Kutije s igračkama kriju neke prilično nevjerojatne stvari. U mojoj kući kutija je krcata svim sitnim do srednje velikim igračkama, koje drugdje nemaju svoje mjesto i kojima je malo toga zajedničko. Zapravo, povezuje ih samo to što su šarene i što proizvode puno buke.

Kojom god da se on odluči igrati, prvi i sasvim logičan potez je da prevrne cijelu kutiju i onda kopa po sadržaju da bi pronašao ono što mu treba. Naravno, usput proizvodi nevjerojatnu količinu buke. Nekad (imam teoriju da to radi s dozom ironije) jednostavno prevrne cijeli sadržaj na pod i sjedne u praznu kutiju.

Uglavnom, kao i većini roditelja, sasvim mi je prirodno da večer završim tako da skupljam igračke u kutiju. Istina, nekad ih pokupi i sam, ali često je to nešto što radimo tata ili ja.

Skupljanje je naravno, puno tiša aktivnost nego raspršivanje. Tiša, i potpuno lišena mozga kad smo u pitanju mi odrasli. Znalo mi se dogoditi da tjednima istu žličicu za kavu ili račun iz dućana skupim s poda i vratim u kutiju s igračkama.

Zato, svakih mjesec dana nastojim uključiti mozak i barem dio gluposti koje nekako završe u kutiji s igračkama baciti ili staviti na neko drugo mjesto. Autić – kutija s igračkama. Kopča za kosu – nije za kutiju s igračkama. Metar – naravno, kutija s igračkama, pa s čim će dijete mjeriti? Tako to nekako ide.

Večeras je jedna od tih večeri, i našla sam se pred nekim misterijima. Vjerojatno ih ima u svakoj kutiji s igračkama, ali ovo su moja tri.

Zašto omiljenim igračkama uvijek nedostaju dijelovi?
Drevna slagalica s prijevoznim sredstvima jedna je od onih stvari koje svakodnevno slažemo. Autobus nedostaje već mjesecima, što nas dovodi do uvijek istog razgovora iz dana u dan.

‘Mama, gdje je bus?’

‘Ne znam sine, izgubio se. Možda je iza kauča. Pitat ćemo tatu da pomakne kauč pa ćemo ga naći, može?’

‘Može, pita tatu. Tata pronađe bus. Iza kauča’

Istina je da smo već gledali iza kauča. Bus nije tamo. Ni ispod tepiha. Ni iza ormarića s cipelama. Zapravo, nema ga u cijelom stanu, tražim ga već dva mjeseca. Bus je ispario. Danas sam doživjela mali živčani slom kad sam skužila da nema ni vlaka.

Zašto su ‘grizilice’ djeci zanimljive tek kad im više ne trebaju?

U našoj kutiji s igračkama ukupno je pet tih čudesa namijenjenih hlađenju desni i pomoći kod izbijanja zuba. Niti jedno nikad nije htio ni primirisati dok su mu izbijali zubi. Sad ih ne smijem ni taknuti, i bojim se pomisliti što bi se dogodilo da ih bacim. Da je budan, ne bi mi dao ni da ih slikam.

Zašto djeca ignoriraju lijepe didaktičke igračke?

Kad smo kupili ta drvena, ekološkom bojom obojena čudesa zamišljala sam kako ćemo zajedno graditi tornjeve i zabavljati se. Istina je da se igra jedino drvenim kolicima na kojima su došla zapakirana i da se uzrujao svaki put kad sam krenula slagati nešto s ovim komadima.

‘Mama, ne, ne slagatiiiiii!’

Nikad neću razumjeti u čemu je problem, a sad već i meni idu na živce jer ima hrpa tih zaobljenih dijelova koji se otkotrljaju posvuda pa ih je teže navečer skupiti. Život bi mi bio značajno bolji da mogu donijeti odluku i baciti ih u smeće. Ali uvijek mi bude žao – ipak su didaktičke..

Bonus misterij:

Kako je moguće da je ovaj 20-tak centimetara dug komad ukrasnih kuglica jedna od najpopularnijih igračaka u cijeloj kutiji još od Božića 2013. godine?

Preuzeto s bitimama.wordpress.com​

Emocionalnu inteligenciju definiramo kao sposobnost prepoznavanja osjećaja, kako svojih tako i tuđih, ali i njihova jasnog identificiranja, razumijevanja te sposobnost njihova kontroliranja. U praktičnom smislu se odnosi na emocionalne i društvene vještine. Usmjerava se na ulogu osjećaja u našem svakodnevnom životu, način na koji utječu na naš razum i ponašanje i kako ih možemo što efikasnije, korisnije, upotrijebiti.

Naše osjećaje i većinu emocionalnih vještina u svakodnevnom životu uzimamo zdravo za gotovo, smatramo da se one podrazumijevaju i da se njima ne trebamo baviti. Ali kad nam se dogodi da se teško nosimo s nekim stresnim situacijama, da se slamamo pod pritiskom ili se damo lako zbuniti, da ne znamo kako se doista osjećamo ili kako riješiti problem s kojim se suočavamo, da nam ponestane samopouzdanja ili da ne odreagiramo, a mislimo da smo trebali, dok se u nekim drugim situacijama ne uspijevamo iskontrolirati… – tada poželimo da možemo usmjeravati naše osjećaje i da možemo bolje razumjeti sebe i druge.

Osobe koje imaju razvijene takve emocionalne vještine, lakše se mogu nositi za zahtjevima i pritiscima okoline, a  psiholozi kažu da su to osobe koje imaju razvijenu emocionalnu inteligenciju. Takvi pojedinci neće se lako zbuniti, rijetko žale za svojim postupcima i odlukama, veoma se dobro suočavaju sa stresom, prihvaćaju izazove i ne slamaju se pod pritiskom, imaju visoko samopouzdanje i znaju prepoznati vlastite vrijednosti.

Zahtjevi i pritisci okoline za koje su nam potrebne razvijene emocionalne vještine prate nas u svim razdobljima života, od dječje dobi, što nas potiče da se ipak trebamo baviti emocionalnom inteligencijom, pogotovo jer se ona može razvijati.
 

Pet je osnovnih područja odnosno dimenzija na koja se odnosi emocionalna inteligencija:

1. Svijest o samome sebi i vlastitim emocijama: koje emocije imamo, zbog čega se osjećamo tako kako se osjećamo, koje su naše jake strane, a koje naša ograničenja
2. Nošenje s emocijama i upravljanje njima: posebno upravljanje neugodnim, uznemirujućim emocijama ili impulsima doprinosi fleksibilnosti, lakšoj i boljoj prilagodbi, pozitivnom stavu i odolijevanju pritiscima
3. Motivacija/samomotivacija: kretanje ka višim ciljevima uz poduzimanje malih, izvedivih koraka potrebnih za dostizanje cilja te posjedovanje ustrajnosti da ga se slijedi
4. Empatija (suosjećanje): se odnosi na ”čitanje” i razumijevanje osjećaja drugih ljudi i to iz tona glasa ili izraza lica, a ne samo izgovorenih riječi.
5. Socijalne vještine: pozitivno i prilagođeno ponašanje u odnosima s drugima koje pridonosi uspješnijim odnosima s okolinom kao i većem osobnom zadovoljstvu

Emocionalna inteligencija nije suprotna, već samo usklađena s racionalnom inteligencijom.
 

