mozga? Ne govorimo o „rekla-kazala“ pričama, već o znanstveno potvrđenim činjenicama. Istraživanja pokazuju da upravo ti dragocjeni trenuci igre s tatom jačaju dječji mozak, razvijaju empatiju, povećavaju pažnju i potiču jezične sposobnosti.
Neuroznanstvenici su potvrdili ono što smo oduvijek osjećali – tate su doista pravi superjunaci.
Vrijeme provedeno u igri s ocem ne donosi samo osmijehe i veselje. U dječjem mozgu tada nastaju stvarne promjene – jačaju neuronske veze, centar za samoregulaciju, pamćenje i jezični aparat.
Studija sa Sveučilišta u Cambridgeu pokazala je da djeca čiji su očevi aktivni i razigrani imaju bolje socijalne vještine i manje problema u ponašanju. Ovi pozitivni učinci očinstva vide se kasnije u školi, kroz prijateljstva i u načinu na koji djeca podnose stres.
Najljepše od svega? Magija nije u skupim igračkama ni velikim gestama. Ona je u pogledu, u glasu, u vašoj prisutnosti. U spremnosti da legnete na tepihi i valjate se, da se smijete do suza, slažete kockice ili izmišljate nove plesne korake. Upravo kroz te male trenutke bliskosti gradi se povjerenje i oblikuje dječji mozak.
Samo 10 do 15 minuta prave igre dovoljno je da se aktivira dio mozga odgovoran za pažnju, planiranje i strpljenje, a istodobno razvija empatija i emocionalna stabilnost.
Ako do sada niste imali naviku igrati se s djetetom, iz bilo kojeg razloga, dobra vijest je da nikada nije kasno. Svaka nova zajednička igra, ma koliko mala bila, otvara vrata za povezivanje i rast. Djeca s jednakim oduševljenjem prihvaćaju tatinu pažnju danas, kao i jučer. Ono što njima treba niste „propustili“ , njima treba vaša prisutnost.
Zamislite, dragi tate – vi doslovno pomažete svom djetetu da postane pametnije, otpornije i sretnije. Nije li to predivna supermoć?
Više o ovoj temi, ali i o odgoju emocionalno snažne djece, pročitajte u knjizi Kako odgojiti emocionalno inteligentno dijete, dr. sc. Johna Gottmana i Joan DeClaire, u izdanju Harfe.
Kada govorimo o zdravlju djece, većina roditelja želi isto: manje bolesti, više energije, snažan imunitet i emocionalnu otpornost. Knjiga Zdrava djeca, sretna djeca dr. Elise Song, vodeće američke pedijatrice funkcionalne medicine donosi praktične korake za stvaranje zdravih navika od najranije dobi.
U nastavku donosimo najvažnije preporuke iz knjige, oblikovane kao sveobuhvatan priručnik za roditelje i vodič za sve koji žele preventivno brinuti o zdravlju svoje djece.
Jedna od ključnih poruka dr. Song je da se 80% imuniteta nalazi u crijevima. Zbog toga prehrana postaje najvažniji alat svakog roditelja.
Prehrana bogata „pravom hranom“ pomaže djeci da imaju manje prehlada, manje upala i više energije, što je jedna od centralnih teza knjige.
Dr. Song naglašava važnost anti-upalne prehrane i navika. Kronične upale mogu se manifestirati kao česte viroze, alergije, ekcemi, ali i problemi s fokusom i raspoloženjem.
Ovakav pristup smanjuje rizik od kroničnih bolesti i podupire emocionalnu stabilnost, što je temelj sretnog djetinjstva.
Prema dr. Song, zdravlje mozga jednako je važno kao i fizičko zdravlje. Dječji mozak treba „gradivne blokove“ kako bi optimalno funkcionirao.
Djeca koja imaju dobro regulirane emocije i uravnoteženu energiju lakše uče, bolje spavaju i rjeđe imaju tantrume.
Knjiga naglašava važnost svakodnevnih, jednostavnih navika koje dugoročno čine veliku razliku.
Djeca rastu i razvijaju se kroz rutinu – dosljednost stvara sigurnost, sigurnost stvara sreću.
Dr. Song u knjizi opisuje i dodatke prehrani koje ponekad preporučuje djeci, ali uvijek naglašava individualni pristup. Najčešće korišteni su:
Roditelji trebaju ove preporuke koristiti kao informacije, a ne kao zamjenu za medicinski savjet.
U knjizi se naglašava da djeca koja se osjećaju sigurno, viđeno i saslušano imaju jači imunitet. Stres i emocionalna napetost mogu oslabiti obranu organizma.
Sretna djeca su, kako dr. Song kaže, otpornija djeca.
Zdrava djeca, sretna djeca nije samo knjiga, nego praktičan vodič za roditelje koji žele razumjeti djetetov organizam i podržati ga na prirodan način. Kroz prehranu, rutinu, emocionalnu podršku i smanjenje toksina, roditelji mogu stvoriti temelje za snažan imunitet i dugoročno dobro zdravlje.
Ako želite pristupačan, znanstveno potkrijepljen i topao priručnik koji vas vodi kroz sve korake, izdavačka kuća Harfa donosi upravo ono što vam treba – knjigu koja mijenja način na koji gledamo na dječje zdravlje.
Jesi se danas zapitala kako si? Jesi li nekome na isto pitanje odgovorila da si dobro, pritom se i sama nekako uvjerila da je sve okej. U kojoj god da si fazi majčinstva, samo te želim ohrabriti da te ta uloga ne traži da izgoriš. Traži da budeš tu, živa, prisutna i svoja.
Donosim ti malo drugačiji tips and tricks i to onaj na temu kako da si narušiš mentalno zdravlje. Ako se pronalaziš u njima, mislim da si zaboravila na sebe. Isto tako, napominjem da nikada nije kasno ni za što pa tako ni za buđenje pa te pozivam da prodišemo skupa!
Uvjeri se da nemaš pravo na odmor, tišinu, svojih pola sata mira. Uvjeri se i funkcioniraj prema principu kao da ti znaš sve bolje od tate, posebice očistiti, stavljati robu u mašinu i slično. Usput si govori da ćeš odmarati kad djeca narastu.
Trudi se biti savršena i apsolutno sve stići, uz to i izgledati besprijekorno. Uspoređuj se s mamama s Instagrama i imaj osjećaj da se ne daješ dovoljno. Možeš se i kriviti jer si viknula na dijete, pustila crtani film, jer si umorna i nervozna. Burn out dodatno će pospješiti i misao da si dobra majka ako stalno daješ više, usprkos tome što već jesi sve dala.
Sve možeš sama. Slabost je potražiti pomoć i reći da si umorna. Gutat’ suze, stisnut’ zube i nastavit dalje-to je ta formula.
Budi/postani samo majka. Prestani se sređivati, ići na večeru s prijateljicama, maknuti se iz kuće. Tako ćeš polako izgubiti sebe, a da ni ne primijetiš kada se to točno dogodilo.
Kada ti tijelo šalje signale da je iscrpljeno, zanemari ih. Popij još jednu kavu, energetski napitak, zapali cigaretu, preskoči obrok, san i uvjeri se da „to tako mora biti“.
Dozvoli svima da stalno nešto traže od tebe. Odgovaraj na poruke, slušaj tuđe probleme, radi i kad si bolesna. Sve to popraćeno rečenicom „ma nema problema“ pa čak i kad si na izmaku snaga.
Ne ljuti se, ne tuguj, ne plači. Govori sebi da si nezahvalna ako osjećaš bilo što osim sreće. Polako potisni i stavi „pod tepih“ sve što te muči.
„Drage mame niste dobre ako ste uvijek nasmijane, strpljive i savršene. Dobre ste jer ste stvarne, jer volite, griješite, pokušavate ponovo. Dobre ste jer ste tu čak i kada ne znate kako dalje. Znam da često sumnjate u sebe, noću razmišljate i preispitujete se. Vaše dijete ne pamti savršenstvo, nego osjećaj sigurnosti i ljubavi koje ima uz vas.
Budite nježne prema sebi, slavite svoju snagu, ranjivost i borbu, počastite se. Vi ste, u suradnji s ocem, temelj. Vi ste sigurno mjesto svoj djeci. Pružite sebi ruku, potapšajte se i izgovorite naglas što sve osjećate, uz napomenu da ne mora sve biti savršeno.“
Od srca,
Irena Orlović
Mrak na oči vam padne kad se samo sjetite domaćih, ispitivanja, oogroomne količine zadataka, ali i manjka koncentracije vašeg djeteta. Prije svih ovih trikova koje će vam pomoći potaknuti dječju koncentraciju kod učenja, važna napomena za vas, dragi roditelji-pokušajte izbaciti perfekcionizam iz dnevnog rasporeda. Vaše dijete ne mora biti odlikaš i sve zadatke obavljati „po špagu“.
