Manfred Spitzer međunarodno je priznati njemački psihijatar, psiholog i neuroznanstvenik. Direktor je Psihijatrijske sveučilišne bolnice u Ulmu i osnivač Centra za neuroznanost u istom gradu.

Dobitnik je brojnih prestižnih znanstvenih nagrada i priznanja,  a godine 2012. objavio je knjigu DIGITALNA DEMENCIJA, koja je izazvala golemu pozornost javnosti i struke. Naklada Ljevak izdala je hrvatski prijevod knjige te je dr. Spitzer posjetio Zagreb, gdje je održao nadahnuto predavanje. 

Roditelji posljednjih nekoliko godina gube utrku s digitalnim tehnologijama i pametnim telefonima. Što biste im savjetovali?

Nemojte te uređaje imati kod kuće. Najozbiljnije to mislim. Ako nemate kuću prepunu mobitela i drugih naprava, onda ih ni djeca ne će moći koristiti. Roditelji su uzor svojoj djeci, kako u pozitivnom tako i u negativnom smislu. Djeca rade što i roditelji. Gledate li previše televizije, to će raditi i vaša djeca. Javljate li se na mobitel usred ručka ili večere, i vašoj će djeci to postati normalna stvar. A to ne želimo. Vrlo jednostavno, ne želite li se s djecom prepirati oko prekomjernog zurenja u ekrane mobitela ili televizora, nemojte ih imati u kući.
 

Međutim, djeca su okružena mobitelima, tabletima…

Naravno. I sigurno će na mobitelima visjeti kod nekih svojih prijatelja, susjeda, u školi. Ali i ta djeca, njihovi prijatelji, dolaze u vaš dom. Činjenicom da nemate takvih uređaja u svojoj kući pridonosite smanjenoj uporabi raznih ekrana u svome susjedstvu. A to je sjajna stvar.
 

To govorite iz osobnoga roditeljskog iskustva?

A kako drukčije? Ja imam šestero djece, no u kući nemamo televizor. Kad su bili maleni, stalno su se svađali o tome što će tko gledati. Jednog smo dana to prekinuli – nema više TV-a u kući. Najednom smo imali više vremena za zajedničke aktivnosti, zabavne igre, najobičnije razgovore koji su nam nedostajali.
 

Mnogi su roditelji zabrinuti da će im djeca postati crne ovce u svome društvu ako nemaju mobitele, tablete, najnovije naprave. Što biste im poručili?

Takvo uvjerenje je pogrješno i rezultat je lobiranja i reklama tehnoloških proizvođača, koji nas uvjeravaju da jednostavno moramo imati mobitel, da će nam djeca zaostajati ako se ne koriste tabletima

Što je digitalna demencija?

Mnoga djeca nemaju potrebe pamtiti informacije, jer znaju da ih u svakom trenutku mogu „uguglati”. No, multitasking ili rad na nekoliko stvari istodobno, sumanuto klikanje od stranice do stranice, djeci jednostavno odvlači pozornost, rasipa energiju i remeti fokus na ono što je važno.

Digitalna demencija zajednički je naziv za niz kognitivnih i drugih promjena što se događaju osobama koje se pretjerano oslanjaju na digitalne tehnologije. Elektronički mediji – pametni telefoni, digitalni asistenti, računala, satelitska navigacija i stalna povezanost s internetom – „oslobađaju” nas uobičajenih mentalnih napora te stoga postajemo sve ovisniji o tehnologiji, a naše psihičke sposobnosti sve su slabije.

U konačnici, ako mozak razvijete najkvalitetnije moguće što ranije u životu, onda će vas demencija pod staračke dane sustići kasnije. Ili ne će stići uopće. Ali digitalne naprave ne razvijaju mozak i demencija dolazi ranije.

Prodaju nam priču kako svako dijete ima mobitel…

Upravo tako. A to nije istina. Nema svako dijete mobitel. Pa neka se vaše dijete sprijatelji s takvom djecom. Čak i ako bi bilo tako, da svatko radi nešto loše za svoje zdravlje, nemojte dopustiti da vaše dijete odrasta u takvim nezdravim uvjetima. Čemu ta logika vodi? Svi puše, pa neka onda puši i moje dijete?! To nema veze sa zdravim razumom.
 

Je li nekad bolje biti crna ovca?

Gledajte, stvari su jednostavne. Ako je vaše dijete crna ovca u društvu, jer nema mobitel, to nije nužno loše. Vaše dijete nitko ne će moći zlostavljati putem mobitela, ne će sudjelovati u nekom virtualnom zlostavljanju putem društvenih mreža, ne će konzumirati nasilne i pornografske sadržaje putem svog mobitela. Budimo realni, 35 posto sadržaja na internetu jest pornografija. Kontroliramo li zaista što nam djeca gledaju i čitaju na svojim pametnim telefonima?! Mobitel je uređaj koji vam dopušta pristup najvećoj svjetskoj četvrti crvenih svjetiljka i najvećem svjetskom okupljalištu kriminalaca. Koji roditelj želi da mu dijete luta tim prostranstvima bez zaštite i kontrole? Takvo je ponašanje potpuno neodgovorno.
 

Djeci je, dakle, bolje bez mobitela, tableta, naprava…?

U to sam potpuno siguran. A to su pak potvrdila i brojna znanstvena istraživanja. Mobiteli i digitalni sadržaji ometaju pravilan razvoj mozga i uzrokuju ovisnost. Primjerice, u Južnoj Koreji 30 posto mlađih od 21 godinu ovisno je o mobitelima. Čak 90 posto stanovnika je kratkovidno. Stalno gledanje sadržaja na kratku udaljenost – buljenje u mobitele i druge ekrane – uzrokuje kratkovidnost. Stoga je ta država donijela zakon koji propisuje da u svaki mobitel, kojim se koristi maloljetnik, mora biti instalirana aplikacija koja sprječava pristup pornografiji i nasilnim sadržajima, zatim aplikacija koja mjeri koliko se koriste mobitelom tijekom dana i upozorava roditelje, te softver koji sprječava igranje na mobitelu iza ponoći. Posebno je važno znati da je Južna Koreja najveći proizvođač mobitela na svijetu, ali su shvatili što ti uređaju rade njihovoj djeci. I poduzeli su korake da zaštite zdravlje svoje djece, odnosno zdravlje i budućnost svoje zemlje. Kina radi istu stvar, a drugi su svjetski proizvođač mobitela. Čak 80 posto Kineza je kratkovidno, visoka je ovisnost o igricama, pa su nedavno zakonski zabranili mobitele u svim školama. Francuska također, kao i njemačka pokrajina Bavarska.
 

Bi li Hrvatska treba slijediti te primjere i potpuno zabraniti uporabu mobitela u školama?

Mislim da bi. Vjerujem da i u vašim školama djeca najviše koriste mobitele tijekom odmora između dva sata. I tako dolazi do kratkovidnosti. Ako tijekom sata gledate u knjigu ili bilježnicu, onda biste morali tijekom odmora izaći iz škole, prošetati, odmoriti oko tako da gledate prirodu, pod dnevnim sunčevim svjetlom, gledate udaljenije predmete oko sebe. Ako i tijekom odmora, a pogotovo tada, djeca bulje u mobitele, oko se strašno napreže i s vremenom dolazi do kratkovidnosti. Stoga bi primjer Kine ili Francuske trebale slijediti i druge zemlje. Svaka bi odgovorna vlast trebala brinuti o zdravlju svoje djece.

Navodite u knjizi istraživanja koja potvrđuju pozitivne strane zabrane mobitela u školama.

Postoji niz uglednih istraživanja koja su dokazala da će djeca popraviti ocjene ako škole zabrane uporabu mobitela. Stoga bi svaka škola trebala napraviti slično. Djeca će početi međusobno razgovarati, razmjenjivati ideje, družiti se, šaliti. Ako ne koriste mobitel kod kuće, morat će izaći iz kuće, prošetati do prijatelja, pozvoniti na vrata, pozdraviti i razmijeniti koju riječ s prijateljevim roditeljima. Zar to nije bolje nego tipkanje poruka?

Postoji izreka „Telefoni nam postaju sve pametniji, djeca sve gluplja”. Što mislite o tome?

Telefoni zapravo nisu ništa pametniji, već su postali kao švicarski vojni nožić – imaju mnoštvo funkcija. A svi ih koristimo jer nam je prikladno, jer stanu u ruku i jer su nam svojevrsni prozor u svijet. Ali moramo znati da ta prikladnosti, ta komocija nosi mnoštvo zdravstvenih rizika i nuspojava kojih nismo svjesni. To je bio glavni razlog zašto sam napisao ovu knjigu.
 

Koje su konkretne posljedice prekomjerne uporabe mobitela, tableta i drugih digitalnih sadržaja?

Spomenuo sam kratkovidnost, no problematična je i pretilost kod djece, ortopedske smetnje, bolovi u vratu i leđima, učestaliji je dijabetes, visoki krvni tlak, nesanica. Događa se i više prometnih nesreća. Naime, alarmantan je podatak da su mobiteli pretekli alkohol kao najveći uzročnik prometnih nesreća mlade populacije. A digitalnim napravama ne ugrožavamo samo tijelo, nego i um, psihu. Dolazi do porasta ADHD-a kod djece, ovisnosti o igricama i internetu, agresije, depresije, naročito kod djevojčica. Smanjuje nam se potreba da budemo empatični, solidarni, postajemo nervozniji, nepovjerljiviji.