Za razliku od klasično shvaćene inteligencije (sposobnost snalaženja u novim situacijama) koja je većim dijelom genetski uvjetovana, kod emocionalne inteligencije ta genetska uvjetovanost nije utvrđena u većoj mjeri, već je za nju značajno da se može graditi, učiti kroz cijeli život.  Izuzetno je važno naučiti ju u ranim godinama kako ukazuje niz istraživanja koja naglašavaju da djeca s razvijenijom emocionalnom inteligencijom postižu bolji uspjeh u školi, lakše pronalaze posao, zadržavaju ga i postižu bolje uspjehe u njemu, općenito su zadovoljnija i uspješnija.
 

Uloga roditelja

Navedeno nam svakako daje odgovor na pitanje kada treba započeti s razvojem emocionalnih vještina. Dobra je vijest da doista možemo nešto učiniti i imamo mogućnost pomoći djeci da izrastu u emocionalno kompetentnije osobe. Naizgled najlakši način je svakako da sami postanemo osobama u kakve bismo htjeli da izrastu naša djeca.

Svi smo modeli svojoj djeci, u svakom kontaktu i interakciji s djetetom pruža nam se mogućnost da djetetu pokažemo i naučimo ga emocionalne vještine. Vrijedno je zapamtiti da djeca više uče gledajući nas što radimo od onog što im pričamo. Ne treba se bojati ni svojih grešaka ako iz njih znamo naučiti, i to je vrijedna poruka djeci da nitko nije imun na neuspjeh te kako se s njim nositi i kako krenuti ispočetka.
 

Evo nekih savjeta kako razvijati emocionalnu inteligenciju:

1. Naučimo prepoznati svoje osjećaje. Zapitajmo se kako se osjećamo i budimo iskreni prema sebi, imamo pravo na sve osjećaje i niti jednog se ne trebamo sramiti.
2. Preuzmimo odgovornost za svoje osjećaje. Nakon što prepoznamo svoje osjećaje, pokušajmo razumjeti zbog čega se tako osjećamo, što nas je to posebno razveselilo ili razljutilo ili povrijedilo.
3. Pitajmo druge kako se osjećaju jer to ne možemo znati osim ako ne pitamo. Zapitajmo se jesmo li sami ponekad odavali dojam ljutosti, a da smo zapravo bili povrijeđeni ili zabrinuti. Slušajmo druge pažljivo i bez predrasuda i zapitajmo se bismo li voljeli da i oni nas tako slušaju.
4. Pokušajmo predvidjeti svoje osjećaje. Pokušajmo naučiti unaprijed prepoznati kako ćemo reagirati nakon nekog određenog događaja, što će u nama izazvati neka situacija ili osoba. Tako možemo izbjegavati određene radnje ili situacije koje će u nama izazvati neugodne osjećaje.
5. Pokušajmo biti manje osjetljivi. Osjetljivost je karakteristika u kojoj se međusobno razlikujemo, no možemo je naučiti kontrolirati. Ukoliko nam netko kaže nešto s čim se ne slažemo, nemojmo se odmah povlačiti ili napadati jer takve reakcije samo govore da se ne možemo nositi s kritikom te mogu utjecati na našu sigurnost i samopouzdanje kao i na sliku koju drugi stvaraju o nama. Umjesto toga, možemo zahvaliti na iskrenosti i usredotočiti se na vrijednost dobivenih komentara, kritika te naučiti nešto iz njih.
6. Probleme sagledajmo cjelovito. Kada nam se dogodi nešto loše, bez obzira koliko loše to doista bilo, u tom nam času vjerojatno propada svijet, ”tonu sve lađe” te nas obuzimaju neugodni osjećaji koji utječu na sve ostale aspekte našeg života. U tim trenucima možemo razmisliti koliko će nam se taj sadašnji problem činiti ozbiljnim za pet godina, pet mjeseci, pet dana?

Prenesno s Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba

Tekst je objavljen povodom Tjedna psihologije.
Uz pomoć Harfinih izdanja koja su na popustu tijekom Tjedna psihologije, gradite i jačajte svoju i djetetovu emocionalnu inteligenciju.

OVDJE SE PRIJAVITE ZA EDUKACIJU

Zbog velikog interesa, u organizaciji izdavačke kuće Harfa, dr. Ranko Rajović, jedan od najvećih autoriteta na ovim prostorima kad govorimo o odgoju i obrazovanju, održat će praktičnu edukaciju pod nazivom "Kako igrom uspješno razvijati djetetov IQ" temeljenu na NTC sustavu učenja, inovativnom programu čiji je autor. Edukacija je namijenjena roditeljima, odgojiteljima, učiteljima i drugim stručnjacima koji se bave odgojem i obrazovanjem djece.
 

Dr. Ranko Rajović, inače doktor interne medicine, dugogodišnji je predsjednik Odbora za darovite međunarodne udruge Mensa i UNICEF-ov suradnik na projektu ranog poticanja intelektualnog razvoja djece te osnivač Mense Srbije i Odsjeka za darovite Nikola Tesla Centra. 

Edukacija će se održati u Osijeku, 14. ožujka 2017. u 17.30 sati u Hotelu Osijek, Šamačka 4, Osijek.
 

Trajanje praktične edukacije je četiri školska sata, a redovna je cijena 320 kn. Ako uplatu izvršite u roku 48 sati od trenutka prijave, cijena praktične edukacije za Vas je 280,00 kn.

Da biste sudjelovali na edukaciji, obavezna je prijava. Prijavnicu ispunite ovdje.

Potvrdu o sudjelovanju dobit ćete prilikom dolaska na edukaciju.

Program edukacije:

NTC-sustav učenja – igre koje oštećuju razvoj djeteta, a da toga nismo svjesni.

Uvod – funkcionalno znanje.

Razvoj mozga.

Koje aktivnosti oštećuju razvoj djeteta?

Je li rana stimulacija mučenje djeteta ili je potrebna?

Igre koje stimuliraju ukupni razvoj djeteta (NTC-tablica).

Reproduktivno učenje za mozak ne postoji

Zašto je reproduktivno učenje prošlost.

Kako mozak radi, reproduktivno ili asocijativno?

Zašto zaboravljamo lekcije koje smo dobro naučili?

Misaone klasifikacije, serijacije, asocijacije (NTC-tablica, II. dio)

Igra – skrivanje riječi u rečenici (I. razina)

Zašto mozak nauči lakše nešto sto nam ne treba, a ne ono što nam je ponekad važno?

