Svaki put kad mi je dijete bolesno razmišljam o imunitetu i vrtiću. Nekad mi se čini da nikad i nije bio bolestan dok nije krenuo u vrtić. 

Naša priča išla je ovako – 9 mjeseci s mamom, 9 mjeseci s bakom i onda vrtić. Gledajući unatrag čini mi se da je to bilo 9 mjeseci potpunog zdravlja, 9 mjeseci mira i gdjekojeg virusa i onda vječna šmrkavost. Ružan je to izraz, ali je istinit. 

Od prvog dana vrtića prošli smo toliko viroza i virozica da nekad mislim da mu već pola godine curi nos. Otkrili smo Kuzu i njegove čudesne sposobnosti liječenja crijevnih viroza, saznali sve o produktivnom i neproduktivnom kašlju, nažalost, naučili sve i o febrilinim konvulzijama. Dovoljno toga da ponekad pomislim da bi bilo bolje da zaboravimo vrtić i izmolimo baku da ponovno preuzme sve dužnosti dadilje. Naravno, u mojoj glavi to je način da ga zaštitim od bolesti. Ma sigurno bi bio potpuno zdrav da je stalno kod kuće.

Ali istina je da to ne mogu učiniti. Djeca se razvijaju i rastu, i moraju ići naprijed. Ne mogu i ne smijem dijete koje veselo ide u vrtić, igra se, uči i fenomenalno napreduje osuditi na osamu jer se meni tako čini bolje. Čak i ako to znači da će s dvije godine imati vodene kozice, dok sam ih ja (a mene je čuvala baka) imala tek sa šest.

Vrijeme u kojem sam ja odrastala bilo je drugačije jer su i moje prijateljice isto tako čuvale bake pa smo se zajedno igrale. Danas je to nemoguće reprizirati jer njegovi prijatelji iz ulice mahom imaju bake koje još rade pa samim tim djeca moraju u vrtić – i tako je baka-servis postao i luksuzna roba i sredstvo izolacije.

Istina, izolira i bakterije, ali izolira i prijatelje, a to mu ne mogu učiniti. Djeca trebaju svoje vršnjake. Ako nemaju braću ili sestre, susjede ili rođake, meni je onda vrtić logičan izbor. Čak i s bakterijama. To je moj stav i uvijek ga branim.

Osim naravno u trenucima kad sumnjam u svoju odluku.

Kao noćas, dok se on prevrće i češka po svojim vodenim kozicama.

Preuzeto s bitimama.wordpress.com