Nepovoljni uvjeti odrastanja

Ako dijete živi s ljutitim, agresivnim ljudima, sklonim vikanju, izljevima bijesa, smijanju dječjim frustracijama i sl., u njegovu mozgu uspostavit će se veze među onim područjima koje će mu pomoći da bude vrlo budno i oprezno te stalno traži znakove tuđe ljutnje i agresivnosti. Isto tako, i sâmo će naučiti reagirati agresivno u konfliktnim situacijama. To je način na koji se određena ponašanja i doživljavanja prenose s jedne generacije na drugu. Drugim riječima, dijete agresivnog roditelja očekivat će agresiju od drugih ljudi, a na doživljenu agresiju, stvarnu ili samo pretpostavljenu, odgovorit će agresijom.

Biološku podlogu opisanog ponašanja čine dva puta prijenosa biokemijskih tvari u mozgu. Jedan je odgovoran za reagiranje u stresnim situacijama, a drugi za samoumirivanje.

U ranom djetinjstvu sustav odgovaranja na stres nije dovoljno razvijen te su bebe i mala djeca vrlo ranjiva i lako se uznemire. Djeca postaju preplavljena hormonom stresa (kortizolom) kada se ne osjećaju sigurno. To je obično u situacijama kada su odvojena od roditelja ili druge osobe koja za njih brine, kada te osobe na njih viču, prijete im, grube su, ponižavaju ih, ismijavaju njihove probleme, ignoriraju njihove zahtjeve, ne rješavaju njihove frustracije u svakodnevnim aktivnostima (hranjenje, odijevanje, igra, odnosi s drugom djecom), fizički ih ozljeđuju i sl.
Ukoliko su često izložena takvim ponašanjima, biološki mehanizam u mozgu prilagodi se danim uvjetima te razina hormona stresa postaje trajno povišena ili snižena, što je povezano s problemima u ponašanju. Odrasla osoba s tako oštećenim sustavom odgovora na stres lakše se uznemiri i pobudi odnosno postaje osjetljivija. Tada često pribjegava ublažavanju svoje situacije pomoću droga i alkohola, impulzivnim reagiranjem i sl. Osim toga, previsoka količina hormona stresa u organizmu ima i druge negativne učinke. Narušava rad imunološkog sustava te je povezana sa zdravstvenim problemima (srčani problemi, pretilost i dr.). K tome, visoka količina kortizola oštećuje i dovodi do odumiranja stanica u različitim dijelovima mozga, što je naročito štetno tijekom prvih godina života, kada se mozak najintenzivnije razvija, a u konačnici remeti i rad drugih sustava mozga, npr. sustava samoumirivanja.

Sustav samoumirivanja ima funkciju ublažavanja pobuđenosti u neugodnoj situaciji. Dok roditelj umiruje dijete držanjem, maženjem, nježnim glasom i sl., u mozgu djeteta luče se biokemijske tvari (endorfini, oksitocin i serotonin) koje dovode do osjećaja smirenosti, sigurnosti i zaštićenosti u odnosu s drugim ljudima. Ukoliko ovaj sustav ne radi djelotvorno, dijete može izrasti u osobu koja teško ostaje smirena u stresnim situacijama, odnosno koja je sklona izljevima ljutnje i agresivnom ponašanju.

Neravnoteža biokemijskih tvari u mozgu stvara predispoziciju za psihičke smetnje koje ne moraju odmah biti vidljive, već se mogu pojaviti i desetljećima kasnije. Te smetnje mogu varirati od tjeskobe, problema sa spavanjem i visokog rizika za razvoj posttraumatskog stresnog poremećaja, ukoliko je osoba izložena traumatskom događaju, do poremećaja ličnosti (npr. antisocijalnog i graničnog), socijalne fobije i sl.

Tako su, na primjer, djeca čiji su roditelji grubi i agresivni ili im tijekom ranog djetinjstva ne pomažu razriješiti svakodnevne frustracije i uznemirenosti te razvijati samokontrolu, često sklona razviti antisocijalni poremećaj ličnosti. Jedno je istraživanje pokazalo da je na temelju nedostatka tople, emocionalne povezanosti između roditelja i djeteta u dobi od 2 godine bilo moguće predvidjeti nemogućnost samokontrole djeteta i kasnije antisocijalne smetnje u ponašanju.

Dakle, ukoliko je dijete u stanjima visoke uznemirenosti i pobuđenosti često prepušteno sâmo sebi, mozak se ne razvija na optimalan način. Putem tako izmijenjene građe mozga, ta se učestala stanja prevode u trajne karakteristike osobe, odnosno u njezin stil nošenja s uznemirujućim situacijama (Schore, 2001.). Drugim riječima, bez toplih i suosjećajnih ranih odnosa s drugim ljudima, posebice s roditeljima, čovjekov se mozak najvjerojatnije neće adekvatno razviti, odnosno neće ostvariti sve svoje biološke potencijale.

 Izvor: Mirna Đorđević /www.istrazime.com