Besplatna (za iznose iznad 35 eura) i brza dostava.
O Harfi
Prodajna mjesta
Besplatna (za iznose iznad 35 eura) i brza dostava.
O Harfi
Prodajna mjesta
Čest uzrok neslaganja i sukoba između roditelja i djece upravo je pisanje domaćih zadaća. Svaki se roditelj barem jednom zapitao treba li uopće pomagati djetetu oko pisanja zadaće te zašto njegovo dijete ima tako puno ili tako malo zadaće. Djetetu kojemu je to potrebno, svakako treba pomoći u pisanju domaćih zadaća.
To nikako ne znači da zadaću treba napisati umjesto njega jer će dijete to shvatiti kao vlastitu nesposobnost, a i teško će shvatiti da je to njegova obaveza koju mora redovito i kvalitetno izvršavati.
Osim pitanja koja se roditeljima nameću u vezi pomaganja djeci pri pisanju domaćih zadaća, roditelji se sigurno pitaju i kako da djeca u učenju budu djelotvorna, a pritom se osjećaju dobro. Evo što možete pokušati:
Preneseno s Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba
Strah, tuga, razočaranje, sram… Postoje mnogi osjećaji koji su dio naše svakodnevice, a koje bismo radije izbjegli. Ono što je roditeljima ponekad još teže je promatrati ove osjećaje kod vlastite djece.
Roditeljske reakcije na dječje emocije često su pod snažnim utjecajem prirodne potrebe roditelja da zaštite djecu od neugodnih iskustava i da njihova djeca budu sretna. Reakcije roditelja na dječje emocije odražavaju i stavove koje su naslijedili iz vlastitog roditeljskog doma o tome koje su emocije poželjne i kako ih je primjereno izraziti.
Primjerice, neki od nas od svojih su roditelja "starog kova" mogli naučiti da je pokazati emocije poput tuge ili straha znak slabosti, a izražavanje ljutnje povezivati s neodgojenošću. Roditelji koji se sami teže nose s pojedinim emocijama isti način razmišljanja mogu preslikavati u odnos s djetetom, pribjegavajući strategijama kao što je umanjivanje dječjih emocija, usmjeravanje na brza rješenja ili pokušaje da oraspolože dijete.
Zašto su neugodne emocije važne?
Kroz odrastanje djeca usvajaju brojna znanja i vještine. Uče hodati, samostalno istraživati svijet oko sebe, komunicirati s drugima, usvajaju znanja o svijetu oko sebe i pravilima koja trebaju slijediti. Dio dječjeg razvoja o kojem često posvećujemo mnogo manju pažnju je emocionalni razvoj. Korak po korak djeca uče kako prepoznati vlastite emocije, upravljati njima, izraziti ih na primjeren način, a s vremenom počinje razumjeti emocije drugih i razvija sposobnost empatije.
Neugodne emocije, kao što su strah, tuga, krivnja, sram, razočaranje, frustracija i brojne druge, dio su palete kojom bojimo svoja iskustva. Svaka od ovih emocija ima svoju ulogu. Primjerice, zamislite život bez straha. Na prvi pogled, možda ste oduševljeni osjećajem slobode i lakoćom s kojom bismo prolazili kroz život. Međutim, strah ima svoju funkciju koja je veoma važna – on nas potiče da se zaštitimo u situacijama koje nas na neki način ugrožavaju. Bez njega stalno bismo se dovodili u opasnost.
Prihvaćanje i izražavanje emocija, ugodnih i neugodnih, prema mnogim je stručnjacima iznimno važno za naše mentalno zdravlje. Spoznaje o emocionalnom razvoju djece naglašavaju ulogu roditeljskih reakcija na dječje emocije. Djeca roditelja koji na osjećaje poput uznemirenosti, straha, tjeskobe ili tuge reagiraju s empatijom i brižnošću, sklonija su izražavati svoje osjećaje otvoreno i bez srama te biti suosjećajna prema drugima. S druge strane, djeca koja pri izražavanju emocija nailaze na negativne reakcije okoline sklonija su poteškoćama u socioemocionalnom razvoju. Primjerice, češće se susreću s poteškoćama u odnosima vršnjacima, poteškoćama u upravljanju emocijama, razvijaju manje konstruktivne načine nošenja s emocijama, sklonija su neprimjerenim ponašanjima i agresivnosti.
Roditeljske reakcije na djetetove osjećaje
Dječje emocije vrlo lako mogu dotaknuti roditelja i probuditi emocije u njemu. Pogled na potištenost i razočaranje djeteta koje nije pozvano na prijateljičin rođendan kod roditelja ili ljutnja djeteta koje svoju ocjenu doživljava nepravednom mogu pobuditi različite reakcije, koje će prije svega ovisiti o tome što je roditelj sam naučio kroz odrastanje. U nastavku pročitajte o našim strategijama suočavanja s dječjim emocijama, onome što se često krije u njihovoj podlozi i nekima od zamki u koje upadamo.
Umirivanje, usmjeravanje pažnje na nešto drugo, poticanje na zabavnu aktivnost ili razgovor o pozitivnim temama samo su neke od strategija usmjerenih na prevladavanje neugodnih emocija. Roditeljska podrška u trenucima emocionalne uznemirenosti osnažuje dijete i olakšava mu usvajanje vlastitih strategija uspješnog nošenja s emocijama. Međutim, djeca čija okolina potiče brzo preusmjeravanje pažnje na pozitivno i izgjegava suočavanje s tugom, razočaranjem ili drugom neugodnom emocijom, uče potisnuti svoje emocije prije nego što one izbiju na površinu, što može imati negativne posljedice na djetetov emocionalni razvoj.
Potreba da zaštite dijete od neugodnih iskustava u mnogim roditeljima potiče želju da dijete što prije prebrodi neugodnu emociju, pri čemu su skloni spontano se usmjeriti na umanjivanje ozbiljnosti situacije ("Ma nije to tako strašno." ili "Ma pusti, svakome se to ponekad dogodi, jednoga dana se nećeš ni sjećati."). Iz perspektive odrasle osobe, dječji problem doista ponekad djeluju beznačajno i smiješno. Potrgana igračka ili čudovišta ispod kreveta jesu mnogo manji problem od nošenja s novčanim poteškoćama ili problema na radnom mjestu.
No, važno je imati na umu da se dječji kapaciteti za suočavanje s različitim poteškoćama tek razvijaju i da je pogled iz njihove perspektive ponekad potpuno drugačiji. Ono što dijete zapravo u tim trenucima čuje je da ga roditelj ne razumije i da njegovi osjećaji nisu važni, zbog čega može postati manje sklono dijeliti emocije s drugima, čak i kada doživljava snažnu uznemirenost.
