Ovo je vrijeme kada djeca u potpunosti zaborave na školu, odbace udžbenike i puste "mozak na pašu". Misli se samo na igru, dvorišta, kompjuter i razno razne aktivnosti kojima dijete popuni dan, a roditelji kao roditelji, ne bi htjeli da im djeca zaborave čitati, pisati, množiti, dijeliti. Pitali smo psihologinju Maju Pivčević za savjet, učiti ili ne?

"Mislim da je važno preko ljeta dobro se odmoriti, i roditelj i djeca. Učiti trebaju oni koji trebaju iz nekog posebnog razloga. Možda se može pred kraj ljeta malo ponoviti gradivo. Možda se može uzeti neka dobra knjiga, a dijete će najčešće ‘kopirati’ roditelje. Na taj način ga možete potaknuti da vježba čitanje",  kazala je Maja Pivčević.

Ljeto nije samo dobrodošli odmor od škole i nego i prilika za druženje u obitelji. Psihologinja Maja Pivčević je također je naglasila kako roditelji mogu predložiti djeci da sami osmisle nekakve igre ili aktivnosti u svrhu međusobnog druženja i zabave. Tako se npr. mogu organizirati obiteljska natjecanja u plesanju, pjevanju ili pantomimi pa čak i mini-olimpijske igre u krugu obitelji ili prijatelja, na livadi, plaži i sve na kraju proslaviti simboličkom nagradom ili roštiljem.
 

Evo kako još možete malo vježbati s djetetom, a da mu ne uništite ljeto, kako to oni vole reći. 

Igra za putovanje – pamćenje registarskih tablica. Dok putujete, neka djeca proučavaju registracijske pločice automobila ispred vas. Neka preslože brojeve na pločici tako da dobiju najveći mogući troznamenkasti broj. Onaj tko složi najveći broj pobjeđuje. Potom mogu tražiti najmanji broj, itd.

Na slovo, na slovo – Zadajte jedno slovo i nabrajajte sve što u svom okruženju vidite, a da počinje zadanim slovom.

Sakupljanje kamenčića ili drugih predmeta iz prirode – Dijete prikuplja kamenčiće zaimljivih oblika, školjke, i sl. Može ih razvrstavati po veličini, boji i obliku, uspoređivati, brojati.

Roditelji obično tijekom ljeta provedu dva do tri tjedna godišnjeg odmora zajedno s djecom, no ostatak djeca provode kod baka i djedova ili su čak prepuštena sebi, televizoru, računalu ili ulici.

"Važno je baviti se što više fizičkom aktivnošću jer na taj način se stimulira rast i grananje moždanih stanica što je indirektno povezano s učenjem i mogućnošću usvajanja znanja. Naglasila bi roditeljima da što manje dozvoljavaju djeci pasivno sjedenje tj. da sjede pred TV-om, kompjutorima i tabletima te da ih potiču na fizičku aktivnost, da izlaze vani, u prirodu. Takva djeca su i zdravija, manje su pretila i boljeg imuniteta",  kaže Maja Pivčević.

Preneseno s Radio Dalmacije

Nepovoljni uvjeti odrastanja

Ako dijete živi s ljutitim, agresivnim ljudima, sklonim vikanju, izljevima bijesa, smijanju dječjim frustracijama i sl., u njegovu mozgu uspostavit će se veze među onim područjima koje će mu pomoći da bude vrlo budno i oprezno te stalno traži znakove tuđe ljutnje i agresivnosti. Isto tako, i sâmo će naučiti reagirati agresivno u konfliktnim situacijama. To je način na koji se određena ponašanja i doživljavanja prenose s jedne generacije na drugu. Drugim riječima, dijete agresivnog roditelja očekivat će agresiju od drugih ljudi, a na doživljenu agresiju, stvarnu ili samo pretpostavljenu, odgovorit će agresijom.

Biološku podlogu opisanog ponašanja čine dva puta prijenosa biokemijskih tvari u mozgu. Jedan je odgovoran za reagiranje u stresnim situacijama, a drugi za samoumirivanje.

U ranom djetinjstvu sustav odgovaranja na stres nije dovoljno razvijen te su bebe i mala djeca vrlo ranjiva i lako se uznemire. Djeca postaju preplavljena hormonom stresa (kortizolom) kada se ne osjećaju sigurno. To je obično u situacijama kada su odvojena od roditelja ili druge osobe koja za njih brine, kada te osobe na njih viču, prijete im, grube su, ponižavaju ih, ismijavaju njihove probleme, ignoriraju njihove zahtjeve, ne rješavaju njihove frustracije u svakodnevnim aktivnostima (hranjenje, odijevanje, igra, odnosi s drugom djecom), fizički ih ozljeđuju i sl.
Ukoliko su često izložena takvim ponašanjima, biološki mehanizam u mozgu prilagodi se danim uvjetima te razina hormona stresa postaje trajno povišena ili snižena, što je povezano s problemima u ponašanju. Odrasla osoba s tako oštećenim sustavom odgovora na stres lakše se uznemiri i pobudi odnosno postaje osjetljivija. Tada često pribjegava ublažavanju svoje situacije pomoću droga i alkohola, impulzivnim reagiranjem i sl. Osim toga, previsoka količina hormona stresa u organizmu ima i druge negativne učinke. Narušava rad imunološkog sustava te je povezana sa zdravstvenim problemima (srčani problemi, pretilost i dr.). K tome, visoka količina kortizola oštećuje i dovodi do odumiranja stanica u različitim dijelovima mozga, što je naročito štetno tijekom prvih godina života, kada se mozak najintenzivnije razvija, a u konačnici remeti i rad drugih sustava mozga, npr. sustava samoumirivanja.

Sustav samoumirivanja ima funkciju ublažavanja pobuđenosti u neugodnoj situaciji. Dok roditelj umiruje dijete držanjem, maženjem, nježnim glasom i sl., u mozgu djeteta luče se biokemijske tvari (endorfini, oksitocin i serotonin) koje dovode do osjećaja smirenosti, sigurnosti i zaštićenosti u odnosu s drugim ljudima. Ukoliko ovaj sustav ne radi djelotvorno, dijete može izrasti u osobu koja teško ostaje smirena u stresnim situacijama, odnosno koja je sklona izljevima ljutnje i agresivnom ponašanju.

Neravnoteža biokemijskih tvari u mozgu stvara predispoziciju za psihičke smetnje koje ne moraju odmah biti vidljive, već se mogu pojaviti i desetljećima kasnije. Te smetnje mogu varirati od tjeskobe, problema sa spavanjem i visokog rizika za razvoj posttraumatskog stresnog poremećaja, ukoliko je osoba izložena traumatskom događaju, do poremećaja ličnosti (npr. antisocijalnog i graničnog), socijalne fobije i sl.

Tako su, na primjer, djeca čiji su roditelji grubi i agresivni ili im tijekom ranog djetinjstva ne pomažu razriješiti svakodnevne frustracije i uznemirenosti te razvijati samokontrolu, često sklona razviti antisocijalni poremećaj ličnosti. Jedno je istraživanje pokazalo da je na temelju nedostatka tople, emocionalne povezanosti između roditelja i djeteta u dobi od 2 godine bilo moguće predvidjeti nemogućnost samokontrole djeteta i kasnije antisocijalne smetnje u ponašanju.

Dakle, ukoliko je dijete u stanjima visoke uznemirenosti i pobuđenosti često prepušteno sâmo sebi, mozak se ne razvija na optimalan način. Putem tako izmijenjene građe mozga, ta se učestala stanja prevode u trajne karakteristike osobe, odnosno u njezin stil nošenja s uznemirujućim situacijama (Schore, 2001.). Drugim riječima, bez toplih i suosjećajnih ranih odnosa s drugim ljudima, posebice s roditeljima, čovjekov se mozak najvjerojatnije neće adekvatno razviti, odnosno neće ostvariti sve svoje biološke potencijale.