Naposljetku, sumnja se da je više od 200 političkih izbora diljem svijeta manipulirano i lažirano mobitelima. Posljedica – Brexit i izbor Trumpa za predsjednika SAD-a. Do toga ne bi došlo bez mobitela i Facebooka.
 

Najranjivija skupina su upravo djeca i mladi. Kako im pomoći?

Odrasli moraju staviti na papir sve argumente za i protiv. Tad će shvatiti da je mnogo više argumenata protiv uporabe mobitela u dječjoj i mladenačkoj populaciji. Odrasli su naposljetku sami odgovorni za svoje postupke, ali smo isto tako odgovorni za dobrobit i zdravlje djece. Neodgovorno je davati im pametne telefone u ruke.

Koliko se prati uspjeh djece u digitaliziranim školama diljem svijeta?

Najbolji je primjer desetogodišnja analiza PISA testova, u više od 50 zemalja. Proučavala se potrošnja tih država na digitalizaciju školstva tijekom cijelog desetljeća. Istraživanje je dokazalo: u državama koje su na digitalne sadržaje i opremu u školama trošile najviše, djeca su imala sve slabije rezultate. Što više država ulaže u digitalizaciju, djeca su slabija u školi.

Hrvatski su učitelji ljuti, jer ih obrazovne vlasti ne slušaju. Ne slušaju njihove savjete, ni iskustvo, prijedloge, u aktualnom reformskom procesu zanemaruje se glas učitelja i struke. Bi li vlast trebala slušati učitelje i obrazovne stručnjake?

Učitelji su stručnjaci, majstori poučavanja. Oni su ti koji s djecom rade na dnevnoj bazi i upravo oni najbolje znaju što je najbolje i kakve promjene u školstvo treba uvesti. Upravo zato većina učitelja jest protiv digitalizacije školstva. Jer znaju da to nije dobro za djecu. Djeca ne uče skidajući informacije s tableta, već koristeći se svojim mozgom. Ako umjesto mozga koristite računalo, što činite toj djeci?! Vrlo je važno znati da računalo pomaže ako je korisnik dobro obrazovan, ima određeno znanje i zna što potražiti, gdje i kako. Ali ako djeca matematiku ili jezik rade putem računala, a ne rukom, olovkom na papiru, gdje pritom razmišljaju o svakome potezu olovke, tada ne će naučiti ništa niti treniraju svoj mozak. A treniranje mozga misija je svake škole.

Koja su djeca ugroženija digitalizacijom – ona s lošijim ili odličnim ocjenama?

I to je utvrđeno nizom studija. Računalima i digitalizacijom nastavnog procesa najviše su ugrožena djeca slabijeg znanja i ocjena. Odlični učenici ne će uvelike promijeniti svoje radnike navike i tempo učenja ako im date mobitele i tablete. Međutim, slabijoj će djeci koncentracija još više pasti, pozornost će im biti još manja i ocjene će im biti još slabije.

Može li se reći da su računala i mobiteli alati koji sprječavaju učenje?

Upravo tako. Jer korisniku daju privid da ne mora koristiti mozak niti mentalne napore. Može li se učiti bez mentalnih napora? Nikako. Vlade, dakle, ne bi smjele trošiti novac na alate koje djecu zapravo ometaju u procesu učenja.

Kad gledamo dvogodišnjake koji samostalno koriste daljinske za TV ili se pak igraju na tabletima, dok istodobno djeca u petom razredu osnovne ne znaju pravilno držati olovku ili rezati papir škarama, jesmo li već sada otišli predaleko u digitalizaciji svijeta oko nas? Je li prekasno za promjene?

Nikad nije prekasno za promjene. Vrijeme je da mi odrasli iznova analiziramo i procijenimo što se događa u našim školama, s našom djecom, i da shvatimo kako novu tehnologiju i u kojem omjeru koristiti. Digitalizaciju školstva odnosno upotrebu računala u nastavnome procesu proučavamo već 20 godina i zaključak je uvijek isti: stvar ne funkcionira. Sad smo okruženi pametnim telefonima i tabletima, no istraživanja opet dokazuju da štete djeci. Moramo se konačno početi ponašati odgovorno i zaštititi zdravlje naše djece prije nego što uništimo čitavu generaciju. Jednostavno nemojmo davati tablete bebama, mobitele osmogodišnjacima, nemojmo digitalizirati nastavni proces, jer sve to ima negativan učinak na razvoj i zdravlje.
 

Što nam onda preostaje učiniti?

Moramo educirati javnosti, moramo osvijestiti sve odrasle o rizicima i opasnostima korištenja mobitela i drugih digitalnih sadržaja. Zato sam napisao ovu knjigu. Kad to shvate odrasli, onda će se pobrinuti da i najmlađi budu zaštićeni. Nema roditelja koji bi želio nešto loše za svoje dijete. Nema. Onda im prestanimo davati mobitele i tablete u ruke. Vrlo jednostavno!

Radije bacajte novac kroz prozor

Stoga, ako Hrvatska sad radi iste grješke, bolje vam je da bacate taj novac kroz prozor. Time barem ne ćete nauditi svojoj djeci. Rađe ga spalite nego da ga utrošite na računala. Jer ona negativno utječu na razvoj i znanje vaše djece. Brojne su države napravile takvu grješku, sad se kaju. Time su izravno ugrožena naša djeca, naša budućnost.

Ne postoje prečaci do znanja

Mnogi će se zapitati postoje li prečaci u procesu učenja? Naravno da ne postoje. Digitalni uređaji tek nas zavaravaju da možemo do određenog znanja doći s nekoliko klikova mišem. Prečacem. 
Ne možeš uz Googleovu pomoć naučiti kemiju, ako ne znaš ništa o toj materiji. Kao što ne postoje prečaci u tjelovježbi, tako ne postoje ni prečaci u učenju. Ne ćeš dobiti trbušne mišiće niti smršavjeti ako ne vježbaš tijelo, bez obzira na to kakve vam magične uređaje ili napitke prodali.

Isto je sa znanjem, bez mentalnih napora nema znanja.

Preneseno sa Školskog portala

U toku svog istraživanja, vodeći stručnjak i autor iz područja psihologije, dr. Tim Elmore, otkrio je nekoliko velikih grešaka koje roditelji često čine kod odgoja djece, a koje mogu utjecati na samopouzdanje od malih nogu i ograničavanje njihove šanse da postanu uspješni u svojim karijerama i privatnom životu.

U nastavku pogledajte kako izbjeći ponašanje koje dovodi do takvih pogrešaka.

1. Ne dopuštamo djeci iskustvo rizika

Živimo u svijetu koji nas upozorava na opasnosti na svakom koraku. „Sigurnost na prvom mjestu” preokupira naš strah od gubitka naše djece, pa smo spremni učiniti sve što možemo kako bi ih zaštitili. To je naš posao, prije svega, ali mi ih u tom slučaju štitimo od zdravog rizičnog ponašanja i to ima negativan učinak. Psiholozi u Europi su otkrili da dijete koje se ne igra vani i nikada ne smije doživjeti ogrebotine na koljenu, često ima fobije kad odraste. Djeca trebaju pasti nekoliko puta kako bi naučili da je to normalno; tinejdžeri vjerojatno moraju prekinuti s dečkom ili djevojkom kako bi cijenili emocionalnu zrelost koja je potrebna u svakoj dugoročnoj vezi. Ako roditelji uklanjaju rizik u dječjem životu, vjerojatno ćemo doživjeti veliku aroganciju i nisko samopoštovanje naših rastućih lidera.

2. Prebrzo ih spašavamo

Današnja generacija mladih ljudi nije razvila neke od važnih životnih vještina, koje su radile generacije prije 30 godina, jer odrasli od straha vode brigu o problemima umjesto njih. Kada ih prebrzo spašavamo i previše im pomažemo, uklanjamo njihovu potrebu za upravljanje teškoćama i rješavanje vlastitih problema. To je tzv. kratkoročno roditeljstvo i to ozbiljno promašuje smisao vodstva – osposobiti naše mlade ljude da to učine bez pomoći. Prije ili kasnije, djeca se naviknu da im netko stalno pomaže ili ih spašava: „Ako ne uspijem ili podbacim, roditelj će izgladiti stvari i ukloniti sve posljedice za moje loše ponašanje” U stvarnosti to nije ni izdaleka blizu tome kako svijet funkcionira i stoga takav odgoj onemogućuje našoj djeci da postanu odgovorne odrasle osobe.

3. Govorimo olako

Na sportskim utakmicama je svatko pobjednik. Taj mentalitet „svatko dobiva trofej” može učiniti da se naša djeca osjećaju posebno, ali istraživači sada pokazuju da ove metode imaju neželjene posljedice. Djeca na kraju primijete da su samo mama i tata ti koji misle da su sjajni kad nitko drugi to ne govori. Oni počinju sumnjati u objektivnost svojih roditelja; oni se osjećaju dobro u tom trenutku, ali to nije povezano sa stvarnošću. Kada govorimo previše olako i zanemarujemo loše ponašanje, djeca u konačnici nauče varati, pretjerivati ​​i lagati kako bi izbjegli tešku stvarnost. Oni nisu bili suočeni s time licem u lice.

