Iako to nitko ne bi pomislio, najveći su neprijatelj „države” zvane 1.b – škarice! Škarice su naprava za rezanje papira, plastike… Imamo i škarice za rezanje noktiju.

Postoji puno različitih vrsta škarica, ali pisat ću o onima koje upotrebljavamo u školi. U mojem je razredu najviše škarica koje imaju zaštitu: tup, zaobljen vrh. Budući da su kratke, njima se može odrezati (bolje rečeno potrgati) otprilike 2 cm papira.

Moje učenike to jako muči. Naime, trude se napraviti ono što od njih tražim, ali s pomoću tih škarica jednostavno ne mogu. Bez obzira na dobru volju, ne uspijevaju izrezati, na primjer, pravokutnik, a o krugu mogu samo sanjati.

Nekoliko je razloga neuspjeha u rezanju škaricama:

• učenici novih generacija nemaju razvijenu finu motoriku, a rezanje škaricama jedna je od najvažnijih vještina koje obuhvaća fina motorika

​​

• roditelji učenika koji žele upotrebljavati škarice previše se zaštitnički odnose prema svojoj djeci, pa im zbog silne ljubavi i brige namjerno kupuju tupe škarice, zaobljena vrha (da se djeca ne bi porezala ili ubola), i kratke (jer misle da ne bi trebala puno rezati)

​​

• kvaliteta škarica zaista je upitna, nekima od njih ne može se baš ništa prerezati.

Svemu tome možemo dodati još jedan razlog – neki učenici do polaska u školu režu rijetko, a neki ne režu baš nikada jer provode vrijeme pred računalom. Malo se njih igra u vrtu tako da veže ili reže neki konopac.

Imamo mi još neprijatelja u radu –  neprijatelj broj dva je bojenje

Učenicima je najveći problem mirno sjediti 5-7 minuta i bojiti. Nove generacije radije će pošarati neki lik nego ga obojiti.

Za to krivim predškolske aktivnosti u kojima se bilo koji oblik rada naziva kreativnošću, pa čak i šaranje. Vrlo se često borim protiv argumenata poput ovog: „Za njega su u vrtiću rekli da je nadaren.” Kad pitam na koje se područje to odnosilo, najčešće kažu da je riječ o crtanju.

Nažalost, u našem se razredu ne crta prema predlošcima, stoga tu nestaje vrtićka kreativnost, a ja postajem, kako kažu roditelji, ona koja puno traži.

Slušajući mnoge svoje kolegice i njihove probleme, ipak mogu zaključiti da radim u divnom razredu. Svi su naši problemi neznatni, riješit ćemo ih korak po korak, znam da smo na dobrom putu.

Preuzeto sa skolskiportal.hr