Često se događa da učenici na početku nove školske godine donose nove, optimistične odluke. „Ove ću godine sve zadaće i seminare raditi na vrijeme“ ili „Od ove godine, počinjem slušati na satu i pisati bilješke“ u početku je iskrena i čvrsta odluka, ali tijekom školske godine nekako „padne u vodu“.

Nekad se vjerovalo da su urođene mentalne sposobnosti nepromjenjive. Drugim riječima, da postoje „dobri“ i „loši“ učenici. Danas je poznato da se vještine mišljenja, učenja i pamćenja mogu unaprijediti odgovarajućim treningom, odnosno, da urođene mentalne sposobnosti nisu toliko ograničavajuće kao što se nekad mislilo. S obzirom na to, postavlja se pitanje kako učiti, odnosno, kako ostvariti svoj potencijal.

Priprema za učenje
Kao za bilo koju drugu važnu aktivnost, za učenje je također potrebna priprema.
Važno je osigurati vanjske preduvjete, kao što su vrijeme i mjesto rezervirani samo za učenje. Vrijeme za učenje poželjno je unaprijed isplanirati – odabrati vrijeme tijekom kojeg ne postoje druge obveze, upozoriti druge o svojoj nedostupnosti u to vrijeme, kako ne bi bilo prekida ni poziva te isključiti računalo i mobitel. Da bi se neometano moglo učiti, mjesto učenja također treba pažljivo odabrati.

Ako učenik nema vlastitu sobu, može naći prostor u kući koji je odvojen od ostatka kuće (zidom, zavjesom, policom) ili koji se najmanje koristi. Prostor bi trebao biti uređen u skladu s njegovom namjenom. Dakle, dobro je izbaciti slike i predmete koji podsjećaju na neke uspomene, a staviti sat, kalendar i ploču na koju se mogu pričvrstiti ceduljice s podsjetnikom na važne zadatke. Skidanje ceduljice s ploče po završetku zadatka pružit će osjećaj postignuća i poslužiti kao motivacija za dalje. Prostor je dobro opskrbiti priborom (papiri za skice, olovke, markeri, rječnik stranih riječi i stranog jezika, atlas) kako se učenje ne bi prekidalo zbog traženja pribora.

Unutarnji su preduvjeti učenja usmjeravanje i održavanje pozornosti na materijalu koji treba naučiti. Učenik koji često ogladni ili ožedni tijekom učenja, jedva čeka napraviti stanku, za vrijeme učenja razmišlja o drugim stvarima, sanjari i slično, ima slabu pozornost. Ona se, na sreću, može poboljšati, odnosno, mentalna se kondicija može izvježbati. Najprije je potrebno odstraniti distraktore (ono što bi moglo privući pozornost) poput glazbe, uključenog Facebook profila i slično. Nakon toga treba napraviti plan učenja – krenuti s manjim dijelom gradiva pa ga postupno povećavati, udubljujući se pritom u materijal.
Ako misli lutaju, treba se iznova vraćati na ono što se čita i nastojati razumjeti tekst. Nakon naučenog odlomka ili cjeline, učenik se može nagraditi telefonskim razgovorom, ustajanjem od stola, odlaskom u šetnju/na kavu ili sličnom aktivnošću. Nakon nagrade, treba početi s učenjem novog odlomka. Vježbom bi pozornost trebala jačati, a učenik bi trebao postati sposoban udubiti se u gradivo čim počne čitati i ostati koncentriran sve duže i duže.

Kako učiti?
Učenje je usvajanje novih informacija, novog znanja. Mnogi misle da učiti znači pamtiti. Takvo shvaćanje učenja podrazumijeva mehaničko učenje – kad se nešto nauči napamet i može se ponoviti točno kako je naučeno. Većinu stvari nije dobro učiti na taj način. Većina se stvari može i treba naučiti s razumijevanjem i povezujući s postojećim znanjem. Takvo se znanje teže zaboravlja. To znači da, što više znanja osoba ima, to lakše ona stječe i zadržava novo znanje. Zato je u početku teško i naporno učiti, a ponešto se mora učiti i napamet.
Učenje s razumijevanjem pojam je o kojemu učenici često slušaju, a rijetko im se kada pokaže način na koji se „uči s razumijevanjem“. Čak ni na najvišim obrazovnim razinama, među studentima, vještine učenja nisu dovoljno razvijene. Udžbenici studenata nerijetko su u potpunosti podcrtani što šalje poruku da studenti ne znaju učiti i ne prepoznaju glavne ideje i pojmove u tekstu.

Učenje s razumijevanjem sastoji se od dvije faze – pronalaženja bitnih činjenica i njihovog povezivanja s postojećim znanjem.
Svaki tekst ima osnovnu misao, ono što je bitno, kao i dio teksta koji objašnjava osnovnu misao i bez kojeg se može. Razumijevanje prilikom učenja odnosi se upravo na odvajanje važnog od nevažnog. Ono što je važno odgovara na pitanje „O čemu se radi u ovom odlomku?“, pri čemu je dobro pronaći rečenicu koja daje odgovor na to pitanje. Obično su glavne točke teksta vidljive iz naslova i podnaslova u udžbeniku. Kako bi se stvorila slika o onome što treba naučiti, dobro je pregledati čitav materijal odmah na početku (naslov poglavlja, podnaslove, crteže, naslove crteža). U pronalaženju i pamćenju bitnog može pomoći podvlačenje (jedna do dvije rečenice u odlomku i samo bitni dijelovi rečenice; vježbati podvlačenje u svakom tekstu koji se čita), zapisivanje bitnog, stavljanje vlastitog naslova (lako je pronaći što je bitno u tekstu ako mu se pokuša dati naslov) i izrada sažetka od svih bilješki.

Povezivanje s prijašnjim znanjem postiže se traženjem primjera, povezivanjem s vlastitim iskustvom i prepričavanjem teksta svojim riječima. Tijekom čitanja dobro je pokušati se prisjetiti primjera ili zamišljati, sjetiti se sličnih stvari, prethodnog znanja o onome što se čita. Moguće je povezivati informacije iz jednog gradiva/predmeta (npr. zemljopis) s informacijama iz nekog drugog predmeta (povijest) ili s osobnim iskustvom (putovanje u zemlju o kojoj se uči, film snimljen u toj zemlji i sl.).
Na kraju učenja dobro je sažeti pročitano – zatvoriti knjigu i prisjetiti se glavnih misli. Njih je korisno pokušati glasno izreći, ponoviti nekoliko puta i zapisati. Izrada kognitivne mape  može poslužiti boljem uočavanju strukture među pojmovima koji su objašnjeni u tekstu. Učenje je završeno kad se bez gledanja u knjigu mogu ponoviti sve glavne misli i sažetci.
Neke se stvari ipak moraju naučiti napamet – pjesme, broj stanovnika u glavnim gradovima, površine država i sl. Međutim, to je također moguće olakšati organiziranjem učenja. Primjerice, cjelina se može razdijeliti u manje dijelove koji se najprije zasebno, a zatim skupno uče, učenje se može vremenski rasporediti kroz više dana, a mogu se koristiti i metode koje olakšavaju mehaničko pamćenje, odnosno, koje pomažu u pamćenju materijala koji ne zahtijeva razumijevanje (tzv. mnemotehničke metode).

Kako dobro riješiti test?
Kada je gradivo dobro naučeno, preostaje pokazati stečeno znanje na testu. Za uspjeh na testu potrebne su, osim naučenog gradiva, i vještine rješavanja testova.
Na test treba doći odmoran, sit, opušten, bez žurbe. Važno je ponijeti potreban pribor, pozorno slušati upute nastavnika i ako je potrebno zapisati u koliko sati završava test. Prije rješavanja dobro je zapisati svoje ime i prezime na sve papire kako se to kasnije ne bi zaboravilo učiniti, pažljivo pročitati upute na testu i svakako pitati ako nešto nije razumljivo.  Mudro je planirati rad i rasporediti vrijeme rješavanja – pregledati cijeli test i procijeniti koliko je vremena na raspolaganju, preskočiti pitanja na koja se ne zna odgovor i vratiti se na njih kad se sve ostalo riješi.
Dobro je početi s lakšim pitanjima i zadacima prepoznavanja (pitanja s ponuđenim odgovorima, tzv. „pitanja na zaokruživanje“) tj. s gradivom koje se bolje poznaje. Ne treba predati test prije isteka vremena predviđenog za rješavanje. Ako je test riješen prije isteka vremena, bolja je opcija provjeriti napisano. Nakon predavanja testa, dobro je da učenik kod kuće pogleda odgovore na pitanja koja nije znao riješiti i nauči ih.

Kao što se da naslutiti, za dobar školski uspjeh nije dovoljno imati visoke mentalne sposobnosti; „biti pametan“. Potrebno je ulagati napor i razviti neke vještine neophodne za lakše i bolje učenje. Osim vještine učenja i rješavanja testova, potrebne su, primjerice, i vještina čitanja, vještina pisanja te dobar pristup učenju matematike.

Čitanje je među najvažnijim preduvjetima dobrog učenja. Najveći dio onoga što se uči dostupan je u pisanom obliku. Loši čitači trude se dobro pročitati svaku riječ i otkriti što ona znači. Dobri čitači traže smisao, značenje u svakoj rečenici, a zatim smisao svakog odlomka. Na kraju razjasne ono što im je bilo nerazumljivo. Kad im je jasan dio koji su pročitali, pokušavaju predvidjeti što slijedi. Letimično se vraćaju na ono što su ranije pročitali i povezuju to s onim što upravo čitaju. Također, čitaju svakodnevno.

Dio je samostalnog učenja i pisanje zadaća ili zadaćnica. Nije dovoljno poznavati gradivo da bi se dobro napisala zadaća. Izrada zadaće uključuje još i poznavanje gramatike i pravopisa, prikladnog rječnika te određenih shema koje se koriste u objašnjavanju gradiva. Prije početka pisanja, treba razmisliti o onome što se želi reći, koju poruku se želi poslati. Najopćenitiji plan dobro je načiniti u glavi – tekst mora imati početak, sredinu i kraj. Mogući su različiti oblici kompozicije. Može se početi primjerom ili se, recimo, priča može ispričati od kraja prema početku. Kad se počne pisati, treba pisati jednostavno, pisati cjelinu. Ne treba se previše zadržavati na uljepšavanju rečenice, nego pustiti da pisanje slijedi misao. Kad se napiše sve što se htjelo reći, tad kreće ispravljanje.
Prvo treba ispraviti kompoziciju ako je potrebno – promijeniti redoslijed odlomaka, rečenica u odlomku, riječi u rečenici. Zatim treba izbaciti rečenice koje ponavljaju već izrečeno i one koje ništa ne objašnjavaju te ispraviti one rečenice koje su nejasne. Nakon toga treba pogledati jesu li upotrijebljene riječi prikladne, jasne. Treba izbaciti suvišne riječi, a one koje se ponavljaju zamijeniti drugima. Ukoliko je to moguće, dobro je da se tekst ostavi postrance dan ili dva, a zatim se ponovno pregleda i ispravi (pravopis – č i ć, ije i je, točke i zarezi). Tada je tekst vjerojatno spreman za predaju. Pisanje je, dakle, velikim dijelom razmišljanje o napisanom i ispravljanje napisanog.
Matematika je obavezan predmet u svim razredima osnovne i srednje škole, element je koji se boduje pri upisu u prvi razred srednje škole, obavezan je predmet na državnoj maturi te je često jedan od kriterija za upis na različite fakultete. Opravdano je stoga reći da dobar dio ukupnog školskog uspjeha ovisi o njoj. Nije neshvatljivo da se dio učenika boji matematike. Strah djelomično proizlazi i iz nepovjerenja u vlastite sposobnosti razumijevanja brojeva. Mnogi učenici ne uviđaju da matematičko mišljenje koje se od njih traži tijekom školovanja ne zahtijeva posebne sposobnosti; da se ono, uz dovoljan trud, može naučiti poput svega ostaloga.

Učenik treba analizirati gdje zapinje u rješavanju zadataka; koji je osnovni manjak znanja. On treba nastojati razumjeti kako i zašto se rješava pojedina vrsta problema – pročitati udžbenike, pitati nastavnika ili dobrog matematičara iz razreda. Također treba pratiti na satu matematike kako se rješavaju zadaci, pitati zašto, pitati sve što je nejasno. Dobro je kod kuće ponoviti zadatke s nastave polaganijim tempom, s razumijevanjem. Domaću je zadaću dobro raditi isti dan kad je bio sat matematike. Poželjno je čitati matematičke knjige kako bi se uvidjelo da je matematika zanimljiva i ima puno primjera u stvarnom životu.

Samostalno učenje na način opisan u tekstu i praćenje nastave s razumijevanjem (svrhovito slušanje, pravljenje bilježaka, povezivanje i usporedba s postojećim znanjem) trebalo bi polučiti željeni uspjeh. Pritom valja imati na umu da se „odlikašem“ ne postaje preko noći, već dugotrajnim trudom, razvojem pozitivnih očekivanja i vjerom u sebe.

 

Izvor: Maja Galić / www.istrazime.com

 

Pojam predmatematičke vještine odnosi se na niz znanja, činjenica i postupaka koje djeca usvajaju prije polaska u školu, a koja će im biti potrebna za razumijevanje matematike.

 

Dijete u predškolskoj dobi uči o:

• odnosima u prostoru (unutra – vani, gore – dolje, ispod – iznad)
• odnosima predmeta (veće – manje, lako – teško)
• svojstvima predmeta (tvrd – mekan, topao – hladan)
• količini (jesu li dvije skupine predmeta jednake ili je neka skupina veća ili manja)
• pojmu broja (brojenje, prebrojavanje, povezivanje broja i količine).

Sva ova znanja djeca stječu kroz igru, krećući se prostorom, baratajući predmetima- okrećući, uspoređujući.

 

Razvojna linija

Istraživanja pokazuju kako su počeci dječjeg usvajanja matematičkih pojmova uočljivi već u ranoj dobi. Primjerice, već u dobi od oko šest mjeseci djeca mogu uočiti jednakost ili razliku između skupova od četiri elementa. Tijekom druge godine života djeca počinju učiti i koristiti uobičajene nazive za brojke, a u trećoj godini koriste načelo pridruživanja „jedan prema jedan“ te poštuju redoslijed brojeva.

U nastavku slijedi prikaz nekih „matematičkih“ znanja koja se očekuju kod djece određene dobi.
 

Dijete u dobi od 2 do 3 godine:

• uči neke brojeve kao pojmove, najčešće brojeve vezane uz dob (Imam dvije godine),
• prepoznaje pojmove prvi i posljednji te početak i kraj,
• dijeli igračke pomoću strategije „jedna za mene, druga za tebe“,
• ukoliko je netko, na primjer, pojeo jedan od dva bombona na stolu, dijete prepoznaje da je ostao samo jedan bombon,
• javljaju se pokušaji brojenja i prebrojavanja, iako se još uvijek događa pogrešno korištenje naziva i redoslijeda brojeva,
• ponekad igračke označava brojem (To su dva auta).

 

Dijete u dobi od 3 do 4 godine:

• uči mehanički brojati od 1 do 10,
• prilikom prebrojavanja stvari razvija svijest da je zadnji izgovoreni broj jednak ukupnom broju predmeta,
• rješava jednostavne zadatke zbrajanja i oduzimanja s konkretama,
• prepoznaje neke znamenke,
• uspoređuje dva predmeta ili bića prema veličini, duljini, težini, brzini.

 

Dijete u dobi od 4 do 5 godina:

• broji unazad od 5,
• razumije i koristi redne brojeve (prvi, drugi, treći, četvrti),
• započinje i nastavlja brojati od broja koji nije jedan, npr. od broja 7, 8, 9 ili 10,
• pojedina djeca mogu brojati do broja 20,
• razumije prijedloge (dolje, gore, ispred, iza, unutar, vani, između, lijevo, desno),
• prepoznaje neke geometrijske oblike (trokut, krug ili kvadrat),
• razumije vremenske koncepte (jutro, popodne, večer, prije, kasnije, ubrzo),
• poznaje dane u tjednu i godišnja doba,
• razvrstava stvari u grupe prema zajedničkim karakteristikama,
• prepoznaje uzorke koji se ponavljaju (ukoliko u nekom nizu slijede crveno pa žuto auto, dijete će znati nastaviti niz),
• razumije riječi poput možda, vjerojatno, moguće, nemoguće, i slično.

 

Dijete u dobi od 5 do 6 godina:

• broji i prebrojava iznad 20,
• ukoliko mu se ponude dva broja između 1 i 10, prepoznaje koji je od tih brojeva veći,
• razvija svijest da se udaljenost između dva predmeta ne mijenja ukoliko se predmeti ne pomaknu,
• shvaća odnose poput: ukoliko je Marija viša od Ivana, a Ivan viši od Frane, onda je Marija također viša od Frane,
• prepoznaje da u setu ima 5 igračaka, bez prebrojavanja,
• razumije pojmove pola ili dva puta veće/više,
• počinje pisati znamenke.

 

Navedene predvještine moguće je grupirati u 9 kategorija koje su neophodne za svladavanje matematike u kasnijem školskom razdoblju:

1. Razvrstavanje podataka i predmeta.
2. Uspoređivanje i ujednačavanje predmeta i skupova.
3. Prepoznavanje uzorka i nastavljanje niza.
4. Sposobnost praćenja niza/slijeda uputa.
5. Orijentiranje i organiziranje u prostoru.
6. Vizualizacija (sposobnost manipulacije mentalnim predodžbama).
7. Sposobnost procjenjivanja veličine, količine, broja.
8. Deduktivno mišljenje (izvođenje općeg načela iz pojedinačnog zaključka).
9. Induktivno mišljenje (razumijevanje koje je rezultat povezivanja postupaka i koncepata).

 

Kako poticati predmatematičke vještine?

Koliko puta ste prebrojavali stepenice dok ste se penjali sa svojim djetetom? Koliko puta ste prebrojavali dugmad na košuljici dok ste oblačili dijete? Ovo su stvari koje većina roditelja čini nesvjesno i automatski, a koje su vrlo važne jer su osnova razumijevanja matematike u budućnosti. Rana izloženost brojevima i matematičkim konceptima olakšati će vašem djetetu stvaranje pozitivnog stava prema brojevima, kao i pripremu za školu.

Djecu najmlađe dobi možete poticati čitanjem priča u kojima su zastupljeni brojevi. U svakodnevnim situacijama prebrojavajte i komentirajte stvari u okolini (npr. Uzeo sam dvije banane). Prilikom čitanja mijenjajte ton glasa kako bi opisali koncepte (npr. glasan, duboki zvuk koji opisuje nešto veliko i tihi, visoki zvuk koji opisuje nešto maleno). Komentirajte vrijeme te usmjerite djetetovu pozornost na sat (npr. Sad je 9 sati i idemo spavati).

Također, djetetovu pozornost možete usmjeriti na, na primjer, znamenke u vašem adresaru, mobitelu, na prometnim znakovima, i slično. Dok pripremate ručak ili užinu, komentirajte s djetetom što činite (npr. Stavljam dva krumpira u vodu. Naranču režem na pola).

Predmatematičke vještine možete poticati i van kuće, primjerice, potičite svoje dijete da uspoređuje veličine kamenja i kuća, oblike lišća i drveća, prebrojavajte korake od ljuljačke do tobogana i od tobogana do klupice, djetetovu pozornost usmjerite na kućne brojeve na zgradama i kućama. Kod kuće potaknite dijete da igračke posloži po veličini ili boji, na papiru iscrtajte različite geometrijske oblike te ih zajedno s djetetom pronalazite u prirodi i po kući (npr. trokut je kao krov, krug je kao tanjur, kvadrat je kao televizor), uključite dijete u aktivnosti kuhanja pa ga učite vagati, prepoloviti, sipati i slično. Igrajte se trgovine i razmjene novca te različitih društvenih igara koje se baziraju na brojevima i prebrojavanju (Bingo, Domine, Monopol).

 

Važno je da ove aktivnosti provodite kroz igru i učinite ih pozitivnim, opuštajućim iskustvom za dijete. Brojevi i matematika važan su aspekt našeg života stoga potičite djecu, obojite navedene aktivnosti pohvalama i pozitivnim povratnim informacijama kako bi ih ohrabrili da i dalje sudjeluju u njima.

 

Preneseno s Logoped.hr

 

Je li inteligencija dar naših gena ili se može njegovati i poboljšati u pravom okruženju? Znanstvena istraživanja pokazuju da je koeficijent inteligencije nasljedan, ali i da je utjecaj roditelja na intelektualni razvoj djeteta presudan.
Stručnjaci su se složili u odabiru najučinkovitijih metoda koje roditelji mogu upotrijebiti kako bi potaknuli intelektualne sposobnosti svojega djeteta.

 

1. Glazba ima moć oblikovanja ličnosti – Aristotel

Djeca koja sviraju neki instrument pokazuju bolje rezultate i imaju veći IQ od svojih nemuzikalnih vršnjaka. Glazbena izobrazba stimulira mozak da bolje razumije matematiku i tehničke znanosti. Djeca ’s instrumentom u rukama’ i kasnije, tijekom studija, lakše svladavaju nastavno gradivo od ostalih

Iz knjige: Music to My Ears: The (Many) Socio-Economic Benefits of Music Training Programs – José Cuesta

2. U zdravom tijelu zdrav duh – Juvenal

Njemački su istraživači 2007. godine došli do zaključka da ljudi nauče 20 posto više riječi neposredno nakon fizičke aktivnosti, nego prije nje. Kontinuirana tromjesečna fizička aktivnost povećava dotok krvi u dijelove mozga koji su zaduženi za pamćenje i učenje, i to za 30 posto

Iz knjige: Spark: The Revolutionary New Science of Exercise and the Brain  – John J. Ratey

 

3. Nije učenjak onaj koji čita knjige, nego onaj koji zna što je pročitao – rumunjska poslovica

Ne čitajte svojoj djeci, čitajte s njima. Učite dijete kako čitati i kako tumačiti pročitano.

Iz knjige: Unlocking the door: Is parents’ reading to children the key to early literacy development? – Philips M. Linda

4. Nisi svjestan koliko je san važan dok ga ne izgubiš. Tada se svi podovi počnu naginjati, a svi kutovi na predmetima zaobljavati – Steven King

Samo je jedan sat manje sna jednak gubitku dvije godine kognitivnog sazrijevanja i razvoja. Drugim riječima, pretvara mozak šestogodišnjaka u mozak četverogodišnjaka

Iz knjige: NurtureShock: New Thinking About Children – Po Bronson i Ashley Merryman

5. Reci mi, i ja ću zaboraviti. Poduči me, i ja ću se sjetiti. Uključi me u rad, i ja ću naučiti. – Benjamin Franklin

Mozak uči dok radimo, ne dok slušamo. Kada želimo naučiti neki tekst napamet, najbolje je trećinu vremena potrošiti čitajući tekst, a dvije trećine provjeravajući naučeno.

iz knjige: Brain Rules for Baby: How to Raise a Smart and Happy Child from Zero to Five – John Medina

6. Mi smo ono što vjerujemo da jesmo – C. S. Lewis

1968. godine Rosenthal i Lenore Jacobson proveli su testiranje intelektualnih sposobnosti djece u jednom razredu osnovne škole. Nakon toga nasumce su izabrali nekoliko dječaka i djevojčica iz razreda te im rekli da su pametniji od ostale djece. Kasnije se ovu djecu ni po čemu nije izdvajalo od ostale djece. Na kraju školske godine opet je u cijelom razredu provedeno testiranje inteligencije. Gotovo sva nasumce izabrana ’pametnija’ djeca dobila su najmanje deset bodova više na novom testiranju, dok je 30 posto njih dobilo čak 22 više.

Iz knjige: The Heart of Social Psychology: A Backstage View of a Passionate Science – Arthur Aron

Izvor: BIZLife

 

U 2017. godini postalo je vrlo privlačno isključiti se iz svijeta. Sve nam je crpilo energiju i izazivalo anksioznost: čitanje vijesti, posjećivanje mjesta gdje vlada gužva, druženje s rodbinom. Bilo bi vam oprošteno ako ste je poželjeli provesti u krevetu daleko od interneta i drugih ljudi.

 

Ali koliko god željeli provesti vrijeme nasamo, teško je biti potpuno opušten u samoći. Biti sam duže vrijeme može biti vrlo obeshrabrujuće, naročito ako to znači biti bez telefona koji vas povezuje s ostatkom svijeta.

Jedan izvještaj donosi da dnevno provodimo pet sati na svojim telefonima tako da – i kad smo sami tj. kad nismo fizički u prisustvu drugih ljudi – u stvari nismo sami jer naši uređaji svijetle i vibriraju na svaki zahtjev za povezanošću.

Drugo istraživanje otkrilo je je da smo spremni napraviti sve samo da ne budemo sami: jedna studija otkrila je da bi si ljudi radije davali elektrošokove nego sjedili u tišini sami sa svojim mislima.

Ipak je, u ime brige za sebe ili svog duševnog zdravlja, moguće pronaći mjesto na kojem ćete provoditi vrijeme sami sa sobom i u tome čak i uživati – bez telefona ili grižnje savjesti ili onog uznemirujućeg osjećaja da ne radite ništa. Evo kako to napraviti.

 

Odbacite predrasude

Nekim ljudima je teško nositi se s vremenom za sebe jer im ono ne izgleda privlačno. Vjerojatno ste vidjeli medijske naslove koji upozoravaju na utjecaj usamljenosti: „Kako nas ubija društvena izolacija“ ili „Usamljenost može biti veći rizik za zdravlje od pušenja ili pretilosti“. Nakon što ih pročitate čini vam se da je bolje – čak i zdravije – uvijek žudjeti za povezanošću.

Zahvaljujući strašnim upozorenjima lako je propustiti činjenicu da usamljenost i samoća nemaju isto značenje.

 

„Samo zato što provodite vrijeme sa sobom ne znači da ste usamljeni“, kaže Robert Coplan, profesor psihologije na Sveučilištu Carleton u Ottawi i jedan od urednika knjige The Handbook on Solitude.

 

„Usamljenost je više nezadovoljstvo s vašim odnosima u društvu i osjećaj neispunjenosti kad je u pitanju dubina odnosa s drugima i želja da se družite s ljudima. Možete biti najdruštvenija osoba na svijetu i osjećati se usamljeno ili možete biti introvert s nekoliko najbližih prijatelja i osjećati se ispunjeno.“ Drugim riječima, sve je stvar izbora – osjećaj da ste zapeli u samoći može vas učiniti nesretnima, ali provođenje vremena sa sobom jer to želite neće imati isti utjecaj.

 

Mnogi se drže ideje i da je samoća samo za introverte i da ekstroverti ne mogu uživati u vremenu nasamo.

No iznenađujuće, vaša društvena obilježja nemaju veze s tim. U jednom od svojih radova Thuy-vy Thi Nguye, istraživačica socijalne psihologije na Sveučilištu Rochester koja se bavi temom samoće, nije pronašla razliku u tome koliko introverti i ekstroverti uživaju u samoći.

„Introverti mogu imati manje prilika za druženje ili rjeđe tražiti interakciju s drugim ljudima, ali samo zato što nešto više vole ne znači da u tome i više uživaju,“ tvrdi ona. Pa ako ste izbjegavali vrijeme za sebe jer ste mislili da ne pripadate toj vrsti ljudi znajte da samoća ne diskriminira.

 

Upoznajte se s prednostima

Upoznavanje s dobrobitima vremena za sebe može vam pomoći da ga se ne bojite, kaže Michael Harris, autor knjige Solitude: In Pursuit of a Singular Life in a Crowded World. „Kad sam istraživao za svoju novu knjigu, raščlanjivanje vrijednosti samoće postalo mi je motiv da je potražim,“ kaže on.

Nedavno je Nguyen otkrila da provođenje vremena nasamo može ublažiti izražene emocije, kako pozitivne tako i negativne, tj. imati umirujući učinak. Drugo istraživanje otkrilo je da je samoća povezana s povećanom kreativnošću i pomaže izoštriti vještine potrebne za rješavanje problema.

Kad ste sami, imate više prostora da se fokusirate na jednu stvar što dovodi do toga da imate više prostora da se prepustite sanjarenju i da se dogode otkrivenja, kaže Larry Rosen, autor knjige The Distracted Mind i izvanredni profesor psihologije na California State-Dominguez Hills. „Kako bi se to dogodilo, mozak se mora dovesti u osnovno stanje, nešto što se ne može dogoditi kad se prebacujemo sa zadatka na zadatak,“ kaže on.

Studije su također otkrile da ljudi koji provedu neko vrijeme sami često spoznaju sebe i svoje prioritete na jedan nov način.

„Tijekom samoće možete stvarno shvatiti što volite i u što vjerujete neovisno o onome što vam drugi govore da volite ili vjerujete“, kaže Harris. „Čak vam i Netflix daje preporuke – danas više nemamo puno prostora da stvarno shvatimo što nam se sviđa i prema tome donesemo odluke.“

Iako zvuči nelogično, ali provođenje vremena nasamo može biti način kako ojačati veze: samoća može pojačati empatiju i, kako Harris objašnjava, „lakše je cijeniti nešto što nam nije stalno pred nosom.“

 

Shvatite da imate prostora za isprobavanje

Vrijeme nasamo bit će onakvo kakvim si ga napravite i ne mora nužno slijediti rutinu. „Najvažnije je da ste nasamo sa svojim mislima, a što ćete raditi ovisi samo o vama“, kaže Amy Morin, psihoterapeutkinja iz Marathona na Floridi i autorica knjige 13 Things Mentally Strong People Don’t Do.

Kad je netko od njezinih klijenata neodlučan započeti provoditi vrijeme sa sobom, ona im tada savjetuje da razmisle o različitim mogućnostima i krenu polako.

„Imam klijente koji svaki dan probaju nešto novo kako bi provjerili što im najbolje odgovara, a to može biti bilo što, od vođenja dnevnika do šetnji u prirodi ili kupanja“, kaže ona. „Ne morate odmah provoditi puno vremena nasamo – krenete s nekoliko minuta i onda produžujete to vrijeme kako vam odgovara.“

Coplan dodaje da u tom vremenu za sebe ne morate uistinu i biti sami.

„Znamo, na primjer, da boravak u prirodi stvarno smiruje i inspirira, ali nema snažnih dokaza koji kažu da ne možete u tu šetnju otići sa svojim ljubimcem ili čak povesti partnera dok šetate u tišini“, kaže on. „Znamo da je dobro odmaknuti se od stvari koje nam izazivaju stres ili remete našu dnevnu rutinu, ali kad je u pitanju fizička odvojenost, znanost još nema dokaza o njezinom djelovanju.“

Iako, ako postoji mogućnost da vam to što ste poveli odraslu osobu/malo dijete/ljubimca izazove stres ili da morate brinuti o njihovim potrebama, najbolje je da idete sami.

 

Pripremite se za one koji će vas odgovarati (a bit će ih)

Provođenje vremena sa sobom je stigmatizirano u našem društvu. „Kulturološki smo 'programirani' da samoću vidimo kao lošu. Djecu kažnjavamo osamljivanjem, a zatvorenike koji se loše ponašaju zatvaramo u samice“, kaže Coplan.

Ako počnete izbjegavati ili otkazivati planirane dogovore kako biste češće bili nasamo, ljudi će se početi pitati jeste li dobro ili će ih početi iritirati vaša nova navika, naročito ako uz to ostavljate telefon po strani kako biste se opustili i bili istinski nasamo sa svojim mislima. Možda neće razumjeti zašto odmah ne odgovarate na njihove poruke i pozive.

Mogli bi vas i optužiti što ste se maknuli s društvenih mreža pa ste propustili njihovu najavu bebe/vjenčanja/novog kućnog ljubimca. Harris se prisjeća kako se prijatelj naljutio na njega jer nije znao da mu je umro otac. Činjenica: Tu informaciju objavio je jedino na Facebooku na koji se Harris nije ulogirao skoro 10 godina.

Ako se susrećete s odbojnošću ili zbunjenošću svojih prijatelja, pomaže ako svoj novootkriveni entuzijazam za vrijeme nasamo objasnite kao nešto što je nužno za vaše zdravlje, kaže Harris.

„Inače je lako prepustiti im da upravljaju vašim životom jer im se samoća ne čini važnom. Ali vegetarijanac ne odlazi u restoran i prepušta restoranu odluku hoće li ili neće jesti govedinu taj dan. Sami odlučuju koja hrana je dobra za njih i onda pronađu mjesto gdje to mogu i dobiti.“

Ako to usporedimo, ne samo da imate dozvolu za si uzmete vrijeme za sebe i u njemu uživate, već je to nešto što biste trebali raditi u ime svog zdravlja i zdravog razuma. To činite za sebe.

 

Ne dozvolite nelagodi da vas sputava

Kad ste nasamo sa svojim mislima može vam se dogoditi… stvarnost. Mogu vam se dogoditi otkrića i prijelomni trenutci, ali isto tako možete se naći u situaciji da preispitujete svaku odluku koju ste do tada donijeli.

 

„Vrijeme i energija koje trošimo nastojeći biti sretni i izbjegavati stvari koje nas muče su ograničeni tako da, kad se nađemo na tihom mjestu gdje nema stvari koje nam odvlače pažnju od nas samih, negativni osjećaji počnu navirati“, kaže Morin.

 

Vrijeme bez telefona – koje bi u idealnoj situaciji trebalo biti dio vašeg vremena nasamo jer razmjena poruka s prijateljima se ne računa kao 'nasamo' – također može biti bolno. U nekim slučajevima to je bilo i stvarno istinito: Rosenovo istraživanje je otkrilo da odvajanje od telefona može izazvati simptome stresne situacije uključujući znojne dlanove, ubrzan rad srca i navalu kortizola, hormona stresa.

„Znamo da, ako je ljudima zabranjeno provjeriti telefon, makar samo na par minuta, oni počinju osjećati anksioznost“, kaže on. „Ono što komplicira tu situaciju je da smo se navikli provjeravati telefone upravo kako bismo se riješili anksioznosti – i to postaje začarani krug.“

Kako bi vam istinski bilo ugodno u samoći – ili u bilo kojoj situaciji koja zahtjeva da telefon nije uz vas – pomaže da se naučite odvojiti od tehnologije. Metoda koju Rosen preferira je da počnete s minutnim odvajanjem od tehnologije svakih 15 minuta i s vremenom, kad se počnete osjećati ugodnije, povećavate vrijeme između provjeravanja telefona.

 

Na kraju, korisno je biti svjestan da većina novih navika – vježbanje, meditacija – počinju kao neugodna ili čak bolna iskustva. „Mislim da često vjerujemo da ako se nešto odmah ne čini ugodnim, da se time ne bi trebali ni zamarati“, kaže Harris. „Ali samoća nije nužno iskustvo u kojem se uživa, naročito u početku. S vremenom naučite u njoj uživati.“

 

Preuzeto s thecut.com

 

Pročitajte i: 

Nemojte više čekati, budite sretni sada!

7 načina kako se motivirati na poslu čak i kada nemate volje​

Savjeti koji će vas motivirati​

 

Ovisnost roditelja o telefonima, naglašava Deutsche Welle, koji je objavio vijest, "može dovesti do problema u ponašanju djece, odnosno takvo ponašanje može stvoriti frustracije kod najmlađih".

– Ovdje smo i glasni smo, zato jer stalno gledate u svoje mobitele, vikala je danas neobična kolona nezadovoljnika i nezadovoljnica, marširajući ulicama Hamburga.

 

Djeca u ovom gradu, naime, protestirala su protiv roditeljske ovisnosti o mobilnim telefonima. Prosvjed je vodio sedmogodišnji Emil, koji je svoj govor "izrecitiran" u megafon završio porukom: "Igrajte se s nama, a ne sa svojim telefonima."

– Nadamo se da će nakon ovih demonstracija naši roditelji provoditi manje vremena gledajući u svoe mobilne telefone, rekao je maleni Emil novinarima nakon što je prosvjed okončan.
Male prosvjednike ulicama je pratila policija. Niti jedan izgred, dakako, nije zabilježen.

Ovisnost roditelja o telefonima, naglašava Deutsche Welle, "može dovesti do problema u ponašanju djece, odnosno takvo ponašanje može stvoriti frustracije kod najmlađih".

Pripazite i vi. Nemojte da vam prosvjednička kolona dolazi pod prozore. 

Pogledajte video

 

 

Preneseno s Novog lista

 

Empatija je sposobnost prepoznavanja i razumijevanja emocija drugih te sposobnost stavljanja u kožu drugoga.

Istraživanja su pokazala kako djeca koja imaju razvijenu empatiju imaju više razumijevanja za druge, bolje se slažu s drugom djecom, rado dijele svoje stvari, sklona su pomagati i surađivati, društvenija su te se bolje prilagođavaju novim životnim okolnostima. Djeca koja imaju razvijenu empatiju uviđaju da drugi mogu imati mišljenja i emocije koji su različiti od njihovih.
 

Što roditelj može učiniti da pomogne djetetu razviti empatiju?

1. Biti uzor. Najbolje što svaki roditelj može učiniti da bi pomogao djetetu da razvije empatiju jest da sam bude uzor. Ukoliko roditelj pokaže razumijevanje za djetetovo ponašanje, umjesto da ga osuđuje i kritizira, veći su izgledi da dijete tako postupa prema drugima.
2. Slušati djecu pažjivo kako bi ona naučila slušati druge i imati strpljenja.
3. Poticati djecu da izražavaju emocije, reći im da su voljena.
4. Poticati ih da budu na usluzi drugima kojima je potrebna pomoć.
5. Provoditi vrijeme sa životinjama. Briga za životinje i odgovoran odnos prema njima potiče sličan stav i ponašanje prema ljudima. Čak i ako nemaju vlastite kućne ljubimce, jednostavno hranjenje ptica može biti poticaj djetetu da razvije empatiju i brižan odnos prema svim živim bićima.
6. Pohvaliti darežjivo i nesebično ponašanje. Ukoliko dijete rado podijeli svoju hranu ili igračke s drugim djetetom, ohrabrivanje pozitivnoga ponašanja će potaknuti dijete da se i ubuduće tako ponaša.
7. Razgovarati s djetetom o osjećajima. Djeca ponekad mogu imati poteškoća s razumijevanjem osjećaja, vlastitih i tuđih i stoga je, preporučuju psiholozi, potrebno razgovarati s djetetom o osjećajima. Kad shvate vlastite osjećaje, lakše će moći razumijeti kako se netko drugi osjeća u sličnoj situaciji.
8. Zamjena uloga. Dobar način poticanja empatije kod jeteta jest postavljanje pitanja: Kako bi se osjećao da je netko to učinio tebi? Ili kako bi se ti osjećao na njegovom mjestu?
9. Čitanje priča. Roditelji mogu pročitati priču koja pobuđuju suosjećanje te razgovorati s djetetom o osjećajima i postupcima likova iz priče.
10. Igranje uloge u predstavi. Kineska poslovica kaže: Ispičaj mi i zaboravit ću, pokaži mi i možda ću zapamtiti, daj mi da sudjelujem i razumjet ću. Oponašanjem različitih likova djeca uče svijet promatrati iz različitih kuteva, bolje razumijevaju vlastite i tuđe emocije i ponašanja te razvijaju empatiju koja je toliko dragocijena u međuljudskim odnosima.

 

Prenesno s Dramatuljci.com

 

 

Redatelji Pete Docter i Ronnie Del Carmen u svom animiranom filmu ‘Izvrnuto obrnuto’ (Inside out) iz 2015. opisuju odrastanje djevojčice Rajke i vode nas u fantastično neobična mjesta unutar uma gdje se susreću različite emocije.

 

Redatelja Peta Doctera ste sigurno već upoznali putem njegovih animiranih filmova (kao redatelja ili scenarista). Filmovi Up (Nebesa), Monsters.Inc (Čudovišta iz ormara), Wall∙E i Toy Story 1 i 2 (Priča o igračkama) osvojili su različite generacije ljubitelja animiranog filma. Posljednji uradak Izvrnuto obrnuto je samo potvrdio zašto je Docter omiljen u svijetu animiranog filma. To je zasigurno potvrdila i ovogodišnja dodjela nagrade Oscar, Izvrnuto obrnuto je uvjerljivo pobijedio u kategoriji najboljeg animiranog filma. Ono što odlikuje sve filmove ovoga autora jest jedna neposrednost, likovi su istovremeno jako posebni, zanimljivi, ali bliski djeci i odraslima i često se možemo s njima poistovjetiti. To je posebno naglašeno u filmu Izvrnuto obrnuto koji posjeduje tu univerzalnost u povezivanju gledatelja i samog filma.

 

Upoznajte Sreću, Tugu, Strah, Ljutnju i Gađenje

Izvrnuto obrnuto je animirani film, namijenjen djeci u dobi od 10 godina naviše, koji nas kroz proces odrastanja djevojčice Rajke odvodi u fantastično neobična mjesta unutar uma gdje se susreću različite emocije. Emocije su oživljene likovima Sreće, Straha, Tuge, Ljutnje i Gađenja. Samo odrastanje je jedno teško putovanje pa tako i za Rajku, djevojčicu koja se s obitelji preselila u San Francisco, gdje njezin otac započinje novi posao. Kao i svi mi, Rajka je vođena svojim emocijama, a to su upravo Sreća, Strah, Tuga, Ljutnja i Gađenje. Rajkine emocije žive u stožeru, kontrolnom centru njezinog uma odakle je svakodnevno savjetuju. Iako Rajka i njezine emocije pokušavaju održati stvari pozitivnima, balansiranje novog grada, škole i kuće nije baš jednostavno.

 

Kako gledati film i o čemu razgovarati?

Film obrađuje jedan od najvećih problema s kojim se svako dijete susreće prilikom odrastanja, a to su različite emocije koje prate emocionalni razvoj. Emocije često znaju zbuniti, donijeti određeni nemir i poljuljati rast i razvoj samopouzdanja. Razgovorom o ovom filmu upravo ćete moći dotaknuti temu emocija (nešto što je djeci još uvijek u ranijoj dobi apstraktno i teško razumljivo) i kako dolazi do sukoba emocija unutar nas samih u različitim situacijama, što stvara svojevrsni košmar u glavi.

Dijete će se moći poistovjetiti s djevojčicom Rajkom i onime što u njoj izazivaju Sreća, Strah, Ljutnja, Gađenje i Tuga. Pokazat će djetetu da je sasvim normalno i moguće u isto vrijeme primjerice biti tužan i ljut, ili sretan i pritom strahovati. Važno je ovim filmom djetetu pokazati kako pravilan emotivni razvoj prate i različite vrste emocija i uputiti ga kako da se s njima nosi, kako da ih što bolje razumije. Dijete treba potaknuti da što više svoju emociju verbalizira, da se s njom suoči i izrazi se bilo putem dijaloga ili primjerice nekog crteža. Spektar emocija koji doživljavamo kroz život nam pokazuje kako se svatko od nas suočava s njima i da ih je važno izraziti.

Osim emocija, film na zanimljiv način pokazuje što su sjećanja, snovi i depresija. Sve to mogu biti teme za razgovor nakon filma, ovisno o dobi djeteta. Film će pokazati vrijednost svih emocija, da i Tuga ima jednaku vrijednost i doprinos, baš kao da i Ljutnja, Strah i Gađenje ponekad mogu biti korisni, te da ni jedna od emocija ne isključuje drugu. Pokazat će kako stvari i događaje možemo pamtiti i sjećati ih sa srećom, tugom, ljutnjom, strahom ili gađenjem, te da to ovisi o fazi života u kojoj se trenutno nalazimo. Depresija je prikazana na suptilan način, te pokazuje da takvo “stanje” ne može samo od jednom nestati, da se treba osjećati voljenim i biti strpljiv i kada su osjećaji u pitanju.

Film prikazuje kako često nemamo kontrolu nad svojim emocijama, te da je ponekad teško donijeti pravu odluku jer su emocije snažne. Dijete možete potaknuti da zapisuje svoje osjećaje, vodi dnevnik osjećaja. Zajednički možete potom na kraju dana porazgovarati s njim kako se osjećao i zašto su baš te emocije prevladale.

 

Preneseno s Medijske pismenosti

 

 

"Život je satkan tako da događaji nikad nisu, ne mogu i nikad neće odgovarati očekivanjima!" C. Bronte

Parafraziranje naslova romana Velika očekivanja Charlesa Dickensa  u naslovu ovog članka ne znači da će se tekst baviti književnim uracima. Ustvari ne u onoj mjeri u kojoj bi to zaslužio veliki Dickens. Namjera ovog teksta posve je drugačija – pokušati opisati koliko se stvarnost boravka djece u vrtićima razlikuje od očekivanja odraslih.

Početak je pedagoške, "vrtićke" godine. Roditelje, koji su uspjeli osigurati mjesto u jaslicama ili vrtiću za svoje dijete, sa svih strana obasipaju savjetima o procesu prilagodbe djeteta na ustanovu. Poneki savjeti upućuju se i na račun prilagodbe roditelja. Najrjeđi su oni koji se bave prilagodbom odgojitelja na novu skupinu, novu djecu i nove roditelje. Vjerujem da ste marljivo proučili kako najlakše i najbezbolnije proći kroz proces prilagodbe te da se polako prilagođavate na novonastalu situaciju. U trenucima kada je roditeljima najvažnije pitanje kada će dijete konačno krenuti s radošću u vrtić, vjerujte da je samo pitanje dana kada će se pojaviti nova pitanja: Što i kako se nudi djetetu u vrtiću? Naravno, ne misli se pri tom na različite programe koje nude vrtići, već na očekivanja koja svakog dana rastu u očima roditelja.

Vjerujem da većina roditelja na pitanje o tome što očekuje od vrtića za svoje dijete bez puno promišljanja daje odgovore da se dijete dobro zabavlja, da bude sigurno, da bude veselo i sretno.

Ali kad malo razmisle lista očekivanja raste, pa se tu pojavljuje još i:

• da ga nitko ne tuče (naravno, posve opravdano očekivanje)
• da se nikad ne igra samo
• da drugi uvažavaju njegove/njezine ideje
• da nikad ne plače
• da nikad ne tuguje
• da "teta" pripazi na odjeću
• da nauči barem jednu pjesmicu svako toliko vremena
• da nosi likovne uratke barem svaki drugi dan
• da i njegova "iskrica" bude na oglasnoj ploči
• da "teta" zna je li mu vruće ili hladno
• da je sito
• da ga se ne tjera jesti
• da se ne ide na dvorište kad puše vjetar
• da se ne ide na dvorište kad sije sunce
• da nauči čitati i pisati…

I još puno, puno toga. Priznajte da ste se pronašli u mnogim od ovih očekivanja. I vjerujte, sva su posve opravdana kada su djeca u pitanju.
No, što stvarno možete očekivati od odgojitelja (koji ipak imaju jedno naručje i dvije ruke, premda se ponekad čini da imaju mnogo više) i vrtića?

Što očekivati od odgojitelja?

Odgojitelj je osoba koja ima vlastite vrijednosti, norme i načela. Osoba koja ima emocije, koja uspješno (ili manje uspješno) ostvaruje socijalne interakcije. Osoba koja ima vlastiti temperament. Osoba koja sve te osobine unosi u ostvarivanje kontakata s drugim pojedincima, bili oni osobni ili profesionalni. To znači da možete očekivati:

• zagrljaj djetetu i osmijeh vama kada dolazite
• pjevanje i ples – ne nužno s namjerom da se nauči 156 pjesmica, ali s namjerom da se dobro zabavlja
• da dijete dobije prostor kako bi izrazilo svoje mišljenje ili stav, no uvažavanje je nešto za što će se samo izboriti
• da će dijete plakati – plaču i odrasli kad su tužni, ljuti ili su samo taj dan plačljivi, no nitko ga neće ostaviti da plače
• da će se dijete ponekad imati potrebu biti samo – to ne znači da je odbačeno
• da dijete brine o svojim stvarima, biti će dana kada će doći s tuđom čarapom ili majicom ali to je zato jer odrasli vjeruju da se može samo obući, pa čak i ako to znači da će se obući naopačke
• da je ponekad gužva u wc-u, mokre gaćice ne znače da je dijete u regresiji
• crteže, ali i one slikane temperama,a to uključuje više posla za perilicu
• boravak na zraku – to je zdravo, pa čak i  ako kiši ili puše vjetrić
• kvalitetnu i raznovrsnu hranu kojom zadovoljavamo fiziološke potrebe, prema potrebama svakog djeteta
• da nauči regulirati temperaturu skidajući se ili oblačeći po potrebi, čak i ako to znači da će ponekad biti oznojeno
• uprljane hlače – one znače da se dijete dobro zabavlja i  istražuje.
• puno razumijevanja i topline od odgojitelja, jer oni su svoj poziv odabrali.

Očekujete li baš ovakve stvari, vjerujem da ćete doseći svoja očekivanja.

 

Preneseno s Čuvarkuće

 

 

Svi želimo najljepše božićne blagdane za svoju djecu i cijelu obitelj. Ipak, naše dobre namjere nisu uvijek biti u skladu s djetetovim potrebama. U želji da osiguramo zanimljive i čarobne trenutke, blagdani mogu postati stresno iskustvo za cijelu obitelj.

Obavljajući sve potrebne poslove vezane uz praznike: kuhanje, pečenje kolača, kupovanje, čišćenje, planiranje posjeta i doživljaja, teško je izbjeći grozničavu utrku s vremenom. Ako se tome pridodaju financijske brige te nezadovoljstvo djece zbog nedostatka pozornosti, može se očekivati porast stresa kod cijele obitelji. 
Npr. nije rijetkost da majke, koje najčešće nose najveći teret priprema, budu potpuno iscrpljene upravo onda kada bi se trebale opustiti i uživati.

Rastrzani obavezama, roditelji postaju napeti i razdražljivi. Nažalost, ta su emocionalna stanja na neki način "zarazna". Neka djeca reagiraju na stres roditelja neposlušnošću, bučnošću, prkosom, nestašlucima, ispadima bijesa, dok se druga zatvaraju i povlače u sebe. Tako nastaje začaran krug stresa iz kojeg je teško izaći.

Djetetov ritam života i svakodnevna rutina vrlo su važni za njegovu emocionalnu sigurnost i stabilnost. Međutim, u vrijeme blagdana, često odstupamo od uobičajenog načina života: vodimo djecu u pretrpane dućane, izvodimo ih na razne prigodne događaje, dopuštamo da dugo ostanu budni, pomičemo vrijeme obroka, izostaju uobičajeni načini uspavljivanja i rituali koji djetetu znače sigurnost, ljubav, pažnju.  
Sve to negativno utječe na fizičko i psihičko stanje djece te vodi ka emocionalnoj nesigurnosti, umoru, razdražljivosti i neprihvatljivom ponašanju.

Pokušajte što više zadržati uobičajeni ritam života i u vrijeme blagdana. Naročito pripazite da nađete vremena za ona podržavajuća ponašanja (maženje, razgovor, zagrljaj, igra), koja djetetu pružaju ljubav i emocionalnu podršku te smanjuju razinu stresa. 

Poslovi i zadaci koje si postavljamo kako bismo zadovoljili očekivanja okoline ili tradiciju, toliko su zahtjevni da nemamo vremena za djecu. Najčešće ih "guramo od sebe ", ne pružajući im pažnju na koju su navikla, na što djeca uzvraćaju još većom upornošću u privlačenju pozornosti: "lijepe se" za nas, zahtijevaju, cendraju ili se svađaju.

Pojednostavite popis zadataka i uključite djecu da vam pomognu. Je li zaista nužno ispeći 10 vrsta kolača ili besprijekorno ukrasiti božićni bor? Djeci će više značiti jedan, zajednički napravljen kolač i nevještim ručicama okićen bor s nakitom koji ste zajedno izradili. Idealno uređen i okićen dom "kao iz bajke", kolači koji su praznik za oči i nepce, bez sudjelovanja vaše djece, biti će tek umjetno stvoren blagdanski ugođaj, u kojem nitko neće istinski uživati. Zapamtite, samo veselje, zadovoljstvo i entuzijazam vaše djece učinit će blagdane čarobnim i nezaboravnim!

Dio poslova oko božićnih blagdana definitivno je nezanimljiv za djecu (kupovanje, zamatanje poklona, pisanje čestitki…), a treba se obaviti. Opet smo "prisiljeni" gurnuti djecu od sebe kako bismo ih obavili. Dok se vi bavite svojim zadacima, zaposlite djecu nekim kreativnim radom. Prikupite kutije, šareni papir, škare, ljepilo, trake, stare čestitke, vunu i sl., te prepustite djetetovoj mašti i inicijativi da stvori svoju kreaciju iz postojećih sredstava.

Na blagdansko jutro, svi ukućani su uzbuđeni zbog predstojećih događaja. Roditelji žele osigurati realizaciju svih zamišljenih aktivnosti i stvoriti zamišljenu atmosferu (svečani ručak ili večera, blagdansko uređenje i izgled kuće, pokloni, gosti). Djeca su napeta zbog užurbanosti ukućana i nestrpljiva da saznaju koje su poklone dobili. Gužva, jurnjava, žurba, vika, galama – nivo stresa raste zabrinjavajućom brzinom.

Što učiniti kako bi blagdan protekao u svečanoj, smirenoj i opuštenoj atmosferi?
 

• Dogovorite nekoliko osnovnih pravila ponašanja za djecu. Npr., nema jurnjave, penjanja po namještaju, fizičkih obračuna… Tko prekrši pravila može ga se izdvojiti negdje na "hlađenje", npr. za poseban stol ("izolacija" ne bi trebala trajati dulje od onoliko minuta koliko dijete ima godina).
   
• Zaposlite djecu da vam pomognu postaviti tanjure, salvete, donijeti jelo, složiti suđe u sudoper i sl. – osjećat će se korisnima te potrošiti višak energije.
   
• Njegujte tradicionalne običaje, rituale koji se svake godine ponavljaju i koji će unijeti red i smirenost te opustiti djecu (zajedničko čitanje prigodnih priča, pjevanje pjesmica i sl.).
   
• Dopustite djeci da otvore poklone prije nekih drugih običaja; otvaranje i igra s dobivenim darovima zaokupit će ih na neko vrijeme, a odraslima omogućiti predah ili uživanje u blagovanju i razgovoru.
   
• Ako uzbuđenje, vika i jurnjava dosegnu vrhunac, možete ponuditi aktivnosti s tijestom za modeliranje. Takva aktivnost opušta i djecu i odrasle te predstavlja neku vrstu terapije za sniženje nivoa stresa. U određenim trenucima, i lijepi, prigodni crtić može biti spas kako bi se obavile zadnje pripreme i aktivnosti. 

Vaši blagdani doista mogu biti predivni, ako upamtite da je radostan sjaj u očima vaših najdražih ljepši od najsjajnije kuglice na božićnom drvcu, a da vaš osobni mir i radost treba biti smisao svega što za blagdane činite.

 

Preneseno s Pjesmica za djecu

 

Postoje četiri osnovne faze neurološkog razvoja djeteta. Svaka donosi specifičan napredak kod djeteta, ali i posebne izazove.

 

Ne biste li voljeli da možete predvidjeti ponašanje svoga djeteta sa stopostotnom točnošću? Svaki realističan roditelj zna da je to nemoguće, ali možemo sanjati, zar ne?
Djeca su puna iznenađenja. Osobito u prvim godinama života. Obično, kad samo pomislimo kako smo ušli u neku podnošljivu rutinu, nešto se promijeni i moramo ispočetka tražiti ravnotežu. Toliko je čimbenika koji utječu na ponašanje, toliko vanjskih i unutarnjih pokretača reakcija i ponašanja koje su netipične i neočekivane za dijete kakvo poznajemo do tog trenutka.

Umjesto da očekujemo stopostotnu predvidivost, ono što možemo učiniti jest razumjeti faze neurološkog razvoja djeteta i kako svaka od faza utječe na njegov rast i razvoj. Roditelji koji su upoznati s tijekom neurološkog razvoja djeteta, bolje i lakše usmjeravaju dijete prema pozitivnim ponašanjima i ishodima.

 

1. Senzomotorna faza (od rođenja do 2 godine)

U ovoj se fazi dijete upoznaje s okolinom putem svojih osjetila. Kroz pokušaje i pogreške, iskustvom, uz pomoć dodira, sisanja, njuha, sluha i vida, ovladava svijetom oko sebe. Oko prve godine, dijete spoznaje stalnost predmeta, koncept da neki predmet nastavlja postojati čak i onda kad ga dijete ne vidi, kad se nalazi van vidnog polja djeteta.

Prema dr. Sarah Lytle, s Instituta za učenje i istraživanje mozga Sveučilišta u Washingtonu, ono što mnogi roditelji ne uviđaju jest da se djeca istovremeno razvijaju i društveno i emocionalno. Zbog toga dijete često u novim situacijama i u kontaktu s drugim osobama pogledom traži podršku roditelja. Ako ste se ikad upustili u interakciju s bebom koju ne poznajete, primijetili ste da se beba najčešće okrene prema roditelju da vidi njegovu reakciju i na temelju nje reagira na vas. To promatranje roditeljskih reakcija i usklađivanje svojih s roditeljem, naziva se socijalno referenciranje. Budite podržavajući kad dijete promatra vašu reakciju. Time potičete povjerenje i samostalnost djeteta.

Dijete će prvu riječ promrmljati s otprilike šest mjeseci. Kako biste potaknuli daljnji razvoj govora, sjetite se da ono prati vaše reakcije i pogled. Kad upoznajete dijete s novim riječima, izgovor naglašavajte i pogledom, polako pomičući oči dok izgovarate novu riječ. Prema dr. Lytle, u redu je i tepati djetetu. Odrasli su genetski programirani za tepanje djetetu. Važno je samo ispravno koristiti riječi, u potpunim, gramatički ispravnim rečenicama.
 

2. Predoperacionalna faza (2-7 godina)

Od druge do sedme godine dijete prolazi predoperacionalnu fazu. Tijekom ove faze, dolazi do značajnog razvoja govora, jačaju djetetove govorne vještine. Dijete može razumjeti simboličko izražavanje, razvija se numeričko razumijevanje i dijete počinje shvaćati razliku između prošlosti i budućnosti. Djeca se u ovoj dobi dobro snalaze u konkretnim situacijama. Međutim, apstraktne koncepte još uvijek je teško shvatiti i razmišljaju na doslovan način.

S negdje dvije godine, djeca su zapanjena idejom da drugi ne vide i ne doživljavaju svijet identično kao ona i teško mogu sagledati stvari iz perspektive drugih. Kao što roditelji dvogodišnjaka već znaju, za ovu je dob karakterističan egocentrični pogled na svijet koji otežava dijeljenje i brigu o drugima.
Iako je jedna anketa iz 2016. pokazala da većina roditelja vjeruje kako dvogodišnjaci mogu kontrolirati svoje emocije, psiholozi tvrde suprotno. Kao najbolju strategiju za suzbijanje tantruma predlažu imanje omiljene igračke u pričuvi i korištenje te igračke u preusmjeravanju pažnje s onoga što je uzrokovalo tantrum.

Kako bi pomogli razvoju suosjećanja, roditelji mogu raditi na razvijanju tzv. teorije uma djeteta (razumijevanje da drugi ljudi ne dijele s nama misli i osjećaje), međutim, roditelji moraju biti svjesni da se razumijevanje perspektive drugih ne razvija u potpunosti do treće ili četvrte godine. Jedan popularni primjer je Sally-Anne test.

Djetetu je saopćeno da Sally ima košaru, a Anne kutiju. Sally stavlja predmet u svoju košaru i odlazi u šetnju. Anne uzme predmet i stavi ga u kutiju. Tada pitamo dijete "Kad se Sally vrati, gdje će tražiti svoj predmet?" Ako dijete razumijem Sallyino gledište, reći će "U košari." Druga je taktika čitati priče u kojima se djeca moraju "staviti u cipele" različitih likova i time uče nove koncepte.
 

3. Faza konkretnih operacija (7-12 godina)

Od sedme do otprilike dvanaeste godine, dijete se nalazi u fazi konkretnih operacija.
Sedma bi godina trebala biti godina razuma. Dijete može razumjeti apstraktne koncepte, razumjeti slijed događaja i suosjećati s drugima čija su iskustva različita od vlastitih.

Djeca u ovoj fazi mogu učiti apstraktne matematičke koncepte, ali još uvijek nisu u stanju raščlaniti složene probleme koji zahtijevaju sustavno zaključivanje. Lytle napominje da u ovoj fazi valja imati na umu i djetetov emocionalni razvoj. Roditelji često nisu svjesni koliko snažno na djecu utječu bračne razmirice ili bolest roditelja.
 

4. Faza formalnih operacija (od 12 nadalje)

U ovoj fazi, dijete razvija veći kapacitet za apstraktne načine razmišljanja i može procesirati hipotetske situacije i probleme. Općenito, do petnaeste godine, mladi ljudi dobro ovladaju ovim načinom razmišljanja.

Dijete, mlada osoba, dobro razumije pitanja morala i etike, poput socijalne pravde, a razumije i apstraktne ideje kao što je vjerojatnost.

Za roditelje, rijetko je koja faza razvoja izazovna kao ova. Tinejdžeri su nerijetko preosjetljivi i ćudljivi. Često se takva stanja pripisuju hormonima, ali većinom to možemo "zahvaliti" visokoj aktivnosti srednjeg mozga u ovoj fazi razvoja. Mozak se razvija od stražnjeg dijela prema prednjem. Srednji je mozak odgovoran za pamćenje, emocije, seksualnost. Možda će vas iznenaditi da se racionalni dio mozga, prednji čeoni režanj, razvija sve do sredine dvadesetih godina. Ovaj je dio mozga odgovoran za donošenje odluka, planiranje, kontrolu impulsa i izbjegavanje rizika.

Tinejdžeri su skloniji procjenjivati situacije uz pomoć amigdale ili emocionalnog centra. Zbog toga su skloni biti preplavljeni emocijama, a istovremeno imati poteškoće s njihovim izražavanjem. Ova činjenica objašnjava i njihovu sklonost rizičnim ponašanjima.

Svakako razgovarajte s djetetom o korištenju droga i alkohola, rizicima stupanja u spolne odnose bez adekvatne zaštite, itd. Pomozite im razviti rječnik kojim će se lakše obraniti od vršnjačkog pritiska.

Kad tinejdžer pogriješi, umjesto kazni i korenja, iskoristite situaciju da iz nje nešto nauči. Provedite ih logički kroz situaciju. Neka svojim riječima dođu do zaključka kako su trebali postupiti. Tako im pomažete razviti vještinu odlučivanja.

Također, zadajte im zadatke u kojima trebaju koristiti prednji čeoni režanj ili zajedno s njima rješavajte takve zadatke. Pružite im prilike da vježbaju rješavanje problema, prosuđuju situacije i planiraju unaprijed svoje postupanje. Činite to zajedno ili preispitajte proces nakon što ga dovrše.

 

Podizanje djece daleko je od jednostavnog, ali poznavanje ovih činjenica iz neuroznanosti može nam bitno olakšati roditeljstvo.

 

Preneseno s Big Think