Čitanje djeci jedna je od onih aktivnosti koje se prenose iz naraštaja u naraštaj i svako dijete u njoj uživa.

Želite li da vaše dijete zavoli čitanje, neke korake morate poduzeti već u doba kada ono čini svoje prve korake.

• Knjigu najprije pročitajte sami. Kad znate što slijedi, čitat ćete s više živosti i lakše ćete u čitanje uključiti i dijete.
• Dozvolite djetetu da samo odabere što ćete mu čitati. Nemojte se iznenaditi kad višekratno poželi čitanje iste priče. Znači da je želi zapamtiti.
• Dok čitate, dijete vam treba sjediti u krilu ili vrlo blizu vas kako bi osjetilo bliskost.
• Pri čitanju se valja udobno smjestiti i isključiti izvore ometanja (radio, TV).
• Mala djeca posebno uživaju u čitanju ako mogu pratiti slike. Držite knjigu na prikladnoj udaljenosti kako bi dijete moglo razgledati slike.
• Čitajte polagano, sporije nego što inače govorite kako bi dijete moglo pratiti misao i zapamtiti pročitano.
• Kad dijete poželi, dozvolite mu da samo "čita" knjigu, izmišljajući priču, a vi slušajte.
• Što je dijete mlađe, priča treba biti kraća, jer će djetetova pažnja brže odlutati. Poštujte djetetove želje i prekinite priču u trenu kada dijete više nije zainteresirano za slušanje.
• Čitanje ne smije trajati predugo kako se dijete ne bi zamorilo i kako bi uskoro ponovno poželjelo da mu čitate.

Zajedničko čitanje slikovnica, kratkih priča i sl. Izvrstan je početak za razvoj predčitalačkih vještina. Često se roditeljima čini da je čitanje rezervirano samo za doba polaska u školu, ali pritom zaboravljaju da je to prirodan proces koji počinje s prvim izlaganjem pisanom tekstu.

Roditelj koji čita svom djetetu, potiče osjećaje uzajamnosti i bliskost.

• Čitajući djetetu, potičemo spoznaju i razumijevanje tuđih i vlastitih osjećaja.
• Čitajući, potičemo prihvaćanje i uvažavanje socijalnih načela i odnosa.
• Čitanjem potičemo razvoj djetetova govora.
• Čitajući, potičemo razvoj djetetova zapažanja i pamćenja.
• Čitajući djetetu, potičemo zaključivanje i usvajanje pojmova.
• Čitanjem potičemo djetetovu kreativnost i kritičko razmišljanje.
• Čitajući djetetu, pripremamo ga za samostalno čitanje.

Deset je načina na koji rituali čitanja mogu poticati dijete na kasnije uspješnije učenje.

Stvaranje posebnog mjesta za čitanje

Osigurajte stalno mjesto za čitanje, mjesto na kojem će se vaše dijete osjećati sigurno i ugodno. Smjestite se na omiljenom kauču, okruženi omiljenim igračkama i pokriveni omiljenom dekicom. Ovim potičete više-senzorni razvoj mozga. Kada se vaše dijete osjeća sigurno i ugodno, svi osjeti (njuh, okus, sluh, vid i dodir) su stimulirani. Vaše dijete će povezivati čitanje s ugodom, čitanje će postati nešto čega će se ono rado sjećati i rado mu se vraćati.

Približite se

Osigurajte djetetu osjećaj sigurnosti tako što ćete ga posjesti u krilo ili ga smjestiti što bliže sebi. Ovime smanjujete izlučivanje kortizola u mozak. Kortizol je hormon koji djeluje poput obrambenog mehanizma kada su ljudi prestrašeni ili se osjećaju nesigurno. Ovaj hormon može ometati učenje. Kada dijete sjedi što bliže vama (tijela vam se dodiruju), kortizol se luči značajno manje.

Jačajte djetetove potencijale za učenje

Počnite s kraćim pričama. Ubrzo ćete primijetiti da se djetetova pažnja povećala, pa nedugo zatim kako se opet povećala i tako stalno. Ovime povećavate zonu proksimalnog razvoja. Ova "zona" je razlika između onoga što dijete može naučiti samo i onoga što može naučiti uz pomoć odrasle osobe. Kako postupno povećavate vrijeme čitanja, dijete postaje sve pripremljenije za samostalno učenje.

Dramatizirajte

Koristite različite glasove, različite zvukove i sl. Kad čitate naglas, dramatizirajte različite likove. Ovime potičete slušnu percepciju djeteta. Kad je dijete u prilici slušati različite zvukove, ne samo da time priča postaje zabavnija, već kod djeteta potiče razvoj vještina kritičkog slušanja.

Čitajte i pratite tekst prstom

Dok čitate naglas, prelazite prstom ispod riječi, "podcrtajte" prstom naslov, autora i glavne riječi u priči. Ovime pomažete usvajanju smjera čitanja od lijeva na desno. Slijedite li riječi prstom, usmjeravate i djetetovo oko da prati tekst od lijeva prema desno. Osim toga, potičete fonemsku svjesnost. Fonemska svjesnost je mogućnost da čujemo, identificiramo i koristimo glasove u govornom jeziku. Čuti glas u riječi prvi je korak učenja čitanja.

Čitajte ponovno i ponovno

Možda ste se vi i zasitili jedne te iste priče koju vaše dijete voli stalno slušati, ali postoje razlozi zašto djeca žele čuti neku priču ponovno i ponovno. Time djeca organiziraju mišljenje višeg reda. Kada dijete čuje ili čita priču ponovno i ponovno, ono se uči predvidjeti ishode na osnovu prethodnog iskustva i prepoznavanja poznatih rečenica. Razvijaju pamćenje – čitanje iste priče ponovno i ponovno pomaže djeci razviti vještine pamćenja.

Osvijestite

Istaknite slike, oblike, boje i brojeve stranica naglašavajući ih dok čitate. Ovime potičete razvoj vizualne percepcije. Isticanjem različitih elemenata tiskanog teksta ili slike pomažete djetetu uočavati detalje na tiskanom materijalu.

Snaga riječi

Govorite što je moguće normalnije, no budite svjesni da naglašavate riječi što točnije i jasnije. Vaše vas dijete vrlo pozorno sluša! Ovime potičete razvoj govora. Kada vas vaše dijete sluša, ono sluša jezik koji se govori. To je proces u kojem pomažete djetetu da svoje misli pretoči u riječi i da istovremeno nauči osnovna pravila korištenja jezika.