 Izvor: Mirna Đorđević /www.istrazime.com

Stanke za mozak i vježbe fokusirane pažnje pomažu djeci da se opuste i pripreme za učenje

Pauze od razmišljanja, tzv. stanke za mozak – kratke neakademske stanke čija je svrha pomoći učenicima da se pripreme za učenje ili se iznova usmjere na određeni zadatak i vježbe fokusirane pažnje u kojima učenici usmjeravaju pažnju na zadanu aktivnost, osjećaj, događaj, donose brojne dobrobiti djeci koja ih prakticiraju jer pomažu mozgu rasteretiti se i pripremiti se na učenje.

Stanke za mozak kreiraju stanje opuštene budnosti dok vježbe fokusirane pažnje pomažu usporiti i usredotočiti se na poticaj, poboljšavajući svoje izvršne funkcije održavanja pažnje i emocionalne regulacije. Ovim se praksama disciplina vježba proaktivno, prije nego što nastanu bilo kakvi problemi.

Vježbe koje slijede jednako funkcioniraju kod učenika nižih i viših razreda osnovne škole, ali i kod starijih. Možete ih prakticirati kod kuće, kad dijete treba savladati veću količinu gradiva ili ima puno domaće zadaće, ali i u razredu.

STANKE ZA MOZAK

Guljenje mandarine

Dajte djetetu mandarinu. Za početak, neka pogodi što će raditi s njom sljedećih nekoliko minuta, prije nego je pojede. Možete pitati i podsjeća li ga mandarina na ljudski mozak, na koji način?
Zatražite da drži mandarinu iza leđa, ili da zatvori oči, pa neka je tako pokuša oguliti, a da ostane cijela (za stariju djecu, iza leđa, mlađu, sa zatvorenim očima).

Je li bilo lagano? Teško? Teže nego je dijete očekivalo? Koliko brzo je dijete ogulilo mandarinu? Dok dijete jede mandarinu, razgovarajte o mirisu, teksturi, osjećajima i možda ponekom potaknutom sjećanju.  Ova aktivnost otpušta stres, pomaže koncentraciji i stvara ugodu (mirisi).
 

Zrcalne slike (igra u paru)

Sjedite nasuprot djetetu. Na komadu papira, dijete crta sliku koja ima nekakvu vezu s predmetom koji će učiti nakon aktivnosti ili iz kojeg ima zadaću. Pokušavate precrtati sliku i pogoditi što slika predstavlja. Nakon toga zamijenite uloge. Ova aktivnost opušta stres i pomaže koordinaciju ruke i oka.

Ova aktivnost je zanimljivija kad se radi u razredu, s po dvoje učenika u paru.
 

Lijevanje vode

Dajte djetetu dvije male papirnate ili plastične čaše, a jednu napunite vodom. Neka dijete vježba izlijevati vodu iz jedne čaše u drugu i samo pronađe ritam lijevanja tekućine. Nakon nekoliko pokušaja, neka proba lijevati vodu, polako i oprezno, sa zatvorenim očima. Za tridesetak sekunda neka samo pogleda koliko mu je uspjelo preliti iz čaše u čašu bez prolijevanja. Ova vježba djeluje opuštajuće i pomaže koordinaciju pokreta.
 

Plaženje jezika

 Uz pomoć papirnate maramice, neka dijete proba isplaziti jezik najdalje što može. Ova aktivnost opušta grlo, nepce, vrat i moždano deblo. Razmislite čime biste ovu "vježbu" mogli učiniti još zabavnijom.
 

Pjevušenje

Brojni su načini kako od pjevušenja učiniti korisnu pauzu. Dijete može odabrati jednu riječ koju će pjevušiti, jedna osoba može "zadati melodiju ili riječi" koju onda dijete (ili više djece, ako se radi u razredu) ponavlja. Uz odabranu melodiju pjevušenja, mogu se uključiti pokreti ruku i nogu u ritmu pjesme.

Ova aktivnost otpušta stres i blokade.
 

Šaranje s obje ruke

Neka dijete drži flomastere različite boje, u svakoj ruci po jedan i šara istovremeno s obje ruke po papiru, u ritmu glazbe jedno30 sekundi. nakon toga, neka promotri crtež i proba prepoznati na njemu likove ili ukazati na čudne šare koje su proizašle iz šaranja.
 

Pisanje

Neka dijete odabere riječ po izboru i napiše je nekoliko puta dominantnom rukom. Nakon toga, neka je ponovo napiše drugom rukom.
neka opiše kako se osjećalo, na koji način je osjećalo težinu kod pisanja i kakve je osjećaje imalo u mozgu dok je pisalo nedominantnom rukom.

VJEŽBE FOKUSIRANE PAŽNJE

Disanje

Neka dijete duboko udahne, dižući obje ruke u zrak iznad glave i zadrži dah četiri sekunde.  Dok izdiše, neka polako spusti ruke iza vrata i nježno masira svoj vrat.  Udah i izdah ponavlja nekoliko puta, po želji, sve dok ne osjeti opuštanje i smirenje.
 

Ocrtavanje obrisa ruke

Flomasterom ili bojicom, dijete ocrtava trag svoje ruke po papiru, ne dižući flomaster s papira. Ponavlja onoliko puta koliko je potrebno da osjeti smirenje. Dok ocrtava ruku, dijete je fokusirano na disanje.
 

Plivanje u dubokome

Neka dijete legne na trbuh i pokreće proizvoljno ruke i noge uz udah i izdah pet puta. Kod šestog udaha, neka polako opusti ruke, još uvijek lupajući nogama. Sa sedmim udahom, prestaje s pokretima i opušta tijelo ležeći mirno i zamišlja kako uranja u vodu ili, zamišlja da je na oblacima koji ga vuku prema gore.
Sugerirajte djetetu da zamisli da je u bestežinskom stanju i da lebdi ili pluta na svom omiljenom mjestu. Dijete usput može zamišljati različite boje i zvukove, dok duboko diše nekoliko minuta.
 

Kockica leda

Dajte djetetu kockicu leda, da je drži u ustima ili u ruci. Uputite ga da ne grize kockicu i ne razbija je nego da pažnju usmjeri na to kako se ona topi i smanjuje. Dijete može zamisliti kako se njegov problem ili stres otapa zajedno s kockicom leda.  
 

Stablo balansiranja

Neka dijete stavi obje noge čvrsto na tlo. Postupno, dijete diže jednu nogu do koljena druge noge i dotakne unutrašnjost koljena stopalom. Istovremeno podiže ruke iznad glave. Stojeći tako na jednoj nozi, dijete može probati raširiti ruke kao što stablo širi svoje grane.
nakon nekog vremena, dijete ponavlja radnju s drugom nogom.
Dijete može glumiti i stablo na vjetru ili čak nevremeno, kad će usredotočiti pažnju na to da, unatoč gibanju grana (ruku), stablo stoji čvrsto na tlu.
 

Fokus na ravnoteži

Neka dijete stoji na jednoj nozi dok drugu drži u zraku. Sa svakim udahom, neka dijete proba podignuti nogu još malo više. Pažnja je usredotočena na jednu točku pred djetetom ("sidro" koje čuva ravnotežu) i na to koliko visoko dijete može podignuti nogu.
 