4. Radimo krive stvari vodeći se dobrim putevima

Naše dijete ne mora nas voljeti svake minute. Djeca će biti razočarana ako ne dobiju što žele, ali neće biti razmažena. S toga im treba reći „ne” ili „ne sada”, i pustiti ih neka se bore za ono što im je stvarno vrijedno i potrebno. Kao roditelji, imamo tendenciju dati im ono što žele i nagrađivati našu djecu, pogotovo ako imamo više djece. Kada je jedno dijete dobro u nečemu, smatramo da je nepravedno slaviti i nagraditi samo njega, pa nagrađujemo oba djeteta. To je nerealno i dajemo priliku djeci da se provedu činjenicom da uspjeh ovisi o našim akcijama i dobrim djelima. Pazite da ih ne naučite da je dobra ocjena razlog nagrađivanja. Ako se vaš odnos zasniva na materijalnim nagradama, djeca neće doživjeti intrinzične motivacije ni bezuvjetnu ljubav.

5. Ne dijelimo s djecom pogreške iz prošlosti

Zdravi mladi ljudi žele širiti svoja krila i oni moraju pokušati učiniti svoje vlastite stvari. Mi kao odrasli ih trebamo pustiti, ali to ne znači da im ne možemo pomoći ploviti ovim vodama. Podijelite s njima relevantne pogreške koje ste napravili kad ste bili njihove dobi na način koji im pomaže da nauče donositi dobre odluke. (Izbjegavajte negativne „naučene lekcije” koje se odnose na pušenje, alkohol, drogu, itd) Također, djeca se moraju pripremiti za život i suočiti se s posljedicama svojih odluka. Podijelite s njima svoje osjećaje, slična iskustva, kako ste vi prebrodili pojedine situacije, što ste iz svojih pogrešaka naučili…  Budući da mi nismo jedini koji utječu na našu djecu, moramo biti najbolji primjer i utjecaj.

6. Griješimo u inteligenciji, darovitosti i utjecaju zrelosti

Inteligencija se često koristi kao mjera zrelosti djeteta, a kao rezultat toga roditelji pretpostavljaju da je inteligentno dijete spremno za svijet. To nije slučaj. Neki profesionalni sportaši i holivudske starlete, na primjer, posjeduju nezamislive talente, ali još uvijek su često uhvaćeni u javnom skandalu. Samo zato što je talentiranost prisutna u jednom aspektu djetetova života, nemojte pretpostavljati da ta darovitost prožima sva područja. Ne postoji čarobno „doba odgovornosti” ili dokazani vodič o tome kada djetetu treba dati određene slobode, ali dobro pravilo „od oka“ je promatrati drugu djecu iste dobi. Ako primijetite da su vršnjaci vašeg djeteta samostalniji nego što je vaše dijete radi, to može biti pokazatelj da neovisnost svog djeteta trebate malo odgoditi.

7. Ne prakticiramo ono o čemu govorimo

Kao roditelji, odgovorni smo za model života kakav želimo da žive naša djeca. On im pomaže odrediti karakter života, da postanu pouzdani i odgovorni za svoje riječi i djela. Kao vođe naših domova i obitelji, možemo početi govoriti samo iskrene riječi – laži uvijek izađu na površinu i polako nagrizaju karakter. Promatrajte sebe u malim etičkim izborima koje drugi mogu primijetiti, jer će ih vaša djeca također primijetiti. Pokažite svojoj djeci što znači nesebično i radosno volontiranje na uslužnom projektu ili za zajednicu. Ostavite ljude i mjesta bolje nego što ste ih pronašli i vaša djeca će uzeti to na znanje i učiniti isto.

Preneseno s Froddo.com

U vrtićima nekoliko hrvatskih gradova, Dubrovnika, Kaštela, Rijeke, Splita, Velike Gorice, Zadra i Zagreba, nedavno je u obliku pilot-projekta počela primjena sustava učenja NTC. Riječ je o metodi koja povezujući saznanja medicine i pedagogije razvija kognitivne sposobnosti djece.

Dr. Ranko Rajović autor je sustava učenja NTC, utemeljenog na istraživanjima koja upozoravaju na činjenicu da mozak uspostavi 75 posto svih neuronskih sinapsi do sedme godine, a od toga 50 posto sinapsi nastane do pete godine.

Sustav NTC primjenjuje se na različite načine u 14 europskih zemalja. Nov pristup podrazumijeva učenje utemeljeno na teorijskim osnovama neurologije, neuropsihologije i drugih znanosti, posebno pedagoških – obiteljske pedagogije, didaktike i metodike za predškolski i osnovnoškolski uzrast. Program nudi načine prepoznavanja darovite djece, njihove karakteristike i putove ka povećanju IQ-a, razvoja sposobnosti i stvaralačkog mišljenja.

S Rankom Rajovićem razgovarali smo o novim metodama stimulacije velikih dječjih potencijala u ranoj dobi.

Za početak, objasnite nam osnovne principe sustava učenja NTC?
To je primjena novih otkrića iz neurofiziologije u pedagogiji, jer se u posljednje vrijeme vidi koliko je to važno, posebno zato što sve više učenika ima problema koji se ne mogu objasniti modernim teorijama iz psihologije i pedagogije. Program ima tri dijela, a svaki od njih je važan i pomaže da dijete dosegne svoje biološke potencijale.

Napominjete da inteligencija ne ovisi samo o genetskom potencijalu, već prvenstveno o broju neuronskih veza koje se formiraju u periodu do sedme godine. Zašto je upravo taj formativni period najintenzivniji i najbrži što se tiče neuronskih poveznica?
Genetski gledano, ljudi imaju najveću energiju na raspolaganju od druge do pete/šeste godine, upravo zato što je razvoj mozga najveći u toj dobi. Ako se gleda biološki, mozak je organ za preživljavanje, a njegov posao je da do četvrte, pete godine napravi sve što je potrebno da se adaptira na život u okruženju u kojem se nalazi. Naravno, razvoj postoji i kasnije, ali je najvažniji period završen do pete godine. Druga važna stvar postaje očita ako napravimo analogiju vezanu za živčani sustav. Živa bića koja se ne kreću nemaju živčane stanice, a imaju ih živa bića koja se kreću. A najsloženiji živčani sustav, tj. najveći u odnosu na tijelo, imaju ljudi i delfini. Tom analogijom, mi smo živa bića stvorena za kretanje ili, još preciznije, formirao nas je uspravan hod. Ako je to trajalo milijunima godina, jasno je da hodanje/kretanje predstavlja važan faktor razvoja ukupnih sposobnosti. Tako da se dijete mora kretati, što je važan preduvjet za ukupni razvoj bioloških sposobnosti, a to je najizraženije u prvim godinama života.

Kako što više razvijati dječje potencijale u toj dobi?
Značenje dječje igre je ogromno, a roditelji to zaboravljaju, pa misle da je igra to kada dijete sjedi svaki dan tri ili više sati i gleda u svoju videoigricu ili TV. Prava igra je ona u kojoj dijete razmišlja, kreće se, komunicira s drugom djecom…

Koliko kasnije, u službenom školovanju, možemo to nadoknaditi, tj. možemo li uspostaviti sličnu kvalitetu neuronskih putova koji pospješuju inteligenciju?
Može se nadoknaditi, ali je uvijek teže popravljati nego spriječiti nešto. Zato sam i cijeli program nazvao 'IQ djeteta, briga roditelja'.

Čini se da je u zadnje vrijeme zabilježen značajan porast djece s poteškoćama u razvoju. Je li u pitanju samo sofisticiranija tehnika dijagnostike ili suvremeni život i odgoj potiču 'razvojne smetnje'? Kako utjecati na to?
I jedno i drugo je u pitanju – bolja je dijagnostika, ali i današnji način života utječe na pojavu razvojnih smetnji. Jedini način da utječemo na ovu pojavu jest edukacija roditelja koji često iz najbolje namjere prave greške i usporavaju razvoj svog djeteta ili ga čak oštećuju. Roditelji naprave toliko puno grešaka do treće, četvrte godine da planiram objaviti novu knjigu samo o tim greškama. Jedna od grešaka je ta da roditelji sprečavaju dijete da se vrti oko sebe, jer danas znamo da rotacija pomaže razvoju živčanih puteva.

Koje su karakteristike darovite djece i što je bitno u radu s njima?
To su djeca koja misle u asocijacijama i njihov mozak radi brzo, ali nažalost takav način razmišljanja i rada često ne postoji u školama. Guranjem takve djece u reproduktivno učenje puno gubimo, jer neka od njih nikad neće moći pokazati svoje sposobnosti, a time gubimo svi.