Radionice, reproduktivno i asocijativno učenje

Nelogične priče, (I. razina)

NTC-sustavom podiže se intelektualni potencijal djece te se razvija brzina razmišljanja i zaključivanja – tzv. funkcionalno znanje.

Činjenica je da inteligencija ne ovisi samo o broju neurona, odnosno da nije uvjetovana samo genetskim potencijalom nego i vezama među neuronima, tzv. sinapsama. Razdoblje do sedme godine života najdragocjenije je za formiranje novih neuronskih veza (sinapsi). NTC – sustav učenja bavi se pitanjem kako stimulirati razvoj sinapsi, a time i ogromne dječje potencijale prije polaska u školu i u školi, a na njega će Dr. Ranko Rajović odgovoriti tijekom predavanja.

NTC-sustav učenja usmjeren je prema razvoju kognitivnih sposobnosti djece, a  temelji se na istraživanjima koja upozoravaju na to da mozak uspostavlja 75 % svih neuronskih veza (sinapsi) do sedme godine života, a od toga 50 % sinapsi nastane već do pete godine. Taj se argument čini dovoljno uvjerljivim da posvetimo veliku pozornost predškolskoj dobi, učinkovitosti učenja i korištenju dječjeg pamćenja. Ako tijekom formalnog osnovnoškolskog i srednjoškolskog obrazovanja radimo sa samo 25 % preostalih mogućnosti korištenja potencijala mozgovnog kapaciteta, tada je važno znati kako se razvija dijete do sedme godine života.

NTC-sustav učenja dr. Ranka Rajovića primjenjuje se na različite načine u 15 europskih zemalja. Sustav podrazumijeva učenje utemeljeno na teorijskim osnovama neurologije, neuropsihologije i drugih znanosti, posebno pedagoških – obiteljske pedagogije, didaktike i metodike za predškolski i osnovnoškolski uzrast. Taj sustav učenja predstavlja operacionalizaciju teorijskih spoznaja navedenih znanstvenih disciplina, što je dobar pokazatelj kako povezivati teoriju s obrazovnom praksom. Pritom je riječ o novom pristupu učenju u kojem dominira misaona aktivnost djeteta i njegov uspješan razvoj. Sustav je vrlo dobro i detaljno razrađen, primjenjiv u obitelji, predškolskim ustanovama i u razrednoj nastavi osnovne škole. Program nudi načine prepoznavanja darovite djece, njihove karakteristike i putove prema povećanju IQ-a, razvoja sposobnosti i stvaralačkog mišljenja. Naglašava se važnost obitelji i šire društvene zajednice (vrtići, škole, centri za darovite) u razvoju darovite djece. NTC-sustav učenja ozbiljno će poljuljati opravdanost tradicionalnog rada s djecom.

Za sva pitanja i nedoumice stojimo vam na raspolaganju na 098/30 55 34, kontakt osoba Irena Orlović.

Kad smo frustrirani, znamo biti bezobzirni i reći nešto što nismo trebali i kako nismo trebali. Kažemo li to odrasloj osobi, već ćemo to nekako riješiti. Kažemo li to djetetu, pogreška je daleko veća.

'Slobodno reci što misliš' je, općenito, jako dobar savjet, ali možda nije najbolji kad je riječ o djeci, posebno mlađoj. Ne znači to da im (i ona nama) ne trebamo reći što mislimo, naprotiv, ali prije toga ipak trebamo malo pomisliti. Stručnjaci za odgoj djece slažu se da postoje neke riječi, fraze i rečenice koje djeca ne bi trebala čuti, čak i ako su nam namjere najbolje. Evo na što bismo trebali pripaziti, upozoravaju stručnjaci na portalu Insideout.hr.
 

'Ne' i ostale izvedenice 

Ne, nije riječ o tome da 'ne' treba izbaciti iz rječnika, nego o tome da ga treba čuvati za zaista opasne situacije – kad manje dijete zaviruje u utičnicu ili veće pita bi li moglo probati gutljaj alkohola. Umjesto da cijeli dan samo govorimo što 'ne' treba, bolje je reći djetetu što zapravo želimo da napravi. Tako mu, umjesto 'ne penji se na taj stolac', možemo reći 'molim te, sjedni'.

Starijoj djeci je, također, draže kad im kažete što bismo željeli od njih, iako nitko ne jamči da će to i napraviti. Svejedno, umjesto 'ne bulji u taj kompjutor, zar ne bi trebala/trebao pročitati lektiru', uputnije je reći 'kad dovršiš lektiru, vjerojatno će ti ostati vremena i za fejs'. Tinejdžeri ni to neće dočekati s veseljem, ali barem im niste rekli 'ne'.
 

Hm… vidjet ćemo

Kad dijete nešto pita – a to je vrlo često – pokušajmo mu odgovoriti. Naravno da nije lako istodobno telefonirati, prazniti perilicu i kuhati, ali treba pokušati. Svaki je odgovor bolji nego 'vidjet ćemo'. Prvo, njime djetetu šaljemo poruku da imamo važnijeg posla i, drugo, provociramo ga da i dalje postavlja isto pitanje. Na kraju ćemo, nakon 15 puta ponovljenog pitanja 'može li prijateljica u petak prespavati kod mene', vjerojatno vrisnuti 'ne' iako možda nemamo ništa protiv.

Dakle, kad dijete nešto pita, a mi smo u strci, zamolimo ga za 10-minutnu odgodu ili mu recimo 'da'/'ne'. Frazu 'vidjet ćemo' posebno ne treba koristiti kad već znamo da će odgovor biti 'ne'. Svejedno je hoćemo li reći 'ne' odmah ili za pola sata, ništa se neće promijeniti, osim što će zapitkivanje prestati.
 

Najbolja/najbolji si na svijetu!

Jedno je pohvaliti dijete kad nešto dobro napravi – i to treba raditi – a posve drugo stalno mu govoriti da je najbolje. Najveća se zamka krije u tome da bi dijete moglo osjetiti pritisak i strah da neće ispuniti naša očekivanja. Zato stručnjaci savjetuju sljedeći pristup: budite određeni. Pohvalimo konkretan rad, naprimjer crtež, riječima: 'Vrlo lijepo! Sigurno se ponosiš. Posebno mi se sviđa nasmiješeni oblak.' Takve rečenice jačaju djetetovo samopouzdanje, a ne stvaraju pritisak.
 

Čekaj da ti mama/tata dođe

Kao djeca smo svi čuli tu prijetnju i nije nam bila omiljena. No vremena su se promijenila, danas znamo da je ne treba koristiti, kao ni uzrečice 'nemoj to raditi, doći će policajac' ili 'reći ću te mami/tati'. Prva je opasna, druga smiješna – djecu potičemo da ne tužakaju jedna druge, a onda ćemo mi njih tužakati! Tako drugom roditelju prebacujemo ono što sami ne možemo riješiti i dodjeljujemo mu ulogu 'onog zločestog'.

Roditeljstvo je zajednička igra i kad su roditelji rastavljeni. Prijetiti djetetu onim drugim može stvoriti ozbiljne probleme.
 