Nežvakanje žvakaće gume

Dajte djetetu žvakaću gumu i zatražite da je drži u ustima minutu, ali bez žvakanja. Neka dijete osjeti što se događa u ustima, osvijesti kakav okus ima guma za žvakanje kad je dijete ne žvače.

Sve navedene aktivnosti lako može provoditi roditelj sa svojim djetetom, prije nego što dijete krene pisati domaću zadaću ili učiti. Osobito je vrijedno prakticirati ih kad je dijete vidno uznemireno, u strahu i pod stresom jer ćete mu ovim "vježbama" pomoći sniziti razinu stresa i pripremiti mozak na učenje. Jer, djeca najbolje uče kad su opuštena i osjećaju se zaštićeno i smireno.

Ove je aktivnosti moguće provoditi i u učionici, a to je posebno vrijedan dar koji nastavnici mogu dati svoj djeci. Djeca dolaze iz različitih okruženja i neka odrastaju u bitno stresnijem okruženju od drugih, u nepovoljnijim uvjetima. Ove aktivnosti mogu im pomoći pripremiti se za lakše praćenje nastave i usvajanje gradiva. Emocionalna regulacija čiji razvoj ove aktivnosti potiču, pomoći će djeci i u ostalim životnim situacijama.

Izvor: Edutopia
 

Sa svih strana čujemo: STEM, treba razvijati STEM, u STEMu je budućnost… STEM područja (fizika, kemija, biologija, geologija, tehnologija, inženjerstvo, matematika) doista su u 21. stoljeću…

…ključ uspješnog gospodarskog razvoja u svijetu i trebaju postati temelj obrazovanja novih generacija. Ali ne tako da se učenici obaspu novim hrpama informacija i znanja.

Ne ovisi razvoj gospodarstva o tome da naša djeca postanu doktori fizike, kemije, biologije, matematike, da svi nauče kodirati… Ne, riječ je o nečem sasvim drugom: treba im razviti naviku da RAZMIŠLJAJU kao znanstvenici i da znanstveni način razmišljanja i rješavanja problema primijene u svemu čime se bave, bio to posao, obitelj, osobni razvoj…  Društvo u kojem ljudi razmišljaju, a još pritom razmišljaju kao znanstvenici, a ne kao krdo kojim je lako manipulirati – zvuči gotovo nestvarno, zar ne?

• Kako naučiti djecu da razmišljaju kao znanstvenici?

Jedan od najboljih odgovora na to pitanje nudi portal Order-Essay.com svojom odličnom infografikom o sedam navika razmišljanja koje treba razviti da bismo mogli razmišljati kao znanstvenici.

Matematičar-filozof, Bertrand RUSSELL još je u ona predinformatička, predglobalizacijska i pretkonzumerska vremena čvrsto vjerovao da bez znanstvenoga načina razmišljanja nema demokracije. Naučiti djecu razmišljati kao znanstvenici znači i zaštiti ih od pranja mozgova i medijskih manipulacija.

Carl SAGAN bio je jedan od najvećih popularizatora znanosti i znanstvenoga načina razmšljanja, astronom i sjajan filozof, žestoki pobornik zdravorazumskoga razmišljanja i majstor životne ravnoteže između skepticizma i otvorenosti. U jedoj od svojih najboljih knjiga (The Demon-Haunted World: Science as a Candle in the Dark, 1995.) u poglavlju znakovito naslovljenom The Fine Art of Baloney Detection sastavio je svojevrsan popis alata za obranu od najrazličitijih vrsta manipulacija na koje smo skloni nasjedati i zabluda u koje nas svjesno uvlače oni koji se time žele okoristiti. Tim se alatima znanstvenoga mišljenja jednako uspješno moguće oduprijeti samozvanim vidovnjacima, šamanima, vjerskim fanaticima, ratnim huškačima, potpaljivačima mržnji, sijačima panike, političkim hazarderima, kao i svim vrstama reklama i drugih brojnih medijskih sadržaja koji vrijeđaju zdravu pamet i cilj im je pasivizirati i zaglupiti mase…

Ovo je Saganovih neobično korisnih devet samoobrambenih alata znanstvenoga mišljenja iz toga poglavlja:

1. Kad god je to moguće nastoj pronaći neovisnu potvrdu "činjenice".

2. U raspravu o dokazima uključi zagovornike različitih gledišta.

3. Ne nasijedaj argumentima autoriteta i struktura, oni su pravili pogreške i u povijesti, pravit će ih i ubuduće. U znanosti nema autoriteta, samo većih i manjih stručnjaka.

4. Nikad se ne zaustavljaj na prvome što ti padne napamet. Smišljaj i zavrti što više ideja i hipoteza, pa ih onda malim testovima pokušaj rušiti jednu za drugom. Velika je vjerojatnost da se među onima koje preostanu kriju pravi odgovori.

5. Ideje i hipoteze samo su usputne stanice u potrazi za znanjem. Pokušaj se ne vezati za ideje i hipoteze samo zato što su tvoje. Traži im alternative, pronađi dobre razloge za njihovo odbijanje ili prihvaćanje. Kad sa svih strana izbrusiš svoje ideje i hipoteze, uvjerljivije ćeš ih prezentirati drugima.

6. Kvantificiraj. Potkrijepi nekom mjerom, brojevima. Mjerljivi pokazatelji o onomu što tvrdiš jedini su način da opovrgneš one koji tvrde suprotno. Ono što je nejasno i nemjerljivo uvijek je potencijalni izvor različitih interpretacija. ( I, da, sve je mjerljivo, iako se u nekim slučajevima kvantificiranje čini nemogućim. Smatraj to izazovom.) 

7. Kao i svaki lanac, i lanac argumentacije jak je koliko je jaka najslabija karika u njemu. 

8. Drži se pravila Occamove britve: kad si suočen s dvjema hipotezama koje podjednako dobro objašnjavaju istu stvar – odaberi jednostavniju.

9. Ništa u znanosti nije vječno, znanja su privremena, otvorena za propitkivanje, korigiranje, odbacivanje i zamjenu novima… Razmotrimo ideju da je naš svemir i sve u njemu samo jedna elementarna čestica nekog mnogo većeg svemira. Kako da potvrdimo ili odbacimo tu ideju kad ne možemo steći informacije izvan našeg svemira? Moramo biti u mogućnosti izvana provjeravati svoje tvrdnje. I najokorjeliji skeptici moraju dobiti priliku da slijede svoje rasuđivanje, udvostruče svoje eksperimente i provjere mogu li novim ispitivanjima pobiti stare rezultate i stara znanja.

STEM jest rješenje. Naučimo svoju djecu da u praktičnome životu razmišljaju kao znanstvenici, a ne kao šarlatani i muljatori. Time ćemo im pomoći da pokrenu promjene u gospodarstvu, ali i promjene u društvu. Imamo li alternativu? Nekako se bojim da nemamo: ili korupcija, bahati kriminal, huškanje i zaglupljivanje… ili – razvijena navika da razmišljamo kao znanstvenici i ne damo se vozati. 

Piše: Dinka Juričić

Izvor: skolskiportal.hr

Fotografija: freepik.com

Škola je veliki teret za djecu. No što točno treba smatrati sastavnim dijelom tog opterećenja – broj sati, domaću zadaću, izvannastavne aktivnosti? Autor ovog teksta vjeruje …

… kako djeca nisu umorna od broja sati, već od kvalitete i organizacije školskog života.