Roditelji su često skloni pribjeći lakim rješenjima i pustiti djeci da gledaju TV i crtiće i po nekoliko sati dnevno. Kako to utječe na razvoj IQ-a?
Dobri su i TV i računala, posebno edukativni programi ili igrice. Ali pitanje je gdje je granica – pola sata dnevno ili pet sati dnevno? To još nitko nije odredio, ali jasno je da puno vremena provedenog pred ekranom negativno utječe na razvoj nekih važnih struktura u mozgu.

Napomenuli ste da je bitna neurofiziologija učenja, a tu je posebno važno objasniti roditeljima i učiteljima da reproduktivno učenje nije fiziološko te da većina djece ne može učiti tako. Možete li pojasniti ovu tvrdnju? I kako izbjeći zamke reproduktivnog u korist prirodnog načina učenja?
To je relativno lako razumjeti ako znamo da fiziološki mozak ne radi po sustavu reprodukcije, nego po sustavu asocijacije. To objašnjavam čitavim nizom argumenata, a često se moram i poigrati sa sudionicima svojih predavanja da bi shvatili kako mozak zapravo radi. Jedini problem je što većina ljudi u obrazovanju misli da je to idealan način učenja, a ja objašnjavam da je reproduktivno učenje samo početak, tj. dobro je da dijete dobije informaciju o nečemu, da shvati tu lekciju, ali onda se mora 'prebaciti' na viši nivo obrade informacija.

Također, tvrdite da su danas roditelji previše zaštitnički nastrojeni te blokiraju biološki razvoj djeteta. Kako se 'opustiti' i bez grižnje savjesti poticati razvijanje vještina i sposobnosti djece?
Ne znam odakle ta pojava da se djeca toliko štite, tj. previše zaštićuju. Moramo mijenjati svijest roditelja o tome što je zapravo zaštita djeteta, pa čak i uz objašnjenje da to može oštetiti razvoj djeteta. To će bolje objasniti psiholozi.

Kažete da je dio programa i 'razvoj sposobnosti zaključivanja, analize, razvoj funkcionalnog znanja, što je djeci zapravo najljepši, a učiteljima najteži dio programa'. Zbog čega?
Taj dio programa je zapravo proces koji iziskuje paralelno procesuiranje, tj. obradu dviju stvari odjednom, pa još u asocijacijama. Na primjer, što je zajedničko morskoj sipi i Shakespeareu? To je dosta teško pitanje, pa olakšavam sudionicima seminara tako što ih pitam što je zajedničko morskoj sipi i guščjem peru? Onda svi kažu – tinta. Ja sam samo malo udaljio asocijaciju od guščjeg pera, tj. spomenuo sam Shakespearea i dobio pitanje na koje mali broj ljudi može odgovoriti. Rješavanje pitanja je stimulativno za djecu, ali je problem u tome tko će sastaviti toliko pitanja, jer djeca stalno traže ta pitanja. E, to je najteži, tj. najzahtjevniji dio programa.

Koliki je, po vašem iskustvu, utjecaj roditelja na razvoj djetetova IQ-a, a koliki je utjecaj okoline, društva i institucija?
Podjednako je važno, ali roditelji su ti koji donose prve odluke. Kasnije se gubi utjecaj roditelja, a preuzimaju ga društvo i institucije. Svi imaju svoj dio posla, tj. svi su važni.

Što biste promijenili u našem obrazovnom sustavu, posebice u vrtićima?
Ne bih mnogo mijenjao, samo moramo dodati elemente koji dokazano utječu na razvoj mozga, koji su u skladu s fiziologijom, tako da je program NTC samo dodatak redovnim programima…

 Autor: Gordana Kolanović, T-Portal

Knjige dr. Rajovića:

Ostali članci dr. Rajovića:

Dr. Rajović: Djeca kroz igru najbolje uče, a učenje napamet zastarjelo je​

Dr. Rajović: Tajna sretnog djeteta ili kako ne popustiti dječjim zahtjevima​

Zašto djeca danas šute, sjede i plaše se lopte?​

Na TEDxTucsonu, dr. George Land šokirao je publiku kada je objavio rezultate testa kreativnosti razvijen za NASA-u, ali koji je naknadno korišten za testiranje školske djece.

NASA je kontaktirala dr. Georgea Landa i Beth Jarmana kako bi razvila visoko specijalizirani test koji će im dati sredstva za učinkovito mjerenje kreativnih potencijala NASA-inih raketnih znanstvenika i inženjera, piše Ideapod.

Test se pokazao vrlo uspješnim za NASA-ine svrhe, no znanstvenicima su ostavili nekoliko pitanja: Odakle dolazi kreativnost? Jesu li neki ljudi rođeni s njom ili su je naučili? Ili to proizlazi iz našeg iskustva?

Znanstvenici su tada testirali 1600 djece u dobi između 4 i 5 godina. Ono što su otkrili šokiralo ih je. Ovo je test koji gleda na sposobnost da se s novim, različitim i inovativnim idejama pristupi problemima.

Što mislite, koji postotak te djece je upao u kategoriju mašte koja je u granicama genijalnosti?

Punih 98 posto!

Nastavak studije

Ali ovo nije prava priča. Znanstvenici su bili toliko zaprepašteni da su odlučili napraviti longitudinalnu studiju i ponovno ispitati djecu, pet godina kasnije kad su imali deset godina.

Rezultat? Samo 30 posto djece sada je upalo u kategoriju mašte koja je u granicama genijalnosti.

Kad su djeca testirana s 15 godina, postotak je pao na 12 posto!

Što je s nama odraslima? Koliko nas je još uvijek u kontaktu s našim kreativnim genijem nakon godina školovanja?

Nažalost, samo 2 posto.

I za one koji sumnjaju u dosljednost tih rezultata – ili misle da bi mogli biti izolirani slučajevi – ti rezultati zapravo su bili replicirani više od milijun puta, piše Gavin Nascimento čiji je članak prvi put upozorio na ovu nevjerojatnu studiju i njegovu šokantnu implikaciju: školski sustav, naša naobrazba, udaljava nas od našeg kreativnog genija.

“Razlog za to nije previše teško shvatiti; škola, kako to jasno zovemo, institucija je koja je povijesno uspostavljena kako bi služila željama vladajuće klase, a ne običnih ljudi.“

“Da bi takozvana elita mogla održavati svoje raskošne životne stilove otvorenog luksuza – tamo gdje najmanje pridonose, ali uživaju najviše – shvaćaju da djeca moraju biti zaglupljena i mora im biti ispran mozak kako bi prihvatili njihov gramzivi sustav umjetne oskudice, beskrajnog iskorištavanja i neprekidnog rata”, piše Nascimento.

Što sada? Možemo li regenerirati našu kreativnost?

Land kaže da imamo sposobnost da budemo na 98 posto ako želimo. Iz onoga što su otkrili iz studije s djecom i od načina na koji mozak funkcionira, postoje dvije vrste razmišljanja koje se odvijaju u mozgu. Oba se koriste različitim dijelovima mozga i to je sasvim drugačija vrsta paradigme u smislu kako ono oblikuje nešto u našem umu.

Jedan se zove divergentno razmišljanje – to je mašta, koja se koristi za stvaranje novih mogućnosti. Drugo se naziva konvergentno razmišljanje – kada donosite odluke, testirate nešto, kritizirate, procjenjujete.

Dakle, divergentno razmišljanje djeluje poput akceleratora, a konvergentno razmišljanje djeluje kao kočnica.

“Otkrili smo što se događa s tom djecom kada ih školujemo – podučavamo ih da istodobno koriste obje vrste razmišljanja”, kaže Land.

Kada netko zatraži od vas da smislite nove ideje i vi ih iznesete, ono što će vam u školi reći je: “Pokušali smo to prije”, “To je glupa ideja”, “Neće funkcionirati” i tako dalje.

Evo što moramo prestati raditi

“Kad zapravo gledamo u unutrašnjost mozga, vidimo da se neuroni međusobno suprotstavljaju i zapravo smanjuju moć mozga jer stalno procjenjujemo, kritiziramo i cenzuriramo”, kaže Land.

“Ako djelujemo pod strahom, koristimo manji dio mozga, ali kad koristimo kreativno razmišljanje, mozak živne.”

Što je rješenje?

Moramo ponovno pronaći tog petogodišnjaka. Ta sposobnost koju mi ​​kao petogodišnjaci posjedujemo nikada se ne gubi.

“To je nešto što vježbate svaki dan kada sanjate”, podsjeća nas Land.

Kako ćete pronaći petogodišnjaka?

Land nas izaziva sve: "Sutra, uzmite vilicu, probudite petogodišnjaka i smislite 25 ili 30 ideja kako ćete poboljšati tu vilicu."

Preuzeto s atma.hr

Ljetovanje i dojenje idu savršeno zajedno. Idete na plažu, a ne morate nositi bočice, čajeve, mlijeko … Ne morate se vraćati u kuću da pripremite obrok, ne morate brinuti hoće li se nešto u bočici pokvariti, hoće li biti prevruće ili prehladno. Za vašu bebu – u kući, u autu ili na plaži – pripremljena je najbolja hrana, uvijek svježa, idealne temperature.