Uspoređujte i uočavajte različitosti

Uspoređujte dok čitate, npr. Možete pitati dijete: "Koje je drvo više?", ili možete unositi elemente stvarnog života: "Ti imaš smeđu kosu, koje je boje kosa Snjeguljice?" Ovime potičete analitičko mišljenje. Uspoređivanjem i uočavanjem različitosti djetetu pomažete prepoznati odnose među stvarima i uočavanje različitosti i sličnosti.

Pričanje priče po sjećanju

Nakon što ste zajedno pročitali priču, propitajte dijete što se dogodilo na početku i na kraju priče, koji su glavni likovi i što im se dogodilo i sl. Ovime potičete mišljenje višeg reda. Dok dijete pokušava objasniti događaje svojim riječima, stimulira mišljenje višeg reda. Ovo može biti težak zadatak u početku, ali ubrzo ćete primijetiti kako je dijete naučilo procesirati informacije u višim kategorijama. Ova aktivnost istovremeno potiče i aktivnosti slušanja i razumijevanja.

Preneseno sa stranica DV Viškovo

Harfina izdanja koja možete čitati zajedno!

Učenici s teškoćama su: učenici s teškoćama u razvoju, učenici s teškoćama u učenju, problemima u ponašanju i emocionalnim problemima i učenica s teškoćama uvjetovanim odgojnim, socijalnim, ekonomskim, kulturnim i jezičnim čimbenicima. To su učenici koji zbog svojih osobitosti (npr. oštećenja vida, oštećenja sluha, poremećaja govorno-jezične komunikacije, motoričkih poremećaja i kroničnih bolesti, sniženje intelektualne sposobnosti, poremećaja pažnje/hiperaktivnosti, poremećaja iz autističnog spektra itd.) imaju posebne odgojno-obrazovne potrebe.

Prema suvremenom, holističkom pristupu uspješnost učenika s teškoćama ovisi o vrsti i količini potpore koja im se pruža u školovanju i životu. Iz tog proizlazi da učenici s teškoćama mogu biti uspješni u redovitom školovanju ako im se pruži primjerena podrška, tj. provedu prilagodbe u nastavnom procesu i uvjetima školovanja.

Svrha učiteljske kreativnosti u procesu proučavanja jest pomoći učenicama u učenju kako bi postigli željene ishode u okviru pojedinoga gradiva ili programa.
Neki učenici uče brže, a drugi sporije, neki bolje čitaju od drugih, neki bolje računaju, neki učenici lijepo crtaju, neki brzo uče napamet… Cijela je lepeza različitih osobina važnih za učenje: intelektualnih, senzoričkih, motoričkih, emocionalnih, socijalnih, jezičnih, kulturnih i ekonomske prirode.
Različitost je najuočljivija kad se pojavljuje u svojim krajnjim oblicima. Tada govorimo o učenicima s posebnom odgojno-obrazovnim potrebama. Govoreći ovdje o različitostima učenika, mislimo na učenike s teškoćama koje ih priječe da uče na isti način kao njihovi tipični vršnjaci. Činitelji koji otežavaju učenje povezani su s djetetovim posebnostima/teškoćama, no najviše s osobinama okoline u kojoj uči i s interakcijom djeteta i okoline.

U pedagoškom smislu možemo reći da učenici s teškoćama mogu biti uspješni u stjecanju znanja, vještina i navika sukladno svojim sposobnostima ako im se ne pruži primjerena podrška u poučavanju i učenju, koje tijekom školovanja može biti privremena ili trajna.

Više u knjizi: Diferencirana nastava u inkluzivnoj školi

Što je pozitivna povratna informacija?

Pozitivna povratna informacija intuitivno se čini kao neupitno pozitivan način komunikacije roditelja i odgojitelja s djecom, no način na koji je ona formulirana i prenosi djeci može imati različite implikacije za dječji psihički razvoj.

Konvencionalna pozitivna povratna informacija je pohvala. Ukorijenjena je u našem društvu i često se koristi kao način mijenjanja ili potkrepljivanja dječjeg ponašanja. Tijekom proteklih nekoliko desetljeća, znanstvenici su pokušali shvatiti kakvo značenje pohvale poput “Dobar dečko!” ili “Bravo, kako si pametan!” mogu nositi i kako utječu na djecu.

Brojna su istraživanja dokumentirala povezanost pretjeranog hvaljenja i nepovoljnih učinaka na unutarnju motivaciju djeteta i osjećaj osobne vrijednosti. S druge strane, ohrabrenja koja djetetu šalju poruku da je viđeno i prihvaćeno te da se u njega vjeruje pridonose jačanju djetetove autonomije i pozitivne slike o sebi.

Učinak pohvale

Pohvala je pozitivna, dobronamjerna izjava, često namjerno upućena djeci radi poboljšanja samopouzdanja. Kako bi ispitali učinak takvih izjava, istraživači su razdvojili pohvale izražene za neku sposobnost ili osobinu (npr. “Baš lijepo pjevaš!“ ili “Bio si dobar dječak!“) od pohvala za trud i zalaganje (npr. “Stvarno si se potrudio!“).

Pohvale za osobinu (npr. “Bravo, kako si pametan/duhovit!“) pridonose razvijanju stava da su karakteristike ličnosti stabilne i nepromjenjive. Posljedica takvog stava je da djeca kad dožive neuspjeh u nekoj aktivnost, taj nepovoljan ishod pripisuju svojim urođenim osobinama za koje smatraju da se ne mogu unaprijediti ili dalje razvijati. Jednako tako, pokazuju sklonost svoje sposobnosti mjeriti razinom postignuća u određenoj aktivnosti. To ih čini u potpunosti usredotočenim na uspjeh zbog čega zanemaruju emocije i zaboravljaju da u aktivnosti mogu i uživati odnosno da su tu aktivnost (npr. pjevanje, crtanje, slaganje kocki, sport i sl.) vjerojatno i odabrali jer ih ona veseli.

Povrh toga, stav o nepromjenjivosti vlastitih osobina doprinosi strahu od neispunjenja standarda koje su postavili roditelji, učitelji i sl. i osjećaju srama u slučaju neuspjeha, što potiče emocionalnu ranjivost. To dalje vodi ka izbjegavanju izazovnih zadataka zbog čega djeca gube priliku za učenje i razvijanje svojih sposobnosti i vještina, manjem uživanju u igri i učenju i čak potiče na varanje.
 