Mnogi stručnjaci i dalje vjeruju kako su svi problemi učenika povezani s brojem sati. Međutim, teorija djeluje pomalo sumnjivo i ne odgovara situaciji u stvarnosti. Djeca u vrtiću provode i do deset sati i ne umaraju se, kao i predškolci u produženom boravku. Odrasli ljudi provode na poslu devet ili deset sati i čine to cijeli svoj radni vijek. Samo je, eto, škola potpala pod brigu o obvezatnom neumaranju učenika, iako se čini da djeca školske dobi imaju neobično razvijen kognitivni interes. Bez obzira na to koliko nastavnih sati imaju djeca, ne vjerujem da je to uzrok njihovoj premorenosti.

Osim toga, ako uvjerite jedanaestogodišnjake da je od šest do osam nastavnih sati dnevno opterećenje, kako će se osjećati nekoliko godina kasnije kao odrasla zaposlena osoba? Uostalom, rad, pa čak i težak rad nisu sami po sebi znak bolesti. Svaka odrasla osoba, nakon što je odradila smjenu i učinila nešto korisno ili važno, dolazi kući s prirodnim umorom, ali ne i osjećajem boli, već postignuća. Odmara se i oporavlja te sljedećeg dana ponovno odlazi na posao.

Kako bih istražio uzroke dječje preopterećenosti školom, proveo sam jedan dan u privatnoj školi i promatrao njezin život iznutra. Na kraju su dana u mojoj bilježnici bila zapisana tri glavna razloga dječje premorenosti školom.
 

Buka

Odlazak iz jedne učionice u drugu traje desetak minuta tijekom kojih djeca upiju golemu porciju nezdrave buke koju treba „probaviti”. Stručnjacima je poznat izraz „zamor bukom”. Osoba koju je zahvatilo ovakvo stanje dolazi kući „mrtva umorna”, na primjer osoba koja je provela dan na aerodromu, čak i ako je tamo prosjedila čitav dan u ležaljci ispijajući limunadu.
 

"Mini stresovi"

Oni dovode djecu u stanje stalne napetosti naprežući njihov živčani sustav. Između deset i petnaest prozivki iz sata u sat, uz četiri do pet poziva na ploču. Dodajmo tome i pet do šest ciničnih opaski, prijekora učitelja i uvrede vršnjaka. Tu su i gužva u WC-u, nedostatak novca i mobiteli. Otprilike 20-25 malih stresova dnevno.
 

Dosada

Većina je gradiva jednostavno nezanimljiva. Uz to treba ga i zapamtiti učeći ono što je nepotrebno i nezanimljivo. Pokušajte sjediti na predavanju gdje vam nude monotone izvještaje jedan za drugim. Bit ćete iscrpljeni za dva sata.

Preneseno sa Školskog portala

"Danas su djeca u katastrofalnom emocionalnom stanju. Većina ih dođe u školu emocionalno nespremna za učenje. Mnoge stvari u našem modernom stilu života dovode do toga."
V.P.

Po svojem iskustvu, moja prijateljica Victoria Prooday, radni terapeut,  vidi nešto toliko rašireno i alarmantno da sam ju pitala mogu li i ja podijeliti s drugima njezine spoznaje. Zbog ogromnog interesa i razgovora o ovoj temi, dijelim njezin članak. Ohrabrujem svakog roditelja koji se brine za budućnost svoje djece da pročita ovaj članak. Znam da bi mnogi odabrali da ne čuju ono o čemu ona govori u članku, ali vaša djeca trebaju to da čujete ovu poruku.

Victoria piše:

Radni sam terapeut s godinama i godinama iskustva rada s djecom, roditeljima i učiteljima. Potpuno se slažem s porukom ove učiteljice da naša djeca postaju sve gora i gora u mnogim pogledima.

Čujem stalno istu poruku od svakog učitelja kojeg upoznam. Jasno je da otkad sam radni terapeut sam viđala i dalje vidim pad u društvenom, emocionalnom i akademskom funkcioniranju djece, kao i snažan porast poteškoća u učenju i drugih dijagnoza.

Kao što znamo, mozak je promjenjiv. Zbog okruženja možemo učiniti mozak „snažnijim“ ili „slabijim“. Čvrsto vjerujem da, unatoč našim najboljim namjerama, nažalost mijenjamo mozak naše djece u pogrešnom smjeru.

Evo zašto:
 

1. DJECA DOBIJU SVE ŠTO ŽELE KADA TO ŽELE

„Gladan sam!“ „U sekundi ću se zaustaviti kod restorana.“ „Žedan sam!“ „Evo automata.“ „Dosadno mi je!“ „ Uzmi moj mobitel!“ Sposobnost da se odgodi zadovoljiti njihovu potrebu je jedan od ključnih čimbenika za budući uspjeh. Imamo najbolje namjere – učiniti našu djecu sretnom – ali, nažalost,  usrećujemo ih u tom trenutku, ali ih činimo nesretnima na duge staze. Biti sposoban odgoditi to da se zadovolje potrebe djece znači biti sposoban funkcionirati pod stresom. Naša djeca polako postaju manje spremna nositi se i s najmanjim stresorima, koji im postanu velike prepreke u postizanju uspjeha u životu.

Nemogućnost da se odgodi zadovoljenje potrebe djece se često vidi u učionicama, trgovačkim centrima, restoranima i trgovinama igračaka kada dijete čuje „Ne!“ jer su roditelji naučili mozak djece da dobiju odmah što žele.

2. OGRANIČENA DRUŠTVENA INTERAKCIJA

Svi imamo obveze, tako da djeci dajemo digitalne uređaje i njih također „zapošljavamo“. Prije su se djeca igrala vani, gdje su u prirodnom okolišu naučili i vježbali socijalne vještine. Nažalost, tehnologija je zamijenila vrijeme provedeno vani. Također, tehnologija je onemogućila interakciju roditelja i djece. Očito, naša djeca zaostaju… Tehnologija ne može pomoći djeci razviti socijalne vještine. Većina uspješnih ljudi ima odlične socijalne vještine. To je prioritet.

Mozak je kao mišić koji se može vježbati. Ako želite da vaše dijete zna voziti bicikl, učite ga tome. Ako želite da vaše dijete bude sposobno čekati, trebate ga naučiti strpljenju. Ako želite da se vaše dijete socijalizira, trebate ga naučiti socijalnim vještinama. Sve ovo se primjenjuje i kod drugih vještina. Nema razlike!

3. BESKRAJNA ZABAVA

Stvorili smo umjetan svijet zabave za našu djecu. Ne postoje dosadni trenutci. Onoga trenutka kad postane tiho, požurimo zabaviti ih jer, u suprotnom, osjećamo da ne obavljamo svoju roditeljsku dužnost. Živimo u dva odvojena svijeta. Oni imaju svoj „svijet zabave“, a mi imamo naš „poslovni svijet“. Zašto nam djeca ne pomažu u kuhinji ili s rubljem? Zašto ne pospreme svoje igračke?  To je temeljni jednolični posao koji uvježbava mozak da bude učinkovit i funkcionira za vrijeme „dosade“, što je isti „mišić“ koji na kraju zahtjeva da se poduči u školi. Kad dođu u školu i trebaju pisati, njihov odgovor je „Ne mogu. Preteško je. Predosadno.“ Zašto? Zato što se „mišić“ za rad ne vježba beskonačnom zabavom. Uvježbava se radom.