Smiri se odmah!

To ima smisla reći kad čekamo liječnički pregled, vozimo se u prepunom autobusu ili kad se dijete tako uzruja da izgubi kontrolu nad sobom. U svakodnevnim situacijama dijete bi umjesto 'smiri se' moglo čuti 'ideš mi na živce', 'što ti je opet' i slične izjave negativne konotacije koje poručuju da nam nije važno što osjeća. Umjesto 'smiri se', savjetuju stručnjaci, na djetetov je nemir bolje utjecati pitanjem: 'Što te muči – možemo to riješiti.' Iskazivanje emocija mnogo je bolje nego zatomljivanje, samo trebamo podučiti dijete kako se to radi.
 

Daj pusu teti

Biste li vi poljubili nekoga samo zato što vam je netko to rekao? Teško. Zato to nemojmo tražiti ni od djece, poštujmo njihovo pravo na osobni prostor i osobnu odluku. Prisiljavajući ih na grljenje i ljubljene s rođacima ili našim prijateljima zapravo poručujemo djetetu da nad tim nema kontrolu. To je vrlo opasna poruka jer dijete odmalena mora shvatiti da može odbiti neželjeni zagrljaj i poljubac kako se u odrasloj dobi ne bi našlo na brisanom prostoru.
 

Ne kažem da sam ja u pravu, ali ti sigurno nisi

Ta je izjava besmislena kao i kad bismo rekli 'ja sam u pravu i kad sam u krivu'. Usto što nema veze s pameću, njome pokušavamo reći da smo samo mi uvijek u pravu. A to je nemoguće, i naša djeca to već znaju. Umjesto tvrdoglavljenja, bolje je priznati da smo pogriješili. Tako će i dijete shvatiti da nije loše priznati pogrešku i da je nemoguće uvijek biti u pravu.
 

Da to više nisam čula/čuo!

Djeca, posebno mlađa, znaju neprimjereno reagirati na ono što čuju i vide. Tako se može dogoditi da crvenokosu susjedu s kovrčama proglase vješticom ili da, upirući prstom, neprikladno komentiraju osobu u invalidskim kolicima. Umjesto da ih ušutkavamo, pokušajmo doznati što ih je nagnalo na izjave koje su neprihvatljive. Podijelimo s njima svoje zablude, protumačimo im da ima ljudi koji su po nečemu drukčiji, ali nisu zato opasni i nikako ih ne treba ismijavati. Svaki je razgovor bolji od naredbe 'šuti'!
 

Pusti, ja ću

Nije lako gledati kako se dijete muči s nečim i postaje ljutito kad mu ne uspijeva. U početku je to možda pridruživanje gumba rupici na jakni, borba s vezicama, pokušaj da se sladoled donese do usta. Prirodno je pokušati pomoći djetetu, ali tom se porivu treba oduprijeti. Djetetova sreća kad uspije svladati neku vještinu brzo će nadvladati razinu frustracije. I, što je još važnije, naučit će da se i samo može nositi s naizgled nepremostivim preprekama. Izazovi se svladavaju samo kad se s njima suočimo, a ne kad ih netko svladava umjesto nas. 
 

Nemoj da se sad vratimo doma!

U filmovima je vraćanje s pola puta efektan detalj, posebno kad uključuje kočenje i okretanje nasred ceste. U stvarnom životu znači samo da smo izgubili kontrolu nad situacijom i da isprazno prijetimo. Iskreno, kad se dogodilo da se vratimo doma s pola puta na godišnji zato što dijete ne prestaje plakati ili se braća svađaju? Ne treba prijetiti onime što nećemo napraviti. Zapravo, uopće ne treba prijetiti! 

Preneseno s tportala

Dječja pitanja ne bismo trebali ignorirati, već ih shvatiti kao pokretače razvoja. Važna je navika postavljanja pitanja, onih s mogućim i nemogućim odgovorima. Jer pitanja su temelj razvoja i osnova učenja.

"Uistinu važna pitanja su, naime, samo ona koja može formulirati i dijete. Samo su ona najnaivnija pitanja stvarno značajna. To su pitanja na koja nema odgovora". 
Milan Kundera, Nepodnošljiva lakoća postojanja

Zamislimo da su misli cigle, a uzročno-posljedične veze koje ih povezuju cement koji izbacuje mješalica pitanja. Zamislimo dijete koje poput marljivog projektanta i graditelja slaže te cigle jednu na drugu i povezuje ih logičkim vezama stvarajući oblik građevine ''svijeta oko sebe''.

Dijete stvara sliku svijeta; u rukama drži kist i slika ga na još praznome platnu svoje percepcije; svira po tipkama, prevrće po žicama i komponira značenja koja u njemu nalazi; poput lingvista pojavama pridružuje objašnjenja, poput sociologa, tumači ponašanja i društvene prakse; poput filozofa, promišlja i daje smisao svemu na što nailazi u svom graditeljskom pothvatu. Dijete polako, s revnošću mrava i predanošću pčele nepoznato pretvara u poznato.
 

Pokretači misaone aktivnosti

Ono što pokreće cijeli taj proces izgradnje misaone građevine svijeta oko sebe su – pitanja. Kada naiđe na rupu u svome znanju, na kognitivnu neravnotežu, dijete se pita. Zašto? "Zašto je sada ovo tijesto tako mljackavo?" Pitanje će možda postaviti na glas, no puno češće postavlja ga u sebi i traga za odgovorom, za zakrpom za rupu znanja, težeći ponovno uspostaviti kognitivnu ravnotežu.

"Aha, ima previše vode, a premalo brašna." Kako? "Kako da bude manje mljackavo pa da ga mogu lakše mijesiti bez toga da mi se ovako dosadno lijepi po prstima? Ako je problem u previše vode, dodat ću brašna." Pitanja su pokretači misaone aktivnosti, nerazumijevanje neke pojave tjera dijete da si je objasni. Upravo zato trebamo poticati postavljanje pitanja i odgovarati na pitanja djece koja su ponekad tako brojna da njihov natalitet premašuje Kineze i Indijce zajedno. 
 

Pitanja bez odgovora

Posebno je izazovna jedna skupina pitanja… to su pitanja bez odgovora koja spominje Kundera. ''Zašto Sunce izlazi svaki dan? Zašto mi postojimo? A tko je prvi postojao? A odakle je on došao? A gdje je to odakle je on došao? Kako izgleda ništa?'' I tako u nedogled.