Bebe uživaju na moru. Zamislite kako je lijepo uz sve te mirise mora, svježeg zraka, borova, pljeskati po vodi nožicama i ručicama, bacati kamenčiće (ako si već velika beba). Toplo je, slobodan si od bilo kakve odjeće pa kad se umoriš od svih zanimljivih stvari na plaži, uvališ se mami u krilo u hladu gdje je mekano i ugodno i čeka te "tvoja" dojka s finim, slatkim, najboljim mlijekom. Pa blaženo zaspiš dok te povjetarac lagano miluje.

Ljeto nosi sa sobom mnoge promjene u načinu života. Možda se niste još kupali u moru otkad ste rodili, niste još koristili kreme za sunčanje … Kako sve to utječe na dojenje? Dojenje je prirodno i jednostavno. I ljeti. Nekoliko odgovora na uobičajena pitanja, poneka proba i vi i vaša beba bit ćete majstori dojenja i u ljetnom okruženju!
 

Smije li se mama koja doji kupati u moru? – Smije.

More jest hladno. Već ste kao dojilje čule da se hladnim oblozima smanjuje protok kroz dojke. No kad izađete iz mora za 5 minuta se ugrijete i onda vam bude i prevruće, dojke se opuste i protok je najnormalniji. Ako se brinete da ćete smanjiti proizvodnju mlijeka zbog hladnoće mora, možete se odmah prestati brinuti. Proizvodnja mlijeka je uvjetovana količinom koju vaša beba pojede, a ne vanjskim temperaturama. Nema nijednog sastojka u moru koji bi loše utjecao na dojenje. Ako se kupate u čistom moru (a naš Jadran je pretežno takav, prekrasan i čist), nekim bebama će se možda čak i sviđati slankasti okus kad prihvate dojku. Ako im se ne sviđa, možete nakon plivanja isplahnuti bradavice običnom vodom.
 

Treba li se grudnjak presvlačiti nakon kupanja? – Poželjno je.

Mokri sintetički grudnjak zadržava vlagu oko bradavice što pogoduje razvoju soora (mliječca), gljivične infekcije koja se može prenijeti i dublje u dojku i na bebina usta.
 

Je li bebi zbog vrućina potrebna dodatna tekućina? – Ne, ako je beba isključivo dojena.

Bebe mlađe od 6 mjeseci ne trebaju ništa osim majčinog mlijeka. Majčino mlijeko je na početku podoja vodenasto i može potpuno utažiti bebinu žeđ. Prema kraju podoja, mlijeko se mijenja u gušće i hranjivije pa to mlijeko utažuje bebinu glad. Važno je pri tome da majka pije dovoljno tekućine. Za starije bebe, koje uz dojenje jedu i kašice, potrebna je dodatna tekućina. No uvijek možete računati na svoje mlijeko kad je i starija beba žedna.
 

Je li normalno da beba ljeti češće doji? – Da, normalno je.

Bebe ne traže dojku samo kad su gladne. Ljeti je obično – vruće. Svi smo žedniji nego inače pa tako i bebe. A one znaju što u takvom slučaju trebaju: maminu dojku, prvo vodenasto mlijeko, i gotovo… žeđi više nema. Dalje, bebe ne traže dojku ni samo kad su gladne i žedne nego i za utjehu. Ljeto je doba kad se događaju razne promjene, kad mijenjamo podneblje. U svom tom neredu koji mi odrasli bebi priuštimo, dok putujemo, idemo na plažu… dojka je jedino nepromjenjivo i najsigurnije utočište u bebinom svijetu. Kad je beba nervozna, najlakše ju je smiriti dojenjem. Zato nemojte misliti da češće dojenje i kraći podoji vaše bebe nastaju zbog nekog problema. Slobodno dajte svojoj bebi dojiti kad god traži, ona najbolje zna koju potrebu dojenjem može zadovoljiti: glad, žeđ ili utjehu.
 

Smije li se majka sunčati i koristiti kreme za sunčanje ili samotamnjenje? – Smije.

Sunčanje nema nikakvih štetnih učinaka na dojenje. Kod sunčanja valja općenito biti oprezan, kako za dojke tako i za sve ostale dijelove tijela. Posebno bi trebalo pripaziti da bradavice i areola ne izgore na suncu jer je koža na tim predjelima jako nježna te bi u tom slučaju dojenje bilo bolno. Kreme za sunčanje ili samotamnjenje se vrlo slabo apsorbiraju u krvotok pa tako i u mlijeko. Zato nema od njih nikakvih opasnosti za dojenje. No kod nanošenja krema trebalo bi izbjegavati područje oko bradavice da beba ne bi pojela nešto kreme u dojenju ili isprati to područje prije nego beba doji. Za vrijeme dojenja bi trebalo izbjegavati uzimanje beta karotena kao sredstva za pospješivanje tamnjenja.
 

Smije li se majka kupati u kloriranom bazenu? – Smije.

Klor je u bazenu u vrlo malim količinama. Ako vam se ne sviđa pomisao da će beba dojiti s dojke na kojoj ima klorirane vode, isplahnite dojku s običnom vodom. To je dobro činiti i zbog toga što klor isušuje kožu. Ako su vam bradavice previše isušene od klora, mažite ih lanolinskom kremom.
 

Smije li majka intenzivno plivati? – Smije.

Plivanje je izvrsna vježba kojom možete sagorjeti mnoge kalorije, poboljšati cirkulaciju, smanjiti stres… uživajte u plivanju! Ako primijetite da možda previše gubite na težini uslijed intenzivnog svakodnevnog plivanja, a što nije dobro kod dojenja, radije pojačajte obroke nego da smanjite plivanje. Općenito za vježbanje vrijedi pravilo da bebu dojite prije vježbanja. Mlijeko nakon vježbanja može biti malo slankasto što se bebi možda neće svidjeti iako nije ni najmanje štetno za nju. I vama će biti ugodnije ako dojite prije vježbanja jer će vam dojke biti mekše i lakše.
 

Smije li majka roniti? – Smije.

Ako želite roniti s bocama, možete, uz uvjet da pijete dovoljno tekućine. Dehidracija je jedan od glavnih faktora kod dekompresije. Nakon ronjenja se u mlijeko izluči mala količina dušika no zbog toga se nije potrebno zabrinjavati.
 

Dojenje na plaži? – Ovisi o vama.

Dojenje je prirodno i nema nikakvih razloga da vam bude nelagodno dojiti na plaži. Ako vam je kuća daleko od plaže, čemu otežavati bebi i sebi boravak na moru stalnim odlascima u kuću zbog dojenja? Naša preporuka: DA, dojite na plaži! Mnogim odraslima i doslovno svoj djeci je lijepo vidjeti majku koja doji dijete. A za one ostale, niste vi ta koja treba brinuti o njihovim predrasudama. Ono o čemu trebate brinuti je dobrobit vašeg djeteta a njen nepobitni dio je udovoljavanje bebine potrebe za vašim mlijekom. Ako želite biti diskretni, velika pamučna marama koju koristite kao pareo ili za nošenje bebe u njoj zgodna je i za odvajanje vaše bebe od okoline kad doji.
 

Drage mame, nadamo se da smo vam pomogle u rješavanju nekih nedoumica koje su vas mučile.

Ljeto je vrijeme za uživanje. Toplo sunce, predivno modro more, odličan izbor sočnog voća, vi i vaša beba, poneka dobra knjiga … spremni za uživanje! Želimo vama i vašoj bebi ugodno ljetovanje!

Preneseno s Roda.hr

Čitanje djetetu od rane dobi pozitivno će utjecati na njegov razvoj na različitim razinama. Ponajprije, zajedničko čitanje roditelja i djeteta utjecat će na povezanost roditelja s djetetom, oblikovati lijepa prva sjećanja djeteta na provođenje vremena s roditeljem uz slikovnice i priče i omogućiti roditelju da zajedničko vrijeme sa svojim djetetom provede na kvalitetan i produktivan način. Takva aktivnost zbližava kroz stvaranje zajedničkih interesa i produbljuje povezanost na nježan i kreativan način.

Također, čitanje djetetu potaknut će njegov interes za govorno-jezično izražavanje pa će dijete sve više osvještavati zvukove, glasove, riječi i rečenice koje sluša tijekom roditeljeva čitanja i pobuđivat će mu se interes za sadržaj o kojemu se čita. Dijete će usmjeravati pažnju na roditeljev govor i učit će aktivno slušati.

Nadalje, dijete će i samo proizvoditi zvukove i glasove, a s vremenom i govor, primjerice kroz oponašanje roditeljeva govora ili samostalnim glasanjem kao reakcijom na poticaj čitanjem. Dijete će se pritom igrati vlastitim glasovnim sposobnostima i razvijati glasovnu proizvodnju i artikulaciju.

Dijete će razvijati osjećaj za jezik – upoznavat će se s različitim riječima i njihovim značenjima te osnovnim pravilima za kombiniranje više riječi u rečenice. Također, u starijoj dobi osvještavat će kombiniranje različitih rečenica u smislenu cjelinu (npr. priče, pjesme, brojalice itd.).

Dijete će usvajati i temeljni odnos prema knjizi, motoričku vještinu listanja stranica, vizualno prepoznavanje slika u slikovnicama koje odgovaraju sadržaju koji se čita, svjesnost o čitanju s lijeva na desno, uočavanje da govorenim riječima odgovara pisani tekst sastavljen od slova itd.