4. TEHNOLOGIJA

Koristiti tehnologiju kao „besplatno čuvanje djece“ zapravo uopće nije besplatno. Naplata vas čeka odmah iza ugla. Plaćamo dječjim živčanim sustavom, njihovom pažnjom i njihovom sposobnošću za odgađanjem  zadovoljenja potreba.  U usporedbi s virtualnom stvarnošću, svakodnevni život je dosadan. Kad djeca dođu u učionicu, izložena su ljudskim glasovima i primjerenim vizualnim podražajima što je suprotno od onoga kada su bombardirana grafičkim eksplozijama i posebnim efektima koje su navikli gledati na ekranima. Nakon sati provedenih u virtualnoj stvarnosti, obrađivanje informacije u učionici postane jako izazovno za djecu jer im se mozak navikava na veliku količinu podražaja koje im daju video igrice. Nemogućnost obrade manjeg broja podražaja učini djecu krhkima u akademskim izazovima. Tehnologija nas također emocionalno isljučuje od naše djece i obitelji. Mozak djece se najviše hrani roditeljevom emocionalnom dostupnošću. Nažalost, postupno lišimo djecu te hrane.

5. DJECA VLADAJU SVIJETOM

„Moj sin ne voli povrće.“ „Ona ne voli rano ići na spavanje.“ „On ne voli doručkovati.“ Ne voli igračke, ali dobra je na iPadu.“ Ne voli se sam odijevati.“ „Ona je prelijena da bi sama jela.“ Ovo čujem od roditelja cijelo vrijeme.  Od kada nam djeca diktiraju kako ćemo ih odgajati? Kad bi bilo sve na njima, sve što bi radili jest jeli makarone sa sirom i peciva s krem sirom, gledali bi televiziju, igrali se na svojim tabletima i nikad ne bi išli na spavanje. Kakvo im dobro činimo dajući im ono što ŽELE kad znamo da to nije DOBRO za njih? Bez pravilne prehrane i kvalitetnog sna, naša djeca dođu u školu razdražljiva, tjeskobna i nepažljiva. Uz to, šaljemo im krivu poruku. Oni nauče da mogu raditi što žele i da ne moraju raditi što ne žele. Nedostaje koncept da se nešto „treba raditi“. Nažalost, kako bismo ostvarili ciljeve u životu,  trebamo raditi ono što je potrebno, što ne mora uvijek biti ono što želimo raditi. Na primjer, ako učenik želi biti odlikaš, treba naporno učiti. Ako želi biti uspješan nogometaš, treba vježbati svaki dan. Naša djeca jako dobro znaju što žele, ali im je teško raditi ono što se treba raditi da bi postigli taj cilj. To rezultira nedostižnim ciljevima i djeca postanu razočarana.

6. VJEŽBAJTE NJIHOV MOZAK

Možete napraviti razliku u životu vašeg djeteta vježbajući njegov mozak kako bi dijete moglo uspješno funkcionirati na društvenoj, emocionalnoj i akademskoj razini. Evo kako:

Ne bojte se postaviti granice. Dijete treba granice kako bi odraslo sretno i zdravo!!

Napravite vremenski raspored za obroke, spavanje i vrijeme za tehnologiju.
Razmišljajte o tome što je DOBRO za njih – ne o tome što ŽELE/NE ŽELE. Zahvalit će vam zbog toga kasnije. Roditeljstvo je težak posao. Morate biti kreativni da ih natjerate raditi što je dobro za njih jer, većinu vremena, to je potpuna suprotnost od onoga što žele raditi.
Djeci je potreban doručak i kvalitetna hrana. Trebaju provesti vrijeme vani i ići spavati u isto vrijeme kako bi sutradan došli u školu sposobni za učenje!

Ograničite tehnologiju i povežite se emocionalno sa svojom djecom

Iznenadite ih cvijećem, nasmijte se, škakljajte ih, stavite poruku punu ljubavi u njihov ruksak ili ispod jastuka, iznenadite ih ručkom vani radnim danom, plešite skupa, pužite skupa, tucite se jastucima
Imajte obiteljske večere, večeri igranja društvenih igara ( pogledajte listu mojih omiljenih društvenih igara), vozite bicikl, šetajte navečer sa svjetiljkom

Vježbajte odgađanje zadovoljenja njihovih potreba

Pustite ih da čekaju!!! U redu je imati „ Dosadno mi je.“ vrijeme – ovo je prvi korak do kreativnosti
Postupno povećavajte vrijeme između „Trebam“ i „Dobijam“
Izbjegavajte korištenje tehnologije u automobilima i restoranima, a umjesto toga ih učite čekati pričanjem i igranjem igara
Ograničite stalno grickanje

Naučite svoju djecu raditi jednoličan posao od malena kao da je to podloga za „ sposobnost rada“ u budućnosti

Slaganje rublja, pospremanje igračaka, spremanje odjeće, slaganje namirnica, postavljanje stola, pravljenje ručka, vađenje hrane iz kutije za užinu, slaganje kreveta
Budite kreativni. Od početka to učinite poticajnim i zabavnim tako da njihov mozak to povezuje s nečim pozitivnim.

Učite ih socijalnim vještinama

Učite ih slušati druge, dijeliti, gubiti/pobjeđivati, praviti kompromise, davati komplimente drugima, govoriti „ molim te“ i „ hvala“.

Iz mog iskustva kao radni terapeut, djeca se mijenjaju onoga trenutka kad roditelji promijene svoj pogled na odgajanje. Pomozite svojoj djeci da uspiju u životu vježbajući i ojačavajući njihov mozak što ranije!

Victoria je magistrica znanosti u radnoj terapiji na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Torontu i prvostupnica znanosti u kineziologiji i znanosti zdravlja na Sveučilištu u Yorku.  Osnivačica je i direktorica multidisciplinarne klinike u Torontu, u Kanadi, za djecu s problemima u ponašanju, društvenim odnosima, emocionalnim problemima i problemima u učenju. Victoria, zajedno sa svojim timom, je pomogla stotinama obitelji diljem Kanade i svijeta i često gostuje na predavanjima kod učitelja i roditelja.

Preneseno s Iskra Waldorf Hrvatska

Objekti straha kod djece mijenjaju se sukladno njihovoj dobi, na način koji korespondira s djetetovim kognitivnim razvojem, razvojem fizičkih karakteristika te iskustvima koja slijede iz tih rastućih mogućnosti.

Strahovi u dječjoj dobi su toliko uobičajene i česte pojave da su rijetko potrebne intervencije stručnjaka. One su sastavni dio dječjeg života, koji je čak u određenoj mjeri i poželjan jer strah pokreće ponašanja koja su esencijalna za preživljavanje te povećava motivaciju da se nauče određene adaptivne vještine. Čak su i naše bake znale reći "dobar je strah kome ga je Bog dao". Iako se ne slažemo s tvrdnjom da djecu treba odgajati u strahu, potrebno je naglasiti da se na strah ne treba gledati kao na nešto negativno i nepoželjno što pod svaku cijenu treba spriječiti. Određena doza straha je "pametna" i adaptivna te će, primjerice, sačuvati naše dijete od odlaska s nepoznatom osobom. Postoje razvojno specifični strahovi koji obilježavaju svaku etapu djetetova života, pa je tako normalno da se djeca do četvrte godine boje separacije od roditelja, da se s 4, 5 i 6 godina boje imaginarnih bića, da se u šestoj godini boje smrti i sl. Objekti straha kod djece mijenjaju se sukladno njihovoj dobi, na način koji korespondira s djetetovim kognitivnim razvojem, razvojem fizičkih karakteristika te iskustvima koja slijede iz tih rastućih mogućnosti.

Nekada se može dogoditi da emocije straha i tjeskobe u dječjoj dobi postanu toliko ekstenzivne da ozbiljno ometaju djetetovo funkcioniranje te svakodnevni život obitelji. Primjerice, kada dijete zbog straha izostaje iz škole, kada ne uspijeva uspostaviti odnose s vršnjacima, kada je strah svojim intenzitetom toliko preplavljujući da dijete nekontrolirano plače, kada ima poteškoće sa spavanjem i hranjenjem i sl. Tada je potrebno potražiti pomoć stručnjaka.

