Besplatna (za iznose iznad 35 eura) i brza dostava.
O Harfi
Prodajna mjesta
Besplatna (za iznose iznad 35 eura) i brza dostava.
O Harfi
Prodajna mjesta
Psihičko zdravlje će zbog psihoze koja se stvorila stradati više nego što će stradati tjelesno zdravlje, upozorava psihologinja Nataša Jokić Begić komentirajući kako vijesti i činjenice o širenju koronavirusa utječu psihološki na ljude.
Prema istraživanju koje su proveli na katedri za kliničku i zdravstvenu psihologiju odsjek za psihologiju Filozofskog fakulteta 25 posto ljudi je izrazito zabrinuto, a to su žene, majke male djece, govoreći o rezultatima istraživanja na HRT-u rekla je psihologinja Nataša Jokić Begić koja bi kriznom stožeru savjetovala da uključi i psihološke čimbenike jer je važno smirivati ljude.
'Važno je reći roditeljima da se ne trebaju bojati jer djeca ukoliko se i razbole imat će blage simptome. Pustite djecu da se najnormalnije igraju, imajte razuman oprez. Garantirano je više ljudi poginulo u prometnim nesrećama nego umrlo od koronavirusa. Od obične gripe tijekom godine u svijetu umre 250-650.000 ljudi. I od toga ne radimo problem jer jer to nešto poznato', rekla je psihologica.
Prema istom istraživanju 20 posto ljudi vjeruje da ukoliko se zarazi da će se teško razboljeti, a 30 posto izbjegava izlaziti iz kuće.
Psihologinja je istaknula da je potreban oprez, ali da je poznato da posljedice koronavirusa nisu tako strašne i da velika većina ljudi ima blage simptome.
Preneseno s t-portala
Osnovno načelo rada s darovitom djecom ima za cilj osigurati djetetu ono što najbolje odgovara njegovu stupnju razvoja, specifičnim potrebama, interesima, potencijalima i sposobnostima, nadilazeći pritom uobičajene programe namijenjene djeci određene dobi.
Iako darovita djeca svojim sposobnostima mogu djelomično nadoknaditi većinu nedostataka u svom odgoju i obrazovanju, o uvažavanju njihovih specifičnih potreba rjeđe se govori. Stoga je važno napomenuti da neuvažavanje specifičnih potreba darovite djece može dovesti do ozbiljnih teškoća u njihovom razvoju.
Neprilike mogu početi već s upisom u prvi razred i to u slučaju kad se od darovitog djeteta očekuje da uči o stvarima koje ono već dobro poznaje. Dio djece će se prilagoditi, no nekima će postati dosadno, frustrirat će se, povući u sebe te se ponekad i sukobiti s nastavnicima. S obzirom da nisu svi nastavnici posebno obučeni za prepoznavanje znakova darovitosti, dio njih će takvu djecu smatrati problematičnom. Dodatni problem je i to što okolina vrlo često ima velika očekivanja od darovite djece.
Nastavni je program prilagođen prosječnoj djeci pa često dolazi do nesklada između potreba darovitog djeteta i samog programa. Takvoj djeci to predstavlja dodatan teret i povećava mogućnost postizanja slabijih rezultata. Naime, s obzirom da nadarena djeca s lakoćom svladavaju nastavni program, može im se činiti da za uspjeh nije potreban trud te da ne moraju ulagati napore u školski rad. Kada u kasnijim razredima nastavni plan postane zahtjevniji, postoji mogućnost da darovita djeca nastave s opuštanjem što neminovno dovodi do daljnjeg neuspjeha. U tom slučaju ona više nisu prepoznata kao daroviti učenici već kao učenici s lošijim uspjehom što može rezultirati smanjenim samopoštovanjem.
Kako prepoznati darovito dijete?
Postoje dvije skupine metoda prepoznavanja darovitog djeteta: procjenjivanje i testiranje. Prva metoda se odnosi na procjenjivanje razvijenosti djetetovih osobina (sposobnosti, crte ličnosti, interesi, motivacija i sl.) i procjenjivanje vrijednosti djetetovih duhovnih i materijalnih radova (znanstveni rad, tehnički patent, slika, pjesma i sl.). U procjenjivanju djetetovih osobina mogu sudjelovati svi oni koji mogu opažati njegovo ponašanje. Stoga se u procjeni koriste zapažanja roditelja, izvješća nastavnika, voditelja sekcija, klubova, društava i sl.
Mjerenje osobina darovitih pretpostavlja primjenu standardiziranih testova. Najstariji i najučestaliji su testovi inteligencije, od kojih se u svrhu ispitivanja darovitosti koristi Wechsler Intelligence Scale for Children (WISC), primijenjen za djecu od 6 do 16 godina. Također, koriste se i testovi posebnih sposobnosti iz područja u kojem je dijete iskazalo talent. Takvim se testovima ispituje znanje iz dotičnog predmeta, kao npr. matematike, likovnog i dr.
Uloga nastavnika u prepoznavanju darovite djece
U postupku identificiranja darovite djece veliku ulogu imaju nastavnici. Upravo su oni u prigodi dugotrajnog kontinuiranog opažanja ponašanja učenika te mogu uspoređivati djecu približne kronološke dobi. Nastavnici se također mogu i međusobno konzultirati, no unatoč navedenim mogućnostima oni ne donose uvijek relevantne zaključke. Zašto je to tako? Evo nekih od odgovora.
Nastavnici mogu pogriješiti jer:
S obzirom da su obrazovni programi u Republici Hrvatskoj prilagođeni prosječnoj djeci, događa se da nastavnici koji odstupaju od tih programa ponekad imaju velikih problema. S obzirom da je identifikacija darovitih zahtjevan proces, nastavnike je potrebno dobro dodatno educirati i uputiti u rad s darovitim učenicima.
Uloga nastavnika u radu sa darovitom djecom
Nastavnicima koji nemaju puno iskustva u radu s darovitom djecom, takva djeca mogu predstavljati poseban problem. Naime, darovita djeca često ne prihvaćaju autoritet što dovodi do sukoba s okolinom čijim se pravilima ne žele prilagoditi. Za vrijeme nastave takva djeca često na pitanjem odgovaraju pitanjem, nemirna su i nerijetko glasna, a ponekad i ignoriraju zadatke koje moraju riješiti jednostavno stoga što su im ili dosadni ili u tom trenutku »imaju pametnijeg posla«.
Stoga se nameće zaključak da zbog neprilagođenosti nastavnog programa, darovita djeca često dolaze u fazu u kojima su njihovi rezultati bitno lošiji od očekivanih.
U takvim se slučajevima nastavnicima predlaže osmišljavanje dodatnih aktivnosti koje su prilagođene upravo tim učenicima. Ukoliko je učenik uslijed dosađivanja postao hiperaktivan, dobro ga je postaviti za pomoćnika tijekom predavanja ili vježbi te mu dati ulogu koordinatora manje grupe učenika. Na taj će ga se način potaknuti da pomaže drugim učenicima u razredu.
Daroviti učenici često postavljaju visoke kriterije što nastavnicima itekako može otežati rad. U tom slučaju može pomoći dodatna priprema, ali i zadavanje primjerenih zadataka koji su malo iznad predviđenih mogućnosti učenika. Također pomaže i kontrolirano prepuštanje vodstva učeniku u pojedinim segmentima rada. U radu s darovitim učenicima nastavnici mogu smanjiti autoritativnu poziciju te učenicima dopustiti više slobode, jer oni ponekad svojim poznavanjem problematike mogu preći granice znanja svojih nastavnika. U takvim je slučajevima dobro od učenika tražiti više samoaktivnosti te ih upućivati na samostalno traženje novih informacija. Kako se ne bi zakočio njihov kreativni sklop, potrebno je osigurati slobodni razvoj djeteta, omogućiti mu slobodu i razvoj samostalnog mišljenja te pohvaliti njegovu radoznalost, divergentno mišljenje i maštu.
Obrazovanje darovite djece
Obrazovne programe namijenjene darovitoj djeci moguće je provoditi metodama obogaćivanja nastave, metodom akceleracije (raniji polazak u školu i/ili preskakanje razreda) te grupiranjem učenika prema sposobnostima. Niti jedan navedeni program nije u potpunosti adekvatan svim darovitim učenicima, stoga škole najčešće upotrebljavaju sve tri navedene metode.