Nadalje, pohvalu za uspjeh u laganom zadatku dijete može doživjeti kao nedostatak vjere u njegove sposobnosti ili kao nisku razinu sposobnosti što ugrožava osjećaj samopoštovanja.
 

Pohvala za osobinu i to kroz usporedbu s vršnjacima (“Ti si najbolji pomagač/matematičar/govornik u razredu!“), navodi djecu na to da procjenjuju vlastitu vrijednost s obzirom na to koliko su uspješni u odnosu na vršnjake. Ideja da dijete nije u nečemu uspjelo zbog nepopravljivih nedostataka koje druga djeca ne posjeduju, izaziva osjećaj frustracije i nemoći. Ako zbog stalne usporedbe s drugima dijete često zapada u negativna emocionalna stanja (npr. tjeskobe, ljutnje, bespomoćnosti) ta stanja mogu prerasti u prilično stabilne karakteristike koje umanjuju psihičku dobrobit i kasnije tijekom života.

Za mentalno zdravlje važno je djetetu objasniti da ne mogu svi ljudi biti u svemu uvijek izvrsni i pomoći mu da prepozna svoje jake osobine i prihvati osobine u kojima je osrednji ili slabiji te da zna da uvijek može odlučiti koje karakteristike želi dalje razvijati i na koje će se usmjeriti.
 

Ideja da su ljudske karakteristike urođene, pojavljuje se već u predškolskoj dobi i to, kako u pogledu intelektualnih osobina, tako i društveno-moralnih karakteristika.

Primjerice, ako dijete vjeruje da je biti “dobar” ili “zločest” datost ono će se u slučaju sukoba s vršnjacima biti sklono osjećati se kao pravednik te će uložiti manje truda u konstruktivno rješavanje spora. Takva se uvjerenja u djece razvijaju kada se dijete često etiketira kao “dobro”, “lijepo”, “osjetljivo”, “uredno” i sl. Te atribute dijete usvaja nesvjesno, a oni upravljanju ponašanjem poput naredbe ili instrukcije.

Površno dodjeljivanje etiketa bez nastojanja da se dijete stvarno razumije može dovesti do razvoja osobina koje nisu autentične djetetu.

Primjerice, roditelji neprestano hvale dijete za matematičke sposobnosti što ga potiče da zadrži nametnutu sliku o sebi te ulaže puno truda i sudjeluje na natjecanjima, proživljava visok stres koji to sve prati te konačno upisuje fakultet na koji su ga usmjerili roditelji, a pritom cijelo vrijeme zapostavlja neke svoje druge crte i sklonosti.

Izražavanje pretjerane pohvale i ponosa zbog dječjeg uspjeha, čak i kada se ne čini da dijete uživa u određenoj aktivnosti, suprotno uvriježenom mišljenju, ne pridonosi unutarnjoj motivaciji djeteta već zapravo djetetov uspjeh “pretvara” u uspjeh roditelja.

Dijete je sretno što je ugodilo roditelju, ali istovremeno počinje brinuti hoće li i u budućnosti dobivati istu razinu roditeljske pohvale i entuzijazma ako ne nastavi ispunjavati visoka roditeljska očekivanja.

U razrednom okruženju pohvale nastavnika pokazale su se povezanim s kraćom ustrajnošću u zadatku, većim oklijevanjem pri odgovaranju na pitanja, manjim brojem mogućih odgovora na pitanje i manjim očekivanjem uspjeha u teškim zadacima. To je razumljivo budući da su upravo pohvale sredstvo kojim se nameću visoka očekivanja i stvara nepotreban stres.

S druge strane, pohvala usmjerena na trud i zalaganje (“Stvarno si se puno trudila/trudio!“) potkrepljuje ulaganje napora, gledanje na izazovnu situaciju kao priliku za učenje i razvija uvjerenje da je uspjeh dostižan.

Učinak ohrabrenja

Transformiranje klasične verbalne pohvale u ohrabrenje koje nije vrijednosno prosuđujuće i predstavlja opis djetetovih psihičkih procesa koje izaziva neka aktivnost, rezultirat će drukčijim i povoljnijim razvojnim ishodima.

Kada roditelji pažljivo opažaju emocije koje u njihovoj djeci izaziva određena aktivnost i pokušavaju te osjećaje reflektirati djetetu kako bi mu pomogli razviti svijest o povezanosti njihovih misli, ponašanja i osjećaja, oni mu upućuju poruke ohrabrenja. Prepoznavanje kako je određena aktivnost ugodna ili poticajna za dijete i pokazivanje emocionalne usklađenosti s djetetom pojačava njegovu intrinzičnu motivaciju.

Primjerice, rečenica poput “Čini se da se svaki put jako veseliš ritmici!” prenosi dojam roditelja o djetetovim osjećajima, izražava njihovo prihvaćanje te povećava vjerojatnost da će dijete u odabranoj aktivnosti i ustrajati. Stoga je bolja od vrijednosne prosudbe u obliku pohvale “Odlična si plesačica!”

Na sličan način, izjava “Jako si ponosna na ono što si postigla! Predlažem da odemo i proslavimo to!” predlaže slavljenje dječjih osjećaja umjesto da nudi nagradu za uspjeh. Suprotno tome, izjava “Ovo je velika stvar; tvoj je tata jako ponosan na tebe! Sad ću ti kupiti novu opremu koju si htio!” fokusira se na zadovoljenje roditeljskih potreba i zarađivanje nagrade.

Priznanje izrečeno za angažman i trud koji dijete ulaže u aktivnost koju je samo odabralo jača djetetovu autonomiju jer se time izražava prihvaćanje djetetovih vlastitih odabira i ohrabruje ga se u njegovim postupcima i nastojanjima.

To ilustrira i poruka “Djeluješ mi vrlo zaokupljen ovim slagalicama i stvarno se trudiš složiti ih do kraja!” Ili “Marljivo si radila i na kraju si ostvarila svoj cilj!” Ili “Napravila si plan i sama osmislila kako ćeš ga provesti!”