Neki roditelji skloniji su usmjeriti se na sam problem. Potreba da se dijete zaštiti od neugodnih emocija kod nekih roditelja može dovesti i do nuđenja brzih rješenja ili čak roditeljskih pokušaja da riješe problem. Iako to proizlazi iz najbolje namjere, roditelji na taj način djetetu poručuju da su neugodni osjećaji nešto od čega treba pobjeći i propuštaju priliku da dijete razvija mehanizme suočavanja s vlastitim osjećajima. Vlastitim nastojanjima da riješe problem djetetu šalju poruku da ono nije dovoljno snažno i da to samo ne može nositi s izazovima.
Svaka situacija u kojoj se dijete suočava s određenim izazovom prilika je za učenje kako ga prevladati i kako se nositi s emocijama koje se pritom javljaju. Roditelji mogu potaknuti dijete da sagleda problem s različitih strana, pomoći mu u prepoznavanju više mogućih rješenja, zajedno s djetetom odvagnuti koje je najbolje i pružiti mu podršku dok ga pokuša primijeniti. Pri tome je važno da prije nego što se usmjere na potragu za rješenjima uvaže djetetovu emociju ("U redu je plakati ako si tužan.") i pruže mu podršku, izbjegavajući pritom negativne komentare o tome što je dijete moglo učiniti drugačije ("Da si je ti više puta zvala kod sebe, možda bi te ona sad pozvala na rođendan.").
Među roditeljskim reakcijama na djetetove burne emocije često prepoznajemo i one kojima roditelji na neki način kažnjavaju svoje dijete zbog njegovih osjećaja. Primjerice, roditelji mogu reagirati ljutitim slanjem u sobu da se ohladi, prijetnjama zabranama ("Ako se sad ne smiriš, odmah idemo doma/nikad više nećeš ići sa mnom.") ili oštrim rečenicama ("Ako ne prestaneš plakati, dat ću ti razlog da plačeš".). Ove reakcije najčešće viđamo kod roditelja koji su pod izrazitim stresom i otežano se nose sa svakodnevnim roditeljskim izazovima, roditelja koji se teško nose s nekim emocijama zbog vlastite nelagode ili uznemirenosti ili pak roditelja koji sami kroz odgoj nisu osjećali razumijevanje od strane svojih roditelja. Roditelj na taj način umanjuje svoju izloženost i potrebu da se nosi s negativnim emocijama djece. Poruka koja se djetetu šalje je zapravo da njegovi osjećaji nisu u redu, zbog čega je mnogo veća vjerojatnost da će naučiti potiskivati osjećaje, uz sve poteškoće koje to donosi.
Poticanje izražavanja neugodnih osjećaja
Roditeljske reakcije na djetetove emocije uvelike oblikuju način na koji će dijete doživljavati pojedine emocije i izražavati ih. Koje su temeljne niti voditelje u suočavanju s djetetovim emocijama koje ističu iskusni roditelji i stručnjaci?
Potisnuta i neprepoznata tuga pretvara se u simptome anksioznosti, depresije, napetosti, strahova, a zatim u rizična ponašanja i bolesti zavisnosti.
Tuga je dragulj čija vrijednost nije toliko poznata. Ne samo da odrasli ljudi na sve načine izbjegavaju biti tužni, već tako uče i djecu. Koliko puta ste vidjeli da se djetetu recimo razbije igračka, a roditelji ga tješe: “Ne plači, kupit ćemo drugu“ ili „Ti si veliki dječak (djevojčica)“ ili „To je samo igračka“ itd. Time šaljemo poruku da plač nije poželjan, kao i da treba na svaki način zanijekati svoj gubitak. Gubitak jedne igračke za dijete je velika stvar, zato je ovakav događaj sjajna prilika da pokažete djetetu kako da se nosi s gubicima u životu.
Jedna od najtežih stvari u životu je prihvatiti život kakav jest. Ljudi koji izbjegavaju bolne osjećaje kada su oni realni, sprječavaju sebe da budu psihički zdravi.
Možemo zamrznuti jedan kadar iz života roditelja; kad dijete trči i padne, a roditelji brže bolje upućuju bujicu riječi „Ništa! Ništa strašno! Skočilo dijete! Prošlo…“ Ovakva reakcija roditelja sasvim je prirodna, ali uči dijete da je osjećati bol strašno i da se bol mora izbjeći. Tako imamo čitave generacije mladih ljudi koji su potpuno nespremni da se nose sa životnim nedaćama, netolerantni na frustracije svakodnevnog života i duboko nesretni što osjećaju i najmanju nelagodu.
Istraživanja su pokazala da je vještina našeg uma da neke emocije otkloni iz svijesti – neselektivna, potiskivanje tuge dovodi do potiskivanja i drugih emocija, naročito radosti, te dolazi do bezvoljnosti, manjka energije i razvoja depresije. Iako tuga može biti za nekog neugodna, tuga je zdrava emocija koja se javlja u situacijama gubitka.
Gubitak može biti stvaran ili umišljen. Neki ljudi mogu izbjegavati tugu iz straha da bi ona mogla vječno trajati i da nikada neće iz nje izaći ako joj se prepuste. To nije točno, tuga je proces koji ima svoj jasan početak, razvoj i čak i sretan kraj. Nasuprot tome, potiskivanje tuge traje beskrajno, jer sprječava psihološko razrješenje. Potisnuta i neprepoznata tuga pretvara se u simptome anksioznosti, depresije, napetosti, strahova, a zatim rizična ponašanja i bolesti zavisnosti. Obrambena ponašanja koja služe da se osjećaj tuge zamaskira su, npr. euforičnost, neautentično veselje, preglasan smijeh, pretjerana akcija, različita rizična ponašanja, kao i korištenje alkohola i psihoaktivnih supstanci. Kada sprječavamo sebe da budemo tužni, mi se udaljavamo od realnosti, odvajamo od osjećaja, a s umrtvljavanjem tuge uspavljujemo i sve druge emocije, te ostajemo prazni, beživotni, ravnodušni, iscrpljeni i bez sposobnosti za ljubav, rad i radost življenja.
Rad tuge je dragocjen za zdrav psihički život i bez njega nema razvoja, ni zrelosti
Zato sljedeći put kada se vaše dijete susretne sa situacijom gubitka, umjesto da kažete: „Ništa strašno“, recite: „Da, to je tako tužno, razumijem.“ I pustite dijete da se isplače u vašem zagrljaju. Pustite djecu da tuguju, jer tako rastu i sazrijevaju, uče o sebi i životu i prihvaćaju život kakav jest, što im omogućuje da ga žive punim plućima. Napisala: Maša Karleuša Valkanou
Djecu treba učiti da prepoznaju sve emocije. Jedna od slikovnica koja je izvrstan suputnik tijekom učenja o emocijama (i prijateljstvu), svakako je Lav i ptica.
Preneseno s NTC učenja![""]("/slike/lav_ptica_300_2.jpg")
Pretražujete li ponudu ljetnih kampova za djecu odmah po završetku nastave? Osiguravate li im tijekom nestrukturiranih ljetnih mjeseci odlazak u šahovski, sportski ili umjetnički kamp, plaćate li im sate tenisa? Ili možda više vrsta aktivnosti?
Danas se na tržištu nude brojne aktivnosti i ljetni kampovi, u mjestima stanovanja, ali i po cijeloj zemlji, koji na različite načine ispunjavaju dječje vrijeme i osiguravaju nužno potrebnu skrb o djeci kada djeca ne pohađaju školu. No, psiholozi i ostali stručnjaci upozoravaju kako je opterećivanje djece strukturiranim aktivnostima tijekom ljeta nepotrebno i da bi naposljetku moglo spriječiti djecu da otkriju što ih uistinu zanima.
“Uloga roditelja je pripremiti djecu da pronađu svoje mjesto u društvu. Biti odrasla osoba znači i znati se zabaviti i ispuniti slobodno vrijeme na način koji nas veseli", kaže Lyn Fry, dječja psihologinja u Londonu koja se bavi obrazovanjem. "Ako roditelji troše svo svoje vrijeme kako bi popunili slobodno vrijeme svog djeteta, onda dijete nikada neće naučiti to raditi za sebe."
Fry nije jedina koji ukazuje na prednosti dosade. Dr. Teresa Belton, gostujuća suradnica na Sveučilištu East Anglia, čiji se rad fokusira na povezanost između dosade i mašte, izjavila je za BBC da je dosada ključna za razvoj “unutarnjeg poticaja”, koji potiče istinsku kreativnost.
Iako se naš kapacitet dosade vrlo vjerojatno bitno smanjio zbog svih internetskih sadržaja koji su nam dostupni na samo jedan klik, stručnjaci desetljećima raspravljaju o važnosti vremena u kojemu ništa ne radimo.
Godine 1993. psihoanalitičar Adam Phillips napisao je da sposobnost da osjeti dosadu može biti razvojno postignuće za dijete. "Dosada je prilika da se razmišljamo o životu, umjesto da jurimo kroz njega", rekao je u svojoj knjizi 'O ljubljenju, škakljanju i dosadi: psihoanalitički eseji o neistraženom životu'. "Očekivanje od djeteta da bude zainteresirano za sve i uvijek zabavljeno, umjesto da troši vrijeme na istraživanje što ga uopće zanima, jedno je od težih očekivanja kojim odrasli opterećuju djecu. Dosada je sastavni dio procesa 'uzimanja vremena za sebe' ”, dodao je Phillips.
Fry sugerira da na početku ljeta roditelji sjednu sa svojom djecom – barem onima starijima od četiri godine – i zajedno napišu popis svega u čemu bi njihova djeca mogla uživati tijekom odmora. To mogu biti najjednostavnije aktivnosti, kao što su igranje karata, čitanje knjige ili vožnja biciklom. Također bi to mogle biti ideje za složenije aktivnosti kao što su kuhanje fine večere, kreiranje igrokaza ili fotografiranje.
Nakon toga, ako vaše dijete dođe k vama tijekom ljeta žaleći se na dosadu, recite mu da ode provjeriti popis aktivnosti.
"Na njih se stavlja teret odgovornost da kažu: 'To je ono što želim raditi!' ", kaže Fry.
Lako je moguće da će se neko vrijeme djeca povlačiti po kući i zbilja dosađivati, ali jako je važno da roditelji shvate kako takvo vrijeme nije izgubljeno vrijeme.
"Nema ničega lošeg u dosađivanju", kaže Fry. "Dosađivanje nije protuzakonito, zar ne? Vjerujem da djeca trebaju naučiti kako se dosađivati kako bi ih dosada motivirala da se pokrenu i učine nešto. Dozvoliti im da se dosađuju način je na koji ih potičemo da postanu samostalna."
Istu teoriju 1930. godine iznio je filozof Bertrand Russell, posvetivši potencijalnoj vrijednosti dosade poglavlje svoje knjige "Osvajanje sreće". Mašta i sposobnost suočavanja s dosadom moraju se naučiti u djetinjstvu, napisao je:
„Dijete se najbolje razvija kad je, kao mlada biljka, ostavljeno neometano u istom tlu. Previše putovanja, previše različitih doživljaja i dojmova nisu dobri za mlade i uzrokuju da, tijekom odrastanja postaju nesposobni izdržati plodnu monotoniju."
Preneseno s qz.com
Vrijeme je testiranja predškolaca za upis u prvi razred. Većina njih već zna neka slova, boje, brojeve, ali roditelji se često brinu je li njihovo znanje dovoljno te jesu li djeca uopće spremna za školske obveze. Postavlja se i pitanje hoće li djeci biti lakše ako prije škole nauče čitati i pisati. Ako ih roditelji poučavaju, hoće li ih naučiti to raditi drugačije nego što se uči u školi. Hoće li djeci možda škola biti dosadna?
Na ta i mnoga druga pitanja odgovaraju vrtićka psihologinja i osnovnoškolska učiteljica.
Marina Barbir, psihologinja
Kako izgleda testiranje i kako pripremiti dijete?
Nema potrebe pripremati dijete za samo testiranje, odnosno pregled u školi. Pregled služi tomu da se utvrdi koliko je dijete spremno za školu i važno je da i stručni tim škole i roditelji dobiju točne povratne informacije kako bi znali što mogu očekivati i na čemu još eventualno treba raditi s djetetom. Roditelji obično prikupe informacije što se traži na testiranju pa ponekad žele ‘brzim instrukcijama’ pripremiti dijete da bude što bolje. To nema smisla jer je važnija kontinuirana priprema. Svaka škola provodi drugačija ispitivanja. Koriste se standardizirani testovi ili zadaci, crtež, razgovara se s djetetom. Sveobuhvatna procjena spremnosti za školu u predškolskoj ustanovi obuhvaća grafomotoriku, predčitalačke vještine, predmatematičke vještine, sposobnost koncentracije, činjenično znanje, ali i emocionalnu zrelost i socijalne vještine.
Provjerava se glasovna analiza i sinteza – može li dijete pojedinu riječ rastaviti na pojedine glasove, također i obrnuto, može li od niza glasova prepoznati određenu riječ. Ako dijete ima problem s prepoznavanjem nekog glasa, onda će to stvarati poteškoću u usvajanju vještina čitanja i pisanja.
Bitno je obratiti pozornost na govor – kakvim se rečenicama dijete služi u govoru, je li govor jasan, može li izraziti ono što želi i kako shvaća poruke te ima li dijete problema u izgovoru pojedinih glasova (na primjer, dijete izgovara ‘r’ kao ‘l’). U nekim slučajevima, nužno je potražiti savjet logopeda.
Grafomotorika je, ponavljam, važnija od samog poznavanja i pisanja slova. Mora biti zrela za dob. To roditelji mogu primijetiti u crtanju – može li dijete povući ravnu liniju, kružnu liniju ili precrtati neki zadani lik. Ako tu primijete odstupanja, mogu raditi na tome, kupiti neke vježbenice u kojima djeca precrtavaju i dovršavaju likove, boje i sl. Treba obratiti pažnju na držanje olovke jer je nepravilno držanje čest uzrok loše grafomotorike. Poteškoće u grafomotorici mogu negativno utjecati na daljnje učenje u školi jer dovode do frustracije i dijete može razviti negativan stav prema učenju. Grafomotorika se razvija od najranije dobi, već u jaslicama, kad dijete kroz različite igre i aktivnosti koje uključuju manipulaciju rukama i prstima razvija finu motoriku. Također, likovne aktivnosti i crtanje od rane dobi stvaraju temelj za kasnije pisanje. Iako u početku samo šara, dijete se upoznaje s olovkom i papirom, a vještine napreduju s dobi.
Predmatematičke vještine ili numeričko shvaćanje – iako će se većina predškolaca pohvaliti da već zna brojati do 200, od predškolaca se očekuje da poznaju brojeve kao simbole, mehanički broje do 20, da mogu povezati broj s količinom i da se snalaze s pojmovima kao što su više i manje. U toj dobi djeca mogu rješavati i jednostavne zadatke zbrajanja i oduzimanja.
Provjerava se i činjenično znanje te orijentacija u vremenu i prostoru.Koliko dijete zna o svijetu oko sebe, zna li u kojem gradu živi, koja mu je adresa, može li opisati neke vremenske odnose (jučer, danas, sutra, godišnja doba i sl.) te prostorne odnose (lijevo, desno, ispred, iznad). To je nešto što djeca dobivaju učenjem u vrtiću, ali najviše kroz svakodnevni život, aktivnosti i razgovor s roditeljima, upoznavanjem okoline. Naravno, oni će to naučiti u školi, ali mogu i prije ako im se ponudi bogata okolina i ako ih se upoznaje sa svijetom oko njih.
Tijekom samog testiranja, ako je riječ o strukturiranim zadacima, vidi se i koliko je dijete sposobno zadržati pažnju u radu i kako prihvaća takav način rada – može li sjediti dulje vrijeme, koncentrirati se na zadatak, slijediti upute. Roditelji poteškoće s pažnjom mogu primijetiti i tijekom svakodnevne igre – koliko se dijete može zadržati u pojedinoj aktivnosti, dovršava li ono što je započelo ili brzo prelazi s aktivnosti na aktivnost?
Emocionalna i socijalna zrelost – ovo je vrlo bitno. Jedan od najbitnijih faktora spremnosti jest emocionalna zrelost – primjerene emocionalne reakcije i kontrola ponašanja. Za djecu koja polaze vrtić može se lako procijeniti kako funkcioniraju u grupi, poštuju pravila, surađuju, koliko su samostalni. Roditelji mogu raditi na tome da dijete bude samostalno, obavlja doma neke zadatke čak i ako mu ti zadaci nisu zabavni, jer škola je obaveza, ne izbor.
Treba napomenuti da je razvoj navedenih sposobnosti individualan i da je sasvim normalno ako je dijete slabije u nekim područjima, a bolje u drugima. Odgojitelji u vrtiću trebali bi roditeljima skrenuti pozornost na odstupanja u nekom području ako ih primijete, pogotovo tu godinu prije škole, a roditelji i sami mogu pitati.
Nitko djecu neće oštetiti procjenom. Ako dijete pokaže slabiji rezultat u nekom području, roditelji će saznati u čemu je problem i moći će na tome raditi te će se moći donijeti najbolja odluka o polasku u školu. Trebalo bi ranije opažati i savjetovati se sa stručnim timom u vrtiću ili u zdravstvenim institucijama.
Može li dijete zbog zaigranosti pokazati slabije rezultate na upisu u školu?
Može se dogoditi, ali to znači da još nije potpuno spremno nositi se s takvim zadacima i obavezama, a to bi bila komponenta emocionalne zrelosti. Ako dijete dobije odgodu zbog nečega, roditelji se ne trebaju brinuti. To samo znači da je dobilo još jednu godinu da ojača ono u čemu je dobro i uvježba ono u čemu je slabije.
Može li djecu sramežljivost omesti u tome da pokažu svoje pravo znanje?
Ispitivači to mogu primijetiti i mogu pomoći djetetu da se opusti. Oni će pitati roditelje kako se dijete uobičajeno ponaša u sličnim situacijama ili tražiti mišljenje od vrtića ako smatraju da dijete nije pokazalo svoj maksimum. Ako dijete ima takav problem, onda će to biti prisutno i u školi u sličnim za njega stresnim situacijama, što je korisna informacija za učitelje.
Katarina Vrtarić, učiteljica
Trebaju li djeca znati slova i jednostavne računske operacije?
Djecu prije škole ne treba ‘namjerno’ učiti pisati slova, što se u posljednje vrijeme često radi. Često djeca nauče pisati na pogrešan način, a poslije je to teško ispraviti pa se pred dijete koje je naučilo pisati na jedan način u školi postavlja zadaća da piše drugačije nego što su mu pokazali roditelji.
Napokon imamo standardizirani slovopis, a svako slovo, tiskano i pisano, ima svoje zakonitosti u pisanju. Većina roditelja se prije polaska u školu ne susreće s pravilima o pisanju slova (tj. pišu onako kako su oni učili), piše li se slovo odozgo ili odozdo, kako ga povezati s drugim slovom, pisanjem u crtovlju. Taj dio svakako bi trebalo prepustiti učiteljima.
Neka djeca prirodno ranije žele znati više i u toj ih znatiželji ne treba sprečavati. Oni i sami kopiraju slova, i to je u redu, neka istražuju. Učenje kroz igru najbolji je način učenja pa roditelji u svakodnevnim situacijama mogu razvijati dječje jezično predznanje, npr. kojim glasom počinje riječ mama, od koliko se glasova sastoji, koja još riječ počinje glasom ‘m’ i sl.
Samo pisanje je mehanika kojom će djeca s vremenom ovladati i za to su odlične grafomotoričke predvježbe (spoji točke, nacrtaj isti oblik, dovrši niz i sl.). Fonološka svijest, razumijevanje značenja pročitanog, pripovijedanje, razvoj rječnika, poznavanje slova u svrhu čitanja područja su koja roditelji mogu vježbati s djetetom prije škole. I uvijek, nenametljivo, kroz igru i svakodnevne situacije. I ČITATI. Djeci i s djecom. Tu roditelji ne mogu pogriješiti. Sve navedene predvještine za pisanje i zrelo čitanje razvijaju se čitanjem, razgovorom o likovima, radnji, pripovijedanjem, prepričavanjem itd.
Je li djeci dosadno u prvome razredu ako više znaju?
Ovisi o djetetu i tome koliko zna i koliko traži. Ali i o učitelju, njegovu trudu, kao i mogućnostima (vremenskim i tehničkim) za pripremu nekih dodatnih materijala ako procijeni da su potrebni za pojedino dijete koje prije svih završava zadatke. I izjednačavanje (koje nikad to nije jer svako dijete ima svoj tempo savladavanja znanja i vještina) ovisi o različitim faktorima: stupnju razvijenosti fine motorike, potencijalnim teškoćama u pisanju i čitanju, jezičnom predznanju i dr.
U školi, kao uostalom i u životu, ne prestaje se učiti i nadograđivati postojeće. Tako da se vještine slušanja, govorenja, čitanja i pisanja, kao osnovne jezične djelatnosti, ne prestaju razvijati kada se nauče sva slova ili zaključi ocjena za kraj prvog (drugog itd.) razreda. Veliku poticajnu ulogu tu mogu i trebaju imati roditelji, posebice u razvoju prvih triju vještina, kada govorimo o razdoblju prije škole, a naravno i kasnije, kada dijete krene s formalnim obrazovanjem.
Preneseno s Prvi.hr
Ovo je predavanje trenutačno popunjeno. Budući da postoji mogućnost otvaranja slobodnih mjesta za predavanje u 18.30 ispunite predbilježbu OVDJE ili nas kontaktirajte direktno na 098/305534
Zbog velikog interesa u organizaciji nakladničke kuće Harfa 21. veljače 2014. u 16 sati u hotelu Four Points by Sheraton Panorama, Trg Krešimira Ćosića 9, odžat će se još jedno edukativno predavanje na temu NTC–sustav učenja pod nazivom Kako igrom uspješno razvijati djetetov IQ, 1. dio. Predavanje je namijenjeno roditeljima, odgojiteljima, učiteljima, pedagozima, psiholozima i drugim stručnjacima koji se bave odgojem i obrazovanjem djece.
Da biste prisustvovali predavanju, potrebno je kupiti jednu našu knjigu. Za predavanje u 16 sati odlučili smo da to bude knjiga njemačke pedagoginje Gertrud Ennulat Strahovi u dječjem vrtiću.
Ako želite prisustvovati predavanju, obavezno se trebate prijaviti tako da ispunite on-line prijavnicu, a zatim izvršite uplatu u iznosu od 120,00 kn (cijena navedene knjige).
Podaci su za uplatu: Harfa d.o.o., Rodrigina 4, Split, ž.r.: HR2823400091110478520.
Prilikom dolaska na predavanje dovoljno je da kažete svoje ime i prezime na info-pultu nakon čega ćete dobiti knjigu i potvrdu o odslušanom predavanju.
Predavač je autor NTC–sustava učenja dr. Ranko Rajović, predsjednik Odbora za darovite međunarodne udruge Mensa i UNICEF-ov suradnik na projektu ranog poticanja intelektualnog razvoja djece.
NTC-sustavom podiže se intelektualni potencijal djece te se razvija brzina razmišljanja i zaključivanja – tzv. funkcionalno znanje.
Činjenica je da inteligencija ne ovisi samo o broju neurona, odnosno da nije uvjetovana samo genetskim potencijalom nego i vezama među neuronima, tzv. sinapsama. Razdoblje do sedme godine života najdragocjenije je za formiranje novih neuronskih veza (sinapsi). NTC–sustav učenja bavi se pitanjem kako stimulirati razvoj sinapsi, a time i ogromne dječje potencijale prije polaska u školu i u školi, a na njega će dr. Ranko Rajović odgovoriti tijekom predavanja.
NTC–sustav učenja usmjeren je prema razvoju kognitivnih sposobnosti djece, a temelji se na istraživanjima koja upozoravaju na to da mozak uspostavlja 75 % svih neuronskih veza (sinapsi) do sedme godine života, a od toga 50 % sinapsi nastane već do pete godine. Taj se argument čini dovoljno uvjerljivim da posvetimo veliku pozornost predškolskoj dobi, učinkovitosti učenja i korištenju dječjeg pamćenja. Ako tijekom formalnog osnovnoškolskog i srednjoškolskog obrazovanja radimo sa samo 25 % preostalih mogućnosti korištenja potencijala mozgovnog kapaciteta, tada je važno znati kako se razvija dijete do sedme godine života.
NTC-sustav učenja dr. Ranka Rajovića primjenjuje se na različite načine u 14 europskih zemalja. Sustav podrazumijeva učenje utemeljeno na teorijskim osnovama neurologije, neuropsihologije i drugih znanosti, posebno pedagoških – obiteljske pedagogije, didaktike i metodike za predškolski i osnovnoškolski uzrast. Taj sustav učenja predstavlja operacionalizaciju teorijskih spoznaja navedenih znanstvenih disciplina, što je dobar pokazatelj kako povezivati teoriju s obrazovnom praksom. Pritom je riječ o novom pristupu učenju u kojem dominira misaona aktivnost djeteta i njegov uspješan razvoj. Sustav je vrlo dobro i detaljno razrađen, primjenjiv u obitelji, predškolskim ustanovama i u razrednoj nastavi osnovne škole. Program nudi načine prepoznavanja darovite djece, njihove karakteristike i putove prema povećanju IQ-a, razvoja sposobnosti i stvaralačkog mišljenja. Naglašava se važnost obitelji i šire društvene zajednice (vrtići, škole, centri za darovite) u razvoju darovite djece. NTC-sustav učenja ozbiljno će poljuljati opravdanost tradicionalnog rada s djecom.
Ako imate pitanja ili nedoumica vezanih uz predavanje nazovite nas na 098/305534.
Optimizam i samopouzdanje bitan su faktor u životu, kako u djetinjstvu tako i kasnije u životu, a sve počinje od odgoja. Sretni, zadovoljni i ispunjeni roditelji pozitivan stav prenose na svoju djecu druženjem i komunikacijom s njima. Kako biste odgojili sretno dijete, slijedite ove savjete.
1. Potičite njihove strasti
Ako vašu djevojčicu fasciniraju specifične stvari poput vodenog svijeta ili vaš dječak voli sve što je povezano s vatrogascima, onda svakako pokušajte poticati njihovu ljubav prema tome.
Bez obzira na to za što su zainteresirani, samo ih ohrabrujte i potičite njihov ljubav. Vodite ih na mjesta gdje imaju priliku još se bliže upoznati sa svojom strašću. Pozitivna akcija i reakcija nužan je preduvjet za njihovu sreću.
2. Često im govorite zbog čega ste zahvalni
Pokušajte djeci često dati do znanja da ste zahvalni, odnosno koliko vas čine sretnima i zadovoljnima male i velike stvari koje se događaju ili koje postižete. Pokažite da ste zahvalni na onome što ona naprave za vas. To može biti primjerice zagrljaj ili pusa kada je ne očekujete. Djeca će tako vrlo brzo shvatiti kako je sreća u malim stvarima.
3. Smanjite prigovaranje
Pokušajte biti što je manje moguće negativni i što manje nepotrebno prigovarati, a pogotovo kada su u blizini vaša djeca. Kada često prigovaramo, moguće je da djetetu narušimo samopouzdanje.
Prigovore pokušajte zadržite za sebe i nemojte ih izreći odmah. Kada ih skupite dovoljno, tada ih napišite na komad papira i nađite trenutak kada ćete na miran način riješiti određene probleme.
4. Pokažite im svjetliju stranu života
Imati optimističan stav u životu iznimno je važno kako bi i vaša djeca mogla postati optimističnija. Stoga sljedeći put dobro razmislite kako ćete reagirati i što ćete reći u određenoj situaciji. Primjerice, kad se nađete u prometnoj gužvi, nemojte se uzrujavati pred djecom. Radije u toj situaciji prepoznajte priliku za dodatno vrijeme koje ćete provesti sa svojim djetetom.
5. Potičite ih da pomažu u zajednici
Skupljanje i recikliranje otpada u obližnjem parkiću ili volontiranje može biti prava avantura. Učiti dijete da pomaže drugima dobro je djelo te im na taj način možemo ukazati kako imaju moć da pozitivno utječu na druge, ali i usrećuju sebe. Bez obzira na napor, važno je činiti dobra djela.
6. Izbjegavajte gledanje vijesti
Djeca ne moraju gledati vijesti jer je teško ostati pozitivan i uopće shvatiti cjelokupan kontekst. Pustite ih da uživaju u dječjem svijetu i neka zadrže optimističan stav što duže mogu.
Preneseno sa Zadovoljna.hr
Koncentracija se najčešće definira kao «sposobnost voljnog usmjeravanja misli u željenom smjeru». Svi se možemo neko vrijeme koncentrirati na određeni zadatak, a u onom preostalom vremenu misli vode svoju politiku te lete kako i kamo hoće. Biti koncentiran znači imati mogućnost da svoje misli određeno vrijeme usmjerimo na neki zadatak. To znači da npr. dijete može sagraditi toranj od kockica, gledati crtić ili razgovarati s nekim.
Kako bismo izvršili bilo koji zadatak, važna je koncentracija, ona je jedna od osnova učenja. Da bi mogla nešto naučiti, djeca se moraju usredotočiti na zadatak, ostati sjediti određeno vrijeme, pratiti uputu i zapamtiti je. Zato je važno vježbati koncentraciju. Djeca sa slabijom koncentracijom u školi postižu lošiji uspjeh.
Koncentracija nije jednostavna sposobnost, ona u sebi sadrži mogućnost da se usredotočimo, uvidimo i nereagiramo na distrakcije, odgodimo nagradu i reguliramo impulsivne emocionalne odgovore.
Mala djeca tek uče kako to sve obaviti. Ipak, vidljivo je da i sasvim mala djeca mogu svoje misli usmjeriti na neki zadatak kroz neko vrijeme. Njihov period koncentracije je kraći nego kod starije djece i odraslih, ali ipak postoji – zagledaju se, isprobavaju ručicama neki predmet, pokušavaju njime manipulirati, bace ga… Za pretpostaviti je da što je dijete starije, može duže ostati u nekoj aktivnosti. Stručnjaci smatraju da se petogodišnje dijete određenom zadaćom može koncentrirano baviti u prosjeku 10-15 minuta. Što je dijete starije, to će moći duže vremena svoju koncentraciju posvetiti određenoj stvari. U procjeni kvalitete koncentracije djeteta treba biti realan te shvatiti da i odrasli trebaju odmor nakon 20 minuta koncentriranog rada. Najbolji je odmor od otprilike 5 minuta; prošetati, popiti čašu vode, rastegnuti se i vratiti na zadatak. Načelno možemo govoriti da starija djeca imaju bolju koncentraciju, no to nije uvijek točno i često zna roditelje zabrinuti.
S vremena na vrijeme svi osjećamo pad u koncentraciji i nije nam svaki dan isti, ponekad smo preumorni, ponekad prestimulirani ili je oko nas previše distraktora. Već u dječjem vrtiću vide se znatne razlike između djece, neka se mogu bez problema koncentrirati i duže vrijeme, druga za razliku od toga poput pčelice lete od aktivnosti do aktivnosti. Neka djeca zbog svoje fiziologije ili emocionalnog stanja imaju poteškoća koncentrirati se na zadatke i ljude oko sebe. A nekima od njih je teško uči u zadatak dok drugi brzo gube interes za njega i zadatak ostavljaju napola obavljenim. Ako se dijete unatoč strpljivim uputama teško može koncentrirati, možda se radi o još nekim razlozima.
Roditelje još više zbunjuje to da se djeca mogu dugo koncentrirati na ono što ih zanima (npr. crtić). Ključno je u motivaciji i interesu. Kad nas nešto zanima, možemo se time duže baviti. Isto tako i dijete. Može se koncentrirati duže ako mu je nešto zanimljivo.
Roditelji mogu na nekoliko načina pomoći svom djetetu da podigne razinu svoje koncentracije. Kao i kod drugih vještina, koncentraciju možemo vježbati i poboljšati, osnovno je naučiti što je bitno, a što je ono na što ne trebamo obraćati pažnju.
Evo ideja kako roditelj može pomoći djetetu da se duže koncentrira:
1. Obratite pažnju na fiziološke potrebe
Većina djece može se koncentrirati bolje nakon 9 sati sna. Ako je dijete neispavano, uzaludno je očekivati visoki stupanj koncentracije. Pratite unos šećera jer neka istraživanja pokazuju da dio djece na šećer reagira pojavom smanjene koncentracije i umora. Možda je i vaše dijete takvo? Povećajte unos proteina, oni podižu dopamin što omogućuje lakšu koncentraciju. Potaknite dijete na kretanje. Nakon perioda koncentriranog rada neka se bavi fizičkom aktivnošću. Izmjena tih aktivnosti pridonosi boljem učenju.
2. Uklonite distraktore
Ogledajte se oko sebe i ugasite sve što proizvodi buku (TV, kompjutor, perilica suđa…), pripazite na količinu svjetla i vrstu svjetla (fluorescentna svjetla znaju izazivati nemir), nemojte brbljati s djetetom dok nešto radi i sl.
3. Osigurajte atmosferu koja potiče koncentraciju
Neke osobe dok rade vole tihu glazbu, drugima pak to smeta. Osigurajte mjesto gdje dijete može raditi, neka bude uredno (neurednost potiče nemir) i stalno (mozak se zna pripremiti za posao kad dođe u prostor gdje je navikao raditi). Sa stalnim mjestom i vremenom učenja dijete će razviti uvjetovanu reakciju, tj. naviku učenja na određenom mjestu i određeno vrijeme.
4. Organizirajte aktivnosti koje potiču obavljanje nekoliko radnji za redom
Ponavljanje slijedova radnji usko je povezano s koncentracijom. Pripremati jednostavno jelo po receptu, servirati stol ili slagati stvari po određenom redosljedu (npr. abecednom). Igre za stolom (mikado, memori, tombola i sl.) ili igre kartama (Uno, Crni Petar i sl.) pomažu djetetu da se usredotoči na zadatak.
5. Otkrijte aktivnosti na koje se vaše dijete najbolje može koncentrirati
Neka djeca bolje se koncentriraju kad rade rukama, druga traže puno vizualnih podražaja. Razmislite u kojim se aktivnostima vaše dijete najduže zadržava. Te aktivnosti pomažu povećanju razine koncentracije djeteta. Npr. pjesmice se lijepo uče uz izmicanje fokusa pažnje. Dajte djetetu glinu, glinamol ili plastelin, bilo što… i dok to mijesi, čitajte mu pjesmicu. Velika je vjerojatnost da će zapamtiti bez pogreške.
6. Potičite dijete da dovrši svoju aktivnost
Kad se počne igrati, crtati, slagati kocke ili puzzle, nemojte ga prekidati. Djeca koju roditelji neprestano prekidaju (ručak, odlazak na spavanje…), prisiljena su istu aktivnost počinjati ispočetka nekoliko puta te se brzo počinju dosađivati.
Radije pričekajte kraj igre, uz obaveznu napomenu da će, na primjer, ručak biti gotov za pola sata. Ubrzo mu napomenite da ručak počinje za petnaest minuta… Tako djetetu dajete vremena da završi igru i vježba usmjeravanje pozornosti i koncentraciju.
Zabavne vježbe koncentracije:
Izvor: roda.hr
Svaki roditelj želi znati kako odgojiti djecu koja će imati zdrave radne navike. No što moramo izbjeći kako bi u tome uspjeli?
“Tko radi ne boji se gladi!” stara je izreka koju smo kao mali često čuli od svojih roditelja, baka i djedova.
Često također čujemo i onu da “Tko hoće raditi, posla uvijek ima.”
Razvoj civilizacije događa se isključivo zahvaljujući radu i trudu generacija ljudi prije nas, a u budućnosti će ovisiti o našoj djeci. Rad i trud asociramo s uspjehom. Tko se trudi on će sigurno uspjeti. Kako u školi, na fakultetu ili u poslu.
Upravo zato roditelji žele odgojiti djecu koja se neće bojati rada, koji će biti uporni i marljivi te tako osigurati blagostanje u svom životu.
No kako odgojiti takvu djecu?
Mnogo je toga što moramo napraviti. No tri su osnovne strategije vezane uz ono što moramo izbjeći.
Danas ćemo se fokusirati na njih.
1. Nemojte im poklanjati ono što moraju zaslužiti
Svaki roditelj želi samo najbolje za svoju djecu. Želimo da budu sigurni te da imaju sve benefite koje im možemo pružiti. No te dobre namjere često nas zavedu na krivi put pa djeci poklanjamo ono što bi trebali zaslužiti.
Čak i kada su djeca sasvim sposobna raditi kako bi zaradili džeparac mi uskačemo i dajemo im isti bez da oni sami moraju išta napraviti kako bi ga zaslužili. Smatramo da je to naša dužnost kao roditelja. Moramo tako. Želimo svojoj djeci pružiti više no što smo mi sami imali.
Ova promjena dogodila se je u zadnjih 30ak godina. Od toga da djeci dajemo sve što im treba došli smo do toga da im dajemo sve što žele. Često se i osjećamo loše ako im ne možemo pružiti sve što žele. No za ovo smo vjerojatno sami krivi. Naša djeca su uvjerena da oni zaslužuju sve što žele. A mi ih u tome potičemo. Današnje potrošačko društvo to sugerira. Naša djeca moraju imati više od onoga što smo imali mi kada smo bili mali. Kao malima kupujemo im igračke, odjeću i sve što požele. Ponekad samo da izbjegnemo tantrum na javnom mjestu.
No kako rastu njihove želje postaju sve veće.
Više ne žele Barbiku, sada hoće novi iPhone, PlayStation ili markiranu odjeću.
Problem je da su te stvari skupe.
Neki roditelji si ih jednostavno ne mogu priuštiti, pogotovo ako imaju više djece bliske po dobi.
Tako naši tinejdžeri postaju zahtjevni i zapravo očekuju od roditelja da im kupe sve što oni hoće. No sami nisu spremni prstom mrdnuti kako bi si zaradili za ono što žele. Čast izuzecima.
Djeca u tinejdžerskoj dobi bi trebali početi raditi sezonske i slične poslove. Ne samo kako bi si kupili novi telefon, već i mnogo važnije, kako bi razvili radne navike i shvatili da u životu neće dobiti ništa što sami ne zasluže i zarade. Mi kao roditelji ih u tom smjeru trebamo poticati. Život ih neće paziti. I iako bi ih mi roditelji trebali obasipati ljubavlju, razumijevanjem i poštovanjem, kako oni rastu naš zadatak je da ih pripremimo za budućnost koja ih čeka.
2. Nemojte preuzimati njihovu odgovornost
Roditelji često kontroliraju veliki dio života svoje djece. Nije čudno što tinejdžeri ne žele raditi kada mi to niti ne očekujemo od njih. Mi smo ti koji iniciramo rad.
Ako smo mi više motivirani od svojih tinejdžera, ako mi sve radimo umjesto njih kontroliramo svaki dio njihovog života, kako možemo očekivati da oni izrastu u odgovorne i radišne osobe?
Većina ljudi smatra kako je talent, nešto s čime smo rođeni preduvjet za uspjeh u školi i na fakultetu. Ali nova istraživanja pokazuju kako je najvažniji faktor zapravo motivacija. Motivacija pobjeđuje inteligenciju. Jedno od najvažnijih istraživanja na ovu temu potvrđuje upravo ovu tezu. Motivacija je najvažniji faktor za dugoročni uspjeh, pogotovo u područjima poput matematike.
Ova studija proučavala je uspjehe u matematici između 3500 odličnih studenata u periodu od 5 godina. Motivaciju su podijelili u 3 vrste:
Unutarnja motivacija: Napraviti nešto zbog svog vlastitog zadovoljstva
Vanjska motivacija: Očekivana nagrada za rad i trud kao na primjer dobre ocjene
Motivacija za budućnost: Očekivanje da će dugoročni trud i rad uroditi uspjehom, kao na primjer upis na željeni fakultet ili dobar posao
Unutarnja motivacija proizlazi iz naših osjećaja. Možemo ju primijetiti ako promatramo želju našeg djeteta za uspjehom. Tinejdžeri često trebaju to “emocionalno gorivo” kako bi postali izvrsni u nečemu što im je važno te kako bi se mogli nositi sa svim preprekama na putu ka željenom cilju. Bez ovog goriva oni će lako odustati kada stvari postanu teške. To gorivo puni se svakim malim uspjehom. Svaki puta kada vide rezultate svog rada, pa premda oni bili mali, to im daje motivaciju da nastave s radom i trudom. Kada shvate da rad i trud daju rezultate oni će nastaviti pokušavati, čak i kada postane teško. A sa svakim uspjehom oni postaju sve više ispunjeni zadovoljstvom jer su do tog postignuća došli sami, savladali su novu vještinu i time se ponose.
To ih čini sretnima.
3. Nemojte skrivati od njih ono što moraju znati
Kako djeca odrastaju tako se i naš odnos s njima razvija. Tinejdžeri moraju moći vidjeti stvari kakve one uistinu jesu. Pokažite im realnu sliku života. Koliko koštaju stvari koje kupujemo? Koliko truda i rada je potrebno da bi dobili stvari koje uzimamo zdravo za gotovo? Što moramo napraviti i koliko moramo raditi da bi platili sve mjesečne režije i troškove koje imamo?
Ovo je primjer situacija s kojima se odrasla osoba mora suočiti svaki dan, tjedan ili mjesec.
Koliko zapravo želimo ili trebamo novi mobitel? Odgovor na takvo pitanje je mnogo lakše razumjeti ako znamo koji su nam prihodi, a koji su nam troškovi te koliko nam novaca ostane na kraju mjeseca, ili koliko nam fali.
Još jedna stvar koju ne bi trebali skrivati od djece je napredak. Djeca u pubertetu imaju potrebu vidjeti rezultate svog rada i truda. To im daje motivaciju da se nastave truditi. Studija koju je proveo Robert Eisenberger potvrđuje upravo ovaj obrazac ponašanja. Kada ljudi vide pa čak i najmanje pozitivne rezultate svog rada oni su spremni potruditi se mnogo više kako bi ostvarili još bolji rezultat. Štakori u kavezu koji moraju pritisnuti polugu 20 puta kako bi dobili hranu će se truditi više od onih koji hranu dobivaju bez rada jer znaju da se njihov trud isplati. To očekivanje da rezultat neće izostati i sreća kada ostvarimo željeni rezultat oslobađaju endorfine u našem tijelu.
Zato je vrlo važno dopustiti našim tinejdžerima da primijete svaki rezultat svog truda i rada. Tako oni razvijaju svoje radne navike. Zato im pokažimo i naglasimo svaki rezultat njihovog truda i pohvalimo ih.
Ovo istraživanje jasno dokazuje jednu stvar. Kada roditelji djeci daju stvari to ih čini sretnima, ali samo na kratko. U dugom roku to umanjuje njihovo samopouzdanje i osjećaj uspjeha. Ako nam netko stalno govori kako se znamo super penjati, mi nećemo imati više samopouzdanja zbog toga niti ćemo se zato naučiti penjati, ali ćemo misliti da smo prvak svijeta u penjanju.
Samopouzdanje se razvija kroz trud i rezultat koji to daje.
Da bi se djeca osjećala dobro u svojoj koži, mi odrasli moramo im dati dovoljno ljubavi, razumijevanja i poštovanja. No također im moramo dopustiti da se sami potrude kako bi došli do željenog cilja umjesto da ih na svojim leđima donesemo na cilj.
Kako djeca rastu, tako raste i njihova razina samostalnosti i odgovornosti.
Samostalnost – ja sam slobodan sam donositi odluke o onome što radim
Odgovornost – ja sam odgovoran za ono što radim
Zapitajte se kako vi kao roditelj možete pomoći djetetu na ovom putu?
Preneseno s Modernog roditeljstva
Knjige i edukacijske igračke čine djecu pametnijom, ali i utječu na rast mozga, sudeći prema novim otkrićima prezentiranima na ovogodišnjem susretu Društva za neuroznanost. Istraživanja su usmjerena na osjetljivo razdoblje u ranom životu tijekom kojeg se razvija mozak i u kojem je utjecaj okolišnih faktora na taj razvoj najjači.
Dosadašnja istraživanja su uspoređivala jednojajčane i dvojajčane blizance i pokazala da geni igraju važnu ulogu u razvoju kore mozga – tanke, naborane strukture koja podržava više mentalne funkcije. Manje je poznato kako iskustva iz ranog razdoblja utječu na razvoj korteksa.
Da bi to istražila, Martha Farah sa Sveučilišta u Pennsylvaniji s kolegama je izabrala 64 djece iz obitelji s lošim imovinskim statusom i pratila ih od rođenja do kraja adolescencije. Posjetili su djecu u njihovim domovima kad su djeca imala četiri i osam godina, kako bi proučili okruženje u kojem žive bilježivši faktore poput broja knjiga i edukacijskih igračaka, količine topline i podrške koju dobivaju od svojih roditelja i sl.
Više od 10 godina nakon njihovog drugog susreta istraživači su, koristeći uređaj za magnetsku rezonanciju, napravili detaljne slike mozga svih ispitanika. Otkrili su da je razina mentalne stimulacije koju četverogodišnje dijete primi kod kuće jedan od čimbenika koji će uvjetovati koliko će biti debela kora u dvije regije mozga u kasnoj adolescenciji. Veća stimulacija povezana je s tanjom korom mozga. Jedna od regija, bočni lateralni temporalni režanj, sudjeluje u složenim vizualnim vještinama kao što je, primjerice, prepoznavanje riječi.
Kućno okruženje u dobi od 8 godina ima manji utjecaj na razvoj ovih područja mozga, dok majčina inteligencija te stupanj i kvaliteta njene brige o djetetu još uvijek igraju svoju ulogu.
Prethodna istraživanja su pokazala da negativna iskustva poput roditeljskog zanemarivanja, zlostavljanja ili života u bijedi i siromaštvu mogu dovesti do zastoja u razvoju mozga. Nova otkrića rasvjetljavaju ulogu okolišnih čimbenika u osjetljivosti razvoja mozga i pružaju čvrste dokaze da suptilne varijacije u ranim životnim iskustvima mogu utjecati na mozak za cijeli život, tvrdi Farah.
Kako se mozak razvija, on proizvodi veći broj sinapsa, živčanih veza, nego što je to ustvari potrebno, objašnjava ona. Nedovoljno iskorištene veze kasnije budu eliminirane, a ovaj eliminacijski proces, nazvan sinaptičko čišćenje, u čvrstoj je vezi s iskustvom. Otkrića pokazuju da mentalna stimulacija u ranoj dobi povećava opseg sinaptičkog čišćenja u lateralnom temporalnom režnju. Sinaptičko čišćenje smanjuje volumen tkiva u mozgu. Ovo čini koru mozga tanjom, ali istovremeno povećava učinkovitost obrade informacija.
“Ovo je prvi pogled na to kako njega u djetinjstvu može imati utjecaj na strukturu mozga kasnije u životu. Kao kod svih opservacijskih studija, zapravo ne možemo govoriti o uzročnosti, ali sve upućuje na to da kognitivna stimulacija primljena u ranoj životnoj dobi vodi prema promjenama u debljini kore mozga”, rekla je Farah na sastanku Društva za neuroznanost. Dodala je da su istraživanja još uvijek u povojima i da je potrebno još mnogo rada da se dođe do boljeg razumijevanja načina na koji rana životna iskustva utječu na strukturu i funkcije mozga.
Ova otkrića su još jedan dodatak sve brojnijim dokazima da smo u ranom periodu života iznimno ranjivi, kaže psihijatar Jay Giedd, čelnik neuroznanstvenog odjela na Dječjoj psihijatriji pri Nacionalnom institutu za mentalno zdravlje u Bethesdi u Marylandu. Ali rani život, kaže on, pruža brojne mogućnosti da se posljedice loših iskustava prebrode. Roditelji mogu pospješiti kognitivni razvoj svoje djece pružajući im što stimulativnije okruženje.
Izvor: Znanost.hr