Programi obogaćivanja nastave
Programi obogaćivanja nastave su među najčešćim programima namijenjenih darovitoj djeci. Oni su osmišljeni kao zamjena ili proširivanje redovnog školskog programa s ciljem pomaganja učenicima u rješavanju problema i savladavanju vještina razmišljanja višeg stupnja, kao što su analiziranje, stvaranje i procjenjivanje.
Neki od oblika obogaćivanja programa su tečajevi na višim razinama školovanja, ljetni programi, razni dodatni tečajevi izvan škole, mentorski programi te grupiranje učenika.
Akceleracija – raniji polazak u školu i/ili preskakanje razreda
Raniji polazak u školu i preskakanje razreda darovitoj djeci omogućuje prelaženje na viši stupanj obrazovanja od onog koji je određen njihovom kronološkom dobi. Međutim, ovakav tip obrazovanja rijetko se primjenjuje jer ga mnogi ne odobravaju zbog zabrinutosti da će darovita djeca koja se druže sa starijom djecom emocionalno patiti.
Unatoč tim nedostacima, brojna istraživanja pokazuju da djeca kojoj se dopustilo učenje u vlastitom ritmu imaju bolje mišljenje o sebi, da su motiviraniji i kreativniji, da imaju više ciljeve i da ih lakše ostvaruju u socijalnom okruženju. Smještanje djeteta u sredinu s intelektualnim vršnjacima važnije je od smještanja djeteta u sredinu s vršnjacima po kronološkoj dobi (Kitano i Kirby, 1986).
Istraživanja su pokazala da su djeca koja su ranije krenula u školu, kao i ona koja su tijekom školovanja preskočila jedan razred – zadržala odličan uspjeh. Iz toga proizlazi da je akceleracija dobra mjera u slučaju intelektualno napredne djece, a najveću potporu akceleraciji pružaju istraživanja u području. Istraživanja su također dokazala jednako ili bolje postignuće i socijalnu prilagođenost akceleriranih učenika u usporedbi s učenicima istih sposobnosti čije školovanje nije ubrzavano (Cvetković-Lay, 2002).
U kojim se slučajevima preporučuje preskakanje razreda?
Istraživači zaključuju da se akceleracija tj. preskakanje razreda može smatrati prikladnom obrazovnom intervencijom za potporu darovitim učenicima u slučajevima kad:
Grupiranje učenika po sposobnostima
Prepoznavanje darovitosti trebalo bi biti vezano uz specifično područje, pa bi tako izrazito darovitoj djeci od posebne koristi bilo grupiranje po sposobnostima. Predmet u kojem učenik ima prosječno znanje poučavao bi se u redovnom razredu, dok bi se npr. posebna nastava iz matematike mogla namijeniti onim učenicima koji su za nju talentirani.
Međutim, neki autori vjeruju (Winner, 2005) kako zajedničko grupiranje darovitih učenika šteti ne samo onima koji ostaju izvan te grupe, nego i darovitima koji su za tu grupu odabrani. Prema tom mišljenju, odvajanje najboljih učenika i njihovo smještanje u vlastiti razred može voditi jedino k bahatosti i elitizmu. U tom bi se slučaju ostala djeca u razredu mogla osjećati manje vrijednima jer se njima dodjeljuju neiskusni nastavnici. Niska očekivanja koja nastavnici imaju prema prosječnim učenicima itekako bi mogla utjecati na njihovu motivaciju u učenju te na konačan uspjeh.
Iako grupiranje po sposobnostima ima dosta nedostataka, njegovo ukidanje vodilo bi prilagodbi standarda najnižim stupnjevima pa obrazovanje koje bi iz toga proizlazilo nikako ne bi uspjelo zadovoljiti potrebe natprosječnih učenika. Stoga se školama predlaže, da ako već ne mogu osigurati napredne satove za darovitu djecu, da barem organiziraju izvannastavne aktivnosti u matematici, prirodnim znanostima, glazbi i likovnoj umjetnosti i dr. Također, nadarenoj djeci bi se svakako moralo pristupati individualno te im davati teže i zahtjevnije zadatke s više materije.
Koje su posljedice upotrebe obrazovnih programa za darovite?
Kada se ”ubrzavani” daroviti učenici usporede sa svojim vršnjacima koji nisu ubrzavani, oni pokazuju značajno veće postignuće. Međutim, kada se usporede sa starijima, njihovo ubrzavanje pokazuje i pozitivne i negativne učinke. Često se osjećaju inferiorno u odnosu prema starijima i to od tjelesnog izgleda pa do socijalne kompetentnosti (Cvetković-Lay, 2002).
Uz svaku opciju školovanja darovite djece dolazi i kompromis. Radikalno ubrzanje znači da se dijete ne druži s vršnjacima, a to donosi probleme socijalizacije. Grupiranje po sposobnostima znači da se djeca ne druže u heterogenim grupama, što nikako nije dobro. Međutim, ako se ekstremno darovitoj djeci uskrati napredno poučavanje, neminovno se rasipa njihov potencijal. Stoga se nameće zaključak da je djeci koja imaju izrazite akademske talente potrebno ponuditi poduku na visokom stupnju, dovoljno zahtjevnu i izazovnu.
Neki autori (Kitano i Kirby, 1986) smatraju da za izrazito darovitu djecu može biti korisno ako ih se grupira zajedno po sposobnostima u njihovom području darovitosti. Napredni satovi koji se održavaju djeci slične dobi, smatra se boljim rješenjem od radikalnih preskakanja razreda, jer s takvim ubrzanjem može doći do socijalnih problema, pogotovo u slučajevima kada mnogo mlađe dijete pokušava biti prihvaćeno među starijom djecom iz razreda.
Obrazovanje darovitih u Hrvatskoj
Za darovitu djecu u našoj zemlji postoje različite mogućnosti, no većina programa je usmjerena prema umjereno darovitima te nisu dostupni većini djece koja bi se kvalificirala, a trenutno im prijeti i ukidanje . Ne postoji državni sporazum o tome kakvu bi vrstu obrazovanja trebala imati darovita djeca pa prema tome puno toga ovisi o djetetovoj školi i odlukama njegovih roditelja. Postoje specijalizirane škole za darovitu djecu i na osnovnom i na srednjem stupnju, škole za određene vrste darovitosti (umjetnost, znanost), razredi za darovite unutar redovnih škola te izvannastavni programi u kojima se darovita djeca okupljaju na dva ili tri sata tjedno.
Na kraju valja zaključiti kako sustavnu skrb društva za darovite čine tri međusobno neraskidive karike: njihovo rano prepoznavanje, odgovarajuća potpora njihovom razvoju te njihovo odgovarajuće profesionalno angažiranje. Samo će u tom slijedu darovita djeca moći iskoristiti svoje sposobnosti za dobrobit društva u cjelini, što se od njih vrlo često i očekuje.
Autorica: Marija Šarić
Izvor: skole.hr
Čitanje djetetu od rane dobi pozitivno će utjecati na njegov razvoj na različitim razinama.
Ponajprije, zajedničko čitanje roditelja i djeteta utjecat će na povezanost roditelja s djetetom, oblikovati lijepa prva sjećanja djeteta na provođenje vremena s roditeljem uz slikovnice i priče i omogućiti roditelju da zajedničko vrijeme sa svojim djetetom provede na kvalitetan i produktivan način. Takva aktivnost zbližava kroz stvaranje zajedničkih interesa i produbljuje povezanost na nježan i kreativan način.
Također, čitanje djetetu potaknut će njegov interes za govorno-jezično izražavanje pa će dijete sve više osvještavati zvukove, glasove, riječi i rečenice koje sluša tijekom roditeljeva čitanja i pobuđivat će mu se interes za sadržaj o kojemu se čita. Dijete će usmjeravati pažnju na roditeljev govor i učit će aktivno slušati.
Nadalje, dijete će i samo proizvoditi zvukove i glasove, a s vremenom i govor, primjerice kroz oponašanje roditeljeva govora ili samostalnim glasanjem kao reakcijom na poticaj čitanjem. Dijete će se pritom igrati vlastitim glasovnim sposobnostima i razvijati glasovnu proizvodnju i artikulaciju.
Dijete će razvijati osjećaj za jezik – upoznavat će se s različitim riječima i njihovim značenjima te osnovnim pravilima za kombiniranje više riječi u rečenice. Također, u starijoj dobi osvještavat će kombiniranje različitih rečenica u smislenu cjelinu (npr. priče, pjesme, brojalice itd.).