Nadalje, ohrabrivanje djece u njihovim nastojanjima i pokušajima može ih navesti da uoče napredak koji su ostvarili kroz vrijeme bez potrebe da se uspoređuju s drugima. Socijalna usporedba može izazvati tjeskobu koja nepotrebno opterećuje dijete i tako zauzima dio njegovih kapaciteta koje bi se bolje iskoristilo kada bi se dijete u potpunosti moglo fokusirati na aktivnost i pritom u njoj uživati. Izjave poput “Ma pogledaj samo koliko si napredovala od zadnji put!” ili “Tvoji predmeti od plastelina svaki su put sve precizniji i detaljniji!” usmjeravaju djetetovu pažnju na njihov unutarnji proces i razvoj koji je iz tih procesa proizišao.

Osim toga, ohrabrenje pokazuje vjeru u djetetove sposobnosti i omogućuje djetetu da razvije povjerenje u samog sebe i prenese ga na veći broj svojih osobina i različite situacije. Internalizaciju povjerenja potiču rečenice poput “Uvjeren sam da ćeš to znati riješiti!” ili “Vjerujem da ćeš uspjeti to odraditi na svoj način!“

Isto tako, poruka ohrabrenja prenosi djetetu i to koliko roditelj ili skrbnik cijeni djetetov doprinos, trud ili pomoć. Primjerice, “Hvala ti puno na tvojoj pomoći!” ili “Oh, naveo si me da sagledam to na drugi način, jako zanimljivo, hvala ti na tome!“

Ohrabrenja koja ljudi čuju u djetinjstvu od značajnih osoba čine ih, kasnije u životu, manje ovisnima o prosudbama drugih, obično autoriteta te se više oslanjaju na vlastite vrijednosti i stavove. Češće ih pokreće unutarnja motivacija za stalnim napredovanjem, usavršavanjem i razvijanjem kreativnosti, a manje strah od neuspjeha, kritike ili lošeg statusa. Pritom postižu i veći osjećaj zadovoljstva zbog djelovanja u skladu s unutarnjim standardima.

Zaključak

Pružanje ohrabrenja kroz opisujuće poruke koje zrcale djetetove osjećaje prilikom bavljenja nekom aktivnošću, opisuju njihovu razinu udubljenosti ili angažmana u toj aktivnosti, prenose vjeru u njihove sposobnosti i uvažavanje njihovih nastojanja, proizlazi iz zdravog i poticajnog odnosa između djeteta i skrbnika koji je preduvjet za razvoj samopoštovanja i emocionalne otpornosti.

Izvor: Mira Đorđević / www.istrazime.com

Pročitajte i:

12 moćnih izraza koje koriste roditelji za lakši razgovor s djecom

Mentalno jaka djeca imaju roditelje koji odbijaju napraviti ovih 13 stvari

Dragi naši prijatelji,
 

Napišite nešto lijepo vezano za polazak djeteta u prvi razred; poželite svom prvašiću neku lijepu želju ili mu jednostavno čestitajte.

Tekst pošaljite na naš mail harfa@harfa.hr ili ga, ako je kratak, jednostavno napišite na zid naše Facebook stranice.

Mi ćemo oslikati vaš tekst i objaviti ga na našoj stranici. (Ako želite možete samo poslati fotografiju vašeg prvašića.)

Pozovite prijatelje da nam se pridruže na Facebook stranici Knjige koje vole djecu i da lajkaju vašu sliku ili fotografiju.  Knjigom Pođimo u zemlju mašte nagradit ćemo četiri prvašića koja budu imala najveći broj “lajkova”.

U nagradnoj igri mogu sudjelovati svi oni koji za nekog prvašića priželjkuju nagradu (roditelji, bake, djedovi, rodbina i prijatelji…). Učitelji i odgojitelji također, jer će im knjiga pomoći u radu sa prvašićima.
U nagradnoj igri mogu sudjelovati samo osobe koje imaju prebivalište na području Hrvatske.

Nagradna igra počinje 12. 9. 2011 i traje do 30.9.2011. godine.
 
 
SRETNO!

Od svih promjena s kojima smo suočeni zadnjih nekoliko tjedana, među onima koje najviše utječu na naš svakodnevni život svakako su on-line provođenje nastave i rad od doma za dio roditelja. Iako je ovo prilika za većinu ljudi da više vremena provedu sa svojim obiteljima, svjesni smo potencijalnih izazova koji se mogu javiti pri ovoj nagloj promjeni obiteljske svakodnevice, naročito ako kod kuće imate djecu mlađe dobi.

Ono što smatramo da je najvažnije za naglasiti te od najveće pomoći je uvođenje strukture i dnevnog rasporeda.

I djeci i odraslima potrebne su korisne aktivnosti koje će im okupirati pažnju te skrenuti misli sa svega što se događa oko nas. Budući da je zadnjih dana jedini način da ostvarujemo socijalne odnose onaj preko društvenih mreža te da su one ujedno najdostupniji način zabave, lako je upasti u zamku prekomjernog korištenja tehnologije za vrijeme izolacije. Ipak, kako odraslima, tako i djeci, potrebno je ograničiti vrijeme provedeno na društvenim mrežama stoga u nastavku donosimo neke ideje kako provoditi vrijeme s djecom kod kuće.

Prije svega, možete razgovarati s djecom i provjeriti što bi ona htjela raditi, naglasiti im da ste otvoreni za njihove prijedloge i potruditi se ostvariti što više njihovih prijedloga (ovdje ne preuzimamo odgovornost ako oni požele od kuće napraviti bazen, a vi im omogućite to; sigurnost provedbe njihovih ideja ostavljamo vama na procjenu).
 

Aktivnosti

• Uključiti dijete u kuhanje (ovisno o dobi djeteta):

o Možete napisati popis namirnica potrebnih za ručak te se igrati da su kuhinja i ostava trgovine pa ga poslati u „kupovinu“
o Raditi voćne ražnjiće (djeci će biti zabavno, a i možda lakše pojedu voće)
o Dovoljno je da paze na vrijeme koje treba proći (npr. za kuhanje tjestenine – važno je da osjete da doprinose)
o Napraviti najobičniju smjesu za kolačiće te ih pustiti da ih sami oblikuju

• Razmislite čime ste se vi zabavljali kada ste bili manji te podučite djecu igrama vaše mladosti (npr. križić kružić, država-grad-selo, „vješala“, pogodi tko/što itd.)