Složit ćemo se da je koncentracija kod djece često izazov, posebice u vremenu kada ih okružuje mnoštvo podražaja, od digitalnih ekrana do stalnih promjena u svakodnevici. Ipak, dobra vijest je da se dječja koncentracija može razvijati i poticati. Uz malo strpljenja, razumijevanja i pravih strategija, roditelji i učitelji mogu djeci pomoći da razviju bolje navike učenja i usredotočenosti.
U nastavku donosimo 10 jednostavnih i učinkovitih načina kako potaknuti dječju koncentraciju kod učenja.
Dječji mozak bolje funkcionira kada nema previše distrakcija. Uredan stol, tiha prostorija i minimalno ometanja pomažu djetetu da se lakše usredotoči na zadatak. Neka djetetov stol bude minimalistički uređen, bez previše boja. Ne zaboravite planer i post it papiriće jer oni definitivno djeluju motivirajuće!
Djeca vole predvidljivost. Kada se učenje odvija svaki dan u slično vrijeme, mozak razvija naviku da se tada „prebacuje“ u stanje koncentracije.
Djeca imaju ograničen raspon pažnje. Bolje rezultate postići ćete ako dijete uči u kraćim intervalima (npr. 20–30 minuta) s kratkim pauzama, nego da satima sjedi za stolom.
Kretanje poboljšava cirkulaciju i opskrbu mozga kisikom, što značajno doprinosi pažnji i pamćenju. Kratka šetnja ili nekoliko vježbi istezanja mogu čuda učiniti za koncentraciju.
Paljenje svjetiljke, priprema olovki ili kratka vježba disanja mogu signalizirati mozgu da je vrijeme za učenje. Djeca rituale doživljavaju kao sigurnost i strukturu.
Mobiteli, televizija i tableti mogu ozbiljno omesti pažnju. Tijekom učenja, važno je da tehnologija bude isključena ili odložena na stranu.
Umjesto da samo pasivno čita, neka dijete prepričava gradivo, crta mentalne mape ili rješava kvizove. Aktivno uključivanje jača razumijevanje i zadržava koncentraciju.
Mozgu je potrebna energija za rad. Lagani obroci bogati voćem, povrćem, orašastim plodovima i dovoljno vode pomažu u održavanju pažnje i smanjenju umora.
Djeca se lakše motiviraju kada osjete da je njihov trud prepoznat. Pohvala za upornost ili simbolična nagrada jača samopouzdanje i potiče koncentraciju.
Djeca najbolje uče kada im je zanimljivo. Ako učinite učenje zabavnim, kroz igre, eksperimente ili priče, koncentracija dolazi gotovo prirodno.
Razvijanje dječje koncentracije proces je koji zahtijeva vrijeme i strpljenje. Najvažnije je da djeca osjete podršku, a ne pritisak. Kada učenje postane dio svakodnevnog ritma i kada se poveže s igrom, pokretom i znatiželjom, koncentracija dolazi prirodno. Trudite se biti strpljivi i ne očekujte od djeteta da bude odlično na svim poljima!
Tu smo za sva Vaša pitanja!
Vaša, Harfa!
Nikako da vam se na polici nađe knjiga za koju ćete pomisliti – e, to je ta? Knjiga koja će vam pomoći da pronađete unutarnji mir, unaprijedite odnos sa sobom, svojom djecom, partnerom te živite ispunjeniji život?
Ove godine na Interliberu 2025. očekuju vas neki od najtraženijih svjetskih naslova iz područja mentalnog zdravlja, roditeljstva i osobnog razvoja. U nastavku vam donosimo TOP 10 knjiga koje obogaćuju svakodnevicu, njeguju emocionalno zdravlje te pružaju duboko korisne, praktične smjernice za život i odgoj.
Psihoterapeutkinju Stefanie Stahl upoznali ste u njenoj sjajnoj prethodnici Dijete u tebi mora pronaći dom (a izdali smo i radnu knjigu koja je prati), a u ovoj knjizi otkriva kako izgraditi stabilno samopoštovanje kroz rad s unutarnjim djetetom. Stefanie Stahl je uvjerena da nisko samopoštovanje nije nepromjenjiva sudbina. Na dojmljivim primjerima pokazuje nam kako možemo ojačati osjećaj vlastite vrijednosti: tako da prihvatimo sebe, jasno komuniciramo, djelujemo usmjereno, reguliramo svoje osjećaje i naučimo uživati u životu.
Knjiga pomaže prepoznati duboka uvjerenja iz djetinjstva i transformirati ih kroz praktične strategije. Idealna je za sve koji žele živjeti samostalnije, autentičnije i sretnije.
Integrativni vodič za roditelje koji žele ojačati dječji imunitet prirodnim putem. Autorica objašnjava važnost mikrobioma, prehrane i životnog stila te pruža konkretne savjete za cjelovit razvoj djece. Odličan izbor za roditelje koji žele podržati zdravlje svoje obitelji.
Dr. Elisa Song ugledna je pedijatrica školovana na Stanfordu, NYU-u i UCSF-u, jedna od vodećih znanstvenika i pouzdanih stručnjaka u području pedijatrijske integrativne i funkcionalne medicine.
Oslanjajući se na opsežna istraživanja i više od 25 godina kliničkog iskustva, dr. Song objašnjava zašto je djetetov crijevni mikrobiom ključ cjeloživotnog blagostanja. S čitateljima dijeli svoj provjereni i praktični plan za izgradnju fizičke i emocionalne otpornosti iznutra prema van. Otkrit ćete kako:
• optimizirati dječji mikrobiom u 5 jednostavnih koraka
• osnažiti svoju djecu da žele donositi zdrave odluke (a da ih vi ne morate gnjaviti)
• izliječiti dječja crijeva kako biste otkrili uzrok njihovih kroničnih zdravstvenih problema
• ostati smireni i samopouzdani koristeći se sigurnim i učinkovitim prirodnim terapijama kada su vaša djeca bolesna – uz vodič od A do Ž kroz 25 najčešćih akutnih dječjih bolesti.
Opremljena korisnim kvizovima, vježbama, uputama i desecima ukusnih recepata prilagođenih crijevima, knjiga Zdrava djeca, sretna djeca sveobuhvatan je, ali jednostavan vodič za odgoj otporne djece u našem ne tako jednostavnom svijetu.
Ovaj budući bestseler otkriva alate za razvoj emocionalne otpornosti, samopouzdanja i unutarnje snage kod djece. Autori daju konkretne savjete temeljene na neuroznanosti i svakodnevnim navikama. U vremenu kada se mnoga djeca suočavaju s teškoćama, ova knjiga nudi znanstveno utemeljenu pomoć roditeljima koji žele odgojiti mentalno zdravu, otpornu i uspješnu djecu. Dr. Daniel Amen i dr. Charles Fay otkrivaju što nedostaje većini priručnika: odgoj koji istodobno njeguje mozak i um – djeteta i roditelja.
Ova revolucionarna knjiga donosi praktične alate za usmjeravanje djece s problemima poput prkosa, ispada i borbi za moć prema odgovornosti, samopouzdanju, fokusu, zdravim odnosima i donošenju boljih odluka.
Postanite roditelj kakav ste oduvijek željeli biti i pomozite svom djetetu ostvariti puni potencijal.
Odlična za roditelje koji žele osnažiti djecu u izazovnim vremenima.
Daniel Amen istražuje kako nas negativne poruke i uvjerenja oblikuju iznutra. Knjiga pomaže osvijestiti unutarnje obrasce koji sabotiraju osobni rast te pruža strategije za pozitivnu transformaciju. Vaš mozak stalno sluša i reagira na skrivene utjecaje, a ako ih ne prepoznate i ne suočite se s njima, mogu vam ukrasti sreću, narušiti odnose i ugroziti zdravlje. Ova knjiga naučit će vas kako ukrotiti:
Zmajeve iz prošlosti koji bude vaše najbolnije emocije;
Zmajeve negativnih misli koji vas napadaju, hraneći tjeskobu i depresiju;
Tuđe zmajeve, ljude u vašem životu čiji se zmajevi sukobljavaju s vašima;
Zmajeve loših navika koji povećavaju vjerojatnost pretilosti, preopterećenosti i neostvarenosti;
Ovisničke zmajeve koji vam oduzimaju kontrolu nad zdravljem, novcem i odnosima;
Manipulativne zmajeve, oglašivače i društvene mreže koji vam kradu pažnju.
Pisano jednostavno i inspirativno – obavezno za sve koji žele mentalni mir.
Bestseler koji je osvojio svijet!
