Svaki put kad mi je dijete bolesno razmišljam o imunitetu i vrtiću. Nekad mi se čini da nikad i nije bio bolestan dok nije krenuo u vrtić. 

Naša priča išla je ovako – 9 mjeseci s mamom, 9 mjeseci s bakom i onda vrtić. Gledajući unatrag čini mi se da je to bilo 9 mjeseci potpunog zdravlja, 9 mjeseci mira i gdjekojeg virusa i onda vječna šmrkavost. Ružan je to izraz, ali je istinit. 

Od prvog dana vrtića prošli smo toliko viroza i virozica da nekad mislim da mu već pola godine curi nos. Otkrili smo Kuzu i njegove čudesne sposobnosti liječenja crijevnih viroza, saznali sve o produktivnom i neproduktivnom kašlju, nažalost, naučili sve i o febrilinim konvulzijama. Dovoljno toga da ponekad pomislim da bi bilo bolje da zaboravimo vrtić i izmolimo baku da ponovno preuzme sve dužnosti dadilje. Naravno, u mojoj glavi to je način da ga zaštitim od bolesti. Ma sigurno bi bio potpuno zdrav da je stalno kod kuće.

Ali istina je da to ne mogu učiniti. Djeca se razvijaju i rastu, i moraju ići naprijed. Ne mogu i ne smijem dijete koje veselo ide u vrtić, igra se, uči i fenomenalno napreduje osuditi na osamu jer se meni tako čini bolje. Čak i ako to znači da će s dvije godine imati vodene kozice, dok sam ih ja (a mene je čuvala baka) imala tek sa šest.

Vrijeme u kojem sam ja odrastala bilo je drugačije jer su i moje prijateljice isto tako čuvale bake pa smo se zajedno igrale. Danas je to nemoguće reprizirati jer njegovi prijatelji iz ulice mahom imaju bake koje još rade pa samim tim djeca moraju u vrtić – i tako je baka-servis postao i luksuzna roba i sredstvo izolacije.

Istina, izolira i bakterije, ali izolira i prijatelje, a to mu ne mogu učiniti. Djeca trebaju svoje vršnjake. Ako nemaju braću ili sestre, susjede ili rođake, meni je onda vrtić logičan izbor. Čak i s bakterijama. To je moj stav i uvijek ga branim.

Osim naravno u trenucima kad sumnjam u svoju odluku.

Kao noćas, dok se on prevrće i češka po svojim vodenim kozicama.

Preuzeto s bitimama.wordpress.com

Danas 13. prosinca slavimo Svetu Luciju posebnu zaštitnicu i mučenicu. Samo njeno ime znači "svjetlo", pa kršćani smatraju da ona naviješta dolazak najvećeg svjetla.

Živjela je u 4. st. na Siciliji za vrijeme cara Dioklecijana. Potjecala je iz imućne obitelji. Legenda kaže da je na hodočašću u Katanij dok je molila za majčino ozdravljenje, doživjela ukazanje mučenice Agate koja joj je predvidjela skoru mučeničku smrt. Po povratku na Siciliju, raskinula je ionako neželjene zaruke te svoje bogatstvo podijelila siromašnima što se nije svidjelo njenom zaručniku koji ju je bijesan zbog toga čina prijavio caru Dioklecijanu da je kršćanka. Po tadašnjim zakonima je kao takva bila vrlo opasna, stoga ju je car Dioklecijan dao najprije mučiti a zatim i pogubiti.

Djeca se posebno raduju blagdanu Svete Lucije i sitnim darovima u svojim čizmama. Običaj je da roditelji napune čizmice orašastim voćem, suhim smokvama, mandarinama i sl. sitnarijama na dan Svete Lucije. Djeca obično ne vole jesti orašaste plodove ali im mogu poslužiti za igru, ili kao materijal za izradu božićnog nakita koji se tradicionalno izrađuje na Svetu Luciju.

Također se na dan Svete Lucije sije pšenica kao simbol obnove života. Djeca se posebno raduju sijanju pšenice, jer od toga dana do Božića imaju poseban zadatak, zalijevati ju svakoga dana.

Uputite svoje dijete da nije dobro prekomjerno zalijevati pšenicu, jer će sjemenke zahvatiti plijesan. Za Božić dozvolite svome djetetu da odabere vrpcu kojom će ukrasiti svoju pšenicu. Zajednički zapalite svijeću zabodenu u izraslu pšenicu.

Djeca se na dan Svete Lucije igraju svjetlom, noseći ga od prozora do prozora, da bi svojom dobrotom i jednostavnošću poput sv. Lucije, omekšali naša srca i omogućili radost i svjetlo na našim licima.