Također, dijete će putem čitanja naglas od rane dobi razvijati svoje komunikacijske vještine, odnosno postajat će svjesno koliko je važno izražavati se, iskazivati vlastite misli i ulaziti u interakciju s drugima, primjerice kroz razgovore o onome što se čita.

Razvijat će se i logičke misaone sposobnosti jer će dijete tijekom slušanja priča razvijati prepoznavanje uzročno-posljedičnih odnosa među događajima u pričama, odnosno osvještavat će koji događaj slijedi iza kojega (tzv. sukcesivni odnosi).

Slušanjem priča dijete će vježbati slušnu pažnju, pamćenje i koncentraciju, učit će kako usmjeravati fokus na zajedničku aktivnost.

Također, kroz anegdote u pričama moći će bolje razumjeti vlastite osjećaje, strahove ili događaje s kojima se susreće, pa će se, na temelju radnje u pričama, lakše suočavati i nositi sa svakodnevicom.

Nadalje, dijete će se upoznavati s različitim životnim situacijama u kojima se nalaze junaci slikovnica i priča s različitim osjećajima koje pritom doživljavaju. Na taj će se način moći poistovjetiti s drugima, razvijati empatiju i svijest o različitostima te osvještavati toleranciju i prihvaćanje drugih.

Međutim, čitanjem djetetu potičemo ga i na razvijanje vlastitog mišljenja o sadržaju slikovnica, ali i općenito o svijetu u kojem živi, te ga hrabrimo da svoje mišljenje iskazuje, argumentira i pritom kritički preispituje sadržaj koji čita ili sluša.

Čitanje je važno provoditi na zabavan i poticajan način, kroz brojne šale i zabavne igre te kroz poticanje na zajedničko sudjelovanje i roditelja i djeteta u čitanju, baš kao i kroz pobuđivanje djetetove vlastite maštovitosti koju ono može i želi izraziti i time obogatiti svijet u kojem živimo.

Preuzeto s laboratorijcitanja.wordpress.com​

Terapeutske slikovnice:

Odgajanje mentalno snažnog djeteta ne znači da to dijete neće plakati kada je tužno ili da ponekad neće doživjeti neuspjeh. Mentalna snaga ne čini vas imunim na životne nevolje i ne svodi se na potiskivanje vaših emocija.

Zapravo, sasvim suprotno. Mentalna snaga pomaže djeci oporaviti se od neuspjeha i prepreka te im daje moć da nastave, čak i kada sumnjaju u sebe. Jak mentalni mišić ključ je za pomaganje djeci da postignu svoj najveći potencijal u životu.

Ali odgajanje mentalno jakog djeteta zahtijeva od roditelja da izbjegavaju česte – ali nezdrave – odgojne navike koje djeci „kradu” mentalnu snagu. U svojoj knjizi 13 Things Mentally Strong Parents Don't Do​ (autor Amy Morin)  prepoznajem 13 stvari koje morate izbjegavati želite li odgojiti mentalno snažno dijete koje je sposobno suočiti se s najtežim životnim izazovima.

1. ODOBRAVATI MENTALITET ŽRTVE

Gubitak utakmice ili neuspjeh na testu ne čini vaše dijete žrtvom. Odbijanje, neuspjeh i nepravednost dio su života.

Odbijte sudjelovati u samosažalijevanju vašeg djeteta. Naučite ga da bez obzira na to koliko su teške ili nepravedne okolnosti u kojima se nalaze oni uvijek mogu poduzeti pozitivne korake.

2. ODGAJATI UZ OSJEĆAJ KRIVNJE

Popuštanje pred osjećajima krivnje uči vaše dijete da je krivnja nešto što se ne može podnijeti. A djeca koja misle da je krivnja nešto užasno neće moći reći ne nekome tko kaže „budi prijatelj i daj mi da prepišem tvoju domaću zadaću” ili „ako me voliš, napravit ćeš to za mene”.

Pokažite svojoj djeci da čak i ako se osjećate krivima – a svi se dobri roditelji ponekad tako osjećaju – nećete dozvoliti svojim neugodnim emocijama da stanu na put vašem donošenju mudrih odluka.

3. PRETVORITI SVOJE DIJETE U SREDIŠTE SVEMIRA

Ako se vaš cijeli život vrti oko vaše djece, ona će odrastati misleći da bi im svi trebali ugađati. A odrasli koji su pretjerano samouvjereni i koji misle da im pripada pravo na sve što požele neće dospjeti daleko u životu.

Naučite svoju djecu da se usredotoče na ono što imaju za ponuditi svijetu, umjesto na ono što od njega mogu dobiti.

4. DOPUSTITI DA STRAH DIKTIRA DONOŠENJE VAŠIH ODLUKA

Iako će vam držanje vaše djece ispod staklenog zvona uštedjeti mnogo živaca – igranje na sigurno uči vaše dijete da strah mora biti izbjegnut pod svaku cijenu.

Pokažite svojoj djeci da je najbolji način da pobijede strah tako da se izravno suoče s njime i odgojit ćete djecu koja su voljna izaći iz svojih udobnih zona.

5. DOPUSTITI DA VAŠA DJECA IMAJU MOĆ NAD VAMA

Dopustiti djeci da odlučuju što će obitelj jesti za večeru ili kamo će ići na ljetovanje daje djeci moć za koju nisu razvojno spremna. Odnosite li se prema njima kao prema ravnopravnima – ili kao šefovima – vi im zapravo oduzimate njihovu mentalnu snagu.

Omogućite svojoj djeci priliku da vježbaju slijeđenje naredbi, slušanje stvari koje ne žele čuti i obavljanje stvari koje ne žele raditi. Dopustite svojoj djeci da donose jednostavne odluke, dok istodobno održavate obiteljsku hijerarhiju.

6. OČEKIVATI SAVRŠENSTVO

Očekivati od svoje djece da budu uspješna je zdravo. Međutim, očekivati od njih da budu savršeni obit će vam se o glavu. Naučite svoju djecu da je neuspjeh sasvim u redu te da je u redu ne biti izvanredan u svemu što rade.

Djeca koja teže postati najbolja verzija samih sebe, umjesto da teže tome da budu najbolji u svemu što rade, svoju vrijednost neće procjenjivati na temelju usporedbe s drugima.

7. DOPUSTITI DJECI DA IZBJEGAVAJU ODGOVORNOST

Dopustiti djeci da preskoče obavljanje nekih kućanskih zadataka i odgovornosti može biti primamljivo. Naposljetku, vi vjerojatno želite da vaša djeca imaju bezbrižno djetinjstvo.

Ali, djeca koja obavljaju dužnosti koje su prikladne njihovoj dobi nisu pretjerano opterećena. Umjesto toga, ona stječu mentalnu snagu koja im je potrebna da postanu odgovorni građani.

8. ZAŠTITITI DJECU OD BOLI

Povrijeđeni osjećaji, tuga i tjeskoba dio su života. A dopustiti djeci da dožive te bolne osjećaje daje im priliku da se suoče s nelagodom.

Pružite svojoj djeci vodstvo i potporu koja im je potrebna da bi se mogli nositi s boli tako da bi stekli samopouzdanje u svoje sposobnosti nositi se s neizbježnim životnim nedaćama.

9. OSJEĆATI SE ODGOVORNO ZA EMOCIJE SVOJE DJECE

Razvedriti i smiriti svoju djecu kada su tužna ili uznemirena znači preuzeti odgovornost za regulaciju njihovih emocija. Djeca trebaju steći emocionalnu kompetenciju da bi mogli naučiti kako se nositi s vlastitim osjećajima.

Proaktivno učite svoju djecu zdravim načinima nošenja s vlastitim emocijama kako ne bi ovisili o tome da drugi to rade za njih.

10. SPRJEČAVATI DJECU DA RADE POGREŠKE

Ispravljanjem zadaće iz matematike ili provjeravanjem jesu li spakirali svoj ručak te stalnim podsjećanjem na to da obavljaju svoje dužnosti nećete im napraviti nikakvu uslugu. Prirodne posljedice mogu biti jedan od najvećih životnih učitelja.

Dopustite svojoj djeci da pogriješe s vremena na vrijeme te im pokažite kako da uče iz svojih pogrešaka da bi mogli odrasti u mudrije i snažnije osobe.

11. ZAMIJENITI DISCIPLINU S KAZNOM

Svrha je kazne ispaštanje zbog svojih prijestupa. S druge strane, disciplina se svodi na poučavanje djece kako da u budućnosti budu bolji.

Odgajanje djeteta koje se boji „upasti u nevolju” nije isto kao i odgajanje djeteta koje želi donositi dobre odluke. Koristite posljedice koje pomažu vašoj djeci razviti samodisciplinu koja im je potrebna da donose bolje odluke.

12. BIRATI PREČICE KAKO BISTE IZBJEGLI NEUGODU

Iako popuštanje uznemirenom djetetu ili obavljanje kućanskih zadataka za koje je zaduženo vaše dijete umjesto njega može malo olakšati vaš život, ti prečaci usađuju nezdrave navike vašoj djeci.

