Ako je odnos između učitelja i djeteta dobar, onda je skoro pa nevažno koje pedagoške metode učitelj koristi ili odgovaraju li one najmodernijim zahtjevima. Zapravo, uspjeh predavanja ne ovisi o metodi.  

Čvrsta vezanost za roditelje stvara prepreku za kasnije prilagođavanje svijetu. Međutim, odrastao čovjek predodređen je za svijet, a ne da zauvijek ostane dijete svojih roditelja. No ima, nažalost, mnogo roditelja koji će svoju djecu uvijek gledati kao svoju djecu, jer ni sami ne žele ostarjeti i odreći se svoga roditeljskog autoriteta i moći. Međutim, tako na dijete vrše vrlo nezdrav pritisak, jer mu oduzimaju svaku priliku za preuzimanje individualne odgovornosti. Ova štetna metoda stvara ili nesamostalne ljude ili pak ljude koji svoju samostalnost mogu ostvariti samo tzv. „prečicama”.

S druge strane, neki roditelji zbog svoje vlastite nemoći nisu u stanju djetetu pružiti onaj autoritet koji mu je potreban da se svijetu pravilno prilagodi.
 

Zato učitelj kao osoba ima vrlo osjetljiv zadatak. Prvo, ne bi trebao pokazivati nikakav autoritet koji obeshrabruje. Drugo, treba pokazati upravo onu određenu razinu autoriteta koja priliči odrasloj, iskusnoj osobi. Takav se stav ne može stvoriti namjerno, čak ni uz najbolju namjeru, već on nastaje samo prirodnim putem – kad učitelj kao čovjek i građanin jednostavno obavlja svoju dužnost. On sam mora biti ispravan i zdrav, što predstavlja najbolju pedagošku metodu tj. dobar primjer. Ni najsavršenija metoda neće ništa značiti ako čovjek koji ju primjenjuje nije superioran, i to zahvaljujući svojim vrijednostima.

Dakako, bilo bi drugačije kada bi u školi bilo važno samo da se djeci gradivo prenese kako metodika nalaže. Međutim, to predstavlja samo polovicu školskih vrijednosti. Druga je polovica stvarno psihološko obrazovanje, koje se prenosi zahvaljujući učitelju. Zadatak je takve vrste obrazovanja uvesti dijete u neki novi, daljnji svijet i na taj način dopuniti znanje koje prenose roditelji. Na kraju, roditeljsko obrazovanje može, čak i kad su roditelji zaista brižni, zauvijek ostati na određenoj razini, jer je sredina uvijek ista. Škola zato predstavlja prvi dio stvarnog, velikog svijeta s kojim se dijete susreće i treba mu pomoći da se u određenoj razini odvoji od roditeljske sredine.

Ako je odnos između učitelja i djeteta dobar, onda je skoro pa nevažno koje pedagoške metode učitelj koristi ili odgovaraju li one najmodernijim zahtjevima. Zapravo, uspjeh predavanja ne ovisi o metodi. Isto tako, škola ne nastoji samo dječje glavice napuniti znanjem. Naprotiv, u školi djeca odrastaju u prave ljude. Ne radi se o tome s koliko znanja netko izlazi iz škole, već je li se u školi taj mladi čovjek uspio osloboditi nesvjesnog obiteljskog identiteta i postao svjestan samog sebe. Ako nikad ne postane svjestan samog sebe, nikada neće shvatiti što stvarno želi, nego će uvijek ostati ovisan i samo oponašati druge, osjećajući da je neshvaćen te da ga netko sputava.

Odlomak iz knjige O razvoju ličnosti Karla Gustava Junga
 

Iako to nitko ne bi pomislio, najveći su neprijatelj „države” zvane 1.b – škarice! Škarice su naprava za rezanje papira, plastike… Imamo i škarice za rezanje noktiju.

Postoji puno različitih vrsta škarica, ali pisat ću o onima koje upotrebljavamo u školi. U mojem je razredu najviše škarica koje imaju zaštitu: tup, zaobljen vrh. Budući da su kratke, njima se može odrezati (bolje rečeno potrgati) otprilike 2 cm papira.

Moje učenike to jako muči. Naime, trude se napraviti ono što od njih tražim, ali s pomoću tih škarica jednostavno ne mogu. Bez obzira na dobru volju, ne uspijevaju izrezati, na primjer, pravokutnik, a o krugu mogu samo sanjati.

Nekoliko je razloga neuspjeha u rezanju škaricama:

• učenici novih generacija nemaju razvijenu finu motoriku, a rezanje škaricama jedna je od najvažnijih vještina koje obuhvaća fina motorika

​​

• roditelji učenika koji žele upotrebljavati škarice previše se zaštitnički odnose prema svojoj djeci, pa im zbog silne ljubavi i brige namjerno kupuju tupe škarice, zaobljena vrha (da se djeca ne bi porezala ili ubola), i kratke (jer misle da ne bi trebala puno rezati)

​​

• kvaliteta škarica zaista je upitna, nekima od njih ne može se baš ništa prerezati.

Svemu tome možemo dodati još jedan razlog – neki učenici do polaska u školu režu rijetko, a neki ne režu baš nikada jer provode vrijeme pred računalom. Malo se njih igra u vrtu tako da veže ili reže neki konopac.

Imamo mi još neprijatelja u radu –  neprijatelj broj dva je bojenje

Učenicima je najveći problem mirno sjediti 5-7 minuta i bojiti. Nove generacije radije će pošarati neki lik nego ga obojiti.

Za to krivim predškolske aktivnosti u kojima se bilo koji oblik rada naziva kreativnošću, pa čak i šaranje. Vrlo se često borim protiv argumenata poput ovog: „Za njega su u vrtiću rekli da je nadaren.” Kad pitam na koje se područje to odnosilo, najčešće kažu da je riječ o crtanju.

Nažalost, u našem se razredu ne crta prema predlošcima, stoga tu nestaje vrtićka kreativnost, a ja postajem, kako kažu roditelji, ona koja puno traži.

Slušajući mnoge svoje kolegice i njihove probleme, ipak mogu zaključiti da radim u divnom razredu. Svi su naši problemi neznatni, riješit ćemo ih korak po korak, znam da smo na dobrom putu.

Preuzeto sa skolskiportal.hr