Bez obzira na to radi li se o uobičajenom strahu ili poremećaju, uloga roditelja je ključna u prevladavanju straha i tjeskobe. Stoga je potrebno da budu podrška svom djetetu. Što to točno znači? Koje riječi će zaista pomoći djetetu da se sigurnije osjeća? Koje riječi će pomoći da prevlada strah?
 

"Ja sam tu. Sad si siguran."

Anksioznost je praćena karakterističnim mislima prema kojima se stvari čine gore i strašnije nego što nam se čine kada nismo zabrinuti. Ove riječi djetetu mogu pružiti osjećaj sigurnosti i utjehe kad se osjeća kao da gubi kontrolu, pogotovo ako je dijete na vrhuncu svog straha ili brige. Djeci su njihovi roditelji "sigurna baza". Što su djeca mlađa, time će više tražiti sigurnost od roditelja, a kako odrastaju sama mogu regulirati svoje strahove. Međutim, u situacijama velike brige i straha, djeca se mogu početi ponašati na regresivan način, odnosno ponašati se su skladu s onim što je za očekivati od djece mlađe dobi. Tada im je potrebno pružiti utjehu u skladu s njihovim emocionalnim potrebama, a ne s onim što roditelji očekuju s obzirom na njihovu kronološku dob.
 

"Pričaj mi o tome."/"Možeš li mi reći malo više o tome kako se osjećaš?"

Važno je da roditelji daju priliku svome djetetu da priča o svojim strahovima bez da ga prekidaju. Većina djece treba vremena da bi procesirala što točno misle i osjećaju. Nekada je i odraslima lakše samo kad ih netko sluša. Kada se nešto kaže na glas, postane jasnije i moguće je zauzeti emocionalnu distancu od toga. Djeci je pogotovo to potrebno jer imaju manje mogućnosti i sposobnosti za verbaliziranje svojih briga, osjećaja i misli. Naročito bi roditelji trebali biti svjesni svoje uloge u tome, jer djetetovi prijatelji vjerojatno nemaju u toj mjeri razvijenu empatiju i vještine aktivnog slušanja koliko djetetu treba. Osim toga, djeca u svojim vršnjacima češće vide partnere za igru, a ne nekoga tko će ih saslušati u njihovim problemima.
 

"Koliko je velika tvoja briga?"/"Koliko je velik tvoj strah?"/"Koliko je tvoj strah velik na skali od 1 do 10?"

Roditelji imaju važnu ulogu u tome da pomognu svom djetetu verbalizirati veličinu/količinu njegove brige ili straha kako bi dobili jasnu sliku kako se ono osjeća. Vrlo često će se dogoditi da strah ili briga koju dijete osjeća, roditelji ne doživljavaju "ozbiljno", iako bi trebali. S druge strane, djeci nekada nedostaju riječi kojima bi opisali svoje osjećaje. U savjetovanju se stoga, često koristi tzv. termometar straha na kojem dijete uz vizualnu predodžbu toplomjera ili termometra može iskazati što je za njega mali strah, a što je veliki strah i koliko je strah kod njega trenutno izražen.
 

"Što bi rekao svom strahu?"/"Što bi napravio svom strahu?"

Ovo pitanje je jedan od načina na koji roditelji pomažu djetetu da verbalizira svoj osjećaj s obzirom na to da djeca imaju ograničenu mogućnost shvaćanja apstraktnih, psiholoških pojmova. Kad strah personificiramo i djetetu omogućimo da mu se obrati kao konkretnom biću, djetetu možemo povećati stupanj razumijevanja i kontrole nad onim što mu se događa. Također, djeci treba vremena da procesiraju svoje misli bez da ih se prekida. Osim toga, ovako roditelji mogu vidjeti koji su djetetovi resursi da se suoči sa svojim strahom, a koji resursi još nisu razvijeni da bi im pomogli razviti one vještine i način razmišljanja koji im nedostaje.
 

"Možeš li nacrtati kako izgleda tvoj strah?"

U situacijama kada djeca ne znaju izraziti svoje strahove kroz riječi možemo ih ohrabriti da nacrtaju, naslikaju ili nekom drugom kreativnom tehnikom izraze svoje strahove. Kada djeca nacrtaju svoj strah, mogu ga npr. umanjiti tako što će ga roditelj zamoliti da taj strah učini smiješnim. To će doprinijeti da strah izgleda manje strašnim, a djeci se ujedno daje poruka da ga mogu kontrolirati i raditi s njim što sami žele.
 

"Hajdemo zamisliti drugačiji završetak"

Kada je dijete tjeskobno (a isto je i s odraslima) čini se kao da je "zapelo" u istom obrascu ponašanja ili istom obrascu mišljenja i da ne može naći put iz toga. Tada roditelji mogu pomoći tako da zajedno s djetetom ispričaju priču, ali ostave nedovršen kraj priče te zajedno pronađu što je moguće više rješenja ili završetaka iste priče.
 

"Koje druge stvari znaš o __________?"

Djeca se manje boje ako imaju više informacija o onome čega se boje (Što se događa za vrijeme oluje? Kako funkcioniraju dizala? Informacije o kukcima/pčelama…). Ovim pitanjima roditelji mogu dobiti uvid u to zbog čega se djeca boje i što im pomaže da "racionaliziraju" svoje strahove. Tako mogu djecu podučiti o onome čega se boje i umanjiti njihov strah.
 

"Što ti može pomoći?"

Roditelji mogu raditi proaktivno i kreirati listu strategija za smirivanje. Te strategije mogu vježbati s djetetom tijekom dana kada je ono mirno, da bi ih moglo upotrijebiti kada je u strahu. Primjerice, strah od mraka. Kada kod djeteta primijete strah dobro je podsjetiti ga na listu s koje dijete samo može odabrati koju strategiju će primijeniti.
 

"Idemo duboko udahnuti."

Kada je dijete jako uznemireno, ne može se fokusirati na određenu strategiju koju poznaje od ranije, ali ono što možemo je zajedno s njime disati. Tada mu nećemo davati naredbu da duboko diše nego ćemo mi biti model koji koristi vježbu disanja i dijete će nas početi imitirati. Disanje može uključivati brojanje tijekom udaha do 3 te brojanje tijekom izdisaja do 5. Cilj je da se dijete fokusira na disanje i opusti svoje tijelo, a pritom da ne razmišlja o strahu.
 

"Bojiš se i…"

Roditelji često kažu svom djetetu: "Ma nemaš se čega bojati." čime zapravo umanjuju djetetov osjećaj i ostavljaju dijete samo sa svojim osjećajem straha. Potrebno je da roditelji daju do znanja djetetu da vide da se boji. Kako to učiniti? Važno je da najprije imenuju osjećaj koji je u podlozi djetetovog ponašanja bez umanjivanja ili uvećavanja, a zatim nastave rečenicu: "Bojiš se i … sad si siguran.", "Bojiš se… i već prije si prevladala ovaj strah", "Bojiš se i … imamo plan što radimo kad se bojiš."
 

"Što ti ja mogu pružiti da se osjećaš sigurnije?"

Umjesto da roditelji pretpostavljaju da znaju što djetetu treba, potrebno je da daju djetetu priliku da im samo kaže kako mu mogu pomoći i što trebaju učiniti da umanji strah.
 

"Ovaj osjećaj će proći"

Ovo je fraza koju roditelji mogu koristiti, kao i dijete, kada je panika na vrhuncu. Svi osjećaji prođu s vremenom. Iako se ponekad čini kao da nikad neće proći ili da to ne možemo izdržati ili da je preteško. Važno je prisjetiti se i sagledati perspektivu onoga što dolazi.

