Ako je odnos između učitelja i djeteta dobar, onda je skoro pa nevažno koje pedagoške metode učitelj koristi ili odgovaraju li one najmodernijim zahtjevima. Zapravo, uspjeh predavanja ne ovisi o metodi.  

Čvrsta vezanost za roditelje stvara prepreku za kasnije prilagođavanje svijetu. Međutim, odrastao čovjek predodređen je za svijet, a ne da zauvijek ostane dijete svojih roditelja. No ima, nažalost, mnogo roditelja koji će svoju djecu uvijek gledati kao svoju djecu, jer ni sami ne žele ostarjeti i odreći se svoga roditeljskog autoriteta i moći. Međutim, tako na dijete vrše vrlo nezdrav pritisak, jer mu oduzimaju svaku priliku za preuzimanje individualne odgovornosti. Ova štetna metoda stvara ili nesamostalne ljude ili pak ljude koji svoju samostalnost mogu ostvariti samo tzv. „prečicama”.

S druge strane, neki roditelji zbog svoje vlastite nemoći nisu u stanju djetetu pružiti onaj autoritet koji mu je potreban da se svijetu pravilno prilagodi.
 

Zato učitelj kao osoba ima vrlo osjetljiv zadatak. Prvo, ne bi trebao pokazivati nikakav autoritet koji obeshrabruje. Drugo, treba pokazati upravo onu određenu razinu autoriteta koja priliči odrasloj, iskusnoj osobi. Takav se stav ne može stvoriti namjerno, čak ni uz najbolju namjeru, već on nastaje samo prirodnim putem – kad učitelj kao čovjek i građanin jednostavno obavlja svoju dužnost. On sam mora biti ispravan i zdrav, što predstavlja najbolju pedagošku metodu tj. dobar primjer. Ni najsavršenija metoda neće ništa značiti ako čovjek koji ju primjenjuje nije superioran, i to zahvaljujući svojim vrijednostima.

Dakako, bilo bi drugačije kada bi u školi bilo važno samo da se djeci gradivo prenese kako metodika nalaže. Međutim, to predstavlja samo polovicu školskih vrijednosti. Druga je polovica stvarno psihološko obrazovanje, koje se prenosi zahvaljujući učitelju. Zadatak je takve vrste obrazovanja uvesti dijete u neki novi, daljnji svijet i na taj način dopuniti znanje koje prenose roditelji. Na kraju, roditeljsko obrazovanje može, čak i kad su roditelji zaista brižni, zauvijek ostati na određenoj razini, jer je sredina uvijek ista. Škola zato predstavlja prvi dio stvarnog, velikog svijeta s kojim se dijete susreće i treba mu pomoći da se u određenoj razini odvoji od roditeljske sredine.

Ako je odnos između učitelja i djeteta dobar, onda je skoro pa nevažno koje pedagoške metode učitelj koristi ili odgovaraju li one najmodernijim zahtjevima. Zapravo, uspjeh predavanja ne ovisi o metodi. Isto tako, škola ne nastoji samo dječje glavice napuniti znanjem. Naprotiv, u školi djeca odrastaju u prave ljude. Ne radi se o tome s koliko znanja netko izlazi iz škole, već je li se u školi taj mladi čovjek uspio osloboditi nesvjesnog obiteljskog identiteta i postao svjestan samog sebe. Ako nikad ne postane svjestan samog sebe, nikada neće shvatiti što stvarno želi, nego će uvijek ostati ovisan i samo oponašati druge, osjećajući da je neshvaćen te da ga netko sputava.

Odlomak iz knjige O razvoju ličnosti Karla Gustava Junga