Dijete će usvajati i temeljni odnos prema knjizi, motoričku vještinu listanja stranica, vizualno prepoznavanje slika u slikovnicama koje odgovaraju sadržaju koji se čita, svjesnost o čitanju s lijeva na desno, uočavanje da govorenim riječima odgovara pisani tekst sastavljen od slova itd.
Također, dijete će putem čitanja naglas od rane dobi razvijati svoje komunikacijske vještine, odnosno postajat će svjesno koliko je važno izražavati se, iskazivati vlastite misli i ulaziti u interakciju s drugima, primjerice kroz razgovore o onome što se čita.
Razvijat će se i logičke misaone sposobnosti jer će dijete tijekom slušanja priča razvijati prepoznavanje uzročno-posljedičnih odnosa među događajima u pričama, odnosno osvještavat će koji događaj slijedi iza kojega (tzv. sukcesivni odnosi).
Slušanjem priča dijete će vježbati slušnu pažnju, pamćenje i koncentraciju, učit će kako usmjeravati fokus na zajedničku aktivnost.
Također, kroz anegdote u pričama moći će bolje razumjeti vlastite osjećaje, strahove ili događaje s kojima se susreće, pa će se, na temelju radnje u pričama, lakše suočavati i nositi sa svakodnevicom.
Nadalje, dijete će se upoznavati s različitim životnim situacijama u kojima se nalaze junaci slikovnica i priča s različitim osjećajima koje pritom doživljavaju. Na taj će se način moći poistovjetiti s drugima, razvijati empatiju i svijest o različitostima te osvještavati toleranciju i prihvaćanje drugih.
Međutim, čitanjem djetetu potičemo ga i na razvijanje vlastitog mišljenja o sadržaju slikovnica, ali i općenito o svijetu u kojem živi, te ga hrabrimo da svoje mišljenje iskazuje, argumentira i pritom kritički preispituje sadržaj koji čita ili sluša.
Čitanje je važno provoditi na zabavan i poticajan način, kroz brojne šale i zabavne igre te kroz poticanje na zajedničko sudjelovanje i roditelja i djeteta u čitanju, baš kao i kroz pobuđivanje djetetove vlastite maštovitosti koju ono može i želi izraziti i time obogatiti svijet u kojem živimo.
Preneseno s Laboratorija čitanja
Preporučujemo Harfine terapeutske slikovnice:
![""]("https://harfa.hr/slika/200x0/djevojcica-i-sreca.jpg")
![""]("/slike/ovdjezemska-smanjenje3.jpg")
![""]("/slike/lav-smanjenje3.jpg")
Ako je odnos između učitelja i djeteta dobar, onda je skoro pa nevažno koje pedagoške metode učitelj koristi ili odgovaraju li one najmodernijim zahtjevima. Zapravo, uspjeh predavanja ne ovisi o metodi.
Čvrsta vezanost za roditelje stvara prepreku za kasnije prilagođavanje svijetu. Međutim, odrastao čovjek predodređen je za svijet, a ne da zauvijek ostane dijete svojih roditelja. No ima, nažalost, mnogo roditelja koji će svoju djecu uvijek gledati kao svoju djecu, jer ni sami ne žele ostarjeti i odreći se svoga roditeljskog autoriteta i moći. Međutim, tako na dijete vrše vrlo nezdrav pritisak, jer mu oduzimaju svaku priliku za preuzimanje individualne odgovornosti. Ova štetna metoda stvara ili nesamostalne ljude ili pak ljude koji svoju samostalnost mogu ostvariti samo tzv. „prečicama”.
S druge strane, neki roditelji zbog svoje vlastite nemoći nisu u stanju djetetu pružiti onaj autoritet koji mu je potreban da se svijetu pravilno prilagodi.
Zato učitelj kao osoba ima vrlo osjetljiv zadatak. Prvo, ne bi trebao pokazivati nikakav autoritet koji obeshrabruje. Drugo, treba pokazati upravo onu određenu razinu autoriteta koja priliči odrasloj, iskusnoj osobi. Takav se stav ne može stvoriti namjerno, čak ni uz najbolju namjeru, već on nastaje samo prirodnim putem – kad učitelj kao čovjek i građanin jednostavno obavlja svoju dužnost. On sam mora biti ispravan i zdrav, što predstavlja najbolju pedagošku metodu tj. dobar primjer. Ni najsavršenija metoda neće ništa značiti ako čovjek koji ju primjenjuje nije superioran, i to zahvaljujući svojim vrijednostima.
Dakako, bilo bi drugačije kada bi u školi bilo važno samo da se djeci gradivo prenese kako metodika nalaže. Međutim, to predstavlja samo polovicu školskih vrijednosti. Druga je polovica stvarno psihološko obrazovanje, koje se prenosi zahvaljujući učitelju. Zadatak je takve vrste obrazovanja uvesti dijete u neki novi, daljnji svijet i na taj način dopuniti znanje koje prenose roditelji. Na kraju, roditeljsko obrazovanje može, čak i kad su roditelji zaista brižni, zauvijek ostati na određenoj razini, jer je sredina uvijek ista. Škola zato predstavlja prvi dio stvarnog, velikog svijeta s kojim se dijete susreće i treba mu pomoći da se u određenoj razini odvoji od roditeljske sredine.
Ako je odnos između učitelja i djeteta dobar, onda je skoro pa nevažno koje pedagoške metode učitelj koristi ili odgovaraju li one najmodernijim zahtjevima. Zapravo, uspjeh predavanja ne ovisi o metodi. Isto tako, škola ne nastoji samo dječje glavice napuniti znanjem. Naprotiv, u školi djeca odrastaju u prave ljude. Ne radi se o tome s koliko znanja netko izlazi iz škole, već je li se u školi taj mladi čovjek uspio osloboditi nesvjesnog obiteljskog identiteta i postao svjestan samog sebe. Ako nikad ne postane svjestan samog sebe, nikada neće shvatiti što stvarno želi, nego će uvijek ostati ovisan i samo oponašati druge, osjećajući da je neshvaćen te da ga netko sputava.
Odlomak iz knjige O razvoju ličnosti Karla Gustava Junga
Iako to nitko ne bi pomislio, najveći su neprijatelj „države” zvane 1.b – škarice! Škarice su naprava za rezanje papira, plastike… Imamo i škarice za rezanje noktiju.
Postoji puno različitih vrsta škarica, ali pisat ću o onima koje upotrebljavamo u školi. U mojem je razredu najviše škarica koje imaju zaštitu: tup, zaobljen vrh. Budući da su kratke, njima se može odrezati (bolje rečeno potrgati) otprilike 2 cm papira.
Moje učenike to jako muči. Naime, trude se napraviti ono što od njih tražim, ali s pomoću tih škarica jednostavno ne mogu. Bez obzira na dobru volju, ne uspijevaju izrezati, na primjer, pravokutnik, a o krugu mogu samo sanjati.
![""]("/slike/skolski_pribor.jpg")
Nekoliko je razloga neuspjeha u rezanju škaricama:
Svemu tome možemo dodati još jedan razlog – neki učenici do polaska u školu režu rijetko, a neki ne režu baš nikada jer provode vrijeme pred računalom. Malo se njih igra u vrtu tako da veže ili reže neki konopac.
![""]("/slike/bojanje.jpg")
Imamo mi još neprijatelja u radu – neprijatelj broj dva je bojenje
Učenicima je najveći problem mirno sjediti 5-7 minuta i bojiti. Nove generacije radije će pošarati neki lik nego ga obojiti.
Za to krivim predškolske aktivnosti u kojima se bilo koji oblik rada naziva kreativnošću, pa čak i šaranje. Vrlo se često borim protiv argumenata poput ovog: „Za njega su u vrtiću rekli da je nadaren.” Kad pitam na koje se područje to odnosilo, najčešće kažu da je riječ o crtanju.
Nažalost, u našem se razredu ne crta prema predlošcima, stoga tu nestaje vrtićka kreativnost, a ja postajem, kako kažu roditelji, ona koja puno traži.
Slušajući mnoge svoje kolegice i njihove probleme, ipak mogu zaključiti da radim u divnom razredu. Svi su naši problemi neznatni, riješit ćemo ih korak po korak, znam da smo na dobrom putu.
Preuzeto sa skolskiportal.hr
Kako odgojiti dječake koji se ne boje pokazati svoje osjećaje …
Po čemu su dječaci različiti od djevojčica i jesu li uopće?
Svima je poznato da se razvoj govora razvija kasnije kod dječaka, da su dječaci mnogo šutljiviji i ne vole puno razgovarati, no zato su energičniji i imaju veću potrebu za sportom. Kao tinejdžeri, muška djeca su oni koji su češće skloni problematičnom ponašanju, alkoholu, izazivanju tučnjava, lošem uspjehu u školi…
Jeste li znali da oko 95% mladenačkih ubojstava počine dječaci? Jeste li znali da je samoubojstvo treći po redu uzrok smrti među mladićima između 15 i 19 godina i da većinu uspješnih samoubojstava počine dječaci?
U čemu je problem s mladim muškarcima koje odgajamo? Zbog čega su statistike ovako loše? Zbog čega i u kojem trenutku naš mali dječak postane gnjevni tinejdžer?
Koliko puta ste čuli izraze kao što su: “Ah, dječaci, oni su mnogo otporniji od djevojčica i lako će svladati međusobne sukobe.” ili “Dječaci su nagli, malo podivljaju, potuku se i taj tren ih sve prođe, više se ni ne sjete zbog čega su se potukli.”
Pa ipak, i dječaci se bore sa bolnim osjećajima neuspjeha, odbijanja i ne pripadnosti koje kod djevojčica tako lako primijetimo i trudimo se da ih uočimo. Kada više ne mogu trpjeti bol, reagiraju. Dječaci koji u bilo kojoj dobi ne nailaze na razumijevanje, nemaju priliku za emocionalnim razvojem. Zbunjeni dječak odrasta u ljutitog, emocionalno usamljenog tinejdžera i, vjerovatno, u usamljenog, sredovječnog muškarca kojem prijeti depresija.
Dječake moramo naučiti emocionalnoj pismenosti!
Kako točno možemo naučiti dječake da budu emocionalno pismeni?
Potrebno ih je učiti prepoznavanju emocija, oni trebaju rječnik emocija koji će im dati mogućnost da se izraze na druge načine, ne bijesom ili agresijom. Trebaju razumijevanje, kako kod kuće tako i u školi, treba ih ohrabrivati da govore o svojim osjećajima i da razviju svijest o sebi.
Dječaci trebaju osjetiti emocionalnu povezanost jednako kao što to trebaju i djevojčice. Vrlo je važno da imaju blizak odnos sa svojim roditeljima, a ovo je ključno u fazi adolescencije. Blizak odnos temeljen na povjerenju i podršci koju dobivaju od roditelja može ih zaštititi od opasnosti da postanu žrtve svojih vlastitih, burnih, a nepriznatih osjećaja.
Najvažnije od svega je da pred sobom imaju muški primjer bogatog emocionalnog života. Bitno je da nauče o emocionalnoj pismenosti koliko od majke i drugih žena, toliko i od oca i drugih muškaraca u njihovom životu. Pred našim dječacima je stvaranje njihovog vlastitog života i načina na koji će komunicirati s drugima (muškarcima, ženama, svojom djecom), ali i stvaranje njihovog vlastitog muškog identiteta. Dječak na primjeru mora vidjeti i vjerovati da u životu muškarca emocije nisu nepoželjne.
Kakav utjecaj naše društvo ima na odgoj dječaka?
Dječaci često ne pokazuju osjećaje na način na koji to pokazuju djevojčice. Znači li to da oni osjećaju manje?
Ne, dječaci osjećaju jednako kao i djevojčice, ako ne i jače, samo se ne znaju na isti način izraziti. Naša kultura ih ne potiče da izraze svoje osjećaje, naprotiv, potiče ih da je svako pokazivanje emocija loše i da su zbog toga manje “muškarci”.
Cijela naša kultura ima sliku stereotipnog muškarca koja je još uvijek prisutna i, kako izgleda, još će dugo biti. Muškarac nije muškarac ako nije grub i ne pije ogromne količine piva. To nam vrišti iz svake druge reklame, a mali dječaci su također kroz crtiće i video igrice izloženi slikama muškarca kakav bi “trebao” biti
Naša kultura nameće dječacima i neke kvalitete koje bi trebali imati, kao što su fizička energija i snaga, te sklonost akciji. Ako je dječak nema, nije dovoljno muškarac. Sasvim je uobičajeno da se već vrlo malim dječacima šalju iskrivljene poruke kao na primjer; mladić će izgubiti poštovanje ako govori o svojim problemima; muškarac treba biti žilav i otporan; suprug ne bi trebao obavljati kućanske poslove. Poticanje na ovakav način razmišljanja neizbježno donosi nevolje. Emocionalni odgoj u roditeljskom domu Iako naša kultura igru veliku ulogu u uništavanju emocionalnih života naših dječaka, ono najbitnije emocionalno obrazovanje počinje kod kuće, u obiteljskom domu. Često, svjesno ili ne, potičemo razlike između muškog i ženskog roda. Majke češće sa kćerima pričaju o osjećajima, a dječake se ohrabruje kao “velike dečke” koji ne smiju osjećati strah. Kad se dječaci zatvore u sobu i ne žele razgovarati to je ponašanje koje smatramo normalnim. Ako pak pokažu normalnu razinu straha, tuge i zabrinutosti, osjećaja koji se obično pripisuju ženskom rodu, odrasli im jasno daju do znanja da takvi osjećaji kod dječaka nisu prihvatljivi. ZBUNJENI DJEČAK ODRASTA U LJUTITOG, EMOCIONALNO USAMLJENOG TINEJDŽERA I, Na nama, roditeljima dječaka, je velika odgovornost. Svaka majka i svaki otac ima odgovornost zaštiti emocionalni život svog dječaka. Mi moramo biti uzori emocionalne povezanosti i razumijevanja. Moramo naučiti slušati osjećaje našeg dječaka bez osuđivanja, saslušati probleme koje ima bez nuđenja bespogovornih rješenja. Svaki dječak ima svoj unutarnji svijet, njihova srca su prepuna. Svaki dječak je osjetljiv i svaki trpi. Koliko god neki roditelji ne željeli prihvatiti tu činjenicu, dječaci su jednako emocionalno ranjivi kao i djevojčice. Kad ovo shvatimo, onda ćemo im moći pomoći. Ako naučimo naše sinove da poštuju i cijene svoj emocionalni život, ako ih možemo podučiti emocionalnom rječniku i ako ih ohrabrimo da ga upotrijebe, oni će, napokon, skinuti okove sa svojih srca. Preneseno s Modernog roditeljstva
VJEROJATNO – U USAMLJENOG, SREDOVJEČNOG MUŠKARCA KOJEM PRIJETI DEPRESIJA.
Manfred Spitzer međunarodno je priznati njemački psihijatar, psiholog i neuroznanstvenik. Direktor je Psihijatrijske sveučilišne bolnice u Ulmu i osnivač Centra za neuroznanost u istom gradu.
Dobitnik je brojnih prestižnih znanstvenih nagrada i priznanja, a godine 2012. objavio je knjigu DIGITALNA DEMENCIJA, koja je izazvala golemu pozornost javnosti i struke. Naklada Ljevak izdala je hrvatski prijevod knjige te je dr. Spitzer posjetio Zagreb, gdje je održao nadahnuto predavanje.
Roditelji posljednjih nekoliko godina gube utrku s digitalnim tehnologijama i pametnim telefonima. Što biste im savjetovali?
Nemojte te uređaje imati kod kuće. Najozbiljnije to mislim. Ako nemate kuću prepunu mobitela i drugih naprava, onda ih ni djeca ne će moći koristiti. Roditelji su uzor svojoj djeci, kako u pozitivnom tako i u negativnom smislu. Djeca rade što i roditelji. Gledate li previše televizije, to će raditi i vaša djeca. Javljate li se na mobitel usred ručka ili večere, i vašoj će djeci to postati normalna stvar. A to ne želimo. Vrlo jednostavno, ne želite li se s djecom prepirati oko prekomjernog zurenja u ekrane mobitela ili televizora, nemojte ih imati u kući.
Međutim, djeca su okružena mobitelima, tabletima…
Naravno. I sigurno će na mobitelima visjeti kod nekih svojih prijatelja, susjeda, u školi. Ali i ta djeca, njihovi prijatelji, dolaze u vaš dom. Činjenicom da nemate takvih uređaja u svojoj kući pridonosite smanjenoj uporabi raznih ekrana u svome susjedstvu. A to je sjajna stvar.
To govorite iz osobnoga roditeljskog iskustva?
A kako drukčije? Ja imam šestero djece, no u kući nemamo televizor. Kad su bili maleni, stalno su se svađali o tome što će tko gledati. Jednog smo dana to prekinuli – nema više TV-a u kući. Najednom smo imali više vremena za zajedničke aktivnosti, zabavne igre, najobičnije razgovore koji su nam nedostajali.
Mnogi su roditelji zabrinuti da će im djeca postati crne ovce u svome društvu ako nemaju mobitele, tablete, najnovije naprave. Što biste im poručili?
Takvo uvjerenje je pogrješno i rezultat je lobiranja i reklama tehnoloških proizvođača, koji nas uvjeravaju da jednostavno moramo imati mobitel, da će nam djeca zaostajati ako se ne koriste tabletima
Što je digitalna demencija?
Mnoga djeca nemaju potrebe pamtiti informacije, jer znaju da ih u svakom trenutku mogu „uguglati”. No, multitasking ili rad na nekoliko stvari istodobno, sumanuto klikanje od stranice do stranice, djeci jednostavno odvlači pozornost, rasipa energiju i remeti fokus na ono što je važno.
Digitalna demencija zajednički je naziv za niz kognitivnih i drugih promjena što se događaju osobama koje se pretjerano oslanjaju na digitalne tehnologije. Elektronički mediji – pametni telefoni, digitalni asistenti, računala, satelitska navigacija i stalna povezanost s internetom – „oslobađaju” nas uobičajenih mentalnih napora te stoga postajemo sve ovisniji o tehnologiji, a naše psihičke sposobnosti sve su slabije.
U konačnici, ako mozak razvijete najkvalitetnije moguće što ranije u životu, onda će vas demencija pod staračke dane sustići kasnije. Ili ne će stići uopće. Ali digitalne naprave ne razvijaju mozak i demencija dolazi ranije.
Prodaju nam priču kako svako dijete ima mobitel…
Upravo tako. A to nije istina. Nema svako dijete mobitel. Pa neka se vaše dijete sprijatelji s takvom djecom. Čak i ako bi bilo tako, da svatko radi nešto loše za svoje zdravlje, nemojte dopustiti da vaše dijete odrasta u takvim nezdravim uvjetima. Čemu ta logika vodi? Svi puše, pa neka onda puši i moje dijete?! To nema veze sa zdravim razumom.
Je li nekad bolje biti crna ovca?
Gledajte, stvari su jednostavne. Ako je vaše dijete crna ovca u društvu, jer nema mobitel, to nije nužno loše. Vaše dijete nitko ne će moći zlostavljati putem mobitela, ne će sudjelovati u nekom virtualnom zlostavljanju putem društvenih mreža, ne će konzumirati nasilne i pornografske sadržaje putem svog mobitela. Budimo realni, 35 posto sadržaja na internetu jest pornografija. Kontroliramo li zaista što nam djeca gledaju i čitaju na svojim pametnim telefonima?! Mobitel je uređaj koji vam dopušta pristup najvećoj svjetskoj četvrti crvenih svjetiljka i najvećem svjetskom okupljalištu kriminalaca. Koji roditelj želi da mu dijete luta tim prostranstvima bez zaštite i kontrole? Takvo je ponašanje potpuno neodgovorno.
Djeci je, dakle, bolje bez mobitela, tableta, naprava…?
U to sam potpuno siguran. A to su pak potvrdila i brojna znanstvena istraživanja. Mobiteli i digitalni sadržaji ometaju pravilan razvoj mozga i uzrokuju ovisnost. Primjerice, u Južnoj Koreji 30 posto mlađih od 21 godinu ovisno je o mobitelima. Čak 90 posto stanovnika je kratkovidno. Stalno gledanje sadržaja na kratku udaljenost – buljenje u mobitele i druge ekrane – uzrokuje kratkovidnost. Stoga je ta država donijela zakon koji propisuje da u svaki mobitel, kojim se koristi maloljetnik, mora biti instalirana aplikacija koja sprječava pristup pornografiji i nasilnim sadržajima, zatim aplikacija koja mjeri koliko se koriste mobitelom tijekom dana i upozorava roditelje, te softver koji sprječava igranje na mobitelu iza ponoći. Posebno je važno znati da je Južna Koreja najveći proizvođač mobitela na svijetu, ali su shvatili što ti uređaju rade njihovoj djeci. I poduzeli su korake da zaštite zdravlje svoje djece, odnosno zdravlje i budućnost svoje zemlje. Kina radi istu stvar, a drugi su svjetski proizvođač mobitela. Čak 80 posto Kineza je kratkovidno, visoka je ovisnost o igricama, pa su nedavno zakonski zabranili mobitele u svim školama. Francuska također, kao i njemačka pokrajina Bavarska.
Bi li Hrvatska treba slijediti te primjere i potpuno zabraniti uporabu mobitela u školama?
Mislim da bi. Vjerujem da i u vašim školama djeca najviše koriste mobitele tijekom odmora između dva sata. I tako dolazi do kratkovidnosti. Ako tijekom sata gledate u knjigu ili bilježnicu, onda biste morali tijekom odmora izaći iz škole, prošetati, odmoriti oko tako da gledate prirodu, pod dnevnim sunčevim svjetlom, gledate udaljenije predmete oko sebe. Ako i tijekom odmora, a pogotovo tada, djeca bulje u mobitele, oko se strašno napreže i s vremenom dolazi do kratkovidnosti. Stoga bi primjer Kine ili Francuske trebale slijediti i druge zemlje. Svaka bi odgovorna vlast trebala brinuti o zdravlju svoje djece.
Navodite u knjizi istraživanja koja potvrđuju pozitivne strane zabrane mobitela u školama.
Postoji niz uglednih istraživanja koja su dokazala da će djeca popraviti ocjene ako škole zabrane uporabu mobitela. Stoga bi svaka škola trebala napraviti slično. Djeca će početi međusobno razgovarati, razmjenjivati ideje, družiti se, šaliti. Ako ne koriste mobitel kod kuće, morat će izaći iz kuće, prošetati do prijatelja, pozvoniti na vrata, pozdraviti i razmijeniti koju riječ s prijateljevim roditeljima. Zar to nije bolje nego tipkanje poruka?
Postoji izreka „Telefoni nam postaju sve pametniji, djeca sve gluplja”. Što mislite o tome?
Telefoni zapravo nisu ništa pametniji, već su postali kao švicarski vojni nožić – imaju mnoštvo funkcija. A svi ih koristimo jer nam je prikladno, jer stanu u ruku i jer su nam svojevrsni prozor u svijet. Ali moramo znati da ta prikladnosti, ta komocija nosi mnoštvo zdravstvenih rizika i nuspojava kojih nismo svjesni. To je bio glavni razlog zašto sam napisao ovu knjigu.
Koje su konkretne posljedice prekomjerne uporabe mobitela, tableta i drugih digitalnih sadržaja?
Spomenuo sam kratkovidnost, no problematična je i pretilost kod djece, ortopedske smetnje, bolovi u vratu i leđima, učestaliji je dijabetes, visoki krvni tlak, nesanica. Događa se i više prometnih nesreća. Naime, alarmantan je podatak da su mobiteli pretekli alkohol kao najveći uzročnik prometnih nesreća mlade populacije. A digitalnim napravama ne ugrožavamo samo tijelo, nego i um, psihu. Dolazi do porasta ADHD-a kod djece, ovisnosti o igricama i internetu, agresije, depresije, naročito kod djevojčica. Smanjuje nam se potreba da budemo empatični, solidarni, postajemo nervozniji, nepovjerljiviji.
Naposljetku, sumnja se da je više od 200 političkih izbora diljem svijeta manipulirano i lažirano mobitelima. Posljedica – Brexit i izbor Trumpa za predsjednika SAD-a. Do toga ne bi došlo bez mobitela i Facebooka.
Najranjivija skupina su upravo djeca i mladi. Kako im pomoći?
Odrasli moraju staviti na papir sve argumente za i protiv. Tad će shvatiti da je mnogo više argumenata protiv uporabe mobitela u dječjoj i mladenačkoj populaciji. Odrasli su naposljetku sami odgovorni za svoje postupke, ali smo isto tako odgovorni za dobrobit i zdravlje djece. Neodgovorno je davati im pametne telefone u ruke.
Koliko se prati uspjeh djece u digitaliziranim školama diljem svijeta?
Najbolji je primjer desetogodišnja analiza PISA testova, u više od 50 zemalja. Proučavala se potrošnja tih država na digitalizaciju školstva tijekom cijelog desetljeća. Istraživanje je dokazalo: u državama koje su na digitalne sadržaje i opremu u školama trošile najviše, djeca su imala sve slabije rezultate. Što više država ulaže u digitalizaciju, djeca su slabija u školi.
Hrvatski su učitelji ljuti, jer ih obrazovne vlasti ne slušaju. Ne slušaju njihove savjete, ni iskustvo, prijedloge, u aktualnom reformskom procesu zanemaruje se glas učitelja i struke. Bi li vlast trebala slušati učitelje i obrazovne stručnjake?
Učitelji su stručnjaci, majstori poučavanja. Oni su ti koji s djecom rade na dnevnoj bazi i upravo oni najbolje znaju što je najbolje i kakve promjene u školstvo treba uvesti. Upravo zato većina učitelja jest protiv digitalizacije školstva. Jer znaju da to nije dobro za djecu. Djeca ne uče skidajući informacije s tableta, već koristeći se svojim mozgom. Ako umjesto mozga koristite računalo, što činite toj djeci?! Vrlo je važno znati da računalo pomaže ako je korisnik dobro obrazovan, ima određeno znanje i zna što potražiti, gdje i kako. Ali ako djeca matematiku ili jezik rade putem računala, a ne rukom, olovkom na papiru, gdje pritom razmišljaju o svakome potezu olovke, tada ne će naučiti ništa niti treniraju svoj mozak. A treniranje mozga misija je svake škole.
Koja su djeca ugroženija digitalizacijom – ona s lošijim ili odličnim ocjenama?
I to je utvrđeno nizom studija. Računalima i digitalizacijom nastavnog procesa najviše su ugrožena djeca slabijeg znanja i ocjena. Odlični učenici ne će uvelike promijeniti svoje radnike navike i tempo učenja ako im date mobitele i tablete. Međutim, slabijoj će djeci koncentracija još više pasti, pozornost će im biti još manja i ocjene će im biti još slabije.
Može li se reći da su računala i mobiteli alati koji sprječavaju učenje?
Upravo tako. Jer korisniku daju privid da ne mora koristiti mozak niti mentalne napore. Može li se učiti bez mentalnih napora? Nikako. Vlade, dakle, ne bi smjele trošiti novac na alate koje djecu zapravo ometaju u procesu učenja.
Kad gledamo dvogodišnjake koji samostalno koriste daljinske za TV ili se pak igraju na tabletima, dok istodobno djeca u petom razredu osnovne ne znaju pravilno držati olovku ili rezati papir škarama, jesmo li već sada otišli predaleko u digitalizaciji svijeta oko nas? Je li prekasno za promjene?
Nikad nije prekasno za promjene. Vrijeme je da mi odrasli iznova analiziramo i procijenimo što se događa u našim školama, s našom djecom, i da shvatimo kako novu tehnologiju i u kojem omjeru koristiti. Digitalizaciju školstva odnosno upotrebu računala u nastavnome procesu proučavamo već 20 godina i zaključak je uvijek isti: stvar ne funkcionira. Sad smo okruženi pametnim telefonima i tabletima, no istraživanja opet dokazuju da štete djeci. Moramo se konačno početi ponašati odgovorno i zaštititi zdravlje naše djece prije nego što uništimo čitavu generaciju. Jednostavno nemojmo davati tablete bebama, mobitele osmogodišnjacima, nemojmo digitalizirati nastavni proces, jer sve to ima negativan učinak na razvoj i zdravlje.
Što nam onda preostaje učiniti?
Moramo educirati javnosti, moramo osvijestiti sve odrasle o rizicima i opasnostima korištenja mobitela i drugih digitalnih sadržaja. Zato sam napisao ovu knjigu. Kad to shvate odrasli, onda će se pobrinuti da i najmlađi budu zaštićeni. Nema roditelja koji bi želio nešto loše za svoje dijete. Nema. Onda im prestanimo davati mobitele i tablete u ruke. Vrlo jednostavno!
Radije bacajte novac kroz prozor
Stoga, ako Hrvatska sad radi iste grješke, bolje vam je da bacate taj novac kroz prozor. Time barem ne ćete nauditi svojoj djeci. Rađe ga spalite nego da ga utrošite na računala. Jer ona negativno utječu na razvoj i znanje vaše djece. Brojne su države napravile takvu grješku, sad se kaju. Time su izravno ugrožena naša djeca, naša budućnost.
Ne postoje prečaci do znanja
Mnogi će se zapitati postoje li prečaci u procesu učenja? Naravno da ne postoje. Digitalni uređaji tek nas zavaravaju da možemo do određenog znanja doći s nekoliko klikova mišem. Prečacem.
Ne možeš uz Googleovu pomoć naučiti kemiju, ako ne znaš ništa o toj materiji. Kao što ne postoje prečaci u tjelovježbi, tako ne postoje ni prečaci u učenju. Ne ćeš dobiti trbušne mišiće niti smršavjeti ako ne vježbaš tijelo, bez obzira na to kakve vam magične uređaje ili napitke prodali.
Isto je sa znanjem, bez mentalnih napora nema znanja.
Preneseno sa Školskog portala
U toku svog istraživanja, vodeći stručnjak i autor iz područja psihologije, dr. Tim Elmore, otkrio je nekoliko velikih grešaka koje roditelji često čine kod odgoja djece, a koje mogu utjecati na samopouzdanje od malih nogu i ograničavanje njihove šanse da postanu uspješni u svojim karijerama i privatnom životu.
U nastavku pogledajte kako izbjeći ponašanje koje dovodi do takvih pogrešaka.
1. Ne dopuštamo djeci iskustvo rizika
Živimo u svijetu koji nas upozorava na opasnosti na svakom koraku. „Sigurnost na prvom mjestu” preokupira naš strah od gubitka naše djece, pa smo spremni učiniti sve što možemo kako bi ih zaštitili. To je naš posao, prije svega, ali mi ih u tom slučaju štitimo od zdravog rizičnog ponašanja i to ima negativan učinak. Psiholozi u Europi su otkrili da dijete koje se ne igra vani i nikada ne smije doživjeti ogrebotine na koljenu, često ima fobije kad odraste. Djeca trebaju pasti nekoliko puta kako bi naučili da je to normalno; tinejdžeri vjerojatno moraju prekinuti s dečkom ili djevojkom kako bi cijenili emocionalnu zrelost koja je potrebna u svakoj dugoročnoj vezi. Ako roditelji uklanjaju rizik u dječjem životu, vjerojatno ćemo doživjeti veliku aroganciju i nisko samopoštovanje naših rastućih lidera.
2. Prebrzo ih spašavamo
Današnja generacija mladih ljudi nije razvila neke od važnih životnih vještina, koje su radile generacije prije 30 godina, jer odrasli od straha vode brigu o problemima umjesto njih. Kada ih prebrzo spašavamo i previše im pomažemo, uklanjamo njihovu potrebu za upravljanje teškoćama i rješavanje vlastitih problema. To je tzv. kratkoročno roditeljstvo i to ozbiljno promašuje smisao vodstva – osposobiti naše mlade ljude da to učine bez pomoći. Prije ili kasnije, djeca se naviknu da im netko stalno pomaže ili ih spašava: „Ako ne uspijem ili podbacim, roditelj će izgladiti stvari i ukloniti sve posljedice za moje loše ponašanje” U stvarnosti to nije ni izdaleka blizu tome kako svijet funkcionira i stoga takav odgoj onemogućuje našoj djeci da postanu odgovorne odrasle osobe.
3. Govorimo olako
Na sportskim utakmicama je svatko pobjednik. Taj mentalitet „svatko dobiva trofej” može učiniti da se naša djeca osjećaju posebno, ali istraživači sada pokazuju da ove metode imaju neželjene posljedice. Djeca na kraju primijete da su samo mama i tata ti koji misle da su sjajni kad nitko drugi to ne govori. Oni počinju sumnjati u objektivnost svojih roditelja; oni se osjećaju dobro u tom trenutku, ali to nije povezano sa stvarnošću. Kada govorimo previše olako i zanemarujemo loše ponašanje, djeca u konačnici nauče varati, pretjerivati i lagati kako bi izbjegli tešku stvarnost. Oni nisu bili suočeni s time licem u lice.
4. Radimo krive stvari vodeći se dobrim putevima
Naše dijete ne mora nas voljeti svake minute. Djeca će biti razočarana ako ne dobiju što žele, ali neće biti razmažena. S toga im treba reći „ne” ili „ne sada”, i pustiti ih neka se bore za ono što im je stvarno vrijedno i potrebno. Kao roditelji, imamo tendenciju dati im ono što žele i nagrađivati našu djecu, pogotovo ako imamo više djece. Kada je jedno dijete dobro u nečemu, smatramo da je nepravedno slaviti i nagraditi samo njega, pa nagrađujemo oba djeteta. To je nerealno i dajemo priliku djeci da se provedu činjenicom da uspjeh ovisi o našim akcijama i dobrim djelima. Pazite da ih ne naučite da je dobra ocjena razlog nagrađivanja. Ako se vaš odnos zasniva na materijalnim nagradama, djeca neće doživjeti intrinzične motivacije ni bezuvjetnu ljubav.
5. Ne dijelimo s djecom pogreške iz prošlosti
Zdravi mladi ljudi žele širiti svoja krila i oni moraju pokušati učiniti svoje vlastite stvari. Mi kao odrasli ih trebamo pustiti, ali to ne znači da im ne možemo pomoći ploviti ovim vodama. Podijelite s njima relevantne pogreške koje ste napravili kad ste bili njihove dobi na način koji im pomaže da nauče donositi dobre odluke. (Izbjegavajte negativne „naučene lekcije” koje se odnose na pušenje, alkohol, drogu, itd) Također, djeca se moraju pripremiti za život i suočiti se s posljedicama svojih odluka. Podijelite s njima svoje osjećaje, slična iskustva, kako ste vi prebrodili pojedine situacije, što ste iz svojih pogrešaka naučili… Budući da mi nismo jedini koji utječu na našu djecu, moramo biti najbolji primjer i utjecaj.
6. Griješimo u inteligenciji, darovitosti i utjecaju zrelosti
Inteligencija se često koristi kao mjera zrelosti djeteta, a kao rezultat toga roditelji pretpostavljaju da je inteligentno dijete spremno za svijet. To nije slučaj. Neki profesionalni sportaši i holivudske starlete, na primjer, posjeduju nezamislive talente, ali još uvijek su često uhvaćeni u javnom skandalu. Samo zato što je talentiranost prisutna u jednom aspektu djetetova života, nemojte pretpostavljati da ta darovitost prožima sva područja. Ne postoji čarobno „doba odgovornosti” ili dokazani vodič o tome kada djetetu treba dati određene slobode, ali dobro pravilo „od oka“ je promatrati drugu djecu iste dobi. Ako primijetite da su vršnjaci vašeg djeteta samostalniji nego što je vaše dijete radi, to može biti pokazatelj da neovisnost svog djeteta trebate malo odgoditi.
7. Ne prakticiramo ono o čemu govorimo
Kao roditelji, odgovorni smo za model života kakav želimo da žive naša djeca. On im pomaže odrediti karakter života, da postanu pouzdani i odgovorni za svoje riječi i djela. Kao vođe naših domova i obitelji, možemo početi govoriti samo iskrene riječi – laži uvijek izađu na površinu i polako nagrizaju karakter. Promatrajte sebe u malim etičkim izborima koje drugi mogu primijetiti, jer će ih vaša djeca također primijetiti. Pokažite svojoj djeci što znači nesebično i radosno volontiranje na uslužnom projektu ili za zajednicu. Ostavite ljude i mjesta bolje nego što ste ih pronašli i vaša djeca će uzeti to na znanje i učiniti isto.
Preneseno s Froddo.com
U vrtićima nekoliko hrvatskih gradova, Dubrovnika, Kaštela, Rijeke, Splita, Velike Gorice, Zadra i Zagreba, nedavno je u obliku pilot-projekta počela primjena sustava učenja NTC. Riječ je o metodi koja povezujući saznanja medicine i pedagogije razvija kognitivne sposobnosti djece.
Dr. Ranko Rajović autor je sustava učenja NTC, utemeljenog na istraživanjima koja upozoravaju na činjenicu da mozak uspostavi 75 posto svih neuronskih sinapsi do sedme godine, a od toga 50 posto sinapsi nastane do pete godine.
Sustav NTC primjenjuje se na različite načine u 14 europskih zemalja. Nov pristup podrazumijeva učenje utemeljeno na teorijskim osnovama neurologije, neuropsihologije i drugih znanosti, posebno pedagoških – obiteljske pedagogije, didaktike i metodike za predškolski i osnovnoškolski uzrast. Program nudi načine prepoznavanja darovite djece, njihove karakteristike i putove ka povećanju IQ-a, razvoja sposobnosti i stvaralačkog mišljenja.
S Rankom Rajovićem razgovarali smo o novim metodama stimulacije velikih dječjih potencijala u ranoj dobi.
Za početak, objasnite nam osnovne principe sustava učenja NTC?
To je primjena novih otkrića iz neurofiziologije u pedagogiji, jer se u posljednje vrijeme vidi koliko je to važno, posebno zato što sve više učenika ima problema koji se ne mogu objasniti modernim teorijama iz psihologije i pedagogije. Program ima tri dijela, a svaki od njih je važan i pomaže da dijete dosegne svoje biološke potencijale.
Napominjete da inteligencija ne ovisi samo o genetskom potencijalu, već prvenstveno o broju neuronskih veza koje se formiraju u periodu do sedme godine. Zašto je upravo taj formativni period najintenzivniji i najbrži što se tiče neuronskih poveznica?
Genetski gledano, ljudi imaju najveću energiju na raspolaganju od druge do pete/šeste godine, upravo zato što je razvoj mozga najveći u toj dobi. Ako se gleda biološki, mozak je organ za preživljavanje, a njegov posao je da do četvrte, pete godine napravi sve što je potrebno da se adaptira na život u okruženju u kojem se nalazi. Naravno, razvoj postoji i kasnije, ali je najvažniji period završen do pete godine. Druga važna stvar postaje očita ako napravimo analogiju vezanu za živčani sustav. Živa bića koja se ne kreću nemaju živčane stanice, a imaju ih živa bića koja se kreću. A najsloženiji živčani sustav, tj. najveći u odnosu na tijelo, imaju ljudi i delfini. Tom analogijom, mi smo živa bića stvorena za kretanje ili, još preciznije, formirao nas je uspravan hod. Ako je to trajalo milijunima godina, jasno je da hodanje/kretanje predstavlja važan faktor razvoja ukupnih sposobnosti. Tako da se dijete mora kretati, što je važan preduvjet za ukupni razvoj bioloških sposobnosti, a to je najizraženije u prvim godinama života.
Kako što više razvijati dječje potencijale u toj dobi?
Značenje dječje igre je ogromno, a roditelji to zaboravljaju, pa misle da je igra to kada dijete sjedi svaki dan tri ili više sati i gleda u svoju videoigricu ili TV. Prava igra je ona u kojoj dijete razmišlja, kreće se, komunicira s drugom djecom…
Koliko kasnije, u službenom školovanju, možemo to nadoknaditi, tj. možemo li uspostaviti sličnu kvalitetu neuronskih putova koji pospješuju inteligenciju?
Može se nadoknaditi, ali je uvijek teže popravljati nego spriječiti nešto. Zato sam i cijeli program nazvao 'IQ djeteta, briga roditelja'.
Čini se da je u zadnje vrijeme zabilježen značajan porast djece s poteškoćama u razvoju. Je li u pitanju samo sofisticiranija tehnika dijagnostike ili suvremeni život i odgoj potiču 'razvojne smetnje'? Kako utjecati na to?
I jedno i drugo je u pitanju – bolja je dijagnostika, ali i današnji način života utječe na pojavu razvojnih smetnji. Jedini način da utječemo na ovu pojavu jest edukacija roditelja koji često iz najbolje namjere prave greške i usporavaju razvoj svog djeteta ili ga čak oštećuju. Roditelji naprave toliko puno grešaka do treće, četvrte godine da planiram objaviti novu knjigu samo o tim greškama. Jedna od grešaka je ta da roditelji sprečavaju dijete da se vrti oko sebe, jer danas znamo da rotacija pomaže razvoju živčanih puteva.
Koje su karakteristike darovite djece i što je bitno u radu s njima?
To su djeca koja misle u asocijacijama i njihov mozak radi brzo, ali nažalost takav način razmišljanja i rada često ne postoji u školama. Guranjem takve djece u reproduktivno učenje puno gubimo, jer neka od njih nikad neće moći pokazati svoje sposobnosti, a time gubimo svi.
Roditelji su često skloni pribjeći lakim rješenjima i pustiti djeci da gledaju TV i crtiće i po nekoliko sati dnevno. Kako to utječe na razvoj IQ-a?
Dobri su i TV i računala, posebno edukativni programi ili igrice. Ali pitanje je gdje je granica – pola sata dnevno ili pet sati dnevno? To još nitko nije odredio, ali jasno je da puno vremena provedenog pred ekranom negativno utječe na razvoj nekih važnih struktura u mozgu.
Napomenuli ste da je bitna neurofiziologija učenja, a tu je posebno važno objasniti roditeljima i učiteljima da reproduktivno učenje nije fiziološko te da većina djece ne može učiti tako. Možete li pojasniti ovu tvrdnju? I kako izbjeći zamke reproduktivnog u korist prirodnog načina učenja?
To je relativno lako razumjeti ako znamo da fiziološki mozak ne radi po sustavu reprodukcije, nego po sustavu asocijacije. To objašnjavam čitavim nizom argumenata, a često se moram i poigrati sa sudionicima svojih predavanja da bi shvatili kako mozak zapravo radi. Jedini problem je što većina ljudi u obrazovanju misli da je to idealan način učenja, a ja objašnjavam da je reproduktivno učenje samo početak, tj. dobro je da dijete dobije informaciju o nečemu, da shvati tu lekciju, ali onda se mora 'prebaciti' na viši nivo obrade informacija.
Također, tvrdite da su danas roditelji previše zaštitnički nastrojeni te blokiraju biološki razvoj djeteta. Kako se 'opustiti' i bez grižnje savjesti poticati razvijanje vještina i sposobnosti djece?
Ne znam odakle ta pojava da se djeca toliko štite, tj. previše zaštićuju. Moramo mijenjati svijest roditelja o tome što je zapravo zaštita djeteta, pa čak i uz objašnjenje da to može oštetiti razvoj djeteta. To će bolje objasniti psiholozi.
Kažete da je dio programa i 'razvoj sposobnosti zaključivanja, analize, razvoj funkcionalnog znanja, što je djeci zapravo najljepši, a učiteljima najteži dio programa'. Zbog čega?
Taj dio programa je zapravo proces koji iziskuje paralelno procesuiranje, tj. obradu dviju stvari odjednom, pa još u asocijacijama. Na primjer, što je zajedničko morskoj sipi i Shakespeareu? To je dosta teško pitanje, pa olakšavam sudionicima seminara tako što ih pitam što je zajedničko morskoj sipi i guščjem peru? Onda svi kažu – tinta. Ja sam samo malo udaljio asocijaciju od guščjeg pera, tj. spomenuo sam Shakespearea i dobio pitanje na koje mali broj ljudi može odgovoriti. Rješavanje pitanja je stimulativno za djecu, ali je problem u tome tko će sastaviti toliko pitanja, jer djeca stalno traže ta pitanja. E, to je najteži, tj. najzahtjevniji dio programa.
Koliki je, po vašem iskustvu, utjecaj roditelja na razvoj djetetova IQ-a, a koliki je utjecaj okoline, društva i institucija?
Podjednako je važno, ali roditelji su ti koji donose prve odluke. Kasnije se gubi utjecaj roditelja, a preuzimaju ga društvo i institucije. Svi imaju svoj dio posla, tj. svi su važni.
Što biste promijenili u našem obrazovnom sustavu, posebice u vrtićima?
Ne bih mnogo mijenjao, samo moramo dodati elemente koji dokazano utječu na razvoj mozga, koji su u skladu s fiziologijom, tako da je program NTC samo dodatak redovnim programima…
Autor: Gordana Kolanović, T-Portal
Knjige dr. Rajovića:
![""]("/slike/kako_igrom_300.jpg")
![""]("/slike/iq_djeteta_300.jpg")
Ostali članci dr. Rajovića:
Dr. Rajović: Djeca kroz igru najbolje uče, a učenje napamet zastarjelo je
Dr. Rajović: Tajna sretnog djeteta ili kako ne popustiti dječjim zahtjevima
Na TEDxTucsonu, dr. George Land šokirao je publiku kada je objavio rezultate testa kreativnosti razvijen za NASA-u, ali koji je naknadno korišten za testiranje školske djece.
NASA je kontaktirala dr. Georgea Landa i Beth Jarmana kako bi razvila visoko specijalizirani test koji će im dati sredstva za učinkovito mjerenje kreativnih potencijala NASA-inih raketnih znanstvenika i inženjera, piše Ideapod.
Test se pokazao vrlo uspješnim za NASA-ine svrhe, no znanstvenicima su ostavili nekoliko pitanja: Odakle dolazi kreativnost? Jesu li neki ljudi rođeni s njom ili su je naučili? Ili to proizlazi iz našeg iskustva?
Znanstvenici su tada testirali 1600 djece u dobi između 4 i 5 godina. Ono što su otkrili šokiralo ih je. Ovo je test koji gleda na sposobnost da se s novim, različitim i inovativnim idejama pristupi problemima.
Što mislite, koji postotak te djece je upao u kategoriju mašte koja je u granicama genijalnosti?
Punih 98 posto!
Nastavak studije
Ali ovo nije prava priča. Znanstvenici su bili toliko zaprepašteni da su odlučili napraviti longitudinalnu studiju i ponovno ispitati djecu, pet godina kasnije kad su imali deset godina.
Rezultat? Samo 30 posto djece sada je upalo u kategoriju mašte koja je u granicama genijalnosti.
Kad su djeca testirana s 15 godina, postotak je pao na 12 posto!
Što je s nama odraslima? Koliko nas je još uvijek u kontaktu s našim kreativnim genijem nakon godina školovanja?
Nažalost, samo 2 posto.
I za one koji sumnjaju u dosljednost tih rezultata – ili misle da bi mogli biti izolirani slučajevi – ti rezultati zapravo su bili replicirani više od milijun puta, piše Gavin Nascimento čiji je članak prvi put upozorio na ovu nevjerojatnu studiju i njegovu šokantnu implikaciju: školski sustav, naša naobrazba, udaljava nas od našeg kreativnog genija.
“Razlog za to nije previše teško shvatiti; škola, kako to jasno zovemo, institucija je koja je povijesno uspostavljena kako bi služila željama vladajuće klase, a ne običnih ljudi.“
“Da bi takozvana elita mogla održavati svoje raskošne životne stilove otvorenog luksuza – tamo gdje najmanje pridonose, ali uživaju najviše – shvaćaju da djeca moraju biti zaglupljena i mora im biti ispran mozak kako bi prihvatili njihov gramzivi sustav umjetne oskudice, beskrajnog iskorištavanja i neprekidnog rata”, piše Nascimento.
Što sada? Možemo li regenerirati našu kreativnost?
Land kaže da imamo sposobnost da budemo na 98 posto ako želimo. Iz onoga što su otkrili iz studije s djecom i od načina na koji mozak funkcionira, postoje dvije vrste razmišljanja koje se odvijaju u mozgu. Oba se koriste različitim dijelovima mozga i to je sasvim drugačija vrsta paradigme u smislu kako ono oblikuje nešto u našem umu.
Jedan se zove divergentno razmišljanje – to je mašta, koja se koristi za stvaranje novih mogućnosti. Drugo se naziva konvergentno razmišljanje – kada donosite odluke, testirate nešto, kritizirate, procjenjujete.
Dakle, divergentno razmišljanje djeluje poput akceleratora, a konvergentno razmišljanje djeluje kao kočnica.
“Otkrili smo što se događa s tom djecom kada ih školujemo – podučavamo ih da istodobno koriste obje vrste razmišljanja”, kaže Land.
Kada netko zatraži od vas da smislite nove ideje i vi ih iznesete, ono što će vam u školi reći je: “Pokušali smo to prije”, “To je glupa ideja”, “Neće funkcionirati” i tako dalje.
Evo što moramo prestati raditi
“Kad zapravo gledamo u unutrašnjost mozga, vidimo da se neuroni međusobno suprotstavljaju i zapravo smanjuju moć mozga jer stalno procjenjujemo, kritiziramo i cenzuriramo”, kaže Land.
“Ako djelujemo pod strahom, koristimo manji dio mozga, ali kad koristimo kreativno razmišljanje, mozak živne.”
Što je rješenje?
Moramo ponovno pronaći tog petogodišnjaka. Ta sposobnost koju mi kao petogodišnjaci posjedujemo nikada se ne gubi.
“To je nešto što vježbate svaki dan kada sanjate”, podsjeća nas Land.
Kako ćete pronaći petogodišnjaka?
Land nas izaziva sve: "Sutra, uzmite vilicu, probudite petogodišnjaka i smislite 25 ili 30 ideja kako ćete poboljšati tu vilicu."
Preuzeto s atma.hr