Preneseno s Roditelji.hr

Svaki roditelj želi da njegovo dijete usvoji dobre navike koje će mu pomoći u životu. Svi roditelji žele odgajati djecu učeći ih dobrim navikama. No, roditeljska misija će biti moguća i uspješna samo ako znate koje su to DOBRE NAVIKE koje vaša djeca moraju imati.

 1. PRANJE ZUBA

Većina djece su lijena za pranje zuba. Naviknite ih da je pranje zuba dio njihovih svakodnevnih poslova kao što su ručanje i spavanje.

2. SAMOSTALNO BUĐENJE

Mnogi roditelji doslovno vuku svoju djecu iz kreveta svako jutro. To nije zdrava navika. Dječji tjelesni sat mora biti usklađen s buđenjem u određeno vrijeme.

3. PONAŠANJE ZA STOLOM

Vrlo je važno da vaše dijete nauči pravilno ponašanje za stolom. Zato morate prestati hraniti dijete što prije.

4. ČIŠĆENJE SVOJE SOBE

Nije vaša dužnost počistiti za djecom. Oni moraju naučiti počistiti svoj nered.

5. „MOLIM“ I „HVALA“

Ako vaša djeca nauče reći ove dvije riječi, njihov život će postati lagan. „Molim“ i „Hvala“ su dvije čarobne uljudne riječi koje vam mogu pomoći u raznim situacijama u životu.

6. DIJELJENJE STVARI

Dijeljenje je radost većine djece ovih dana. Većina parova se odlučuje imati jedno dijete, a bez braće i sestara s kojima ne dijeli stvari dijete postaje sebično. Učite vašu djecu da podijele igračke, hranu i knjige sa svojim rođacima ili prijateljima.

7. ODGOVORNOST S NOVCEM

Učite vašu djecu od malih nogu da raspolažu novcem. Dajte im fiksni džeparac i zamolite ih da upravljaju sa svojim troškovima u tom iznosu. To će ih naučiti da budu financijski odgovorni kasnije u životu.

8. ZDRAVE PREHRAMBENE NAVIKE

Sva djeca vole jesti pizze i hamburgere. Ali vaše dijete ne bi trebalo biti ovisno o brzoj hrani. Pripremajte zdravu hranu kod kuće, tako da vaša djeca razvijaju okus domaće kuhane hrane.

9. POMAGANJE U KUĆI

Kada vaša djeca postanu dovoljno velika (7 do 8 godina) moraju početi raditi neke od kućanskih poslova. Dajte im da rade neke male kućanske poslove kao što je slaganje ili brisanje suđa, kako bi stvorili naviku obavljanja kućanskih poslova.

10. ODLAZAK NA SPAVANJE

Pobrinite se da vaša djeca odlaze u određeno vrijeme na spavanje. Samo ako ih naučite da vode discipliniran način života, vaša djeca će prakticirati ove navike ostatak svog života.

Preuzeto sa skolskiportal.hr

Fotografija: freepik.com 

Svaki roditelj želi svoje dijete odgojiti da bude dobra, velikodušna i pristojna osoba. Posebno pazimo na to da naučimo našu djecu da budu velikodušni i da ne budu sebični. Naš je posao da pomognemo djetetu da shvati da postoje i drugi ljudi koji imaju svoje potrebe i želje različite od njegovih. Kada želimo dijete naučiti kako da dijeli svoje stvari sa drugom djecom većinom radimo krivo.
 

Tipična scena je da se dijete igra sa svojom igračkom kada dolazi drugo dijete koje želi istu tu igračku. Majka prvog djeteta kaže: “Budi dobar i podijeli svoju igračku. Daj Ivani igračku.” ili “Daj Petri barbiku. Ti si je imala dovoljno dugo.” Događa se to da je dijete prekinuto u svojoj igri i natjerano dati nešto s čime se igralo. Osjeća se loše u vezi dijeljenja i dijeljenje povezuje sa lošim osjećajem kojeg je imalo dok je davalo igračku.
 

Zapravo, roditelj je onaj koji je dijelio, ne dijete.
 

Dopustite svom djetetu da nauči što znači radost dijeljenja, ali ga naučite i da je u redu osjećati se loše kad nešto ne dobije onoga trena kad to poželi.
 

Kada od djeteta očekujemo da podijeli nešto s čime se igra, očekujemo da ono podijeli svoju igračku istoga trena kada mi to kažemo. S druge strane, ni mi sami to ne radimo. Zamislite da ste na mobitelu i da vam netko dođe i kaže da treba vaš mobitel ili ga uzme od vas. Biste li se vi naljutili?
 

Kao odrasle osobe mi od drugih očekujemo da čekaju svoj red. Vrlo vjerovatno ćemo drage volje posuditi svoj mobitel prijatelju ili čak strancu, ali želimo da oni pričekaju dok mi završimo s onim što radimo. Istu logiku bi trebali primjeniti na djecu. Neka se dijete nastavi igrati sa svojom igračkom dok ne završi igru.

Ovako to izgleda u stvarnom životu. Umjesto da vi kažete “Još pet minuta pa je onda Ivanin red.” naučite svoje dijete da kaže “Možeš dobiti barbiku kada ja završim s igrom.” Ovako se vaše dijete uči zauzeti za sebe i odrediti zdrave granice prema drugoj djeci. To je fantastična životna vještina koju možemo naučiti svoju djecu.

Koliko nas odraslih ima problem s time da drugima kažemo ne?

Kada prvo dijete pusti igračku i krene se igrati s nečim drugim, podsjetite ga da je sada Ivanin red na igračku. Ovo je ujedno i sjajan način da pomognete djetetu da postane svjesno tuđih potreba. Najbolji dio svega ovoga je kada vaše dijete svojevoljno i zadovoljno daje svoju igračku drugom djetetu. To je trenutak kada vaše dijete osjeti radost dijeljenja. To je iskrena velikodušnost. Osjećaj koji će htjeti ponoviti još mnogo puta u svom životu, bez obzira gleda li ga njen roditelj ili ne.

Što s djetetom koje čeka?

Čekanje je teško, osobito za dijete između 2-5 godina. Čekanje je isto tako jedna od ključnih i vrlo važnih životnih vještina. Sasvim je u redu da se dijete koje čeka ponekad osjeća ljuto, isfrustrirano i tužno. Nemojte se prestrašiti malo vikanja i plakanja.

Naučiti kontrolirati svoje ponašanje i izraziti svoje osjećaje na pravilan način jedna od najvažnijih stvari koju svako dijete mora naučiti u svom djetinjstvu. Kontroliranje svojih radnji (uzimanje igračke koju želi) je vrlo bitan dio u razvoju mozga koji postaje sve bolji vježbom. Što više vježbe, to bolje za dijete.

Ono što vi možete reći:

• Možeš se igrati dok ne završiš.
• Jesi li gotova? Petra kaže da ona još nije gotova sa igranjem.
• Jesi li se lijepo osjećala kad ti je uzela barbiku? Reci joj da prestane.
• Možeš reći “Nisam gotova. Možeš dobiti moju barbiku kada završim.”
• Morat ćeš čekati. Ne možeš joj uzeti barbiku dok se ona igra.
• Teško je čekati.
• U redu je da si ljuta što moraš čekati. Možeš biti ljuta, ali ja ti ne mogu dozvoliti da joj uzmeš barbiku.
• Vidim da se više ne igraš sa barbikom. Idi po Ivanu, sad je njen red za igranje s barbikom.