Budite svojoj djeci uzor u odgađanju zadovoljenja te im pokažite da se možete oduprijeti tome da birate lakši put. Naučit ćete ih da su dovoljno snažni da ustraju čak i kada žele odustati.

13. IZGUBITI IZ VIDA PRAVE VRIJEDNOSTI

Mnogi roditelji ne usađuju svojoj djeci vrijednosti koje smatraju važnima. Umjesto toga, oni su toliko zaokupljeni svakodnevnim kaosom života da zaboravljaju uzeti u obzir širu sliku.

Pobrinite se da vaši prioriteti ispravno odražavaju stvari koje najviše cijenite u životu i pružit ćete svojoj djeci snagu da žive smislenim životom.

Preuzeto sa skolskiportal.hr

On je „zločest”, a ja sam jako „dobra”– priče o dobru i zlu, poštenju i pravednosti često zanimaju djecu i zaokupljaju njihovu maštu. Što će se dogoditi kada netko loše postupi, hoće li ga snaći neka kazna i hoće li dobro ponašanje biti nagrađeno? Ta se tematika često obrađuje u dječjim pričama jer je bliska događanjima u njihovu razvoju i njihovu shvaćanju svijeta.

Kako djeca shvaćaju dobro i zlo i kako se razvija moral

Shvaćanje „dobra” i „zla” mijenja se tijekom djetetova razvoja. S moralnim rasuđivanjem povezana je i naša savjest koja djeluje kao unutrašnji kontrolor koji nam govori što je dobro, a što nije i tako upravlja našim ponašanjem.

Roditelji su prvi prozor u svijet morala. Vjerojatno se sjećate kada ste bili mali kako ste svoje roditelje doživljavali kao izvor neupitne istine – sve što su govorili bilo je tako. To je zato jer dijete u predškolsko doba prihvaća roditeljske vrijednosti, mišljenje i stavove kao svoje.

Roditeljska toplina, brižnost, prihvaćanje, pokazivanje djetetu da je cijenjeno i voljeno, ali i postavljanje određenih granica i pravila u ponašanju dobri su temelji za stvaranje djetetove slike o sebi i stvaranje identiteta, što će mu kasnije omogućiti da postepeno razvija vlastito mišljenje i stavove.

Što je „dobro”, a što nije, djeca uče opažanjem ponašanja odraslih, kako se oni ponašaju u određenim situacijama. Djeca uče prema modelu, oponašanjem, ali i na temelju posljedica vlastitoga ponašanja, npr. svakoga puta kada dijete prekorite zbog nečega ili mu zabranite nešto, ono uči da to nije dobro, ali mu trebate pokazati i što je dobro činiti.

Djeca se u predškolsko doba još se ne mogu u potpunosti uživjeti u tuđu situaciju i ne shvaćaju da stvari mogu izgledati drugačije iz tuđe perspektive. Oni su usmjereni na sebe i situaciju promatraju sa svojega gledišta.

S razvojem mišljenja i kognicije dijete će se moći sve više uživjeti u emocionalno stanje drugoga. Međutim, nije dovoljno samo se postaviti u tuđu situaciju. Moralno rasuđivanje razvija se postepeno u svakodnevnim situacijama i kroz druženje s vršnjacima. Dijete sudjeluje u različitim problematičnim situacijama, zajedno s drugima sudjeluje u donošenju odluka i razmjenjivanju mišljenja. Tako dijete postepeno usvaja složenija mjerila dobra i zla, a sve važnija postaje dobrobit za druge ljude. Odrastanjem slične dileme i probleme rješavaju na složenije i djelotvornije načine.

Faze razvoja morala

Do 2. godine života djetetu je „dobro” sve što izaziva ugodu, a „loše” sve što izaziva neugodu. Na primjer, ugodno je kada ga roditelj mazi i pazi, kada samo istražuje što želi, ali neugodno je kada treba napraviti nešto što ne želi.

Od 2. do 4. godine dijete se nalazi u egocentričnoj fazi, teško mu se uživjeti u položaj druge osobe, usmjereni su na sebe i smatraju da se svi osjećaju kao i oni. Vide, na primjer, neku igračku s kojom se igra netko drugi i žele je uzeti. Usmjereni su na to da je oni trenutačno žele, a ne da se netko drugi igrao time i da će biti tužan ako mu ju se oduzmu.

Ponašanje gledaju u terminima „dobra” i „zla”, a „zlo” je nešto što zaslužuje kaznu. Odrasle osobe predstavljaju im autoritet, ali su im vlastite želje važnije.

Već u ovoj dobi znaju da postoje lakši (npr. urednost, pristojnost) i teži (npr. laganje, kršenje obećanja, povređivanje) prijestupi. Usmjereni su i na količinu pa mogu misliti da je slučajno razbijanje pet čaša teži prijestup od namjernog razbijanja jedne čaše.

Postepeno se razvija svijest i osjetljivost za potrebe drugi, a odrasli im mogu pomoći čitajući priče o pravednosti, o „dobru” i o „zlu” te vlastitim primjerom.

Od 4. do 9. godine priznaju autoritet roditelja i odraslih. Za što odrasli kažu da je „dobro”, to je nešto nakon čega slijedi nagrada, a nakon „lošega” kazna. Iako se često navodi da se djeca u ovoj dobi teže uživljavaju u situaciju, neka istraživanja pokazala su da već djeca predškolske dobi mogu povezati namjeru s ponašanjem i tako procijeniti situaciju.

Oko 10. godine dijete je svjesno tuđih želja, zajedničkih interesa, a „dobro” je ono što je korisno.

Od 10. do 12. godine dijete prihvaća pravila i dogovore, dobro je ono što je svima dobro i gledaju se zajednički interesi.

U pubertetu mladi uvažavaju društvene dogovore, „dobro” je ono što propisuju zakoni, dogovori, običaji.

U kasnijim fazama ljudska prava postaju važnija od zakona, shvaća se da nemaju svi jednake vrijednosti i stavove.

Nakon te faze osoba može razviti stav da je moralnost stvar osobne savjesti. Svatko ima svoje vrijednosti i treba ih poštivati bez obzira na vlastita uvjerenja i osobine. Zadnja faza ne mora se pojaviti kod svih osoba.

Kako možete poticati moralni razvoj:

• budite model ponašanja
• stvorite pozitivno okruženje za dijete, njegujte pravednost, međusobno poštivanje
• pomognite mu u razumijevanju problemskih situacija ili kada netko osuđuje, objasnite zašto je nešto dobro, a zašto nije
• razvijajte i potičite uživljavanje u tuđu situaciju
• pomognite im da sami ili u suradnji s drugima riješe sukobe
• potičite pomaganje, prosocijalno ponašanje
• njegujte autoritativni stil – budite topli, brižni i nježni prema djetetu, ali postavite određene granice i pravila ponašanja
• postavljajte djeci pitanja o moralnim dilemama, npr. kako bi ti postupilo u nekoj situaciji
• igrajte se kazališta, odijevajte se u razne likove da bi djeca naučila uživjeti se u tuđu ulogu
• potičite stjecanje samokontrole, vladanja sobom – učite dijete da bude strpljivo, da završi zadatak koji je započelo; tako će dijete stjecati promišljenost, strpljivost i marljivost.

Evo primjera jedne moralne dileme: Siromašni čovjek Heinz imao je imao je ženu i djecu. Jednoga dana žena mu se jako razboljela, a Heinz nije imao novca za lijek koji je trebao kupiti. Morao je odlučiti hoće li pustiti ženu da umre ili će iz ljekarne ukrasti lijek i spasiti je. Što biste vi rekli?

Pripremila: Ana Mužak, mag.psych

Literatura:

Težak, D. i Čudina Obradovć, M. (1996). Priče o dobru priče o zlu. Zagreb. Školska knjiga.

Vasta, R., Haith, M.M. i Miller, S.A. (1997). Dječja psihologija. Jastrebarsko. Naklada Slap.

Yuill, N. (1984). Young children's coordination of motive and outcome in judgment of satisfaction and morality. British Journal of Developmental Psychology, 2, 73-81.

Možda najvažnije što smo mogli i što možemo naučiti od Jespera vezano je uz temu osobnih granica između djece i roditelja. Donosimo kratak Familylabov tekst o tome:

Nekada su granice koje roditelji postavljaju svojoj djeci bile nalik na zakone i policijska pravila koja su vrijedila i u obiteljskom domu i izvan njega, a uvelike su se razlikovala od pravila koja su vrijedila za odrasle. Roditeljima nikada nije bilo lako postavljati granice svojoj djeci, ali povremeno bi se pokazalo više nego očitim da se one trebaju povući i bile su zajedničke većem broju obitelji. Ni djeci nikada nije bilo lako pridržavati se roditeljskih granica.

Uvijek je postojala nužnost krajnje dosljednosti, beskonačnih ukora, zabrana i naredbi, prije no što bi se djeca počela pridržavati tih granica, ili prije no što bi naučila igrati dvostruku igru – stvarati privid da poštuju granice, a u stvari bi činila što žele. Takav sustav je funkcionirao prije svega zato što su odrasli imali pravo vršiti nasilje nad djecom.