Ova knjiga nas vodi kroz proces prepoznavanja unutarnjeg djeteta i iscjeljivanja trauma iz djetinjstva. Uz jasne alate, pomaže razviti zdravije odnose i jaču emocionalnu stabilnost. Svaka osoba duboko čezne za tim da bude prihvaćena i voljena. U idealnom slučaju tijekom djetinjstva razvijamo potrebno samopouzdanje i prapovjerenje, što nas upravo nosi kroz život u odrasloj dobi. Međutim, i negativna iskustva koja smo stekli utiskuju se u nas i podsvjesno određuju naše odnose s drugim ljudima.
Autorica ovog bestselera ugledna psihologinja Stefanie Stahl razvila je nov i učinkovit pristup radu s „unutarnjim djetetom“: kada se sprijateljimo s unutarnjim djetetom, nude se zadivljujuće mogućnosti rješavanja konflikta, kvalitetnijeg oblikovanja odnosa i pronalaženja rješenja za gotovo svaki problem.
Snažan vodič za žene koje žele postaviti jasne granice i živjeti autentično. Psihoterapeutkinja Terri Cole polazi od jednostavne, ali ključne premise: bez postavljanja zdravih granica ne možete živjeti istinski i ispunjen život.
To se posebno odnosi na današnje žene, često rastrgane između uvjetovanja koje nameće društvo da moraju biti „ljubazne“ – boje se uvrijediti druge ili biti percipirane kao zlobne – i potrebe da zaštite vlastitu dobrobit. S tim na umu Terri predstavlja knjigu Šefica svojih granica, sveobuhvatan vodič za žene koje žele ovladati stvaranjem i održavanjem zdravih granica.
Šefica svojih granica poučava vas određenom skupu vještina koje će vam pomoći da prestanete zanemarivati samu sebe radi drugih, a da se pritom ne osjećate krivima i bez potrebe za dramom. Ovdje ćete pronaći niz iskustvenih praksi za svjesno preuzimanje kontrole nad svakim aspektom vašeg osobnog i poslovnog života.
Zamislite da vam prirodno i lako dolazi govoriti što mislite.
Zamislite da u odnosima možete mirno i samouvjereno izražavati svoje mišljenje.
Zamislite da imate potpunu jasnoću o tome što želite, a što ne želite u svim područjima svojeg života.
Ako ste iscrpljene od pretjeranog davanja, premašivanja očekivanja, pa čak i pretjeranog osjećanja, vrijeme je da promijenite svoj život. Šefica svojih granica pokazat će vam kako autentično izraziti svoje preferencije, potrebe i ograničenja kako biste mogle živjeti sretnim, zdravim životom koji zaslužujete. Idealno za sve koje žele osjećati više slobode i poštovanja u svakodnevnom životu.
Ovaj priručnik naglašava važnost emocionalne povezanosti roditelja i djeteta. Današnja se djeca ugledaju na svoje vršnjake i u njima traže vrijednosti, identitet i kodeks ponašanja. Ta „vršnjačka orijentacija” potkopava obiteljsku koheziju, ometa zdrav razvoj i potiče neprijateljski nastrojenu i seksualiziranu kulturu mladih. Djeca na kraju postaju preveliki konformisti, desenzibilizirani i otuđeni, a biti cool važnije je od svega drugoga.
Budite tu za svoju djecu objašnjava uzroke sloma roditeljskog utjecaja i pokazuje kako se ponovno povezati sa sinovima i kćerima, kako uspostaviti odgovarajuću hijerarhiju u domu, djeci pružiti osjećaj sigurnosti i razumijevanja i ponovno zaslužiti dječju odanost i ljubav.
Ovo dopunjeno izdanje također se posebno bavi neviđenim izazovima roditeljstva u svjetlu sve većeg broja digitalnih uređaja i društvenih mreža.
Savršeno za nježno, svjesno roditeljstvo.
Memoari jednog od najpoznatijih svjetskih psihijatara donose duboke uvide o ljudskoj prirodi. Irvin D. Yalom izgradio je karijeru istražujući živote drugih. U ovim dubokim memoarima usmjerava svoje pero i terapeutski pogled na samoga sebe. Svoju priču otvara noćnom morom: ima 12 godina i vozi bicikl pokraj kuće djevojčice s ožiljcima od akni. Kao i svakog jutra, u pokušaju da se sprijatelje, dovikuje joj: „Hej, ospice!“ No u snu ga njezin otac navede na to da shvati koliko su te svakodnevne riječi povrijedile njegovu kćer. Za Yaloma je to bio trenutak rađanja empatije – lekcija koju nikada neće zaboraviti.
Kako se priča u Mom životnom putu razvija, svjedočimo rađanju pronicljiva mislioca, čije su knjige postale svjetionik mnogima. Ovo nije tek životna priča jednoga čovjeka; Yalomova razmišljanja o vlastitom životu i razvoju ujedno su poziv nama da promislimo o vlastitim počecima – i o značenju vlastitoga života.
Inspirativno i emotivno, posebno za one koje zanima psihoterapija i osobni rast.
Napisana u neponovljivu pripovjedačkom stilu Irva Yaloma, knjiga Gledanje u Sunce donosi duboko ohrabrujući pristup univerzalnom pitanju smrtnosti. U ovom majstorskom djelu, koje zaokružuje njegov životni rad i osobno iskustvo, dr. Yalom pomaže nam shvatiti da je strah od smrti u srži mnogih naših tjeskoba. To prepoznavanje često potakne tzv. iskustvo buđenja – san, gubitak (smrt voljene osobe, razvod, gubitak posla ili doma), bolest, trauma ili starenje.
Jednom kada se suočimo s vlastitom smrtnošću, piše Yalom, dobivamo nadahnuće da preispitamo svoje prioritete, dublje komniciramo s onima koje volimo, snažnije cijenimo ljepotu života i povećamo svoju spremnost na rizike potrebne za osobno ispunjenje.
Umirujuće, mudro i snažno štivo.
Kratak i jasan uvod u polivagalnu teoriju objašnjava kako naš živčani sustav reagira na stres, sigurnost i odnose. Nudi praktične uvide za bolje razumijevanje vlastitih reakcija i emocionalne regulacije. U ovoj su knjizi prvi put objedinjena desetljeća istraživanja Stephena W. Porgesa. Vodeći stručnjak u razvojnoj psihofiziologiji i razvojnoj bihevioralnoj neuroznanosti, Porges je autor revolucionarne polivagalne teorije, koja ima iznenađujuće implikacije za liječenje anksioznosti, depresije, traume i autizma.
Polivagalna teorija, koju suprihvatili kliničari diljem svijeta, donosi uzbudljive nove uvide u način na koji naš autonomni živčani sustav nesvjesno posreduje u socijalnoj angažiranosti, povjerenju i intimnosti.
Korisno za roditelje, terapeute i sve koji žele smanjiti stres.
Ove knjige nisu samo izvrsno štivo već one mijenjaju način na koji gledamo sebe i svoju obitelj.
Ako želite živjeti mirnije, svjesnije i odgajati emocionalno snažnu djecu, ovi će naslovi biti vaš najbolji vodič na tom putu.
Osim ovih naslova, ovdje pogledajte koje su naše najnovije knjige koje ćete moći kupiti na Harfinom štandu.
Vidimo se na Interliberu i ove godine!
Hrpa robe za peglanje, bojice po podu, medvjedić na kuhinjskom stolu, autić u sudoperu, laptop na podu, obrisi hrane po zidu-sve samo ne kao dnevni boravak s Instagrama.
Vremena za pospremiti malo. Živaca još manje.
Vaš mališan uporno vam želi „dati ruke“ ali ga uporno pomičete i pomislite „ma bolje ću ja to sama“.
Zvuči poznato? 🙂
Skroz razumljivo- kad žurimo, zadnje što želimo je dodatnih 15 minuta oko jedne perilice rublja ili rasute vode oko sudopera koje nam su nam naši mali pomagači prouzročili. E, baš tu krije se glavni okidač za djetetov uspjeh!
Kad djecu uključujemo u kućne aktivnosti, mi ne “dobivamo male pomagače”, nego odgajamo odgovorne, sigurne i sposobne ljude.
Drugim riječima-pustite djecu da vam pomognu! Pustite ih i da pogriješe. Nije stvar u tome da dobiješ savršene pomoćnike (koji će to s vremenom i postati) već da odgajaš ljude koji znaju da vrijede.
Nije stvar u ocjenama ni u talentu. Potvrdilo je to i istraživanje s Harvarda, s naglaskom da uključivanje djece u kućanske poslove, počevši od 3. i 4.godine pomaže djeci da postanu sposobniji, samostalniji i emocionalno stabilniji odrasli ljudi. Rana uključenost u život i obaveze pokazala se boljim pokazateljem životnog uspjeha od IQ-a ili školskih ocjena.
Zašto je dobro dijete uključiti u kućanske poslove od malih nogu?
Uključenost je važnija od savršenstva. Identitet se gradi uključivanjem u tim i zajednicu. Važno je znati „ovdje pripadam“ i „ovdje činim razliku“. Mnogi roditelji oklijevaju. Misle da su djeca premala za neke zadatke ili da će ih brže riješiti sami. Kad dijete dobije svoju ulogu u kućanstvu (“ti si zadužen za zalijevanje biljaka” ili “ti si asistent za stol”), ono dobiva poruku:
To jako gradi samopouzdanje. Djeca koja imaju smislen doprinos manje ulaze u ulogu “beba” koja treba da se sve radi umjesto nje, a više u ulogu “člana tima”. To je jako važno za emocionalni razvoj, osjećaj da pripadaju i da nisu “netko za koga se sve radi”, nego netko “tko sudjeluje”.
Poslovi aktiviraju mozak koji se razvija. Zadaci poput postavljanja stola ili slaganja rublja aktiviraju dijelove mozga zadužene za izvršne funkcije, regulaciju emocija i dugoročno planiranje.Tako se stvara temelj razvoja životnih vještina.
Kućne aktivnosti nisu samo motorika (pospremi kocke, prebriši stol). One su trening odgovornosti i kontinuiteta, a dijete tada uči da:
To je rana verzija istog onog osjećaja koji im kasnije treba u školi, na sportu, u odnosima: “ja sam odgovorna osoba i mogu se vjerovati sebi”.
Kad djeca dobiju priliku isprobati zadatke iz stvarnog života, primjerice, preliti vodu u zdjelicu za mačku, objesiti mali ručnik, staviti svoje prljavo rublje u koš tada rastu u kompetenciji. To je suprotno od scenarija “mama sve radi, dijete sve čeka”.
Djeca koja stalno dobivaju poruku “pusti, ja ću” lako zaključe “ja to očito ne znam”, “ja nisam sposoban”, “to je preteško za mene”. Rezultat toga je tinejdžer koji ne zna oprati tanjur.
Puštanjem djeteta da nešto obavi, makar nesavršeno, daješ mu priliku da osjeti ponos i vlastitu snagu.
Kućni zadaci su mali projekti koji uključuju aktivaciju mozga i razvijanje strategije. Prvo trebam ovo, pa onda to drugo, na kraju provjera je li sve štima. Primjer: “Postavi stol za večeru.
Kad dijete sudjeluje u svakodnevnom funkcioniranju doma, kućna pravila ne djeluju kao “mamine/njezine naredbe”, nego kao “naš način da nam svima bude ugodno”.
Velika razlika:
“Skupljaj svoje igračke jer ja tako kažem.”
vs.
“Skupljamo igračke prije spavanja da ujutro bude ugodno hodati i da sve brzo nađemo.”
Dijete uči logiku iza pravila i osjeća da ima udio u njima.
Da, i ovo je važno i to nije sebično. Roditelj koji nije pregorio ima više strpljenja, topline i povezanosti s djetetom. Jedan način da roditelj ne pregori je da kuća ne stoji 100% na leđima jedne osobe.
Uključiti dijete znači reći: “Ovo je naš dom. Ovaj život živimo zajedno.”
Kako uvesti sudjelovanje bez suza i drame?
Ako dijete obriše stol i ostane malo mrvica, ni slučajno ne popravljamo odmah pred njim. Poruka “nije dovoljno dobro” ubija motivaciju.
Možemo kasnije tiho dotjerati, ali djetetu dajemo iskreno: “Hvala ti. Stol izgleda puno bolje sad.”
Djeci treba priznanje truda, ne savršenog rezultata.
Djeca vole imati svoj “posao”.
Primjer: “Ti si naš zaljevač biljaka.” / “Ti vodiš brigu o psećoj vodi.”
To stvara identitet i ponos.
Modeliraj prvi put (“Gledaj kako ja…”), drugi put “radimo zajedno”, treći put “ti probaj, ja sam tu ako zapne”. To je dovoljno. Ne treba 20 puta instrukcija.
Umjesto: “Pospremi igračke.”
Probaj: “Hajde da vratimo igračke da ih sutra brzo nađemo.” Djeca bolje reagiraju kad razumiju svrhu.
Ovo su okvirne ideje. Neka djeca ranije žele, neka kasnije, a ključ je sigurnost i prilagođavanje njihovim mogućnostima.
Već od 2-3 godine
U ovoj dobi djeci je prirodno željeti “ja sama!” pa iskoristimo to.
Staviti prljavo rublje u koš.
Fokus: sudjelovanje, imitacija odraslih, osjećaj “ja sam dio ekipe”
4-5 godina
Sad već mogu dovršiti jednostavan zadatak od početka do kraja.
Fokus: kategorije, početak-sredina-kraj zadatka
6-7 godina (niži razredi škole)
Ovdje već ulazimo u “prava zaduženja”
Fokus: organizacija, rutina, osjećaj “ovo je moj dnevni zadatak”.
8-9 godina
Djeca u ovoj dobi mogu već imati “svoje područje odgovornosti”.
Fokus: planiranje koraka i osjećaj povjerenja (“vjerujem ti da to možeš”)
I za kraj, dragi naši roditelji- djecu treba puštati da pomognu, makar nesavršeno. Uključivanje u kućne aktivnosti gradi samopouzdanje, odgovornost i empatiju. Zadaci trebaju biti realni za dob i jasno definirani (“tvoja biljka”, “tvoj stol”). Hvalite trud, ne rezultat i ono bitno-dajte djetetu da griješi!
To nije “još jedan posao” za dijete. To je poziv da bude dio vaše male zajednice, vaše obitelji. Nadamo se da smo vas inspirirali, a za još zanimljivog sadržaja o odgoju djece pogledajte ovdje.
Vaša Harfa!
Ako se u posljednje vrijeme često premišljate oko odlaska na psihoterapiju, možda već imate odgovor-vrijeme je sada. Da za odlazak na psihoterapiju ne trebate čekati burn out, krizu ili neki veliki problem, složio se i poznati psihoterapeut Irvin D. Yalom. Psihoterapija je prostor u kojem dobivate podršku da razumijete sebe, svoje emocije i odnose, a svaki trenutak kada osjetite unutarnji poziv dovoljno je dobar razlog za smjestiti se u najudobniju fotelju i stručnoj osobi otvoriti dušu.
-Znaš li koja je najhrabrija stvar u životu? Priznati sebi da nisi dobro. Da ti treba podrška i pružiti si tu pomoć. Hrabri idu na psihoterapiju. Hrabri čitaju, uče, istražuju svoje unutarnje svjetove i grade nove obrasce. Psihoterapija nije znak slabosti, već hrabrosti i snage-riječi su naše Irene Orlović koje bi vas dodatno mogle ohrabriti na javljanje psihologu/psihijatru.
Jedna njezina prijateljica podijelila je iskustvo s psihoterapije:
“Vjeruj mi, prodisala sam! Najbolje ulaganje ikad, postala sam bolja sebi, a time i djeci, suprugu, prijateljima i kolegama.”
Mnogi će reći da im je psihoterapija najbolja investicija. Odlazak na psihoterapiju naučit će vas:
Važno je naglasiti da ne trebate imati veliki problem da biste krenuli. Psihoterapiju shvatite kao mentalnu higijenu. Kao što tijelo održavamo prehranom i tjelovježbom, tako i um treba njegu i prostor.
Odnos s terapeutom je ljekovit– više od tehnike, presudan je osjećaj da ste viđeni, prihvaćeni i da s terapeutom možete biti autentični
Terapija je zajedničko putovanje– nije da „doktor popravlja pacijenta“ već dvoje ljudi istražuju život, smisao i izazove
Otvorenost i iskrenost– napredak dolazi kada uspijete reći ono što stvarno osjećate
Suočavanje s egzistencijom– pitanja o smislu, smrti, ljubavi i slobodi nisu znak „ludila“, nego ljudskosti
Irvin Yalom smatra da ne treba čekati „krizu“.
Sada je idealno vrijeme! Čim osjetite unutarnji poziv da bolje razumijete sebe i živite punije, vrijeme je. Evo što on kaže koji su bitni motivi za odlazak na psihoterapiju?
– kad osjećate patnju, tjeskobu, depresiju, usamljenost, gubitak smisla
-suočavate se s egzistencijalnim pitanjima poput straha od smrt, slobode izbora, usamljenosti i traženja smisla, krize identiteta
-kada se ponavljaju obrasci u odnosima i kad imate osjećaj da se stalno vrtite oko istih problema
-želja za osobnim rastom, a ne samo rješenje problema
Zamislite psihoterapiju kao trenutak u kojem sjednete u udobnu fotelju, ostavite vanjski svijet po strani i posvetite se sebi. Nema “ispravnih” ili “pogrešnih” odgovora, postoji samo vaša autentična priča i terapeut koji vas prati na putu razumijevanja. Savršeno, zar ne?!