Gusjenica dječjih pitanja vezana uz smisao i svrhu egzistencije je beskonačna. Odrasli su već uglavnom odustali od traženja odgovora na nešto na što odgovora nema jer su naše ljudske mogućnosti ipak samo mogućnosti, imaju svoje domete i svoja ograničenja. Ali djeca se pitaju. Oni postavljaju ta naivna i značajna pitanja s čežnjom da daju temelje misaonoj građevini svijeta oko sebe, iz potrebe da označe početak svega i sebe u tome svemu. Jer ih otpočetka (evo, otpočetka) učimo da sve ima svoj početak: dan, čovjek, rijeka, pjesma… 
 

Djecu treba poticati da se pitaju i teže razumjeti

Dječja pitanja, pa i ove ''bezodgovorne fanatike'', ne bismo trebali ignorirati, već ih shvatiti kao pokretače razvoja, kao mješalice za cement za povezivanje cigli. Zato ih treba poticati, dati im na značaju i sačuvati taj naivni dječji poriv da se pitaju i da teže razumjeti. Nije bitno hoće li doći do rješenja kako je sve nastalo i otkud nas na ovom Pitanju bez Odgovora zvanom Zemlja. Neće. Temelji misaone građevine ostat će lebdeći.

Važna je navika postavljanja pitanja. Onih s mogućim i nemogućim odgovorima. Jer pitanja su temelj razvoja i osnova učenja. Kako?

Pitanjima se potiče misaona aktivnost, zahvaljujući rupama u znanju i kognitivnoj neravnoteži na čijim krajevima dolazi upitnik, djeca misle. Analiziraju, uspoređuju, zaključuju. Pitanje je formulirani problem, a problem, po svojoj prirodi, vapi za rješenjem.

Zahvaljujući navici postavljanja pitanja, stvari se ne uzimaju zdravo za gotovo. Preispituju se uvriježene prakse i konvencionalnosti, kao i ono što se smatra normalnim, dovode se u pitanje norme, pravila, ideologije…, a pitanja su i neobično učinkovita kada je riječ o razgrađivanju standardiziranosti i klišeja. Pitanja su okidači kritičkog mišljenja i generatori kreativnosti.

Pitanja razvijaju postojeće ideje, teorije, definicije, rješenja… Pitajući se o tome što je bolje, lakše, kvalitetnije, smislenije, pravednije, definiramo koncepte boljeg, lakšeg, kvalitetnijeg, smislenijeg i pravednijeg, i zatim, pitajući se kako postići to bolje, lakše, kvalitetnije… osmišljavamo načine i pronalazimo metode. 
 

Aktivni kreatori vlastite budućnosti

Ako želimo djecu naučiti učiti, ako želimo da budu aktivni kreatori vlastite budućnosti, društveni kritičari kojima se ne može manipulirati, pametni potrošači, osviješteni korisnici medijskih sadržaja, autonomni subjekti, a ne heteronomni objekti, trebamo poticati njihov urođeni poriv za postavljanjem pitanja, stvaranjem slobodnog obiteljskog i školskog okruženja koje pitanja dočekuje s dobrodošlicom. Mjerama aktivne politike promicanja i poticanja nataliteta pitanja, potaknut ćemo cjelokupni razvoj djeteta usmjeravajući ga prema samostalnosti, originalnosti i aktivnosti. 

Pitanja su možda i osnova ljudskosti. Ono što nas razlikuje od životinja, srž definicije humanoidnosti (u misaonom smislu) i njezina granica. Pitamo se, odgovaramo, stvaramo kulturu, razvijamo znanost… a sve uvijek počinje pitanjem… (možda je pitanje taj nedokučivi početak). Prestanemo li se pitati, prestajemo biti ljudi (u misaonom smislu)… Što je bilo prije? Kokoš ili jaje? Ili pitanje (o kokoši i jajetu)? 

"A pitanje na koje nema odgovora jest barijera koja onemogućuje da se ide dalje. Drugim riječima, upravo pitanja na koja nema odgovora ograničavaju ljudske mogućnosti, ocrtavaju granice ljudskog postojanja."
Milan Kundera, Nepodnošljiva lakoća postojanja

Preneseno s Klokanica.24sata.hr

Kada čujete riječ "privrženost", na što najprije pomislite? Ako je vaša prva asocijacija majka, u svom odgovoru sigurno niste usamljeni. Većina ljudi povezat će pojmove poput brižnosti, topline i skrbi s majkama, dok će ulogu hranitelja, igru, natjecanje ili discipliniranje češće povezati s očevima. Takva uvjerenja mogu imati značajan utjecaj na formiranje roditeljskih uloga i obiteljske dinamike, a stereotipi i predrasude koje gradimo na temelju tih uvjerenja nerijetko dovode do diskriminirajućih ponašanja i potiču polarizaciju pri raspravama o društveno osjetljivim temama poput koji je roditelj "bolji" ili s kojim roditeljem će dijete živjeti nakon razvoda. U ovom članku dat ćemo pregled istraživanja o roditeljskim ulogama u obiteljima koje uključuju majke i očeve.

Privrženost se definira kao snažna emocionalna veza koju imamo s posebnim ljudima u našim životima i koja nam pruža ugodu i radost kada smo s njima u interakciji, dok nam u trenucima straha i neugode mogu biti utjeha (Berk, 2015). Bowlby, autor najpoznatije teorije privrženosti, vjerovao je da je dojenčad predodređena svoja ponašanja privrženosti usmjeriti prema jednoj osobi, u pravilu onoj koja primarno skrbi o djetetu, no moguće je ostvariti privrženost i s više osoba. Ono što nam je već duže vrijeme poznato i potvrđeno brojnim istraživanjima je da iskustva ranih interakcija s roditeljima/skrbnicima, njihova prisutnost, osjetljivost i spremnost da odgovore na potrebe djeteta stvaraju temelje za kasniju kvalitetu odnosa koje uspostavljamo s drugim ljudima. Također, poznato je da odnos roditelja i djeteta i kroz adolescenciju ostaje važan za djetetovu dobrobit, čak i važniji od utjecaja vršnjaka (Van Wel, Linssen & Abma, 2000, prema Allgood, Beckert i Peterson, 2012), a utjecaj kvalitete te emocionalne veze vidi se i u odrasloj dobi.
 

Roditeljske uloge i društveni kontekst

Sve do kraja 20. stoljeća psiholozi i psihologinje su i sami pokazivali slabo zanimanje za ulogu očeva u razvoju djece. Naime, godine nakon Drugog svjetskog rata obilježio je nagli društveni, gospodarski i tehnološki napredak čiji je zaštitni znak bila nuklearna obitelj na čelu s muškarcem koji donosi kruh u kuću te ženom koja brine o domu i obitelji. U tom kontekstu niti znanstvenici nisu bili jabuka koja pada daleko od stabla, pa su se u skladu s vremenom u kojem su odrastali prilikom proučavanja ranog razvoja djece usmjeravali gotovo isključivo na interakciju majke i djeteta (između ostalog majke su češće bile i dostupnije istraživačima upravo radi toga što nisu bile zaposlene i brinule su o djeci). Jedna od posljedica manjka istraživanja o interakciji očeva i djece bila je i implicitna pretpostavka da su muškarci nezainteresirani za skrb o djeci (Lamb, E.M., 2010). Međutim, s razvojem društvene svijesti koja je bila potaknuta brojnim pokretima za ljudska prava 70-ih godina, uključujući i feminističke pokrete, u psihologiji se dogodio zaokret te se razvio interes za proučavanjem utjecaja kojeg imaju očevi na emocionalno i socijalno sazrijevanje djece.
 