Dopustite svom djetetu da nauči što znači radost dijeljenja, ali ga naučite i da je u redu osjećati se loše kada nešto ne dobije onoga trenutka kada to poželi. Ne štedite ga loših osjećaja niti mu uskraćujte dobre. Ono što danas nauči pratit će ga cijeli život.

Preneseno s Modernog roditeljstva

Dosadno mi je. Što da radim? Ovdje nema ničega? Igraj se sa mnom! Samo su neke od rečenica koje ovih dana odzvanjaju mnogim kućanstvima. Već poznate igre kratko zaokupljaju dječju pažnju što roditelje potiče da posegnu za novim sadržajima ili zavire u svoja sjećanja na djetinjstvo. Brojalice, stihovi, riječi, brojevi, no i niz igra maštalica koje su igrali kao djeca. Koliko ste sati proveli igrajući „Kalodonta“, „Ime, grad, država“, „Boce istine“ ili „Pokvarenog telefona“. I vaši mališani, i oni malo veći, rado će sudjelovati u vašim prijedlozima koji su za njih novi, neočekivani. Pobuditi ćete njihovu znatiželju da zajedno sa vama istražuju, uče i ono što je najvažnije zabave se i uživaju u vremenu koje provodite zajedno. Igra je učenje, a takvo je učenje zabavno.

Prije no što igru započnete, promislite o vještinama i sposobnostima svoga djeteta kako bi zadatak bio primjeren, nikako prezahtjevan, a kako biste izbjegli moguću frustraciju, time i prekid zabave prije nego li ste igru zapravo i započeli. I imajte na umu, pohvalite uspjeh i zajedno se nagradite.

Igre za koje je potrebno samo vaše vrijeme. Moguće je igrati ih u paru, trojkama, uključiti sve obiteljske članove.

1.  „Na slovo, na slovo?…“

Za početak igre potrebno je izabrati slovo abecede. Sudionik koji je izabran da započne igru u sebi slovka abecedu na način da naglas izgovori slovo „A“ i nastavi govoriti abecedu u sebi sve dok suigrač, njemu sa desne strane, ne kaže „STOP“. Tada igra može započeti, slovom na kojem je slovkanje zaustavljeno. Na izabrano slovo moguće je izgovarati sve riječi koje poznajemo, samo nazive životinja ili samo osobna imena. Igru kreirajte međusobnim dogovorom ili ju prilagodite djetetovim mogućnostima. Novi krug igre započinje kada iscrpite sve riječi na zadano slovo.

Ako u igri sudjeluju djeca koja ne poznaju abecedu, no poznaju slova, igru unaprijed možete pripremiti. Izrežite trideset malo čvršćih papirića te na svaki upišite, redom, jedno slovo abecede. Papiriće stavite u zdjelicu ili drugu plastičnu posudicu (može poslužiti i čarapa) te izvucite jedno slovo. Ili jednostavno, za djecu koja slova još ne prepoznaju, neka sami izgovore jedno od slova na koje žele igrati.
 

2.  „Beskrajna priča“

Ovu igru moguće je igrati i za vrijeme neke druge, ne toliko zabavne aktivnosti za dijete. U vrijeme pripreme objeda, pospremanja, glačanja i drugo. Pozovite dijete na igru i započnite priču. Dovoljno je da izgovorite nekoliko riječi i djetetu prepustite da priču nastavi, i tako se izmjenjujte. Naprimjer započnite „Bio je lijep i sunčan dan…“, ili „U oluji nasred mora…“ Uvijek možete izabrati temu koja je djetetu privlačna, ubaciti je usred priče no i koristiti događaj koji je djetetu blizak „Prvi je dan škole, Ivan se probudio…“ ili „Veroniku je zabolio zub…“.

Iz ove će igre ponekad nastati izvrsni književni uradci. Možete ih zapisivati te ih sa svojim djetetom čitati ponovno i ponovno, nadopunjavati i mijenjati. Možda jedan od vaših uradaka postane priča pred spavanje.
 

3.  Šutjelica

Cilj je igre izbjegavati pojedinu riječ ili sve riječi koje počinju na slovo koje ste izabrali. Zamislite jutro tijekom kojega je zabranjeno govoriti sve riječi na slovo Z ili, još zanimljivije, jutro u kojem riječ „NE“ ne postoji. Vrijeme igre moguće je protezati od pet minuta do nekoliko sati, a pobjeđuje onaj koji je zadani izazov izdržao. U igru možete unijeti i dodatan izazov tako što ćete suigrača postavljanjem pitanja navoditi da upotrijebi zabranjenu riječ.

Igru možete i pojednostaviti tako što zadatak može biti da svi govorite tiho ili da ne govorite uopće. Sa manjom djecom, kao što i znate, ova posljednja igra trajati će kratko.
 

4. Pogodi tko, pogodi što

Jedan od sudionika igre zamišlja stvar ili živo biće. Ostali sudionici redom, postavljaju pitanje na koje prva osoba može odgovoriti samo sa “da“ ili “ne“. Igru možete započeti pitanjem „to što si zamislio je živo ili nije živo?“. Postavljajte pitanje o boji (plavo ili crveno?), veličini (je li manje od automobila?), mjestu u kućanstvu ili staništu. Mjesto „zamišljača“ pripada onome tko je prvi odgonetnuo zamišljeni pojam.

Mlađoj djeci zadajte igru tako što ćete zamišljati neki dio tijela, jednu od voćaka, odjevnih predmeta ili slično.
 

5.  Suprotnosti se privlače

Igru započinje najmlađi igrač izgovarajući jednu riječ, npr. „toplo“ dok mu slijedeći po starosti odgovara „hladno“ te govori novu riječ, recimo „ljeto“, a slijedeći (ponovno po starosti) odgovora sa „zima“ i tako u nedogled, dok se ne umorite. Tijekom igre, moguće je da vam se potkrade riječ koja nema suprotnost (poput riječi lipanj) te time potakne raspravu o najtočnijoj mogućoj suprotnosti. Prihvatite izazov!
 

6. Sve na „b“

Jedan od igrača predlaže jedno slovo, npr. slovo „B“. U određenom vremenu, koje dogovorite, svaki od sudionika izmišlja u sebi rečenicu sa što više riječi koje počinju time slovom. Moguće ju je i zapisati. Naprimjer, „bušila baka brezu bušilicom, baš badava bušiš bako…“. Svaki od sudionika izgovara naglas svoju rečenicu, i naravno, broji riječi. Slijedeći krug igre započinje onaj koji je imao najviše riječi.
 

7. Izmišljeni svijet

Kako bi svijet izgledao kada bi ljudi hodali naopako? Kada bi se ugasili svi semafori? Kada bi djeca u vrtić došla bez cipela? Ovo je igra u kojoj maštamo o mogućim, no i o nemogućim situacijama. Prvi krug igre pitanjem može započeti odrasli igrač te poticati djecu na što više odgovora, smišljanje priče. Pokušajte ih potaknuti na razmišljanje o posljedicama pojedinih situacija. Dozvoljene su različite lude rečenice kako biste stvorili što šašaviji svijet.
 

8. Povezano

Jedan igrač izgovara zadani pojam dok ostali, redom, izgovaraju riječi koje povezuje zadani pojam. Pojam može biti vrtić pri čemu će djeca izgovarati (papuče, užina, spavanje, igra), pojam može biti jedna od boja, crvena naprimjer, pri čemu će djeca odgovarati (trešnja, krv, jagoda). Onaj tko je pronašao najviše riječi, pobjednik je igre te započinje novu.

Želim vam obilje zabave, smijeha, novih otkrića i ideja.

Preneseno s Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba