Jeste li znali …

… da mozak ima otprilike 100 milijardi neurona i oni čine samo 10 % mozga, a oko 75 % mozga čini voda

… da mozak odraslog čovjeka teži između 1,3 i 1,4 kg, a veličina i težina nisu povezani s kvocijentom inteligencije

… da pričanje ili čitanje djetetu na glas potiče razvoj mozga

… da smijeh aktivira čak pet različitih dijelova mozga

… da zdrav mozak gotovo nikad ne gubi sposobnost učenja

… da se u trudnoći stvara većina neurona koje ćemo imati u životu

… da dječji mozak pamti glazbu koju je dijete slušalo u majčinu trbuhu

… da mozak nema osjetila za bol.

Taj čudnovati mozak obavlja niz različitih funkcija u našem tijelu i brine o nama. Kada čujemo oštar zvuk,odmah okrećemo glavu u tom smjeru, na najmanji osjećaj mirisa reagiramo, omogućava nam da suosjećamo s drugima kada im je teško – zapravo nam omogućava preživljavanje. Međutim, postoje i neke razlike među ljudima: nekima ide bolje rješavanje matematičkih zadataka, a drugi su bolji u pisanju pjesama. Imaju li svi naši mozgovi zapravo neke čudesne funkcije? Inteligencija je jedan od pojmova koji je povezan s našim mozgom. Možemo je definirati kao sposobnost snalaženja u novim situacijama, sposobnost rješavanja problema, potencijal, razumijevanje i korištenje apstraktnih pojmova, snalaženje u okolini. Danas postoje brojna određenja inteligencije i njezine podjele, a i svi mi imamo neku svoju implicitnu teoriju što je to inteligencija. Kvocijent inteligencije (IQ) numerički je pokazatelj rezultata na testu inteligencije, a prosječan IQ u populaciji iznosi 100 i raspon se kreće od 90 do 110. Većina populacija postiže taj rezultat, a za one koji imaju IQ veći od toga kažemo da su natprosječno inteligentni.

Ali hoćemo li za nekoga tko je dobar u sportu i postiže iznadprosječne uspjehe također reći da je inteligentan? Druga gledišta govore o postojanju višestrukih inteligencija: jezična, glazbena, logička, vizualno-prostorna, tjelesna, društvena, osobna (intrapersonalna) i prirodna inteligencija. Različite inteligencije međusobno se nadopunjuju: dobri slikari trebaju imati razvijenu vizualno-prostornu inteligenciju, ali i tjelesnu, da bi mogli ovladati različitim tehnikama crtanja ili slikanja.

Također postoji vječno pitanje je li za inteligenciju odgovornije naslijeđe ili okolina? Inteligencija je kombinacija naslijeđa i okolinskih čimbenika, iskustva i učenja. Međutim, kakav god bio konačan odgovor, poticaji u predškolsko doba svakako utječu na razvoj inteligencije. Djeci prije svega treba pružiti ljubav, pažnju i brigu da bi razvila osjećaj sigurnosti i da bi se mogla optimalno razvijati. Okolina koja je poticajna, stimulativna, povoljno će utjecati na dijete. To ne treba shvatiti doslovno nego treba pratiti i interese djeteta. Previše stimulativne aktivnosti mogu štetiti djetetu i stvarati pritisak.

Dječji mozak je plastičan, što znači da ima mogućnost mijenjanja i prilagođavanja svojih funkcija. U djetinjstvu se stvaraju nove veze i putovi između postojećih neurona, razvijaju se važni centri u mozgu i odumiru neuroni koji se ne koriste. O mozgu je potrebno brinuti se i tako da se opskrbljuje voćem, povrćem, orašastim plodovima, dovoljno tekućine, snom… Dječja igra dobar je način razvijanja djetetovih potencijala. Svaku aktivnost možete pretvoriti u igru, što će biti i korisno za dijete. Sportske aktivnosti također su dobar izbor.

Neke aktivnosti koje možete raditi s djecom:

• Maloj djeci stavite različite šarene slike u vidokrug kako bi ih mogla gledati. Možete izrezati šarene trakice i objesiti ih iznad glave da bi se dijete moglo njima igrati. Različiti mobili sa životinjama i zvukovima također su zanimljivi bebama.

• Igre loptom – loptice možete bacati djetetu i dijete vam ih može vraćati. Napravite mali koš u koji možete bacati loptu. Kada dijete počne puzati, napravite mu mali poligon ispod kojega će se trebati provlačiti ili po kojem će hodati.

• Svakodnevne aktivnosti i rutine možete pretvoriti u zabavne igre i pitalice, npr. vozite se i čitate automobilske registracije, koji je grad, kako se zove stanovnik ili stanovnica toga grada. Tražite druge pojmove koji počinju tim slovom, ljude, životinje, hranu itd.

• Igre plastelinom. Sami možete izraditi plastelin kod kuće od jestivih namirnica. Uzmite: 400 g glatkoga brašna, 130 g soli i 400 ml vode. Možete dodati malo ulja i jestivu boju za kolače.

• Memory – igra pamćenja. U početku dijete može samo tražiti iste parove s okrenutim sličicama. Postepeno dodajte parove kako dijete. Počnite s manjim brojem parova da bi djetetu bilo lakše i da se zainteresira. Kada su zadaci teški i ne može ih riješiti, dijete može odustati. Možete napraviti i različite varijacije te igru.

• Napravite parove sličica sa životinjama ili predmetima koje će povezivati neko zajedničko svojstvo, npr. auto, vlak, avion i kamion. Dijete zatim treba prepoznati što je slično, a što različito, avion jedini leti, a drugi voze. Dijete može zajedno s vama smišljati takve predmete.

• Tražite što više riječi koje mogu početi nekim glasom, npr. glasom r ili predmete koji su plave boje, a nalaze se u sobi. Smislite za što bi se sve mogao upotrijebiti slon: može biti tobogan, igračka, naušnica u obliku slona itd.

• Napravite zadatak koji uključuje neka ograničenja, npr. napravite kulu od starih novina, ali tako da smijete upotrijebiti samo škare (ljepilo, pribadače, spajalice i dr. nisu dopušteni) i novine ne smijete samo slagati jedne na druge.

• Ležeće osmice. U medijima se često prikazuje pisanje ležećih osmica. One se koriste za vježbanje percepcije i korisne su kao predvježbe čitanja i pisanja, potiču koordinaciju oka. Polegnutu brojku osam nacrtajte na papir i zalijepite na zid te zatim olovkom ili bojom pratite linije. Možete napraviti  neke linije i objema rukama raditi iste pokrete na papiru.

• Koristite glazbu, ples i pokret. Neka dijete samo smišlja različite pokrete uz glazbu, a možete napraviti i glazbenu priču.

• Smišljajte zagonetne priče. One potiču logičko i kreativno razmišljanje, a kasnije imaju i praktičnu primjenu. Na primjer: Djevojčica Ivana šetala je po jednom proplanku. Bilo je lijepo vrijeme koje je najavljivalo proljeće. Upravo su završili hladni zimski dani. Ivana je naišla na neobičan skup: pronašla je lonac, mrkvu i nekoliko komadića ugljena. Znate li kako su se te stvari našle zajedno? (otopio se snjegović)

• Sjetite se nekih igara koje ste i vi igrali kao mali: kalodont, pantomima, pogodi tko sam…

Evo jedne zagonetke za kraj: Žuti školski autobus pun učenika krenuo je na svoj prvi izlet. Ali kada je došao do jednog seoskog mosta nije mogao proći ispod njega. Da je bio niži 3 cm, prošao bi bez problema, a ovako se nije moglo dalje. Da bude još nezgodnije, nije bilo sporednih putova pa se nadvožnjak nije mogao zaobići. Vozač nije znao što učiniti, a djeca su bila očajna. Ipak, naišao je jedan mudri seljak i brzo riješio problem, a autobus je lagano nastavio put. Što su učinili?

Pripremila: Ana Mužak, mag. psihologije

Klikni ovdje i istraži više o knjigama koje potiču IQ 

Disanje je radnja koju uzimamo zdravo za gotovo iako nepravilno disanje povećava osjećaje anksioznosti, depresije, općenitog nekontroliranja emocija. Uz vježbe disanja možemo odgajati sretnija i maštovitija bića.

Jeste li svjesni svog disanja? Zastanete li ponekad kako bi duboko udahnuli i postali svjesni trenutka u kojem se nalazite, bez razmišljanja o prošlosti i planiranja budućnosti?

U užurbanoj svakodnevici kada žonglirate između posla, roditeljstva i ostalih obveza to se može činiti kao luksuz. Luksuz koji smo dužni priuštiti sami sebi. Kao i vama, i djeci je trenutak opuštanja važan.

Za početak možete s vašim djetetom isprobati program Vježbaonica sreće. Program su osmislile Tihana Lipovec Franculj i Tamara Vučković,  osnivačice Kreativnog centra Košnica, u sklopu kojeg potiču djecu na usvajanje zdravih životnih navika.

Na njihovom YouTube kanalu Vježbaonica sreće objavljuju meditacije za djecu različite dobi.

Meditiranjem djeca uče kako se opuštati, osvještavaju svoje tijelo i umiruju um. Umirivanjem razvijaju koncentraciju, uče kako se usredotočiti te razvijaju samokontrolu. Meditacije su kreativno osmišljene tako da potiču djecu na vizualizaciju i razvijanje kreativnosti te su djeci jako zanimljive.

Meditacija Zlatna prašina pomaže u opuštanju tijela i uma pomoću čarobnog disanja uz dodatak čarobne zlatne prašine.

Prakticiranjem meditacije Duga djeca osvještavaju udah i izdah te razvijaju kreativnost. U meditaciji  zamišljaju igru s dugom koja im pomaže u
opuštanju.

Meditacija Dodir leptira ima elemente interaktivne fantazijske priče, a dodir leptira pomaže u opuštanju svih dijelova tijela. Tu su i meditacije koje služe za uspavljivanje poput Snježne pahulje te još mnogo drugih.

Osim toga, na YouTube kanalu Vježbaonica sreće možete pronaći i vježbice koje pomažu djeci u regulaciji emocija, posebice onih snažnih poput ljutnje, a tu su i priče za djecu…

Kada isprobate vođene meditacije, možete i sami osmisliti kreativnu meditaciju. Opuštajte se tako da zamislite neko čarobno lijepo mjesto, može to biti stvarno ili izmišljeno. I tako dijete može svaki put kada mu je jako teško otići na to čarobno mjesto, može naučiti da je mir uvijek u
njemu bez obzira na okolinu, samo je to potrebno osvijestiti. Probajte i s običnim disanjem, dijete može staviti plišanca na trbuh i uvježbavati pravilno disanje, gledajući kako se plišanac podiže prilikom udisaja i spušta prilikom izdisaja.

Djeca vole aktivnosti opuštanja, a kao što sam već navela dobrobiti su mnogobrojne. Postoje škole u SAD-u koje su umjesto kazni uvele meditaciju za djecu što se pokazalo uspješnim. Razni današnji programi prevencije stresa temelje se upravo na disanju, dubokom pravilnom disanju, opuštanju tijela, osvještavanjem sadašnjeg trenutka…

Čini se tako jednostavnim, zar ne? I jest. Vrlo je jednostavno, svima nama urođeno, i svi to znamo, ali se ponekad moramo na to podsjetiti. Pa zašto ne krenuti od malih nogu? To je dobra prilika da i sami uzmete pet minuta vremena za sebe i da s vašim djetetom vježbate sreću.

Autorica: Maja Obućina
Preneseno s Brickzine.hr

Svake godine istraživači stječu nove uvide u ono što funkcionira u učionicama, a što ne. U 2017. godini skupina istraživača istaknula je važnost društvenoga i emocionalnog učenja u školama.

Naučili smo kako negativni stereotipi mogu obeshrabriti učenike da upišu fakultet, te da vježbe reflektivnog pisanja mogu pomoći s tom poteškoćom. Također smo naučili da je u redu za učenike drugog razreda upotrebljavati prste za brojenje, te da tekstualne poruke roditeljima pojačavaju angažiranost obitelji i učenikovo pohađanje nastave.

Vježbanje za test

Učenici često precjenjuju koliko su spremni za test, što može dovesti do lošijih rezultata. Novo istraživanje ističe dvije visokoučinkovite strategije. Studija koja je obuhvatila 118 istraživanja provedenih prije prošle godine ističe da su testovi za vježbu jedan od najučinkovitijih načina za učenje raznih pojmova.

Nedavna je pak studija istaknula prednosti toga da se od učenika zatraži da isplaniraju korake koje će morati poduzeti kako bi prošli nadolazeći test. To ih je ohrabrilo da učinkovitije uče, što je rezultiralo višim ocjenama.

Novi učitelji – i njihovi učenici – imaju koristi od mentora

Znamo da mentori daju novim učiteljima prijeko potrebnu potporu i vođenje u njihovim ključnim prvim godinama, ali tu postoji još jedan dodatni pozitivan efekt: učenici učitelja koji imaju mentore stekli su ekvivalent od tri do tri i pol mjeseca dodatnog učenja u čitanju i matematici u tijeku godine, otkriva nova studija.

Klikeri pojačavaju zadržavanje informacija, ali mogu spriječiti dublje učenje

Klikeri – popularni ručni uređaji koji se često upotrebljavaju za brzo prikazivanje pitanja s višestrukim izborom putem projektora – mogu učiteljima pružiti povratne informacije u stvarnom vremenu koje im govore koliko dobro učenici razumiju lekciju. Ali nemojte se previše oslanjati na njih: nova studija pokazuje da, iako klikeri mogu pomoći učenicima u pamćenju podataka, oni mogu dovesti do toga da se učenici prekomjerno fokusiraju na te činjenice, što sprečava dublje razine razumijevanja.

Kad su mala djeca posrijedi, nemojte prerano odustati od brojenja na prste

Djecu se obično do kraja prvog razreda obeshrabruje da upotrebljavaju prste kako bi brojili – ona uče računati u svojim glavama, a brojenje na prste smatra se nečime što ih ograničuje.

Ipak, nova studija provedena na djeci u dobi od šest do sedam godina pokazuje kako je to možda pogreška – brojenje na prste, u kombinaciji s igrama brojenja, može pojačati učenje matematike za učenike drugog razreda. Upotreba prstiju aktivira područja mozga povezana s brojenjem.

Važnost društvenoga i emocionalnog učenja

Ove godine provedeno je istraživanje koje je uključivalo više od 97 tisuća osnovnoškolskih učenika. Istraživači su otkrili da koristi društvenoga i emocionalnog učenja traju nekoliko godina – pojačavaju akademski uspjeh, ublažuju problematično ponašanje te dugoročno reduciraju emocionalne probleme.

U drugom istraživanju, vijeće sastavljeno od 28 znanstvenika pozvalo je škole da se usmjere na društveno i emocionalno učenje, tvrdeći da uspjeh učenika nije povezan samo s akademskom sposobnošću i kognitivnim vještinama (poput radnog pamćenja i samoregulacije) nego i s emocionalnim vještinama (poput sposobnosti da se nose s frustracijom) te interpersonalnim vještinama (uključujući empatiju i sposobnost za rješavanje konflikata).

Vježbe reflektivnog pisanja mogu poboljšati ishode učenika

Kada učenici pišu o svojim osobnim vrijednostima, to im može pomoći da se osjećaju pozitivnije u vezi sa sobom i svojom budućnošću, potičući način razmišljanja koji jača osobni razvoj te stvarajući zaštitnu pregradu koja ih štiti od mnogih štetnih iskustava.

U jednoj studiji zadatak reflektivnog pisanja pomogao je učenicima da se lakše nose s rasizmom i negativnim stereotipovima, što je dovelo do boljih akademskih rezultata i pojačalo stope upisa na fakultet u sljedećim godinama.

U drugoj studiji, slične vježbe pisanja pomogle su učenicima matematike da se usredotoče na dugoročne ciljeve umjesto na neposredne pritiske, smanjujući stres koji matematika prouzročuje i poboljšavajući njihove stavove prema matematici.

Tekstualne poruke mogu pojačati ocjene i pohađanje nastave

Još jedna povoljna i učinkovita strategija – studija objavljena ove godine pokazuje da tjedne automatizirane tekstualne poruke poslane roditeljima u vezi s ocjenama, odsutnošću s nastave i nenapisanih domaćih zadaća njihova djeteta ohrabruju roditelje da budu angažiraniji u vezi s njegovim učenjem, što poboljšava pohađanje nastave za 17 posto i smanjuje broj učenika koji padaju neki predmet za 39 posto.

Nastavlja se rasprava o tome što je u predškolskoj razini važnije – učenje školskoga gradiva ili igra

Velika analiza koja uključuje 22 studije provedene prije nje govori u prilog ideji da bi sva djeca trebala imati pristup predškoli.

U djece mlađe od pet godina koja su sudjelovala u programima ranog obrazovanja postojali su manji izgledi da će biti uključeni u obrazovanje djece s poteškoćama, te je postojala veća šansa da će završiti srednju školu u usporedbi s vršnjacima koji nisu sudjelovali u takvim programima.

Iako znamo da mala djeca trebaju zdravu mjeru igre u školi, nova studija podsjeća nas zašto je učenje školskog gradiva važno u toj dobi: u tijeku godine djeca predškolske dobi koja provode više vremena učeći jezik, pismenost i matematičke aktivnosti u usporedbi sa svojim vršnjacima stekla su, u prosjeku, dva i pol mjeseca dodatnog učenja.

Što možemo zaključiti iz toga? Uvedite dobru ravnotežu između učenja školskog gradiva i igre.

Preuzeto sa skolskiportal.hr

Pročitajte i:

NASA-in test otkrio – 98 posto djece su kreativni geniji​

Godi Keller: Česti ispiti narušavaju samopouzdanje, a to je gore nego loše ocjene​

Bez empatije nema zdravih i ispunjenih odnosa, veza i društvenog života. Onaj tko se ne može staviti u tuđe cipele ili ne osjeća emocije i energiju drugih ljudi, teško će pokazivati razumijevanje, suosjećanje, privrženost, potrebu da pomogne, sluša, utješi, pruži podršku, niti će znati primiti toplinu, nježnost i ljubav od drugih ljudi. Nitko svome djetetu ne želi život bez ljubavi bližnjih.

Empatija se uči kroz socijalizaciju, odnosno prvenstveno u roditeljskom domu, ali i u vrtiću i školi.

Na internetu smo pronašli knjigu “The Danish Way of Parenting; What the Happiest People in the World Know About Raising Confident, Capable Kids”, autorica Jessice Alexander i Iben Sandahl, u kojoj između ostalog opisuju kako danski vrtići i škole uče djecu empatiji kroz pametno osmišljen program ugrađen u obavezni kurikulum.

Samo da podsjetimo, Danci su već godinama na vrhu liste najzadovoljnijih, najsretnijih i najispunjenijih nacija, pa valja pogledati što to oni rade dobro da se kao nacija tako osjećaju. Empatija je jedna od ključnih vrlina zbog koje se osjećaju sretnima, jer igra glavnu ulogu u stvaranju društvenih veza i odnosa, a zdrave društvene veze i odnosi najviše utječu na naš unutarnji osjećaj sreće. Ako se osjećamo voljeno, prihvaćeno, sigurno, zaštićeno, spokojno i opušteno u društvu dragih ljudi, jednom riječju osjećamo se – sretno.

Empatija je vještina koja se uči. U danskom obrazovnom sustavu učenje empatije smatra se jednako vrijednim kao i učenje matematike ili književnosti te je sastavni dio nastavnog plana od vrtića do kraja srednje škole. Danci su jako ozbiljno shvatili rezultate brojnih studija koje govore da empatija čini djecu emocionalno i društveno kompetentnijima i značajno smanjuje međuvršnjačko zlostavljanje. Isto tako, empatična djeca postaju uspješniji i produktivniji odrasli ljudi. Najnovije studije s dva prestižna sveučilišta – Duke i Penn State University, pratila su 750 pojedinaca kroz 20 godina. Oni koji su još u vrtiću znali dijeliti i pomagati drugoj djeci, većinom su maturirali, upisivali fakultete i nalazili stalni posao. Oni koji su još u vrtiću pokazivali manje društvene prilagodljivosti, češće su odustajali od školovanja, završavali su u kaznionicama ili bez posla u odrasloj dobi.

Kako Danci djecu u vrtićima i školama uče empatiji?

U kurikulumu postoji nekoliko različitih programa, ali autorice spomenute knjige posebno izdvajaju program “Klassen Time” (u slobodnom prijevodu “Sat za razred”). Djeca se u njega uključuju s polaskom u predškolski vrtić, odnosno sa 6 godina i pohađaju ga do mature sa 16 godina.

Klassen Time održava se jedan dan u tjednu i traje minimalno jedan sat. Sva djeca u razredu okupe se u posebno uređenoj učionici za opuštanje. Sjede na jastučićima, leže na prostirkama i opušteno razgovaraju. Tijekom tog sata svatko ima pravo govoriti o problemu koji ga tišti. Bilo da se radi o problemu između dva učenika, problema s učiteljima, s djecom koja su bila bezobrazna, s gradivom koje ne razumiju ili bilo kojim drugim školskim pitanjem. No djeca mogu pričati i o temi koja nije nužno vezana za školu.

Razgovara se o medijima i vijestima koje djecu plaše, o razvodu roditelja, životinjama i kućnim ljubimcima, promjenama kroz koje neka obitelj prolazi. Ukratko, djeca mogu pričati o bilo čemu što im zaokuplja misli ili djeluje na njihove emocije. Učiteljica potom pušta drugu djecu da komentiraju i da svi zajedno kao grupa predlažu rješenja. Na taj način sva se djeca stavljaju u tuđe cipele i aktivno nude pomoć djetetu koje to treba ili želi.

Često učiteljice i učitelji imaju svoj popis “problema” koje su tijekom tjedna zamijetili, pa ih podijele s djecom i potiču ih opet da djeca sama pronađu rješenje koje je pravedno, moralno, uvažava i poštuje svako dijete u razredu i donosi poboljšanje u funkcioniranje grupe.

Ako u razredu nema nikakvog problema niti ozbiljne teme o kojoj bi se razgovaralo, djeca jednostavno leže, šute, odmaraju, maštaju, dišu, meditiraju i uživaju.

No to nije sve. Svaki tjedan jedna je grupica djece zadužena da za Klassen Time ispeče poznatu dansku tortu prema starom receptu s kojom se na kraju djeca počaste. Svako dijete tako ima prilike nešto lijepo i ukusno napraviti za svoje prijatelje iz razreda, a svi su definitivno presretni kad u razred stigne torta!

Glavna tema – međuvršnjačko zadirkivanje, ogovaranje i vrijeđanje

Praksa pokazuje da djeca najviše govore o problemima s vršnjacima, odnosno o ogovaranju, socijalnom isključivanju i zadirkivanju. Zajedničkim raspravama takve se situacije sasiječu odmah u korijenu pa rijetko dolazi do bullyinga, odnosno zlostavljanja i fizičke agresivnosti među djecom.

Najvažnija stvar je da se svakoga sasluša i da se djecu potakne da pokušaju shvatiti kako se netko drugi osjeća i zašto se tako osjeća. Sva rješenja do kojih razred dolazi baziraju se na slušanju i stvarnom razumijevanju učenika.

Zamislite samo kakve bi dugoročne, pozitivne, društvene promjene takav program donio u hrvatsko društvo. Da se samo jedan sat tjedno, od 6. do 16. godine djecu uči slušati drugoga, razgovarati, pokušati se staviti u poziciju nekog slabijeg od sebe i pomoći mu pronaći rješenje, ne bismo se trebali bojati za njihovu budućnost. Društvene veze i emocionalna povezanost bili bi djeci i budućim generacijama jednoga dana moćno oružje za borbu protiv svih nedaća i nesreća, odnosno dobra podloga da se osjećaju sretno, zadovoljno i voljeno.

Napisala: Jelena Kovačić

Preuzeto s klinfo.rtl.hr

Foto: freepik.com

“Ne čini umjesto djeteta ono što može učiniti samo! Ako radite umjesto njega – vi ne marite za svoje dijete.”

Postoji jedno pravilo kojeg sam se pokušavao pridržavati dok su mi djeca bila mala, a ono glasi: Ne čini umjesto djeteta ono što može učiniti samo.

To pravilo je inače dosta zamorno, jer potrebno nam je 15 sekundi da obučemo dvogodišnjaka, ali ako pustite dvogodišnjaka da se sam obuče… to se protegne na 15 minuta, ili pola sata, jurite ih po kući… kaos! Ali ako im dopustite da se nauče sami obući, više ih ne morate oblačiti. Oni nauče to raditi sami!

Isto radite i s postavljanjem stola, sa svime što procijenite da djeca mogu učiniti sama.
 

Kada roditelj razmišlja, “Ja toliko volim svoje dijete da mu neću dati da se muči i radit ću sve umjesto njega”, takav roditelj ne mari za svoje dijete. Bolje je usvojiti stav: “Prestat ću raditi za tebe što je više stvari moguće, što je ranije moguće”.

Isti princip važi i u domovima za stare – ne činite ništa umjesto starijih što oni sami nisu u stanju obaviti, jer im time uskraćujete osjećaj neovisnosti, snage, smisla.

Isto je i u svijetu biznisa – ukoliko ste dobar menadžer, sebe ćete učiniti suvišnim; dat ćete drugima autonomiju da rade svoj posao, nećete raditi umjesto njih.

Ukoliko mislite da djecu štitite preuzimajući sve na sebe, znajte da nikoga ne možemo zaštititi – ljude možemo samo OSNAŽITI. I to je to. Ne možete ih zaštititi, osnažite ih i onda će se oni sami čuvati. Ali, onda im niste potrebni! Tako je, i to je podsvjesni patološki element nekih roditelja. 
Oni kao da poručuju, “Nikada me ne napuštaj! Ja ću činiti sve umjesto tebe, a ti me samo nemoj nikada napustiti”. Jer dijete onda ne nauči o životu ništa – pa ni kako da iz roditeljskog gnijezda ode.
 

O bebi se treba stopostotno brinuti; to majka i radi.
Ali djeca i odrasli ljudi nisu bebe; kada ih tako tretirate, vi ih uništavate.”
 

Autor: dr Jordan B. Peterson, klinički psiholog, profesor psihologije na Sveučilištu Toronto
Preneseno s Atma.hr

Vodeći stručnjaci za dječji razvoj ustanovili su da dječja igra na otvorenom polako izumire. Istraživanje, prljanje, trčanje u prirodi zamijenili su tableti, mobiteli i televizija, a djeca time gube važne alate za učenje i kognitivni razvoj.

Samo jedno od desetoro djece pripadnika iPad generacije dovoljno je fizički aktivno da bi se moglo reći da je zdravo. Živimo „krizu neaktivnosti“ u kojoj već dvogodišnje dijete sve više vremena provodi uz različite elektroničke uređaje umjesto da se kreće uokolo i igra se tradicionalnih igara.

U nekim razvijenim zapadnim zemljama samo 9 % djece zadovoljava preporuku da dijete barem tri sata na dan bude fizički aktivno. Golema većina predškolske djece ne provodi čak ni sat na dan u kretanju, što je djelomično izraz toga da djeca u tome samo oponašaju svoje roditelje.

Roditelji veoma često nude djeci takve naprave kako bi ih „umirili“, ali nisu svjesni da navike koje na taj način kod njih razvijaju mogu imati cjeloživotne štetne posljedice, od pretilosti i različitih neuroloških poremećaja do stjecanja štetnih navika i životnih stilova. Pored toga, promijenio se i opći životni okoliš, djecu se gotovo uvijek nekamo prevozi automobilom a rijetko kada ikamo idu pješice, sve je manje zelenih površina, parkova, šumaraka…

Svi su ti podaci alarmantni i potrebne su hitne mjere kako bi se kod djece povećalo vrijeme kada su fizički aktivna. Primjerice, vrtiće treba graditi tako da omogućavaju igranje na zraku, u dvorištima, što je više moguće u dodiru s „prirodom“ te općenito poticati igre u kojima su djeca fizički aktivna.

Tehnološki razvoj drastično je promijenio živote kako odraslih tako i najmlađih, no kako je tehnološke naprave nemoguće izbaciti iz naših života, trebamo se potruditi koristiti se njima na takav način koji ipak neće ugroziti zdravlje i razviti štetne životne navike koje bi ga mogle ugroziti.

Premda većina roditelja prepoznaje i uvažava problem te smatra da njihova djeca neće steći osnovne vještine za učenje, situacija se ipak ne mijenja. Evo nekoliko korisnih prijedloga:

Igranje u prirodi 

Suvremena djeca većinu vremena provode uz različite ekrane i monitore a sve više uz touch-screene, u tolikoj mjeri da kada krenu u školu često ne znaju držati olovku u ruci i općenito imaju slabo razvijene osnovne motoričke vještine. Samo ih se 21 % igra vani, spram 71 % u generaciji njihovih roditelja. Iskoristite svaku prigodu kako biste potaknuli djecu da izađu van i razviju bliskost s prirodom, bilo da je riječ o trčanju za leptirima ili skupljanju lišća za herbarij, i s time počnite što prije – dojenčad su veoma znatiželjna kad je riječ o pipanju, dodirivanju i istraživanju prirode, zato im dopustite da dodiruju stvari pa i da se zaprljaju, ako treba.

Nesputano lutanje

U posljednjih 30 godina radijus unutar kojeg se djeca kreću smanjen je za 90 %. Djeca koja se približavaju tinejdžerskom dobu trebala bi slobodno šetati i istraživati svoj divlji okoliš.

Penjanje na stabla

Ovo je izvrstan način da dijete izravno nauči nositi se s razinama rizika. Roditelji i odgajatelji često zabranjuju djeci penjanje na stabla bojeći se da će pasti, no pokazalo se da tri puta češće djeca završe u bolnici zbog pada s kreveta nego zbog pada sa stabla.

Gradnja jazbina i skrovišta

U igri s prijateljima ili roditeljima ovakvi poduhvati razvijaju mnoge sposobnosti – kako surađivati, pronaći  potrebne resurse, riješiti probleme – a također potiču dječju maštu.

Usmjerite se na nešto

Neka vaša šetnja prirodom ne bude besciljna, uvijek nešto istražujte ili otkrivajte. Djeca vole pustolovine  pa se igrajte da tragate za nekom biljkom, životinjom ili blagom.

Ne žurite se

Skrećite s puta, zastajkujte, skačite po lokvicama, opažajte znakove godišnjih doba ili neka druga obilježja okoliša

Kampirajte

Ako imate kućno dvorište, ili prijatelje s takvim dvorištem, kampirajte vani sa svojom djecom, a ako su odraslija, neka to rade sama.

Uživajte u malim stvarima

Najveća zadovoljstva često su i najjednostavnija, otkrijte čari bacanja kamenčića po površini vode, pravljenja cvjetnih vjenčića ili puhanja u vlati trave.

Postanite kolekcionari

Djeca su po svojoj prirodi strastveni skupljači, ohrabrite ih da skupljaju bilo što – češere, lišće, oblutke…

Pripremila: Gordana Kolanović Roško

Jedna od najvažnijih posljedica upisivanja djece na brojne izvannastavne aktivnosti je opterećena obiteljska svakodnevica. Je li moguće naći zlatnu sredinu?

"Svjestan sam koliko je teška torba koju će moje dijete nositi u prvom razredu, a s obzirom na slabiju tjelesnu konstrukciju, mislim da je plivanje najzdraviji sport i neizostavan za njega. Moje dijete je puno energije pa su sportske aktivnosti izvrstan način da "usmjeri svoju energiju". Moje dijete pak ima problema s pažnjom i koncentracijom pa mislim da bi mu borilačke vještine poput Tae Kwon Do-a koristile da ih poboljša". A što je tek s kognitivnim razvojem, kreativnošću, jačanjem samopouzdanja, socijalne i emocionalne inteligencije? "Primijetili smo da naše dijete već u jaslicama pokazuje interes za engleski jezik. Susjedova kći ide u jednu vrlo kvalitetnu školu francuskog jezika. Sigurno su čitali o tome da su djeca koja sviraju bolja u matematici, pa zar ne bi bilo pametno upisati dijete u glazbenu školu prije nego počne osnovna?"

Roditeljima su danas dostupne brojne informacije o razvoju djeteta, roditeljstvu, optimalnoj prehrani, didaktičkim i senzoričkim igračkama, ali i o programima koji služe za poticanje dječjeg razvoja. Upravo ovi programi postaju zanimljivi roditeljima koji imaju djecu u dobi od četiri ili pet godina. Škole stranih jezika, razni sportovi, posebni programi u vrtićima i drugim organizacijama samo su neki od mnogih koji se nude roditeljima i zbog kojih se mogu naći u nedoumici. Stručnjaci i istraživanja govore o važnosti ranog razvoja na oblikovanje ličnosti, razvoj mozga, koordinacije, pažnje, samopouzdanja, bogatstva rječnika i sl. Slijedom tih naputaka, izvannastavna aktivnost roditeljima se čini jednako važna kao i zdrava prehrana. Vrlo često razmišljaju na način: "Želim mu pružiti nešto više!" ili "Pa ne mogu to uskratiti svome djetetu! To će mu biti korisno." Osim toga, svjedoci smo visokih zahtjeva školskog sustava, pa roditelje često motivira i misao "da mom djetetu poslije bude lakše". No, ponekad roditelje povuče i to što primijete da je njihovo dijete vrlo talentirano za određenu aktivnost.

Zaista je u ponudi mnogo toga. Velik broj programa koji su na tržištu, namijenjeni su već i za djecu mlađu od četiri godine, a znanstvena istraživanja o tome da se mozak najbrže razvija upravo u toj ranoj dobi idu im u prilog.

Vide li roditelji od šume toga što im se nudi drveće koje je stvoreno baš za njihovo dijete? Boje li se da će zakasniti i da će nešto propustiti u svom odgoju? Žele li mu dati više prilika nego što smo sami imali? Gledaju li na svoje dijete kao ljudski resurs u koji od malena treba ulagati? Brojna su to pitanja koja si roditelji mogu postavljati prilikom donošenja odluke na koju aktivnost će upisati dijete.

U savjetodavnoj praksi stručnjaci se sve češće susreću s obiteljima čiji je raspored "prenatrpan". Roditelji, rastrgani između posla i obiteljskih obveza, trude se naći i vrijeme za prijatelje, obiteljska druženja, neku svoju tjelesnu aktivnost. Djeca su u sličnom položaju. Kada nisu u školi, zaokupljeni su vrlo zahtjevnim domaćim zadaćama i nizom izvannastavnih aktivnosti. U svojoj praksi susrećemo velik broj djece koja imaju i po 3 izvannastavne aktivnosti, a trend je takav da te aktivnosti počinju sve ranije, već u vrtiću. Jedna studija Instituta za društvena istraživanja Sveučilišta Michigan tvrdi da su od kraja ’70-ih do kraja ’90-ih djeca u Americi izgubila 12 sati slobodnog vremena tjedno. Iako nedostaje podataka o sličnim istraživanjima u Hrvatskoj treba samo pogledati oko sebe da se vidi da i roditelji u Hrvatskoj prate ove trendove. U literaturi se često za ovaj trend koristi naziv "helikopter roditelji" koji dobro ilustrira nastojanja roditelja da što bolje usmjere svoje dijete, kao da "lebde" iznad njih. Roditeljska namjera je uglavnom dobra. Međutim, važno je da se roditelji zapitaju koje su posljedice toga i postoje li uopće?

Posljedice svakako postoje, a prva od njih je da djeca nemaju dovoljno vremena za slobodnu igru. Igra je osnovna dječja aktivnost prijeko potrebna za dječji razvoj. Kroz nju djeca istražuju, razvijaju svoju kreativnost, ali i integriraju određena emocionalna iskustva koja su doživjela. Ako roditelji primijete da se dijete teško može igrati samo ili da teško ulazi u spontanu igru, to je znak da je dijete pod stresom. Pitanje stresa kod djece vodi do sljedeće posljedice. Važno je da si roditelji postave pitanje "Imam li dvostruke kriterije što se tiče vremena za opuštanje kod odraslih i kod djece?" Što se dogodi kada roditelji sebi uskrate vrijeme za opuštanje? To može dovesti do visoke razine stresa što ima reperkusije na fizičko zdravlje i psihičku dobrobit. Slično je i s djecom. U jednom istraživanju, koje je objavio KidsHealth.org 2006. godine, 41% djece u dobi od 9 do 13 godina izjavilo je da osjećaju da su pod stresom većinu vremena. Problemi sa spavanjem, umor i povlačenje, tjeskoba, umor, razdražljivost samo su neki od znakova koji ukazuju na preopterećenost i stres kod djece. I sami organizatori aktivnosti, želeći doskočiti toj nemogućnosti da djeca usklade sve izvannastavne aktivnosti, pojedine treninge stavljaju i kasno navečer. Stoga je važno da se roditelji zapitaju: "Gdje je granica?"

Jedna od najvažnijih posljedica upisivanja djece na brojne izvannastavne aktivnosti je opterećena obiteljska svakodnevica. Dani opuštenog obiteljskog druženja kada smo najčešće igrali društvenu igru ili razgovarali, ustuknuli su upravo pred "razvažanjem" djeteta od jedne do druge aktivnosti. Nerijetko se može čuti da je obitelj okupirana do kasnih večernjih sati, kada ne preostaje ništa drugo osim večernje higijene i spavanja. Razgovor s vlastitim djetetom i zajedničko provedeno vrijeme je esencijalno za razvoj djetetova identiteta, odgovornosti i samopouzdanja. Razgovor roditelja i djeteta najčešće počinje tek nakon što su roditelji dogovorili sve "operativne stvari" poput toga što treba nabaviti za školu, je li zadaća napisana, na koji rođendan dijete treba ići za vikend i sl. Kroz razgovor s djetetom roditelji zapravo mogu "upoznati" svoje dijete za što je potrebno vrijeme. Tada dijete ne samo da dolazi u kontakt s roditeljem, nego tako upoznaje i sam sebe.

Zlatna sredina

Uzevši u obzir sve argumente vjerujemo da će se roditelji zapitati: "Gdje je zlatna sredina i koji je optimalan broj aktivnosti?" Odgovor će naći u razgovoru s djetetom te praćenju ponašanja i raspoloženja svog djeteta. Odluku o tome koju aktivnost odabrati i gdje je gornja granica nakon koje dijete postaje preopterećeno, najčešće će im dati samo dijete, ako ne verbalno onda kroz svoje ponašanje. Naravno, ako su ga roditelji spremni slušati i vidjeti. Roditelji često imaju ideju da oni znaju što je najbolje za njihovo dijete. Ali odluke treba donositi imajući u vidu dijete jer djeca se rađaju sa znanjem o vlastitim granicama, prepoznaju kad su umorni, kad su gladni, kad im je hladno i sl. Ako roditelji sumnjaju da njihovo dijete zna što želi i što može, važno je da provjere s njim i direktno ga pitaju što misli o pojedinoj aktivnosti i kako se osjeća kada odlazi i kada se vraća s pojedine aktivnosti.

Umjesto zaključka prenijet ću jedan razgovor koji sam imala s petogodišnjacima u vrtiću. Jedan po jedan počeli su se hvaliti koji od njih ide na sportsku grupu. Zatim ih je nadglasala skupina djevojčica koja ide na ritmiku, a onda su se javili i oni koji idu na plivanje. U trenutku kad su nadmoćno prevladali oni koji idu na dvije aktivnosti (neki sport i engleski), sve ih je "pobijedila" jedna, već vrlo elokventna djevojčica, rečenicom: "Ja idem i na balet, i na engleski i u glazbenu." Kad sam joj odgovorila: "Blago tebi.", uzdahnula je: "Što mi je blago? Ja kod kuće ne stignem ni sjesti."

Preneseno s Roditelji.hr

Tijekom Božićnih blagdana uslijed okolnosti mijenjamo rutinu svakodnevice – posjećujemo i ugošćujemo obitelj i prijatelje, družimo se intenzivnije nego inače. Vrijeme između Božića i nove godine, vrijeme je i kad su djeca često "zatrpana" novim igračkama, a one donose (pre)više uzbuđenja. Ne samo jer su nove i zato još zanimljivije, nego i većina sadrži različite stimulirajuće efekte koji neizbježno vode do pretjerane stimulacije osjetila.

Iako roditelji trebaju uložiti veći napor da to ostvare tijekom blagdana, za najmlađu djecu (do tri godine starosti, ali kod starije djece, ako im je dnevni odmor i dalje važan) jako je važno da i tijekom blagdana rutina redovitih obroka i dnevnog odmora bude nepromijenjena (ili minimalno uznemirena). Roditelji najbolje mogu procijeniti koliko stimulacije njihovo dijete može podnijeti i sve aktivnosti vezane uz blagdane, trebalo bi, koliko god je moguće, prilagoditi ritmu djeteta. Ako dobro raspoloženje djeteta ovisi o spavanju u određeno doba ili redovitim obrocima, nemojte to vrijeme preskakati i ispuniti drugim aktivnostima, očekujući da će se dijete tome veseliti.

Realno je očekivati da će i vaše dijete u nekom trenutku biti izloženo stresu tijekom blagdana i budite spremni na to.

Kako pomoći djetetu da ne bude prestimulirano tijekom blagdana?

• Ako imate bebu, ne organizirajte okupljanja većeg broja ljudi u kući. Napravite strukturirani plan i postavite granice za sebe i ostale članove obitelji.
• Pomozite djetetu da održi uobičajeni ritam hranjenja i spavanja i za vrijeme blagdana.
• Iako će dijete možda češće pojesti slatkiš (ograničite unos slatkiša), osigurajte dijete ipak uzima glavne obroke u uobičajeno vrijeme, da dobiva količinu sna na koju je naviknuto.
• Osigurajte djetetu dovoljno kretanja na svježem zraku. Čak i po hladnom vremenu svježi zrak i promjena sredine godit će i djetetu i vama.
• Napravite djetetu toplu kupku. To će ga opustiti.
• Osigurajte mirno okruženje za dnevni odmor. Možda će djetetu trebati više vremena da se opusti, smiri, no to mu omogućuje odmak od pretjeranog uzbuđenja.
• Uključite dijete, sukladno dobi, u pripreme za dolazak gostiju.
• Povedite brigu i o svojim razinama stresa i umora. Kad ste vi pod stresom i preumorni, nećete jednako reagirati na djetetove potrebe i zahtjeve. Angažirajte člana obitelji da pričuva dijete dok se ne odmorite i ne obnovite snagu i energiju. Sat-dva može učiniti veliku razliku!

Sreća djeteta je na vrhu liste prioriteta svakog roditelja, bez obzira koja nam je, kao roditeljima, definicija sreće.
Evo kako da kod djece razvijete i njegujete pozitivan pogled na svijet – neka dijete “vodi”. Svakoga dana provedite neko vrijeme tako da je dijete “centar svijeta”, savjetuje Joyce Nolan Harrison, psihijatar specijaliziran za rad s djecom i adolescentima…

Neka to vrijeme bude samo za vas, bez ometanja, odložite pametni telefon, ne odgovarajte na mailove, i budite “licem u lice” s djetetom. Poklonite mu punu pažnju, neka dijete izabere što želi s vama raditi, igrajte se onako kako ono želi, ne onako kako vi mislite da treba. Ovo nije ništa novo, ali u današnje vrijeme mnogim roditeljima je ovaj koncept stran. Neka to bude makar pet minuta tijekom dana, ali vaših zajedničkih pet minuta, kada nećete razmišljati ni o čemu drugom. A poslije nekog vremena, vidjet ćete da ni vama zapravo nikad nije dosta takve igre. Ako imate više djece, posvetite pažnju svakom od njih odvojeno. Kombinirajte vrijeme za igru samo ako djeca izraze želju za tim.

Učite ih ovome

Naučite ih da je i neuspjeh dio života. Ovo je vjerojatno jedan od najtežih zadataka za roditelje. Ali, morate pustiti dijete da greši, i da iz tih grešaka uči. To je jedini način da ih život ne uhvati nespremne. Recimo, ako vaše dijete stalno zaboravlja opremu za tjelesni ili likovni, nemojte trčati u školu kao bez duše da mu ih donesete. Ako se ne slaže s nekim od drugova iz razreda, pustite ga da samo to riješi. Trik je u tome da budete dovoljno “daleko”, tako da se dijete nauči boriti za sebe u ovom svijetu, ali dovoljno “blizu” da mu pružite ruku onda kad je to neophodno.

Hvalite djecu, ali na pravi način. Ako dijete dobije peticu iz matematike, važno je da mu kažete da ste ponosni, ali je još važnije da istaknete da ste ponosni zbog truda koje je uložilo, a ne zbog same ocjene. Hvalite dijete zbog uloženog napora, a ne zbog rezultata. U suprotnom se može dogoditi da dijete postane nesigurno jer će imati utisak da vas je razočaralo ako se ponekad dobije lošiju ocjenu.

Nemojte uspoređivati dijete s drugom djecom. Ako se dijete ponaša ružno, nema nikakvog smisla da mu govorite “vidi kako je … dobar”. Umjesto toga, objasnite mu, na način prilagođen njegovom uzrastu, zašto je takvo ponašanje neprihvatljivo, bez uvlačenja “trećih lica” u to.

Naučite dijete zahvalnosti. Ali, ne samo zbog materijalnih stvari. Neka postane praksa da prije spavanja porazgovarate o nečemu što mu je uljepšalo taj dan, tako da dijete nabroji recimo dvije ili tri stvari zbog kojih se tijekom tog dana radovalo. 

Nemojte se truditi sakriti negativne stvari od djeteta. Iako svaki roditelj želi zaštititi djecu, morate ih pripremiti na to da će se u životu susretati i s neugodnostima. Pozitivne priče su dobre, ali neki negativni primjeri mogu biti i korisniji, jer dijete uče tome da se teškoće prevazilaze.