Ljetovanje i dojenje idu savršeno zajedno. Idete na plažu, a ne morate nositi bočice, čajeve, mlijeko … Ne morate se vraćati u kuću da pripremite obrok, ne morate brinuti hoće li se nešto u bočici pokvariti, hoće li biti prevruće ili prehladno. Za vašu bebu – u kući, u autu ili na plaži – pripremljena je najbolja hrana, uvijek svježa, idealne temperature.

Bebe uživaju na moru. Zamislite kako je lijepo uz sve te mirise mora, svježeg zraka, borova, pljeskati po vodi nožicama i ručicama, bacati kamenčiće (ako si već velika beba). Toplo je, slobodan si od bilo kakve odjeće pa kad se umoriš od svih zanimljivih stvari na plaži, uvališ se mami u krilo u hladu gdje je mekano i ugodno i čeka te "tvoja" dojka s finim, slatkim, najboljim mlijekom. Pa blaženo zaspiš dok te povjetarac lagano miluje.

Ljeto nosi sa sobom mnoge promjene u načinu života. Možda se niste još kupali u moru otkad ste rodili, niste još koristili kreme za sunčanje … Kako sve to utječe na dojenje? Dojenje je prirodno i jednostavno. I ljeti. Nekoliko odgovora na uobičajena pitanja, poneka proba i vi i vaša beba bit ćete majstori dojenja i u ljetnom okruženju!
 

Smije li se mama koja doji kupati u moru? – Smije.

More jest hladno. Već ste kao dojilje čule da se hladnim oblozima smanjuje protok kroz dojke. No kad izađete iz mora za 5 minuta se ugrijete i onda vam bude i prevruće, dojke se opuste i protok je najnormalniji. Ako se brinete da ćete smanjiti proizvodnju mlijeka zbog hladnoće mora, možete se odmah prestati brinuti. Proizvodnja mlijeka je uvjetovana količinom koju vaša beba pojede, a ne vanjskim temperaturama. Nema nijednog sastojka u moru koji bi loše utjecao na dojenje. Ako se kupate u čistom moru (a naš Jadran je pretežno takav, prekrasan i čist), nekim bebama će se možda čak i sviđati slankasti okus kad prihvate dojku. Ako im se ne sviđa, možete nakon plivanja isplahnuti bradavice običnom vodom.
 

Treba li se grudnjak presvlačiti nakon kupanja? – Poželjno je.

Mokri sintetički grudnjak zadržava vlagu oko bradavice što pogoduje razvoju soora (mliječca), gljivične infekcije koja se može prenijeti i dublje u dojku i na bebina usta.
 

Je li bebi zbog vrućina potrebna dodatna tekućina? – Ne, ako je beba isključivo dojena.

Bebe mlađe od 6 mjeseci ne trebaju ništa osim majčinog mlijeka. Majčino mlijeko je na početku podoja vodenasto i može potpuno utažiti bebinu žeđ. Prema kraju podoja, mlijeko se mijenja u gušće i hranjivije pa to mlijeko utažuje bebinu glad. Važno je pri tome da majka pije dovoljno tekućine. Za starije bebe, koje uz dojenje jedu i kašice, potrebna je dodatna tekućina. No uvijek možete računati na svoje mlijeko kad je i starija beba žedna.
 

Je li normalno da beba ljeti češće doji? – Da, normalno je.

Bebe ne traže dojku samo kad su gladne. Ljeti je obično – vruće. Svi smo žedniji nego inače pa tako i bebe. A one znaju što u takvom slučaju trebaju: maminu dojku, prvo vodenasto mlijeko, i gotovo… žeđi više nema. Dalje, bebe ne traže dojku ni samo kad su gladne i žedne nego i za utjehu. Ljeto je doba kad se događaju razne promjene, kad mijenjamo podneblje. U svom tom neredu koji mi odrasli bebi priuštimo, dok putujemo, idemo na plažu… dojka je jedino nepromjenjivo i najsigurnije utočište u bebinom svijetu. Kad je beba nervozna, najlakše ju je smiriti dojenjem. Zato nemojte misliti da češće dojenje i kraći podoji vaše bebe nastaju zbog nekog problema. Slobodno dajte svojoj bebi dojiti kad god traži, ona najbolje zna koju potrebu dojenjem može zadovoljiti: glad, žeđ ili utjehu.
 

Smije li se majka sunčati i koristiti kreme za sunčanje ili samotamnjenje? – Smije.

Sunčanje nema nikakvih štetnih učinaka na dojenje. Kod sunčanja valja općenito biti oprezan, kako za dojke tako i za sve ostale dijelove tijela. Posebno bi trebalo pripaziti da bradavice i areola ne izgore na suncu jer je koža na tim predjelima jako nježna te bi u tom slučaju dojenje bilo bolno. Kreme za sunčanje ili samotamnjenje se vrlo slabo apsorbiraju u krvotok pa tako i u mlijeko. Zato nema od njih nikakvih opasnosti za dojenje. No kod nanošenja krema trebalo bi izbjegavati područje oko bradavice da beba ne bi pojela nešto kreme u dojenju ili isprati to područje prije nego beba doji. Za vrijeme dojenja bi trebalo izbjegavati uzimanje beta karotena kao sredstva za pospješivanje tamnjenja.
 

Smije li se majka kupati u kloriranom bazenu? – Smije.

Klor je u bazenu u vrlo malim količinama. Ako vam se ne sviđa pomisao da će beba dojiti s dojke na kojoj ima klorirane vode, isplahnite dojku s običnom vodom. To je dobro činiti i zbog toga što klor isušuje kožu. Ako su vam bradavice previše isušene od klora, mažite ih lanolinskom kremom.
 

Smije li majka intenzivno plivati? – Smije.

Plivanje je izvrsna vježba kojom možete sagorjeti mnoge kalorije, poboljšati cirkulaciju, smanjiti stres… uživajte u plivanju! Ako primijetite da možda previše gubite na težini uslijed intenzivnog svakodnevnog plivanja, a što nije dobro kod dojenja, radije pojačajte obroke nego da smanjite plivanje. Općenito za vježbanje vrijedi pravilo da bebu dojite prije vježbanja. Mlijeko nakon vježbanja može biti malo slankasto što se bebi možda neće svidjeti iako nije ni najmanje štetno za nju. I vama će biti ugodnije ako dojite prije vježbanja jer će vam dojke biti mekše i lakše.
 

Smije li majka roniti? – Smije.

Ako želite roniti s bocama, možete, uz uvjet da pijete dovoljno tekućine. Dehidracija je jedan od glavnih faktora kod dekompresije. Nakon ronjenja se u mlijeko izluči mala količina dušika no zbog toga se nije potrebno zabrinjavati.
 

Dojenje na plaži? – Ovisi o vama.

Dojenje je prirodno i nema nikakvih razloga da vam bude nelagodno dojiti na plaži. Ako vam je kuća daleko od plaže, čemu otežavati bebi i sebi boravak na moru stalnim odlascima u kuću zbog dojenja? Naša preporuka: DA, dojite na plaži! Mnogim odraslima i doslovno svoj djeci je lijepo vidjeti majku koja doji dijete. A za one ostale, niste vi ta koja treba brinuti o njihovim predrasudama. Ono o čemu trebate brinuti je dobrobit vašeg djeteta a njen nepobitni dio je udovoljavanje bebine potrebe za vašim mlijekom. Ako želite biti diskretni, velika pamučna marama koju koristite kao pareo ili za nošenje bebe u njoj zgodna je i za odvajanje vaše bebe od okoline kad doji.
 

Drage mame, nadamo se da smo vam pomogle u rješavanju nekih nedoumica koje su vas mučile.

Ljeto je vrijeme za uživanje. Toplo sunce, predivno modro more, odličan izbor sočnog voća, vi i vaša beba, poneka dobra knjiga … spremni za uživanje! Želimo vama i vašoj bebi ugodno ljetovanje!

Preneseno s Roda.hr

Čitanje djetetu od rane dobi pozitivno će utjecati na njegov razvoj na različitim razinama. Ponajprije, zajedničko čitanje roditelja i djeteta utjecat će na povezanost roditelja s djetetom, oblikovati lijepa prva sjećanja djeteta na provođenje vremena s roditeljem uz slikovnice i priče i omogućiti roditelju da zajedničko vrijeme sa svojim djetetom provede na kvalitetan i produktivan način. Takva aktivnost zbližava kroz stvaranje zajedničkih interesa i produbljuje povezanost na nježan i kreativan način.

Također, čitanje djetetu potaknut će njegov interes za govorno-jezično izražavanje pa će dijete sve više osvještavati zvukove, glasove, riječi i rečenice koje sluša tijekom roditeljeva čitanja i pobuđivat će mu se interes za sadržaj o kojemu se čita. Dijete će usmjeravati pažnju na roditeljev govor i učit će aktivno slušati.

Nadalje, dijete će i samo proizvoditi zvukove i glasove, a s vremenom i govor, primjerice kroz oponašanje roditeljeva govora ili samostalnim glasanjem kao reakcijom na poticaj čitanjem. Dijete će se pritom igrati vlastitim glasovnim sposobnostima i razvijati glasovnu proizvodnju i artikulaciju.

Dijete će razvijati osjećaj za jezik – upoznavat će se s različitim riječima i njihovim značenjima te osnovnim pravilima za kombiniranje više riječi u rečenice. Također, u starijoj dobi osvještavat će kombiniranje različitih rečenica u smislenu cjelinu (npr. priče, pjesme, brojalice itd.).

Dijete će usvajati i temeljni odnos prema knjizi, motoričku vještinu listanja stranica, vizualno prepoznavanje slika u slikovnicama koje odgovaraju sadržaju koji se čita, svjesnost o čitanju s lijeva na desno, uočavanje da govorenim riječima odgovara pisani tekst sastavljen od slova itd.

Također, dijete će putem čitanja naglas od rane dobi razvijati svoje komunikacijske vještine, odnosno postajat će svjesno koliko je važno izražavati se, iskazivati vlastite misli i ulaziti u interakciju s drugima, primjerice kroz razgovore o onome što se čita.

Razvijat će se i logičke misaone sposobnosti jer će dijete tijekom slušanja priča razvijati prepoznavanje uzročno-posljedičnih odnosa među događajima u pričama, odnosno osvještavat će koji događaj slijedi iza kojega (tzv. sukcesivni odnosi).

Slušanjem priča dijete će vježbati slušnu pažnju, pamćenje i koncentraciju, učit će kako usmjeravati fokus na zajedničku aktivnost.

Također, kroz anegdote u pričama moći će bolje razumjeti vlastite osjećaje, strahove ili događaje s kojima se susreće, pa će se, na temelju radnje u pričama, lakše suočavati i nositi sa svakodnevicom.

Nadalje, dijete će se upoznavati s različitim životnim situacijama u kojima se nalaze junaci slikovnica i priča s različitim osjećajima koje pritom doživljavaju. Na taj će se način moći poistovjetiti s drugima, razvijati empatiju i svijest o različitostima te osvještavati toleranciju i prihvaćanje drugih.

Međutim, čitanjem djetetu potičemo ga i na razvijanje vlastitog mišljenja o sadržaju slikovnica, ali i općenito o svijetu u kojem živi, te ga hrabrimo da svoje mišljenje iskazuje, argumentira i pritom kritički preispituje sadržaj koji čita ili sluša.

Čitanje je važno provoditi na zabavan i poticajan način, kroz brojne šale i zabavne igre te kroz poticanje na zajedničko sudjelovanje i roditelja i djeteta u čitanju, baš kao i kroz pobuđivanje djetetove vlastite maštovitosti koju ono može i želi izraziti i time obogatiti svijet u kojem živimo.

Preuzeto s laboratorijcitanja.wordpress.com​

Terapeutske slikovnice:

Odgajanje mentalno snažnog djeteta ne znači da to dijete neće plakati kada je tužno ili da ponekad neće doživjeti neuspjeh. Mentalna snaga ne čini vas imunim na životne nevolje i ne svodi se na potiskivanje vaših emocija.

Zapravo, sasvim suprotno. Mentalna snaga pomaže djeci oporaviti se od neuspjeha i prepreka te im daje moć da nastave, čak i kada sumnjaju u sebe. Jak mentalni mišić ključ je za pomaganje djeci da postignu svoj najveći potencijal u životu.

Ali odgajanje mentalno jakog djeteta zahtijeva od roditelja da izbjegavaju česte – ali nezdrave – odgojne navike koje djeci „kradu” mentalnu snagu. U svojoj knjizi 13 Things Mentally Strong Parents Don't Do​ (autor Amy Morin)  prepoznajem 13 stvari koje morate izbjegavati želite li odgojiti mentalno snažno dijete koje je sposobno suočiti se s najtežim životnim izazovima.

1. ODOBRAVATI MENTALITET ŽRTVE

Gubitak utakmice ili neuspjeh na testu ne čini vaše dijete žrtvom. Odbijanje, neuspjeh i nepravednost dio su života.

Odbijte sudjelovati u samosažalijevanju vašeg djeteta. Naučite ga da bez obzira na to koliko su teške ili nepravedne okolnosti u kojima se nalaze oni uvijek mogu poduzeti pozitivne korake.

2. ODGAJATI UZ OSJEĆAJ KRIVNJE

Popuštanje pred osjećajima krivnje uči vaše dijete da je krivnja nešto što se ne može podnijeti. A djeca koja misle da je krivnja nešto užasno neće moći reći ne nekome tko kaže „budi prijatelj i daj mi da prepišem tvoju domaću zadaću” ili „ako me voliš, napravit ćeš to za mene”.

Pokažite svojoj djeci da čak i ako se osjećate krivima – a svi se dobri roditelji ponekad tako osjećaju – nećete dozvoliti svojim neugodnim emocijama da stanu na put vašem donošenju mudrih odluka.

3. PRETVORITI SVOJE DIJETE U SREDIŠTE SVEMIRA

Ako se vaš cijeli život vrti oko vaše djece, ona će odrastati misleći da bi im svi trebali ugađati. A odrasli koji su pretjerano samouvjereni i koji misle da im pripada pravo na sve što požele neće dospjeti daleko u životu.

Naučite svoju djecu da se usredotoče na ono što imaju za ponuditi svijetu, umjesto na ono što od njega mogu dobiti.

4. DOPUSTITI DA STRAH DIKTIRA DONOŠENJE VAŠIH ODLUKA

Iako će vam držanje vaše djece ispod staklenog zvona uštedjeti mnogo živaca – igranje na sigurno uči vaše dijete da strah mora biti izbjegnut pod svaku cijenu.

Pokažite svojoj djeci da je najbolji način da pobijede strah tako da se izravno suoče s njime i odgojit ćete djecu koja su voljna izaći iz svojih udobnih zona.

5. DOPUSTITI DA VAŠA DJECA IMAJU MOĆ NAD VAMA

Dopustiti djeci da odlučuju što će obitelj jesti za večeru ili kamo će ići na ljetovanje daje djeci moć za koju nisu razvojno spremna. Odnosite li se prema njima kao prema ravnopravnima – ili kao šefovima – vi im zapravo oduzimate njihovu mentalnu snagu.

Omogućite svojoj djeci priliku da vježbaju slijeđenje naredbi, slušanje stvari koje ne žele čuti i obavljanje stvari koje ne žele raditi. Dopustite svojoj djeci da donose jednostavne odluke, dok istodobno održavate obiteljsku hijerarhiju.

6. OČEKIVATI SAVRŠENSTVO

Očekivati od svoje djece da budu uspješna je zdravo. Međutim, očekivati od njih da budu savršeni obit će vam se o glavu. Naučite svoju djecu da je neuspjeh sasvim u redu te da je u redu ne biti izvanredan u svemu što rade.

Djeca koja teže postati najbolja verzija samih sebe, umjesto da teže tome da budu najbolji u svemu što rade, svoju vrijednost neće procjenjivati na temelju usporedbe s drugima.

7. DOPUSTITI DJECI DA IZBJEGAVAJU ODGOVORNOST

Dopustiti djeci da preskoče obavljanje nekih kućanskih zadataka i odgovornosti može biti primamljivo. Naposljetku, vi vjerojatno želite da vaša djeca imaju bezbrižno djetinjstvo.

Ali, djeca koja obavljaju dužnosti koje su prikladne njihovoj dobi nisu pretjerano opterećena. Umjesto toga, ona stječu mentalnu snagu koja im je potrebna da postanu odgovorni građani.

8. ZAŠTITITI DJECU OD BOLI

Povrijeđeni osjećaji, tuga i tjeskoba dio su života. A dopustiti djeci da dožive te bolne osjećaje daje im priliku da se suoče s nelagodom.

Pružite svojoj djeci vodstvo i potporu koja im je potrebna da bi se mogli nositi s boli tako da bi stekli samopouzdanje u svoje sposobnosti nositi se s neizbježnim životnim nedaćama.

9. OSJEĆATI SE ODGOVORNO ZA EMOCIJE SVOJE DJECE

Razvedriti i smiriti svoju djecu kada su tužna ili uznemirena znači preuzeti odgovornost za regulaciju njihovih emocija. Djeca trebaju steći emocionalnu kompetenciju da bi mogli naučiti kako se nositi s vlastitim osjećajima.

Proaktivno učite svoju djecu zdravim načinima nošenja s vlastitim emocijama kako ne bi ovisili o tome da drugi to rade za njih.

10. SPRJEČAVATI DJECU DA RADE POGREŠKE

Ispravljanjem zadaće iz matematike ili provjeravanjem jesu li spakirali svoj ručak te stalnim podsjećanjem na to da obavljaju svoje dužnosti nećete im napraviti nikakvu uslugu. Prirodne posljedice mogu biti jedan od najvećih životnih učitelja.

Dopustite svojoj djeci da pogriješe s vremena na vrijeme te im pokažite kako da uče iz svojih pogrešaka da bi mogli odrasti u mudrije i snažnije osobe.

11. ZAMIJENITI DISCIPLINU S KAZNOM

Svrha je kazne ispaštanje zbog svojih prijestupa. S druge strane, disciplina se svodi na poučavanje djece kako da u budućnosti budu bolji.

Odgajanje djeteta koje se boji „upasti u nevolju” nije isto kao i odgajanje djeteta koje želi donositi dobre odluke. Koristite posljedice koje pomažu vašoj djeci razviti samodisciplinu koja im je potrebna da donose bolje odluke.

12. BIRATI PREČICE KAKO BISTE IZBJEGLI NEUGODU

Iako popuštanje uznemirenom djetetu ili obavljanje kućanskih zadataka za koje je zaduženo vaše dijete umjesto njega može malo olakšati vaš život, ti prečaci usađuju nezdrave navike vašoj djeci.

Budite svojoj djeci uzor u odgađanju zadovoljenja te im pokažite da se možete oduprijeti tome da birate lakši put. Naučit ćete ih da su dovoljno snažni da ustraju čak i kada žele odustati.

13. IZGUBITI IZ VIDA PRAVE VRIJEDNOSTI

Mnogi roditelji ne usađuju svojoj djeci vrijednosti koje smatraju važnima. Umjesto toga, oni su toliko zaokupljeni svakodnevnim kaosom života da zaboravljaju uzeti u obzir širu sliku.

Pobrinite se da vaši prioriteti ispravno odražavaju stvari koje najviše cijenite u životu i pružit ćete svojoj djeci snagu da žive smislenim životom.

Preuzeto sa skolskiportal.hr

On je „zločest”, a ja sam jako „dobra”– priče o dobru i zlu, poštenju i pravednosti često zanimaju djecu i zaokupljaju njihovu maštu. Što će se dogoditi kada netko loše postupi, hoće li ga snaći neka kazna i hoće li dobro ponašanje biti nagrađeno? Ta se tematika često obrađuje u dječjim pričama jer je bliska događanjima u njihovu razvoju i njihovu shvaćanju svijeta.

Kako djeca shvaćaju dobro i zlo i kako se razvija moral

Shvaćanje „dobra” i „zla” mijenja se tijekom djetetova razvoja. S moralnim rasuđivanjem povezana je i naša savjest koja djeluje kao unutrašnji kontrolor koji nam govori što je dobro, a što nije i tako upravlja našim ponašanjem.

Roditelji su prvi prozor u svijet morala. Vjerojatno se sjećate kada ste bili mali kako ste svoje roditelje doživljavali kao izvor neupitne istine – sve što su govorili bilo je tako. To je zato jer dijete u predškolsko doba prihvaća roditeljske vrijednosti, mišljenje i stavove kao svoje.

Roditeljska toplina, brižnost, prihvaćanje, pokazivanje djetetu da je cijenjeno i voljeno, ali i postavljanje određenih granica i pravila u ponašanju dobri su temelji za stvaranje djetetove slike o sebi i stvaranje identiteta, što će mu kasnije omogućiti da postepeno razvija vlastito mišljenje i stavove.

Što je „dobro”, a što nije, djeca uče opažanjem ponašanja odraslih, kako se oni ponašaju u određenim situacijama. Djeca uče prema modelu, oponašanjem, ali i na temelju posljedica vlastitoga ponašanja, npr. svakoga puta kada dijete prekorite zbog nečega ili mu zabranite nešto, ono uči da to nije dobro, ali mu trebate pokazati i što je dobro činiti.

Djeca se u predškolsko doba još se ne mogu u potpunosti uživjeti u tuđu situaciju i ne shvaćaju da stvari mogu izgledati drugačije iz tuđe perspektive. Oni su usmjereni na sebe i situaciju promatraju sa svojega gledišta.

S razvojem mišljenja i kognicije dijete će se moći sve više uživjeti u emocionalno stanje drugoga. Međutim, nije dovoljno samo se postaviti u tuđu situaciju. Moralno rasuđivanje razvija se postepeno u svakodnevnim situacijama i kroz druženje s vršnjacima. Dijete sudjeluje u različitim problematičnim situacijama, zajedno s drugima sudjeluje u donošenju odluka i razmjenjivanju mišljenja. Tako dijete postepeno usvaja složenija mjerila dobra i zla, a sve važnija postaje dobrobit za druge ljude. Odrastanjem slične dileme i probleme rješavaju na složenije i djelotvornije načine.

Faze razvoja morala

Do 2. godine života djetetu je „dobro” sve što izaziva ugodu, a „loše” sve što izaziva neugodu. Na primjer, ugodno je kada ga roditelj mazi i pazi, kada samo istražuje što želi, ali neugodno je kada treba napraviti nešto što ne želi.

Od 2. do 4. godine dijete se nalazi u egocentričnoj fazi, teško mu se uživjeti u položaj druge osobe, usmjereni su na sebe i smatraju da se svi osjećaju kao i oni. Vide, na primjer, neku igračku s kojom se igra netko drugi i žele je uzeti. Usmjereni su na to da je oni trenutačno žele, a ne da se netko drugi igrao time i da će biti tužan ako mu ju se oduzmu.

Ponašanje gledaju u terminima „dobra” i „zla”, a „zlo” je nešto što zaslužuje kaznu. Odrasle osobe predstavljaju im autoritet, ali su im vlastite želje važnije.

Već u ovoj dobi znaju da postoje lakši (npr. urednost, pristojnost) i teži (npr. laganje, kršenje obećanja, povređivanje) prijestupi. Usmjereni su i na količinu pa mogu misliti da je slučajno razbijanje pet čaša teži prijestup od namjernog razbijanja jedne čaše.

Postepeno se razvija svijest i osjetljivost za potrebe drugi, a odrasli im mogu pomoći čitajući priče o pravednosti, o „dobru” i o „zlu” te vlastitim primjerom.

Od 4. do 9. godine priznaju autoritet roditelja i odraslih. Za što odrasli kažu da je „dobro”, to je nešto nakon čega slijedi nagrada, a nakon „lošega” kazna. Iako se često navodi da se djeca u ovoj dobi teže uživljavaju u situaciju, neka istraživanja pokazala su da već djeca predškolske dobi mogu povezati namjeru s ponašanjem i tako procijeniti situaciju.

Oko 10. godine dijete je svjesno tuđih želja, zajedničkih interesa, a „dobro” je ono što je korisno.

Od 10. do 12. godine dijete prihvaća pravila i dogovore, dobro je ono što je svima dobro i gledaju se zajednički interesi.

U pubertetu mladi uvažavaju društvene dogovore, „dobro” je ono što propisuju zakoni, dogovori, običaji.

U kasnijim fazama ljudska prava postaju važnija od zakona, shvaća se da nemaju svi jednake vrijednosti i stavove.

Nakon te faze osoba može razviti stav da je moralnost stvar osobne savjesti. Svatko ima svoje vrijednosti i treba ih poštivati bez obzira na vlastita uvjerenja i osobine. Zadnja faza ne mora se pojaviti kod svih osoba.

Kako možete poticati moralni razvoj:

• budite model ponašanja
• stvorite pozitivno okruženje za dijete, njegujte pravednost, međusobno poštivanje
• pomognite mu u razumijevanju problemskih situacija ili kada netko osuđuje, objasnite zašto je nešto dobro, a zašto nije
• razvijajte i potičite uživljavanje u tuđu situaciju
• pomognite im da sami ili u suradnji s drugima riješe sukobe
• potičite pomaganje, prosocijalno ponašanje
• njegujte autoritativni stil – budite topli, brižni i nježni prema djetetu, ali postavite određene granice i pravila ponašanja
• postavljajte djeci pitanja o moralnim dilemama, npr. kako bi ti postupilo u nekoj situaciji
• igrajte se kazališta, odijevajte se u razne likove da bi djeca naučila uživjeti se u tuđu ulogu
• potičite stjecanje samokontrole, vladanja sobom – učite dijete da bude strpljivo, da završi zadatak koji je započelo; tako će dijete stjecati promišljenost, strpljivost i marljivost.

Evo primjera jedne moralne dileme: Siromašni čovjek Heinz imao je imao je ženu i djecu. Jednoga dana žena mu se jako razboljela, a Heinz nije imao novca za lijek koji je trebao kupiti. Morao je odlučiti hoće li pustiti ženu da umre ili će iz ljekarne ukrasti lijek i spasiti je. Što biste vi rekli?

Pripremila: Ana Mužak, mag.psych

Literatura:

Težak, D. i Čudina Obradovć, M. (1996). Priče o dobru priče o zlu. Zagreb. Školska knjiga.

Vasta, R., Haith, M.M. i Miller, S.A. (1997). Dječja psihologija. Jastrebarsko. Naklada Slap.

Yuill, N. (1984). Young children's coordination of motive and outcome in judgment of satisfaction and morality. British Journal of Developmental Psychology, 2, 73-81.

Možda najvažnije što smo mogli i što možemo naučiti od Jespera vezano je uz temu osobnih granica između djece i roditelja. Donosimo kratak Familylabov tekst o tome:

Nekada su granice koje roditelji postavljaju svojoj djeci bile nalik na zakone i policijska pravila koja su vrijedila i u obiteljskom domu i izvan njega, a uvelike su se razlikovala od pravila koja su vrijedila za odrasle. Roditeljima nikada nije bilo lako postavljati granice svojoj djeci, ali povremeno bi se pokazalo više nego očitim da se one trebaju povući i bile su zajedničke većem broju obitelji. Ni djeci nikada nije bilo lako pridržavati se roditeljskih granica.

Uvijek je postojala nužnost krajnje dosljednosti, beskonačnih ukora, zabrana i naredbi, prije no što bi se djeca počela pridržavati tih granica, ili prije no što bi naučila igrati dvostruku igru – stvarati privid da poštuju granice, a u stvari bi činila što žele. Takav sustav je funkcionirao prije svega zato što su odrasli imali pravo vršiti nasilje nad djecom.

Danas su prošla vremena kolektivnih policijskih pravila, kao i pravo odraslih da vrše nasilje nad djecom. Međutim, to nije olakšalo život ni djeci niti roditeljima.
Mnoga djeca se upućuju na tretman – sama ili zajedno sa svojim roditeljima – samo zato što je roditeljima teško postaviti granice. U nekim drugim obiteljima ovaj problem ne dovodi do tretmana ili savjetovanja, iako je itekako prisutan.

U sadašnjosti postoje dvije vrste roditelja koje neizbježno zapadnu u nevolje. Tu spadaju roditelji koji grčevito pokušavaju zadržati uvriježene načine postavljanja granica, kao i roditelji koji se srcem odmiču od oštre i autoritarne forme, ali teško pronalaze nove i bolje načine.

Prva grupa roditelja smatra svoju djecu buntovnom i drskom, a u drugoj grupi djeca vrlo brzo preuzmu kormilo obitelji te počinju njome upravljati. I jedno i drugo je destruktivno i nezdravo kako za djecu, tako i za roditelje.

Najvažnija razlika jest da se granice više ne trebaju postavljati kao električna ograda oko djece, nego kao osobne granice odraslih. Umjesto da se zapitate: „Što je najbolje za moje dijete?” zapitajte se: ”Što je najbolje za mene – i kako će se to odraziti na moje dijete?”
Ne možemo se više ravnati prema „spisku gotovih rješenja” kako bismo vidjeli što je „uobičajeno”, „točno”, „ispravno”.
Umjesto toga trebamo sami sebe zapitati – tko sam ja i tko je moje dijete, a to je za mnoge od nas sasvim drugačiji način razmišljanja i sasvim drugačija zadaća. A i traje duže vremena.

Biti osoban – "ja-poruke"

Na prvi je pogled teško uočiti razliku između ove dvije rečenice:

”Ne smiješ dirati glačalo!” i
”Ne želim da diraš glačalo!”

Smisao je isti – svrha je u oba slučaja spriječiti dijete od stradavanja.

Dalekosežno gledajući, razlika je velika. Prva rečenica izriče zabranu, a druga osobnu granicu koja u konkretnom slučaju ima i osoban sadržaj: ”Ne želim da se opečeš.” Ovo možemo nazvati razlikom između „ja-poruke” i „ti-poruke”.

"Ja-poruka" ili osobna izjava izgrađuje kontakt među ljudima, dok ga ”ti-poruka” prekida te stvara udaljenost. Ako želimo da djeca uče i razvijaju se, onda je ovakav kontakt između njih i roditelja od životne važnosti. To možete testirati prilikom sljedećeg sukoba sa svojim partnerom. Ako oboje govorite o onom drugom (”ti-poruka”), rezultat će biti neučinkovita svađa. Ako govorite o sebi samima (”ja-poruka”), sukob će se razviti u plodonosan razgovor.
Djeca rado surađuju sa svojim roditeljima i daju im ono što roditelji od njih traže. To im daje osjećaj uspješnosti i zadovoljstva. Zabrana i kritika izazivaju suprotan efekt (isto kao i kod odraslih!).

Prva izjava: ”Ne smiješ dirati glačalo!” već sadrži blagu kritiku: ”Diraš!”, a kada se ovo ponovi po peti ili deseti put, kritika postaje sve izraženija, izravnija:
”Imaš li vatu u ušima?”
”Zašto nikada ne slušaš što ti se govori?”
”Jesi li ti normalan, mali?”
”E, sad si baš zločest!”

Ili neizravno:
”Već si dovoljno veliki da bi to mogao razumjeti!”
”Sad više nisi mamin dobri dječak!”
”Sada si rastužio mamu!”

To jednostavno tako ne ide. Nikada ne može izaći na dobro ako prvo zamolimo druge osobe da poštuju naše granice, a već u sljedećoj rečenici kršimo njihove. I djeca i odrasli reagiraju na isti način: uzvraćaju istom mjerom! Čak i ako je ova osobna izjava: ”Ne želim da diraš glačalo!” obilježena ljutnjom, strahom ili blagim izlaženjem u susret, ona još uvijek ima presudno značenje: To je vruće!
Dijete će se možda uplašiti, rastužiti, frustrirati, ali se neće osjećati kao da je nešto skrivilo. Njegove vlastite granice će ostati netaknute i ono će postupno naučiti poštivati granice svojih roditelja.

U prethodnom primjeru sam namjerno odabrao granicu koju prepoznaju mnogi roditelji i nije potrebno puno truda kako bi se iza nje stajalo. Zbog toga ju je lako izraziti osobno.

Pogledajmo drugi primjer:

”Ne želim da se igraš glasovirom!”
Umjesto ” Ne smiješ se igrati glasovirom!” ili ”Glasovir nije za igranje!”.

Ovdje roditelj lako može postati nesiguran. Treba li na to gledati sa stručnog stajališta, na primjer u kontekstu dječje kreativnosti i zapitati se ”Možda uništavam glazbenu karijeru djeteta prije no što je uopće i započela?” Ili treba krenuti spontano s osobnog stajališta: “E, sad hoću mir!” Ili ekonomskog: “Skupo će me koštati uštimavanje glasovira!”

Čak i ako tog časa uspije, na roditeljskim ramenima i dalje je teško breme starih zahtjeva o dosljednosti – pravilo treba biti temeljito promišljeno da bi postalo pravilo. Ili još gore: ako ovo pravilo treba zaživjeti, onda je važno da i drugi roditelj bude s njim suglasan!
To više nije tako. Jedna od mnogih prednosti osobnih granica jest u tome što su one upravo osobne i što se mogu mijenjati iz dana u dan.
Ima dana kada uživam u dječjem sviranju glasovira laktovima, a isto tako i dana kada to neću. I to je u redu.

Dijalog s djetetom može biti na primjer ovakav:

”Ne želim da sada sviraš na glasoviru!”
”Zašto ne?”
”Zato što sada ne mogu podnijeti buku.”
”Da, ali jučer sam smjela.”
”Da, jučer mi je to bilo zanimljivo slušati.”
”Smijem li – samo malo. Bit ću tiha?”
”Ne, neću da to danas radiš.”
”E, baš si glup!”
”Da, razumijem zašto tako misliš, ali eto, danas sam takav.”
”Glupi tata!”

Pokušajte usporediti gore navedeno s neosobnom formom:

”Ne smiješ dirati glasovir, koliko puta ti to trebam reći!”
”Zašto ne?”
”Zato što uništavaš glasovir lupajući po njemu. Kad budeš starija i kreneš u glazbenu školu, onda ćeš smjeti.”
”Da, ali to je tako zanimljivo.”
”To uopće nije zanimljivo, a uostalom, puno košta uštimavanje glasovira nakon toga.”
”Ma, smijem li ipak, bar malo?”
”Zašto ne možeš poslušati nešto kada ti se kaže prvi put? Idi u svoju sobu i igraj se s nečim drugim! Imaš toliko skupih igračaka s kojima se nikada ne igraš! Hajde sada! Ozbiljno to mislim!”

Ova zadnja verzija je većini roditelja bliža. To smo često slušali kao djeca a sada to često govorimo svojoj djeci, ako smo nepromišljeni. Ne činimo to u nakani kako bi narušavali njihovu samosvijest ili stvorili lošu atmosferu, ali to se neizostavno događa. I to ne kao posljedica djetetovog uzrasta ili nekog drugog tajanstvenog prirodnog zakona, nego isključivo radi izrečenih riječi. One su hladne, kritične, ponižavajuće i uspjet će nam postaviti granice na ovaj način samo ukoliko se dijete dovoljno uplaši kazne. Taj strah je čisti otrov za blizak i skladan kontakt između djece i roditelja, kao i između odraslih osoba.

Topao, osobni iskaz počinje jednim od sljedećih načina:

Ja hoću…
Ja neću…
Volio bih…
Ne bih volio…
Pristat ću na…
Neću pristati na…

Mnogima od nas je teško komunicirati s drugim osobama – čak i s bliskim članovima obitelji – tako osobnim i izravnim jezikom. Naši roditelji su nas svesrdno učili da nije lijepo tako govoriti, da je to drsko i nepristojno. Šteta, jer je to sprečavalo mnoge od nas da dobijemo ono što nam treba od drugih ljudi – uključujući razumijevanje i poštovanje naših osobnih granica i potreba.

Srećom, sva djeca progovaraju upravo ovim osobnim jezikom, dajući nam prilike da obnovimo svoj osobni jezik razgovarajući s njima. Djeca, recimo, bez okolišanja često za neko jelo kažu „Ja to ne volim!” ili kada trebaju oprati kosu ”Ja to neću!”. Kad bismo mogli naučiti prihvatiti ovakve izjave s poštovanjem i tako tražiti rješenje, onda bi naša djeca naučila poštovati naše granice i granice drugih ljudi. Ako suprotno tome započnemo borbu za prevlast, onda je to ono što djeca uče.

Preneseno s FamilyLab Hrvatska

Ponosni smo na naslove Jespera Juula iz Harfine biblioteke!

7 strategija za mlade koji se suočavaju s novom normalnom situacijom

Biti tinejdžer izazovno je i u uobičajenoj situaciji, a opasnost od zaraze koronavarisuom ili obolijevanja od bolesti COVID-19 to čini još zahtjevnijim, a središnju je Hrvatsku uz to pogodio i potres. Škole i fakulteti su zatvoreni, nastava se odvija putem interneta i televizije, otkazana su sportska i školska natjecanja, kao i pripreme za maturu, a druženja s prijateljima ograničena su na dopisivanje ili video razgovore. 
Pitali smo mlade kako se osjećaju i što ih brine. Evo što su istaknuli:

Trenutna situacija utjecala je na moj osobni mir i zabrinutost koja izuzetnom brzinom raste.

Teško se nosim s trenutnom situacijom.

Jako sam pod stresom i sve se promijenilo.

U brizi sam zbog online nastave i kako će se stvari razvijati oko mature.

Svakodnevni zivot je stresniji.

Praktički sam u kućnom pritvoru.

Inače sam maturantica medicinske škole i jako nam se promijenio raspored odrađivanja prakse, zapravo na većinu radilišta ne možemo pristupiti i ostaje nam praksa u kabinetima. Brine me početak online nastave i daljnji razvoj situacije vezan za koronavirus. Bojim se da će ovakva situacija dodatno utjecati na državnu maturu i upisavanje na fakultet, a i ovako smo u zaostatku zbog štrajka nastavnika koji je bio nedavno.

Vikendom sam se nalazila s prijateljima, ali sada većinu svog vremena provodim kod kuće.

Iako sam i prije imao običaj prati ruke, trenutno perem i/ili dezifinciram ruke gotovo svaki sat. Nekoliko je putovanja i izleta na koje smo sa školom trebali ići otkazano. Osim toga uglavnom se ne ponašam mnogo drugaćije nego prije pandemije. Mnogo je panike.

Moje navike se nisu iznimno mijenjale no počela sam više paziti što dotičem kada sam u javnosti. Higijenu sam održavala i u prošlosti, no sada sam povećala svoju posvećenost tome, jer iako se ja ne nalazim u (posebno) ugroženoj dobnoj skupini, nalazim se u društvu ljudi koji u njoj jesu.

Postoji velika promjena u navikama, ali zdravlje je na prvome mjestu.

Definitivno je najveća promjena zatvaranje škola i samo izolacija. Najveći problem je što ne znamo što nas čeka i koliko će ovo sve potrajati.

Žao mi je osobno kao sportašu što su ukinuta mnoga natjecanja.

Situacija je jako utjecala na moj privatan i školski život jer je puno događaja odgođeno zbog virusa.

Sve se zatvara pa društveni život pati.

Školu sad imam putem interneta. Također, moja obitelj, prijatelji i ja ne idemo u Sloveniju i Italiju. 

Mama me tjera koristiti dezinficijens za ruke i ne mogu ići na treninge.

Zbog svih preventivnih mjera ukinula se većina mojih aktivnosti do daljnjega.

Dosta teško se nosim sa svim tim promjenama. Nemam više trening. Zatvorili su nam školu. Neću moći više viđati svoju baku i djeda, a niti svoje prijatelje, osim virtualno.

Puno više sam paranoična jer ne zelim završiti u karanteni.

 
Kao što se i vidi iz onoga što su mladi podijelili s nama, mnogi od vas osjećaju strah, neizvjesnost, razočaranje ili izoliranost i to je u ovakvoj situaciji potpuno očekivano i normalno.
Stručnjakinja za mentalno zdravlje mladih, psihologinja Lisa Damour koja redovito piše kolumne za New York Times dala je nekoliko savjeta o tome kako brinuti o sebi u ovim izvanrednim okolnostima.

Osjećati strah i zabrinutost je potpuno normalno

Ako te zatvaranje škole i medijski izvještaji brinu, nisi jedini/a. Zapravo, točno tako se i trebaš osjećati. „Osjećati zabrinutost u kriznoj situaciji, normalna je i zdrava reakcija koja nas upozorava kada smo suočeni s prijetnjom i koja nam pomaže da poduzmemo mjere kako bismo se zaštitili", kaže dr. Damour. 
„Tvoja zabrinutost pomoći će ti u donošenju odluka koje sada moraš donijeti – ne provoditi vrijeme s drugim ljudima, češće pranje ruku, ne diranje svog lica. To su mjere koje pomažu da zaštitiš i sebe i druge u našoj okolini cijeloj zajednici", dodala je dr. Damour. Ako osjećate simptome, obratite se svojim roditeljima i prvo nazovite obiteljskog liječnika koji će vam dati točne upute o postupanju.

Pročitajte blog Gabrijele Papac naše mlade ambasadorice za prava djece i mladih Europske unije na temu koronavirusa – Pandemija diskriminacije proširila se među nama.
 

Bavi se školskim obvezama i onime što vas veseli

"Kada smo suočeni s iznimno teškim situacijama pomaže podijeliti probleme na dvije kategorije. U prvu kategoriju pripadaju problem kod kojih možemo nešto učiniti, a u drugu kategoriju svrstavamo one probleme kod kojih ne možemo ništa učiniti", kaže dr. Damour.
Trenutno je mnogo toga što moramo svrstati u drugu kategoriju i to je u redu. Ono što nam može pomoći je da da si sami stvaramo situacije u kojima ćemo svoju pažnju usmjeriti na nešto drugo. Radite na svojim zadaćama, pogledajte film ili seriju koju volite, pročitajte zanimljivu knjigu, vježbajte kod kuće. Za inspiraciju, možete pogledati video blogove naših mladih ambasadora za prava djece i mladih Europske unije Nine Topić (video nedostupan, op. urednice) i Alekseja Leona Gajice u kojima donose mnoštvo zanimljivih ideja koje vam mogu pomoći u osmišljavanju slobodnog vremena.
Pogledajte i video koji su napravile Sanja (17) i Mia (16) iz X. gimnazije i kojim si aktivnostima ispunjavaju dane kod kuće.

Pronađi nove načine komunikacije s prijateljima

Iskoristite nove načine komuniciranja! Video pozivi i društvene mreže u ovim trenucima zaista mogu ispuniti svoju svrhu i povezati nas s onima koje volimo, ali trenutačno se ne možemo s njima družiti uživo. „Nikada ne bih podcijenila kreativnost mladih. Znam da će znati pronaći načine da se povežu sa svojim prijateljima online", kaže dr. Damour. Ipak upozorava da pripazite da budete samo pred ekranima, jer to može pojačati vaš osjećaj zabrinutosti, a to ne bi bilo niti mudro niti zdravo. Zato sami ili u dogovoru s roditeljima odredite koliko je vremena pred ekranom u redu.
 

Razmisli prije nego podijeliš i informiraj se na pravim mjestima

U kriznim situacijama iznimno je važno informirati se isključivo na provjerenim izvorima informacija informacija poput službene stranice Vlade za pravodobne i točne informacije www.koronavirus.hr, stranice Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo – www.hzjz.hr i UNICEF-ove web stranice. Upravo kriza vezana za koronavirus, a u središnjoj Hrvatskoj i za potres izazvala je širenje brojnih dezinformacija, najčešće putem društvenih mreža i aplikacija za dopisivanje kao što su WhatsApp i Viber. Mogli smo tako vidjeti poruke, tekstualne, glasovne ili u obliku fotografija u kojima se šire dezinformacije o tome da se zaraza može spriječiti pijenjem toplih napitaka, grgljanjem slane vode ili izbjegavanjem sladoleda koje su pripisivane UNICEF-u, što naravno nije točno. Tu su i glasovne poruke iz navodno provjerenih izvora kao što su premijerov vozač ili zaštitar, liječnica koja radi u određenoj bolnici na području zagreba ili medicinska sestra iz kineskog Wuhana. Nakon potresa, djelile su se poruke s točnim vremenom kada je najavljen sljedeći potres, što je nemoguće i stručnjaci su to odmah demantirali. No to nije spriječilo uplašene ljude da i dalje dijele tu netočnu informaciju. Više o tome možete čitati na portalu medijskapismenost.hr:
 

Fokusiraj se na sebe

Možda već dulje želiš započeti nešto novo – pročitati knjigu, naučiti svirati ili vježbati sviranje nekog instrumenta? Sad je pravi trenutak za to. Fokusiraj se na sebe i osmišljavanje načina na koji možeš kreativno koristiti slobodno vrijeme kojeg je sada, kada ne možeš ići na izvannastavne ili izvanškolske aktivnosti, imaš više. To može pomoći da se osjećaš bolje.
 

Budi povezan/a sa svojim osjećajima

Propuštanje proslava rođendana s prijateljima, zajedničkih druženja, aktivnosti kojima se inače baviš ili natjecanja u kojima si trebao/la sudjelovati je razočaravajuće. „Posve je normalno ako se zbog toga osjećaš loše, a najbolji način da se s time nosiš je da si dopustiš osjećati se onako kako se osjećaš. Kada se osjećamo loše, jedino što možemo je proći kroz to. Zato slobodno budi tužan/na, ako se tako osjećaš, jer će ti to pomoći da se brže osjećaš bolje", savjetuje dr. Damour. Procesuiranje osjećanja za svakoga je drugačije. „Netko se izražava kroz umjestnost, nekome će više odgovaratu razgovor s prijateljima koji se jednako osjećaju", kaže dr. Damour.
 

Budi ljubazan/ljubazna prema sebi i drugima

Svjedoci smo da na društvenim mrežama ne vlada uvijek pozitivna i prijateljska atmosfera, a tako je i sada u vrijeme koronavirusa. Ima tu u i ružnih riječi, prozivanja i netolerancije. Ako to primjetiš, reagiraj, ponudi podršku i pomoć. Tvoje ljubazne riječi i spremnost za pružanje podrške nekome mogu mnogo značiti.

Preneseno s UNICEF Hrvatska

Školski portal zamolio je stručnjaka za rani razvoj inteligencije djece da komentira sveprisutnost informatičke tehnologije u našim životima i njezin utjecaj na svekoliki razvoj djece. – Nove su tehnologije korisne…
 

…u nekim djelatnostima i aspektima života nezamjenjive i nije dobro samo ih kritizirati. Mi spremamo djecu za zanimanja koja još ne postoje. A većina tih zanimanja temelji se na novim tehnologijama. No bez obzira na to što su nezamjenjive, pitanje je kako i koliko dopustiti djeci da se njima koriste – kaže dr. Rajović i nastavlja:

– Medicina je odavno utvrdila da nove tehnologije utječu na naš razvoj. Ponajprije, djeca koja bez kriterija i mjere koriste tehnologiju po nekoliko sati dnevno time gube kretanje kao jako važan segment razvoja. Na Harvardu su utvrdili da manjak aerobnih aktivnosti utječe na smanjenje bazalnih ganglija u velikom mozgu čime slabe i naše kognitivne sposobnosti.
 

• Koliko su nove tehnologije onda uopće korisne?

Ako se njima koristi pametno i ograničeno one mogu biti velika pomoć. No tko će kontrolirati vrijeme koje djeca provode uz mobitel, tablet ili televizijski ekran? Bilo bi u redu koristiti se njima u školi jedan sat, ali to znači da bi im kod kuće djeca trebala imati ograničen pristup. A ako kod kuće djeca nastave s mobitelom ili tabletom u ruci bez ikakvih ograničenja, onda smo u problemu i imamo veću štetu nego korist. Dakle, tehnologije su korisne, ali mogu biti i opasne i štetne. Samo je pitanje gdje je granica.
 

• Kako roditelji mogu ograničiti djeci vrijeme provedeno uz računalo, mobitel, televizor?

Već deset godina provodimo istraživanje u školama i utvrdili smo da više od polovice učenika četvrtog razreda ima svoj mobitel. Lani smo utvrdili da se granica spušta na drugi razred. To znači da se povećava broj sve mlađih učenika s mobitelom te da nam roditelji ne mogu biti oslonac u nastojanjima da zaštitimo djecu. Naime, očekivali smo da će roditelji shvatiti štetnost tih uređaja, ali oni to ne uzimaju ozbiljno.

I jedino može pomoći da se o tome stalno piše, priča, da ih se svakodnevno podsjeća na tu činjenicu. I da shvate da su oni jedina brana, jer ni vrtić ni škola ne mogu to zabraniti. Ako je u školi pravilo da se za vrijeme nastave pa i za vrijeme odmora ne smije koristiti mobitel, to je pola posla. No ako roditelji kod kuće to ne podržavaju onda smo u ozbiljnom problemu i jedina je šansa stalna edukacija roditelja. Ako već ne izlaze s djetetom u prirodu, na igru, neka ne rješavaju problem dajući mu mobitel u ruke.
 

• Je li veliki problem i osjećaj dosade koji djeca imaju?

Djeci je dosadno i treba im ostaviti da sami riješe taj osjećaj, a najbolje je rješenje igra. Ali naša djeca ne rješavaju problem sama nego im ga rješava roditelj. Dijete ne nauči riješiti dosadu, jer zna da će dobiti sve i odmah. Ako nije tako, ono gubi strpljenje, nema tolerancije, frustrirano je, agresivno. I zato ne treba samo ograničiti mobitele nego i pustiti dijete da mu bude dosadno i da dosadu rješava samo, bez mobitela i televizora. Da smisli igru, da reže škarama, čita knjigu. I tome roditelji moraju naučiti djecu pa ćemo svi imati manje problema.
 

• Zašto djeca sve više u najranijoj dobi imaju problema s govorom i učenjem?

Tu nisu samo mobiteli uzrok. Mozak se razvija u interakciji s našim okruženjem, a ako nema kvalitetnih poticaja, neće se razviti. Recimo, roditelji brane djeci da skaču, trče, igraju se, penju – da ne bi pali. Djetetu daju meku hranu koju ne treba žvakati, ali time se ne razvijaju usta, jezik, govorni aparat. Djeca ne rade manualne poslove, niti se igraju koristeći se rukama. Mozak ne dobiva impulse preko rotacije, ravnoteže, žvakanja hrane i drugih motoričkih aktivnosti i naravno da to uzrokuje i govorne smetnje. Naravno, dijete koje je tri sata uz tablet ne govori, nema žive riječi, jer prava komunikacija ne može biti preko ekrana. Mora biti interakcija i zato je važno da su odrasli uz dijete i u aktivnostima s njim.
 

• Što može učiniti školski sustav?

Puno država uvodi digitalizaciju obrazovanja. Samo, ako to radimo toliko u školi, što će biti kad dijete i kod kuće ima nekoliko sati pristup računalu? Recimo, u Americi se ne moraju učiti pisana slova jer se računa da to djeci neće ni trebati u životu. Jako čudno, jer pisanje je vrhunska aktivnost za razvoj mozga. Kosa crta, krivulja, mora se pritiskati olovku – sve to je vrhunski trening za prste i finu motoriku. A tipkanje po zaslonu mobitela nije isti pokret i zbog toga se neke aktivnosti ne smiju izbacivati zbog uvođenja novih tehnologija. I tu škola mora postaviti granicu.
 

• Kako djeci pomoći da prevladaju teškoće u učenju?

Budućnost naše djece jest u tome da razmišljaju, da povezuju, da daju nove ideje što neće moći ako u nastavi klasične budu imali reproduktivne metode poučavanja. Djeci je škola stres, gotovo trećina ih ne voli školu ili imaju otpor prema školi. Stres nije prirodno stanje za učenike, oni moraju ići opušteni u školu. I u tome je poanta. Reprodukcija ne smije biti glavna metoda učenja. Moramo pokrenuti mozak djece. Klasično pitanje kojim to činim jest: preko koje životinje prijeđe najviše pješaka? I prije pitanja razgovaram s njima, nasmijem ih, opustim, postignem da se otvore, jer uz smijeh se lakše radi. Naravno, znaju odgovor. A klasično je školsko pitanje: kako se zove pješački prijelaz? Odgovor mora biti punom rečenicom, onako kako ih se uči na sati. Rigidno, reproduktivno i tu nema razmišljanja nego ili znaš ili ne znaš. A svrha je novog poučavanja potaknuti razmišljanje i povezivanje. Kad je prije više od 25 godina Gari Kasparov izgubio šahovski meč od računala Deep Blue, svijet je bio konsterniran. Ali bilo je jasno da ljudski mozak ne može imati više informacija i više kombinacija od računala. I moramo shvatiti da je prioritet da radimo ono što računala ne mogu, a to su nove ideje, kreativnost, timski rad, pomaganje jedni drugima, empatija. E, tako se djeca spremaju za budućnost. Od staroga reproduktivnog sustava nema pomoći. [ IZ DRUGIH MEDIJA | Školske novine ] 

Preneseno sa Školskog portala

Vezana literatura:

U prvim djetetovim godinama roditelj bi trebao verbalno odgovarati na glasanja djeteta i naglas razgovarati s djetetom, usprkos tome što ono još ne može odgovoriti.

Također, roditelj može i pjevati djetetu i na taj se način igrati različitom melodioznošću, intonacijama i ritmom i može izmišljati pjesmice zajedno s djetetom i koristiti ih za opisivanje svakodnevnih aktivnosti pri čemu je dijete aktivno uključeno u stvaranje novih rima i melodija i u igranje vokalnim sposobnostima.

Dijete se može poticati i neverbalnom komunikacijom, primjerice uporabom različitih gesta, pokazivanjem prstom na predmete iz okoline uz imenovanje tih predmeta. Također, način na koji roditelj govori trebao bi biti vrlo izražajan, kako bi se istaknula emocionalnost u izrazu i kako bi se dijete zainteresiralo za svijet koji nas okružuje.

Pri poticanju govorno-jezičnog razvoja vrlo je važno da se govor i jezik koriste kroz igru, šalu i zabavu da bi dijete doživljavalo zvukove, riječi i rečenice kao vedru i pozitivnu aktivnost.

S malo starijim djetetom koje je počelo govoriti može se poticati razgovor o nedavnim događajima ili o tome što ono trenutno s roditeljima radi. U skladu s razvojem djeteta rečenice koje roditelj koristi u komunikaciji s djetetom trebaju postajati sve složenije. Roditelj djetetu može objašnjavati i opisivati događaje koji ga dijete i tako mu usmjeravati pažnju i poticati njegove interese.

Roditelj može čitati djetetu slikovnice kroz interakciju – postavljati mu pitanja i poticati ga da komentira likove i priču, koristiti dramatizaciju (pretvarati se u likove iz priče i odglumiti radnju priče), pitati dijete što misli da će se dogoditi sljedeće, zajedno s djetetom osmišljavati različite završetke priče, pokazivati na slikama likove i sl.

Roditelj može izmišljati priče zajedno s djetetom kako bi se poticala maštovitost i razvijalo govorno-jezično izražavanje, uz kvalitetno provođenje zajedničkog vremena.

Djetetu ranije školske dobi roditelj i dalje treba poticati govorno-jezično izražavanje i na taj ga način poticati na oblikovanje i izražavanje vlastitog mišljenja.

Roditelj se treba aktivno uključiti u razgovor s djetetom i tako mu dati do znanja da ga zanima što dijete želi iskazati i da uvažava dijete kao ravnopravnog sugovornika.

Poticati bi se trebalo i čitanje, a nakon što dijete pročita knjigu, roditelj može s njime porazgovarati o tome kako ju je doživio, što mu se svidjelo ili nije i zašto, pitati ga što bi on promijenio i kako se osjećao dok je čitao te ga poticati da kritički promišlja o pročitanome.

Svako je dijete jedinstveno i imat će vlastite interese, vlastitu maštovitost, ali i vlastiti tempo razvoja. Dijete ne treba ni na što forsirati ili požurivati, a istovremeno trebaju mu se omogućiti prilike za razvoj onih sposobnosti za koje je zrelo.

Takav je napredak potrebno poticati zajedničkim aktivnostima odraslih i djece koje će biti oblikovane kroz igru i zabavu, a zajedničko čitanje izvrstan je način da se potiče govorno-jezični razvoj djeteta kroz igranje riječima i kroz maštovite priče koje omogućuju promišljanje i raspravu.

Preuzeto s laboratorijcitanja.wordpress.com

Pročitajte i:

Zašto djeca traže da im se čita uvijek ista slikovnica​

Igre za rano poticanje dječjeg razvoja​

Roditelji koji pozitivno i zdravo motiviraju svoje dijete pomažu mu da postane fleksibilna, kompetentna, odgovorna i samopouzdana odrasla osoba.

Previše kritični roditelji koji stalno naglašavaju djetetove neuspjehe lako unište djetetovu motivaciju. Većina djece i sama su  svjesna svojih slabosti i ne treba ih stalno na njih još i podsjećati. Pozitivni komentari motiviraju, a negativni mu uništavaju samopouzdanje i želju za uspjehom.

Pretjerana kritika, ali i pretjerane pohvale mogu izazvati frustracije

Roditelj koji stalno kritizira djetetov izgled, prijatelje, interese, ocjene i ponašanje najčešće ne shvaća koliko time šteti njegovom psihosocijalnom razvoju. No, i drugi ekstrem može biti opasan – pretjerane pohvale prosječnom djetetu također mogu izazvati frustracije, gubitak vjere u sebe i svoje sposobnosti kad dijete shvati istinu. Naravno da roditelji ne mogu uvijek sasvim realno procjenjivati svoje dijete, ali ako je dijete u školi prosječno nemojte mu govoriti kako je genijalno. Ostanite u okvirima realiteta, pohvalite ga za trud.

Kako biste bili sigurni što od djeteta možete očekivati informirajte se o tome što je razvojno primjereno dobi u kojoj je dijete, što u toj dobi razumije, što može raditi i koje zadatke i vještine može savladati. Uvjerite se da je zaista psihički, motorički i socijalno razvilo vještine tipične za svoju kronološku dob.
 

Podržavajući roditelj prihvaća djetetovu individualnost i pomaže mu da razvije samopouzdanje i intrinzičnu motivaciju.

Za razliku od pretjerano kritičnog roditelja, podržavajući roditelj prihvaća djetetovu individualnost pomaže mu da razvije samopouzdanje, intrinzičnu motivaciju (motivaciju za sudjelovanjem u aktivnostima radi vlastitoga zadovoljstva, ugode, a ne nagrade koju će za takvo ponašanje dobiti).

Nemojte brinuti o tome što će o uspjehu ili neuspjehu vašeg mališana reći prijatelji, rodbina i susjedi, najvažnije je kako se dijete osjeća. Svojim ponašanjem ili riječima svojem djetetu šaljite ove poruke:

• vjerujem u tebe
• vjerujem ti
• znam da ti to možeš
• ja te slušam
• brinem se o tebi i za tebe
• jako si mi važan/važna

Ako su poruke iskrene sigurno će doprijeti do djeteta i potkrijepiti njegove uspjehe, pomoći mu da se nosi s neuspjesima i motivirati ga, bez postavljanja pretjeranih zahtjeva i bez pretjeranog kritiziranja.

Preneseno s Cuvarkuca.hr

Danas su djeca u katastrofalnom emocionalnom stanju. Većina ih dođe u školu emocionalno nespremna za učenje. Mnoge stvari u našem modernom stilu života dovode do toga.

Po svojem iskustvu, moja prijateljica Victoria Prooday, radni terapeut, vidi nešto toliko rašireno i alarmantno da sam ju pitala mogu li i ja podijeliti s drugima njezine spoznaje. Zbog ogromnog interesa i razgovora o ovoj temi, dijelim njezin članak.

Ohrabrujem svakog roditelja koji se brine za budućnost svoje djece da pročita ovaj članak. Znam da bi mnogi odabrali da ne čuju ono o čemu ona govori u članku, ali vaša djeca trebaju to da čujete ovu poruku.

Victoria je magistrica znanosti u radnoj terapiji na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Torontu i prvostupnica znanosti u kineziologiji i znanosti zdravlja na Sveučilištu u Yorku. Osnivačica je i direktorica multidisciplinarne klinike u Torontu, u Kanadi, za djecu s problemima u ponašanju, društvenim odnosima, emocionalnim problemima i problemima u učenju. Victoria, zajedno sa svojim timom, je pomogla stotinama obitelji diljem Kanade i svijeta i često gostuje na predavanjima kod učitelja i roditelja.

Victoria piše:

“Radni sam terapeut s godinama i godinama iskustva rada s djecom, roditeljima i učiteljima. Potpuno se slažem s porukom ove učiteljice da naša djeca postaju sve gora i gora u mnogim pogledima. Čujem stalno istu poruku od svakog učitelja kojeg upoznam. Jasno je da otkad sam radni terapeut sam viđala i dalje vidim pad u društvenom, emocionalnom i akademskom funkcioniranju djece, kao i snažan porast poteškoća u učenju i drugih dijagnoza.

Kao što znamo, mozak je promjenjiv. Zbog okruženja možemo učiniti mozak „snažnijim“ ili „slabijim“. Čvrsto vjerujem da, unatoč našim najboljim namjerama, nažalost mijenjamo mozak naše djece u pogrešnom smjeru.

Evo zašto:
 

DJECA DOBIJU SVE ŠTO ŽELE KADA TO ŽELE

„Gladan sam!“ „U sekundi ću se zaustaviti kod restorana.“ „Žedan sam!“ „Evo automata.“ „Dosadno mi je!“ „ Uzmi moj mobitel!“ Sposobnost da se odgodi zadovoljiti njihovu potrebu je jedan od ključnih čimbenika za budući uspjeh. Imamo najbolje namjere – učiniti našu djecu sretnom – ali, nažalost, usrećujemo ih u tom trenutku, ali ih činimo nesretnima na duge staze. Biti sposoban odgoditi to da se zadovolje potrebe djece znači biti sposoban funkcionirati pod stresom. Naša djeca polako postaju manje spremna nositi se i s najmanjim stresorima, koji im postanu velike prepreke u postizanju uspjeha u životu.

Nemogućnost da se odgodi zadovoljenje potrebe djece se često vidi u učionicama, trgovačkim centrima, restoranima i trgovinama igračaka kada dijete čuje „Ne!“ jer su roditelji naučili mozak djece da dobiju odmah što žele.
 

OGRANIČENA DRUŠTVENA INTERAKCIJA

Svi imamo obveze, tako da djeci dajemo digitalne uređaje i njih također „zapošljavamo“. Prije su se djeca igrala vani, gdje su u prirodnom okolišu naučili i vježbali socijalne vještine. Nažalost, tehnologija je zamijenila vrijeme provedeno vani. Također, tehnologija je onemogućila interakciju roditelja i djece. Očito, naša djeca zaostaju… Tehnologija ne može pomoći djeci razviti socijalne vještine. Većina uspješnih ljudi ima odlične socijalne vještine. To je prioritet.

Mozak je kao mišić koji se može vježbati. Ako želite da vaše dijete zna voziti bicikl, učite ga tome. Ako želite da vaše dijete bude sposobno čekati, trebate ga naučiti strpljenju. Ako želite da se vaše dijete socijalizira, trebate ga naučiti socijalnim vještinama. Sve ovo se primjenjuje i kod drugih vještina. Nema razlike!
 

BESKRAJNA ZABAVA

Stvorili smo umjetan svijet zabave za našu djecu. Ne postoje dosadni trenutci. Onoga trenutka kad postane tiho, požurimo zabaviti ih jer, u suprotnom, osjećamo da ne obavljamo svoju roditeljsku dužnost. Živimo u dva odvojena svijeta. Oni imaju svoj „svijet zabave“, a mi imamo naš „poslovni svijet“.

Zašto nam djeca ne pomažu u kuhinji ili s rubljem? Zašto ne pospreme svoje igračke? To je temeljni jednolični posao koji uvježbava mozak da bude učinkovit i funkcionira za vrijeme „dosade“, što je isti „mišić“ koji na kraju zahtjeva da se poduči u školi. Kad dođu u školu i trebaju pisati, njihov odgovor je „Ne mogu. Preteško je. Predosadno.“ Zašto? Zato što se „mišić“ za rad ne vježba beskonačnom zabavom. Uvježbava se radom.
 

TEHNOLOGIJA

Koristiti tehnologiju kao „besplatno čuvanje djece“ zapravo uopće nije besplatno. Naplata vas čeka odmah iza ugla. Plaćamo dječjim živčanim sustavom, njihovom pažnjom i njihovom sposobnošću za odgađanjem zadovoljenja potreba. U usporedbi s virtualnom stvarnošću, svakodnevni život je dosadan.

Kad djeca dođu u učionicu, izložena su ljudskim glasovima i primjerenim vizualnim podražajima što je suprotno od onoga kada su bombardirana grafičkim eksplozijama i posebnim efektima koje su navikli gledati na ekranima. Nakon sati provedenih u virtualnoj stvarnosti, obrađivanje informacije u učionici postane jako izazovno za djecu jer im se mozak navikava na veliku količinu podražaja koje im daju video igrice. Nemogućnost obrade manjeg broja podražaja učini djecu krhkima u akademskim izazovima.

Tehnologija nas također emocionalno isljučuje od naše djece i obitelji. Mozak djece se najviše hrani roditeljevom emocionalnom dostupnošću. Nažalost, postupno lišimo djecu te hrane.
 

DJECA VLADAJU SVIJETOM

„Moj sin ne voli povrće.“ „Ona ne voli rano ići na spavanje.“ „On ne voli doručkovati.“ Ne voli igračke, ali dobra je na iPadu.“ Ne voli se sam odijevati.“ „Ona je prelijena da bi sama jela.“ Ovo čujem od roditelja cijelo vrijeme. Od kada nam djeca diktiraju kako ćemo ih odgajati? Kad bi bilo sve na njima, sve što bi radili jest jeli makarone sa sirom i peciva s krem sirom, gledali bi televiziju, igrali se na svojim tabletima i nikad ne bi išli na spavanje.

Kakvo im dobro činimo dajući im ono što ŽELE kad znamo da to nije DOBRO za njih?

Bez pravilne prehrane i kvalitetnog sna, naša djeca dođu u školu razdražljiva, tjeskobna i nepažljiva. Uz to, šaljemo im krivu poruku. Oni nauče da mogu raditi što žele i da ne moraju raditi što ne žele. Nedostaje koncept da se nešto „treba raditi“. Nažalost, kako bismo ostvarili ciljeve u životu, trebamo raditi ono što je potrebno, što ne mora uvijek biti ono što želimo raditi. Na primjer, ako učenik želi biti odlikaš, treba naporno učiti. Ako želi biti uspješan nogometaš, treba vježbati svaki dan. Naša djeca jako dobro znaju što žele, ali im je teško raditi ono što se treba raditi da bi postigli taj cilj. To rezultira nedostižnim ciljevima i djeca postanu razočarana.
 

Vježbajte njihov mozak

Možete napraviti razliku u životu vašeg djeteta vježbajući njegov mozak kako bi dijete moglo uspješno funkcionirati na društvenoj, emocionalnoj i akademskoj razini. Evo kako:

• Ne bojte se postaviti granice
  • Dijete treba granice kako bi odraslo sretno i zdravo!
  • Napravite vremenski raspored za obroke, spavanje i vrijeme za tehnologiju.
  • Razmišljajte o tome što je DOBRO za njih – ne o tome što ŽELE/NE ŽELE.
  • Zahvalit će vam zbog toga kasnije. Roditeljstvo je težak posao. Morate biti kreativni da ih natjerate raditi što je dobro za njih jer, većinu vremena, to je potpuna suprotnost od onoga što žele raditi.
  • Djeci je potreban doručak i kvalitetna hrana. Trebaju provesti vrijeme vani i ići spavati u isto vrijeme kako bi sutradan došli u školu sposobni za učenje!
     
• Ograničite tehnologiju i povežite se emocionalno sa svojom djecom
  • Iznenadite ih cvijećem, nasmijte se, škakljajte ih, stavite poruku punu ljubavi u njihov ruksak ili ispod jastuka, iznenadite ih ručkom vani radnim danom, plešite skupa, pužite skupa, tucite se jastucima.
  • Imajte obiteljske večere, večeri igranja društvenih igara ( pogledajte listu mojih omiljenih društvenih igara), vozite bicikl, šetajte navečer sa svjetiljkom.
     
• Vježbajte odgađanje zadovoljenja njihovih potreba
  • Pustite ih da čekaju!!! U redu je imati „ Dosadno mi je.“ vrijeme – ovo je prvi korak do kreativnosti.
  • Postupno povećavajte vrijeme između „Trebam“ i „Dobijam“.
  • Izbjegavajte korištenje tehnologije u automobilima i restoranima, a umjesto toga ih učite čekati pričanjem i igranjem igara.
  • Ograničite stalno grickanje.
     
• Naučite svoju djecu raditi posao od malena kao da je to podloga za “sposobnost rada“ u budućnosti
  • Slaganje rublja, pospremanje igračaka, spremanje odjeće, slaganje namirnica, postavljanje stola, pravljenje ručka, vađenje hrane iz kutije za užinu, slaganje kreveta.
  • Budite kreativni. Od početka to učinite poticajnim i zabavnim tako da njihov mozak to povezuje s nečim pozitivnim.
     
• Učite ih socijalnim vještinama
  • Učite ih slušati druge, dijeliti, gubiti/pobjeđivati, praviti kompromise, davati komplimente drugima, govoriti „ molim te“ i „ hvala“.

Iz mog iskustva kao radni terapeut, djeca se mijenjaju onoga trenutka kad roditelji promijene svoj pogled na odgajanje. Pomozite svojoj djeci da uspiju u životu vježbajući i ojačavajući njihov mozak što ranije!

Victoria je magistrica znanosti u radnoj terapiji na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Torontu i prvostupnica znanosti u kineziologiji i znanosti zdravlja na Sveučilištu u Yorku.  Osnivačica je i direktorica multidisciplinarne klinike u Torontu, u Kanadi, za djecu s problemima u ponašanju, društvenim odnosima, emocionalnim problemima i problemima u učenju. Victoria, zajedno sa svojim timom, je pomogla stotinama obitelji diljem Kanade i svijeta i često gostuje na predavanjima kod učitelja i roditelja.

Tekst prevela i prilagodila: Marina Roksandić

Preneseno s Iskre