• Ako su djeca predškolske dobi i tek uče abecedu, možete napraviti Memory sa slovima abecede (izrežite 60 komada papira i napravite dva „seta“ tako da na svaki papirić napišete jedno slovo abecede) – možete započeti s manje slova, ovisno o dobi djeteta; kada vi ili dijete pronađete par papirića na kojima piše jedno slovo, morate na papir napisati riječ koju znate da počinje tim slovom (ovo može poslužiti i za učenje stranog jezika – npr. reći riječ koja počinje tim slovom)

• Uz pomoć kuhinjskih stolica, plahti i pokrivača napravite svoj šator u zatvorenom (možete ga iskoristiti za gledanje filma ili piknik sa sendvičima)

• Uvedite obiteljske rutine (za vrijeme zajedničkog objeda ili prije spavanja neka svatko navede najbolju stvar koja mu se danas dogodila ili jednu stvar koju bi volio sutra izvršiti); također možete planirati svoju prvu avanturu nakon prolaska ovog perioda izolacije (izlet, putovanje, druženje s obitelji i prijateljima)

• Igrajte pantomime sa životinjama (ako djeca znaju čitati i pisati, neka svatko napiše po nekoliko životinja te izvlačite, ako ne, možete staviti u veliku vreću plišane igračke pa izvlačiti da drugi igrači ne vide)

• Uvedite vrijeme u danu za tjelovježbu, pokušajte uključiti sve članove obitelji (ovisno o prostoru, dobi i interesima djeteta to može biti gimnastika, ples, boks, yoga); ako dijete inače nešto trenira možete njega zamoliti da jedan dan vodi vježbe razgibavanja ili trening

• Pokušajte se s drugim roditeljima dogovoriti za igranje s drugom djecom preko neke od mreža koje vam omogućuju video pozive.

Jasno je da ove aktivnosti ovise o vremenu koje imate na raspolaganju i roditelji koji rade od kuće neće imati tu slobodu organizirati duge i zahtjevne igre, ali nešto od navedenog će se sigurno uklopiti u vaš raspored. Važno je odrediti vrijeme u danu koje ćete posvetiti isključivo djetetu. Na tom tragu, imajte na umu da tijekom ovog vremena ne trebate biti 24-satni zabavljači svoje djece. Pobrinite se da su im dostupni različiti izvori zabave i potaknite ih da ne traže zabavu samo preko računala ili mobitela. U redu je da osjete dosadu jer ih ona može potaknuti da sami osmisle aktivnosti za sebe, a i za cijelu obitelj.

Preneseno s Društva za psihološku pomoć

Prenosimo razgovor koji je s 24 sata vodio dr. Ranko Rajović, stručnjak za odgoj djece. U 24 pitanja otkrio im je koji savjet je dobio od svojih roditelja, ali i koje su najvažnije riječi koje djeca trebaju naučiti.

Najbolji savjet koji sam dobio od roditelja je da se igram koliko hoću, rekao je doktor Ranko Rajović. To je pravo djetinjstvo, dodaje. Rajović je liječnik iz Novog Sada i autor NTC programa učenja. 

Dr. Rajović govori o tome koja je razlika između djece nekad i sad, s koliko godina bi svojoj djeci najranije dozvolio mobitel, zašto su djeca danas zarobljena u virtualnom svijetu, koji je najčešći problem današnjih roditelja, trebamo li mijenjati metodologiju učenja, a odgovara i na mnoga druga pitanja.

Roditelji nikako ne bi trebali djeci pisati domaću zadaću. To je najgora usluga koju im mogu učiniti, objašnjava. Osim toga, roditelji koji su previše zaštitnički nastrojeni svojoj djeci ne čine uslugu.
– Ne daju djeci da se penju i skaču da se ne bi ozlijedili, a najbolje igre za razvoj pokreta i mozga su upravo takve.

Pogledajte video

Ovdje pročitajte izvorni tekst 24 sata

Dr. Rajović uskoro u Zagrebu!

Vezana literatura:

Nisam toliko udaljena od stvarnog svijeta da mislim da sam savršena majka. Znam da nisam, ali svim se silama trudim odgajati djecu na način koji stvara kreativnu, sigurnu i toplu okolinu. Riječi su jedan od najmoćnijih alata za stvaranje ili rušenje mirnog doma. Ah, ta snaga riječi!
 

Znam da riječi „nemoj plakati” mogu biti emocionalno štetne za djecu. Ipak, jednoga dana, kad sam potpuno izgubila strpljenje, čula sam se kako izgovaram te riječi bez puno suosjećanja. Moje je dijete bilo uznemireno zbog nečega što sam smatrala trivijalnim. Riječi „ne plači” samo su mi izletjele iz usta.

„I veliki dečki plaču!” mudro je progovorio kroz suze. Da, sine moj. I dječaci plaču, i trebali bi. (I ovdje zaista mislim na plakanje, ne cviljenje. Nitko ne želi slušati cvilež u svojoj kući.) Još jednom, možemo se okrenuti znanosti kako bismo razjasnili često feminiziranu temu – plakanje. Pokazalo se da je to i više od pukog manipulativnog sredstva koje koristimo kako bismo natjerali vodu na svoj mlin. 

Zašto je plakanje dobro za zdravlje

Emocionalni plač (za razliku od suza zbog vjetra ili rezanja luka) tijelu omogućava da na zdrav način obradi intenzivan stres i/ili emocije. Istraživači su otkrili da se kemijski sastav tih suza razlikuje od neemocionalnih suza.

Emocionalne suze zapravo sadrže:

• hormon stresa (jedan od njih je kortizol)
• prolaktin
• prirodni lijek protiv bolova (leucin-enkefalin)
• mangan, koji je prirodni regulator raspoloženja.

Taj kemijski sastav pravih suza zapravo objašnjava zašto se nakon dobrog plača osjećate bolje. Budući da tijelo otpušta hormon stresa, mentalno se stanje poboljšava, a osoba koja plače osjeća olakšanje. Kad dječacima kažemo da ne plaču, prekidamo njihov zdravi način obrade emocija. Kako se hormoni stresa nakupljaju bez oslobađanja, nastaje temelj za bijes, ljutnju i depresiju.

Osim toga, kad dječacima govorimo da ne plaču, samo dodatno naglašavamo rodne stereotipe.

Budi muško. Nemoj plakati poput curice. Nemoj biti papak. Samo cure plaču. Samo bebe plaču.

Istraživanje o kemijskom sastavu suza kaže da emocionalne suze nose hormone stresa iz tijela – bilo da se radi o muškarcima ili ženama. To znači da plakanje nije svojstveno samo ženama; plakati je ljudski.
 

Kad dječacima kažemo da ne plaču, postoje dvije posljedice:

• Dječacima namećemo stereotip zbog kojeg se prisilno udaljavaju od svih emocija koje se ne smatraju muškima.
• Svaka djevojka koja plače postaje inferiorna.

Ali plakanje nije samo za djevojke, već za sve ljude. Ono predstavlja sigurnosnu mrežu koja nam pomaže obraditi emocije prije nego što nam kap prelije čašu. Naučite svoje sinove plakati, naučite ih kako obraditi svoje emocije. Ma neka nauče barem nešto o emocijama! Govorite kćerima o empatiji, naučite ih kako utješiti dječaka koji plače, naučite ih da se nikada ne rugaju dječaku (ili muškarcu) koji plače.
 

Plakanje pomaže zacijeliti rane

Certificirani savjetnik za veze Chris Armstrong naglašava važnost plakanja kao dijela procesa ozdravljenja.

Armstrong tvrdi: „Plakanje je ispušni ventil koji je manje štetan od izolacije, bijesa ili pasivne agresivnosti. To je mehanizam za trenutačno olakšanje koji omogućava brži početak procesa ozdravljenja. Kad muškarci žele plakati, ali ne plaču, oni jednostavno mijenjaju taj čin za nešto drugo. Tada sve što je uzrokovalo tu emociju postaje još teže. Bez obzira na to pokušava li se dječak oporaviti od silnih emocija nakon naporna dana na igralištu ili muškarac plače nakon prekida, suze mogu djelovati prilično terapeutski.”
 

Plakanje pomaže spriječiti mentalne poremećaje

Iako se prednosti plakanja na prvi pogled mogu činiti zabrinjavajuće, profesor William Pollack s Harvarda predstavio je svoje istraživanje na konferenciji o prevenciji nasilja nad mladima koju je organizirala Njujorška akademija znanosti. Pollack je držao predavanje u kojem je istaknuo da su bijes i prekid veze kod dječaka osnovni razlozi za sve češću dijagnozu ADHD-a i depresije.

Ona ideja da bi dječaci (prerano) trebali postati „čvrsti i neovisni” često stvara emocionalne zapreke, što može dovesti do depresije, ljutnje i bijesa. Rješenje? Naučite svoje dječake kako se nositi s emocijama i kako plakati. Dječaci ne trebaju „očvrsnuti”. Ne moraju svoje emocije gurati pod tepih.

A onima koji se boje da će se agonija nastaviti kažem: Proživljavanje emocija ne stvara krhku i osjetljivu generaciju. Upravo se po tome ljudi razlikuju od ostatka životinjskog carstva. Kad prihvatimo svoje emocije i naučimo ih regulirati, život postaje posebno lijep. Dakle, sljedeći put kad vaš dječak zaplače, zastanite i oduprite se porivu da izgovorite one riječi – nemoj plakati.
 

Napisala: Kathryn Trudeau

Uz pomoć Harfinih izdanja koja su na popustu tijekom Tjedna psihologije, jačajte svoju emocionalnu inteligenciju i pomozite djetetu razvijati njegovu.

Japanci su poznati po inteligenciji, dobrom zdravlju i pristojnosti. Ali, zašto je ta nacija toliko jedinstvena i drugačija od ostatka svijeta? Mislimo da smo našli odgovor: imaju nevjerojatno dobar edukacijski sustav!

1. Najprije manire, a onda znanje

U japanskim školama učenici ne polažu nikakve testove sve dok ne dođu do četvrtog razreda (u dobi od 10 godina). Pišu samo manje testove. Vjeruje se da u prve tri godine škole cilj nije procjenjivati znanje ili učenje djeteta, nego utemeljiti dobre manire i razviti mu karakter.

Djecu se poučava poštovanju prema drugima i kako da budu nježni prema životinjama i prirodi. Također uče kako biti velikodušna, osjećajna i empatična. Osim toga, djecu se poučava kvalitetama poput hrabrosti i odlučnosti, samokontrole i pravednosti.

2.  Akademska godina započinje 1. travnja

Dok većina škola i sveučilišta u svijetu počinje svoje akademske godine u rujnu ili listopadu, u Japanu školska godina počinje u travnju.

Prvi dan škole često se podudara s jednim od najljepših prirodnih fenomena – cvjetanjem trešanja.

Akademska godina je podijeljena u 3 tromjesečja:

travanj – 20. srpnja
rujan – 26. prosinca
7. siječnja – 25. ožujka.

Japanski učenici imaju 6 tjedana praznika ljeti i pauzu od dva tjedna zimi i na proljeće.

3.  Većina japanskih škola ne zapošljava domare ili čistače – učenici sami čiste svoju školu

U japanskim školama učenici moraju sami očistiti učionice, restorane, čak i zahode. Pri čišćenju učenici su podijeljeni u male grupe, a dodjeljuju im se zadaci koji se izmjenjuju tijekom godine. Japanski edukacijski sustav vjeruje da će ih navika da počiste za sobom naučiti učenike da rade u timu te da pomognu jedni drugima.

Osim toga, činjenica da provode vlastito vrijeme i trud čisteći pomaže djeci da poštuju svoj rad i rad drugih.

4.  U japanskim školama školski ručak je osiguran putem standardiziranog jelovnika i jede se u učionici

Japanski edukacijski sustav daje sve od sebe kako bi osigurao da učenici jedu zdrave i uravnotežene obroke.

U javnim osnovnim i srednjim školama ručak se učenicima priprema u skladu sa standardiziranim jelovnikom koji su razvili ne samo kvalificirani kuhari, nego i zdravstveni radnici. Svi učenici jedu u učionicama zajedno s nastavnikom. To pomaže izgraditi pozitivne odnose učitelja i učenika.

5.  Radionice koje se održavaju nakon nastave vrlo su popularne u Japanu

Da bi mogli upisati dobru srednju školu, većina japanskih učenika ide i u "pripremne škole" ili pohađa privatne radionice.

Satovi se u tim školama održavaju navečer. Vidjeti mnoštvo male djece kako se vraćaju s tečajeva kasno navečer česta je pojava u Japanu. Japanski učenici imaju osmosatni školski dan, ali uz to uče čak i tijekom praznika i vikendima. Stoga nije čudno da učenici u toj zemlji gotovo nikad ne ponavljaju razrede u osnovnoj ili srednjoj školi.