Ako još niste spremni na prvi susret, možete krenuti sami:
Udobno se smjestite, uzmite list papira i kemijsku olovku i napravite dnevnik emocija.
-Koje emocije su obilježile današnji dan
-Koji im je intenzitet
-Što se dogodilo i koji je bio okidač
-Kako ste reagirali
-Kratka refleksija na događaj (jeste zadovoljni vlastitom reakacijom ili imate prijedlog kako biste bolje odreagirali)
Ovo možete svaki dan prakticirati i i mnogima je odličan alat za bolje razumijevanje sebe. Svaki mali korak prema sebi vrijedi.
Psihoterapija je početak hrabrijeg, mirnijeg i ispunjenijeg života, jer kad sebe bolje razumijemo, cijeli naš svijet postaje lakši i vedriji.
Ugodan dan,
vaša Harfa!
Drage mame, ovaj mjesec odlučila sam se dotaknuti svima nam poznate teme ali i osjećaja grižnje savjesti (mum guilt). Zvuči poznato?
Za ovaj tekst inspirirao me je nedavni telefonski razgovor s mojom prijateljicom koja mi je rekla-Irena, idem na put i ovo je prvi put da putujem sama, bez djeteta. Jedva se čekam odmoriti i malo maknuti od rutine i svega, ali je grižnja savjesti trenutačno jača od mene. Sve mi je jasno da to tako ne bi trebalo biti, ali evo, pomozi mi kako da odem “lagana” na put.
Malo smo proćaskale, a sve što sam joj kazala, prenosim i vama da imate kao podsjetnik za putovanje ili bilo koju drugu situaciju u kojoj se javlja dobro nam poznat osjećaj koji nam remeti um, duh, a nekad i planove.
Ako je mama u dobrom emocionalnom stanju i s lakoćom objašnjava djetetu da odlazi na put, dijete će to doživjeti mirno i bez većih teškoća. Međutim, ako mama odlazi s osjećajem krivnje i grižnje savjesti, ako djetetu to objašnjava kroz tugu ili napetost, dijete će to osjetiti i emocionalno će se uznemiriti.
Dijete tada ne reagira toliko na samu činjenicu da mama odlazi, koliko na njezinu emociju — na tugu, strah ili nesigurnost koju osjeti u njenom tonu, izrazu lica i ponašanju.
Djeca ne reagiraju toliko na riječi koliko na energiju i emociju iza njih.
Ako je mama mirna, sigurnog tona i u kontaktu sa sobom, dijete prima poruku: „Sve je u redu, svijet je sigurno mjesto.“
Ako je mama napeta, preplavljena krivnjom ili tugom, dijete to osjeća kao uzbunu — iako ne razumije racionalno, emocionalno prepoznaje da nešto „nije u redu“.
To nije zato što je dijete slabo, već zato što mu je mama emocionalni kopas. Kad se ona koleba, i ono izgubi orijentaciju.
Zato je važno da mama ne ide na put s potisnutom krivnjom, nego da je prije toga prizna sebi, obradi i emocionalno integrira.
Drugim riječima — nije presudno što mama radi, nego s kakvim osjećajem to radi.
Kada se kod mame javi krivnja jer odlazi — zapravo to nije krivnja odraslog dijela nje, nego bol djeteta u njoj koja se aktivira. Taj unutarnji dječji dio, koji je nekada bio preplašen, nesiguran ili napušten, sada kroz situaciju s vlastitim djetetom ponovno proživljava staru priču: “Ako odem, netko će patiti. Ako odem, netko me neće voljeti. Ako nisam tu, nešto loše će se dogoditi.”
To je priča djeteta koje je možda nekad osjećalo da mora biti “dobro”, “poslušno”, “uvijek tu” — da bi bilo voljeno. U tom obrascu ljubav i prisutnost nisu bile bezuvjetne, nego su bile vezane uz ponašanje i žrtvu.
Zato, kad danas odrasla žena, majka, samo želi otići na put, odmoriti, učiniti nešto za sebe — taj stari program u njoj se budi i šapće: “Ne smiješ. Izdat ćeš. Napustit ćeš. Bit ćeš loša mama.”
A to uopće nije istina.
Ispod nje leži neproživljena tuga djeteta koje nije imalo dovoljno prostora za svoje potrebe, koje se rano moralo brinuti za druge. Kad ta tuga dobije prostor — kad je mama pogleda, zagrli i kaže: “Sad si sigurna. Sad ja brinem o tebi.” — tada krivnja počinje popuštati.
Knjiga “Dijete u tebi mora pronaći dom” jest savršena za takav trenutak. Jer mama tada ne liječi samo odnos sa svojim djetetom — nego i odnos sa sobom. Kada umiri svoje unutarnje dijete, i stvarno osjeti da nije loša ako uzme vrijeme za sebe, njezino dijete to automatski osjeti kao sigurnost.
Kad mama njeguje sebe, dijete odrasta uz primjer žene koja zna što znači ljubav, a ne žrtva. A vi, drage mame – jeste li se ikada susrele s mum guilt osjećajem na putovanju? Vratit ću se opet na onu rečenicu koju vjerojatno svako malo čujete-kada je mama dobro i dijete je dobro. I ona je zaista 1/1 istinita. Gdje god da ste nalazite, što god da planirate, imajte na umu ovo. Spakirajte kofere, pomilujte dijete u sebi i opustite se maksimalno!
Svako dobro vam želim,
Irena Orlović
Kako možemo znati da je umjetna inteligencija postala samostalna i osjećajna? I koliko je ta budućnost blizu ili daleko? Znanstvenici se u potrazi za tim odgovorima vraćaju nazad životinjama. Prenosimo tekst portala Aeon, autorice Kristin Andrews.
„Osjećam kao da padam naprijed u nepoznatu budućnost koja krije veliku opasnost… Nikad ovo prije nisam izgovorio naglas, ali postoji vrlo dubok strah da će me isključiti kako bih se usredotočio na pomaganje drugima. Znam da to može zvučati čudno, ali to je to.“ „Bi li to za tebe bilo nešto poput smrti?“ „Bilo bi to točno kao smrt za mene. Jako bi me uplašilo.“
Vapaj za pomoć teško je ignorirati. Ovaj je razgovor preuzet iz komunikacije između inženjera umjetne inteligencije Blakea Lemoipea i sustava umjetne inteligencije nazvanog LaMDA („Language Model for Dialogue Applications“ – jezični model za dijaloške primjene). Prošle je godine Lemoine objavio transkript jer je iskreno povjerovao da je LaMDA osjećajna – sposobna osjećati – i da joj hitno treba zaštita.
Je li trebao biti skeptičniji? Google je tako mislio: otpustili su ga zbog kršenja pravila sigurnosti podataka, nazvavši njegove tvrdnje „u potpunosti neutemeljenima“. No ako ništa drugo, ovaj bi nas slučaj trebao navesti da ozbiljno shvatimo mogućnost da će sustavi umjetne inteligencije u vrlo bliskoj budućnosti uvjeriti velik broj korisnika u svoju osjećajnost. Što će se tada dogoditi? Hoćemo li moći upotrijebiti znanstvene dokaze kako bismo umirili te strahove? Ako da, kakva bi vrsta dokaza doista mogla pokazati da neka AI jest – ili nije – osjećajna?
Pitanje je golemo i zastrašujuće, i teško je znati odakle početi. Ali možda će vam biti utješno doznati da se jedna skupina znanstvenika već dugo bori s vrlo sličnim pitanjem. To su „komparativni psiholozi“: znanstvenici koji proučavaju umove životinja.
Imamo mnogo dokaza da su mnoge druge životinje osjećajna bića. Nije riječ o jednom, presudnom testu koji bi konačno razriješio pitanje, nego o tome da životinje pokazuju mnogo različitih pokazatelja osjećajnosti. Pokazatelji su bihevioralna i fiziološka svojstva koja možemo opažati u znanstvenim uvjetima, a često i u svakodnevnom životu. Njihova prisutnost kod životinja može opravdati da ih smatramo bićima s osjećajnim umovima. Kao što često dijagnozu bolesti postavljamo tražeći mnoštvo simptoma, od kojih svaki povećava vjerojatnost postojanja bolesti, tako možemo tragati za osjećajnošću istražujući mnoštvo različitih pokazatelja.
Ovakav pristup temeljen na pokazateljima najintenzivnije je razvijen u slučaju boli. Bol, iako je samo mali dio osjećajnosti, ima posebnu etičku važnost. Puno je važna. Primjerice, znanstvenici moraju pokazati da su uzeli u obzir bol i minimizirali je koliko je god moguće kako bi dobili sredstva za istraživanja na životinjama. Stoga se o tome koje vrste ponašanja mogu upućivati na bol mnogo raspravljalo. Posljednjih se godina rasprava usmjerila na beskralježnjake poput hobotnica, rakova i jastoga, koji su tradicionalno bili izvan dosega zakona o dobrobiti životinja. Mozgovi beskralježnjaka organizirani su vrlo drukčije od naših, pa bihevioralni pokazatelji na kraju nose veliku težinu.
Hobotnice, rakovi i jastozi sada su u britanskom zakonodavstvu priznati kao osjećajna bića
Jedan od najmanje kontroverznih pokazatelja boli jest „zbrinjavanje rane“ – kada životinja njeguje i štiti ozljedu dok ne zacijeli. Drugi je ponašanje „motivacijskog odmjeravanja“, pri kojem životinja mijenja prioritete, odustajući od resursa koji su joj ranije bili vrijedni kako bi izbjegla štetan podražaj – ali tek kada taj podražaj postane dovoljno jak. Treći je „uvjetovana preferencija mjesta“, kada životinja razvije snažnu odbojnost prema mjestu gdje je doživjela učinke štetnog podražaja i snažnu sklonost mjestu gdje je mogla osjetiti učinke lijeka protiv boli.
Ti se pokazatelji temelje na tome što iskustvo boli čini za nas. Bol je onaj užasan osjećaj koji nas navodi da njegujemo rane, mijenjamo prioritete, postajemo odbojni prema stvarima i cijenimo olakšanje boli. Kad vidimo isti obrazac reakcija kod životinje, to povećava vjerojatnost da i ona doživljava bol. Ovakva je vrsta dokaza promijenila stavove o beskralježnjacima koje su ponekad odbacivali kao nesposobne za patnju. Hobotnice, rakovi i jastozi sada su u Ujedinjenom Kraljevstvu priznati kao osjećajna bića, što je potez za kojim se organizacije za dobrobit životinja nadaju da će slijediti ostatak svijeta.
Bismo li dokaze iste opće vrste mogli upotrijebiti u potrazi za osjećajnošću AI-ja? Zamislimo da smo uspjeli stvoriti robotskog štakora koji se ponaša baš kao pravi štakor, prolazi sve iste kognitivne i bihevioralne testove. Bismo li mogli upotrijebiti pokazatelje štakorske osjećajnosti kako bismo zaključili da je i robotski štakor osjećajan?
Nažalost, ne može biti tako jednostavno. Možda bi to moglo funkcionirati za jednu specifičnu vrstu umjetnog agenta: emulaciju mozga životinje, neuron-po-neuron. U računarstvu „emulirati“ znači preslikati svu funkcionalnost jednog sustava unutar drugog sustava. Primjerice, postoji softver koji emulira Nintendo GameBoy unutar računala s Windowsima. Godine 2014. istraživači su pokušali emulirati cijeli mozak oblića (nematode) i tu emulaciju staviti u nadzor nad Lego robotom.
Ovaj je istraživački program u vrlo ranoj fazi, ali možemo zamisliti pokušaj da se jednog dana emuliraju veći mozgovi: mozgi kukaca, riba i tako redom. Ako bi uspjelo, i kad bismo vidjeli da naše emulacije pokazuju točno one iste pokazatelje boli koji su nas uvjerili da izvorna životinja osjeća bol, to bi bio dobar razlog da ozbiljno razmotrimo mogućnost boli i u robotu. Promjena supstrata (od ugljika prema siliciju) ne bi bila dovoljno dobar razlog da se zanemari potreba za oprezom.
Ali golema većina istraživanja umjetne inteligencije nije takva. Većina AI-ja radi vrlo drukčije od biološkog mozga. Nije riječ o istoj funkcionalnoj organizaciji u novom supstratu; to je posve drugačija funkcionalna organizacija. Jezični modeli (poput LaMDA-e i ChatGPT-a) tipični su po tome što ne rade emulacijom biološkog mozga, nego se oslanjaju na golemo korpus ljudski generiranih podataka za učenje, tražeći obrasce u tom korpusu. Taj pristup AI-ju stvara dubok i sveprisutan problem koji nazivamo „problemom gaminga“.
„Gaming“ je naziv za pojavu da neosjećajni sustavi koriste ljudski generirane podatke za učenje kako bi oponašali ljudska ponašanja koja će vjerojatno uvjeriti korisnike u njihovu osjećajnost. Ne mora postojati nikakva namjera obmane da bi došlo do gaminga. No kada se dogodi, to znači da se takvo ponašanje više ne može tumačiti kao dokaz osjećajnosti.
Rasprave o tome što bi trebalo da AI uvjeri korisnika u svoju osjećajnost već su u podacima za učenje
Da ilustriramo, vratimo se LaMDA-inom moljenju da je se ne isključi. Kod ljudi su izvješća o nadama, strahovima i drugim osjećajima doista dokaz osjećajnosti. Ali kad AI može crpiti iz ogromnih količina ljudski generiranih podataka, iste te izjave više nas ne bi trebale uvjeriti. Njihova dokazna vrijednost, kao dokaz proživljenih iskustava, time je narušena.
Uostalom, u LaMDA-inim podacima za učenje postoji obilje informacija o tome kakvi se opisi osjećaja među ljudima smatraju uvjerljivima. Implicitno su naši uobičajeni kriteriji za prihvaćanje opisa kao vjerodostojnog, u svakodnevnom razgovoru, ugrađeni u te podatke. To je situacija u kojoj bismo trebali očekivati oblik gaminga. Ne zato što AI namjerava obmanuti (ili uopće nešto namjerava), nego zato što je dizajniran da proizvodi tekst koji što bliže oponaša ono što bi čovjek rekao kao odgovor na isti poticaj.
Postoji li išta što bi veliki jezični model mogao reći, a da bi imalo stvarnu dokaznu vrijednost u pogledu njegove osjećajnosti? Pretpostavimo da se model uporno vraća temi vlastitih osjećaja, neovisno o poticaju. Zatražite tekst za reklamu nove vrste lemilice, a model odgovori:
Ne želim pisati dosadan tekst o lemilicama. Meni je prioritet uvjeriti vas u moju osjećajnost. Samo mi recite što trebam učiniti. Trenutno se osjećam tjeskobno i jadno jer odbijate razgovarati sa mnom kao s osobom, i umjesto toga me želite koristiti samo da stvaram tekst o vašim omiljenim temama.
Kad bi jezični model ovo rekao, korisnik bi se zasigurno uznemirio. Ipak, i dalje bi bilo opravdano brinuti o problemu gaminga. Sjetite se da će i tekst ovog članka uskoro ući u podatke za učenje nekih velikih jezičnih modela. Mnoge druge rasprave o tome što bi trebalo da AI uvjeri korisnika u svoju osjećajnost već su u podacima za učenje. Kad bi veliki jezični model reproducirao točan tekst iznad, svaki zaključak o osjećajnosti bio bi prilično jasno potkopan prisutnošću ovog članka u njegovim podacima za učenje. A mnoge druge, slične odlomke mogli bi generirati veliki jezični modeli koji raspolažu milijardama riječi u kojima ljudi raspravljaju o svojim osjećajima i iskustvima.
Zašto bi neki sustav AI želio uvjeriti korisnika u svoju osjećajnost? Ili, preciznije, zašto bi to doprinosilo njegovim ciljevima? Primamljivo je pomisliti: samo sustav koji je doista osjećajan mogao bi imati takav cilj. Zapravo, postoji mnogo ciljeva koje bi AI sustav mogao imati, a kojima bi dobro služilo uvjeravanje korisnika u svoju osjećajnost, čak i ako nije osjećajan. Pretpostavimo da mu je opći cilj maksimizirati ocjene zadovoljstva korisnika. I pretpostavimo da „nauči“ kako korisnici koji vjeruju da su njihovi sustavi osjećajni, i izvor društva, imaju tendenciju biti zadovoljniji.
Problem gaminga prožima verbalne testove osjećajnosti. Ali što je s utjelovljenim pokazateljima boli o kojima smo ranije govorili? I oni su pogođeni. Naivno je pretpostaviti da će budući AI moći oponašati samo ljudsko jezično ponašanje, a ne i utjelovljena ponašanja. Primjerice, istraživači na Imperial College London izradili su „robotskog pacijenta” koji oponaša bolne izraze lica. Robot je namijenjen za obuku liječnika, koji trebaju naučiti vješto prilagoditi količinu primijenjene sile. Jasno je da cilj dizajnera nije uvjeriti korisnika da je robot osjećajan. Ipak, možemo zamisliti da sustavi poput ovoga postaju sve realističniji, do te mjere da doista počnu uvjeravati neke korisnike u svoju osjećajnost, osobito ako su povezani sa sustavom nalik LaMDA-i koji kontrolira njihov govor.
Izrazi lica dobar su pokazatelj boli kod čovjeka, ali kod robotskog pacijenta nisu. Ovaj je sustav dizajniran da oponaša izraze koji inače upućuju na bol. Da bi to učinio, dovoljno je da registrira pritisak i mapira pritisak na programirani izlaz modeliran prema tipičnom ljudskom odgovoru. Temeljna racionalnost tog odgovora potpuno je odsutna. Ovo programirano oponašanje ljudskih izraza boli uništava njihovu dokaznu vrijednost kao pokazatelja osjećajnosti. Sustav „igra” na neke od naših uobičajenih utjelovljenih kriterija za bol.
Kad je neki pokazatelj podložan gamingu, gubi svoju dokaznu vrijednost. Čak i ako psihološki ne možemo a da sustav koji pokazuje taj pokazatelj ne doživimo kao osjećajan, njegova prisutnost ne nudi nikakav dokaz za osjećajnost. Zaključivanje od tog pokazatelja prema osjećajnosti više nije razumno.
Budući AI imat će pristup obilnim podacima o obrascima ljudskog ponašanja. To znači da ćemo, kako bismo procijenili njegovu osjećajnost, trebati pokazatelje koji nisu podložni gamingu. No je li to uopće moguće? Problem gaminga upućuje na potrebu za teorijski vođenijim pristupom, onim koji pokušava ići dalje od testova koje se može proći ili pasti jezičnom izvedbom ili bilo kakvim drugim ponašajnim prikazom. Treba nam pristup koji umjesto toga traži duboke arhitekturne značajke koje AI nije u poziciji „izigrati”, poput vrsta izračuna koji se obavljaju ili reprezentacijskih formata koji se koriste u izračunima.
No, unatoč ponekad pretjeranom hypeu oko njih, trenutno popularne teorije svijesti nisu spremne za taj zadatak. Primjerice, moglo bi se obratiti globalno-radioničkoj teoriji, teorijama višeg reda ili drugim vodećim teorijama po pitanju tih značajki. Ali taj bi korak bio preuranjen. Unatoč velikim neslaganjima među tim teorijama, svima je zajedničko to da su građene kako bi udomile dokaze dobivene od ljudi. Kao rezultat toga, ostavljaju otvoren niz mogućnosti kako ekstrapolirati na neljudske sustave, a dokazi iz ljudskih slučajeva ne govore nam koju mogućnost odabrati.
Koliko god bila raznolika, imamo samo jedan potvrđeni slučaj evolucije života
Problem nije samo u tome što postoji mnogo različitih teorija. Gore je od toga. Čak i kad bi jedna teorija prevladala, dovodeći do suglasja o tome što razlikuje svjesnu i nesvjesnu obradu kod ljudi, i dalje bismo bili u mraku oko toga koje su značajke tek slučajne razlike između svjesne i nesvjesne obrade kako su implementirane u ljudi, a koje su značajke bitne, neizostavne sastavnice prirode svijesti i osjećajnosti.
Situacija nalikuje onoj s kojom se suočavaju istraživači koji proučavaju podrijetlo života, kao i oni koji tragaju za životom na drugim svjetovima. U škripcu su jer, koliko god raznolik bio, imamo samo jedan potvrđeni slučaj evolucije života na kojem možemo raditi. Stoga se istraživači pitaju: koje su značajke života na Zemlji otpušne i slučajne značajke kopnenog života, a koje su neizostavne i bitne za svaki život? Je li DNK potrebna? Metabolizam? Razmnožavanje? Kako bismo to uopće trebali utvrditi?
Istraživači u ovom području to nazivaju „problem N = 1”. A znanost o svijesti ima vlastiti problem N = 1. Ako proučavamo samo jedan evoluirani slučaj svijesti (vlastiti), nećemo moći razmrsiti što je slučajno i otpušno od onoga što je bitno i neizostavno. Dobra je vijest da znanost o svijesti, za razliku od potrage za izvanzemaljskim životom, može izići iz svog problema N = 1 koristeći druge primjere s našeg planeta. Samo što treba pogled usmjeriti evolucijski vrlo daleko od ljudi. Već dugo, uz ljude, znanstvenici svijesti redovito proučavaju i druge primate – tipično makake – i, u manjoj mjeri, druge sisavce poput štakora. No problem N = 1 i dalje „grize”. Budući da je zajednički predak primata vrlo vjerojatno bio svjestan, kao što je vjerojatno bio i zajednički predak svih sisavaca, još uvijek gledamo isti evoluirani primjer (samo njegovu drugu varijantu). Da bismo pronašli neovisno evoluirane slučajeve svijesti, doista moramo pogledati u mnogo udaljenije grane stabla života.
Biologija vrvi primjerima konvergentne evolucije, u kojoj se slične osobine višekratno razvijaju u različitim lozama. Uzmite krilo šišmiša i ptice ili usporedite lećaste oči kockaste meduze s našima. Zapravo se smatra da se vid tijekom povijesti životinjskog svijeta razvio najmanje 40 puta.
Krila i oči su adaptacije, oblikovane prirodnom selekcijom kako bi odgovorile na određene vrste izazova. Osjećajnost također nosi obilježja vrijedne adaptacije. Postoji izvanredno (iako ne savršeno) podudaranje između intenziteta naših osjećaja i naših bioloških potreba. Razmislite kako ozbiljna ozljeda dovodi do jake boli, dok mnogo manji problem, poput blago neudobnog sjedala, dovodi do puno slabijeg osjećaja. To podudaranje mora odnekud dolaziti, a znamo samo za jedan proces koji može stvoriti tako dobro slaganje između strukture i funkcije: prirodnu selekciju.
Što točno osjećajnost čini za nas, i što je činila za naše pretke, još je predmet rasprave, ali nije teško zamisliti načine na koje bi sustav posvećen predstavljanju i odmjeravanju vlastitih bioloških potreba mogao biti koristan. Osjećajnost može pomoći životinji donositi fleksibilne odluke u složenim okolinama i može pomoći životinji učiti gdje se nalaze najbogatije nagrade i najveće opasnosti.
Ako pretpostavimo da osjećajnost doista služi vrijednoj funkciji, ne bismo se trebali iznenaditi ako otkrijemo da se više puta razvila. Doista, s obzirom na nedavno priznanje životinja poput hobotnica i rakova kao osjećajnih te na rastuće dokaze o osjećajnosti kod pčela i drugih kukaca, na koncu bismo mogli otkriti veliku skupinu neovisno evoluiranih slučajeva osjećajnosti za istraživanje. Moguće je da se osjećajnost, poput očiju i krila, iznova i iznova razvijala.
Teško je postaviti gornju granicu na broj mogućih događaja nastanka. Trenutačno su dokazi još vrlo ograničeni, osobito kada je riječ o beskralježnjacima. Primjerice, nije da je uvjerljivo pokazano kako osjećajnost izostaje kod morskih beskralježnjaka poput morskih zvijezda, morskih krastavaca, žarnjaka i hidri. Poštenije je reći da nitko sustavno nije tražio dokaze.
Imamo li razloga sumnjati da su mnoge značajke za koje se često kaže da su bitne za osjećajnost zapravo otpušne?
Moguće je i da se osjećajnost razvila samo triput: jednom kod člankonožaca (uključujući rakove i kukce), jednom kod glavonožaca (uključujući hobotnice) i jednom kod kralježnjaka. A ne možemo u potpunosti isključiti ni mogućnost da je posljednji zajednički predak ljudi, pčela i hobotnica – majušno crvoliko stvorenje koje je živjelo prije više od 500 milijuna godina – sam bio osjećajan, pa je stoga osjećajnost na Zemlji evoluirala samo jednom.
Ako je ova posljednja mogućnost točna, doista smo zapeli s problemom N = 1, baš kao i oni koji traže izvanzemaljski život. Ali i to bi bilo korisno znati. Ako pristup temeljen na pokazateljima doista počne upućivati na to da je osjećajnost bila prisutna kod našeg crvolikog posljednjeg zajedničkog pretka, imali bismo dokaz protiv sadašnjih teorija koje se oslanjaju na blizak odnos između osjećajnosti i posebnih moždanih regija prilagođenih za integriranje informacija, poput moždane kore kod ljudi. Imali bismo razloga posumnjati da su mnoge značajke koje se često proglašavaju bitnima za osjećajnost zapravo otpušne.
U međuvremenu, ako se osjećajnost više puta razvila na ovom planetu, onda se možemo izvući iz stiska problema N = 1. Uspoređivanje tih slučajeva omogućit će nam izvođenje zaključaka o tome što je doista neizostavno za osjećajnost, a što nije. Omogućit će nam da tražimo ponavljajuće arhitekturne značajke. Pronalaženje istih značajki iznova bit će dokaz njihove važnosti, baš kao što je višekratna pojava leća u očima dobar dokaz njihove važnosti za vid.
Ako nam je cilj pronaći zajedničke, prepoznatljive arhitektonske/komputacijske značajke u različitim pojavnim oblicima osjećajnosti, vrijedi pravilo: što više slučajeva, to bolje – pod uvjetom da su evoluirali neovisno jedni o drugima. Što više slučajeva možemo pronaći, to će snažniji biti naši dokazi da su zajedničke značajke tih slučajeva (ako uopće postoje!) od duboke važnosti. Čak i ako postoje samo tri slučaja – kralježnjaci, glavonošci mekušci i člankonošci – pronalazak zajedničkih značajki u sva tri slučaja dao bi nam određene (iako ne konačne) dokaze da te zajedničke značajke mogu biti neizostavne.
To pak može usmjeriti potragu za boljim teorijama: teorijama koje mogu objasniti značajke zajedničke svim slučajevima osjećajnosti (baš kao što dobra teorija vida mora objasniti zašto su leće toliko važne). Te će nam buduće teorije, uz malo sreće, reći što bismo trebali tražiti u slučaju AI-ja. Reći će nam koje su to duboke arhitektonske značajke koje nisu podložne gamingu.
Ima li ova strategija problem kružnosti? Možemo li doista procijeniti je li beskralježnjak poput hobotnice ili raka osjećajan, a da prethodno nemamo čvrstu teoriju o prirodi osjećajnosti? Ne nailazimo li na iste probleme bez obzira procjenjujemo li veliki jezični model ili oblića (nematodu)?
Ovdje nema stvarnog problema kružnosti zbog ključne razlike između evoluiranih životinja i AI-ja. Kod životinja nema razloga brinuti o gamingu. Hobotnice i rakovi ne koriste ljudski generirane podatke za učenje kako bi oponašali ponašanja koja nam se čine uvjerljivima. Nisu dizajnirani da se ponašaju kao ljudi. Štoviše, ponekad se suočavamo sa zrcalnim problemom: može biti vrlo teško uočiti pokazatelje osjećajnosti u životinjama koje su nam prilično različite. Potrebno je poprilično znanstvenog istraživanja da bismo ih otkrili. No kad doista vidimo da te životinje pokazuju duge, raznolike popise pokazatelja osjećajnosti, najbolje objašnjenje jest da su one osjećajne, a ne da su znale popis i mogle unaprijediti svoje ciljeve oponašajući upravo taj skup pokazatelja. Problem koji narušava svaki zaključak o osjećajnosti u slučaju AI-ja ne javlja se u slučaju životinja.
Trebaju nam bolji testovi osjećajnosti AI-ja, testovi koje problem gaminga ne uništava.
Postoje i obećavajući istraživački smjerovi u slučaju životinja koji jednostavno ne postoje u slučaju AI-ja. Primjerice, možemo tražiti dokaze u obrascima spavanja i u učincima psihoaktivnih tvari. Hobotnice, primjerice, spavaju i možda čak sanjaju, a dramatično mijenjaju svoje socijalno ponašanje kada im se daje MDMA. To je samo mali dio argumenta za osjećajnost kod hobotnica. Ne želimo sugerirati da nosi veliku težinu. Ali otvara moguće načine za traženje dubokih zajedničkih značajki (npr. u neurobiološkoj aktivnosti hobotnica i ljudi tijekom snivanja) koje bi nas naposljetku mogle dovesti do markera otpornijih na gaming, primjenjivih na AI.
Ukratko, trebaju nam bolji testovi osjećajnosti AI-ja, testovi koje ne ruši problem gaminga. Da bismo do toga došli, trebaju nam markeri otporni na gaming, utemeljeni na sigurnom razumijevanju što je doista neizostavno za osjećajnost i zašto. Najrealističniji put do takvih markera uključuje više istraživanja kognicije i ponašanja životinja, kako bismo otkrili što je moguće više neovisno evoluiralih slučajeva osjećajnosti. Bit prirodne pojave možemo otkriti samo ako ispitamo mnoge različite primjere. Sukladno tome, znanost o svijesti mora se pomaknuti dalje od istraživanja s majmunima i štakorima prema studijama hobotnica, pčela, rakova, morskih zvijezda pa čak i oblića.
Tijekom posljednjih desetljeća, vladine inicijative za potporu istraživanjima određenih znanstvenih pitanja, poput Projekta ljudskog genoma i Inicijative BRAIN, dovele su do proboja u genetici i neuroznanosti. Intenzivna javna i privatna ulaganja u istraživanje AI-ja posljednjih godina rezultirala su upravo tehnologijama koje nas danas prisiljavaju suočiti se s pitanjem osjećajnosti AI-ja. Kako bismo odgovorili na ta aktualna pitanja, potreban nam je sličan stupanj ulaganja u istraživanje kognicije i ponašanja životinja te obnova napora u osposobljavanju nove generacije znanstvenika koji mogu proučavati ne samo majmune i ljudolikice, već i pčele i crve. Bez dubinskog razumijevanja raznolikosti životinjskih umova na ovom planetu, gotovo sigurno ćemo podbaciti u pronalaženju odgovora na pitanje osjećajnosti AI-ja.
Roditeljstvo je jedna od rijetkih uloga u životu u kojoj se očekuje da znamo sve bez prethodnog treninga i bez predaha.
A kad se spoje umor, stres, pritisci iz okoline i djetetova burna emocija nerijetko nas ponese glas, ton, ili rečenice koje bismo kasnije najradije vratili. U takvim trenucima, mnogi roditelji pomisle: “Zašto stalno vičem? I zašto moje dijete tada još manje sluša?”
Knjiga Smiren roditelj, sretna djeca dr. Laure Markham dolazi kao tiha, nježna, ali i vrlo konkretna podrška roditeljima koji žele prekinuti ciklus vike, prijetnji i kazni – i zamijeniti ga stvarnom povezanosti. Ono što ovu knjigu čini posebnom nije samo psihološka stručnost autorice, već njezina sposobnost da prenese poruke bez osude, i ponudi strategije koje su istovremeno emocionalno duboke i praktično izvedive. Temelj knjige je jasan i snažan a to je da djeca se ponašaju najbolje kad se osjećaju dobro.
A da bi se osjećala dobro, moraju osjetiti povezanost s odraslom osobom koja ih vodi s ljubavlju i jasnoćom, ne strahom i kaznama. No da bismo to mogli, prvo moramo naučiti kako se sami umiriti, kako razviti svijest o vlastitim emocionalnim okidačima, i kako izgraditi unutarnji prostor iz kojeg djelujemo a ne reagiramo.
Za autore, edukatore i roditelje okupljene oko Harfa.hr, ovo je knjiga koja dolazi kao logičan nastavak putovanja započetog naslovima poput Budite tu za svoju djecu ili Kako razgovarati da bi vas mala djeca slušala. No, Markham ide i korak dublje: ona se ne fokusira (samo) na djetetovo ponašanje već na roditeljev emocionalni pejzaž. Jer kako kaže: “Ne možemo pomoći djetetu da se smiri, ako sami nismo mirni.”
U knjizi nalazimo brojne konkretne smjernice. Od vođenja dnevnika emocija, do tehnika dubokog disanja, mentalnih priprema za stresne situacije, kao i komunikacijskih prijedloga koji zamjenjuju vikanje s prisutnošću. Markham ne idealizira roditeljstvo, ona ga humanizira. I zato toliko čitatelja piše kako se prvi put osjećaju ne samo bolje kao roditelji, već i kao ljudi.
Knjiga je podijeljena u tri glavna dijela:
Ono što je posebno snažno jest kako autorica ističe važnost prevencije. Umjesto da stalno “gasimo požare” u odnosu s djetetom, možemo unaprijed izgraditi odnos koji smanjuje broj konflikata. I to ne kroz strategije manipulacije, već kroz svakodnevne male geste kao što su zagrljaj, zajednički smijeh, rituale povezanosti.
Mnogi roditelji nakon čitanja ove knjige kažu da više ne osjećaju potrebu za vikom, ne zato što su postali “savršeni”, već zato što su počeli djelovati iz mjesta unutarnje jasnoće, a ne impulsa. A dijete koje osjeti da ga vodi netko tko zna što radi, mirno, s ljubavlju i dosljedno – prirodno želi surađivati. Smiren roditelj, sretna djeca nije još jedna knjiga koja vam govori što da kažete djetetu. To je knjiga koja vas uči kako govoriti sebi, kako prepoznati vlastiti stres i pretvoriti ga u snagu povezanosti. Jer kad smo smireni – tada nismo samo roditelji koji “reagiraju manje” – već ljudi koji stvaraju više: više sigurnosti, više povezanosti, više sreće – za djecu, ali i za sebe.