Razlike postoje

U početku, smatralo se da se utjecaj očeva na privrženost u odnosu na majke razlikuje po tome što oni provode vrijeme s djecom u različitim aktivnostima; dok se očevi s djecom igraju, majke su "specijalizirane" za utjehu i nježnost. Daljnja istraživanja pokazala su međutim da se i majke i očevi s djecom igraju i da majke to čak čine češće od očeva s obzirom da s njima u prosjeku i provode više vremena, no očevi se razlikuju po načinu na koji se igraju s djetetom. Istraživanja (Parke, R.D., 1995; Grossman i sur., 2002) koja su ispitivala na koji točno način očevi daju svoj jedinstven doprinos razvoju sigurne privrženosti kod djece pokazala su da očevi provode više vremena s djecom u stimulirajućoj i direktnoj igri jedan-na-jedan, potičući istraživačko ponašanje i preuzimanje rizika, što ima pozitivan učinak na regulaciju emocija i socijalnih interakcija. Istraživanja ističu razlike u načinu igre majki i očeva opisujući da majke češće pribavljaju igračke, pričaju s dojenčadi i nježno igraju standardne igre poput  skrivača, dok očevi više prakticiraju visoko pobuđujuće fizičke igre (Feldman 2003, prema Berk, 2015).

Međutim, osim same stimulativnosti i postavljanja izazova u igri važna je i očeva osjetljivost – vještina prepoznavanja i pravilnog interpretiranja dječjih signala te prikladno reagiranje na dječje potrebe. Očeva osjetljivost, baš kao i majčina, predviđa budući djetetov socio-emocionalni, kognitivni i jezični razvoj. Štoviše, u obiteljima u kojima očevi dijele odgovornost za skrb o djeci ili su pretežno uključeni u njihov odgoj, djeca pokazuju veće kognitivne sposobnosti, empatiju, manje rodno-stereotipnih uvjerenja i češće doživljaju vlastite osobine i same sebe kao izvor kontrole nad vlastitim ponašanjem u odnosu na djecu iz obitelji u kojima su uloge tradicionalno raspodijeljene (Lamb, E.M., 2010).
 

Sličnosti su veće nego razlike

Često možemo svjedočiti vjerovanjima i doživljajima da je majka osobito osjetljiva na djetetove potrebe i stanja, lakše se poistovjećuje s djetetom i doživljajima kroz koje dijete prolazi, što se nerijetko dovodi u vezu s njihovom povezanosti i zajedništvom tijekom perioda trudnoće i rane brige za dijete. Perspektivi očeva i njihovoj prilagodbi u roditeljstvu kao da se još uvijek ne pridaje dovoljno važnosti, preskaču se njihova iskustva ili se o njima govori potiho i sramežljivo. Zanimljivo je da očevi, kada postanu roditelji i ako su u istoj mjeri uključeni u interakciju s novorođenčetom, prolaze kroz sličnu hormonalnu promjenu kao i majkeosjećaju jednaku anksioznost kao i majke zbog odvajanja od djeteta i jednaku zabrinutost zbog utjecaja tih dnevnih odvajanja na dobrobit djeteta (Deater-Deckard i sur, 1994, prema Berk, 2015). Oba roditelja pokazuju se dovoljno osjetljivima za razvojne potrebe djeteta i spremna prilagoditi svoje reakcije u skladu s time (Crawley & Sherrid, 1984, Notaro & Volling, 1999 prema Lewis i Lamb, 2003). I očevi i majke prilagođavaju svoj govor u interakciji s djetetom, govoreći sporije i jednostavnijim izrazima, reduntantnije i s više imitiranja (Kokkinaki & Kugiumutsakis, 2000, Lewis i dr. , 1996;  Rondal, 1980 prema Lewis i Lamb, 2003).

Rezultati longitudinalnog istraživanja (Brown, Mangelsdorf i Neff, 2012) u kojem se kroz tri godine pratilo očeve i njihovu djecu u dobi od 13 do 36 mjeseci starosti pokazali su da očev stupanj osjetljivosti (u smislu prepoznavanja i adekvatnog reagiranja na dječje potrebe), i uključenosti (količina vremena provedena u izravnom kontaktu s djecom) predviđaju razvoj sigurne privrženosti kod djece. Međutim, u slučaju kada su očevi bili visoko osjetljivi, njihova uključenost bila je manje značajna za predviđanje sigurne privrženosti, što govori u prilog tome da je kvaliteta kontakata ipak važnija od njihove učestalosti. Osim toga, pokazalo se da ova veza ide i u obrnutom smjeru, odnosno da sigurna privrženost također utječe na kasniju osjetljivost očeva, što se vjerojatno može objasniti činjenicom da ponašanja djece koja komuniciraju povjerenje, bliskost i emocionalnu dostupnost djeluju poticajno na očeve u smislu njihovog osjećaja sigurnosti, samopouzdanja i zadovoljstva očinskom ulogom te se na taj način razvija međusobno nagrađujuća interakcija između oca i djeteta.

Važno je napomenuti pri tome da su se karakteristike oca kao roditelja (toplina, brižnost, uključenost, osjetljivost) pokazale važnijim utjecajem na zdrav razvoj djeteta nego obilježje maskulinosti, za koje ne postoje dokazi da značajno doprinosi psihičkom zdravlju djeteta (Lamb, E.M., 2010).
 

Očevi i kćeri – slijepa točka znanosti

Odnos očeva s kćerima najmanje je proučavan, tek je u posljednje vrijeme pažnja istraživanja usmjerena na tu dijadu. Dugo se smatralo da očevi igraju važniju ulogu u razvoju sinova nego kćeri, a očevi su obično bili manje uključeni s kćerima nego sa sinovima. No kvaliteta očinstva jednako utječe na djecu oba spola i ima dugotrajne psihološke posljedice. Kćeri koje se mogu bolje identificirati i povezati sa svojim očevima imaju višu razinu samopoštovanja, nezavisnosti i uspješnosti. Osjećaj bliskosti s ocem ima značajan pozitivan utjecaj na njihovo zadovoljstvo životom. Također, veće sudjelovanje oca u brizi o djetetu povezano je s manje stereotipnih stavova o rodnim ulogama (Lamb, 1981 prema Allgood i sur., 2012). Višegodišnja praćenja pokazuju da je uloga oca važna u zadovoljstvu partnerskim odnosima i roditeljskim vještinama njihove odrasle djece, kao i njihovoj psihosocijalnoj prilagodbi i količini stresa u odrasloj dobi (Allgood i sur., 2012).
 

Kulturalni utjecaj na razvoj roditeljskih uloga

Formiranje roditeljskih uloga i ponašanja događa se u složenom sustavu obiteljskih stavova i odnosa, što utječe i na sudjelovanje majki i očeva u brizi za dijete već od prvih dana života. Beitel i Parke (1998, prema Berk, 2015) naglašavaju da kad oba roditelja vjeruju da su muškarci sposobni njegovati dojenčad, očevi posvećuju više vremena skrbi za dijete, dok Lamb i Lewis (2004, prema Berk, 2015) ističu toplu bračnu vezu kao faktor koji podržava osjetljivost oba roditelja i sudjelovanje u brizi za dijete, a osobito je važna za očeve.

Istraživanja u različitim kulturama podupiru i ističu značaj i snažnu ulogu oca, njegove topline i osjetljivosti u podizanju djece i njihovom odrastanju u zadovoljnu, samopouzdanu i dobro prilagođenu osobu, što pobija donedavno uvriježena mišljenja o očevoj važnosti primarno kao osobe koja privređuje za obitelj i disciplinira. Međukulturalna istraživanja ističu jaku povezanost između količine vremena koju očevi provode blizu dojenčadi i male djece i njihovih izraza brige i nježnosti (Berk, 2015). Ono što je sigurno jest da značajan utjecaj na formiranje roditeljskih uloga, kako majke tako i oca, utječu vrijednosti i vjerovanja koja donosimo iz naših primarnih obitelji i vlastitog iskustva, ali i vrijednosti specifičnih skupina kojima pripadamo, okruženja i kultura u kojima živimo.

Nadamo se da će iznesene spoznaje i nalazi suvremenih istraživanja djelovati motivirajuće većem broju muškaraca da postanu aktivniji i dostupniji u brizi i bivanju sa svojom djecom. Također se nadamo da će svatko od nas pojedinačno, ali i da ćemo kao društvo postati otvoreniji i motiviraniji za preispitivanje uvjerenja, stavova i predrasuda koje imamo kada razmišljamo o važnosti uloge oca i majke te mijenjati obrasce ponašanja u korist kvalitetnijih odnosa koje gradimo s djecom.

Preneseno sa stranica Zagrebačkog psihološkog društva

Tjeskoba nije neobičan problem današnje djece. Kao i odrasli, djeca različito reagiraju na stres ovisno o svojoj dobi, osobnosti i vještinama pronalaska utjehe. Naučite kako prepoznati znakove i uzroke ovog problema kod djece.

Kada je u pitanju tjeskoba kod djece, mlađi školarci vjerojatno neće moći objasniti svoje osjećaje, za razliku od onih starijih koji znaju točno što im smeta i zašto (iako nema garancije da će tu informaciju i podijeliti s roditeljima).

U većini slučajeva, strah, tjeskoba i stres kod djece mijenjaju se ili nestaju tijekom godina. Na primjer, vrtićka djeca koja su osjećala tjeskobu zbog odvajanja mogu u školi postati jako prilagodljiva. Učenici drugog razreda koji se boje mraka ili čudovišta odrastu u djecu koja vole priče o duhovima.

Jednom kada roditelj odredi je li ono što djeca osjećaju samo privremeno stanje ili je riječ o puno većem i dubljem problemu, mogu pronaći načine da pomognu djeci nositi se sa stresom i tjeskobom.

Znakovi tjeskobe kod djece

Promjene u ponašanju uobičajeni su znakovi koji ukazuju da je dijete pod stresom i tjeskobom. Neki od uobičajeni znakova su:

• Žaljenje na bolove u trbuhu ili glavobolje
• Problemi sa spavanjem ili koncentracijom
• Promjene ponašanja poput česte neraspoloženosti, impulzivnosti ili potrebe da stalno bude uz vas
• Stvaranje navika poput grižnje noktiju
• Želja za izbjegavanjem škole ili strah da u školi ne upadne u probleme

Uobičajeni uzroci dječjeg stresa

Izvori nekada mogu biti vanjski, poput problema u školi, promjene u obitelji ili svađe s prijateljima. Osjećaj tjeskobe može biti uzrokovan i dječjim osjećajima ili pritiscima, poput želje za boljim uspjehom u školi ili uklapanjem u društvo. Neki od uobičajenih uzroka stresa kod djece uključuju:

• Velike promjene u obitelji. Velike životne promjene poput razvoda, smrti, preseljenja, pa čak i rođenja brata ili sestre. Te stvari kod vašeg školarca mogu uzdrmati osjećaj sigurnosti, te ih zbuniti. Na primjer, novi brat bili sestra mogu u vašem djetetu izazvati osjećaje izdaje i ljubomore. Smrt člana obitelji, bake, djeda ili nekoga bliskog obitelji, može stvoriti zbunjenost i tugu, kao i tjeskobu i stres.
• Previše obaveza. Ako dijete stalno trči s jedne aktivnosti na drugu, moglo bi osjećati stres, posebno ako je tip djeteta koje s vremena na vrijeme treba malo mira i vremena za sebe.
• Pritisak koji si sami nameću. Puno djece može biti tjeskobno jer žele dobre rezultate u školi. Žele se uklopiti i biti prihvaćeni. Pritisak koji si sami nameću posebno je uobičajen kod djece koja se boje grešaka ili da nešto neće dovoljno dobro napraviti.
• Stres uzrokovan nečim u školi. Maltretiranje od strane kolega ili zadirkivanja mogu postati problem kada djeca krenu u školu. Čak i ako dijete nije u klasičnom smislu maltretirano, pritisak da se uklope i postanu omiljeni može biti stresan. Za mlađe školarce tjeskoba zbog odvajanja može biti problem.
• Loše vijesti. Novinski naslovi i televizijske vijesti o prirodnim katastrofama, terorizmu i nasilju, mogu ih uznemiriti i uzrokovati stres. Kada dijete čuje ili vidi loše vijesti, moglo bi biti zabrinuto da će se nešto loše dogoditi njima ili nekome koga vole.
• Strašan film ili knjiga. Izmišljene priče mogu također biti okidači stresa i tjeskobe. Na djecu obično utječu zastrašujuće i nasilne scene iz filmova ili odlomci u knjigama. Dok neki mogu biti osjetljiviji na medijske sadržaje od drugih – ono što plaši ili uznemiruje jedno dijete možda ne utječe na drugo – dobro je znati što utječe na vaše dijete, limitirati nasilni sadržaj iz medija i držati se knjiga, filmova, videoigrica i ostalih sadržaja koji odgovaraju dobi djeteta.

Preneseno s Net.hr

Pročitajte više o tehnikama opuštanja za djecu i otkrijte 11 učinkovitih načina kako zaštititi djecu od stresa.

Veliki sam obožavatelj učitelja. I ja sam jedan od njih. I moja žena. Ali, govoreći kao roditelj, mi općenito od učitelja tražimo stvari za koje bismo se trebali sami pobrinuti.

Iako učitelji rado pomažu u razvoju djeteta, nije njihov posao poučavati djecu da budu dobri građani. Oni trebaju biti korisnici našega dobrog odgoja, jer mi učimo svoju djecu da budu dobra.

Učitelji nisu dužni učiti moju djecu da kažu „molim” i „hvala”. Učitelji trebaju imati koristi od toga što sam ja svoju djecu već naučio bontonu.

Oni ne bi trebali učiti moju djecu da ne budu nasilnici. Moj je posao naučiti djecu da ne budu nasilnici i da ne zlostavljaju drugu djecu. Učitelji bi trebali biti korisnici činjenice da sam ih ja naučio da budu ljubazna i obzirna.

Učitelji ne bi trebali učiti moju djecu poštivati autoritete. Oni trebaju uživati u tome što smo moja supruga i ja to već učinili. Kada učiteljica zamoli mog sina da nešto učini, on treba znati da mora reći: „Da, učiteljice.”

Učitelji ne bi trebali poučavati moju kćer opasnostima na društvenim mrežama. Nisu oni kupili mom djetetu iPhone u 12. godini i očekivali od nje da bude svjesna odgovornosti koja dolazi s time. Učitelj treba uživati blagodati činjenice da sam ja već naučio svoju kćer da su Facebook, Instagram, Snapchat i drugo plodno tlo za nasilnike i zlostavljače.

Učitelji ne bi trebali učiti mog sina higijeni. Oni trebaju imati koristi od toga što sam ga ja već naučio da se redovito tušira, koristi se dezodoransom i nosi čistu odjeću.

Učitelji ne bi trebali učiti moju djecu da nisu jedini na svijetu. Da se svijet ne okreće oko njih. Da njihove riječi imaju težinu, a njihova djela posljedice. Da će ih lijepa riječ odvesti dalje nego laž ili pokvarenost. Da je u redu katkad šutjeti. Da držanje mobitela u ormariću za vrijeme nastave ne boli. Da ne znaju koliko su sretni što imaju priliku ići u školu u kojoj ima pitke vode, hrane i učitelja kojima je stalo do njih i koji žele vidjeti njihov uspjeh.

Kad se zapitamo zašto Johnny još nije naučio čitati i pisati, pokušajte shvatiti nešto: ako ga moramo naučiti sve gore navedeno, onda nam ne preostaje mnogo vremena da ga poučavamo čitanju i pisanju.

Od učitelja ne bi trebalo očekivati da poučavaju djecu svim gore navedenim stvarima. Učitelji trebaju biti korisnici činjenice da smo ih ja i moja supruga već svemu tome naučili. Mi roditelji trebamo odraditi bolji posao šaljući u školu djecu koja su spremna učiti školske, a ne životne lekcije.

Ali i ja kao roditelj često ne uspijem u svojim roditeljskim dužnostima. Kada se to i dogodi, utješim se činjenicom da postoje posvećeni učitelji koji će, unatoč svemu, ipak odvojiti vrijeme kako bi podsjetili moje dijete da kaže „molim” i „hvala”, upozorili ga na zamke društvenih mreža, savjetovali o osobnoj higijeni i poučili ih da budu bolji ljudi.

Autor: Thomas Fuller 

Preuzeto sa skolskiportal.hr

ZAGREB

Zbog velikog interesa u organizaciji nakladničke kuće Harfa 21. svibnja 2014. u 16.30 u hotelu Aristos (Cebini 33, Buzin) održat će se predavanje dr. sc. Ranka Rajovića na temu NTC–sustav učenja pod nazivom Kako igrom uspješno razvijati djetetov IQ, 1. dio.

Predavanje je namijenjeno roditeljima, odgojiteljima, učiteljima, pedagozima, psiholozima i drugim stručnjacima koji se bave odgojem i obrazovanjem djece.

Ako želite prisustvovati predavanju, prijavite se on-line prijavnicom, a zatim izvršite uplatu kotizacije u iznosu od 117,00 kn. Upute za uplatu dobit ćete na e-mail adresu nakon prijave.

Predavač je autor NTC–sustava učenja, doktor neurofiziologije, predsjednik Odbora za darovite međunarodne udruge Mensa i UNICEF-ov suradnik na projektu ranog poticanja intelektualnog razvoja djece.

NTC-sustavom podiže se intelektualni potencijal djece te se razvija brzina razmišljanja i zaključivanja – tzv. funkcionalno znanje.

NTC-sustav učenja je program koji se temelji na znanstvenim istraživanjima iz područja neurofiziologije koja govore da se kod djece u dobi do sedme godine života razvije čak 75 % neuronskih veza tzv. sinapsi izravno odgovornih za intelektualne sposobnosti djece.

Činjenica je da inteligencija ne ovisi samo o broju neurona, odnosno da nije uvjetovana samo genetskim potencijalom nego i vezama među neuronima, tzv. sinapsama. Razdoblje do sedme godine života najdragocjenije je za formiranje novih neuronskih veza (sinapsi). NTC–sustav učenja bavi se pitanjem kako stimulirati razvoj sinapsi, a time i ogromne dječje potencijale prije polaska u školu i u školi, a na njega će dr. Ranko Rajović odgovoriti tijekom predavanja.
NTC–sustav učenja usmjeren je prema razvoju kognitivnih sposobnosti djece, a  temelji se na istraživanjima koja upozoravaju na to da mozak uspostavlja 75 % svih neuronskih veza (sinapsi) do sedme godine života, a od toga 50 % sinapsi nastane već do pete godine. Taj se argument čini dovoljno uvjerljivim da posvetimo veliku pozornost predškolskoj dobi, učinkovitosti učenja i korištenju dječjeg pamćenja. Ako tijekom formalnog osnovnoškolskog i srednjoškolskog obrazovanja radimo sa samo 25 % preostalih mogućnosti korištenja potencijala mozgovnog kapaciteta, tada je važno znati kako se razvija dijete do sedme godine života.
NTC-sustav učenja dr. Ranka Rajovića primjenjuje se na različite načine u 14 europskih zemalja. Sustav podrazumijeva učenje utemeljeno na teorijskim osnovama neurologije, neuropsihologije i drugih znanosti, posebno pedagoških – obiteljske pedagogije, didaktike i metodike za predškolski i osnovnoškolski uzrast. Taj sustav učenja predstavlja operacionalizaciju teorijskih spoznaja navedenih znanstvenih disciplina, što je dobar pokazatelj kako povezivati teoriju s obrazovnom praksom. Pritom je riječ o novom pristupu učenju u kojem dominira misaona aktivnost djeteta i njegov uspješan razvoj. Sustav je vrlo dobro i detaljno razrađen, primjenjiv u obitelji, predškolskim ustanovama i u razrednoj nastavi osnovne škole. Program nudi načine prepoznavanja darovite djece, njihove karakteristike i putove prema povećanju IQ-a, razvoja sposobnosti i stvaralačkog mišljenja. Naglašava se važnost obitelji i šire društvene zajednice (vrtići, škole, centri za darovite) u razvoju darovite djece. NTC-sustav učenja ozbiljno će poljuljati opravdanost tradicionalnog rada s djecom.
Ako imate pitanja ili nedoumica vezanih uz predavanje nazovite nas na 098/305534.