6.  Osim tradicionalnih predmeta, japanski učenici uče kaligrafiju i poeziju

Japanska kaligrafija, ili shodo, umjetnost je pisanja hijeroglifa na rižinom papiru. Japancima je shodo umjetnost ništa manje popularna od tradicionalnog slikarstva. S druge strane, haiku je oblik poezije koji koristi jednostavne izraze za prenošenje dubokih emocija čitateljima. Shodo i haiku uče djecu da poštuju svoju kulturu i višestoljetnu tradiciju.

7.  Gotovo svi učenici moraju nositi školske odore

Gotovo sve srednje škole zahtijevaju od učenika da nose školske odore. Dok neke škole imaju vlastite, tradicionalna japanska školska odora sastoji se od vojnog stila za dječake i mornarskog odijela za djevojčice.

Namjena je odora da se ukinu društvene barijere među učenicima i potakne radno raspoloženje. Osim toga, nošenje školskih odora pomaže promovirati osjećaj zajedništva među djecom.

8.  Stopa pohađanja nastave u Japanu je oko 99,99 posto

Vjerojatno je svatko od nas barem jednom izostao iz škole. No, japanski učenici ne "markiraju", niti kasne u školu.

Štoviše, oko 91 posto učenika u Japanu kaže da nije nikad, ili samo na nekim satovima, ignoriralo ono što učitelj govori.

Koliko se drugih zemalja može pohvaliti takvim statistikama?

9.  Jedan jedini testi odlučuje o budućnosti učenika

Na kraju srednje škole japanski učenici pišu vrlo važan test koji odlučuje o njihovoj budućnosti.

Učenik može izabrati samo jedan fakultet koji bi želio upisati, a on zahtijeva određeni broj bodova. Ako ga učenik ne dostigne, vjerojatno neće studirati. Konkurencija je vrlo jaka – samo 76 posto onih koji završe srednju školu nastavlja obrazovanje. Stoga nije čudno što je vrijeme pripreme za više obrazovanje nazvano „ispitnim paklom“.

10.  Fakultetske godine su najbolji praznici u životu

Nakon što prođu kroz „ispitni pakao“ japanski učenici obično uzimaju kratku pauzu.

U toj zemlji fakultetske godine obično se smatraju najboljim godinama u životu.

Japanci ponekad taj period nazivaju "odmorom" prije posla.

Preneseno sa Školskog portala

Španjolca Pabla Pinedu smatraju osobom s posebnim potrebama – a on je prvi Europljanin s Downovim sindromom koji ima fakultetsku diplomu. Pablo Pineda rođen je s Downovim sindromom. U njegovu genetskom naslijeđu kromosom 21 nije, kako je to uobičajeno, dvostruk, već trostruk.

Djeca s Downovim sindromom, kaže prognoza pri njihovu rođenju, cijeloga života neće moći nadići psihičku razinu četverogodišnjaka. „Jednostavno nam ne daju priliku“, žali se Pineda, „i u udžbenicima naš je životni put opisan kao slijepa ulica.“ Usprkos svemu Pineda je pronašao izlaz i već godinama živi posve drukčije od takvih prognoza. On je naime prvi Europljanin s Downovim sindromom koji je završio studij pedagogije, a nakon te prve diplome namjerava u prosincu steći i diplomu iz psihopedagogije.

Dok je bio dijete, Pablo dugo vremena nije ni naslućivao da nešto s njim nije u redu. Dok je išao u prvi razred, jednom su ga pozvali u zbornicu. Ondje mu se jedan ljubazni muškarac s bradom predstavio kao gospodin Miguel i upitao ga zna li on uopće da ima Downov sindrom. „Naravno“, odgovorio je Pablo, iako zapravo nije imao pojma o čemu to govori taj nepoznati gospodin.

„Imao sam sreću jer me roditelji, a tako i okolina, nikada nisu doživljavali kao bolesno dijete. Također sam imao sreću jer sam naišao na učitelje koji su me jednostavno iskreno voljeli“ rekao je Pineda.

Danas 88% djece s Downovim sindromom u Španjolskoj ide u redovne škole upravo zahvaljujući Pablu.

Razumljivo je da je roditeljima sada posebno teško i da roditeljstvo u situaciji karantene, online nastave, nemogućnosti izlaska djece (koja imaju prirodnu potrebu za kretanjem) iz kuće, samoizolacije, moguće bolesti, kraha gospodarstva, gubitka prihoda, nesigurnosti radnog mjeta, financijskih problema… postaje puno teže i donosi nove izazove s kojima se nikome nije lako nositi. I za roditelje i za djecu dom i obitelj bi trebali biti mjesto povezanosti, bliskosti, mira, pripadanja, sigurnosti, a ovo je situacija kada svi osjećamo strah, anksioznost, bespomoćnost, neizvjesnost.
Pri tome neke su obitelji uslijed potresa u Zagrebu ostale i fizički bez doma ili oštećenih domova. Rad od kuće, zatvaranje škola i vrtića, odnosno ograničavanje kretanja, ometaju svakodnevne obiteljske rutine koje nam daju okvir unutar kojeg smo razvijali roditeljske vještine – među njima i prihvatljive načine postavljanja granica i odgoja djece.

Stručnjaci širom svijeta u ovom periodu koronakrize upozoravaju kako je sasvim u redu osjećati se frustirano zbog otežanog discipliniranja djece u ovim uvjetima, ali bez obzira na izvanrednost situacije niti sad, kao niti inače, nije prihvatljivo fizički kažnjavati niti vrijeđati djecu. O toj novoj obiteljskoj stvarnosti već se rade znanstvena istraživanja te su objavljeni već neki rezultati.
 

Tako je primjerice istraživanje Sveučilišta u Michiganu na uzorku od 562 roditelja pokazalo kako se više od polovice roditelja izjašnjava da ih samoizolacija i financijske brige ometaju u brizi za djecu i roditeljstvu: 61% roditelja iznosi da se deralo ili podizalo ton na svoju djecu barem jednom od kad su nametnute mjere samoizolacije; 1 od 6 roditelja navodi kako je u navedenom periodu udario dijete po guzi ili ošamario; 11% je navedeno učinilo više od jednom (Lee i Ward, 2020).

Ranija istraživanja govore u prilog tome kako fizičko kažnjavanje i podizanje glasa ne mijenjaju značajno ponašanje djece i mladih nego mogu dovesti čak i do pogoršanja ponašanja za koje dijete biva kažnjeno (Gershoff, Lansford, Sexton, Davis-Kean i Sameroff, 2012; Altschul, Lee i Gershoff, 2016; Gershoff i Grogan-Kaylor, 2016). Premda djeci i mladima ukidanje fizičkih odlazaka u školu može predstavljati određenu radost, s druge strane valja napomenuti kako oni nemogućnost druženja s vršnjacima iz škole i prijateljima mogu samo po sebi doživljavati kao kaznu. Mlađa djeca, do 7. godina imaju tzv. magijsko mišljenje kad smatraju da su oni odgovorni za sve što se jest i nije dogodilo i da svojim ponašanjem mogu utjecati da se situacija pogorša ili poboljša, pa tako mogu smatrati da su oni krivi i odgovorni za svoj neodlazak u vrtić pa čak i za cjelokupnu zdravstvenu krizu (Brashier i Multhaup, 2017).

Umjesto da im dodatno otežavamo vikanjem i korištenjem tjelesne kazne ili bilo kojeg drugog oblika neprimjerenog kažnjavanja odlučimo da više nikada nećemo podići niti glas niti ruku na dijete.
 

Istraživanja i praksa naglašavaju važnost uvođenja posljedica za poželjna i nepoželjna ponašanja kod djeteta (Sege i Siegel, 2018). Takav način discipliniranja pokazao se značajno efikasnijim od vikanja i tjelesnog kažnjavanja djece. UNICEF (2020) navodi kako uvođenjem posljedica učimo djecu odgovornosti, a mogu biti i temelj za postavljanje i održavanje granica. Uz to, uvođenje posljedica za određena ponašanja uči djecu odgovornosti za ono što čine. Dajmo djeci mogućnost izbora ponašanja prije no što će uslijediti posljedice i pokušajmo prilikom verbaliziranja uputa ostati mirni jer ćemo im time pokazati da smo sigurni u sebe, ali i da nam je stalo do njih.

Ako uskratimo djeci neku privilegiju kao posljedicu nepoželjnog ponašanja (npr. neki kratki period ne može koristiti mobitel zbog toga što nije pospemio sobu), važno je da im nakon isteka ukinute privilegije ponudimo priliku da kroz određeni zadatak učine nešto pozitivno za što ćemo ih moći nagraditi. Već dugo se zna da je nagrada vrlo moćno sredstvo kojim potičemo djecu na poželjno ponašanje. Odgovorno tvrdim da će dijete puno prije nešto učiniti kako bi udovoljilo roditeljima i kako bi ga roditelji pohvalili nego što nešto neće učiniti zbog straha od kazne. Kad govorimo o discipliniranju ne mislimo pritom na kažnjavanje nego na vodstvo kroz odgoj. Djeca imaju pravo na vodstvo i postavljanje granica jednako kao što imaju pravo na odgoj bez batina. Granicama, između ostalog, pokazujemo da nam je do njih stalo. No, granice nećemo postavljati u atmosferi straha od batina nego u atmosferi prihvaćanja i sigurnosti, što ne znači da ne moraju biti jasne i čvrste.

Telep (2019) napominje određene praktične smjernice u razlikovanju efikasnog discipliniranja od fizičkog kažnjavanja kod djece i mladih: 

Dosljednim učenjem djece o posljedicama njihovog ponašanja bez uvođenja fizičkog kažnjavanja pokazujemo djeci vlastitu emocionalnu stabilnost kojoj i njih učimo.

Dokazano je kako se djeca emocionalno podržavajućih roditelja koja nisu doživljavala neadekvatne roditeljske postupke lakše nose kasnije u životu sa stresnim situacijama i frustracijom (Guo, Mrug i Knight, 2017) i pokazuju veću sposobnost izražavanja i prepoznavanja (naročito ugodnih) emocija (Koizumi i Takagishi, 2014).

U posljednje vrijeme možda više no ikad roditelji žele znati kako im se djeca osjećaju, a nisu niti svjesni koliko ih svojim primjerom mogu kočiti u prepoznavanju i pokazivanju emocija (Dalton i sur., 2019). S obzirom da mnogi roditelji u ovom trenutku prolaze kroz stresan period i doživljavaju »lavinu« emocija, važno je da, uz djecu, paze i na sebe, da daju sebi vremena da prihvate vlastite emocije, bile one ugodne ili neugodne. Time će pružiti kvalitetniju podršku svojoj djeci i biti spremniji djecu podržati da im ona iskažu i pokažu svoje osjećaje. Na taj način brinući o sebi i svojim emocijama roditelji i pomažu sebi i poboljšavaju svoje roditeljske kapacitete, prevenirajući nakupljanje neugodnih emocija koje mogu dovesti do sukoba, vikanja ili tjelesnog kažnjavanja djece.

Vrijeme samoizolacija je prilika da dio vremena posvetimo stvaranju povjerenja između djece i nas roditelja, da s njima razgovaramo, igramo se, pokažemo interes za njihove online aktivnosti, za njihove prijatelje, posebne interese, osjećaje i razmišljanja… Na taj način djeca dobivaju poruku: »Važna/važan si mi. Vjerujem tebi i vjerujem u tebe. Zanima me što misliš i osjećaš« čime se gradi povjerenje između djece i roditelja. To će i nama i njima biti posebno važno u tinejdžerskoj i adolescentnoj dobi, kada je uprkos tome što će biti okrenuti vršnjacima i njihovim vrijednostima važno da obitelj, obiteljske vrijednosti i njihovo povjeravanje nama kao roditeljima ostane dio njihovog odnosa prema nama.

Samoizolacija treba biti sigurno mjesto i utočište od vanjske ugroze koronvirusa, a nikako dodatan izvor straha i nesigurnosti za djecu. Ohrabrivanjem i nagrađivanjem poželjnih ponašanja, poticanjem na iskazivanje emocija, priznavanjem vlastitih emocija bile one ugodne ili neugodne i podrškom koju ćemo pružiti ne samo djeci nego i sebi kao roditeljima, gradimo čvrst temelj odlučnosti da ćemo i u napetim situacijama kada djeca testiraju naše granice jasno pokazati da batini nije mjesto nigdje u našim životima, pa niti u samoizolaciji!
 

Slika 1. Pozitivno roditeljstvo za vrijeme zdravstvene krize

Preneseno s Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba