Mnogi roditelji osjećaju kako bi bili najsretniji kada bi mogli uvijek biti uz svoje dijete. Njima se čini prirodnim uvijek moći odgovoriti na djetetove potrebe, obraniti ga od opasnosti, čuvati, štititi ili voditi.

No, roditelji imaju potpuno drugi zadatak: odgojiti samostalno i odgovorno dijete koje je sposobno samo ponekad koristiti pomoć, a uvijek potporu roditelja.

Dopustiti djetetu da razvija svoju osobnost i individualnost moguće je jedino ako mu dopustimo  da bude samostalno. Važno je dopustiti djetetu da isprobava i pokušava te da se nosi kako s uspjehom tako i s neuspjehom.

Djeca uče biti odgovorna i samostalna u najranijoj dobi. Ako djetetu pravovremeno omogućimo razvoj samostalnosti i potičemo ga, dijete stvara jak osjećaj samopouzdanja i samopoštovanja, osjećaj ponosa i sigurnosti. Svako dijete se osjeća sretno kada može samostalno donijeti neku odluku. Osim što ga čini sretnim to je jedini način kada dijete može osjetiti posljedice svojih odluka.

Važno je da roditelj pomogne djetetu uočiti svoje pogrešno ili ispravno donesene odluke. Vlastite pogreške su odlična prilika da se iz njih nešto nauči, a ispravno donešene odluke su odlična motivacija u daljnjem razvoju samostalnosti i odgovornosti.

Svako dijete želi potpunu slobodu i samostalnost kod kreativnih oblika izražavanja. Jedino tako u svoje radove unosi emocionalnu notu. U takvom obliku izražavanja roditeljska pomoć ili vodstvo nikako nije dobrodošlo jer, osim što guši kreativnost, guši i vlastito ja.

1. U svakodnevnim situacijama, kao što je zajednička igra, ako vidite da se dijete sprema napraviti pogrešku, pustite da do kraja napravi što je naumilo, a tek onda mu pomozite da iz toga nešto nauči.
2. Dopustite djetetu da samo odluči o nekim jednostavnim stvarima i poštujte tu odluku.
3. Pitajte dijete za mišljenje i ideje.
4. Potičite ih da se samostalno uključuju u odnose s drugom djecom, čak i ako vidite da vaše dijete ne vodi glavnu riječ.

Preneseno s Cuvarkuca.hr

Pozivamo vas da se prijavite na edukaciju o jačanju dječje emocionalne inteligencije komunikacijom i igrom, koja će se održati u Splitu u listopadu (prvi modul) i studenome (drugi modul), a koju vode Tatjana Gjurković i Irena Orlović. Prijaviti se možete putem ovog obrasca.

Edukacija kod Irena Orlović mi je donela nove i korisne uvide u funkcionisanje dečjeg mozga i način komunikacije sa decom. Koristeći podatke iz naučnih studija, pozivajući se na vrhunske terapeute i autore knjiga iz oblasti psihologije i medicine, uz primere iz sopstvenog života – Irena lako prenosi znanje i naučne činjenice. Od dizajna njene prezentacije do praktične primene svega što je naučila, Irenino predavanje mi bilo jedno od najlepših kojem sam prisustvovala. 
Jasmina Stojanović, glavna i odgovorna urednica magazina "Sensa"

Živimo u vremenu kada ubrzani način života uvelike odražava na je sve veći broj djece koji imaju emocionalnih i ponašajnih problema. U zadnjih nekoliko desetljeća neuroznanost je došla do brojnih značajnih saznanja. Neuroznanstvenici su potvrdili da dječji mozak nije neki stroj koji je strukturiran po planu i programu došao na ovaj svijet, već je to nerazvijen ljudski organ koji će se ovisno o okolini u kojoj odrasta razvijati cijeli život. A na temelju našega odnosa s djecom formiraju se temeljne strukture koje će doživotno obilježiti dijete kao osobu. O nama uvelike ovisi razina EQ djeteta koja je važan prediktor životne uspješnosti svake odrasle osobe.

Na ovoj edukaciji dat ćemo vam smjernice koje će pomoći izgraditi kvalitetan odnos s djecom. Tatjana Gjurković će govoriti o privrženosti i tepiji igrom te objasniti zašto su važni i kako utječu na razvoj djece, a Irena Orlović će govoriti o oblicima komunikacije temeljene na razvoju mozga djeteta, koji će pomoći djetetu da vas čuje i stvori zdravu sliku o sebi.

Od našega odnosa ovisi razvoj emocionalne inteligencije djeteta koja je važan prediktor životne uspješnosti svake odrasle osobe zato ćemo tijekom edukacije dati smjernice koje će vam pomoći izgraditi zdrav odnos s djecom.

"Da bi dijete imalo zdrave socio-emocionalne vještine, ljudi u njegovoj 
okolini trebaju iste razvijati." 

Tatjana Gjurković

TOPLE PAHULJE I HLADNE BODLJE U EMOCIONALNOM POVEZIVANJU S DJETETOM

Kad bi dječja srca mogla priču ispričati, kakva bi ona bila? Prožeta toplinom i mekim pahuljama ili prošarana hladnim bojama? Svi želimo sretnu i nasmijanu djecu. I neka to jesu i neka to nisu. Što ih razlikuje? Tip emocionalne povezanosti, odnosno privrženosti koji su prvo stvarali sa svojim najvažnijim odraslim osobama, sto su za većinu roditelji a potom i s odgojiteljima, učiteljima i drugima koji su ostavili neobrisivi trag u njihovim srcima.

Na ovoj edukaciji razgovarat ćemo o tipovima privrženosti i kako utječu na našu interakciju s djecom. Kroz brojne iskustvene aktivnosti, imat ćete priliku produbiti razumijevanje o djeci te iste koristiti u svom radu s njima.

Tatjana Gjurković, mag. psihologije, certificirana transakcijska analitičarka – psihoterapeutkinja te registrirana terapeutkinja igrom, produbit će vaše znanje o emocionalnoj inteligenciji. Govorit će o važnosti samosvjesnosti vlastitih obrazaca osjećanja, razmišljanja i ponašanja kao i znanje o emocijama te će osvijestiti kako razgovarati s djetetom i kako poticati razvoj djetetove empatije, što je preduvjet za razvoj njegove socijalne svijesti i odgovornosti prema sebi i drugima. 

A dat će vam odgovore i na sljedeća pitanja:

Koje vještine terapije igrom možemo koristiti u odgoju djeteta?Zašto je nekoj djeci tako teško slijediti upute? 
Zašto neka djeca puno toga odbijaju I na prvu uvijek kažu “ne”? 
Zašto se neka djeca ne uključuju u igru s vršnjacima? 
Zašto neka djeca jako puno plaču? 
Zašto se neka djeca teško odvajaju od roditelja? 

"Dijete od roditelja nasljeđuje samo skicu, a način na koji
će se oblikovati i graditi dječji mozak ovisi o njegovoj interakciji
najprije s roditeljima, a potom i okolinom."

Irena Orlović

KAKO KOMUNIKACIJOM OBLIKOVATI SNAŽAN MOZAK DJETETA

Što možemo napraviti kako komunikacijom utječemo na razvoj mozga govorit će vam Irena Orlović, autorica nagrađivane web-aplikacije Pametnica, vlasnica i urednica izdavače kuće Harfa putem koje je prethodnih 17 godina proučavala literaturu uglednih svjetskih neuroznanstvenika, psihologa i psihoterapeuta te certificirana savjetnica u neuro-lingvictičkoj psihoterapiji (DVNLPt),
Vođena osobnim iskustvom kroz rad na ranoj stimulaciji sa svojim djetetom koristeći neke od tih naslova, objavila je više korisnih naslova iz područja i na hrvatskom jeziku pod sloganom Knjige koje vole djecu. 

Na edukaciji će dati odgovore na sljedeća pitanja:

• Kako komunikacijom izravno utječemo na oblikovanje dječjeg mozga?
• Što znači pozitivan ili snažan mozak?
• Zašto je emocionalni razvoj temelj intelektualnog razvoja?
• Kako komunicirati kao učitelj, odgojitelj ili roditelj terapeut?
• Kako putem komunikacije možemo oblikovati i integrirati mozak u razvoju? 
• Zašto su roditelji najvažnija karika u odgoju i obrazovanju djece?
• Kako pomoći djeci da crpe svoje potencijale i izrastu u najboljeg mogućeg sebe? 
• Na što trebamo obratiti pozornost ako želimo da se mozak zdravo razvija u prvim godinama?
  ​

PRVI MODUL

Tople pahulje i hladne bodlje u emocionalnom povezivanju s djetetom
Tatjana Gjurković

Kada: 24.10.2018. u 17.30 sati
 Gdje: Sveučilišna knjižnica, Ul. Ruđera Boškovića 31, 21000, Split
Trajanje: 4 školska sata

PRIJAVA JE OBAVEZNA. ISPUNITE PRIJAVNICU

DRUGI MODUL

Kako oblikovati snažan mozak djeteta?
Irena Orlović

Kada: 7.11.2018. u 17.30 sati
Gdje: Sveučilišna knjižnica, Ul. Ruđera Boškovića 31, 21000, Split
Trajanje: 4 školska sata

PRIJAVA JE OBAVEZNA. ISPUNITE PRIJAVNICU

Edukacija je namijenjena za: roditelje, odgojitelje, učitelje, psihologe, pedagoge, socijalne pedagoge, edukacijske rehabilitatore, logopede, psihoterapeute i sve druge koje zanima ovo područje dječjeg razvoja.
VAŽNO: Sve prolaznice i polaznici edukacije imat će priliku kupiti naše knjige po posebno sniženim cijenama, samo za njih za vrijeme trajanja edukacije.

Cijena pojedinačne edukacije je 250 kn, a cijena obje edukacije je 440 kn. PRIJAVA OBAVEZNA.

Podatci za uplatu: 
Pametnica, obrt za edukaciju i savjetovanje, vl. Irena Orlović
HR0623400091160500652 (PBZ)​, poziv na broj: 241018.

Svi sudionici dobit će potvrdu o sudjelovanju.

Poučno i ohrabrujuće iskustvo koje pokazuje da u trenutku umora od čitanja iste slikovnice svome djetetu samo treba predahnuti i pronaći novi kreativni put za čitanje iste priče.

Kada sam postala mama, jedva sam čekala kada ću Noi početi čitati slikovnice. Da se razumijemo, čitala sam mu otkad se rodio, ali nisam mogla dočekati trenutak kada ću imati neku povratnu informaciju s njegove strane.

Nisam dugo trebala čekati na to. Bilo je ljeto i na nekom od štandova uz plažu kupila sam par slikovnica. Navečer smo se ušuškali u krevet, uzeli Tri praščića i tako je sve počelo. Noa je taman punio godinu dana (da, rano je počeo govoriti) i samo je vikao još i opet.

Naravno da sam bila oduševljena, jeeeeeeee, sviđa mu se (to je ona povratna informacija koju sam čekala)! Nakon tjedan dan dosadili su mi i vuk i praščići. Znala sam cijelu priču napamet (i danas ju znam!). Potajno sam željela da izgubimo slikovnicu, da praščići srede vuka ili da on pojede praščiće… ma ja ću ih sve pojesti redom, i slikovnicu, samo da više ne moram čitati istu priču.

U razgovoru s drugim roditeljima shvatila sam da nemam samo ja taj „problem“ i nekako vam bude lakše kada znate da niste sami, zar ne? Onda sam počela tražiti odgovor na pitanje: „Zašto djeca traže da im se čita uvijek ista priča?“.

Tražila sam, čitala i shvatila da unatoč svojim manama čitanje iste slikovnice donosi mnoge prednosti za male čitatelje.

Sjetila sam se latinske izreke Repetitio est mater studiorum – Ponavljanje je majka učenja. Svi učimo ponavljanjem, tako da nije čudno što djeca traže uvijek iste slikovnice. Na taj način mozak „upija“ priče i nove jezične obrasce.

Istraživanje o usvajanju jezika kod djece, koje su provele britanske psihologinje Horst, Parsons i Bryan, pokazalo je kako djeca kojoj se čita ista knjiga više puta brže zapamte i usvajaju nove riječi od djece kojima se čitaju različite knjige (a sadrže iste nove riječi).

Dijete neke riječi treba čuti i do 250 puta prije nego što ih u potpunosti zapamti i shvati. Čitanjem usvajaju veliki broj riječi, čime obogaćuju svoj vokabular. Slušanjem omiljene priče uočavaju da se jezik ne sastoji samo od slova već i glasova i rima.

Ako ste roditelj, onda znate da djeca vole rutinu. Ona im daje osjećaj kontrole nad okolinom i sigurnost jer mogu predvidjeti što ih čeka. Rutina je važna u svim aspektima života, pa tako i u čitanju. Čitanje iste priče pomaže djetetu da se umiri i opusti, što je od velike važnosti kada se dijete sprema na spavanje. Na taj način dijete povezuje osjećaj bliskosti i ugode kako s vama tako i s čitanjem.

Ako vam ponestane ideja i entuzijazma, iskoristite tu istu slikovnicu kao tražilicu – zadajte im pojam koji moraju pronaći. Uz slikovnicu učite boje, oblike, vrste životinja, ma sve što vam padne na pamet.

Obrnite uloge: vi slušajte, a dijete neka „čita“ priču. Uvedite neke nove likove u priču i razgovarajte kako bi priča sada mogla teći. Kada vam se čini da ne prate priče, promijenite pojedine riječi i vidjet će te kako će vas brzo ispraviti i reći: „To ne ide tako!“

Učenje novih riječi, širenje vokabulara, razumijevanje pročitanog, upoznavanje jezika, bolje komunikacijske vještine, veće samopouzdanje samo su neke od pogodnosti koje donosi čitanje.

Zato, dragi roditelji, bake i djedovi, čitajte iznova iste slikovnice i ne preskačite nove nepoznate riječi i pojmove. Upravo suprotno, ukažite na njih prvi, objasnite im njihovo značenje, vrlo brzo ćete uočiti kako ih je dijete zapamtilo i usvojilo. I, naravno, imajte strpljenja jer malenim glavicama treba malo duže da ih zapamte.

Noa s početka priče danas ima i sestricu s kojom smo bezbroj puta čitali Tri praščića, no ovoga puta nisam gubila živce. Znala sam zašto je to potrebno i važno. Upravo iznova i opet čitamo sjajnu novu slikovnicu Pastele u štrajku Drewa Daywalta, u kojoj sam si sama napravila „medvjeđu uslugu“ i svakoj od 12 pastela dala drugi glas. Pa kada čitam iznova, ne mogu se sjetiti koji je čiji glas, no Erin i Noa to jako dobro znaju, pa me ispravljaju, čak i sami daju svoje glasove. Dobro se zabavljamo dok iznova čitamo iste slikovnice.

Preuzeto s gkr.hr

Pročitajte i:

Uvjeti odrastanja i razvoj mozga​

Premda se sva djeca u početku služe prstima kako bi lakše računala, s vremenom se, kako zadaci postaju teži, od djece očekuje da se prestanu služiti prstima, a u tome se slažu i roditelji i odgajatelji. No možda svi imaju krivo?

Najnovija istraživanja profesorice Jo Boaler, sa stanfordskog sveučilišta, ukazuju na to da su prsti jedno od naših najvažnijih vizualnih pomagala, zbog čega primjerice pijanisti, za koje je percepcija vlastitih prstiju esencijalna, veoma često imaju i povećane matematičke sposobnosti.

Boaler je razvila obrazovnu koncepciju nazvanu YouCubed, koja učenicima i učiteljima omogućava da zaobiđu najčešću prepreku tijekom učenja matematike – strah od matematike, te da ga preobraze u ljubav prema matematici.

Naime svima je poznato da učenici misle da je matematika preteška i nezanimljiva jer ne znaju kako se nositi s njezinim apstrakcijama, brojkama i jednadžbama. Moraju pamtiti velike količine brojki i apstraktna pravila, a na raspolaganju nemaju nikakve vizualne predodžbe koje bi im u tome pomogle.

No tako je veoma često samo zato što naše obrazovne koncepcije pretpostavljaju da tako mora biti.
 

U ranijim razredima osnovne škole potiče se vizualno predstavljanje matematičkih zadataka, no samo kao pripremu za numeričko i apstraktno razmišljanje za koje se pretpostavlja da se ne bi trebalo oslanjati na takvu “početničku” ispomoć.

To je pogrešno jer vizualna predočavanja zapravo jačaju neuronske veze koje su presudne za razvoj matematičkih sposobnosti. 

Pripremila: Gordana Kolanović Roško

Pogledajte zanimljivi TED Talk Jo Boaler na temu matematike:

Školske obveze su jedan od prvih razvojnih zadataka kojima djeca potvrđuju vlastitu sposobnost te se nerijetko školske ocjene smatraju dokazom njihove sposobnosti.
Ocjene su važne jer na temelju njih funkcionira obrazovni sustav, a nastavnici i roditelji često stvaraju mišljenje o djeci i njihovim sposobnostima na temelju školskog uspjeha kojeg ostvaruju. S jedne strane ˝škola je jedina djetetova obaveza koju ima˝ – kako često čujemo od odraslih, a s druge strane, ocjene su nešto što je vidljivo i “opipljivo”. Prema školskom uspjehu procjenjuje se i sama djetetova ˝vrijednost˝, što najčešće dovodi do zanemarivanja drugih uspjeha i pozitivnih osobina koje se najčešće ne vrednuju ako dijete ne postiže očekivani školski uspjeh. No, uspjeh ne bi trebalo promatrati samo kroz ocjene, već je potrebno sagledati njegovu širu sliku. Razlog tome je što školski uspjeh ne znači samo dobre ocjene, već utječe i na razvoj djeteta kao osobe, na to kako će vidjeti sebe i svoje kvalitete, pridonosi jačanju samopouzdanja i samopoštovanja te osjećaju vlastite vrijednosti, a shodno tome uspjehu i u drugim područjima djetetova života.
 

Neuspjeh i loša ocjena sastavni su dio života iz kojeg dijete uči što je moglo napraviti bolje i drugačije, ali uči i konstruktivne načine suočavanja s izazovima što će mu biti od koristi u svim aspektima života kako bude odrastalo.
 

Roditeljska ljubav i uspjeh u školi

Kako je školski uspjeh važan za razvoj dječjeg samopouzdanja, tako o roditeljskom doživljaju uspjeha i očekivanjima od djeteta, ovisi i djetetov doživljaj samoga sebe i vlastitog postignuća. Pritom je važno naglasiti to da roditelji ljubav prema djetetu ne smiju poistovjećivati s djetetovim uspjehom i dopustiti da dijete odrasta u uvjerenju da ga roditelji vole jedino ako je postiglo odličan uspjeh u školi ili je osvojilo prvo mjesto na nekom natjecanju.

Osim toga, očekivanje samo najboljih rezultata i pretjerana kontrola rezultata dovode do toga da će dijete svoje objektivne uspjehe vidjeti kao neuspjeh te da nikada neće biti zadovoljno samim sobom jer je ˝uvijek moglo bolje˝. Također, važno je i da se kao roditelji zapitate jesu li neki ciljevi zaista djetetovi ili su to vaša očekivanja, možda i ona osobno neostvarena. Ako djetetu dopustite osjećaj uspjeha kao posljedicu njegovog truda i zalaganja, a ne nekih drugih okolnosti ili roditeljske zasluge, bit će motiviranije i zadovoljnije te će se vrlo vjerojatno nastaviti baviti određenom aktivnošću zato što to želi, a ne samo zato da bi udovoljilo vama, roditeljima.
 

Medvjeđa usluga

Roditelji ponekad, iz najbolje namjere da dijete ne doživi neuspjeh, znaju otići i u drugu krajnost te previše štite dijete od neuspjeha i čine puno stvari umjesto njega (mnogo vremena provode u učenju s njime ili čitanju lektire, pišu zadaće umjesto djeteta i slično). Želeći da dijete izbjegne neuspjeh, u ovom slučaju školski, zapravo otežavaju djetetu dugoročno i postižu to da dijete postane nesamostalno u obavljanju kućanskih i školskih obveza, a kasnije i u izvršavanju onih većih životnih.

U redu je da dijete doživi neuspjeh. Pritom mu pokažite i recite da volite i kad ne uspije ostvariti ono što je naumilo ili to ne ostvari onako ˝savršeno˝ kako je samo zamislilo. Važno je da dijete čuje da nije loše ako dobije lošu ocjenu!
 

Važno:

• uspjeh djeteta ne promatrajte samo kroz prizmu uspjeha u školi
• neka Vaše izražavanje ljubavi prema djetetu ne ovisi o školskim rezultatima
• usmjerite se na proces učenja radije nego na ocjenu kao rezultat učenja

Kako razgovarati o školi i ne biti dosadan?

Kada dijete pohađa školu, najčešće ne prođe dan da roditelji ne pitaju dijete: ˝Kako ti je bilo u školi?˝ Često pritom podrazumijevaju da ako postave to pitanje, automatski razgovaraju s djetetom o školi. No, često to nije tako jer djeca automatski odgovaraju “dobro” ili “dobio/la sam 5 iz prirode” i roditeljima to bude dovoljno. Razmislite o tome koji odgovor očekujete kada djetetu postave to pitanje. Poručujete li tim pitanjem istinsko zanimanje za taj segment djetetova života ili je to samo neko stereotipno raspitivanje? Želite li da dijete pritom priča o prijateljima, kako je provelo vrijeme s njima u školi/izvan škole, kako se osjećalo tijekom odmora ili pisanja testa ili pak da im kaže koju je ocjenu dobilo i je li ta ocjena, po mogućnosti petica? Ako očekuju posljednji odgovor, vrlo je vjerojatno da ste usmjereni većinom na djetetovo školsko postignuće i ocjene, a zanemarujući prema djetetovim osjećajima, trudu koji ulaže i drugim postignućima, odnosno da ste manje usmjereni na cijeli proces koji vodi uspjehu, a više na sami rezultat.

Zajedničko slobodno vrijeme

Važno je i da roditelji ne zaborave provoditi slobodno vrijeme sa svojim djetetom te da se “ne vrti sve oko škole i ocjena” jer kada je škola glavna tema svega, djeca najčešće gube motivaciju za rad i budu u otporu. Ako pokazujete interes za djetetove aktivnosti i proces umjesto za sami rezultat te ako pritom dajete djetetu povratne informacije da je voljeno, pametno, vrijedno, da je vidljiv njegov trud bez obzira kakav uspjeh imalo i kakav je uspjeh drugih u razredu, vjerojatnije je da će imati visoko samopouzdanje, a koje u velikoj mjeri utječe i na sam školski uspjeh. No, ponekad je teško razdvojiti školski uspjeh od djetetovog samopouzdanja jer međusobno djeluju jedno na drugo. Ove spoznaje su posebno značajne za period od sedme do petnaeste godine kada doživljaj uspjeha i neuspjeha značajno utječe na to što će dijete misliti o sebi jer je njegov identitet u razvoju, dok kasnije uspjeh u školi postaje manje važan kao temelj formiranja slike o sebi.

Poticanje djetetovih interesa

Također, važno je prepoznati u čemu je dijete uspješno i u čemu ono samo želi biti uspješno. Primjerice, ako dijete uživa i uspješno je u matematici, važno ga je poticati u tome području i poslati mu poruku da je sposobno. Ako je u određenom području manje uspješno, a pokazuje interes za njega, vrijedno je i tu ga podržati, ukazati na eventualne pogreške zbog kojih nije toliko uspješno koliko bi željelo biti, ali jednako tako ukazati na dobre stvari koje čini i pohvaliti ih za njih. Time dijete stječe osjećaj sigurnosti i u sebe i u svoje roditelje i prepoznaje svoje kvalitete. Ovakav pristup povećava djetetu motivaciju, a da se pritom osjeća prihvaćeno i kod kuće i u školi. Svako postignuće povećava vjerojatnost onog novog i daje djetetu osjećaj kompetentnosti i vlastite vrijednosti i zbog toga nema boljeg motiva za uspjeh, a roditeljska podrška i razumijevanje u tom procesu su presudni. No, roditelji se često pitaju kako postupiti kod izvršavanja svih školskih obveza, najčešće onih manje interesantnim poput pisanja domaćih zadaća ili učenja. Važno je da roditelji pritom primijete djetetov napredak, pohvale ga za njega, a povremeno za neki značajniji ili njima važniji i nagrade (npr. ako roditelji podsjećaju redovito dijete da napiše zadaću, pa primijete da se dijete jedan dan samo sjetilo, valja to primijetiti i pohvaliti ga). Osim toga, razgovor o domaćoj zadaći ili tome što mora naučiti može pomoći, ali cilj razgovor mora biti to da roditelj vidi je li dijete sve razumjelo i završilo, ali nikako to ne bi smjelo uključivati rad umjesto djeteta ili izričito kontroliranje. Rutinsko ispitivanje svaki dan, npr. “Jesi li napisao zadaću?” valjalo bi izbjeći i umjesto toga dogovoriti s djetetom neka osnovna pravila vezana za školu, koja odgovaraju i djetetu i roditeljima te postaviti standarde vezane za učenje i ponašanje dovoljno visoke da ne budu djetetu nedostižni, ali motivirajući. Oni mogu biti i “razlomljeni” na neke manje ciljeve kako bi dijete moglo jasno i transparentno evaluirati svoj napredak i time se motiviralo.
 

Na kraju valja zaključiti – kako bi školski uspjeh bio zaista uspjeh i za dijete i za roditelje vodite se onime da nije toliko bitan konačni rezultat, već proces nastanka tog rezultata – njime dijete dobiva više nego samim rezultatom. Roditelj pritom ima bitnu ulogu, puno važniju od pukog praćenja ocjena svog djeteta. Pravilnom primjenom ovih savjeta te kontinuiranom uključenošću roditelja u cijeli proces postizanja dobrog školskog uspjeha, roditelji utječu na jačanje pozitivne slike o sebi i samopoštovanje djeteta, razvijaju odgovornost djeteta prema sebi i drugima, kao i pozitivne vrijednosti općenito u životu i zapravo odgajaju dijete u prilagođenu, odgovornu, sposobnu i samostalnu osobu.

Kako poticati djetetovu samostalnost?

• ohrabrite dijete da što više toga radi samostalno
• prepustite mu da samo izvrši zadatke koje može, ali pritom ponudite svoju pomoć ako “zapne” ili ako primijete da mu je nešto preteško ili nerazumljivo (prekontrolirajte zadaće, interesirajte se o čemu uče u školi, pomozite djetetu napraviti raspored svih obveza, školskih i izvannastavnih, pitaje dijete treba li pomoć oko razumijevanja novog gradiva i slično)
• ponudite mu izbor kako bi imalo osjećaj samostalnog odlučivanja, umjesto da odlučujete umjesto njega (npr. “Želiš li napisati zadaću prije ili poslije ručka?”, “Želiš li sam napraviti svoj raspored ili želiš da to učinimo zajedno?”)
• pokažite ponos kada dijete učini nešto samostalno kako biste ga time motivirali na daljnju samostalnost u izvršavanju obveza
• uključite dijete u svakodnevne aktivnosti poput pripreme obroka (uključuje matematiku, prirodu/geografiju, učenje o zdravlju), pričanja i čitanja (osnove za čitanje i pisanje) kako biste mu potaknuli znatiželju za učenjem

Preneseno s Hrabrog telefona

1. Djeca se ne boje

Nije pritom riječ o tome da su djeca hrabra, već jednostavno nemaju osjećaj straha. Stoga često vuku mačku za rep ili skaču s visine bez ikakve brige o eventualnim posljedicama. Oprez je dio razvoja i osjećaj straha doći će s iskustvom.

2. Uvijek kažu ono što misle

Djeca nemaju dlake na jeziku. Ona uglavnom još i ne znaju da bi riječima mogla nekoga uvrijediti ili da je neka izjava u nekoj situaciji neprimjerena. No djeca s vremenom nauče birati izraze, tako da roditelji se roditelji neće dugo morati sramiti zbog njihovih izjava.

3. Nemaju osjećaj za vrijeme

Djetetu možete sto puta ponoviti da su tek 4 sata ujutro, no to njemu ništa ne znači. Ono samo zna da je budno, što znači da i svi ostali moraju biti budni. No najkasnije u vrtiću počet će spavati cijelu noć bez buđenja.

4. Razvijaju simpatije prema čudnim stvarima

Da se vaše dijete mora odlučiti između predivne, ručno rađene dekice i starih čarapa, vjerojatno bi se odlučilo za čarape. Čak i ako je to nama nepojmljivo, djeca tako uče donositi samostalne odluke.

5. Popis omiljenih jela mijenja se svakodnevno

Svima nam je poznato: Napravimo djetetu neko jelo koje je još jučer obožavalo, no danas iz nekog neobjašnjivog razloga gleda u njega kada da smo mu na stol stavili žabu. Djeca naime vole mijenjati mišljenje, no to nije razlog da im se roditelji dopuste vući za nos.

6. Djeca ne spavaju kad vi to želite

I spavaju onda kada ne želite. Najčešće spavaju upravo onda kada to vama najviše komplicira situaciju: na stražnjem sjedalu, u kolicima, zaspu netom prije večere – baš kao da čine sve da bi vas razljutila. Naravno, to nije točno. Od treće ili četvrte godine života sve će se to promijeniti.

7. Pritišću sve gumbe

Gumbi imaju čarobno djelovanje na djecu. Čini se kao da djeca na njima vide natpis „Stisni me!“ jer imaju potrebnu stisnuti svaki gumb koji ugledaju. Srećom, ponekad je dovoljan strog pogled roditelja ili neke druge odrasle osobe da bi se spriječila eventualna šteta.

8. Misle da sve znaju bolje od vas

Djetetu nije potrebna noćna posuda, ono može samo otići na igralište, hlače može nositi onako kako ih dohvati, nema veze što su okrenute naopako. No takve sitne greške normalne su i važne za razvoj djeteta jer ono kroz njih uči.

9. Kraj je svijeta kada im nešto nije po volji

Čujete prodoran vrisak i odmah pomišljate da se sigurno dogodilo nešto strašno. No ond ugledate svoje dijete i vidite da mu je pao sladoled na tlo. Djeca u ranoj dobi teško razlikuju male probleme od velikih katastrofa – ono što mi i ne vidimo kao problem za njih može značiti kraj svijeta. S iskustvom će se to, naravno, promijeniti.

10. Djeca su tako slatka!

Dovode vas do ludila sa svojom tvrdoglavošću, velikim proturječjem i nedostatkom logike. Teško je ponekad ostati ozbiljan i zadržati autoritet jer su pri svemu tome jako slatka. Uživajte u toj njihovoj dobi i kada budu adolescenti, prizovite te trenutke u sjećanje.

Izvor: http://www.netmoms.de/

Kao roditelji, priželjkujemo i nadamo se odnosu s djecom u kojem se ona osjećaju slobodna s nama razgovarati o bilo čemu. Nadamo se da će nam otkriti svoja nadanja, strepnje, probleme i snove. Međutim, nije uvijek lako ostvariti (i zadržati) takav otvoreni odnos.

Donosimo 7 učinkovitih načina na koje svaki roditelj može potaknuti i zadržati otvorenu komunikaciju s djetetom.

1. Slušajte čavrljanja i priče koje dijete dijeli s vama dok je još maleno.

Zašto? Slušanje djetetovog brbljanja ulog je u izgradnju bliskog odnosa s djetetom. Dijete će zapamtiti da ste ga uvijek rado saslušali i razgovarali s njime. Djeca, osobito ona starija, s odraslima razgovaraju onda kad znaju da ćemo ih saslušati, kad osjećaju da ih zbilja čujemo. Pažljivo slušanje, kontakt očima i smisleni odgovori danas, rezultirat će kod djeteta osjećajem da nam se mogu otvoriti s ozbiljnim temama kasnije.

2. Sudjelujte u neobaveznim, usputnim razgovorima.

Često želimo posjesti dijete pored sebe i započeti duboki, smisleni razgovor u kojemu ćemo, idealno, s djetetom podijeliti neku životnu mudrost koju će dijete zapamtiti. Međutim, većina djece važne, povjerljive razgovore započinje neobavezno čavrljajući dok su zaokupljena nekom drugom zajedničkom aktivnošću poput igranja, gledanja TV-a, pranja posuđa ili u situacijama u kojima roditelj nije u mogućnosti gledati direktno u dijete, npr. dok vozi automobil. 
Ponekad je sjajno imati prilike za razgovore "u četiri oka", ali nerijetko takve situacije uzrokuju da se dijete zatvori i nije spremno razgovarati, osobito ako pogrešno protumači vaš govor tijela. Želite li da dijete češće s vama razgovara, stvorite prilike za razgovor u kojima ste jedno uz drugo okupirani i nekom zajedničkom aktivnošću.

3. Suzdržite se od komentiranja onoga što vam dijete kaže, bar isprva.

Roditelji su ponekad skloni nepozvani davati savjete pa čak i kritizirati dijete zbog onoga što je podijelilo s njima, ali je jako važno pažljivo odabrati riječi kojima ćemo reagirati na ono što je dijete podijelilo s nama.
Kad dijete očekuje da ćete ga osuđivati ili burno reagirati, bit će sklonije povjeriti se prijatelju nego vama. Naravno, djeca ponekad trebaju vodstvo roditelja čak i onda kad ga ne traže ili ga ne žele, međutim, za odnos povjerenja presudno je da prije svega pažljivo slušate dijete.
Pažljivim slušanjem djeteta, moći ćete procijeniti je li dijete otvoreno čuti vašu životnu mudrost ili treba malo vremena prije nego bude spremno čuti ono što mu želite reći.
Kad dajete savjet djetetu, suzdržite se od predavanja. Budite kratki i jasni i pokažite da vjerujete u dijete i njegovu prosudbu kako postupiti ispravno.   

4. Vaš odnos s djetetom neka uvijek bude prioritet.

Snažna veza između roditelja i djeteta najvažniji je prediktor dobre komunikacije. Svakodnevno se povezujte s djetetom kroz različite zajedničke aktivnosti. Igrajte se, mazite, slušajte glazbu, čitajte, plešite i uživajte u zajedničkom druženju. Ponekad sami sebe, kao roditelji, preozbiljno shvatimo i pretvorimo se u policajce koji samo reguliraju ponašanja, umjesto da istinski uživamo u svojoj djeci. Na taj način ozbiljno štetimo odnosu s djetetom.
Dobar odnos s djetetom ključ je do djetetova srca i uma, bez dobrog odnosa, naše riječi neće doprijeti do djeteta. Ako se vaše dijete ne osjeća povezano i prihvaćeno, neće vas čuti.

5. Ne podcjenjujte djetetove osjećaje.

Ponekad dijete emocionalno reagira na problem koji se roditelju čini kao besmislica i vrlo se lako dogodi da roditelj umanji djetetove osjećaje, omalovažavajući djetetov "problem". Upamtite, način na koji reagirate u takvim situacijama, ulog je u izgradnju bliskog odnosa s djetetom. Budite empatični, stavite se u djetetovu poziciju i iz nje pokušajte sagledati situaciju. Kad dijete stekne povjerenje da se znate nositi s njegovim "velikim" osjećajima, češće će ih dijeliti s vama. S druge strane, ako djetetove emotivne reakcije kod vas uzrokuju (pretjerane) emotivne reakcije, posramljujete ga zbog njih ili na drugi način neprimjereno reagirate, dijete će ih zatvoriti u sebe ili podijeliti s nekom drugom osobom. 

6. Osigurajte odgovarajuće okruženje.

Pitanja poput "kako je bilo u školi" ili "s kim si se igrala tijekom velikog odmora" najčešće će iz djeteta izvući vrlo šturi odgovor. Frustrirajuće je osjećati se kao da morate na silu izvlačiti odgovore iz djeteta i to je upravo ono što nikako ne biste trebali raditi. Umjesto ispitivanja i "pecanja" odgovora, osigurajte okruženje za siguran, povjerljiv razgovor. Poticajno okruženje je ono u kojemu dijete osjeća roditeljsku povezanost i bezuvjetno poštovanje. Ako se dijete boji da će izgubiti vašu privrženost i pažnju ukoliko s vama podijeli neku tešku, neugodnu istinu, tada gubite.

7. Budite dostupni.
Roditelji tinejdžera i predtinejdžera znaju kako se djeca te dobi najlakše povjeravaju u gluho doba noći, u tišini, dok ostali ukućani spavaju. Razumljivo je da smo svi do kraja dana istrošeni i premoreni, ali ostanite dostupni svome djetetu. Nekoliko dodatnih minuta dostupnosti i spremnosti na razgovor može biti presudno za odluku da dijete s vama podijeli neki problem koji ga muči umjesto da ga odluči odšutjeti. Tih nekoliko minuta čini veliku razliku za vaš odnos s djetetom.

Preneseno s Creative Child
Prijevod: Harfa d.o.o.

• usmjerena je na izvršavanje zadanih obaveza – što se od djeteta očekuje, ono što dijete misli da „mora";
• na nju snažno utječu vanjske povratne informacije – nagrade, kazne, pritisci,
• vodi prema površnom pristupu učenju,
• razvija strah od neuspjeha,
• dijete ne pokazuje upornost u učenju,
• usvojena znanja su kruta, dijete ne prenosi znanje iz jednog u drugo područje.

• dijete pokazuje upornost u učenju,
• učenje je više kreativno,
• razvijaju se pozitivne emocije prema školi,
• vodi prema dubljem razumijevanju naučenog.

• Osigurajte mirno mjesto za učenje.
• Napravite zajednički plan vezan za učenje.
• Nastojite da dijete ima jasan dnevni raspored – vrijeme za igru, učenje, jelo, spavanje…
• Omogućite djetetu određene izbore vezane uz učenje (npr. koju će zadaću napisati prvu, koju drugu).
• Ne radite umjesto djeteta, radije zadatak podijelite na manje djetetu razumljive dijelove.
• Učite vašu djecu kako da misle, a ne što da misle – umjesto prenošenja činjenica djetetu, u vašoj svakodnevici omogućite djetetu da sam pomoću pitanja i odgovora dođe do zaključka.
• Dajte djetetu priliku da vas pouči onome što je naučilo.
• Postavljajte djetetu zanimljiva pitanja o gradivu koje uči. Razvijanjem djetetovog interesa, razvijat će se i njegova unutarnja motivacija za učenje.
• Ohrabrite dijete, strah i anksioznost štete učenju.
• Potaknite razvoj emocionalnih vještina vašeg djeteta – kako prepoznati i izraziti emocije, kako se nositi s neugodnim osjećajima.
• Pohvalite djetetov trud. Dijete koje se trudi ima naravno više mogućnosti da doživi uspjeh.
• Usmjerite dijete da prepozna unutarnje razloge za uspjeh (npr. preokrenite razmišljanje „Dobio sam dobru ocjenu jer je kontrolni bio lagan" u „Dobio sam dobru ocjenu jer sam se trudio i sve naučio.").
• Umjesto materijalne nagrade radije koristite nagradu koja uključuje zajedničko ugodno druženje (odlazak na izlet i sl.).
• Ukažite djetetu na rezultate njegova učenja, njegov napredak. Važno je da dijete uči prepoznati rezultate svog truda i učenja.
• Kao roditelj, pronađite mjeru između pružanja ljubavi, zaštite, pažnje djetetu i postavljanja određenih roditeljskih zahtjeva, onoga što od djeteta očekujete.
• Učite i izvan škole – pokažite interes za učenje novoga u vašoj svakodnevici.
• U slobodno vrijeme igrajte društvene igre koje razvijaju samokontrolu, koncentraciju, mišljenje, zaključivanje.
• Potaknite djetetovu znatiželju, ona je prirodno gorivo za učenje.
• Omogućite djetetu jednu do dvije, njemu zanimljive izvanškolske aktivnosti.
• Surađujte i redovito komunicirajte s djetetovim nastavnicima.

Kada djetetova bilježnica zove: „Upomoć!“
Približno 25 posto osnovaca danas ima teškoće u čitanju i pisanju. Ta nam činjenica govori da četvrtina dječje populacije ne vlada svojim materinskim jezikom! Još više rastužuje spoznaja da teškoće u čitanju i pisanju, nastale još u osnovnoj školi, ostaju prisutne tijekom cijelog života. Poslije mature, pa čak i nakon završenih studija, mnogi ljudi i dalje griješe u pisanju i ne znaju se pismeno izražavati. Nemoguće je pomiriti se s takvom situacijom. Pokušajmo izdvojiti nekoliko osnovnih i učestalih problema:

–  neoblikovanost slike slova i slike riječi, propuštanje i miješanje slova i slogova;

–  nečitak rukopis;

–  nepoznavanje osnova pravopisa i mnogo pravopisnih pogrješaka;

–  nesklad između poznavanja pravopisnih pravila i stvarnog pisanja, odnosno nesposobnost primjene pravila u procesu pisanja;

–  nesposobnost sastavljanja smislenih i logičnih tekstova;

–  odsutnost ljubavi ili čak mržnja prema čitanju;

–  negativan stav prema satovima materinskog jezika.

Događa se da dijete s urednim sluhom, vidom i inteligencijom ne može ovladati pravilnim pisanjem zbog nezrelosti dijelova mozga odgovornih za motoričku funkciju ruku, slušnu pažnju i vizualno-prostornu orijentaciju. Upravo to i postaje najčešći razlog niske razine pismenosti, lošeg rukopisa i, posljedično, neprimjerenog ponašanja na nastavi.

Igrama i vježbama opisanima knjizi Pišem bez pogrješaka stručnjaci iz Znanstveno-istraživačkog centra neuropsihologije pomažu riješiti pet najčešćih problema u pisanju:

Problem 1: propuštanje slova u riječima
Problem 2: zamjena slova u pisanju
Problem 3: ne mogu zapamtiti kako se pišu riječi
Problem 4: ne znam primijeniti pravila
Problem 5: Ne znam opisivati, prepričavati i izlagati svoje misli

Roditelji su bili ti koji su išli na edukaciju kod stručnjaka, a rezultati su bili iznenađujući

Studija o autizmu koju je objavio Lancet, pokazuje da se kod dijela autistične djece simptomi mogu znatno ublažiti ako njihovi roditelji redovito pohađaju treninge za komunikaciju s djecom i razumijevanje načina na koji njihova djeca razmišljaju. Studija je iz početka obuhvaćala 152 autistične djece u dobi između dvije i četiri godine, te njihove roditelje.

Već kratko nakon početka istraživanja pokazalo se da su djeca čiji su roditelji bili u programu treninga puno bolje komunicirala, da su se već tada simptomi autizma stali ublažavati. Roditelji s djecom izvorno su podijeljeni u dvije skupine, onu s treningom roditelja i onu bez treninga.

Šest godina poslije, 46 posto djece u skupini s treningom još uvijek je pokazivalo znakove ozbiljnih simptoma autizma. Međutim, u skupini bez treninga taj je postotak bio čak 63 posto, što je značilo da je edukacija roditelja itekako urodila plodom.

Autizam inače pogađa otprilike jedan posto djece i obuhvaća širok raspon poremećaja; od teških, preko umjerenih do blagih.

Kod najtežih dijete može biti nesposobno biti svjesno drugih ljudi iz okoline, pokreti rukama mogu biti nekontrolirani, mogu se neobazirati kad ih roditelji zovu imenom.

Umjereni autistični poremećaj može dovesti do toga da dijete djeluje mlađe od svoje dobi i da se roditelju odaziva tek kad ga ovaj zove povišenim glasom.

Blagi, pak, lako mogu proći nezamijećeni i nerijetko se događa da odrasle osobe shvate da imaju nekakav autistični poremećaj tek, primjerice, u srednjoj životnoj dobi.

Kod polovice autistične djece poremećaj utječe na intelektualne sposobnosti, a oko 10 posto ne uspije savladati govor. Terapija koju je studija istraživala značila je da su roditelji svaki mjesec tijekom pola godine imali sastanak s osposobljenim terapeutom, tijekom kojih su čak pregledavali snimke komunikacije i druženja s djecom.

Istodobno su svaki dan po pola sata s djecom radili po programu koji im je terapeut propisao. Potom su se posjeti terapeutu prorjeđivali. Cilj je bio pomoći djeci da funkcioniraju u svakodnevnim aktivnostima, a nakon što se uočila nesumnjiva korist programa, sličan program nastavio se i u školama djece.

Autori programa ističu da nipošto nije riječ o metodi za liječenje autizma, ali je apsolutno otkriće načina na koji se simptomi mogu ublažiti i tako pružiti djeci prostor za razvijanje svojih intelektualnih i drugih sposobnosti, te za sudjelovanje u svakodnevnom životu.

Preuzeto s express.hr