Danas su prošla vremena kolektivnih policijskih pravila, kao i pravo odraslih da vrše nasilje nad djecom. Međutim, to nije olakšalo život ni djeci niti roditeljima.
Mnoga djeca se upućuju na tretman – sama ili zajedno sa svojim roditeljima – samo zato što je roditeljima teško postaviti granice. U nekim drugim obiteljima ovaj problem ne dovodi do tretmana ili savjetovanja, iako je itekako prisutan.

U sadašnjosti postoje dvije vrste roditelja koje neizbježno zapadnu u nevolje. Tu spadaju roditelji koji grčevito pokušavaju zadržati uvriježene načine postavljanja granica, kao i roditelji koji se srcem odmiču od oštre i autoritarne forme, ali teško pronalaze nove i bolje načine.

Prva grupa roditelja smatra svoju djecu buntovnom i drskom, a u drugoj grupi djeca vrlo brzo preuzmu kormilo obitelji te počinju njome upravljati. I jedno i drugo je destruktivno i nezdravo kako za djecu, tako i za roditelje.

Najvažnija razlika jest da se granice više ne trebaju postavljati kao električna ograda oko djece, nego kao osobne granice odraslih. Umjesto da se zapitate: „Što je najbolje za moje dijete?” zapitajte se: ”Što je najbolje za mene – i kako će se to odraziti na moje dijete?”
Ne možemo se više ravnati prema „spisku gotovih rješenja” kako bismo vidjeli što je „uobičajeno”, „točno”, „ispravno”.
Umjesto toga trebamo sami sebe zapitati – tko sam ja i tko je moje dijete, a to je za mnoge od nas sasvim drugačiji način razmišljanja i sasvim drugačija zadaća. A i traje duže vremena.

Biti osoban – "ja-poruke"

Na prvi je pogled teško uočiti razliku između ove dvije rečenice:

”Ne smiješ dirati glačalo!” i
”Ne želim da diraš glačalo!”

Smisao je isti – svrha je u oba slučaja spriječiti dijete od stradavanja.

Dalekosežno gledajući, razlika je velika. Prva rečenica izriče zabranu, a druga osobnu granicu koja u konkretnom slučaju ima i osoban sadržaj: ”Ne želim da se opečeš.” Ovo možemo nazvati razlikom između „ja-poruke” i „ti-poruke”.

"Ja-poruka" ili osobna izjava izgrađuje kontakt među ljudima, dok ga ”ti-poruka” prekida te stvara udaljenost. Ako želimo da djeca uče i razvijaju se, onda je ovakav kontakt između njih i roditelja od životne važnosti. To možete testirati prilikom sljedećeg sukoba sa svojim partnerom. Ako oboje govorite o onom drugom (”ti-poruka”), rezultat će biti neučinkovita svađa. Ako govorite o sebi samima (”ja-poruka”), sukob će se razviti u plodonosan razgovor.
Djeca rado surađuju sa svojim roditeljima i daju im ono što roditelji od njih traže. To im daje osjećaj uspješnosti i zadovoljstva. Zabrana i kritika izazivaju suprotan efekt (isto kao i kod odraslih!).

Prva izjava: ”Ne smiješ dirati glačalo!” već sadrži blagu kritiku: ”Diraš!”, a kada se ovo ponovi po peti ili deseti put, kritika postaje sve izraženija, izravnija:
”Imaš li vatu u ušima?”
”Zašto nikada ne slušaš što ti se govori?”
”Jesi li ti normalan, mali?”
”E, sad si baš zločest!”

Ili neizravno:
”Već si dovoljno veliki da bi to mogao razumjeti!”
”Sad više nisi mamin dobri dječak!”
”Sada si rastužio mamu!”

To jednostavno tako ne ide. Nikada ne može izaći na dobro ako prvo zamolimo druge osobe da poštuju naše granice, a već u sljedećoj rečenici kršimo njihove. I djeca i odrasli reagiraju na isti način: uzvraćaju istom mjerom! Čak i ako je ova osobna izjava: ”Ne želim da diraš glačalo!” obilježena ljutnjom, strahom ili blagim izlaženjem u susret, ona još uvijek ima presudno značenje: To je vruće!
Dijete će se možda uplašiti, rastužiti, frustrirati, ali se neće osjećati kao da je nešto skrivilo. Njegove vlastite granice će ostati netaknute i ono će postupno naučiti poštivati granice svojih roditelja.

U prethodnom primjeru sam namjerno odabrao granicu koju prepoznaju mnogi roditelji i nije potrebno puno truda kako bi se iza nje stajalo. Zbog toga ju je lako izraziti osobno.

Pogledajmo drugi primjer:

”Ne želim da se igraš glasovirom!”
Umjesto ” Ne smiješ se igrati glasovirom!” ili ”Glasovir nije za igranje!”.

Ovdje roditelj lako može postati nesiguran. Treba li na to gledati sa stručnog stajališta, na primjer u kontekstu dječje kreativnosti i zapitati se ”Možda uništavam glazbenu karijeru djeteta prije no što je uopće i započela?” Ili treba krenuti spontano s osobnog stajališta: “E, sad hoću mir!” Ili ekonomskog: “Skupo će me koštati uštimavanje glasovira!”

Čak i ako tog časa uspije, na roditeljskim ramenima i dalje je teško breme starih zahtjeva o dosljednosti – pravilo treba biti temeljito promišljeno da bi postalo pravilo. Ili još gore: ako ovo pravilo treba zaživjeti, onda je važno da i drugi roditelj bude s njim suglasan!
To više nije tako. Jedna od mnogih prednosti osobnih granica jest u tome što su one upravo osobne i što se mogu mijenjati iz dana u dan.
Ima dana kada uživam u dječjem sviranju glasovira laktovima, a isto tako i dana kada to neću. I to je u redu.

Dijalog s djetetom može biti na primjer ovakav:

”Ne želim da sada sviraš na glasoviru!”
”Zašto ne?”
”Zato što sada ne mogu podnijeti buku.”
”Da, ali jučer sam smjela.”
”Da, jučer mi je to bilo zanimljivo slušati.”
”Smijem li – samo malo. Bit ću tiha?”
”Ne, neću da to danas radiš.”
”E, baš si glup!”
”Da, razumijem zašto tako misliš, ali eto, danas sam takav.”
”Glupi tata!”

Pokušajte usporediti gore navedeno s neosobnom formom:

”Ne smiješ dirati glasovir, koliko puta ti to trebam reći!”
”Zašto ne?”
”Zato što uništavaš glasovir lupajući po njemu. Kad budeš starija i kreneš u glazbenu školu, onda ćeš smjeti.”
”Da, ali to je tako zanimljivo.”
”To uopće nije zanimljivo, a uostalom, puno košta uštimavanje glasovira nakon toga.”
”Ma, smijem li ipak, bar malo?”
”Zašto ne možeš poslušati nešto kada ti se kaže prvi put? Idi u svoju sobu i igraj se s nečim drugim! Imaš toliko skupih igračaka s kojima se nikada ne igraš! Hajde sada! Ozbiljno to mislim!”

Ova zadnja verzija je većini roditelja bliža. To smo često slušali kao djeca a sada to često govorimo svojoj djeci, ako smo nepromišljeni. Ne činimo to u nakani kako bi narušavali njihovu samosvijest ili stvorili lošu atmosferu, ali to se neizostavno događa. I to ne kao posljedica djetetovog uzrasta ili nekog drugog tajanstvenog prirodnog zakona, nego isključivo radi izrečenih riječi. One su hladne, kritične, ponižavajuće i uspjet će nam postaviti granice na ovaj način samo ukoliko se dijete dovoljno uplaši kazne. Taj strah je čisti otrov za blizak i skladan kontakt između djece i roditelja, kao i između odraslih osoba.

Topao, osobni iskaz počinje jednim od sljedećih načina:

Ja hoću…
Ja neću…
Volio bih…
Ne bih volio…
Pristat ću na…
Neću pristati na…

Mnogima od nas je teško komunicirati s drugim osobama – čak i s bliskim članovima obitelji – tako osobnim i izravnim jezikom. Naši roditelji su nas svesrdno učili da nije lijepo tako govoriti, da je to drsko i nepristojno. Šteta, jer je to sprečavalo mnoge od nas da dobijemo ono što nam treba od drugih ljudi – uključujući razumijevanje i poštovanje naših osobnih granica i potreba.

Srećom, sva djeca progovaraju upravo ovim osobnim jezikom, dajući nam prilike da obnovimo svoj osobni jezik razgovarajući s njima. Djeca, recimo, bez okolišanja često za neko jelo kažu „Ja to ne volim!” ili kada trebaju oprati kosu ”Ja to neću!”. Kad bismo mogli naučiti prihvatiti ovakve izjave s poštovanjem i tako tražiti rješenje, onda bi naša djeca naučila poštovati naše granice i granice drugih ljudi. Ako suprotno tome započnemo borbu za prevlast, onda je to ono što djeca uče.

Preneseno s FamilyLab Hrvatska

Ponosni smo na naslove Jespera Juula iz Harfine biblioteke!